Pratite nas

Kolumne

Bosanskohercegovački problem

Objavljeno

na

Problem je jedino rješiv, i sa više sukobljenih strana, samo na pravdi. A pravde u Bosni i Hercegovini nema. Onima koji bi trebali da je brane i njeguju pravda je smetnja u njihovu vladanju, čvrstom rukom, zločinima i silom…

Svaki problem u kojem ima više sudionika on je kompliciraniji, zagonetniji, zamršeniji i dakako teže ili nikako rješiv. Poglavito je težak i nerješiv ako se u njegovo „rješavanje“ uključe interesi izvana koji u njemu vide svoje vrijeme i svoju dobit. Tada se u njegovu rješavanju primjenjuju sva moguća dozvoljena, a još više nedozvoljena, sredstva. Vanjski upletači, zajedno sa izabranim partnerom iz gorućeg problema, počinju ga rješavati nekim vidom zločina. Prilaze mu tako da smanje broj sudionika problema, jer što manji broj sukobljenih strana tim problem postaje rješiv, teorija je veliki i moćnih zemalja svijeta, kojima problemi i odgovaraju pa čak tamo gdje ih nema oni ih režiraju i zameću. Zapravo to je nova doktrina globalizatora i graditelja Novog svjetskog poretka.

Europski problem prošlosti, u kojem su izrasle najcrnje ideologije i ideolozi u ljudskoj povijesti, pokušava se riješiti prisilnim ujedinjenjem svih međusobnih protivnika iz vremena robovlasništva, feudalizma, kapitalizma, imperijalizma, nacizma, fašizma,osmanizma, komunizma u jedan jedini režim nazvan globalizam. Silom se ujedinjuje nespojivo, nameće novo i tako se nastoji zajednički, sve te imperijalne sile prošlosti, krenuti u osvajanje ostatka svijeta. Bolje rečeno pokušava se vratiti izgubljeno, porobiti ponovno zemlje, kolonijalizirati ih i držati u ropstvu i pokornosti kao u prošlosti. Sada kreču zajedno kako se ne bi na osvajačkim putevima same između se sudarale. Na tom putu osvajanja i pokoravanja ostatka svijeta melju sve, gaze svojim prljavim i krvavim čizmama, prijete i uništavaju. Čak su ozakonili i legalizirali i doktrinu „humanitarne“ vojne intervencije protiv onih koji se počinju odupirati nadirućem globalnom robovlasništvu umotanog u foliju europskih asocijacija i svjetskog globalizma.

Bosanskohercegovački problem Europljani, kroz osobu svoga visokog predstavnika, te vojne i političke moći koncentrirane u toj zemlji, su počeli rješavati na najbrutalniji i najzločinačkiji način. Prišli su mu metodom smanjenja broja sudionika problema. I kada se iz problema na zločinački način uništenja ili preseljenja na drugi dio Kugle zemaljske gdje će se utopiti i nestati, isključi i protjera jedan, hrvatski, narod, za Europljane Londona i Pariza, Haaga i islamskog svijeta, problem postaje rješiv. U đavolskoj politici Hitlera današnjeg vremena dobro i pažljivo, licemjerno i brutalno razrađen je scenario uništenja beha Hrvata, kao treće strane u beha problemu. Njihovim istrjebljenjem građansko konfesionalni problem Bosne i Hercegovine postaje rješiv sa dvije ostale sukobljene strane, srpskom i muslimanskom.

Izgrađena je paukova mreža oko beha Hrvata u kojoj se trebaju pogušiti, a ostatak izvan jednostavno na hitlerovski način istrijebiti. Sve, ama baš sve, s hrvatskim znakom i predznakom, identitetom i prepoznatljivošću i vjekovnoj zasebnosti i izgrađenosti u Bosni i Hercegovini treba i mora se iščupati, zatrpati, raseliti, anacionalizirati, dekroatizirati, dekatolicizirati, jednostavno sve nestati na beha prostorima i beha političkoj sceni.

Četverokut u kojem se razradila politika njihova uništenja, u Zagrebu hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, u Sarajevu islamističko fundamentalističko muslimanska strana, u Banja Luci radikalna srpska strana, i u Bosni i Hercegovini europska kroz britansku osobu visokog predstavnika Paddy Ashdowna i institucija Haaškog Međunarodnog suda za ratne zločine na prostorima bivše Jugoslavije, zatvoren je, i igre uništenja treće sukobljene beha strane, Hrvata, privode se kraju. Dokle ljudska zloća može ići. Nezamislivo i za nevjerovati. Problem se pokušava riješiti na način uništenja jedne strane.

Crveno-crno-zelena zidarska sprega tvoraca i sutvoraca Novog svjetskog poretka sredstvima za istrjebljenje, humanitarnim vojnim akcijama, tajnim svjedočenjima, zabranama, zatvaranjima, političkim procesima, ubojstvima, progonima, vojnim upadima u banke, smjenjivanjem legalno izabranih hrvatskih političkih predstavnika beha problem svodi na dva sudionika vjerujući da tako postaje rješiv.

Počelo je srpsko muslimanskim dogovorom, Milošević-Izetbegović, o podijeli Bosne i Hercegovine, nakon čega je krenula srpska a zatim i muslimanska agresija na beha Hrvate, i čijim dvjema agresijama je nestalo više od pedeset posto toga bosanskog naroda. Zatim dolazi do muslimansko srpskog sukoba o podijeli osvojenog i na beha Hrvate se izvršava sljedeća mudžahedinsko islamističko teroristička agresija u kojoj iz Bosne i Hercegovine nestaje više od dvjesto tisuća Hrvata.

Nastavlja se u američkoj vojnoj bazi u Daytonu poslije kojeg opet nestaje oko pedeset posto ostatka beha Hrvata. Dvije tisućite kada u Hrvatskoj na vlast dolaze komunisti i haaški svjedok Stjepan Mesić, čovjek koji patološki mrzi Hrvate u Bosni i Hercegovini, ništa ne manje voli i one u Hrvatskoj budući da je protiv njih i svjedočio u Haagu, u Bosnu i Hercegovinu tada dolazi britanski salveta političar lord Paddy Ashdown. I to nije slučajno, u Bosni i Hercegovini tada počinje pravi egzodus ostatka ostataka Hrvata.

Oklevetani od strane Mesića i Račanove koalicije postali su nezaštićeni zečevi za odstrjel svim lovcima na ljudske sudbine i živote, razularene svjetske zajednice i njenih predstavnika te islamskih fundamentalista koji su pretrpali Bosnu i Hercegovinu. Srpsko muslimanska strana iskorištava to vrijeme, te zajedno sa visokim predstavnikom Međunarodne zajednice u vrijeme Mesićevo Račanove vladavine Hrvate beha svode na razinu nacionalne manjine, u zajamčenoj Bosni i Hercegovini tri konstitutivna i suverena naroda. Oteto im je svako pravo, i izgubili su jednakost i ravnopravnost, konstitutivnost i suverenost. Našli su se u položaju u kakvom su bili početkom Dvadesetog stoljeća Armenci u Turskoj, na kojima je Turska izvršila genocid. Našli su se u položaju u kakvom su kršćani u svim islamskim zemljama svijeta. U Bosni i Hercegovini je uništen jedan narod, čime je kako drži Međunarodna zajednica problem postao rješiv, s dva sudionika. Hrvata je gotovo i nestalo sa beha prostora i iz njihove tisućljetne domovine.

No, varaju se ubojice toga naroda jer beha problem ostaje i dalje nerješiv, budući da se zločinima problemi ne rješavaju. Oni se samo zatrpavaju i ostaje samo pitanje vremena kada će ponovno buknuti i rasplamsati se. Mnogi svjetski, nacionalni ili vjerski, problemi rješavani nepravdom i zločinima ostali su neriješeni i sa dva sukobljena partnera. Problem je jedino rješiv, i sa više sukobljenih strana, samo na pravdi. A pravde u Bosni i Hercegovini nema. Onima koji bi trebali da je brane i njeguju pravda je smetnja u njihovu vladanju, čvrstom rukom, zločinima i silom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari