Pratite nas

Bosna i Hercegovina bi se raspala da nije strane uprave

Objavljeno

na

Formulu za rješenje ne treba izmišljati, samo 
treba primijeniti iskustva funkcionalnih multietničkih država, kao što su u Europi 
Belgija i Švicarska. Kada bi Flamanci izabrali Valoncima predstavnike, Belgija bi se raspala – rekao je Ljubić u intervjuu za Večernji List

dr-Bozo-Ljubic_IZadnja prirodna katastrofa je pokazala da mi nismo u stanju niti proglasiti izvanredno stanje, a kamoli reagirati sukladno situaciji. Usprkos “policijskoj reformi” i postojanju sigurnosnih agencija na čijem broju bi nam mogla zavidjeti i Amerika, nismo bili u stanju zaštititi niti instituciju Predsjedništva. Kako onda da obični građanin ima pouzdanja da će biti zaštićen – samo u ovih nekoliko teza predsjednik HNS-a BiH Božo Ljubić dao je za Večernji list rendgensku sliku BiH – zemlje koju neki nazivaju i “apsurdistan”.

• Jeste li zadovoljni s listama HNS-a za izbore?

Liste su odraz političkog kapaciteta sadašnjeg HNS-a, odnosno poimanja uloge Hrvatskog narodnog sabora od stranaka članica HNS-a. Iako uvijek može biti bolje, smatram da liste predstavljaju napredak u odnosu na dosadašnju praksu. Posebice bih istakao kvalitetu i izbalansiranost državne liste. Te značajan broj novih lica i mladih.

• A kandidatom za člana Predsjedništva do zadnjeg trenutka se nagađalo tko će biti, ima li prilike biti izabran u državno Predsjedni??tvo nakon dva eksperimenta stranaka iz Sarajeva?

Kandidatura Dragana Čovića je po meni očekivana i logična, i kao pravo, ali i kao odgovornost, čak kao i obveza jer se radi o predsjedniku najjače stranke unutar Hrvatskog narodnog sabora i predsjedniku HNS-a. Nikada nije bila upitna pobjeda kandidata HNS-a među Hrvatima. Sada znajući sve kandidature iz Federacije, ta pobjeda je sigurna. Dobro je da su i “stranke iz Sarajeva” konačno spoznale koliko su eksperimenti s izborom “hrvatskih predstavnika” u Predsjedništvo bili pogubni, kako za međunacionalne odnose Hrvata i Bošnjaka, jednako toliko i za ukupne odnose u Bosni i Hercegovini. Nadam se da su jednako svjesni koliko je ovaj zadnji “eksperiment” s platformaškom vlasti u Federaciji nanio štete svima, a najviše građanima Federacije i da neće niti pokušati oformiti izvršnu vlast u Federaciji bez legitimno izabranih predstavnika Hrvata, čak ako bi to i mogli. Sve što možete nije i dopušteno. Uvjeren sam, međutim, da će lista stranaka Hrvatskog narodnog sabora ostvariti takav izborni rezultat da će onemogućiti nakon ovih izbora sličan eksperiment.

• Posljednja istraživanja pokazala su da bi sljedeći izbori mogli biti rekordni s apstinencijom birača. Kako ipak motivirati ljude da izađu na birališta?

Problem s kojim se suočava Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, tj. prijetnja gubitka političkog subjektiviteta te izazovi s kojima se suočava Bosna i Hercegovina su sami po sebi dovoljan motiv za odgovornoga građanina političkog Hrvata da izađe na izbore. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini danas se nalazi pred povijesnim izazovom usporedivim s onim s početka 1992. godine kada je bio pred odlukom izabrati neovisnost Bosne i Hercegovine, uz sve rizike koje to nosi, ili ostati u krnjoj Jugoslaviji. Danas je pred odlukom očuvati politički subjektivitet i istinsku konstitutivnost ili izabrati podaništvo, marginalizaciju demografsko osipanje i gubitak političkog subjektiviteta. Erozija političkog subjektiviteta koja traje od početka ovog stoljeća s potpisom međunarodnih namjesnika počevši od Wolfganga Petritscha i Roberta Berryja, a nastavljena od Valentina Inzka i ostalih, uz sudjelovanje političkih predstavnika većinskog naroda, a koristeći etničke Hrvate, bez političkog i izbornog legitimiteta s hipertrofiranom ambicijom, eskalaciju je dosegla posljednje četiri godine pod okriljem tzv. platformaške vlasti u Federaciji BiH. Zbog intervencija, često neustavnih i nezakonitih u sferi financija, strateških investicija, prostornog planiranja itd, federalna vlast, naročito u zadnjem mandatu, Hrvatima postupno oduzima pravo raspolaganja rezultatima svoga rada i raspolaganja prostorom i prirodnim resursima nasljeđivanim kroz tisuću godina. Bojim se da bi još jedan mandat bez legitimnih političkih predstavnika u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti bio prevelik rizik za očuvanje političkog subjektiviteta. Smatram da je projekt Hrvatskog narodnog sabora najbolji okvir, a podrška listama HNS-a od hrvatskih birača najbolji odgovor u ovom sudbonosnom trenutku pred kojim se nalazi Hrvatski narod u BiH.

• Nagađalo se o novim alijansama i platformama nakon sljedećih izbora u kojima bi se birali podobni Hrvati. Vjerujete li da je to vrijeme iza nas?

Vjerujem da su i domaći i međunarodni sudionici tzv. platformaške vlasti u Federaciji, bez legitimno izabranih Hrvata, uvidjeli koliko je to bilo pogubno, ne samo za život građana u Federaciji, već i za međunacionalno povjerenje, političku stabilnost, usudio bih se reći i samu perspektivu moguće Bosne i Hercegovine i da se neće usuditi niti pokušati nešto slično. Najbolje jamstvo da se to neće dogoditi je, ponavljam, podrška hrvatskih birača listama stranaka Hrvatskog narodnog sabora. Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao i svi oni koji imaju pravo glasa na ovim izborima će ponovno svjedočiti u kojoj mjeri smo zreo politički narod.

• Kako danas s jednim odmakom gledate na politiku bivše stranke koja je izabrala svoj put na izborima?

Nikada se nisam zalagao za jednoumlje i istost. To sam svjedočio i kao sudionik Hrvatskog proljeća od 1968. do 1971., to sam svjedočio i 1990. kada sam sudjelovao u osnivanju HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Konačno to sam svjedočio i 2006. kada sam osnivao HDZ 1990. U svakom od tri spomenuta razdoblja zalaganje za alternativu i promjene bilo je motivirano borbom za očuvanjem hrvatskog narodnog identiteta i slobode. Činjenica da sam se morao distancirati od politike stranke koju sam osnovao i kojoj sam i ime dao (iako bi bolje bilo reći od stranke koja je baštinila to ime, jer to više nije bila niti ista stranka, niti ista politika) dovoljno govori o smjeru kojim je ta stranka krenula.

• Kakvu ulogu vidite HNS-a nakon izbora, do sada je imao poprilično neodređen položaj, a uporno ga se predstavlja krovnom organizacijom, što sada definitivno nije?

Projekt Hrvatskog narodnog sabora treba dograđivati, ali ne na način da ga se bojkotira ili ruši izvana ili zatvara iznutra. Pri tome je najlakši dio posla, iako neophodan, onaj koji se tiče formalno-pravne institucionalizacije. Kao predsjednik Glavnog vijeća mogu reći da su spremni svi dokumenti potrebiti za ovaj korak i poslani su na odobrenje Predsjedništvu HNS-a. Ono bitno čeka legitimno izabrane političke predstavnike Hrvata nakon sljedećih općih izbora. Smatram da na sljedeće zasjedanje trebaju biti pozvani svi izabrani predstavnici Hrvata, a svi oni koji svojim potpisom prihvaćaju misiju i dokumente Hrvatskog narodnog sabora trebaju ravnopravno sudjelovati u izboru tijela Sabora pri čemu izborni legitimitet treba biti ispred stranačke pripadnosti uvažavajući naravno činjenicu da će stranke koje ostvare najviše mandata imati i najveći utjecaj, ali i odgovornost. Treba Hrvatski narodni sabor afirmirati kao najviše političko i predstavničko tijelo Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali i najviši forum za donošenje glavnih strateških odluka nacionalnog i državnog karaktera. Stoga smatram da, ne samo u Glavnom vijeću, već i u Predsjedništvu treba biti mjesta za predstavnika kulturno-akademske zajednice, naravno onoga koji će imati jasan izborni legitimitet iste zajednice.

• Kako ocjenjujete posljednje četiri godine vlasti, što je posljedica jedne potpune blokade, stalnih kriza, potpunog zaustavljanja svih procesa, pa i europskog puta?

Upravo tako kako ste sugerirali u pitanju. Istine radi treba reći da je kriza u Bosni i Hercegovini permanentno stanje od Daytona do danas upravo zbog nepravednog i neupravljivog državnog uređenja. Ono što je karakteriziralo zadnje četiri godine je eskalacija krize uzrokovana nepoštivanjem izborne volje hrvatskog naroda od većinskih bošnjačkih stranaka prilikom sastavljanja izvršne vlasti u Federaciji i pokušajem istoga na razini Bosne i Hercegovine, što je odložilo formiranje vlasti i na razini države. Posljedica je dodatno nepovjerenje između pripadnika tri naroda, što je dodatno usložnilo donošenje odluka, a rezultat svega je zastoj u svim reformama. Međutim, ove četiri godine neće biti sasvim izgubljene ako je barem kritična većina političkih sudionika shvatila da Bosna i Hercegovina može naprijed samo kao država tri ravnopravna naroda, što podrazumijeva da svaki narod treba biti u mogućnosti izabrati svoje legitimne političke predstavnike. Tek tada će biti stvoreni uvjeti da u klimi većeg međusobnog povjerenja sagledamo istinski zajedničke interese i krenemo brže k ekonomskim i društvenim reformama koje će zemlju učiniti sposobnom za europske integracije. Usporedo je nužno pristupiti ustavnoj reformi koja će sustav učiniti pravednijim racionalnijim i učinkovitijim.

• Nedavno je BiH ostala u društvu Kosova kao zemlja bez EU perspektive nakon što je i Albanija dobila pozivnicu. Kakvu perspektivu ima BiH, njezini građani?

Ovakva država zapravo nema nikakvu perspektivu. Empirijski je dokazano tijekom zadnjih dvadeset godina da ovakva državna struktura nije moguća jer usprkos ogromnoj pomoći međunarodne zajednice u vojnoj, sigurnosnoj, financijskoj i tehničkoj svake vrste država nije u stanju zadovoljiti niti minimalne potrebe svojih građana. Nije to u stanju niti na elementarnoj razini. Zadnja prirodna katastrofa je pokazala da mi nismo u stanju niti proglasiti izvanredno stanje, a kamoli reagirati sukladno situaciji. Usprkos “policijskoj reformi” i postojanju sigurnosnih agencija na čijem broju bi nam mogla zavidjeti i Amerika, mi nismo bili u stanju zaštititi niti instituciju Predsjedništva. Kako onda da obični građanin ima pouzdanja da će biti zaštićen? Temeljni problem s kojim se suočava Bosna i Hercegovina je sličan onome s kojim se suočavala bivša Jugoslavija, to je neadekvatno ustavno uređenje, posebice kada su u pitanju odnosi tri naša konstitutivna naroda. Tvrdim da bez obzira na različitu retoriku političkih predstavnika Bošnjaka, Srba i Hrvata, nitko ovakvu državu ne vidi kao dugotrajno rješenje, već samo prijelazno ili prolazno rješenje. Otuda nisu niti mogu biti u fokusu ona bitna egzistencijalna pitanja.

• Očekujete li da nakon razbijanja hrvatske inicijative o pojednostavljenju uvjeta za približavanje BiH, Europska komisija ipak snažnije pristupi angažirajući se autoritetom kakav je upotrijebljen u slučaju Kosova i Srbije?

Ne treba misitificirati ulogu Europske unije jer je i EU, slično kao i BiH, u potrazi za svojim identitetom zbog čega niti u samom EU ne postoji jasno stajalište oko toga gdje bi trebale biti jugoistočne granice Unije i što bi Unija u konačnici trebala biti, ekonomska zajednica, savez suverenih država ili sjedinjene europske države. Njima je, po mom mišljenju, sada najvažnije da se kroz europsku perspektivu i regionalnu suradnju očuva mir i stabilnost na jugoistoku Europe od čega i EU, ali i zemlje regije imaju koristi. Za nas u regiji jugoistoka Europe je najvažnije da kroz proces pridruživanja postupno usvajamo europske standarde i osposobljavamo se igrati barem u “europskoj ligi“ (prošireni EU), svjesni da još zadugo nećemo biti spremni za “ligu šampiona”. Razlika između Bosne i Hercegovine na jednoj strani i Srbije i Crne Gore na drugoj nije u pristupu EU, već u tome što BiH nema koherentno državno uređenje i funkcionalne institucije.

• Može li se u tome smislu očekivati značajniji poticaj prije svega Berlina koji pokazuje znakove zanimanja za BiH?

Dobro je da se Berlin aktivnije uključi u sređivanje stanja u BiH, ali sada izravno, a ne preko svojih veleposlanika, kao što je bilo s angažmanom veleposlanika Joachima Schmidta prilikom uspostave neustavne, nelegalne i nelegitimne vlasti u Federaciji nakon prošlih izbora.

• Međunarodni dužnosnici, naročito angažirani u BiH, pojednostavljuju probleme u BiH tvrdeći da su krivi samo političari, a ne smatraju problematičnim sustav koji ustvari i kreira ovaj kaos?!

Nije mi drago što moram reći da se međunarodna zajednica Bosnom i Hercegovinom bavi u relativno niskom profilu i kada je kapacitet kadrova detaširanih ovdje, ali i kada je u pitanju snaga njihova mandata. To objašnjava njihov oportunizam i birokratski pristup zbog čega radije izabiru status quo, nastojeći racionalizirati postojeći neracionalan i neodrživ sustav, svjesno ili nesvjesno stajući na stranu jačega jer im je to lakše nego podržavati promjene (za što nemaju niti kapaciteta, a pošteno je reći niti mandat). Pri tome je najlakše optuživati “nesposobne i korumpirane domaće političare, koji nacionalizam i etničke podjele koriste radi održanja na vlasti”. Istina je takvih je dosta prodefiliralo zadnjih dvadesetak godina. Istina je da su međunarodni predstavnici, ranije kao danas, preko “nevladinog sektora” pripremali i financirali svoje favorite koje su kasnije odbacivali, bilo zato što ne bi postigli očekivani rezultat, bilo zbog toga što bi se uklopili u istu matricu “domaćih političara”. Istina je, također, da je kroz isto razdoblje bilo više od 12 izbornih ciklusa, što općih, što lokalnih. Istina je da su se uvijek pred izbore javljali političari koji su se predstavljali kao mesije, nudili kao osvježenje, nudili alternativu i katarzu. Istina je da su građani birali sebi i tvrdim da su birali racionalno. I ponovno će birati na isti način svjesni što je osnovni problem ove zemlje. I ponovno ćemo za četiri godine govoriti isto ako ne budemo spremni pozabaviti se bitnim problemom ove zemlje, a to je novi ustavni dogovor. Tvrdim da postojeći sustav inducira, usudio bih se reći dirigira ovakvo glasovanje građana i ponašanje političkih predstavnika jer kreira nepovjerenje i strah i stoga se većina energije troši kako bi se zaštitili od stvarne ili umišljene prijetnje. U ovakvim uvjetima i ovakvom sustavu bi se, tvrdim, slično ako ne i gore, ponašali i građani i njihovi politički predstavnici s mnogo većom demokratskom tradicijom i kulturom od naše. Stoga treba mijenjati sustav jer narode i građane ne možemo.

• Kako riješiti hrvatsko pitanje i može li se svesti samo na pitanje Federacije BiH?

Naravno da se ne može svesti samo na pitanje Federacije. Ali sve dotle dok se ne steknu uvjeti za korjenitu ustavnu reformu Bosne i Hercegovine, hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini će biti prvenstveno tretirano kao pitanje Federacije jer u Federaciji živi više od 95% Hrvata koji su preostali nakon ovog progona i egzodusa. Formulu za rješenje ne treba izmišljati, samo treba primijeniti iskustva funkcionalnih multietničkih država kao što su u Europi Belgija i Švicarska. Nakon što je nakon prošlih izbora bošnjačka većina izabrala kao partnere u izvršnoj vlasti Federacije “hrvatske predstavnike” bez izbornog hrvatskog legitimiteta, u jednom razgovoru je postavljeno pitanje bivšem belgijskom premijeru i dugogodišnjem predsjedniku Europske pučke stranke (nažalost, danas pokojnom) Wilfriedu Martensu koji je bio Flamanac. Što bi se dogodilo kada bi flamanska većina u Belgiji pokušala formirati vladu Belgije sa “svojim Valoncima” bez izbornog legitimiteta samih Valonaca. Martens je kratko odgovorio, “to bi bio kraj Begije”. Bio bi to kraj i Bosne i Hercegovine da nije međunarodnog protektorata. A kako da bude kraj nečemu što nije niti zaživjelo kao samoodrživa struktura.

• Dio stranaka, a nedavno je to otkrio i jedan dužnosnik SDP-a, zauzima se za ukidanje županija, a tek onda entiteta, stvaranje države regija… Kako vi na to gledate, mogu li te reforme ići ovim smjerom?

Takva država jednostavno nije moguća, barem ne u ovim granicama iako se takvi koncepti često mogu čuti od političkih predstavnika Bošnjaka, ali i od utopista koji sanjaju nekakvo državno nacionalno bosanstvo.

• Jedno od alarmantnih pitanja s kojima se suočavaju, ne samo Hrvati u BiH, nego i regija je odlazak mladih ljudi. Kako ga po vama zaustaviti, kako ljudima ponuditi nadu?

Odgovor je usvajanje standarda zemalja u koje odlaze. Standarda u ekonomiji, obrazovanju, socijalnoj sigurnosti…

Zoran Krešić / VečernjiList / foto: Midhad Poturović /hdz1990

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

Mesić – Nismo bili iza željezne zavjese, a u Jugi smo imali i jogurta

Objavljeno

na

Objavio

Polaganjem vijenaca na spomenik u sinjskom naselju Ruduša u nedjelju je obilježena 78. obljetnica strijeljanja 24 borca partizanskog odreda, a bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić te bivši diplomat Budimir Lončar ustvrdili su kako se u Hrvatsku vraća ustašizacija i pozvali na suprotstavljanje revizionizmu.

Borci Prvog splitskog i Prvog solinskog partizanskog odreda, njih 24-orica, strijeljani su odlukom prijekog suda Nezavisne Države Hrvatske 26. kolovoza 1941. godine u Ruduši.

“Nažalost pred našim očima odvija se nešto što neki neće priznati, a to je jedan val fašizacije u Europi, ali i fašizacije i ustašizacije u Hrvatskoj,” istaknuo je tom prigodom Mesić.

Ustvrdio je i kako se štampaju knjige koje su “čista laž”, a koje “čitaju oni koji po stadionima viču neprihvatljive poruke i koji nisu educirani jer ih se već od polaska u školu krivo educira tako što se falsificira povijest”.

“Antifašizam nije ideologija nego je to civilizacijski doseg koje moramo poštivati,” poručio je Mesić.

Naglasio je i kako je Narodnooslobodilačka borba (NOB) bila važna za stvaranje Hrvatske države.

“Da nije bilo NOB-a i najvećeg organizatora ustanka u bivšoj Jugoslaviji  maršala Tita – bismo li danas uopće imali Hrvatsku i koga bi branili naši jučerašnji branitelji da nisu imali što braniti? Imate ljudi  koji su ili seronje ili kukavice i koji ne razumiju o čemu se radi,” rekao je Mesić.

Na svoje retoričko pitanje tko bi obranio Hrvatsku kazao je ironično: “Oni koji su poslije pobjegli u Argentinu, o kojima naša predsjednica kaže da su išli u prostor slobode. Možete misliti, u vrijeme Perona!”

Poručio je i kako je ‘Za dom spremni’ ustaški i fašistički pozdrav, ustvrdivši kako se “stvara komisija koja godinu dan raspravlja i razmišlja.”

“”Kao da su s Marsa pali pa ne razumiju o čemu se radi”, dodao je Mesić tumačeći zadaću Povjerenstva za suočavanje s prošlošću koje je formirano na inicijativu predsjednika vlade Andreja Plenkovića.

Mesić smatra pogrešnim izjednačavati sve režime te je ustvrdio kako je tu “malo i Europa kriva.”

“Europski parlament je osudio sve totalitarne režime, ali Jugoslavija nije bila totalitarni režim. Jugoslavija je bila autoritarni režim. Izjednačavati nas i one koji su bili iza željezne zavjese, naša predsjednica ne zna, ali mi nismo bili iza željezne zavjese. A drugo, imali smo i jogurta”, ustvrdio je Mesić.

U izjavi novinarima, nakon svečanosti, Mesić je kazao kako je “bila pogreška koja je mislila da se treba boriti protiv nekakvog imaginarnog komunizma”.

“Niti smo mi bili u komunizmu niti je negdje komunizam uopće postojao, postojali su različiti socijalizmi,” smatra Mesić.

Lončar je sa skupa pozvao na suprotstavljanje revizionizmu.

“Naša borba  (NOB)  obvezuje nas da se suprotstavimo povijesnom revizionizmu, onome što nije istina, što gasi izvore naših vlastitih vrijednosti, što poništava najveću simboliku našeg hrvatskog  slobodarskog duha i našeg  opredjeljenja,” kazao je Lončar.

Smatra kako obilježavanja obljetnica kao što je ova u Ruduši, trebaju  biti velika poruka “da se neistini i povijesnom revizionizmu moramo suprotstaviti i moramo oduprijeti onomu što poništava vlastitu, ne samo povijest, nego naše temelje – političke, moralne, ljudske, povijesne kao nacije, kao države i kao naše današnje hrvatske domovine”.

U povodu 78. obljetnice strijeljanja pripadnika Prvog splitskog i Prvog solinskog partizanskog odreda danas su položeni vijenci i na Spomen ploču u splitskom naselju Plokite. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Izvori i karakter nove komunističke revolucije

Objavljeno

na

Objavio

Gotovo nitko nije reagirao na moje opomene da se u cijelom svijetu, dakle i u Hrvatskoj, događa nova komunistička revolucija (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). I da ona pobjeđuje. Zato ovdje o njoj pišem otvoreno i sve čitatelje upozoravam da razmisle o napisanom.

To što se zbiva u hrvatskom javnom prostoru nije hrvatska specifičnost nego zapljuskivanje sve jačih valova komunističke revolucije koja se širi svijetom, a nas tek blago oplakuje jer smo na razini svijeta nevažni. Osim toga, hrvatski narod je još uvijek okrenut vjeri i domoljublju, a hrvatski komunisti nemaju ni vođu niti jake ljude koji bi bili kadri otvoreno udariti na temelje hrvatskoga društva, a time i države.
Komunistička revolucija je planirana svjetska subverzija, a ne niz gluposti

Nova komunistička revolucija nije aktivnost besmislenih „nevladinih“ udruga, esdepeovsko bulažnjenje u Saboru, ni feministička neuroza. Ona je plan. Ona je planirana prije mnogo godina, kao izravni nastavak komunističke revolucije koju je smislio Marx i koje su u različitim dijelovima svijeta vodili ljudi na kraju identificirani kao masovni ubojice: od Lenjina, preko Staljina, Tita, Ceausescua, Castra, Mao Zedonga i Pol Pota (http://www.vency.com/wars.html), sve do Kim Jong-una.

Nakon neuspjeha komunizma izvan Sovjetskog Saveza i njegove propasti, novu komunističku revoluciju planirali su mnogi marksisti, a napose takozvana „Frankfurtska škola“ (https://hr.wikipedia.org/wiki/Frankfurtska_%C5%A1kola). Zato danas komunisti sebe nazivaju „Nova ljevica“ (https://hr.wikipedia.org/wiki/Nova_ljevica), iako u biti promiču Marxov komunizam. No sada je on u novom pakiranju! Ne stavljaju više žarište na izrabljivanje radnika, nego na sasvim druge društvene skupine; radnici se više ne spominju ni u najduljim i najdosadnijim neomarksističkim tekstovima. No iz te „dosade“ vreba ono isto zlo koje je u 20. stoljeću odnijelo stotine milijuna života – čisti, destilirani komunizam Marxa, Engelsa, Staljina i Tita.

Što zapravo žele komunisti?

Nakon propasti svih radničkih komunističkih revolucija, sada se komunisti prividno jako zalažu za „ljudska prava“, navlastito „prava“ žena, osoba s čudnim seksualnim nagonima, za miješanje rasa s različitih kontinenata (migranti), i za stanje društvenih skupina koje nemaju kapacitet osobnog privređivanja za prosječno dobar život, a svijet pozivaju na „globalizaciju“ plašeći ga globalnim zatopljenjem.

Ali i to je varka, kao što je varka bio i „interes za stanje radnika“ u 20. stoljeću! Komuniste ne zanima nitko, nego ih vodi želja da razore društvo, tako da više nema država, nacija ni vjere, da nestane obitelj, ljubav, čast i dostojanstvo i da u nastalom kaosu oni, više ili manje skriveno, preuzmu svjetsku vlast. Isto kao što su je preuzimali i u 20. stoljeću, a pravili su se da su jednaki radnicima!

Među komunistima njima i njihovim podržavateljima većina nije svjesna neomarksističke teorije i plana kao ni činjenice da ih vode skriveni svjetski komunističke vođe! Ali privlači ih promjena koja obećava manje rada a više primanja, manje morala a više razvrata, manje odgovornosti a više vlasti. Bez domoljublja, obitelji, vjere i ljubavi život im je besmislen i dosadan pa se popodne zanimaju za promjene koje su na prvi pogled dopadljive.

„Represivna tolerancija“!

Vodeći mislilac „Frankfurtske škole“ bio je Herbert Marcuse. On je bio pametan čovjek opsjednut idejom da definira i izazove revoluciju. Mogućnosti revolucije tražio je u svakom aspektu ljudskoga života i u većini ih je našao. Izravno je izazvao međunarodnu studentsku bunu 1968. Za današnje stanje zapadnoga društva koje je pokleknulo pred komunističkom revolucijom, najvažniji su radovi upravo Herberta Marcusea. On nije manje velik i manje opasan od samoga Karla Marxa.

Kad se čitaju Marcuseove ideje pisane prije 50 godina vidi se da su se sve ostvarile ili se obilato ostvaruju. Godine 1965. Marcuse skovao je naziv „represivna tolerancija“ (https://www.marcuse.org/herbert/pubs/60spubs/65repressivetolerance.htm), gdje „repressive“ znači „obuzdavanje, represija, suzbijanje, ugušivanje“. Tolerancija koja je represivna, koja guši! On je ustvrdio da se tolerancija ne smije primijeniti jednako na sve, jer „ako je jednaka za sve onda je oni jači bolje koriste za sebe“. Zato je treba obuzdati. (Po toj logici dobrim bi učenicima trebalo zabraniti školovanje.)
Marcuseova represivna tolerancija mora diskriminirati. Diskriminirati tako da „oslobađa“, a „oslobađa“ tako da protežira slabe a obuzdava jake. Slaba je politička ljevica, a jaka je politička desnica, dijagnosticirao je Marcuse! Pa se mora diskriminirati tako da se protežira ono što on smatra lijevim, a obuzdava ono što on smatra desnim. Lijevo (i slabije) su studenti, intelektualci i manjine svih mogućih vrsta. Desno (i jače) je poslovni sektor, vojni sektor i sve djelatnosti koje on smatra zaštićenim, pa desnica rukovodi, gomila bogatstva i sprječava društvene promjene.

Vidimo da je od vremena Marxa i Lenjina promijenjena struktura ljevice (nema više radnika), a desnica, koju treba diskriminirati, ostala je ista – poduzetnici, rukovoditelji, vojni sektor, (zaštićene) religije, političari, bogati ljudi i „desničarski“ novinari, pisci i drugi intelektualci. Točno oni koje je Tito pobio 1945.: vojska, poduzetnici, svećenici, novinari, političari i intelektualci! Marcuseova shema je ista, ali ne traži smaknuće nego diskriminaciju – ušutkivanje i medijsku blokadu.

Citirajmo ga:
„Ne smiju se blokirati putovi koje može razviti subverzivna većina, a ako budu blokirani organiziranom represijom i indoktrinacijom, njihovo ponovno otvaranje može zahtijevati naoko nedemokratske mjere. One bi uključile povlačenje toleriranja slobode govora i okupljanja onih skupina i pokreta koji promiču agresivne politike, naoružavanje, šovinizam, diskriminaciju na osnovi rase i religije, kao i onih koji se protive proširenju javnih dobrobiti koje stoje na raspolaganju, zdravstvene skrbi, itd. Štoviše, povratak slobode mišljenja može tražiti nova i rigidna ograničenja u izobrazbi i praksi obrazovnih ustanova koje, samim svojim metodama i koncepcijama, služe zatvaranju svijesti unutar uspostavljenog svijeta govora i ponašanja.”
On dakle tvrdi da istinska demokracija treba zabranu temeljnih ljudskih prava za one koji zastupaju konzervativne stavove, kao i za postupke koje on smatra agresivnim ili diskriminatornim. Ustraje da stvarna sloboda mišljenja mora uključiti nastavničku indoktrinaciju studenata. „Oslobođenje „prezrenih na svijetu“ zahtijeva obuzdavanje ne samo njihovih starih nego i novih neprijatelja.“
Pročitajte ponovno i promislite – zar to nije upravo ona škola u koju ste išli za vrijeme komunizma? One koji ne misle kao „ljevica“ danas više ne će pobiti (iako se služe nasiljem), nego će im milostivo zabraniti slobodu govora i djelovanja. „Verbalni delikt“ danas nosi ime „govor mržnje“.

Hrvatski komunisti

Važno je uočiti da u Hrvatskoj samo najslabiji marksistički učenici sebe još uvijek nazivaju komunistima. Ne nazivaju se ni neokomunistima, niti „novom ljevicom“, jer malo je tko od njih čitao H. Marcusea (https://hr.wikipedia.org/wiki/Herbert_Marcuse), A. Gramscija (https://hr.wikipedia.org/wiki/Antonio_Gramsci), Rudija Dutsckhea (“dugi marš kroz institucije”) i druge neomarksiste. Većina ih zapravo i ne zna što radi; oni su loši učenici loših hrvatskih marksističkih učitelja. Vuče ih prilika za kruh bez rada, znanja i napora i za vlast bez odgovornosti. Zato sebe komunisti u Hrvatskoj nazivaju „antifašistima“ – iako je „antifašizam“ tek istrošeni trik povratka komunističke vlasti (http://kamenjar.com/dr-matko-marusic-kako-su-ubojice-sebe-proglasili-osloboditeljima/). To davno prevladano učenje Josipa Broza i Ivana Fumića u Hrvatskoj je još uvijek komunistički hit. Milorad Pupovac je toga svjestan, ali „antifašizam“ podržava jer nema drugoga načina da objasni srpske pokolje svojih sugrađana Hrvata (https://kamenjar.com/pupovac-saboru-izrekao-veliku-laz-koja-vodi-jos-vecu-istinu/). Njega pak oponaša Veljko Kajtazi, toliko uspješno da Faktograf cenzurira one koji Kajtaziju blago kažu da možda ipak pretjeruje (https://narod.hr/hrvatska/igor-vukic-pisao-faktografu-vezano-za-broj-roma-ubijenih-u-jasenovcu-podatak-kada-su-pocela-privodenja-roma-u-jasenovac-nije-tesko-provjeriti).

No postoji i jedan broj onih koji su na plaćama iz inozemstva, otamo dobivaju upute i znaju što rade. Oni onda šire neokomunizam, a stare laži o „antifašizmu“ dobro im dođu. Tako su u Hrvatskoj prošle Istanbulska konvencija, Marakeški sporazum i zakon o partnerstvu; narod je jedva spasio definiciju braka, ali izgubljena je definicija obitelji. Reforma školstva usmjerena je točno prema Marcuseovim postulatima (v. sadržaj Građanskoga odgoja), učenici vladaju školama, Faktograf i pravobranitelji cenzuriraju „govor mržnje“, a SDP gura legalizaciju marihuane, financiranje skupih lijekova i postupaka za koje se zna da nisu djelotvorni, te huška radnike i sindikate da traže plaće i mirovine za koje hrvatsko društvo svojom produktivnošću nema novca. Barem pola od tisuća nevladinih organizacija špijunira Hrvatsku i Hrvate za strane centre moći i pritom nesmetano izmišlja detalje koji pridonose slici „fašizacije“ hrvatskoga društva. Stvar je otišla toliko daleko da o „buđenju fašizma u Hrvatskoj“ trubi čak i službena Slovenija u svojim nastojanjima da se dokopa hrvatskoga mora.
Ne ćemo još dugo izdržati. Moramo sve rečeno shvatiti i prema njemu se postaviti. I djelovati. Demokracija pripada i nama.

Ako želite komunizam – izvolite

Rasprava o propasti čovječanstva ako pobijedi nova komunistička revolucija uzela bi nam previše prostora, pa ću samo podsjetiti da komunistička revolucija uvijek cilja na ukidanje država i nacija i uništenje vjere i religije. Netko kome nisu važni država, nacija i vjera može reći da je dobro da pobijedi ljevica, jer će se povećati plaće, mirovine, radnička prava i socijalna sigurnost. Takvo razmišljanje je čista ludost, jer nema tog novca koji može platiti sve što nova (kao i stara) komunistička revolucija traži. Najbolje objašnjenje apsurdnosti „socijalističkih“ dale je gđa Margaret Thatcher: „Problem sa socijalizmom je u tome da on uvijek ostane bez tuđega novca“, te „Globalno zatopljenje je čaroban izgovor za globalni socijalizam.“(https://www.conservativebookclub.com/14052/quotes/margaret-thatcher-on-socialism).

Zato hrvatskoj javnosti ovo pišem kao ipak vrlo ozbiljnu opomenu. Vrijeme je da se toj revoluciji opru oni koji je ne žele, koji misle da je štetna i da će upropastiti i Hrvatsku i svijet. Meni se ima pravo ne vjerovati, ali onda treba proučiti izvore koje navodim i brojne druge, napose one koje su pisali planeri suvremene komunističke revolucije.

Matko Marušić, Split

https://narod.hr/hrvatska/prof-dr-sc-matko-marusic-pupovac-podrzava-antifasizam-jer-nema-drugoga-nacina-da-objasni-srpske-pokolje-hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari