Pratite nas

Kolumne

Bosna i Hercegovina je jedan veliki saudijski konzulat

Objavljeno

na

ins.ba

Kamo bošnjačko muslimansko, političko a napose vjersko, čelništvo usmjerava i prisiljava voditi Bosnu i Hercegovinu, u koje društvo, u koju vjeru, kulturu, još jednom pokazuje bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Mustafa efendija Cerić, svojim komentarom na saudijsko terorističko ubojstvo svog državljanina, novinara Džamala Khashoggi.

Naime na mučko i svirepo ubitstvo kritičara saudijskog režima u Saudijskom konzulatu u Turskoj, koje je cijeli svijet osudio i grozio se na toj brutalnosti, kakvima se Osmanlije služile u pokorenoj Bosni i Hercegovini, Cerić je reagirao, i branio, riječima: „Vodi se zla kampanja protiv Kraljevine Saudijske Arabije kako bi se narušio njen ugled i destabilizirali njen mir i prosperitet. To nije dobro ne samo za osjetljivi region nego i za cijeli svijet. Vjerujem da je KSA dovoljno jaka da prevlada sve ovo, in Sha Allah!“ – napisao je bivši reis na svom Twitter komentaru.

Braniti nalogadovca i izvršitelja tako stravičnog zločina, i još iz zemlje koja je i sama žrtva tih nalogodavaca koji su svojim ljudima i građevinama okupirali i porobili Bosnu i Hercegovinu, čin je gotovo ravan samom počinjenom zločinu. U tako strašnom i gnjusnom zlocinu nad kojim se civilizirani svijet zgraža, a Cerić brani, vidi se strašna i crna slika saudizirane i radikalizirane, islamizirane i fundamentalizirane, cerićizirane buduce Bosne i Hercegovine.

Tu crnu beha sliku na periferiji Europe Saudijska Arabija i Cerić već su dobro oslikali, i privode kraju, kroz stotine i stotine izgrađenih džamija koje nose imena svojih graditelja. No po tim imenima isčitava im se i namjena, cilj gradnje u zemlji tisuće kilometara daleko od svojih sponzora, i ideologa čiji režim se, dijelom otkrio i u gnjusnom ubitstvu Kašogia. Motive i ciljeve njihove gradnje, od koje su gotovo sve izuzete od beha zakona i sa zemljištem na kojem su izgrađene, praktički su male saudijske arabije u Bosni i Hercegovini. Zna to dobro Mustafa te stoga i brani njihove financijere od odgovornosti koja nadmašuje odgovornosti mnogi ratnih zločina, jer saudijski zločin nad nemoćnim čovjekom osuđuje cijeli svijet, sa izuzetkom nalogodavaca, izvršitelja, i Mustafe Cerića.

Kao uvoznik radikalnog islama u Bosni i Hercegovini, čime je beha građanski rat za teritorij učinio vjerskim i svjetskim, a što se potvrđuje i početkom svjetskog sukoba vjera i civilizacija, Mustafa Cerić se već tada pokazao, i potvrdio, pristalicom vjerskog islamskog fundamentalizma, s ciljem širenja na Europu i osvajanje Bosne i Hercegovine.

Braniti nalogodavce i izvršitelje tako strašnog zločina, koji je u slobodnom svijetu neobranjiv, znači svrstavanje na stranu zločinaca, i sudjelovanje u istom.

Ne iznenađuje nemuslimane u BiH Cerićeva obrana islamskih zločinaca, jer to njemu i nije prvi put da ih štiti. Pokazao je to i braneći islamske teroriste i njihove zločine u Bugojnu, u Konjicu, u Sarajevu, u Gornjoj Maoči, i svugdje tamo gdje prolijevaju krv nedužnih nemuslimana, napose hrvatskih povratnika. Braneći saudijske planere i izvršitelje zločina pred kojim zbog brutalnosti slika raskomadane žrtve svijet oči zatvara, Cerić ostaje doslijedan u svom vjerskom radikalizmu, u kojem vidi i budućnost Bosne i Hercegovine.

Kontinuitet je to njegove radikalne politike s kojom je davno izašao iz vjerskih granica. To mu je omogučilo da je danas najbogatiji pojedinac u najsiromašnijoj zemlji svijeta, i da ga njegovi sljedbenici proglašavaju u grupu 50 najutjecajnijih muslimana u svijetu. Za širenje radikalnog islama po svijetu, napose po onom kršćanskom dijelu, Cerićeve gazde iz Saudijske Arabije ne pitaju za cijenu.

Ne trudi se Mustafa i oni koji ga u tome plaćaju otvoriti jedno radno mjesto tisućama nezaposlenih Bošnjaka, jer onaj koji radi njime je teže manipulirati. Jedino gdje ih zapošljava je na gradnji džamija, ali i za to radno mjesto mora biti vjerski obučen.

U tako sve radikaliziranijoj i sve islamiziranijoj, sve više saudicerićiziranijoj Bosni i Hercegovini, sve je manje mjesta za europske, demokratske vrijednosti slobode, tolerancije, i pravednosti, kao čvrstih, i ničim zamijenjivih, temelja svakog društva, napose ovog beha koje je rat još deblje podijelio, a Cerić i Cerići kojih je sve više učinili Bosnu i Hercegovinu jednom velikom Gornjom Maočom, crnom točkom ne samo u Europi već i šire.

Bosna i Hercegovina je jedan veliki saudijski konzulat, isti onaj u kojem se, kao nekad u arenama, i turskoj vladavini nad okupiranim kršćanima u Bosni i Herecgovini, mučili i komadali protivnici islama. Na strahoti ubijenog novinara muslimana, nije teško zamisliti strahote mučenja, likvidiranja, iživljavanja i komadanja kršćana koji padnu u njihove ruke, i onih kršćana koji su nestali sa tih saudijskih, iranskih, afganistanskih, i drugi islamskih zemalja.

Vinko Đotlo

Mišljenja iznesena u kolumnama su osobna mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove uredništva Portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari