Connect with us

Gost Kolumne

Bosna i Hercegovina, ‘ni na nebu, ni na zemlji’

Objavljeno

on

Sve udaljenije bivaju susjedni narodi beha razlika u bosanskohercegovačkoj zajednici. Poput televizije koja je iz kuće istjerala najbliže, i pokidala čak obiteljske veze i razgovore, a unijela nekog tuđeg sa nekog dalekog kontinenta i prisilila nas da nam on bude bliži i češći u slušanju i od žene i djece, gotovo u svemu tako izgleda i današnje emitiranje bosanske slike. U mraku «krčme pogašenih svjetla» istjerani su susjedi a na njihova mjesta dovedeni stranci, nepoznati, i tuđinci. A ondje gdje ih nisu fizički doveli u Bosnu i Hercegovinu, Bosnu i Hercegovinu su odnijeli njima.

Glavna poveznica tih bosansko hercegovačkih današnjih udaljenosti naroda, ili istjernica iz Bosne i Hercegovine, je zapravo (ne)vjera. Ta odrednica ljudskog života nigdje nije tako u svijetu jaka da ljude veže ili razdvaja kao u Bosni i Hercegovini. Ćini se da nikada kao danas ljudi na toj granici svijetova, vjera i civlizacija nisu se tako debelo dijelili po vjeri. Vjera ih zbližava ili udaljuje, i zato je Bosna i Hercegovina postala mjesto vjerskih sukoba i etničkih čiščenja.

Stoga u Bosni i Hercegovini narodi govore, Srbi mi smo pravoslavni i naša matica je Srbija, Bošnjaci mi smo muslimani i naša matica je Turska, Hrvati kažu mi smo katolici i naša matica je Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Svijet im na to prijeteči odgovara, lažete. Vaša matica je nepostojeće cijelovita, i činjenićno dvodjelna, zaista ne vaša nego naša Daytonska Bosna i Hercegovina. I upravo ta istina koju govore beha narodi glavni je razlog nepostojanja Bosne i Hercegovine, sa elementima državnosti, suverenosti i cjelovitosti.

Zemlja u kojoj svaki njen narod ima svoju maticu, i veže se uz nju, k njoj se nastoji pripojiti, ne može imati budućnost, budući da nema ni sadašnjosti. Budućnost se može graditi samo na prošlosti ili sadašnjosti. Čak i u športskim natjecanjima, kroz publiku naroda Bosne i Hercegovine vidljiva je bosanska podijeljenost, i etnička opredjeljenost. No svijet to «ne vidi», i ne priznaje. Današnjem svijetu kao nikada do sada potrebno je jedno odlagalište za njegovu prljavštinu, a Bosna i Hercegovina kao takva, koju gotovo da ne priznaje ni jedan njen narod, onakvu kakvu je tuđinac hoće, pravo je mjesto za svjetski politički, režimski pa i tehnički otpad.

Gotovo da ni u bosansko herceghovačkoj nogometnoj ekipi nema zajedničke igre. Svaki igrač igra za svoju nacionalnu boju, a oni koji se ipak odluče igrati u bosansko hercegovačkim dresovima tretiraju se kao izdajice. Uvijek publika zvižđi onom drugom, koji nije iz njegova tabora. Sve to bosansko hercegovačko otkrivanje nije dovoljno da svijet prizna pravu istinu. Jer ako bi priznao činjenićno beha stanje onda bi zasigurno morao i priznati volju naroda. A to bi pak značilo federaliziranje, konfederaliziranje, ili savez beha republika, država.

I zato će još dugo na svjetskim takmičenjima Srbi navijati za Srbiju, Hrvati za Hrvatsku a muslimani za svoju „susjednu“ matičnu državu Tursku. Za Bosnu i Hercegovinu ne navija nitko, budući da je ni jedan narod i ne priznaje kao svoju, niti je zapravo ima. Uzalud se truditi istinu govoriti, jer Bosna i Hercegovina je «ni na nebu, ni na zemlji». Bio je to, možda, razlog da američki predsjednik, George Bush stariji, na početku rata u Bosni i Hercegovini, kaže kako „za tu borbu Amerika nema svoga psa“. Jer administracija u Vašingtonu taj sukob je smatrala posljedicom višestoljetne međuetničke mržnje, te je stoga pokušavala sve sudionike sukoba izjednačiti.

Visoki dužnosnik Bushove administracije Lowrencea Eagleburger za beha sukob je rekao da ga treba ostaviti sve dok se «tamošnji narodi ne umore od međusobnog ubijanja». Gotovo da je tako i bilo, no nažalost ništa se od toga nije naučilo, zbog čega «bosanski lonac» i dalje kuva.

U europski politički laboratorij 21. stoljeća ugurani su bosanskohercegovački Hrvati kao pokusni kunići svjetskih graditelja globalizma i Novog svjetskog poretka. Smješten na pedeset i jedan posto bosanskohercegovačkog prostora, ograđen muslimanskim balkanskim federalnim zidom, isplaniran u Daytonu, a opremljen ratnicima iz islamskih zemalja, laboratorij poprima obrise i karakteristike viđenog i proživljenog Ausschwitza, Daachua, i svih drugi u povijesti zabilježenih konclogora. Zapravo, ako se ta američka tvorevina koju je stvorio dvojac Clinton-Holbruck, daytonska beha Federacija promatra kroz svoje tri vidljivo življene karakteristike, arena, konclogor i politički laboratorij za testiranje hrvatske izdržljivosti pod nepravdom svjetskih gladijatora, i vjerskom islamskom torturom, onda se vidi pravi tragično ropski položaj tog bosanskohercegovačkog naroda. Vidljive još i slike neobrijanih i zapjenušenih talibana i mudžahedina tada položaj beha Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine ima izgled najobespravljenijeg naroda današnjice.

I bez navođenja i podsjećanja na sva dvadeset petogodišnja godišnja daytonska stradanja beha Hrvata, od ubijanja, silovanja, prisilne islamizacije do progona i mostarskog slučaja muslimanskog napada na hrvatskog sto postotnog invalida Domovinskog rata, pokušaja rušenja križa na Humu i zabrane okupljanja Hrvata katolika na Bobovcu da slave Svetu misu, napad na kardinala Puljića i Misu u Sarajevu, rušenja crkava i kipova diljem federalnih prostora, ubijanje hrvatskih povratnika, govori jasno kroz kakvu arenu, u kojem konclogoru i u kakvom političkom laboratoriju se nalazi hrvatski narod u beha Federaciji. (

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari