Pratite nas

Komentar

Bosna i Hercegovina u malom

Objavljeno

na

Položaj malobrojnijeg naroda u federalnim zajednicama najpravednije mjeri brojniji federalni partner svojim govorima što treba govoriti, kako da se ponaša i na koji način da se bori za zaštitu svojih nacionalni i vjerski prava i sloboda. Dovoljno je, naime, osluškivati političke i vjerske lidere brojnijeg naroda, i u tim govorima o malobrojnijem narodu vidjet će se slika njegova stanja, njegovih prava, sloboda, jednakosti i ravnopravnosti.

Budući da su sve povijesne federalne zajednice, glede ravnopravnosti federalnih partnera gotovo iste kao čiste nacionalne i vjerske države brojnijeg naroda, i beha federacija je u svim dimenzijama slobode i prava malobrojnijeg hrvatskog naroda zasad jedan mali muslimanski entitet na ovom europskom prostoru. Naime uvijek kada bošnjačko političko čelništvo govori što treba, i kako slaviti hrvatski narod u beha Federaciji, svoje povijesne datume, svoje nacionalne heroje, branitelje, tada Bošnjaci, zapravo, govore o svojoj dominaciji i hrvatskoj marginalizaciji.

To se najbolje vidi u danima kojima Hrvati obilježavaju datume svoje povijesti ispisane u obrani od velikosrpskog i velikomuslimanskog agresora tijekom građansko vjerskog, a kasnije dolaskom mudžahedina, i svjetskog rata u Bosni i Hercegovini. Napose je bošnjački brojniji federalni partner agresivan na malobrojnijeg hrvatskog kada ovaj obilježava srebreni jubilej svoje republike Herceg Bosna.

Stvorena prije 25 godina u vrijeme kada mu je prijetio biološki nestanak na prostorima na kojima u kontinuitetu obitava 13 stoljeća, i u vrijeme kada je u Bosni i Hercegovini srpska vojska stvarala i stvorila svoj srpski, muslimanska Armija svoj muslimanski, Hrvatsko Vijeće Obrane svoj hrvatski entitet, Hrvatska Republika Herceg Bosna. Danas je taj hrvatski entitet meta nekažnjenih bošnjačkih političara, i generala kao i u vrijeme agresije muslimanske ABiH na Hrvate i njihov nacionalni i vjerski identitet.

Obranjenom i neporaženom, zahvaljujući političkom i vojnom ustroju Herceg Bosne, hrvatskom narodu Bošnjaci preporučuju da bi umjesto slavljenja 25. godišnjice osnivanja Herceg Bosne bilo prigodnije obilježavati trenutak njenog gašenja. Nije li ovakav bošnjački govor, zapravo govor pobjednika koji je uspio ugasiti hrvatski otpor, i tu bošnjačku pobjedu Hrvati bi trebali slaviti kao svoj poraz.

Zaista je neodrživa ovakva beha federacija pobjednika i poraženog. Nakon preživljenih konclogora, Gluha Bukovica, Zenica, te masovnih, još uvijek skrivanih krvavom rukom muslimanskih zločinaca, hrvatskih grobnica u Maljinama, Bugojnu, te tajni visoki peći u Zenici, dužnost hrvatskog naroda je još veća da ne dozvoli zaborav na Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, budući da bi ga to vodilo u još veća i tragičnija stradanja od onih kroz koje su prošli u muslimanskoj agresiji.

Srpska a zatim i muslimanska agresija primorale su hrvatski narod na organiziranje otpora, koji je bio moguć jedino kroz vojno i političko osnivanje Hrvatske Republike Herceg Bosna, kao pokušaj ravnoteže već postojećim republikama, Karadžičevoj i Izetbegovićevoj. Republički ustroj Herceg Bosna bila je, i jest, jedina politička i vojna snaga hrvatskog naroda koja se, u vrijeme osnivanja, i danas, uspješno borila, i bori, protiv dva beha etnocentrizma, velikosrpskog i velikomuslimanskog, koja su na putu do cilja uključivala strašne zločine, konclogore, progone, etnička čišćenja, i genocid.

Gotovo nitko u svijetu se nije htio, ili nije smio, suprotstaviti tim naci vjerskim ideologijama, i svi su izdaleka gledali strašne slike koje su srpska vojska, a zatim i muslimanska armija ostavljale iza sebe, ma hrvatskim prostorima kroz koje su prolazile, tamo izvan herceg bosanskih granica.

Tek kad je srpska vojska kidnapirala i držala taocima pripadnike vojnih snaga UN-a, a muslimanska se armija mudžahedinizirala pokazujući se svakim danom sve brutalnijom u ubijanju i masakriranju hrvatskih branitelja, žena, stari i djece, Svjetska zajednica se umiješala u bosanski lonac. Zbog pristranosti s kojom se miješala još više je ga zatrovala, toliko da ga nitko ne želi ni kušati, jer zaudara daleko oko sebe.

Smeta im stoga Herceg Bosna, hrvatski republički prostor koji je jedini u ratu, i poslije rata, ostao u svom nacionalnom i vjerskom šarenilu, Bosna i Hercegovina u malom. Hrvatska Republika Herceg Bosna je, zapravo, spomenik Bosne i Hercegovine, njenoj prošlosti, u svim joj specifičnostima, prepoznatljivostima, i u bogatstvu u razlikama.

Herceg Bosna je čuvar Bosne i Hercegovine, i nestane li je, ili je ubiju na bilo koji način, nestat će, ubit će i Bosnu i Hercegovinu. A to i jest cilj i velikosrpske i velikomuslimanske ideologije etnički i vjerski čisti entiteta.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Komentar

Bruna Esih: Što je NHR i jesmo li pogriješili?

Objavljeno

na

Objavio

Iza nedjeljnih izbora i za nas, nedvojbeno, iznimno loših rezultata, nema minute koju nisam posvetila traženju odgovora na pitanje: u čemu smo moguće pogriješili? Svaka misao završi novim pitanjem. Svoja pitanja i odgovore na njih podijelit ću s vama, dragi članovi NHR-a, malobrojni birači i višebrojni simpatizeri, ali i ostali, očito najbrojniji.

1. Ako želiš ostati čovjek, jesi li manje političar?

Otkako sam ušla u politiku (na temelju prijateljstva i zajedničke vizije Hrvatske), slušam (i od prijatelja) kako u njoj prijateljstva nema. Slušam kako se udarci moraju zadavati i primati, jer to „nije ništa osobno“ već uobičajeno, čak priželjkivano, političko ponašanje. Slušam kako nije nužno odabirati ono u što vjeruješ, već ono što ti donosi osobni politički profit, kao i da nije oportuno krčiti trnovit put s onima koji vjeruju u to isto, već s onima s kojima ćeš već dobro utabanim putom lakše stići do mandata. Od ljudi koje sam duboko poštivala, vojnika, generala, profesora i doktora, s njima dijelila stavove, kilometre, stol i tadašnji uspjeh, čula sam kako sam ispravna, ali da su u nevremenu odlučili „politički preživjeti“. Gledala sam čak i suze kad su se pokoji opraštali od nas, slušala isprike koje se teško mogu prepričati, sve do toga da će neki to riješiti sa sobom tako da se „zbog mene ispovjede Bogu“.

Ja ne znam razdvojiti ljudsko od političkog u sebi i molim se da to nikad ne naučim. Ne želim biti bolji političar tako da budem manje čovjek. Ne želim to Hrvatskoj, svojoj djeci ni svom narodu. Naravno, ne želim ni da ih vode ili se grebu za vlast oni koji jesu manje ljudi, a više uspješni političari.
Ipak, na nekom drugom je da vidi i vrednuje tu razliku.

2. Po čemu mjerimo politički uspjeh od neuspjeha?

NHR je na ovim izborima doživio neuspjeh. To je jedini zaključak po svemu što je oku vidljivo i matematičkim izračunom mjerljivo. U politiku jesmo ušli da bismo je pokušali mijenjati, dakako – ne sebe. Za promjenu nečega potrebna je pozicija s koje se to može činiti, pozicija vlasti i moći. Nismo glupi da to ne bismo razumjeli. Dakle, oko cilja se možemo složiti, to je vlast. Problem je u načinu i metodi. Može li se, pitanje je, do vlasti doći tako da ne mijenjaš sebe? Navela sam iznad neke uobičajene metode kojima smo se trebali služiti da bismo joj se približili. Sve ostale iziskuju strpljenje, vrijeme i spremnost na poraze. Logičkog smo i moralnoga stava da uvriježenim metodama za Hrvatsku nećemo postići više od onoga na čemu sada jest. Mnogi su nas pokušali uvjeravati da je nužno odreći se malo moralnog u sebi, biti malo spremniji na kompromis, mora se, kako kažu „zaigrati postojeću igru“, postići cilj, dakle, vlast i s te zauzete pozicije vratiti se svojim uvjerenjima.

Prodati sebe i ono u što vjeruješ i naknadno se vratiti tomu? Ne poznajem nikoga tko je to uspio. Gledam izbliza neke koji su to pokušali, zavedeni dobrom pričom za instant uspjeh, ali su se izgubili po putu uživajući u moći i vlastitome liku. Tako politički uspjeh postaje isključivo uspjeh u službi vlastitoga političkoga dobra, ne dobra za narod, ne dobra za Hrvatsku.

Stoga, nemojte nas žaliti. Daleko smo od cilja, najdalje moguće, matematika to jasno kaže, ali nismo izgubili moralni kompas u sebi. On kaže da smo točno tamo gdje trebamo biti u dugom procesu ozdravljenja Hrvatske. Ne postojimo i ne radimo tek radi uspješnog uroda danas – sjeme je posijano, a žnjeti će ga, ako Bog da, naši mladi članovi, naša djeca i unuci.

3. Što očekuje narod?

Na ovo pitanje još uvijek nemam odgovora. Znam mnoge nemoralne ponuđače koji likuju danas jer smo kažnjeni upravo od onih zbog kojih smo se spremno odrekli spomenutog vlastitog političkog dobra. Istina je, ispada da smo kažnjeni zbog onoga što je narod jednom tražio da budemo – pošteni, nepotkupljivi i beskompromisni.

Sjećam se listopada 2016. kad sam prilikom imenovanja Vlade u kojoj su se kao ministri i ministrice našle osobe koje nije želio ni birao moj narod stala pred kamere i jasno rekla što osjećam. Bilo je to tada uz opće odobravanje naroda, uz pljesak i fanfare, dok sam s druge strane pozivana na razgovore u četiri oka tipa ‘urazumi se i budi pametna’ i na odgovornost od strane najviših institucija. Dvije godine kasnije, kad sam s jednakom odlučnosti i istim uvjerenjima zajedno sa svojim kolegama odbila biti nositeljem nove laži i predstave, isti koji su onomad pljeskali prihvatili su vješto serviranu priču o mom podivljalom i nepopravljivom egu. Taj ego postao je opće mjesto. Govoriti tko smo, što smo, podsjećati ili uvjeravati nije imalo baš nikakvoga smisla, sasvim suprotno – djelovalo je kao krv na morske pse. U frenetičnom ozračju radi stvaranja jedinstva na desnici te istovremene hajke na NHR kao sabotera tog jedinstva, nitko nije želio čuti da su naše odluke donesene zbog pogleda izbliza na mentore i aktere te priče, njihovih stvarnih motiva koje u četiri oka nisu ni najmanje krili, nemoralnih ponuda te ucjena i prijetnji kad se na njih nije pristalo.

Niti u jednom trenutku nismo požalili zbog propuštenog vlastitog političkog dobra, jer nam ta spoznaja pomaže da držimo glavu gore, čak i onda kad prolazimo sva nerazumijevanja i najteže pogrde od onih od kojih to nismo očekivali. Što želi narod možda još ne znamo, ali znamo što mu ne treba, a to je još jedna u nizu lažnih nada. Svjesni svih očitih posljedica, u laži nikada nećemo sudjelovati!

4. Komu smetamo?

Smetamo svima onima koje prema cilju vodi laž i licemjerje. Laž je krotka, prilagodljiva, prihvatljiva svima, ne razlikuje sredstva, ona mami lakoćom postignutog cilja. Porazan je broj onih koji tako funkcioniraju, a svaki se pravda što su i ostali takvi. „Nema mi druge nego biti isti“, otprilike tako zvuči mantra. To tješenje i varanje ide dobro dok se ne pojavi netko tko tako ne želi i ne prihvaća tihi sporazum da bude kao ostali. Taj strši kao jablan među korovom. Treba ga sasjeći na vrijeme, dok većina nije uvidjela da zapravo treba istrijebiti korov.

Smetamo i svima onima koji su nas htjeli kupiti ili prilagoditi svojoj potrebi. Naravno da bismo i mi imali koristi od toga, zadovoljstvo dogovorenim poslom uvijek mora biti obostrano. Kako smo mi tvrdili i osjećali da već imamo sve što nam treba, ponuđači su se redom počeli duriti i opanjkavati nas kao momak kad ga odbije djevojka – em je gadna, em zla, em napuhana.

Spretno su nas zatajili i dojučerašnji istomišljenici stava o pobačaju, koji su preko noći uvidjeli da im je Mostov ili Škorin stav dovoljno prihvatljiv iako je istovjetan HDZ-ovom protiv kojeg su se borili i dijelom na tom stavu za zakonsku zabranu pobačaja (koji otvoreno zagovara samo Desna liga i NHR) izgradili svoj lik, djelo, udruge i medije kojima upravljaju.

Popis likova iz kategorije onih kojima smetamo podugačak je, a kreće se od običnih kukavica i skupljača mrvica do ozbiljnih, opasnih igrača i kreatora političke stvarnosti. Takvima se prilagoditi? Zbog takvih pristati na kompromise? Ako se pod tim misli žrtvovanje vlastitih imena i imena stranke radi tzv. zajedničkog dobra, a jamčim da se misli, to je jedina žrtva na kakvu nismo spremni. Nitko tko se stvarno borio nije se borio za takvu Hrvatsku – tko smo onda mi da izdamo njihove ideale?

5. NHR i Bruna Esih – ‘politički štakori HDZ-a’?

Izbori, kako izgleda, nisu samo za nas prošli loše. Megalomanska očekivanja koja su se izjalovila zbog straha od korone i gospodarske krize, a koji je rezultirao gotovo nezapamćenim brojem glasova za HDZ, (i to od naroda koji četiri godine vodi bitku protiv načina upravljanja istog), kod ponekih su izazvala priličnu frustraciju, pa su naših velebnih 0,5 posto već dan nakon izbora počeli prikazivati kao HDZ-ovu zaslugu. Neki bi rekli da je to više izgledalo kao mlaćenje mrtvog konja, ali oni koji su sudjelovali na čajanki Z1 televizije dobro znaju da nit je konj, nit je mrtav i da istina uvijek nađe svoj put. Toga se i boje. Sjede tako njih trojica i govore kako je Bruna Esih štakorski kandidat, a NHR štakorska stranka na zadatku HDZ-a da odgrize Domovinskom pokretu koji mandat. Zvučalo bi to bijedno i smiješno, kad ne bi bilo tragično i opasno, jer tko prodaje tu priču? Jedan, manje bitan, ali sveprisutan, poznat je po tome da svoju osobu i osobe iz obitelji već desetljećima, po potrebi političkog trenutka, iznajmljuje različitim stranama. Druga dvojica su novinari, kreatori javnog mnijenja nominalne biračke desnice. Oba izravno i transparentno na plaći Pevexa, glavnog financijaša i političkog mentora kampanje DP-a. Tko je onda na zadatku i tko je plaćenik?
HDZ i ostalo demokratsko društvo NHR-u su pomogli otprilike tako da nam u vrijeme ove kampanje gotovo nitko nije otvorio medijski prostor, a ankete nas nisu spominjale niti pod rubrikom ‘ostali’ ili ‘nebitni’. Pisani intervjui bili bi, kao, zatraženi, ali nikad i objavljeni. Nismo pozvani niti na jedno tv sučeljavanje pod izgovorom da nema dovoljno stolica u studiju. Kampanju smo ponijeli vlastitim sredstvima, u iznosu zbog kojeg, da nismo pošteni, bi nas bilo sram. Bilo je nadrealno slušati druge političke opcije kako se baš na televiziji jadaju da ne mogu na televiziju, te kako kampanju vode s vrlo skromnim sredstvima, od svega nekoliko milijuna kuna.

NHR je nastao prije četiri godine koje su bile politički vrlo turbulentne, izazovne i zahtjevne. NHR je stvarao prilike, usmjeravao procese, nije ih čekao servirane. NHR je uvijek imao svoj stav, bez ustezanja, bez straha od posljedica, bez ali. Na početku je bio sam, a pragmatičari su čekali u kojemu će se smjeru situacija odvijati, promatrajući sa sigurne udaljenosti. Kada je prije godinu i pol bilo sasvim jasno da je NHR svojom beskompromisnošću mobilizirao ljude, da je samostalno postao pokret u koji se vjerovalo, započet je ciljani proces njegove dekonstrukcije. Promatrači se aktiviraju, preuzimaju i kormilo i priču i posadu te na brzopoteznom i prokušanom receptu tzv. ujedinjenja desnice, čemu je narod iskreno oduvijek težio, grade nove opcije i pokrete. Neki od njih, hvale se, postoje niti 50 dana. Ali NHR se trebao sam ukloniti i odustati od izborne utrke jer su njegovih trenutnih 0,5 posto opasna sabotaža nečijih izbornih rezultata. „Sad sam ja tu, ukloni se da pobijedim“, je li to smisao demokracije i parlamentarizma?

6. Tko su NHR-ovci, birači NHR-a i jesmo li spremni odustati?

Udari na NHR, izvanjski i unutarnji, nanijeli su nam golemu štetu. Nju trpimo i s njom se nosimo zadnjih godinu i pol dana, ali sada je vrlo mjerljiva u spomenutim izbornim rezultatima. Njih nitko ne može negirati, ignorirati ili bježati od odgovornosti. Ponajmanje ja – moja je odgovornost zapovjedna i stvarna i stavljena je na raspolaganje stranačkim tijelima koja će o njoj odlučivati.

Članovi NHR-a su ljudi kojima sam beskrajno zahvalna i na koje sam iznimno ponosna. To su ljudi od kojih je često svaki, u odnosu na svoju blisku svjetonazorsku okolinu, bio pusti otok, doživljavao nerazumijevanje, osude i verbalne napade. To su ljudi koji su na svojim leđima spremno sa mnom dijelili težinu „golemog ega“. Nisu trebali to činiti, ali jesu… jedni u drugima smo pronalazili snagu, uvijek pred očima imajući isti cilj i iste metode dolaska do njega, bez kompromisa. Biti danas NHR-ovac nije popularno, nije oportuno, gotovo je ilegala, nema za to plaće niti bilo kakve osobne koristi, čisti idealizam. NHR-ovci su ljudi koji su ostajući to što jesu pokazali da imaju kralježnicu, odanost i ratnički duh koji Hrvatskoj treba kao i devedesetih.

Trenutni birači NHR-a su pak ljudi koji se nisu dali omesti niti jednom medijskom i anketnom manipulacijom. Ljudi kojima ne trebaju politički prometnici da bi znali cestu i smjer. To su oni kojima HDZ, nakon svega, nikako nije mogao biti izbor, ali nije im izbor ni bilo kakav generički HDZ – istih stavova, istih metoda, istog biznisa, politike kompromisa i lažnog domoljublja. Bila sam sigurna da takvih ima i naša je dužnost bila staviti se na raspolaganje ljudima koji u suprotnome ne bi imali za koga glasati ili bi svoju građansku dužnost obavili u neskladu sa svojim srcem, razumom i savješću. Pokazalo se da im, u sadašnjim okolnostima, broj nije velik. Ali tim više ti ljudi zaslužuju našu zahvalnost, našu ustrajnost i mukotrpan rad, više i jače nego ikada do sada. Pozivam ih da nam se priključe, jer u njima živi duša pravog NHR-ovca!

Onda, odustajemo li, napisala je Bruna Esih na Facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Evo zašto bošnjačke partije nisu čestitale Plenkoviću

Objavljeno

na

Objavio

HDZ/Fb

Što je stvarni razlog zbog kojeg bošnjački političari „ignoriraju“ izbore u Hrvatskoj. Odgovor je vrlo jednostavan: stvarni razlog je fenomen Komšić.

Sarajevo se nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj i formalno pretvorilo i politički najnekulturniju sredinu u regiji, a time vjerojatno i u Europi. Naime, predsjedniku HDZ-a i novom/starom premijeru Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću niti jedan jedini političar iz Sarajeva nije čestitao. Zoran je to primjer nedoraslosti, nezrelosti i odsustva osnovnih manira kod sarajevskih političara.

Drugi lideri regije su čestitali Plenkoviću i HDZ-u na uvjerljivoj pobjedi na hrvatskim parlamentarnim izborima. HDZ je osvojio 66 mandata u Hrvatskom saboru i bez problema će formirati novu vladu kojoj će BiH biti jedna od najvažnijih vanjskopolitičkih tema.

No, to pretjerano ne dira sarajevske političare. Njih što se tiče, Plenković, Sabor i Vlada RH ni ne postoje. Opasno je takvo zabijanje glave u pijesak i može štetiti kako bošnjačkom narodu tako i državi BiH.

I dok se sarajevski političari pretvaraju da se ništa nije dogodilo, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u čestitci poručuje kako se nada poboljšanju suradnje dviju zemalja.

“Čestitam Andreju Plenković i HDZ na uvjerljivoj pobjedi. Uvjeren sam da imamo prostora za unapređenje odnosa između Srbije i Hrvatske”, objavio je Vučić na službenom Twitteru predsjednika Republike Srbije.

Slovenski premijer Janez Janša čestitao je Plenkoviću i HDZ-u na pobjedi još u nedjelju navečer.

“Čestitke na uvjerljivoj pobjedi Andreju Plenkoviću i HDZ-u”, napisao je Janša nakon objave službenih nepotpunih rezultata u izbornoj noći.

Čestitkama se pridružio i Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH. Iz Dodikova ureda priopćeno je kako on vjeruje da će Hrvatska sada dobiti stabilnu vladu koju će voditi Andrej Plenković. Dodao je kako očekuje da će HDZ u predstojećem mandatnom razdoblju u Hrvatskom saboru raditi za dobrobit svih naroda u Hrvatskoj, kao i na poboljšanju položaja Srba, a Plenkovića je pozvao da svoju pobjedničku stranku angažira na promjenama zakona nužnih za održivi povratak Srba, te da omogući svima koji žele da se vrate u svoje prijeratne domove.

„Vjerujem da će suradnja Hrvatske i BiH biti nastavljena uz međusobno uvažavanje, kao i da ćemo unaprijediti naše odnose i intenzivirati dijalog o svim otvorenim pitanjima koja su od obostranog interesa“, napisao je Dodik.

Ne treba ni spominjati da su hrvatski politički predstavnici u BiH uredno čestitali Plenkoviću na pobjedi.

No, što je stvarni razlog zbog kojeg bošnjački političari „ignoriraju“ izbore u Hrvatskoj. Odgovor je vrlo jednostavan: stvarni razlog je fenomen Komšić. Naime, Komšić kao Hrvatima nametnuti politički predstavnik u Predsjedništvu BiH nije prihvatljiv sugovornik doslovno niti jednom jedinom izabranom političaru u Hrvatskoj. Svi ga smatraju prijevarom i podvalom te se ponašaju prema njemu praktično kao nepoželjnoj osobi (persona non grata).

Također, doslovno svi hrvatski političari razumiju mehanizam prijevare preko koje je Komšić ušao u Predsjedništvo a razumiju i što bošnjačka politika namjerava uraditi s domovima naroda. Jasno im je da će se na sljedećim izborima dogoditi poplava guranja „halal-Hrvata“ u skupštine županija s bošnjačkom većinom kako bi se dom naroda do kraja obesmislio, tj. kako bi se legitimne hrvatske političke predstavnike izguralo iz vlasti. Potpuno je bjelodano da će bošnjačka politika na sljedećim izborima u BiH ići na ponavljanje platformaške vlade FBiH i sličnih protuhrvatskih projekata.

K tomu, ni Plenković niti bilo tko drugi relevantan iz Zagreba nije se susretao sa sarajevskim političarima upravo zbog Komšića. Oko fenomena Komšić više nema potrebe za bilo kakvom raspravom.

Sve je to jasno političkim dužnosnicima u Hrvatskoj, a ponajviše premijeru Plenkoviću i predsjedniku Milanoviću i zbog toga nema čestitke Plenkoviću i HDZ-u iz Sarajeva.

Dakle, sarajevska politika, umjesto da gradi dobrosusjedske odnose s Hrvatskom, na koju je sudbonosno usmjerena, radije ustrajava na fenomenu Komšić, koji je ništa drugo do trećerazredna podvala koja je prošla zahvaljujući podršci međunarodnog faktora. Zaboravlja se, pak, da takve podrške ne traju do vijeka, nego imaju vrlo ograničen rok.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari