Connect with us

Gost Kolumne

‘Bošnjacima nije do te istine’

Objavljeno

on

Ilustracija/Jovan Divjak

Ono što je pokojni general muslimanske armije u vjerskom beha ratu za teritorij Jovan Divjak primijetio još u vrijeme dok je njegova vojska progonila kršćane, palila i rušila crkve, ubijala fratre, silovala časne sestre i svećenike po konclogorima u bosanskim brdima Gluhe Bukovice, i dok su kršćanski zarobljenici završavali, uz blagoslov drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva u visokim pećima Željezare Zenica, danas se ubrzano finalizira. Danas uistinu “ode sve u helač”, i armija kojoj je vjerno služio, čak i protiv svog srpskog naroda, odbacila je ga kao poderani opanak.

I sám je, gotovo priznavao u strahu za ostatak života, “otišao helač” u skučenosti stana u koji ne ulazi svjetlo ni otkuda. Jer kada je Divjakova Bosna i Hercegovina za koju se borio pucajući po vlastitom narodu, kao i aktualni prvi bošnjački član beha Predsjedništva, uzurpator hrvatskih položaja Željko Komšić, “otišla helač”, ni oni nisu mogli očekivati ni svoj drugačiji kraj. I oni, kao i svi drugi izdajnici vlastitog naroda odlaze u “helač”, što je povijesno pravilo koje označuje kraj svih Juda.

Poput svih plaćenika u Legiji stranaca, a poglavito u bosanskohercegovačkoj mučeničkoj i krvavoj prošlosti u kojoj su takvi pojedinci zabilježeni, kao sramote ne samo svoga vremena već cijele povijesti, i oni na kraju obavljenog najprljavijeg ljudskog posla završe u “helaču”. Napose je njihov kraj jadan i ponižavajući, sramotan i bijedan, kada obave ratno ubilačke, progoniteljsko zločinačke, poslove za interese islamista.

Uistinu nema tako ponižavajućeg ljudskog kraja od onog koji završi prljave poslove za muslimanske interese u multivjerskim zajednicama kakva je bosanskohercegovačka. Služenje islamistima u takvim društvima je uvijek protiv kršćana, u beha slučaju protiv Srba i Hrvata, protiv Pravoslavlja i Katoličanstva.

To su pojedinci koji, ne samo u svom životu već i u budućnosti, trajno ostaju Savle. Jer da nisu takvi islamisti ih ne bi držali kao sluge. Vuk dlaku mijenja, ali čud nikad. Potvrđuje se to i u bosanskoj i hercegovačkoj tragičnoj daljnjoj i bližoj prošlosti, kroz načine kako su izdajnici, koji su služili Turčinu, najkrvoločnijem carstvu u ljudskoj povijesti, koje je i izmislilo, živjelo, i u djela provodilo prisilnu islamizaciju porobljenih kršćana, pravo prve bračne noći Turčina s kršćankom, potkivanje, guljenje kože živim kršćanima, nasilničko otimanje kršćanskih dječaka od roditelja i odvođenje u Tursku na janjičarenje, završavali.

Odsijecanje glava i igranje s njima kao s običnom krpom. Kada se sve to zna, kada se to dijelom i u vjerskom beha ratu od strane “potomaka Osmanlija” ponavljalo nad katolicima diljem Bosne i Hercegovine, Miletići, Gluha Bukovica, Lašvanska dolina, pod muslimanskom vlašću, onda je jasno odakle ovako strašan islamski terorizam diljem kršćanskog svijeta, napose na, u prošlosti od Turaka, neosvojenim europskim prostorima.

Krv nedužnih europskih kršćana teče europskim ulicama i trgovima, prolivena na najgnjusniji mogući neljudski način, odrubljivanje glava, ženama, djeci, starima i nemoćnima, isto onako kako su Muslimani odsijecali glave zarobljenim katolicima u hrvatskom selu Miletići u Lašvanskoj dolini. Ta dva u, gotovo, svemu identična islamska terorizma upućuju na povezanost zločinaca i prostora s kojih su došli.

Bosna i Hercegovina će biti utočište islamskih terorista sve dotle dok Bošnjaci u njoj spomeniraju, na bilo kakav način i bilo kakvim povodom, turske okupatore, koji su iza sebe ostavili pustoš svakog predznaka, i zemlju zabetonirali u svoju brutalno rušilačku, ubojito razarajuću prošlost zuluma i danka u krvi.

Bošnjaci, naprosto, čine sve da turska krvava zločinačka okupacija Bosne i Hercegovine nikad ne postane prošlost. Ništa tako odano ne njeguju i ne čuvaju, na sve moguće načine, kao turski danak u krvi, i zulum kakav su Turci provodili nad okupiranim kršćanima katolicima.

I što je turski pojedinac u toj prošlosti bio okrutniji, svirepiji i brutalniji u svojoj zločinačkoj vladavini, tim više od Bošnjaka je cijenjen danas. Obilježavaju dane njegove strahovladavine, jednako kao što veličaju i spomeniraju svoje ratne zločince iz vremena vjerskog beha sukoba za teritorij.

Tako je krajem 2020, zapravo 22. listopada Pošta Bosne i Hercegovine promovirala poštansku marku u povodu 300. godišnjice zeničke Sultan-Ahmedove medrese. Politika memoriranja zločinaca, okupatora, silovatelja, rušitelja crkava i onih koji su prisilno odvodili kršćansku djecu iz Bosne i Hercegovine u Tursku na prisilnu islamizaciju, da bi ih kasnije slali da ubijaju vlastite roditelje, zasigurno nije politika pomirenja i izgradnje mira.

Nitko od bošnjačkih unitarista i centralista, od tih kategorija pojedinaca samo je mali korak do radikalnog islamskog teroriste, nije pitao za mišljenje Hrvata i Srba, Ostali su za njih samo sredstvo u unitariziranju i građaniziranju, uzurpiranju hrvatskih mjesta u beha institucijama, o realizaciji te ideje, izdavanje poštanske marke u znak tog strašnog okupatora i rušitelja Bosne i Hercegovine.

Pošta Bosne i Hercegovine nije apsolutno vlasništvo Bošnjaka muslimana. Ona mora biti u službi svih beha naroda, i u svom mozaiku biti slika beha prošlosti prije turske okupacije. No, dakako na markama bi se mogli naći i prizori o turskoj strahovladi, odsijecanje glava fratrima i kršćanima, potkivanje i guljenje kože živim katolicima, slike turskog rušenja crkava i gradnje džamija na njihovim temeljima.

Tu prošlost očekuju svi beha narodi na poštanskim markama, na spomenicima diljem Bosne i Hercegovine, kojima Turska nije mati, niti je bila niti će ostati. Samo na takvim spomenicima, na toj ničim oborivoj istini, na takvim temeljima Bosna i Hercegovina bi mogla imati budućnost.

Očito Bošnjacima nije do te istine, jer im smeta budući da se nazivaju potomcima Osmanlija, ali i zbog toga što jedino na istini se može graditi beha zajednica. Potomcima okupatora, zlikovaca, terorista i najbrutalnijih ubojica kršćana i kršćanstva u ljudskoj povijesti. Bošnjacima je bliža i draža turska genocidno konfesiocidno okupatorska prošlost Bosne i Hercegovine, negoli sama Bosna i Hercegovina iz tog perioda stradanja u obrani i očuvanju svog identiteta.

Na ovolikim razlikama Bošnjaka, Hrvata i Srba u tumačenju beha prošlosti kao temelja sadašnjosti i budućnosti prestaje svaki razgovor o cjelovitosti zemlje, i počinje mirni dijalog njenog konfederaliziranja iz triju nacionalni entiteta.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR