Pratite nas

Kolumne

Bošnjačka politika eliminacije Hrvata

Objavljeno

na

Danas pak kad je Hrvatska suverena država u sklopu EU i NATO saveza ima, za raliku od ranijih razdoblja, znatno veće mogućnosti. Zato je dužnost Markova trga i Pantovčaka, ne samo da u uzavreloj bosanskohercegovačkoj atmosferi, nasuprot bošnjačkoj politici eliminacije, riješi pitanje opstanka hercegbosanskih Hrvata, nego i da svojom ulogom dugoročno stabilizira susjedno balkansko područje

Izjava bošnjačkoga islamističkog vođe Bakira Izetbegovića o tomu da su Srbija i Hrvatska bile agresori u Bosni i Hercegovini ne treba mjeriti njezinim primarnim sadržajem, jer ona osim promidžbene poruke muslimanskom narodu, kojem je radi nacionalne kristalizacije potreban istovjetan otklon od Hrvata i Srba, ima i svoj aktualni politički sloj.

U okolnostima kad se ruska politička strategija sve jače učvršćuje u Republici Srpskoj, a zapad preko EU i NATO saveza, čiji je Hrvatska sastavni dio želi BIH uključiti u svoj političko-civilizacijski sklop, Izetbegovićeva izjava je simbolična, ali jasna poruka da bošnjačka politika na području BiH ne želi vidjeti ruski ali ni utjecaj EU i SAD-a.

Naime, najavljena lipanjska organizacija velikoga predizbornoga mitinga turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u Sarajevu, na kojem bi se trebali okupiti predstavnici svih europskih Turaka nije samo pokušaj turskoga predsjednika da pokaže tursku moć na europskom kopnu, nego i otvorena poruka bošnjačke politike da se želi poistovjeti sa svojim osmanskim korijenima.

Neoosmanska ekspanzija na Balkanu i sve znatnija erdoganizacija Bosne i Hercegovine narušit će, kao i u Siriji, ionako krhku strukturu te države, a susjednim narodima donijeti novu neizvjesnost.

U takvim novostvorenim okolnostima bošnjačka politika sa svim svojim političkim strankama, na primjeru odbijanja promjene izbornoga zakona, zapravo vodi politiku eliminacije hercegbosanskih Hrvata, čiji im prostor priječi da se domognu izlaza na jadransku obalu.

U takvoj se namjeri bošnjačka politika, premda se još uvijek ne radi o ratnim okolnostima, služi jednom od inačica četničkih planova, koji su svojedobno trebali omogućiti izlaz Srbije na jadransku obalu.
Zato se Izetbegovićev eliminacijski plan, danas doduše tek na političkoj razini, gotovo ni u čemu ne razlikuje od velikosrpskoga projekta Stevana Moljevića Homogena Srbija, koji bi se u radikalnoj bošnjačkoj varijanti trebao pretvoriti u genocidno čišćenje hercegbosanskih prostora od hrvatskoga naroda.

Zabrinjavajuća je činjenica da američka veleposlanica u BiH Maureen Cormak i europski veleposlanik Lars-Gunnar Wigemark bošnjačko-hrvatske pregovore o promjeni izbornoga zakona tretiraju tehničkim pitanjem.

Naime, riječ je o čisto političkom problemu, koji se u slučaju nametanja bošnjačkoga rješenja pretvara u realizaciju već spomenuta pobošnjačena Moljevićeva genocidnoga projekta, koji ne vodi samo eliminaciji Hrvata iz BiH već i cjelokupnoj destabilizaciji okolnih područja.

U BiH se danas rješava nikad dovršeno t. zv. Istočno pitanje, u okviru kojeg se oživotvoreni osmanizam pokušava vratiti na svoje nekadašnje imperijalne granice.
U rješavanju Istočnoga pitanja u 19. stoljeću nije zbog svoje nemoći sudjelovala hrvatska politika. Zato i jest ostao potpuno neriješen taj istočni čvor u BiH.

Danas pak kad je Hrvatska suverena država u sklopu EU i NATO saveza ima, za raliku od ranijih razdoblja, znatno veće mogućnosti. Zato je dužnost Markova trga i Pnatovčaka, ne samo da u uzavreloj bosanskohercegovačkoj atmosferi, nasuprot bošnjačkoj politici eliminacije, riješi pitanje opstanka hercegbosanskih Hrvata, nego i da svojom ulogom dugoročno stabilizira susjedno balkansko područje.

U protivnom, već pokrenuti politički procesi u BiH postaju trajnom prijetnjom hrvatskoj državi, a poglavito njezinim južnojadranskim prostorima. Nu ne samo hrvatskom državnom prostoru. Oni vode prema novom bošnjačko-hrvatskom sukobu, što dovodi općenito u pitanje mir i suradnju među susjednim državama i narodima.

Ivan Svićušić / Kamenjar.com

Izetbegović: Hrvatska i Srbija su izvršile agresiju na BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari