Pratite nas

Kolumne

Bošnjačka SDA neslužbeno ‘objavila’ novi rat

Objavljeno

na

SDA želi ukidanje prava hrvatskoga naroda, traže islamsku republiku, novi ustroj zemlje…

Ono što piše u svetoj knjizi, to je za mene zakon iznad svih zakona. Prema tome, ja ću se u politici ponašati na takav način. Kao musliman. Rekao je to uoči posljednjega Kongresa Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović koji je na tome skupu ponovno izabran za predsjednika stranke s još snažnijim ovlastima nego što je do tada imao. Ovaj je Kongres zasijao novo sjeme zla, probudio duhove prošlosti, donio nekoliko dokumenata koji predstavljaju do sada najopasnije miniranje mirovnoga sporazuma iz Daytona i realizaciju ideje o stvaranju muslimanske države BiH po šerijatskome uzoru, a pod krinkom demokracije većinskoga naroda. Zapravo SDA je doslovno donijela manifest kako će se u budućnosti ponašati Bošnjaci muslimani i njihovi politički trabanti, politički Bošnjaci poput Željka Komšića, svih komšića i drugih koji u biti prihvaćaju ideju o državi naciji Bošnjaka i manjinama koje su spremne prilagoditi se političkome Islamu – Šerijatu. Ovi dokumenti opasno podsjećaju na uratke SANU-a kojim je projiciran rat, nasilje te pokušaj stvaranje Velike Srbije.

Copy/paste Izetbegovići

Otac nacije Alija Izetbegović je stvaranje muslimanske države, ali i dalekosežnije odluke o muslimanskom bratstvu te idealnom poretku projicirao još 80-ih godine prošloga stoljeća, kada su ga zbog ideja, koje su bila suprotne tadašnjem socijalističkom režimom, jugoslavenske vlasti poslale u zatvor na višegodišnje hlađenje.

‘Nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija’, napisao je Alija Izetbegović, a djelo provodi njegov sin Bakir, čija je vladavina projektirana među Bošnjacima. Ponovno kao dio muslimanskoga projekta zamišljenoga u Kuranu. Upravo ga je Alija Izetbegović s vlašću četiriju prvih kalifa opisao s republikanskim načelom. I upravo je to načelo ključno koje su u Rezoluciji o ustavnome ustrojstvu te nekoliko deklaracija donijeli u SDA 2019. godine. Na takav iskorak SDA, koja doslovno upravlja i Islamskom zajednicom, jer njezini dužnosnici imaju uvjerljivu većinu u Saboru i biraju poglavara, odlučila se nakon što je, opet po deklaraciji Izetbegovića starijega, ostvario jedan od temeljnih preduvjeta – da Bošnjaci muslimani postanu većina u državi. Naime, nakon posljednjega popisa 2013. koji je tek stupio na snagu 2016. godine, Bošnjacima je, iako je popis bio čista manipulacija, većinski priznato da ih je više od 50 posto. Tome su se oštro usprotivili iz srpskoga korpusa, shvaćajući što u političkom i društvenom smislu znači takvo što, dok su pak hrvatski predstavnici naivno pokleknuli. Podsjeća to djelomično i na ‘kompromis’ iz Ahdname koju je sultan Fatih, otomanski okupator, dao bosanskim franjevcima u 16. stoljeću. Time je praktično ozakonio njihovu neravnopravnost te označio put u nestajanje. A upravo je konture budućega poretka zapisao Alija Izetbegović, koji nije bio cijenjen samo među bosanskim muslimanima, nego i globalno u islamskom svijetu jer je zagovarao panislamizam.

‘Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ove većine, islamski se poredak svodi samo na vlast i može se pretvoriti u nasilje’, zapisao je Izetbegović – otac nacije. On je nemuslimanskim manjinama ‘uz uvjet lojalnosti’ predvidio vjerske slobode’. Sve što je zapravo zapisao u teorijskom razmatranju islama, u djelo će sada pokušati provesti njegovi nasljednici.

Komšić – probni zec

No koliko je god bio cijenjen teoretičar, kao političar Alija Izetbegović je bio vrlo loš. Pokazuju to i njegove procjene koje su bile dio i razloga za rat i kasnije mirovne planove. U više navrata Izetbegović je vjerovao vanjskim suflerima, prije svega američkim posrednicima koji su ga razuvjerili da ne prihvati ustroj BiH s trima republikama čime se mogao izbjeći rat, ali i kasnijim rješenjima s kojim je nestao san o Republici BiH i stigla gruba realnost iz Daytonskoga mirovnog sporazuma 1995. Čak je i bivši mirovni pregovarač Thorvald Stoltenberg, koji je nedavno komentirao mirovni plan koji je ponudio s posrednikom Cyrusom Vanceom sredinom 1993. godine, istaknuo da je Alija Izetbegović mnogo manje dobio dvije godine kasnije u Daytonu, ali s nebrojeno više žrtava. Posljednja deklaracija njegova sina, također čelnika SDA (svojevrsnoga nasljednog kalifa za prvoga među Bošnjacima) djelomično predstavlja žal za onime što je upravo Alija izgubio u Daytonu. Prije svega, to je prijedlog za povratak ‘Republike’ koja ima više simbolično značenje jer je tada značila bošnjačku državicu u kojoj je ovaj narod zadržao autoritet u međunarodnom predstavljanju. Zajedno s time, povratkom bošnjačke Republike, kao platforma se praktično postavlja raskidanje mirovnih sporazuma koji su zaustavili najprije hrvatsko-bošnjački rat, te prisilili Srbe da dođu za pregovarački stol u Daytonu. No to nije sve na čemu SDA inzistira i što će očito postati donja crta svim bošnjačkim i probošnjačkim strankama koje imaju sličnu viziju.

U Rezoluciji o ustavnoj reformi i izbornom zakonodavstvu ističe se kako SDA ostaje čvrsto opredijeljena za donošenje novoga ustava BiH, kojim bi se BiH zacrtala kao demokratska, pravna, sekularna i socijalna država, s podijeljenim sustavom vlasti za zakonodavnu, izvršnu i sudsku, organiziranu na tri razine vlasti: državni, regionalni i lokalni pod imenom “Republika Bosna i Hercegovina”.

To na izravan način predstavlja poziv za ukidanje entiteta, ali i županija. U oba slučaja radi se o prijedlozima o unutarnjem ustrojstvu na koje je potpise stavljao Alija Izetbegović – u Washingtonu 1994. godine, a onda i 1995. u Daytonu. Kada bi pristali na takav novi režim ustrojstva, Hrvati bi naime izgubili svaku mogućnost utjecaja na funkcioniranje vlasti jer preko županija sada baštine dio suvereniteta. SDA predlaže da se umjesto Vijeća ministara stvori Vlada te uvede sustav jednoga predsjednika, a državni parlament ustroji tako da Dom naroda u kojemu Hrvati imaju mogućnost značajnije utjecati na sve zakonodavstvo ipak ograniči samo na određena pitanja. A takvo što planiraju u SDA ostvariti tako da ‘građanina’, odnosno većinu s posljednjega popisa pučanstva, postave u središte odlučivanja. To u biti znači stvaranje države političkoga islama s većinom ovoga naroda. Umjesto triju narodnih identiteta, SDA misli kako je moguće dekretom nametnuti ‘bosanski identitet kao zajednički identitet svih građana BiH, uz očuvanje etničke posebnosti’.

A što podrazumijeva ‘građanska’ država, odnosno vlast bošnjačke većine, Hrvatima su Bošnjaci pokazali do sada u šest navrata namećući im entitetsku i državnu vladu te tri puta Željka Komšića kako bi pokazali tko je pravi gazda u kući.

Proglasiti Herceg-Bosnu

Na Kongresu SDA također je održana i lekcija susjedima Bosne i Hercegovine, pa tako i Hrvatskoj, uz poruke koje bi u biti trebale ušutkati Zagreb od zacrtanih planova bošnjačkoga naroda. Dokumenti koje je donijela vodeća bošnjačka stranka, očekivano, dočekani su sa žestokim reagiranjima ponajprije srpskih stranaka, a onda i neodređenim stavom Hrvatskoga narodnog sabora BiH. Ovaj će događaj definitivno onemogućiti bilo kakve razgovore o uspostavi vlasti, što je vjerojatno bio jedan od kratkoročnih, krajnje nerealno postavljenih ciljeva.

Jedini odgovor na ovakve ‘legitimne’ prijedloge, kako je dokumente SDA nazvao jedan od vodećih ljudi ove stranke Halid Genjac, mora biti žurno sazivanje Hrvatskoga narodnog sabora i donošenje dokumenta koji bi vodio oživljavanju Hrvatske republike Herceg-Bosne koji su Hrvati u BiH žrtvovali kao dio napora za oslobođenje Republike Hrvatske i kasnije zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini. Sva druga rješenja i odluke, osude ili pokušaj relativiziranja dokumenata vodeće bošnjačke stranke bit će u stvari dugoročno priznanje poraza, a budućim hrvatskim naraštajima u BiH obvezna lektira pred spavanje za jačanje bosanskoga patriotizma.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari