Bošnjački antiamerikanizam kao boj proti Hrvatima

2

Erdoganov rat protiv Washingtona, koji se očitovao i u optužbama SAD-a za organizaciju neuspjeloga državnog udara u Turskoj, ostavio je svoje posljedice i u BiH, stvorivši pritom kod Bošnjaka snažan protuamerički naboj, koji se, između ostaloga, očitovao i kao politika sustavnoga obespravljivanja Hrvata, jer im zahtjevom za federalizacijom stoje na putu snažnije islamizacije bošnjačkoga entiteta i borbe protiv t. zv. din dušmana

Poruka turskoga predsjednika Erdogan Europljanima da diljem svijeta ne će sigurno hodati ulicama ako se nastave ponašati na njemu neprihvatljiv način nije ništa drugo nego prijetnja europskim državama da moraju pristati na njegove diktatorske ultimatume. U protivnom će njegovi pristaše protiv europskih naroda povesti svoje džihadističke ratove.

Bilo to slučajno ili ne upravo je neposredno nakon te prijetnje izveden islamistički napadaj na Britanski parlament u Londonu dok je napad spriječen u belgijskom gradu Antwerpenu, a zasad nepoznat je motiv u napadaja u francuskom gradu Lilleu.

Erdoganov napadaj pak na papu Franju odmah je polučio rezultat u bošnjačkom dijelu naroda koji pojačava svoj sve radikalniji odnos prema hrvatskim katolicima.

Eto tako su europske zemlje samo u jednom danu doživjele tek djelić straha što ga od 1993. danomice proživljavaju Hrvati u Bosni Hercegovini. Naime, premda su većina njih državljani Europske unije oni ni 22 godine poslije završetka rata u svojoj zemlji nemaju ni osnovna ljudska prava, a kamoli prava na političke slobode i političko organiziranje i udruživanje.

U jeku Erdoganove protuzapadnjačke kampanje, što je posebnoga odjeka imalo u Bosni i Hercegovini, poništeno je čak i ono malo nevoljnih hrvatskih prava, što se najbolje može vidjeti donošenjem jednoglasne islamističke rezolucije u parlamentu Federacije BiH i to tek nakon što su hrvatski predstavnici napustili sabornicu.

Ta bošnjačka islamistička rezolucija, koju naravno teško mogu razumjeti europske javnosti, ne sadrži u sebi samo protuhrvatski naboj. Ona je, naime, jedna vrsta nataložene emotivne eksplozije mržnje protiv t. zv. din dušmana, koja se svojedobno u 19. stoljeću očitovala i kao protimba svakoj društvovnoj i političkoj reformi unutar Osmanskoga Carstva, što je u onodobnim okvirima kvalificira kao jednu od prainačica današnjega ISIL-a.

Upravo unutar takvoga sustava t. zv. predstavnicima drugih mileta, odnosno neislamskim vjerskih skupinama poručivano je kako unatoč propisanim pravima oni ne mogu oni odlučivati u „turskoj“ zemlji.

Samovoljnim muslimanskim izglasavanjem protufederalističke rezolucije u parlamentu Federacije BiH to se nataloženo protuzapadnjačko raspoloženje nije rasplinulo samo izravnom porukom hrvatskom narodu, koji Federaciju dijeli s islamskim Bošnjacima, nego je u jeku Erdoganove neoosmanističke kampanje svoje otrovne strjelice usmjerilo i prema Europskoj uniji, čiji je Parlament u nekoliko navrata svojim rezolucijama pozivao političke predstavnike svih naroda u BiH da zbog vlastite jednakopravnosti i državne stabilnosti zemlju uredi na federalističkim načelima.

Danas je, bez ozbiljne političke podloge, neozbiljno relativizirati islamističke prijetnje političkih vođa bosanskih muslimana, koji bi u slučaju možebitnoga poraza neoosmanističke Erdoganove politike očitovali, poput Alije Izetbegovića, istinsko islamističko lice, koje po potrebi vješto prekrivaju različitim mimikrijama.

Tu islamističku prijetnju, više je instinktivno nego racionalno, artikulirao predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker najavivši kako bi uskoro moglo doći i do rata na zapadnom Balkanu, odnosno na Kosovu i u Bosni i Hercegovini.

Učvršćivanjem ruskih i turskih interesa na Balkanu, poslije prividna američkoga povlačenja s tog područja i prodori u neku vrst praznoga i nezaposjednuta prostora pojačavat će i međusobne antagonizme zainteresiranih velesila, što će se, kao u slučaju bošnjačke prevlasti nad hercegbosanskim Hrvatima, prelijevati i na lokalne razine, a u ekstremnijim će slučajevima voditi do terora i sukoba ratnih razmjera, što čini se osjeća i predsjednik Europske komisije.

Nu odluka američkoga Senata da ratificira ugovor o članstvu Crne Gore u NATO savezu pokazuje da Sjedinjene Države ne misle napuštati svoje interese na istočnoj obali Jadrana i njegovu neposrednom zaleđu.

Američki politički angažman mogao bi vratiti i poljuljanu stabilnost u jadranskom zaleđu. Erdoganov pak rat protiv Washingtona, koji se očitovao i u optužbama SAD-a za organizaciju neuspjeloga državnog udara u Turskoj, ostavio je svoje posljedice i u BiH, stvorivši pritom kod Bošnjaka snažan protuamerički naboj, koji se, između ostaloga očitovao i kao politika sustavnoga obespravljivanja Hrvata, što im zahtjevom za federalizacijom stoje na putu snažnije islamizacije bošnjačkoga entiteta i borbe protiv din dušmana.

Novi raspored snaga u hrvatskom zaleđu, ulazak Crne Gore u NATO, ubrzano naoružavanje Srbije ruskom i bjeloruskom vojnom opremom i tehnikom pouzdani su znakovi hrvatskoj državnoj politici da i sama mora povesti vrlo ozbiljnu skrb o vlastitoj nacionalnoj sigurnosti.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo/Kamenjar.com

facebook komentari

  • Tyrex Rex

    Hrvati su u BIH smetnja svima oko njih.Zato se Hrvatska treba još naoružati zlu ne trebalo i vodti aktivnu politiku na pomoči Hrvatima u BIH.

  • EMINƎM

    rusi i turci su oduvijek prijetnja Hrvatima i Vatikanu