Pratite nas

Kolumne

Bošnjački antiamerikanizam kao boj proti Hrvatima

Objavljeno

na

Erdoganov rat protiv Washingtona, koji se očitovao i u optužbama SAD-a za organizaciju neuspjeloga državnog udara u Turskoj, ostavio je svoje posljedice i u BiH, stvorivši pritom kod Bošnjaka snažan protuamerički naboj, koji se, između ostaloga, očitovao i kao politika sustavnoga obespravljivanja Hrvata, jer im zahtjevom za federalizacijom stoje na putu snažnije islamizacije bošnjačkoga entiteta i borbe protiv t. zv. din dušmana

Poruka turskoga predsjednika Erdogan Europljanima da diljem svijeta ne će sigurno hodati ulicama ako se nastave ponašati na njemu neprihvatljiv način nije ništa drugo nego prijetnja europskim državama da moraju pristati na njegove diktatorske ultimatume. U protivnom će njegovi pristaše protiv europskih naroda povesti svoje džihadističke ratove.

Bilo to slučajno ili ne upravo je neposredno nakon te prijetnje izveden islamistički napadaj na Britanski parlament u Londonu dok je napad spriječen u belgijskom gradu Antwerpenu, a zasad nepoznat je motiv u napadaja u francuskom gradu Lilleu.

Erdoganov napadaj pak na papu Franju odmah je polučio rezultat u bošnjačkom dijelu naroda koji pojačava svoj sve radikalniji odnos prema hrvatskim katolicima.

Eto tako su europske zemlje samo u jednom danu doživjele tek djelić straha što ga od 1993. danomice proživljavaju Hrvati u Bosni Hercegovini. Naime, premda su većina njih državljani Europske unije oni ni 22 godine poslije završetka rata u svojoj zemlji nemaju ni osnovna ljudska prava, a kamoli prava na političke slobode i političko organiziranje i udruživanje.

U jeku Erdoganove protuzapadnjačke kampanje, što je posebnoga odjeka imalo u Bosni i Hercegovini, poništeno je čak i ono malo nevoljnih hrvatskih prava, što se najbolje može vidjeti donošenjem jednoglasne islamističke rezolucije u parlamentu Federacije BiH i to tek nakon što su hrvatski predstavnici napustili sabornicu.

Ta bošnjačka islamistička rezolucija, koju naravno teško mogu razumjeti europske javnosti, ne sadrži u sebi samo protuhrvatski naboj. Ona je, naime, jedna vrsta nataložene emotivne eksplozije mržnje protiv t. zv. din dušmana, koja se svojedobno u 19. stoljeću očitovala i kao protimba svakoj društvovnoj i političkoj reformi unutar Osmanskoga Carstva, što je u onodobnim okvirima kvalificira kao jednu od prainačica današnjega ISIL-a.

Upravo unutar takvoga sustava t. zv. predstavnicima drugih mileta, odnosno neislamskim vjerskih skupinama poručivano je kako unatoč propisanim pravima oni ne mogu oni odlučivati u „turskoj“ zemlji.

Samovoljnim muslimanskim izglasavanjem protufederalističke rezolucije u parlamentu Federacije BiH to se nataloženo protuzapadnjačko raspoloženje nije rasplinulo samo izravnom porukom hrvatskom narodu, koji Federaciju dijeli s islamskim Bošnjacima, nego je u jeku Erdoganove neoosmanističke kampanje svoje otrovne strjelice usmjerilo i prema Europskoj uniji, čiji je Parlament u nekoliko navrata svojim rezolucijama pozivao političke predstavnike svih naroda u BiH da zbog vlastite jednakopravnosti i državne stabilnosti zemlju uredi na federalističkim načelima.

Danas je, bez ozbiljne političke podloge, neozbiljno relativizirati islamističke prijetnje političkih vođa bosanskih muslimana, koji bi u slučaju možebitnoga poraza neoosmanističke Erdoganove politike očitovali, poput Alije Izetbegovića, istinsko islamističko lice, koje po potrebi vješto prekrivaju različitim mimikrijama.

Tu islamističku prijetnju, više je instinktivno nego racionalno, artikulirao predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker najavivši kako bi uskoro moglo doći i do rata na zapadnom Balkanu, odnosno na Kosovu i u Bosni i Hercegovini.

Učvršćivanjem ruskih i turskih interesa na Balkanu, poslije prividna američkoga povlačenja s tog područja i prodori u neku vrst praznoga i nezaposjednuta prostora pojačavat će i međusobne antagonizme zainteresiranih velesila, što će se, kao u slučaju bošnjačke prevlasti nad hercegbosanskim Hrvatima, prelijevati i na lokalne razine, a u ekstremnijim će slučajevima voditi do terora i sukoba ratnih razmjera, što čini se osjeća i predsjednik Europske komisije.

Nu odluka američkoga Senata da ratificira ugovor o članstvu Crne Gore u NATO savezu pokazuje da Sjedinjene Države ne misle napuštati svoje interese na istočnoj obali Jadrana i njegovu neposrednom zaleđu.

Američki politički angažman mogao bi vratiti i poljuljanu stabilnost u jadranskom zaleđu. Erdoganov pak rat protiv Washingtona, koji se očitovao i u optužbama SAD-a za organizaciju neuspjeloga državnog udara u Turskoj, ostavio je svoje posljedice i u BiH, stvorivši pritom kod Bošnjaka snažan protuamerički naboj, koji se, između ostaloga očitovao i kao politika sustavnoga obespravljivanja Hrvata, što im zahtjevom za federalizacijom stoje na putu snažnije islamizacije bošnjačkoga entiteta i borbe protiv din dušmana.

Novi raspored snaga u hrvatskom zaleđu, ulazak Crne Gore u NATO, ubrzano naoružavanje Srbije ruskom i bjeloruskom vojnom opremom i tehnikom pouzdani su znakovi hrvatskoj državnoj politici da i sama mora povesti vrlo ozbiljnu skrb o vlastitoj nacionalnoj sigurnosti.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Ne vjerujem u floskule o reformama i borbi protiv klijentelizma

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. Jednako su ili slično politiku dosad uglavnom poimali i njihovi različiti izazivači

Sjećate li se reformi? Onih ‘strukturnih i ozbiljnih reformi’ koje podrazumijevaju ‘bolne rezove’ i ‘stezanje remena’, a koje su se kao glavna izborna obećanja ponavljale u svim predizbornim kampanjama? E, da bi se četiri godine poslije ustanovilo da su to bile samo prazne priče.

Floskule o reformama starije su čak i od našeg višestranačja. I u jednopartijskom sustavu, kad god bi se prenapregnuo, iz ladice bi se izvlačila ta moćna riječ – reforme. A one bi se naposljetku svele na preimenovanje problema, rotaciju izvršitelja i očuvanje sustava. Tako je bilo i poslije. Jedine supstancijalne reforme sustava koje su u nas provedene nametnute su izvana i dogodile su se u sklopu pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Otada je prošlo desetak godina, ali taj reformirani sustav opet ne funkcionira kao u Austriji ili Danskoj, pa čak ni kao u Češkoj ili Slovačkoj, koje su nam bliže prema povijesnim iskustvima. Štoviše, i gospodarstvo i javni poslovi i društvene djelatnosti toliko su zarobljeni političko-državnim klijentelizmom da su nepodnošljivo ovisni o volji različitih političko-interesnih lobija. Da se ne bismo zavaravali, nisu doze političkoga klijentelizma lišene ni Austrija ni Danska, a kamoli Češka ili Slovačka.

No u nas je on toliko dominantan da blokira i guši gospodarski i društveni razvoj. Zato nema te stranke, partije ili platforme koja se na ovim izborima neće ‘boriti’ protiv političkog klijentelizma: od političkih klasičara HDZ-a i SDP-a do njihovih lijevih ili desnih izazivača, piše Višnja Starešina / Lider media

Egzistencija umjesto odgovornosti

Zašto ja u uspjeh te njihove bitke protiv klijentelizma ne vjerujem? I HDZ i SDP imaju politički klijentelizam ugrađen u svoj stranački odnosno partijski kôd, koji je velikim dijelom još totalitaran. To znači da politički angažman za klasičnog HDZ-ovca ili SDP-ovca ne znači samo odgovornost za upravljanje državnim sustavom unutar kojega gospodarstvo, društvene djelatnosti, pojedinci imaju prostor za slobodno natjecanje i razvoj. Za njih politički angažman u pravilu znači: osigurati materijalno vlastitu egzistenciju kao i egzistenciju šire obitelji, ovladati svim procesima u državi i društvu – od pravosuđa do gospodarstva ili kulture – kako bi se moglo pomoći prijateljima uz neku naknadu ili protuuslugu. I osobito: ne puštati u taj prostor nikoga tko bi narušio postojeća pravila.

Postoje i razlikovne nijanse: SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. SDP-ovac na ministarskoj poziciji sudjelovat će u klijentelizmu tako što će njegova partnerica otvoriti konzaltinšku tvrtku čiji će projekti imati privilegirani prolazak u njegovu ministarstvu. HDZ-ovcu će u dvorište zalutati mercedes kao ‘dar’ poslovnog prijatelja ispred vile koju je ‘darovala’ pokojna teta iz Amerike. Dosadašnja praksa pokazala je da su politiku jednako ili slično poimali uglavnom i njihovi različiti izazivači – od laburista preko trećih putova do pravaša…

Nije bitka, nego proces

Tek od Bandićeva parlamentarnog djelovanja dobili su zajedničko ime – žetončići. A oni rijetki, koji su politiku zamišljali drukčije, ubrzo bi nestajali, čak i ne došavši u priliku pokazati bi li to drukčije (prije svega promjene u pravosuđu i u javnoj upravi) znali i ostvariti.

Nije realno očekivati da bi nova trenutačna ponuda izazivača –​ Škorin Domovinski pokret, renovirana platforma Mosta ili mreže zagrebačkih anarhističko-lijevih platformi – mogla unijeti drastične promjene u tu glumljenu bitku protiv političkoga klijentelizma. Jer, kako god okrenete rezultat, dobijete nekoliko pojedinaca dobre volje nasuprot čvrstom sustavu koji brani status quo.

Ali neki pozitivni pomak bilo bi već i sustavno političko javno govorenje o političkom klijentelizmu i njegovim pojavnim oblicima. Politički se klijentelizam i ne može pobijediti u bitci, već postupno smanjivati u procesu. Lagani napredak može se sagledati na dva primjera.

Hrvatska je vlada nakon izbijanja afere ipak morala poništiti narudžbu nabave zaštitnih rukavica vrijednu 19 milijuna kuna (2,5 milijuna eura) od ad hoc osnovane tvrtke stranačkih (HDZ-ovih) simpatizera iz Pule.

Vlast BiH za 5,3 milijuna eura kupila je neispravne kineske respiratore preko Srebrne maline iz Srebrenice, tvrtke stranci (SDA) bliskih poduzetnika. Eto, tu promjenu zasad uvode reforme koje nam je nametnula Europska unija i koje polako ipak sužavaju prostor klijentelizma. Korak po korak, ako prije ne propadnemo, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari