Pratite nas

Gost Kolumne

Bošnjački neofašizam razvaljuje Bosnu i Hercegovinu

Objavljeno

na

U Bosni i Hercegovini u vezi mnogočega postoji pojmovna zbrka pa tako nije rijetkost da se u javnom prostoru potpuno neutemeljeno i promašeno koriste određeni pojmovi kojima mnogi ne znaju istinsko značenje.

Piše: Martin Mikulić / HSPF.info

Jedan od takvih pojmova je “fašizam”, koji se redovno koristi u svrhu difamiranja i sotoniziranja političkih neistomišljenika. Taj pojam najčešće koriste kreature upitnog intelektualnog kapaciteta koje obnašaju ulogu samodopadnih moralnih policajaca obučenih u uniforme samoproglašenih antifašista.

Osnovne odlike fašizma

Inače, temeljno obilježje talijanskog fašizma je neograničeno moćna država koja je neupitna i u koju se nipošto ne dira jer je ona “suvereni arbitar” koji kontrolira svaki aspekt ljudskog djelovanja. Fašistička je Država (!) podignuta na razinu religije i zbog toga ne čudi da je misao vodilja fašističkih filozofa bila: “Sve za državu, ništa protiv države, ništa izvan države.”

U svemu ovome postoji i ogroman paradoks koji se manifestira u tome da najveći broj takvih samodeklariranih antifašista u BiH dolazi iz bošnjačkog političkog korpusa budući da su upravo u tom korpusu najprisutniji elementi rehabilitacije i propagiranja duboko fašističkih ideja.

Kako se očituje bošnjačka inačica fašizma?

Primjerice, SDP-ov zastupnik u državnom parlamentu BiH Zukan Helez je svojevremeno javno predložio Zakon o zabrani vrijeđanja Bosne i Hercegovine u čijoj je srži temeljna fašistička krilatica: „Ništa protiv države!“. Time se nastoji ograničiti sloboda govora te institucionalizirati dominacija i državni teror na jezičnom polju. Ironija doseže vrhunac kada uzmemo u obzir da SDP u svom programu tvrdi kako će „stati u kraj širenju fašizma“ te da će shodno tomu „zabraniti rad fašističkim organizacijama“.

Dakle, radi se o stranci koja se inače diči antifašizmom, dok u isto vrijeme potpredsjednik stranke javno zagovara totalitarne ideje koje su puni procvat imale u fašizmu. Ako im je već cilj stati u kraj širenju fašizma i zabraniti fašističko djelovanje, bilo bi pošteno da krenu sa vlastitom strankom.

Za obranu države upotrijebit će se i nedemokratska sredstva

Da takva pojava nije izoliran slučaj, svjedoči izjava Adila Kulenovića, predsjednika šovinističke udruge Krug 99, koji je jednom prigodom pozvao Bošnjake da bojkotiraju proizvode sa područja „zamišljene Herceg-Bosne“ te je poručio kako “ni po koju cijenu neće odustati od države BiH”. Tada je zaključio militantnom i agresivnom porukom kako su za to spremni upotrijebiti “sva moguća demokratska i nedemokratska sredstva”. Ovakva brutalna prijetnja nedemokratskim sredstvima upravo je na tragu one fašističke „Sve za državu!“.

Rekompozicija nije moguća bez rata

Nadahnuće spomenutom fašističkom krilaticom nije zaobišlo ni predsjednika SDA Bakira Izetbegovića koji je u jednako ratnohuškačkom tonu jednom prilikom hladnokrvno izjavio kako jedno federalno rješenje poput trećeg entiteta “nije moguće bez rata”. Možda treći entitet i nije optimalno rješenje, ali je nemoguće ne primjetiti kako je to potpuno neprimjerena antidemokratska reakcija na jedan legitiman demokratski prijedlog koji se zasniva na istim federalnim načelima na kojima se temelje brojne visokorazvijene demokracije poput Belgije, Švicarske, Njemačke, Austrije, djelomično i Kanade, itd.

Da navedeni istupi izgledaju kao vrhunac mirotvorstva, pobrinuo se notorni Emir Suljagić, suosnivač Građanskog saveza, koji je otišao korak dalje. Reagirajući na izjavu kardinala Vinka Puljića u kojoj sasvim benigno propituje Komšićev legitimitet, Suljagić ga je nonšalantno nazvao „razrednim eugeničarom“. Potom je cjelokupnu Katoličku crkvu okarakterizirao kao „instituciju koja je prigrlila sve masovne ubice i njihove saučesnike“. Bezumni izljev bijesa je nastavio tvrdnjom kako bi „Vinko Puljić volio omanju lomaču organizovati“ pa je konačno u potpunom nedostatku introspekcije zaključio kako su riječi kardinala Puljića bile „ispod časti“.

„Liberali“ koji obožavaju državu

Sljedeći paradoks se sastoji u činjenici da liberali inače zagovaraju noćobdijsku državu, dok je prof. Mirjana Kasapović ispravno primijetila kako samodeklarirani liberali u BiH otvoreno štuju i idealiziraju državu, dakako konkretnu državu. Pri tome je navela primjer prof. Nerzuka Ćurka koji je svojedobno iznio „pozajmljivačku“ teoriju države u kojoj je otprilike konstatirao kako su Bošnjaci, Hrvati i Srbi tek razulareni gosti koji su „pozajmili“ BiH koja je domaćin i koja je postojala i prije njih („Bosne je bilo i biće još hiljadu godina!“). Time se država BiH etablira kao bezvremenski metafizički subjekt, odnosno transcendentna povijesna datost, što je apsurdno. Ovo je samo još jedan primjer neskrivene adorizacije države, a postoji ih još na stotine.

Ukoliko se ovome pridoda i priča o Zakonu o zabrani negiranja genocida koja također dolazi iz bošnjačke nacionalističke komponente, na temelju svega je razvidno kako su u bošnjačkom političkom korpusu prisutne ozbiljne fašističke pojave. Zbog potencijalnih zlonamjernih tumačenja napominjem kako ni na koji način ne odobravam niti potičem degradirajući odnos prema žrtvama Srebrenice, kao ni prema bilo kojoj nevinoj žrtvi s bilo koje strane. Poanta je da su već spomenuti prijedlozi i neprimjereni istupi većinom upereni protiv osnovnog demokratskog načela slobode govora, a gotovo uvijek se temelje na apsolutizaciji države.

Mit o „Državi Bosni“

Nažalost, ovakve parohijalne konstrukte i narative dobar dio bošnjačke političke, medijske i intelektualne elite ne demistificira, već ih otvoreno glorificira i potiče. Tako je u bošnjačkom segmentu stvoren mit o “Državi Bosni“, „probosanskim snagama“ i „prosvijećenim patriotama“ koji jedini čvrsto stoje na braniku Bosne i Hercegovine. Pardon, „Bosne“.

Produkt takvih neodgovornih društvenih elita su potpuno bizarne parole poput one “Bosne je bilo i biće još hiljadu godina”. Nisu rijetke ni uznemirujuće poruke pod izlikom „zaštite države od retrogradnih snaga“, pa tako neukusna Demokratska fronta (DF) Željka Komšića gotovo ratoborno vlastito javno priopćenje naslovljava „Građani – probudimo se, da ne bude kasno!“, a u istome pozivaju na „triježnjenje i buđenje“ jer je, barem prema njihovoj procjeni, situacija u zemlji „na ivici mogućih sukoba ozbiljnijeg karaktera“.

Uzvik „Ovo je Bosna!“ odjekivao je i mostarskim ulicama

U ogromnoj konkurenciji ovakvih prvoklasnih verbalnih akrobacija, nedvojbeni pobjednik je poklič „Ovo je Bosna!“ koji se mogao čuti tijekom tzv. bošnjačkog proljeća 2014. godine u hercegovačkom (!) gradu Mostaru. Logika je jasna – Država, to smo mi, a Država je Bosna. Pa čak i u Hercegovini.

Navedeno je zapravo relikt totalitarno-etatističkog mentalnog sklopa ukomponiranog u bošnjački neofašizam koji se manifestira glorificiranjem i obožavanjem Države Bosne. „Država (Bosna), to smo mi. U Državu (Bosnu) ne smije se dirati, ako vam se to ne sviđa onda jednostavno iselite“, sažetak je nevješto skrivene poruke neuvjerljivih „inkluzivnih liberala“ i njihove vizije građanske i multietničke BiH.

„Država Bosna“ uzdignuta na razinu religije

Sve ovo je perfidan pokušaj divinizacije i obrane ovakve infantilne, neodržive i disfunkcionalne države, uskogrudne „Jedne i Jedine hiljadugodišnje Bosne“ koja je u bošnjačkom korpusu uzdignuta na razinu religije. Nemala doza ironije je u činjenici kako takva retorika najčešće dolazi od samozvanih liberala koji, svjesno ili ne, propagiraju jedan antiindividualistički poredak koji je u totalnoj suprotnosti s fundamentalnim liberalnim načelima.

Ovakva vrsta „prosvijećenog patriotizma“, a zapravo autarkičnog neofašizma, nezreli je refleks uzrokovan nedovršenim nacionalnim maksimalističkim ciljem – državom Bošnjaka na teritoriju cijele BiH. Taj nezasitni samodopadni nacionalizam, dijelom obučen u ruho antinacionalističkog nacionalizma, znak je suštinskog nerazumijevanja vlastite zemlje i njene politogeneze. Samo takav rigidni nacionalizam može imati toliko drskosti da sebi prisvoji i monopolizira Bosnu, a samim time i njenu kompleksnu prošlost, kao i sve što Bosna uistinu predstavlja.

Iz tog nerazumijevanja proizlazi narativ o tome kako bh. Hrvati i Srbi imaju „rezervne domovine“ pa im valjda zbog toga treba uskratiti konzumiranje elementarnih političkih i građanskih prava, kao da oni nisu autohtoni bh. narodi čije je postojanje, jezik, vjera i kultura duboko utkana u jedinstveni mozaik bh. etnokonfesionalne raznolikosti.

Posljedice neodgovornih konstrukta

Rezultat perpetuiranog djelovanja u neofašističkom maniru je nestabilna, krhka i nedovršena država zarobljena u zamrznutom konfliktu i permanentnoj političkoj krizi. S jedne strane, Hrvatima je kao konstitutivnom narodu u Predsjedništvu BiH, a djelomice i u Domu naroda, gaženjem njihove izborne volje de facto oduzeto pasivno biračko pravo, jednako kao i Sejdiću i Finciju za koje se tobože brinu. Ako se uskraćivanje tog temeljnog demokratskog prava nekolicini pripadnika nacionalnih manjina smatra nedopustivim, koju onda riječ upotrijebiti kada se to neprestano radi čitavom konstitutivnom narodu? S druge strane, prisutni su i konstantni politički obračuni sa Republikom Srpskom kojoj se spori ime, odnosno sa Srbima kao takvima koji se u dijelu bošnjačke javnosti kolektivno označavaju „genocidnima“.

Kada se sve zbroji i oduzme, jasno je kako Bošnjaci zbog svoje brojnosti imaju najveću odgovornost za opstojnost Bosne i Hercegovine, kao i za stvaranje zadovoljavajućeg okvira za duboko podijeljeno bh. društvo. Zar nakon 25 godina neprestanog kaosa, kontinuiranih sukoba i neprekidnih kriza još uvijek postoje politički slijepci koji odbijaju uvidjeti da je BiH zapravo „idealna konsocijacijska situacija“? U takvim okolnostima je od presudne važnosti da svim konstitutivnim narodima bude osigurana politička participacija slobodnim odabirom legitimnih političkih predstavnika, kao i upravljanje vlastitim unutarnjim pitanjima temeljem grupne autonomije.

Izbjegavanje dogovora i kompromisa

Bošnjačke političke, medijske i intelektualne elite ignoriraju djelotvoran recept dogovora, uvažavanja i kompromisa. Umjesto toga, u dominantnoj mjeri su odabrali put rehabilitacije fašizma u bošnjačkoj varijanti, odnosno megalomansku ambiciju za ovladavanjem cijelom državom, a povrh svega su se pokazali kao politički nasilnici koji se neumorno iživljavaju nad najmalobrojnijim konstitutivnim narodom.

Konstruirani mitovi i ekskluzivističko identificiranje sa “Državom Bosnom”, mitskim „probosanskim snagama“ i „patriotskim blokom“ teško se mogu smatrati plauzibilnima. To je tek dio beskrajno maštovitog arsenala velikobošnjačkih i pseudograđanskih fanatika kojim neuspješno pokušavaju pridobiti „Jednu i Jedinu“ isključivo za sebe.

Bosnu i Hercegovinu neće razvaliti ni “zli susjedi” ni “neprijatelji države”, jer pored ovakvih „probosanskih snaga“, „antibosanske“ nisu ni potrebne.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nevenka Nekić: Velikani na Pantovčaku

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se!

Drugovi nasljednici KPJ i KPH imali su i imaju neiscrpni izvor duhovnosti u propalom SSSR. Tako misao druga Jurija Andropova nakon gušenja Praškoga proljeća vrijedi i danas na za SDP: “Ako ih počnemo puštati da govore istinu, završit ćemo na vješalima.“ (Ovo se posebno tiče povjesničara koji čeprkaju po istinitim dokumentima u arhivima iz doba njihove vladavine.) Andropovljev daleki prethodnik, osnivač prvoga KGB-a, Đeržinski, imao je obrazac vrlo zastrašujuće literarne vrijednosti: “Za one koji se ne slažu s našim sustavom mišljenja, od četiri zida tri su suvišna…“.

Neka drugarca (tu se i ne izgovara) dala je znanstveno-patriotski odgovor na uklanjanje bista hrvatskih velikana na Brdu – to je izvršenje obećanja! I zaista – sve što je obećano, izvršeno je. Himna je zaista prigodom inauguracije doslovno ukinuta; nitko osim četrdesetak nevoljnika turobno sablasnoga skupa nije mogao biti nazočan svečanosti do koje cijela nacija i svi dobronamjerni stanovnici drže; sudbene vlasti nisu imale priliku ni zucnuti u toj zakonski propisanoj ceremoniji- korak naprijed i onda natrag; nestala je lenta; nestala je i desna ruka koja obećava istinu i gestom svjedoči o čestitosti prisege (visila je i ne znamo gdje je bio palac); nestali su odmah povijesni mundiri i svečana garda; nestali su ubrzo hrvatski velikani poredani uz golemi stakleni zid koji je sada nalik na prazninu poput one u velikom skladištu. Hangaru bez duše.

Tamo su uz dugački stakleni zid bili na postoljima kralj Tomislav, I. Mažuranić, J. J. Strossmayer, A. Starčević, S. Radić, A. Stepinac i F. Tuđman. Uglavnom 19. i 20. stoljeće. Značajne osobnosti koje su u dubini naših sjećanja ne samo po političkim, književnim ili znanstvenim ostvarenjima, nego po etičkim i emocionalnim vrlinama među kojima je ponajvažnije domoljublje. Kad sve izblijedi, ostaje upravo taj značaj onih koji su bili prije nas i iznad nas. Imali su dušu u koju stane cijeli njihov narod i svi potrebiti ovoga svijeta.

Pojam duše nepoznat je materijalistima

Taj pojam duše nepoznat je materijalistima, komunistima i sličnima. Zet gospodina Hruščova davnih je godina bio glavni urednik „Izvjestija“ i došao je na ideju , za nas banalnu, ali za sovjetski sistem revolucionarnu , da u list uvede rubriku: Pošta čitatelja. Vlasti su zaključile da bi to mogao biti dobar odušak nezadovoljnika, a ujedno i kontrola takvih koju bi onda dovršio KGB. I tako počne stizati pošta, tisuće pisama. U svima je na zaprepaštenje uredništva bilo samo jedno pitanje: Što ima nakon smrti? To pitanje na tisuću načina.

Uredništvo i sovjeti zaključe da je metafizika i duhovnost obična bolest koju valja spriječiti. Već su odavno crkve bile pretvorene u gombaonice, skladišta, ateističke muzeje i zvjezdarnice. Davne 1970. u posjetu tadašnjem Lenjingradu ušli smo u Isakijevski sabor, crkvu u kojoj nas je dočekalo Foucaultovo klatno. Veliki natpis poučavao nas je: „Galilej je rekao da se Zemlja okreće. Crkva je rekla da se ne okreće. Foucaultovo klatno nam dokazuje da se okreće. Znači, boga nema.“ Odgovori na ona pisma bili su u skladu s ovim stavom. Nema ni Boga, nema ni duše, nema ni duha, nema ničega nevidljivoga, od nas sovjeta je počela povijest i mi smo ujedno vrhunac ljudske povijesti, kažu nam onda kao i danas njihovi sljedbenici, materijalisti i njima slični.

A mi nosimo u duši, ne samo na papirima povijesti, upravo duhove i duše ovih bačenih u podrum. Uzalud ste ih bacili, ne prebivaju oni samo u tim bistama, drugovi, bez kojih je sada onaj veliki prostor kao hangar bez sadržaja, oni su u dubinama naših snažnih i nevidljivih duša, u onom kriku ili šutnji koju vi niste čuli.

Imat ćete pakao

Obećanje koje je nekada premijer, a sada na Brdu, dao javnosti – imat ćete pakao i onu njegovu jasnu – ili mi ili oni!, izvršeno je. Kad se tome pridruže ukidanje imena DRŽAVNI u nazivu Sabora, ugašeni Oltar Domovine, ukidanje pravila za vojnu spremnost, a posebice subverzivni petokolonaški rad tzv. nevladinih udruga, koje su u biti džabalebaroši i imaju plaće ponekad više od sveučilišnih profesora i liječnika, a ne bave se ničim osim blaćenjem države koja ih hrani na naš račun, ili pak suradnjom s takvim sličnim tipovima izvan naše zemlje, onda se dobiva slika herostratske namjere prema RH koja se bori ne samo s virusom, nego i podlim planovima što sanjaju njeno „rastuđmanjenje“ a to je u stvarnosti klonuće u beznađe.

Sada je na sav taj zločinački posao došao i potres. Pali su križevi, ruše se crkve, ljudi su ostali bez domova. Staroga Zagreba više ne će biti, ne može biti, jer mnogo zgrada bit će srušeno, a nitko nema toliko novca da obnovi stilski prostor konca 19. i početka 20. stoljeća u kojem je oblikovan taj nama rodni grad. To je realnost. Pa Katedralu smo obnavljali 30 godina!

Ipak je bolno što su ušutjela zvona Katedrale, Sv. Franje, Srca Isusova, Sv. Vinka Paulskoga, Sv. Marije. Zvona su glas duše, besmrtne duše, one koja je zaslužila možda najljepši film o zvonima kao duši crkvenoj i ljudskoj. Film je to slavnoga Tarkovskoga koji je davno igrao i u Zagrebu prije zabrane od strane SSSR. To je himna vjere, nade i milosrđa. Čekali smo u kilometarskome redu u Vlaškoj ulici da dobijemo karte za film ikada snimljen o duši- lijevanju zvona i Andreju Rubljovu, slikaru ikona, slavne ikone „Sveto Trojstvo“. Bilo bi dobro da nam prikažu na HRT taj slavni film ako mogu, da spoznaju i oni koji nemaju Boga do sabe samoga, kako je duša besmrtna, kako zvoni u najvećem zvonu tada izlivenom, (a Rusi kažu za crkveno zvono kolokol, zvonka onomatopeja!) objavljuje njenu neuhvatljivost i nevidljivost koju su sada ugurali u podrum misleći da je nema.

Čekam odlazak virusa

Nismo naveli ni manji dio prošloga i nadalje trajućega jada, kad evo i sastanka Hrvatskoga državnoga sabora 25. ožujka 20. koji napada već iscrpljeni Stožer za spas zdravlja naroda, a onaj tko sluša što govore neki u tom Saboru, može se samo zgranuti: inače „zaslužni“ za razvitak naše države i osobito kulture, privrede i znanosti – razne anke, vesne, beljaci, berići i slični, ne dozvoljavaju da se kontrolira ljudstvo koje širi ili može širiti zarazu jer time se ugrožavaju „ljudska prava“!!! I ne samo to. Ne valja njima uglavnom ništa što radi ova Vlada. Ima ona puno „falinga“ rekli bi istinu naši stari Slavonci, ima tu i „sajbera“ iz djetinjstva mojih predaka Đakovčana, koji su tim nazivom imenovali razbojnike, nasilnike, lijenčine i pijandure. Uza sve njihove nedostatke pitajmo se o turobnoj falagi sablasti sadašnje oporbe iz podruma INE koja je napustila Sabornicu i to u trenutku izglasavanja neovisnosti RH.

Čekam odlazak virusa, čekam spas za one postradale od potresa, čekam dan velike mise pred Katedralom kojom se slavi svetost našega Alojzija Stepinca. Što bi on sada rekao svom narodu: Ne bojte se! Imajte ufanja, ne napuštajte nadu! Ne trošite dane na ludosti jer ne znate hoće li se još noćas zaiskati vaša duša!

Nevenka Nekić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Dr.sc. Andreja Švigir – Kad padnu MASKE totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

Ne pada snijeg da pokrije brijeg – od komunizma do liberalizma

Još do nedavno liberalizam je bio proklamiran kao potpuno nepolitička ideja. U njegovom je fokusu uglavnom bila privatna osoba (individualac) kojoj je država služila kako bi mu zaštitila privatno vlasništvo i stvorila ugodnu klimu za obitavanje, omogućila da na svježem zraku zaigra partiju golfa, a u slobodno vrijeme filozofira o ljudskim pravima i slobodama. Sve to, ali samo naoko ga je činilo vrlo umiljatom i sveprihvaćajućom idejom, toliko lepršavom kao nošnje, ali i misli poklonika doba vodenjaka – pokreta koji je kroz ezoteriju pokušao liberalnu ideologiju donijeti svijetu na dar, a ustvari je pokazao njezino karikaturalno lice. Ipak, liberalizam nije neko nevino nedonošće, naime radi se o skupu ideologija – političkih, ekonomskih, ali što je najvažnije i filozofskih. Naime, ideje liberalizma koje su brižno čuvala njedra Johna Locka, Hobbesa, Rousseaua, Montesquieua i drugih eksplodirale su u silovitosti francuske revolucije, nakon čega kreće njihova intruzija – polako, ali sigurno metastaziranje u habitus svih nas.

Liberal je osoba koja vjeruje u individualnu slobodu i ravnopravnost između ljudi. Podsjeća li vas to na nešto? Točno, radi se o istim mantrama, ali u drugoj ambalaži, davno prošle totalitarne komunističko-socijalističke ideologije. Ona je na svoj ideološki oltar neprestano uzdizala tog neslomljivog i neustrašivog proletera, dok je s druge strane pobožno njegovala jednakost i egalitarizam za svakog socijalističkog čovjeka. Ideologija je kako kaže Legutko po svojoj naravi pojednostavljujuća. Nju ne zanimaju složenosti i dvoznačnosti, već jasne tvrdnje. Dakle, radi se o isključivosti i ne mogućnosti sagledavanja cjeline te upornom zagovaranju vlastite jednoznačnost u koju će valjda nakon što ju sto puta ponovimo netko na kraju i povjerovati. Ovakav stil možemo primjetiti i u našem društveno, političkom i ekonomskom diskursu, osobito u zadnje vrijeme. Još je akademik Županov, vrsni sociolog, a inače zagovornik razvoja slobodnog tržišta i demokratskog političkog ustroja upozorio da egalitarni sindrom ujednačava ljude prema dolje te se njime, kako navodi mogu protumačiti različiti vidovi neuspjeha društvenog razvoja. Dakle, ako je tome tako onda se možemo zapitati zbog čega bi egalitarizam kako su ga zamišljali prvoborci komunizma bio drugačiji od egalitarizma kojeg su zagovarali prvoborci francuske revolucije ili egalitarizma (sad ga zovu ravnopravnost) kojeg zagovaraju prvoborci liberalizma 21. stoljeća?

Naime, o kakvom se ovdje egalitarizmu radi? S komunističko-socijalističkog aspekta radi se o „teoriji jednakih trbuha“, a s aspekta liberalnih ideologa radi se o ravnopravnosti – valjda svih sa svima (jasno da bismo pred zakonom svi trebali biti isti, ali jesmo li?). Previše sličnosti da bi bilo slučajnosti, osim toga nevjerojatno je kako su mnogi zagovornici totalitarnog režima od prije 40 godina, odjednom postali gorljivi zagovornici liberalne demokracije. Kaže neuroznanost da su se prepoznali na razini zrcalnih neurona, jer više je nego očito da se ovdje radi o istom modelu koji je danas samo upakiran u šarenu kutiju na kojoj se klima velika mašna.  Sjetimo se diskursa iz prošlih vremena – gotovo da niti jedna misao nije mogla biti izgovorena, a da se ne spomenu tekovine revolocije, bratstvo i jedinstvo te socijalističko samoupravljanje.  Nije li isto i danas? Može li se danas izreći i jedna misao bez da se spomenu ljudska prava, obiteljsko nasilje ili još bolje klimatske promjene. Upravo na ovaj fenomen upozorava Legutko kad govori da socijalizam i liberalnu demokraciju povezuje snažna sklonost ideologiji. Nadalje inzistiranje na individualnim slobodama i to kako liberali kažu dok ne ugrožava slobodu drugih toliko je naivno da je uopće teško išta započeti s tom tvrdnjom. Ali, ajmo pokušati na jednom vrlo jednostavnom primjeru. Zamislite da se nalazite u toploj sobi s još jednom osobom. Vama je vruće, a njoj hladno. Zamolite ju da ugasi grijanje i ona u ime svog prava to odbije učiniti. Je li ta osoba napravila intruziju u vaše pravo da se grijanje zatvori. Točno je da osoba kojoj je vruće može izaći iz sobe. Ali, što ako to ne želi, jer naime ima pravo ostati u sobi u kojoj je kako vidimo narušeno njezino pravo da ugasi grijanje. Uopće ne želim u ovaj primjer uključiti osobu B, jer smo onda gotovi. U pojašnjavanju složenijih primjera bismo se svi pogubili pa ih neću navoditi. Jasno je vidljivo da je vrlo teško inzistirati na vlastitom pravu, slobodi i individualnosti bez da dotičemo ili čak narušimo pravo druge osobe. Osim toga, upravo neprestano inzistiranje na razno raznim individualnim pravima odvuklo nas je čak i od ideje da postoje i obveze – prema sebi i prema bližnjima. U samoj suštini ove tvrdnje možemo pronaći ljubav – ne onu ezoteričnu koja se očituje samo do okvira vlastite udobnosti, već onu žrtvenu koja ima smisao za darivanje, a ne inzistiranje.

Sad kad smo malo skinuli maske s totalitarnih režima krenimo kratko na „liberalnu“ ekonomiju u Hrvata.

Ima li išta milozvučnije za uho poduzetnika (inače i ja pripadam njima više od polovice svog radnog vijeka, a u realnom sektoru sam cijeli svoj radni vijek) od zagovaranja njihovih prava u trenucima kad im je najteže. Naprosto je dirljiva borba liberala da se očuva ono što u suštini ne postoji, a to je slobodno tržište i to preko mrskog im neprijatelja – države. Njihovo djetinje vjerovanje u slobodu tržišta ne samo da vrijeđa inteligenciju, već i zdrav razum. Sjetimo se nedavne američko-kineske trgovinske borbe.

Gdje je Hrvatska? Prema podacima https://izvoz.gov.hr/o-hrvatskom-izvozu/9, u Hrvatskoj je samo oko 15% poudzeća koja izvoze, a ta poduzeća zapošljavaju 51% zaposlenih u svim poduzećima, investiraju 62%, ostvaruju oko 66% ukupnih prihoda od prodaje te ulažu u razvoj oko 73% od ukupno uloženih sredstava u razvoj. Ostvaruju i dobit od 76% od ukupno ostvarene dobiti u RH. Nisam primjetila da je reakcija menadžmenta ovih kompanija bila plakanje, a mišljenja sam da bi u traženju pomoći oni trebali biti prvi, bez da im se to imalo zamjeri. Dapače, mnogi su pokazali svoju snagu upravo kroz društveno odgovorno ponašanje i to ne samo prema cijeloj zajednici već i prema svojim zaposlenicima. Nadam se da će imati snage izdržati do kraja. Nisu promovirali interese samo jedne interesno utjecajne skupine i išli do granica vlastite komocije i na tome im čestitam.

Hrvatska ima dva najvažnija trgovinska partnera – to su Njemačka i Italija. Nažalost u odnosima s obje zemlje ostvarujemo više uvoza nego izvoza. E, sad važno je pitanje što se uvozi – i opet dolazimo do jačanja nacionalne ekonomije. Ne one koja neće imati “slobodno” tržište, već one koja će graditi unutarnju snagu kao što to čine druge države nama ispred nosa, dok nam s druge strane prodaju priču o slobodi tržišta.

E, sad zapitajmo se tko se bori za jako nacionalno gospodarstvo, a tko za svoj stil života. Snažna nacionalna država ovih je dana tema koja se otvorila i na razini EU. Pa zar nam nije bilo jasno da je upravo Brexit borba za jaku nacionalnu državu. Što ona znači? Prije svega jaku vojsku, policiju, zdravstvo, naravno i gospodarstvo. Jaka nacionalna država je ona koja se obračunava s korupcijom i klijentelizmom koja ono što dobiva od poreznih obveznika tim istim poreznim obveznicima, ali i svim drugim sudionicima vraća. Radi se o sinergiji, a ne isključivosti. Liberalna je ideologija rastočila bit nacionalne države, a upravo se na nju sad želi osloniti. E, moji liberali pogubili ste se u vlastitoj ideologiji i onda što na kraju zaključiti nego da niti liberali više nisu kao što su nekad bili.

Dr.sc. Andreja Švigir

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari