Pratite nas

Kolumne

Božanski obrat JNA podoficira: Josipović pobjedi na izborima, Dežulović se vrati u srpski Vukovar, a Butković postane urednik 7Dnevno

Objavljeno

na

josipovic 2

Kako Toma grobar (kako Srbi od milja tepaju svom predsjedniku) misli doći do srpskog Vukovara? Referendumom? Pa, za to bi glasovao Ante Tomić i kolumnisti Jutarnjeg. Ipak, bojim se da je to premalo! Ratom sigurno ne! Iz dva razloga. Prvi je jer su oni kao ponizni i miroljubivi. Drugi je razlog što su skoro sve ratove koje su vodili uglavnom gubili. Ima pravo naš famozni Ante. Oni koji neprekidno spominju Srbe u kontekstu Vukovara, Ovčare, Krajine, okupacije, balvana i sličnog, rade to zato da mogu: “i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.”

Don Damir Stojić još do danas nije pritvoren. Usudio se na propovijedi u Savskoj reći kako liječnici iz Srbije dolaze u Hrvatsku raditi abortuse. I još nešto gore od toga. Ustvrdio je da rat još nije gotov. Ne da je gotov, nego Predsjednik Republike kaže na jednom predizbornom skupu, kako nije važno tko je gdje bio ’91. g. Trebamo se kao okrenuti budućnosti, a ne se neprekidno vraćati u prošlost. Potpuno se slažem s Predsjednikom. Ako se već mazohistički vraćamo u prošlost onda imamo 41.g., a mi k’o klokani preskačemo 50 godina i vraćamo se u 91. g. Uostalom, lijepo nas uče Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić da su ustaše podmuklo napale Lijepu našu, a koju su partizani i četnici jedva spasili. 1991. je godina građanskog rata. Pa onda cjepidlačiti tko je gdje bio u građanskom ratu znači odvlačiti pažnju javnosti sa stvarnih problema. Kao na primjer kako sačuvati još jedan mandat od uskrsle zločinačke organizacije.

No, vratimo se nesretnom don Damiru. Njega je u predistražnoj radnji u Večernjaku saslušao Darko Pavičić. Darko, nakon što je upozorio Damira na njegova procesna prava, odmah prelazi na glavnu inkriminaciju: “Vašu je propovijed dio javnosti doživio kao govor mržnje pa je u tihoj božićnoj noći nastala prava bura reakcija?” Don Damir dao je sve od sebe. Pozivao se na cara Augusta, spomenuo poslanicu Efežanima, sjetio se Heroda, ali sudac istrage je strog i neumoljiv. “A što je s liječnicima iz Srbije?” “Nisam ni spomenuo Srbiju!” pokušava izmigoljiti don Damir. “A tko nam je preko Dunava, nego Srbija?”, željeznom logikom šćepao je istražni sudac nesretnog selezijanca. “Pa mogu doći Rumunji i prijeći preko Dunava”, mulja Damir. “Ali da je to i istina, to nije novi rat?”, ne popušta sučev stisak. Uglavnom, don Stojić ni krive ni dužne Srbe optužio da maštaju o još jednom pobedosnom ratu. Kojih je inače puna srpska istorija. Počevši od Kosovske bitke pa do 5. kolovoza 1995. g. I sam se pitam dokle će neodgovorni pojedinci maštati o novom ratu sa Srbijom? Nije li dosta svih tih agresija i okupacija Srbije od strane genocidnih Hrvata? “Dobro!”, kaže poznati intelektualac opće prakse Ante Tomić koji je onako intelektualno zagrmio protiv okrivljenika Stojića. “Badnjak i demonska mašta don Stojića.” Kaže nadalje drug Ante: “Za njega rat još nije gotov jer on jednostavno ne žele da bude gotov.” On ne žele – to je vjerojatno gramatika iz podoficirske škole u Bileći.

I dok don Damir čeka poziv iz Remetinca, preko onog istog Dunava stižu pastoralni tonovi. Milorad Buha, vjerojatno rođak legendarnog Boška Buhe, je predsednik Republike Srpske Krajine u progonstvu. Na prigodnoj traktorijadi Milorad je poručio Stojiću i sličnim ratnohuškačima preko Dunava: “Rat nije izgubljen, vratit ćemo Republiku Srpsku Krajinu”. Nije Mile megaloman! On misli samo na Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Karlovac, Knin, Petrinju… i još pola Hrvatske. Dobro, Milorad je iz kategorije – kako to kažu Srbi – “Ej, bre Stavro, kud si navro!”. Međutim, iz te kategorije nije recimo Predsjednik Nikolić koji jasno i glasno kaže da je Vukovar srpski grad. Kako Toma grobar (kako Srbi od milja tepaju svom predsjedniku) misli doći do srpskog Vukovara? Referendumom? Pa, za to bi glasovao Ante Tomić i kolumnisti Jutarnjeg. Ipak, bojim se da je to premalo! Ratom sigurno ne! Iz dva razloga. Prvi je jer su oni kao ponizni i miroljubivi. Drugi je razlog što su skoro sve ratove koje su vodili uglavnom gubili. Ima pravo naš famozni Ante. Oni koji neprekidno spominju Srbe u kontekstu Vukovara, Ovčare, Krajine, okupacije, balvana i sličnog, rade to zato da mogu: “i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.” Svi mi koji mislimo i osjećamo malo drugačije o ratu i životu nakon rata, trebali bismo ozbiljno razmisliti što dalje s našim mizernim, strašnim i mržnjom ispunjenim životima. Ako bi eventualno poslušali genijalnog JNA podoficira i odlučili ne nastaviti naše mizerne i strašne živote, odmah bi se desio božanski obrat. Josipović bi pobijedio na izborima sa 120% glasova. Dežulović bi se vratio iz Beograda u srpski Vukovar. Milorad Buha bi u ime Republike Srpske Krajine unaprijedio Antu Tomića u starijeg vodnika prve klase. Davor Butković bi postao glavni urednik 7Dnevno pa neka netko onda pokuša hakerski udar na Dnevno.hr. Nino Pavić bi se vratio u EPH, a novi vlasnik bi zajedno sa Zdravkom Mamićem otišao na skijanje. U Dalmaciji bi izašao prvi broj Slobodne orijunaške Dalmacije. Hajduk bi u nogometnom prvenstvu Hrvatske vodio izjednačenu borbu sa Zvezdom i Partizanom. Ivanka Toma bi se zabrinula jer se zadnjem popisu samo 331 Jugosloven izjasnio kao Jugoslaven. Kad bi se ognjištari, klerofašisti i neoustaška gamad povukla iz Lijepe naše, u Lepoj njihovoj broj 331 postao bi 1.331.000. Sve bi bilo idealno, osim što bi možda opet poludili Torcida i BBB pa se ujedinili kao 1991.g. To bi označilo povratak fašizma, ustašluka, nacionalizma i Thompsona. Mentalni Jugoslaveni opet bi pali na brojku 331, a demokracija bi opet otišla u vražju mater!

Otto von Bismarck je jednom rekao: “Ako se ikada dogodi još jedan rat u Europi, on će sigurno nastati zbog neke glupe stvari na Balkanu.”

U SDSS-u velika zabrinutost i nevjerica. Pupovac kaže: “Dokazi protiv osuđenih Srba su upitni.” Javlja Robi Bajruši da je: “Vodstvo Samostalne demokratske srpske stranke snažno osudilo prošlotjednu presudu Županijskog suda u Osijeku kojom su na ukupno 139 godina osuđena desetorica pripadnika teritorijalne obrane i milicije u Trpinju, selu nedaleko Vukovara, za ratni zločin nad ratnim i civilnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti u vremenu od 14. rujna do kraja studenog 1991. godine.” SNV upozorava da je čak 97% suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj odnosi na Srbe, a ostali 3% na Hrvate. Ja sam u nevjerici. Ustašidni Hrvati napali miroljubive Srbe, provalili u Srbiju, palili i rušili sve do Svetozareva, a sad se sudi više Srbima negoli Hrvatima. Zato i treba snažno osuditi osuđujuću presudu. Ne znam samo ima li sud pravo žalbe protiv Pupovčeve osuđujuće presude. Presuda je između ostalog još i presedanska. Odmah nakon Drugog svjetskog rata, dogovoreno je da se agresoru i napadnutom sudi podjednako. Da se napadnuti nisu tako sumanuto branili, agresor ih ne bi tako sistematski ubijao. U Hrvatskoj se otišlo u krajnost. Hrvatski agresori gonjeni pred sudom samo 3%. Kaže Mile Pupovac: “Nitko ne spori da su počinjeni zločini i da krivci trebaju biti kažnjeni…” Ali zašto Srbi? Na to pitanje nažalost nitko ne zna odgovor. Čisti Rašomon! Sporno je i vrijeme ratnog zločina. Od 14. rujna do kraja studenog kraj Vukovara. Mislim da je sud trebao uvažiti razmišljanja našeg Predsjednika. Ne vraćati se neprekidno u prošlost i nije važno tko je gdje bio 1991. g. Osobito je to sad nevažno za one koji su se od 14. rujna do kraja studenog ’91.g., u Trpnju našli na krivom mjestu.

Pablo Picasso je rekao: “Od mrlje se ne može napraviti sunce, niti od sunca mrlju.”

(mpk) ushićeno javlja čitaocima Večernjaka iz Splita o kulturnom čudu na kultnoj splitskoj pjaci. Ante Tomić predstavio je svoj najnoviji od novih romana “Veličanstveni Poskokovi”. Kaže zapaljeni (mpk) da su, u stilu splitskog đira, mnogi došli u bistro Nostres želeći vidjeti Tomića i čuti najpoznatijeg Jugoposkoka. U samoupravnom demokratskom ozračju pojavilo se neuobičajeno mnogo policajaca u civilu. Čak su i bivši podoficiri JNA, koji su s Antom studirali u Bileći, došli u civilu. Ali od nositelja štafete ni traga ni glasa. Kanta za led bila je sumnjiva. Hvala Bogu da je sve prošlo u mirnom i samozatajnom splitskom ambijentu. Važno je da Ante nije morao opet mijenjati svoje književne pelene.

Portugalski pisac Jose’ Maria de Eca de Queiro’sa napisao je: “Političare i pelene treba često mjenjati iz istog razloga”. Bojim se da se to odnosi i na jugonostalgičare u Hrvatskoj.

Još malo i znat ćemo predsjednika ili po prvi put predsjednicu Lijepe naše. Toma Nikolić zna znanje. Kaže: “Rezultat na izborima u RH ovisi o nacionalizmu.” Sad je sve jasno. Ako pobjedi dr. Josipović, to može zahvaliti nacionalistima. Možda jugonacionalistima kao što su Jergović, Pavičić, Tomić, Butković, Jelena Lovrić i brojnim gledateljima Žikine dinastije. Međutim, što ako slučajno pobijedi Kolinda? Kolike zasluge će za to imati oštroumna i britka politička analitičarka Milanka Opačić. Ona je lukavo skužila da je Sinčić lažov. Na taj način pozvala je oko 300.000 njegovih glasača da glasuju za… Ivu. Meni su se u prvom krugu najviše svidjeli, čak me i zadivili Zagorci. Da je Josipović barem iz Dalmatinske zagore. Ajde de! To je tu odmah iza brega. Upoznali su oni svoje Zagorce. Tito je bio glava. Ali Tuđman. Crni diktator. Trgovac. Iz Velikog Trgovišća. Zato sad i imamo toliko velikih trgovačkih lanaca koje nam prodaju uvozno smeće. Sjetih se nekih razmišljanja mojih ličkih ognjištara o tome zašto u Zagorju nikada nije bilo rata? Zato što tamo nema ni Srba ni Hrvata!

Duhovita Bobi Mandić iz Splita objavila je na facebooku otprilike ovo: tko god pobijedio u drugom krugu, imat ćemo predsjednika bez muda. Sto posto… !!!

Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari