Pratite nas

Kolumne

O BOŽE BACI PEGLU I NE PROMAŠUJ!

Objavljeno

na

Opća zbrka na političkoj sceni potpuno je izludila biračko tijelo. Koga god pitaš što se događa nitko ne razumije, a onda je potpuno jasno zašto se ne vidi izlaz iz ovog kaosa. Scena je prepuna lažnih mesija, pravednika, poštenjačina i “istinskih domoljuba“ koji su doveli Hrvatsku u ovo beznadno stanje, pa ti braco biraj. I biralo se. Povućeni su listići lokalnog političkog toalet-papira za koje je većina korisnika utvrdila kako su već korišteni te nakon reciklaže ponovo vraćeni u uporabu. Vama će to pojašnjavati zaštitom šumskih dobara jer vas ta birokratska kamarila smatra neinteligentnim nižim bićima. Sve i dalje opet  teče prema trgovačkoj maksimi: „Biraj jednog – uzmi deset“  To što  vam svi osim jednog izabranog ne trebaju nije važno „jer vi ste to  tražili“.

„Genijalni“ izborni zakon kreiran po stranačkim potrebama i interesnim skupinama, kako domaćim tako i stranim, donio je naplavinu kojekakvog otpada pa više ne pomaže ni razdvajanje po ideološko ekološkom načelu. A tko je izvršio reciklažu  – lideri političke kamarile. Sve su to visokoumni likovi i vrhunski stručnjaci u  oblastima za koje su educirani, ali ne žele raditi u svojoj struci. Tamo bi netko mogao zatražiti njihovu odgovornost, a u politici nisi nikome odgovoran i možeš mirno trpati krupnu lovu u džep. Ako dođeš do Sabora onda si na konju jer imaš i imunitet pa možeš laprdat i radit što hoćeš i nitko ti ništa ne može. U slučaju da krene nizbrdo preći ćeš na političku trgovinu i popraviti status. Ma što te briga, u struci bi morao raditi do 65. godine života i to za sitnu lovu, a ovako radiš par godina za vrhunsku plaću i onda odlaziš u veliku „zasluženu mirovinu“.  Na stranačkoj listi bit ćeš razvrstan u skupinu ideoloških jastrebova ili podizača ruke i demokratski će ti se odrediti što možeš i moraš govoriti.

Prema izjavama političkih lidera u Hrvatskoj  se na posljednjim lokalnim izborima dogodilo nezapamćeno čudo. Svi su ostvarili izbornu pobjedu. Koja je to divota kad nemaš gubitnika, a svi  presretni zbog ostvarene pobjede.  Na crvenom tepihu djelomično su podijeljene su fotelje i cirkus može nastaviti s radom. Na određenom broju izbornih mjesta došlo je do pripetavanja no bez obzira na buduće rezultate publika vjerojatno neće zapljeskati jer su nažalost sveukupni rezultati izbora alkarski rečeno „u ništa“.

Oni koji bi mogli nešto učiniti programirano se izbacuju iz utrke jer tko to ne  daj Bože smije biti sposobniji ili pametniji od etablirane političke „elite“.  U tiskovinama i na TV-u ih se odmah stigmatizira kao krajnju ili ekstremnu desnicu. Njihova istina i stvarno domoljublje odmah se nazivaju fašizacijom, nacionalizmom i ustaštvom. Priča se ponavlja iz izbora u izbore a ti narode i dalje budi samo statistički birački broj ili odlučno reci kako više nećeš izlaziti na izbore jer ti ne možeš baš ništa promijeniti. Bilo bi dobro sjetiti se samo nekoliko činjenica. Znadeš li koliko istomišljenika imaš?  Na parlamentarne izbore od 2003. izlazilo je:

2003= 70,91 %¸ nije izišlo 29,09 %
2007= 67,40 % nije izišlo 32,60 %
2011= 61,,95 % nije izišlo 38,05 %
2015= 69,98 % nije izišlo 30,02 %
2016= 52 % nije izišlo 48 %
2017= izići će samo kandidati !!!

Ne misliš li kako ste mogli bitno pokidati politički toalet-papir na upotrebljive komadiće. Ni na Lotu ne možeš dobiti ako ne ispuniš listić. Tko ti može bolje pomoći nego što sam možeš. Ne dozvoli da te nadalje zaglupljuju kojekakvi likovi kojima je majka obukla odijelo, stavila kravatu i poslala ih u ovu političku kaljužu s uputom: „Dijete samo šuti i klimaj glavom i uspjeh ti je zagarantiran. Ni slučajno ne progovaraj jer će odmah otkriti koliki si blento i ode tvoja karijera“.

Lako se možeš ubaciti u SDP jer tamo više nema pametnih i sposobnih za novu elitu. Vidiš da u toj stranci nisu imali pametnog i sposobnog kandidata za gradonačelnika Zagreba. Ima tamo puno polu-upotrebljivih ali su ipak morali posegnuti za kandidatom iz male strančice od tri i pol člana jer su tamo sve pravi genijalci i nadasve pošteni. Šteta što im je “BAL VAMPIA“ u Kumrovcu uslijedio tek nakon isticanja lista kandidata pa su tako ostali bez mogućnosti odabira uživo.  I tako se mrak nadvio nad metropolom.

I u HDZ možeš lako. Tamo isto nemaju pravog kandidata za gradonačelnika Zagreba.  Njima Zagreb i nije bio bitan pa su za lokalne izbore odabrali nevjerodostojnog kandidata. Oni se bore za bolje pozicije u velikim financijskim sredinama poput Špičkovine i Sračkovca itd.

Na most se ne penji jer je u ruševnom stanju, a i neki prolaznik je obavio veliku nuždu pa ima malo neugodnog mirisa. Za zid se ne pridržavaj jer bi mogla ispasti koja ciga pa ode karijera u ambis. To ti je tako kad su stručne škole neatraktivne pa priučeni zidarski pomagači zidaju zidove i prave mostove.  Kamo sreće da su putem mobitela, kao što to imaju običaj, dobili upute o gradnji od znalaca, a ne od nezasitnih  tajkuna. Zato se most ljulja a iz zida ispade vezivo.

Naši dragi seljaci razbježaše se kud koji čim su im savjete počeli dijeliti oni koji su od motike pobjegli u gradove glavom bez obzira. Shvatili seljaci kako se više se ne trži žito i kukuruz nego autoradiji pa i oni utekoše na svoju stranu. Sjetili se oni svoje stare narodne poslovice: „Tko s đavlom tikve sadi, lupaju mu se o glavu“ pa napustiše svoje vođe. Sad se masovno uključuju u TV emisiju „Ljubav je na selu“ jer od toga barem imaju neke koristi.

U HSU prijatelju ne ulazi. To su ti je ekipa mirogojskih vježbenika u kojoj ima i onih crvenih od sramotnih djela u prošlosti. Unatoč visokoj životnoj dobi vrlo su agilni jer mogu u tri sekunde pet puta preokrenuti kapute. Ne glavinjaju oni radi toga što su zbog starosti izgubili kompas, već radi toga što njihovi osobni interesi  bježe čas lijevo pa onda desno. Jadni penzići pokidali noge od pretrčavanja.

U Zagrebu status quo. Malo Milan pa malo Bandić, a onda opet iznova i tako u nedogled. To je momčina i pol. Odmah nakon operacije odjuri naš Milan na Alku u Vukovar. Da je imao samo malo više vremena poveo bi on nekog konja koji šuti i daje sve od sebe pa bi i on tamo pripetavao. Bojim se samo narednog računa za Holding jer ipak netko mora platiti promidžbeni ceh. Jednostavno ti pošalju račun, normalno svaki čas nešto veći pa ti nađi kunčice gdje god znaš.  Već neko vrijeme razmišljam kako bi mi građani trebali njemu poslati račun ako misli da mi i dalje živimo u Zagrebu. No i njemu će stići račun na naplatu. Bože ne daj  dugo čekati ili uzmi peglu na ćumur i bacaj, ali molim Te ne promašuj.

Sveukupno politička scena odvija se poput radnje u TV seriji “Lud, zbunjen, normalan“ no kod nas je ovog normalnog zamijenio nenormalan. Od jada i nemoći zagaziše vrli političari u moralnu kaljužu spremni na savez s crnom vragom samo da se dočepaju trona. Zamutiše vodu jer se riba lako lovi u mutnoj vodi. Politička trgovina dosegla je vrhunac ali ni oni koji su sve zakuhali, kao ni oni koji bi rado kuhali a ne mogu, nemaju recept za dovršavanje jela.

Jučer na svetoj misi upitah Boga ima li rješenja za ovu situaciju, a On mi reče: “Ima sinko za svaku situaciju rješenje, bilo ono malo bolje ili lošije, ali ima. Pitam ja kad će se i kako riješiti, a on uz smiješak veli: „Kad Ivan Šuker bude mogao obući odijelo od Gordana Marasa“.   Znači sprema nam se velika dijeta radi moralnog i mentalnog pročišćavanja. Drugim riječima tko preživi bit će spašen. To ti je prijatelju opet po glavi radnika i sirotinje jer su se bogati za sebe već dobrano pobrinuli.

Očito mafijaši i dalje upravljaju sa svakom lipom no s mojima neće. Za ovih deset kuna što mi je preostalo popit ću danas kavu, ako nađem tako jeftinu, a onda Bože pomozi kao i svaki mjesec do sada. Prijatelju Jura vidimo se danas na zadnjoj kavi do desetog idućeg mjeseca.

Zoran Čapalija – Čaplja

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari