Pratite nas

Razgovor

Bože Vukušić: Otvoreno tvrdim daje Mladen Bajić svjesno i namjerno opstruirao istrage i suđenje u Njemačkoj

Objavljeno

na

Josip Perković odbijanjem uloge krunskoga svjedoka na suđenju u Münchenu, a prema preporuci Ante Nobila, napravio je životnu pogrješku.

Da je prihvatio nagodbu, danas bi vjerojatno bio na slobodi u Hrvatskoj i djelomično rehabilitiran. Nobilo nije, u biti, ni branio njega nego Partiju na ovome procesu, ističe Bože Vukušić, bivši hrvatski emigrant i publicist, čovjek koji je najzaslužniji što je došlo do njemačkoga procesa protiv Perkovića i Mustača u razgovoru s Ivicom Marijačićem za Hrvatski tjednik od 11. kolovoza 2016.

Upitan kako je doživio presudu s obzirom na trud koji je uložio da se uopće pokrene istraga protiv dvojice vodećih jugoslavenskih udbaša u Njemačkoj, Vukušić odgovara da su osuđene osobe koje su “naređivale i organizirale ubojstva hrvatskih domoljuba samo zato što su se zauzimali za samostalnu, neovisnu i demokratsku hrvatsku državu.

Pucanj u Stjepana Đurekovića 1983., kao i ranije, 1978., u Brunu Bušića, bio je pucanj u višestoljetnu hrvatsku državotvornu ideju. U tome je smislu ta presuda za mene u prvome redu potvrda da sam se, zajedno s drugima koji su radili u istome smjeru, zalagao i izborio za pravednu i, s hrvatskoga nacionalnog stajališta, ispravnu stvar.

Naravno, sa stajališta njemačkoga pravosuđa, u pitanju je razrješavanja jednoga kriminalnog događaja bez svih ovih političkih konotacija.”

Marijačić podsjeća kako su mediji, ali i politika omalovažavali i ignorirali Vukušićeve navode prije nešto manje od deset godina o aktivnostima njemačkog pravosuđa o kojima je pisao i Hrvatski tjednik.

“Na mnogim mjestima u hrvatskoj državi, naročito u politici i medijima, imamo potpuno nekompetentne osobe”, kaže o tome Vukušić.

“Njihova stajališta, naravno, potpuno su irelevantna za moje ponašanje i postupke.

Manji je problem što takvi do sada nisu shvaćali realnost i civilizacijske standarde modernoga zapadnog svijeta, nego što mnogi među njima, poput bivšega predsjednika Ive Josipovića i povjesničara Hrvoja Klasića, kako pokazuju njihove reakcije, nisu izvukli nikakvu pouku iz ove presude – da će se Hrvatska sve više približavati tim standardima, ne zato što zahtjevi u tom pravcu dolaze izvana u skladu s ugovorima koje smo kao država potpisali kad smo pristupali NATO-u i EU-u, nego u prvom redu zato što to želi hrvatski narod”, i dodaje da je bio siguran da će Njemačka dovršiti ono što je otpočela prije desetak godina, a da se u ovakvim temama nikad ne povodi osobnim razlozima.

Poticaj za nove istrage

Poznato je da su dr. Franjo Tuđman i Gojko Šušak surađivali s Perkovićem i Mustačem. “Predsjednik Tuđman smatrao je da će time smanjiti broj žrtava u borbi za stvaranje samostalne hrvatske države. Više nije moguće provjeriti je li i koliko je bio u pravu, ali je najvažnije da imamo svoju neovisnu državu”, smatra Vukušić.

“Vjerujem da će ova presuda biti poticaj za istrage o daljnjih nekoliko desetaka ubojstava hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj”, dodaje.

Suđenje Vinku Sindičiću

Bi li danas Vinko Sindičić, da mu se sudi za ubojstvo Brune Bušića, s obzirom na veću dostupnost arhiva i dokumentacije jugoslavenskih tajnih službi, bio proglašen krivim i osuđen, Vukušić smatra da je to suđenje bilo najobičnija farsa.

“Suđenje Vinku Sindičiću 1999. i 2000. u Zagrebu bilo je najobičnija farsa.

I tada je protiv njega postojalo dovoljno dokaza da ga se osudi, čak na temelju njegova osobnoga priznanja pred istražnim sucem da je dva puta putovao u London sa zadatkom da ubije Brunu Bušića, pa potom jedanput u Pariz… I na kraju da je te večeri bio u Parizu kad je Bušić ubijen, ali da on nije bio likvidator. Međutim, sudsko vijeće ne samo da je oslobodilo Sindičića zbog nedostatka dokaza o njegovoj krivnji nego je u obrazloženju presude navelo kako uopće nije sigurno da Bruno Bušić nije stradao u međusobnome obračunu emigranata. Predsjednik sudskoga vijeća bio je Damir Kos, aktualni sudac Vrhovnoga suda RH, čija je supruga Jadranka sutkinja Županijskoga suda u Velikoj Gorici.

Upravo ona je u prvostupanjskome rješenju bila odbila izručenje Zdravka Mustača Njemačkoj.

Nobilova uloga

Glavni cilj Nobilove obrane bio je spriječiti proširenje istrage, smatra Vukušić.

“Sjetimo se kako je prije desetak godina, također u režiji Ante Nobila, bila postavljena obrana Krunoslava Pratesa. On praktički nije branio sam sebe, nego mu je glavni cilj bio spriječiti proširenje istrage na Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i ostale. Drugim riječima, Prates se svjesno žrtvovao za neki ‘viši cilj’. Sada imamo sličnu situaciju – Perković i Mustač branili su se šutnjom, a Nobilo je poručivao da se nitko ne treba plašiti njihovih izjava ako i progovore. Može se pretpostaviti da je poručivao pojedincima iz naredbodavne, političke sfere, koji su svojedobno sjedili u vodstvu Partije, da mogu mirno spavati.

A vjerojatno mu ni oni nisu najvažniji, već mu je glavna zadaća bila spriječiti da proširenje istrage protiv ove dvojice otkrije ulogu Partije kao političke organizacije u provedbi tih zločinačkih akcija.
Josip Perković očigledno je svjesno pristao na takvu strategiju obrane kojom, kao ni Prates, nije mogao sebe obraniti, a još ćemo vidjeti koliko je pridonio obrani Partije”.

Josip Perković na nagovor Ante Nobila 2013. u dva navrata odbio je ponuđenu nagodbu njemačkoga Saveznoga tužiteljstva, u jednome trenutku “zaista se kolebao hoće li ili ne će prihvatiti ponudu s njemačke strane za statusom krunskoga svjedoka.

Da ju je prihvatio i kazao sve što zna, vjerojatno bi već bio na slobodi u Hrvatskoj i, što je još važnije, bio bi u očima hrvatske javnosti relativno rehabilitiran usprkos svih zala koja je počinio za vrijeme svoje udbaške karijere. Iz toga proizlazi da je Perković, odbijanjem uloge krunskoga svjedoka na suđenju u Münchenu, a prema preporuci Ante Nobila, napravio životnu pogrješku”, smatra Vukušić.

Josipovićeva briga za državu po mjeri Udbaša

O mogućim razlozima zašto je Perković odbio nagodbu i o čemu Josipović misli kada tvrdi da bi se destabilizirala država ako bi propjevao, Vukušić kaže da je vjerojatno više razloga, “ali smatram da je osnovni činjenica što se Perković nije usudio, da bi postao krunski svjedok, upustiti u takav čin jer bi morao Nijemcima otkriti sve planove i pojedinosti zla u kojima je sudjelovao kao dužnosnik Udbe. To znači da su oni daleko strašniji nego što ih možemo nazrijeti iz ovog suđenja i presude Perkoviću i Mustaču. Stoga Josipovićeva izjava predstavlja brigu za destabilizaciju one hrvatske države koja bi bila po mjeri Udbaša poput Perkovića i Mustača, dok njihova osuda u Münchenu zapravo pridonosi njenoj stabilizaciji po mjeri hrvatskog čovjeka i većine hrvatskih građana”.

Partija kao zločinačka organizacija

Kakvog bi odraza mogla ova presuda imati na političku situaciju u Hrvatskoj, Vukušić kaže da će sve ovisiti o konačnome, pisanom obrazloženju presude.

“Sud će nastojati izbjeći svaku njezinu politizaciju, ali kako se radi o ubojstvu s političkom pozadinom, kako se već može nazrijeti iz usmenoga obrazloženja presude, bit će mu nemoguće zaobići prikazivanje političkoga konteksta u kojemu se dogodilo samo djelo zbog kojega se postupak vodio, dakle ubojstvo Stjepana Đurekovića, i političku motivaciju djelovanja optuženih Perkovića i Mustača. Općepoznato je da je Udba bila politička policija, odnosno produžena ruka Partije. Partija je Udbu od njezina osnutka proglasila svojom ‘udarnom pesnicom’. Ako sud u Münchenu to uvaži kao gotovu činjenicu, to će značiti da je Komunistička partija ili barem jedan njezin dio funkcionirao kao zločinačka organizacija.

A budući da je aktualna Socijaldemokratska partija (SDP) u Hrvatskoj pravni i političke sljednik te Partije, neizbježno bi i ona bila pogođena takvom eventualnom konstatacijom u münchenskoj presudi.

Nobilo je štitio Milanovića i Partiju

Objašnjenje zašto je Nobilo očajnički pokušavao odgoditi presudu Perkoviću i Mustaču nalazi se upravo “na tragu ovoga prethodnoga što sam rekao”, kaže Vukušić. “Nobilo je želio pod svaku cijenu spriječiti negativne učinke suđenja u Münchenu za SDP. Cilj mu je bio, s obzirom na to da se očigledno već bio pomirio s činjenicom da će Perković i Mustač biti proglašeni krivima i osuđeni na doživotne robije, da se presuda ne izrekne prije 11. rujna kada će se održati parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Aktualiziranje uloge Partije u tim zločinačkim aktivnostima, ali i slučaja ‘lex Perković’ kojim su SDP i Zoran Milanović pokušali spriječiti ovo suđenje, svakako ne može biti SDP-u po volji u tome predizbornom razdoblju”.

Mladen Bajić svjesno opstruirao istrage

Vukušić ističe da je Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, mogao pokrenuti ovakav proces protiv Perkovića i Mustača u RH.
“DORH je najveći dio dokumentacije imao na raspolaganju više od deset godina.

Otvoreno tvrdim daje Mladen Bajić svjesno i namjerno opstruirao istrage i suđenje u Njemačkoj i da je time radio protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. Tom čovjeku ne samo da nije mjesto u vodstvu DORH-a – njegovo je mjesto u Remetincu”, zaključuje Bože Vukušić razgovor za Hrvatski tjednik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Pupovac: Nisam nimalo sarkastičan kada kažem da su reakcije na moju izjavu ohrabrujuće

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac gostovao je u emisiji Hrvatskog radija “Intervju tjedna” u kojoj je među ostalim, prokomentiralo različita shvaćanja svog posljednjeg istupa, točnije njegove konferencije za novinare.

Rekao je da su “reakcije tolikog broja važnih ljudi koji su komentirali mogućnost da se današnja RH uspoređuje s NDH za njega ohrabrujuće i poticajne”. Na pitanje je li sarkastičan kada to kaže, odgovara: “Ne, nisam nimalo sarkastičan i nimalo ironičan, mislim ozbiljno”.

Donosimo razgovor u cijelosti.

● Traženi ste posljednjih dana, reakcije se ne stišavaju ni nakon konferencije za novinare, različita su shvaćanja vašeg posljednjeg istupa i uglavnom se dijele na one koji kažu da ste reterirali na konferenciji za novinare i one koji tvrde da se tu ništa nije promijenilo i da i dalje zahtijevaju ispriku. Jeste li se ispričali ili niste?

– Ponovit ću nekoliko stvari. Prvo, naša press konferencija bila je u povodu akata nasilja prema pripadnicima srpske zajednice koji su se zaredali u proteklim tjednima i mjesecima i bili smo pod dojmom svega toga, posebno nasilnih fizičkih napada na obitelji i djecu u selu Uzdolje kraj Knina. Drugo, reakcije tolikog broja važnih ljudi koji su komentirali mogućnost da se današnja RH uspoređuje s NDH za mene je ohrabrujuća i poticajna, odgovorio je Pupovac.

● Jeste li sarkastični kada to kažete?

– Ne, nisam nimalo sarkastičan i nimalo ironičan, mislim ozbiljno. Neovisno o tome kakve su orijentacije ti mogući glasovi, mislim da je to stvar jednog unutrašnjeg moralnog osjećaja kod ljudi koji ne žele da ih se povezuje s takvim povijesnim zlom i s takvim povijesnim teretom. Neovisno doista o tome tko stoji iza kojega glasa.

● Ali većina tih koji su se javili zapravo su ovorili o tome kako ste vi povukli tu paralelu i da im je to neprihvatljivo.

– Moje povlačenje paralele ili izražavanje straha ili bojazni, bolje reći, kao hrvatskog patriota, ako smijem i ako ima smisla da ja to ponovim još jedanput kao što sam to rekao na tadašnjoj pressici, jeste bojazan da se ideologija mržnje i nasilja ne proširi do te mjere da današnja europska Hrvatska ne počinje u nečemu nalikovati na tu zloguku i zločinačku kvislinšku tvorevinu koja se zove NDH.

Ekstremni desničarski politički pokreti i glasovi u našoj zemlji toliko jačaju, doveli su proteklih godina do toga da se više ne zna što je dopušteno, što nije dopušteno, što je u skladu sa zakonom , što nije u skladu sa zakonu, nastoje do kraja relativizirati sustav vrijednosti koji se u ovoj zemlji , recimo tako, od njezinih početaka, ali osobito od 1996., 2000., 2003. pa sve negdje do 2013. i 2014. znao.

Dakle, nismo bili najbolja pravna država, nismo bili ni najuređenija država, ali se nekako znalo što je dopušteno, što nije, što je u skladu sa zakonom, a što nije u skladu sa zakonom. Nismo imali tolike terete pokušaja da se nametne jedna loša prošlost kao zamjena za to da svi radimo za bolju budućnost.

● Kažete da izrazito jačaju desne opcije, taj desni dio spektra, međutim prema anketama se to ne vidi. Istraživanje mišljenja građana pokazuje da oni imaju zapravo zanemarujuće postotke, dakle da to nije nekakav dominantni ili rastući trend.

– To je zato što postoji znatan dio demokratske Hrvatske koji šuti. A oni su glasni. A kad već govorimo o tome – oko čega se zapravo u kojem se to prostoru, u kojem se to korneru bije bitka za predsjedničke izbore, posebno kada je posrijedi bitka između kandidata desno od centra. Na kojim to pitanjima?

Na pitanjima tko je bliži toj zlogukoj i zločinačkoj prošlosti, tko će više pljunuti na predstavnike Srba, tko će stvoriti, dodati još jedan glas više u antimanjinskoj, posebno antisrpskoj atmosferi. To vama nije dovoljan znak da se zemja u svojoj političkoj kulturi i svojem političkom sustavu vrijednosti nalazi u situaciji u kojoj se nije nalazila ne godinama nego se nije nalazila od 1995. ili 1996.?, upitao je Pupovac.

● Ali ostaje pitanje tko diktira to raspoloženje, tko vodi zemlju i tko upozorava na sve to. Ako to dolazi samo od vas, to znači da nitko drugi to ne prepoznaje kao problem, ali vas prepoznaju kao problem.

– Ništa nije neobično da onoga tko donosi loše vijesti nastoje kazniti zato što donosi loše vijesti. I da se ne želi prepoznati loše vijesti, nego se kaže onaj tko donosi loše vijesti, taj je loš. On je loš dečko, idemo njega tući, idemo njega napadati i da njega nema, sve bi bilo dobro. Kod nas u našoj zemlji, koliko god neki osporavali da to mogu reći, ali im neću to dopustiti jer ovo jeste moja zemlja i posvetio sam joj 30 godina najboljeg dijela onoga što sam kao čovjek u svojem biološkom i intelektualnom smislu mogao.

U ovoj zemlji se stvara kultura da je važnije kakva je slika koju stvaramo o sebi i svojoj zemlji nego kakav je stvaran život i stvarno stanje u našoj zemlji. Pa onda kada se pojavi netko tko kaže pustimo sliku, vodimo brigu o stvarnom životu i stvarnom stanju, e, onda je taj veći problem, veća nevolja nego li ta slika i to stanje. I to se jednostavno mora dogoditi. I kad kažete da sam sam, ja ne osjećam da sam sam. Ja na ulici srećem ljude, i muškarce i žene, koji mi pokazuju da nisam sam. I osjećam da ne živim u zarobljenom gradu, nego u gradu u kojem ima dovoljno slobode za različita mišljenja, za raspravu kakvo je stanje u našoj zemlji, za razliku od nekih koji bi htjeli uvesti verbalni delikt.
●  Kad smo kod toga jeste li sami ili niste sami, premijer Plenković je rekao da ste se na svoj način i u svojem stilu ogradili od usporedbe Hrvatske i NDH, da je shvatio da ne smatrate da je Hrvatska faktor nestabilnosti i da nije Vlada ta koja kreira klimu nesnošljivosti u društvu i na neki način poručio da tu priču smatra završenom. no, izvori iz Vlade, sudeći prema medijima, tvrde da bi bilo dobro da se Pupovac malo jače ogradio, ali vidi se da se ipak povukao. Ono što je jučer obilježilo dan, to je konferencija za novinare HVIDR-e koja je i dalje nezadovoljna i koja svoj zahtjev za raskid koalicije proširuje na zahtjev za očitovanje ministra pravosuđa Bošnjakovića postoje li elementi kaznenog djela u onome što ste izgovorili i još su rekli: SDSS nije poželjna stranka u Hrvatskoj, “Za dom spremni” Pupovcu smeta, ali ustaške kune u džepu mu ne smetaju. E, sad, s jedne su strane ti ljudi koji vam eventualno daju podršku na ulici i na druge načine, ali s druge strane ovo su javne poruke koje izlaze kroz medije.

– To što se kreira u javnosti je jedno stanje i jedna stvarnost. To je politička borba između različitih političkih i nepolitičkih aktera. A ja znam i osjećam, slobodno mogu reći, bilo ljudi kojima je toga dosta. Da su, kako je svojedobno ne misleći na Srbe u Hrvatskoj nego na Srbe ukupno, Zoran Milanović rekao šaka jada i ja među njima najveći hrvatski problem, pokraj svih problema koje Hrvatska ima. Ali to neće biti tako i nećemo ići vodom na te mlinice koje bi htjele da time melju brašno, bilo da su predsjednički kandidati, bilo da su predstavnici organizacija koje nisu političke, ali bi htjele krojiti politiku. Mogu samo kazati da u demokratskim društvima svatko ima pravo glasa i pluralizam to pretpostavlja. U demokratskim društvima zna se tko može zabraniti djelovanje političkih stranaka. U mirnodopskim uvjetima zna se koja je uloga bivših i aktivnih vojnih osoba. Kod nas u posljednjih pet-šest godina to se ne zna. Hrvatska treba mir. Hrvatska treba sve ljude da iskoriste potencijale mira kako bi se sabrala i počela raditi na svojoj budućnosti. Prošlosti kakva god ona bila nam je dosta i moramo je na trezven i miran način smjestiti tamo gdje joj treba biti mjesto. Inače, ne bih htio biti zloguk, takve snage će nas samo odvući dalje od onoga što nam nudi bilo koju perspektivu. Kad govorim o tim snagama, mislim na različite grupacije koje žele ograničiti politički pluralizam. To su jučer radile SDP-u kad je bio na vlasti, to sada rade proeuropskom HDZ-u kada je na vlasti.

 I predsjednica države vam se obratila, držeći, citiram, to svojom obvezom i zbog desetak tisuća pripadnika srpske nacionalnosti u ratu koji su potvrdili svoje domoljublje i nikada ga nisu narušili moralnim patroniziranjem, a posebice ne političkim ucjenjivanjem.

– Znate, u diplomaciji, kažu moji prijatelji diplomati, postoji pravilo da kad vam netko dva puta pošalje jedno te isto pismo, da ga onda nemate potrebe ni čitati niti na njega odgovarati.

●  Ali niste odgovorili prvi put pa je poslano ponovno.

– Prvi put kad sam poslao pismo, poslao sam ga privatno, za unutrašnju raspravu i obaviještenost predsjednice. Tko je tada predsjednici savjetovao da ona javno objavi pismo i napadne me, ja to ne znam. Samo mogu reći da ne kanim odgovarati na tu vrstu pisama. Dobro sam ga pročitao, dobro sam ga zapamtio i shvatio poruke. I razumijem ja što znači kad vam vrhovna  zapovjednica Oružnih snaga šalje pismo. Meni zastupniku u Hrvatskom saboru, pripadniku nacionalne manjine. Veoma dobro znam što znači kad vam vrhovna zapovjednica Oružnih snaga šalje tu vrstu poruke.

● Što znači…?

– Rekao sam što znači.

● Kako ste vi to shvatili, smatrate li to prijetnjom? Zoran Milanović je rekao  “ona njemu prijeti”.

– Još jedanput ću ponoviti. I ondje je mlin koji melje za funkciju predsjedničkih izbora. Ni svoj prst, a kamoli svoju nogu, u taj mlin ne kanim staviti. Neka im je sa srećom, što se izbora tiče, ali na meni političke poene neće zarađivati.

● Evidentno je da su svi imali potrebu referirati se na to. Zanimljivo je da je Zoran Milanović kao predsjednički kandidat SDP-a pokazao razumijevanje za vaš istup, ali Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, rekao je da je ljubav između vas i Plenkovića velika i neobjašnjiva te da mu nije jasno zašto SDSS podržava vladajuću većinu, očito se radi o osobnom interesu i da ste uvijek izabrali ostati na vlasti, a ne na strani Srba.

– Ako Davor Bernardić očekuje da ja srušim Plenkovića i ako neki drugi očekuju da ja srušim Vučića, onda je sasvim realno očekivati da će sutra doći neki koji će tržiti da srušim Trumpa i Putina zajedno i da pride zaustavim klimatske promjene. Ja naravno cijenim tu vrstu visokog mišljenja o mojoj moći i snazi u hrvatskoj politici, pa i šire, koliko mogu shvatiti, ali ih moram razočarati. S onoliko moći koliko je ja imam donosim sam odluke o tome što ću s njom činiti, zajedno sa svojim stranačkim i nestranačkim rukovodstvom. Ničijom tuđom pameti, ni unutar ni izvan zemlje, koliko god neki sumnjali ili me javno optuživali da je drugačije. Govorim svojim riječima, a ne tuđim. Mislim svojom glavom, a ne tuđom. Pa neću misliti ni glavom Davora Bernardića, čiji sadržaj, unutrašnji i vanjski, bolje da ne komentiram.

● Hoće li koalicija opstati s obzirom na to da jedan dio ljudi unutar koalicije  traži izlazak SDSS-a, izbacivanje SDSS-a, Darinko Kosor je rekao da više nema što raditi u toj koaliciji. Dakle, s jedne strane stav SDSS-a se čeka, ostanak ili odlazak, Dejan Jović je to lijepo rekao možda, možda ostajete, možda odlazite. S druge strane, ako vi ostajete, hoće li koalicija opstati u ovom sastavu?

– Mi smatramo da zemlju i da svaku vladajuću politiku, pa i ovu, treba sačuvati i spasiti od rizika ekstremno desnih politika koje se u Hrvatskoj nastoje grupirati na različite načine, osvojiti vlasti ili stvoriti prostor za vlast da budem precizniji. I da nije tako, ja sigurno ne bih bio tko važan u hrvatskoj politici kao što se nekima čini da jesam. Za nas je donošenje te odluke, kad bismo gledali samo sebično, kad bih ja gledao samo sebično, bilo vrlo jednostavno. Odmahnuo bih rukom i rekao: Pa, ljudi, radite vi to, mene pustite na miru.

● Stalno se očekuje da vi to konačno kažete.

– Ali ja to neću reći. Jer ja to nisam rekao ni 1990., ni 1991. ni 1995. ni 2000. ni 2003., nisam rekao ni u jednom trenutku. I nisam vodio brigu samo o interesima, kako kažu, o interesima Srba, nego samo osobe. To doista nije vrijedno osvrta. Za nas je to ozbiljno pitanje demokracija ili nedemokracija, očuvanja proeuropske politike za koju smo se mi zastupnici nacionalnih manjina toliko borili, o čemu je u posljednje vrijeme posebno govorio moj kolega Radin, potpredsjednik Sabora i zastupnik talijanske manjine, pa se želim tome pridružiti. I mi ćemo to učiniti.

Nastavit ćemo se boriti na ovaj ili onaj način. Naše prošireno predsjedništvo je prije dva dana prihvatilo zaključke i uputilo ih na usvajanje na županijske organizacije i njihove izvršne odbore. To je naša statutarna obveza. Ili Skupština ili to, tako se donose odluke unutar SDSS-a o ulasku ili o izlasku iz neke koalicije. Govorim do koje mjere to shvaćamo kao važnu stvar. Ali to će biti gotovo za koji dan. I onda će se znati odgovor, što se nas tiče. Što se drugih tiče, to je druga stvar.

Odgovore nekih drugih koalicijskih partnera već znamo i s njima razgovaramo i s njima se koordiniramo. Želimo čuti i upoznati sve ostale i želimo čuti i vidjeti kako svi ostali reagiraju. Jer nemojte misliti da je samo nama teško i da samo mi imamo probleme zbog funkcioniranja koalicije i Vlade. Imaju i drugi. Ali imamo jedno zajedničko mjesto, a to je kako obraniti minimum demokratskih vrijednosti u ovoj zemlji koja su u ovom trenutku ugrožena. To ću vam reći. Neću reći ugroženi su Srbi, nego su ugrožene demokratske vrijednosti, temeljne ustavne vrijednosti ove zemlje i zato nam nije jednostavno donijeti odluku. A pogotovo odluku da bismo pobjegli s političke bojišnice.

● Pretpostavimo da SDSS ostaje u koaliciji. Ako ovi drugi izađu, rekli ste nije teško samo vama, teško je i drugima, a teško je i očito predsjedniku HDZ-a s obzirom na stavove i unutar HDZ-a koji su neki članovi i javno iznijeli, a to je da im je suradnja s vama neprihvatljiva, morat će se i taj dio riješiti. A s druge strane što ako dio koalicijskih partnera, koliko god oni bili mali, izađe van zbog toga što vi ostajete. Jeste li vi uteg Plenkoviću, odnosno suradnja sa SDSS-om?

– Sve smo to raspravili. Imali smo dva sastanka predsjedništva, jedan u redovitom sastavu, drugi u proširenom sastavu. Svi ti aspekti našeg političkog položaja i mjesta i ukupnih političkih okolnosti bili su raspravljeni. I mi znamo da kad smo mi meta, da nismo meta samo zbog nas, nego smo meta i zbog veće mete iza nas. To je ono gdje mi odvagujemo što ćemo učiniti.

Mi nismo ušli u koaliciju, kako reče mudri i veliki vođa SDP-a Bernardić, zbog ljubavi nego zbog privrženosti određenom sustavu političkih vrijednosti, koji u ovoj zemlji treba sačuvati jer su bili pod najvećim rizikom. I da je ostala situacija kakva je bila 2015., Hrvatska bi u Europi bila veći problem nego Mađarska i Poljska zajedno. Mala zemlja poput Hrvatske, sa svim izazovima koje ima, teško da bi to podnijela kao što to podnose velike zemlje ili veće zemlje od nas, kao što to podnosi Mađarska ili Poljska.

Pogotovo zato što su političke snage koje su krenule u taj posao ne samo političke nego i interesno zainteresirane za to da imaju vlast. A onda će prozivati Pupovca zbog sitnog novca koje će dobivati srpske organizacije nazivajući to ucjenom, a svoje dugoročne i velike planove o korištenju državne vlasti za različite vrste svojih interesa će pokrivati uobičajenim načinom pokrivanja, velikim domoljubljem i još većom mržnjom prema ozloglašenoj manjini u Hrvatskoj i čovjekom koji ih predstavlja.

● Hoće li Srbima u Hrvatskoj nakon ovoga biti bolje, gore ili isto kao i prije. Prigovor je bio da ste svojim izjavama skrenuli pozornost sa slučajeva u kojima su Srbi izloženi nasilju i da ste zapravo na neki način uzurpirali ono na što bi se inače fokus javnosti koncentrirao, na slučajeve nasilja.

– To nije istina. Policija radi svoj posao, još odlučnije nego što ga je radila jučer. Ono što još svi zajedno trebamo učiniti, a sada ću reći neovisno o tome jesmo li dio vladajuće koalicije ili smo dio opozicije, ako ste istinski demokratski ustavni patrioti ove zemlje. A to je da trebamo učiniti sve da politički djelujemo da ne prevladava ideologija mržnje i nasilja u ovoj zemlji.

 

Glavni odbor HVIDR-e: SDSS nije poželjna stranka u RH i nisu relevantni predstavnici svih Srba

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Kvaka ljubiteljima pisane riječi otvara sva vrata

Objavljeno

na

Kvaka

Razgovor Mladena Pavkovića s Vedranom Smolecom, urednikom književnog časopisa

Pokrenuti književni časopis oduvijek je bio veliki problem. Prije svega zbog financiranja. Naime, takvi se časopisi ne mogu pokreti prodajom, ali uvijek ima načina, poglavito ako se nađu pravi i istinski kulturni zanesenjaci poput Vedrana Smoleca iz Velike Gorice. On je sa svojom ekipom suradnika osmislio časopis kojeg su jednostavno nazvali – Kvaka.

A kako je došao na ideju pokretanja Kvake?

Tražili smo hobi-projekt kojim bismo ispunili nešto slobodnog vremena!- rekao je. Ideja je bila imati književni časopis u okvirima Velike Gorice, bez konkretnijih planova što bi to zapravo podrazumijevalo. Prvenstveno zbog korištenja Facebooka kao platforme na kojoj je časopis prvih mjesec-dva isključivo živio, te koja je nastavila služiti kao glavno mjesto za komunikaciju između čitatelja, te čitatelja i uredništva, glas se brzo i daleko pročuo i odaziv je bio ogroman.

Razmjere u kojima će se to razmahati nisam niti slutio, a iskreno, da sam ih unaprijed znao, možda se ne bih niti odlučio na toliki posao i odgovornost. No sada mi nije žao! Očito je postojala potreba za tako nečim, prava stvar u pravi tren.

Kvaku imaju svaka vrata…-šalimo se.

Imaju, imaju, ali ponekad samo s jedne strane! A zna tu biti i brava…
Istina, naziv „Kvaka“ došao nam je upravo kao ideja pristupačnosti, vrata koja se svakome mogu otvoriti. Malo drukčijim riječima, postavili smo se u položaj autora koji bi htio pokazati svijetu, i sada se eto pita što mu je činiti, kako to objaviti, „u čemu je kvaka“? Mi nastojimo biti upravo ta kvaka.

Nego, predstavite nam Kvaku? Recite nešto više o tom časopisu?
Što objavljujete, tko su autori, je li Vam se javljaju i članovi Društva književnika?

Osim vijesti iz književnosti i kulture, časopis objavljuje poeziju, prozu, eseje, osvrte, recenzije, razgovore s autorima i tako dalje. Autora je mnogo, od onih koji se prvi puta javljaju s nekim radom, do onih renomiranih i poznatih. To podrazumijeva i članove Društva hrvatskih književnika i drugih društava. Nastojimo biti otvoreni svima bez razlike, uz jedini uvjet da ponuđeni rad svojom kvalitetom zadovolji urednički odbor.
Objavljujemo i (uglavnom) mjesečne kolumne koje su rado čitane.
Kako sam prije spomenuo, paralelno samom časopisu djeluje i Facebook grupa prijatelja časopisa, u kojoj autori, čitatelji, i svi zainteresirani mogu dijeliti dojmove, ideje, kritiku…

Osim u elektroničkom obliku, časopis objavljujete i u tiskanom izdanju. Koliko puta godišnje i kako se može nabaviti?

–  Tiskana Kvaka je godišnjak i naručuje se online. Zadnja dva broja tiskao je Redak iz Splita te se časopis naručuje na njihovim web stranicama, a poveznica se nalazi i na prvoj stranici časopisa.

Imate li financijsku potporu? – pitamo dalje.

–  Dobivamo donaciju Sherif grupe Hrvatska, koja pokriva troškove tiska godišnjaka.
Jednom smo dobili i donaciju osobe koja je željela ostati anonimna. Mimo toga, troškove podmirujemo iz vlastitog džepa, jer grad i službene institucije nisu pokazale interes. Tu smo, izgleda, u dobrome društvu, jer službenu potporu u zadnje vrijeme ne dobivaju niti renomirani časopisi za kulturu koji postoje i preko 50 godina.

Jeste li Vi u uredništvu profesionalci ili „ljubitelji književnosti“, tj, radite li za plaću ili badava?

–   Uredništvo se većinom sastoji od profesionalaca (profesora jezika i književnosti i slično) koji – rade za badava. Svi smo volonteri. To onda, valjda, znači da smo i ljubitelji književnosti…

Nego, gospodine Vedrane, što konkretno Vi pišete i objavljujete?

–   Moj posao u časopisu isključivo je uredničkog i tehničkog karaktera. Ukoliko bih nešto objavio, učinio bih to pod pseudonimom, u Kvaki ili bilo gdje drugdje.

Jeste li razmišljali da Kvaku putem recimo raznih književnih susreta predstavite diljem Hrvatske?

–  To i činimo. Kvaka održava po nekoliko književnih večeri godišnje, na kojima predstavljamo nove autore, ili nove knjige, a pritom naravno, predstavljamo i časopis!
Bili smo predstavljeni i na Interliberu i na HRT-u u sklopu emisije Dobro jutro Hrvatska.

A, kako gledate na slične listove i tjednike?

–  Svaki list i tjednik koji obogaćuju ovu „scenu“ su korisni i dobrodošli!
Sa nekima od njih i surađujemo na obostrano zadovoljstvo.

Organizirate li i književne natječaje?

– Svakih nekoliko mjeseci organiziramo književne natječaje sa nagradom ljetovanja na moru, gdje smještaj doniraju vlasnici apartmana.
Osim tih natječaja, povremeno u suradnji s nakladnicima darujemo i novoobjavljne knjige.

I još samo: što može pisana riječ u ovom „ludom svijetu“?

–  Može učiniti mnogo dobra, a i mnogo zla! Sve ovisi o tome tko piše, i tko čita.
A može, napokon, i ne učiniti nikakvu razliku. Tko zna? Bez obzira na to, pisana riječ je ključan i neodvojiv dio kulture kako svijeta, tako i naroda, te je i zadovoljstvo, i odgovornost, u tome sudjelovati. Ukoliko autorima i čitateljima pružamo priliku da urone u taj tok kulture, možda i uz predah i razbibrigu, smatram da smo ispunili svoju ulogu- rekao nam je urednik književnog časopisa Kvaka.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari