Pratite nas

Razgovor

Bože Vukušić: Otvoreno tvrdim daje Mladen Bajić svjesno i namjerno opstruirao istrage i suđenje u Njemačkoj

Objavljeno

na

Josip Perković odbijanjem uloge krunskoga svjedoka na suđenju u Münchenu, a prema preporuci Ante Nobila, napravio je životnu pogrješku.

Da je prihvatio nagodbu, danas bi vjerojatno bio na slobodi u Hrvatskoj i djelomično rehabilitiran. Nobilo nije, u biti, ni branio njega nego Partiju na ovome procesu, ističe Bože Vukušić, bivši hrvatski emigrant i publicist, čovjek koji je najzaslužniji što je došlo do njemačkoga procesa protiv Perkovića i Mustača u razgovoru s Ivicom Marijačićem za Hrvatski tjednik od 11. kolovoza 2016.

Upitan kako je doživio presudu s obzirom na trud koji je uložio da se uopće pokrene istraga protiv dvojice vodećih jugoslavenskih udbaša u Njemačkoj, Vukušić odgovara da su osuđene osobe koje su “naređivale i organizirale ubojstva hrvatskih domoljuba samo zato što su se zauzimali za samostalnu, neovisnu i demokratsku hrvatsku državu.

Pucanj u Stjepana Đurekovića 1983., kao i ranije, 1978., u Brunu Bušića, bio je pucanj u višestoljetnu hrvatsku državotvornu ideju. U tome je smislu ta presuda za mene u prvome redu potvrda da sam se, zajedno s drugima koji su radili u istome smjeru, zalagao i izborio za pravednu i, s hrvatskoga nacionalnog stajališta, ispravnu stvar.

Naravno, sa stajališta njemačkoga pravosuđa, u pitanju je razrješavanja jednoga kriminalnog događaja bez svih ovih političkih konotacija.”

Marijačić podsjeća kako su mediji, ali i politika omalovažavali i ignorirali Vukušićeve navode prije nešto manje od deset godina o aktivnostima njemačkog pravosuđa o kojima je pisao i Hrvatski tjednik.

“Na mnogim mjestima u hrvatskoj državi, naročito u politici i medijima, imamo potpuno nekompetentne osobe”, kaže o tome Vukušić.

“Njihova stajališta, naravno, potpuno su irelevantna za moje ponašanje i postupke.

Manji je problem što takvi do sada nisu shvaćali realnost i civilizacijske standarde modernoga zapadnog svijeta, nego što mnogi među njima, poput bivšega predsjednika Ive Josipovića i povjesničara Hrvoja Klasića, kako pokazuju njihove reakcije, nisu izvukli nikakvu pouku iz ove presude – da će se Hrvatska sve više približavati tim standardima, ne zato što zahtjevi u tom pravcu dolaze izvana u skladu s ugovorima koje smo kao država potpisali kad smo pristupali NATO-u i EU-u, nego u prvom redu zato što to želi hrvatski narod”, i dodaje da je bio siguran da će Njemačka dovršiti ono što je otpočela prije desetak godina, a da se u ovakvim temama nikad ne povodi osobnim razlozima.

Poticaj za nove istrage

Poznato je da su dr. Franjo Tuđman i Gojko Šušak surađivali s Perkovićem i Mustačem. “Predsjednik Tuđman smatrao je da će time smanjiti broj žrtava u borbi za stvaranje samostalne hrvatske države. Više nije moguće provjeriti je li i koliko je bio u pravu, ali je najvažnije da imamo svoju neovisnu državu”, smatra Vukušić.

“Vjerujem da će ova presuda biti poticaj za istrage o daljnjih nekoliko desetaka ubojstava hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj”, dodaje.

Suđenje Vinku Sindičiću

Bi li danas Vinko Sindičić, da mu se sudi za ubojstvo Brune Bušića, s obzirom na veću dostupnost arhiva i dokumentacije jugoslavenskih tajnih službi, bio proglašen krivim i osuđen, Vukušić smatra da je to suđenje bilo najobičnija farsa.

“Suđenje Vinku Sindičiću 1999. i 2000. u Zagrebu bilo je najobičnija farsa.

I tada je protiv njega postojalo dovoljno dokaza da ga se osudi, čak na temelju njegova osobnoga priznanja pred istražnim sucem da je dva puta putovao u London sa zadatkom da ubije Brunu Bušića, pa potom jedanput u Pariz… I na kraju da je te večeri bio u Parizu kad je Bušić ubijen, ali da on nije bio likvidator. Međutim, sudsko vijeće ne samo da je oslobodilo Sindičića zbog nedostatka dokaza o njegovoj krivnji nego je u obrazloženju presude navelo kako uopće nije sigurno da Bruno Bušić nije stradao u međusobnome obračunu emigranata. Predsjednik sudskoga vijeća bio je Damir Kos, aktualni sudac Vrhovnoga suda RH, čija je supruga Jadranka sutkinja Županijskoga suda u Velikoj Gorici.

Upravo ona je u prvostupanjskome rješenju bila odbila izručenje Zdravka Mustača Njemačkoj.

Nobilova uloga

Glavni cilj Nobilove obrane bio je spriječiti proširenje istrage, smatra Vukušić.

“Sjetimo se kako je prije desetak godina, također u režiji Ante Nobila, bila postavljena obrana Krunoslava Pratesa. On praktički nije branio sam sebe, nego mu je glavni cilj bio spriječiti proširenje istrage na Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i ostale. Drugim riječima, Prates se svjesno žrtvovao za neki ‘viši cilj’. Sada imamo sličnu situaciju – Perković i Mustač branili su se šutnjom, a Nobilo je poručivao da se nitko ne treba plašiti njihovih izjava ako i progovore. Može se pretpostaviti da je poručivao pojedincima iz naredbodavne, političke sfere, koji su svojedobno sjedili u vodstvu Partije, da mogu mirno spavati.

A vjerojatno mu ni oni nisu najvažniji, već mu je glavna zadaća bila spriječiti da proširenje istrage protiv ove dvojice otkrije ulogu Partije kao političke organizacije u provedbi tih zločinačkih akcija.
Josip Perković očigledno je svjesno pristao na takvu strategiju obrane kojom, kao ni Prates, nije mogao sebe obraniti, a još ćemo vidjeti koliko je pridonio obrani Partije”.

Josip Perković na nagovor Ante Nobila 2013. u dva navrata odbio je ponuđenu nagodbu njemačkoga Saveznoga tužiteljstva, u jednome trenutku “zaista se kolebao hoće li ili ne će prihvatiti ponudu s njemačke strane za statusom krunskoga svjedoka.

Da ju je prihvatio i kazao sve što zna, vjerojatno bi već bio na slobodi u Hrvatskoj i, što je još važnije, bio bi u očima hrvatske javnosti relativno rehabilitiran usprkos svih zala koja je počinio za vrijeme svoje udbaške karijere. Iz toga proizlazi da je Perković, odbijanjem uloge krunskoga svjedoka na suđenju u Münchenu, a prema preporuci Ante Nobila, napravio životnu pogrješku”, smatra Vukušić.

Josipovićeva briga za državu po mjeri Udbaša

O mogućim razlozima zašto je Perković odbio nagodbu i o čemu Josipović misli kada tvrdi da bi se destabilizirala država ako bi propjevao, Vukušić kaže da je vjerojatno više razloga, “ali smatram da je osnovni činjenica što se Perković nije usudio, da bi postao krunski svjedok, upustiti u takav čin jer bi morao Nijemcima otkriti sve planove i pojedinosti zla u kojima je sudjelovao kao dužnosnik Udbe. To znači da su oni daleko strašniji nego što ih možemo nazrijeti iz ovog suđenja i presude Perkoviću i Mustaču. Stoga Josipovićeva izjava predstavlja brigu za destabilizaciju one hrvatske države koja bi bila po mjeri Udbaša poput Perkovića i Mustača, dok njihova osuda u Münchenu zapravo pridonosi njenoj stabilizaciji po mjeri hrvatskog čovjeka i većine hrvatskih građana”.

Partija kao zločinačka organizacija

Kakvog bi odraza mogla ova presuda imati na političku situaciju u Hrvatskoj, Vukušić kaže da će sve ovisiti o konačnome, pisanom obrazloženju presude.

“Sud će nastojati izbjeći svaku njezinu politizaciju, ali kako se radi o ubojstvu s političkom pozadinom, kako se već može nazrijeti iz usmenoga obrazloženja presude, bit će mu nemoguće zaobići prikazivanje političkoga konteksta u kojemu se dogodilo samo djelo zbog kojega se postupak vodio, dakle ubojstvo Stjepana Đurekovića, i političku motivaciju djelovanja optuženih Perkovića i Mustača. Općepoznato je da je Udba bila politička policija, odnosno produžena ruka Partije. Partija je Udbu od njezina osnutka proglasila svojom ‘udarnom pesnicom’. Ako sud u Münchenu to uvaži kao gotovu činjenicu, to će značiti da je Komunistička partija ili barem jedan njezin dio funkcionirao kao zločinačka organizacija.

A budući da je aktualna Socijaldemokratska partija (SDP) u Hrvatskoj pravni i političke sljednik te Partije, neizbježno bi i ona bila pogođena takvom eventualnom konstatacijom u münchenskoj presudi.

Nobilo je štitio Milanovića i Partiju

Objašnjenje zašto je Nobilo očajnički pokušavao odgoditi presudu Perkoviću i Mustaču nalazi se upravo “na tragu ovoga prethodnoga što sam rekao”, kaže Vukušić. “Nobilo je želio pod svaku cijenu spriječiti negativne učinke suđenja u Münchenu za SDP. Cilj mu je bio, s obzirom na to da se očigledno već bio pomirio s činjenicom da će Perković i Mustač biti proglašeni krivima i osuđeni na doživotne robije, da se presuda ne izrekne prije 11. rujna kada će se održati parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Aktualiziranje uloge Partije u tim zločinačkim aktivnostima, ali i slučaja ‘lex Perković’ kojim su SDP i Zoran Milanović pokušali spriječiti ovo suđenje, svakako ne može biti SDP-u po volji u tome predizbornom razdoblju”.

Mladen Bajić svjesno opstruirao istrage

Vukušić ističe da je Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, mogao pokrenuti ovakav proces protiv Perkovića i Mustača u RH.
“DORH je najveći dio dokumentacije imao na raspolaganju više od deset godina.

Otvoreno tvrdim daje Mladen Bajić svjesno i namjerno opstruirao istrage i suđenje u Njemačkoj i da je time radio protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. Tom čovjeku ne samo da nije mjesto u vodstvu DORH-a – njegovo je mjesto u Remetincu”, zaključuje Bože Vukušić razgovor za Hrvatski tjednik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jakov Sedlar – Snimam jer na sreću, imam svoj osobni ‘HAVC’

Objavljeno

na

Hrvatski redatelj Jakov Sedlar svako malo iznenadi s nekim novim umjetničkim filmskim projektom, bez obzira što (uvijek isti) pojedinci manje-više svako njegovo djelo dočekaju “na nož“. On je već odavno prestao čitati i osvrtati se na te tzv. kritike, tim prije što se i u njegovu slučaju pokazalo da „psi laju, a karavane prolaze“.

Ovog puta, razgovarali smo o još jednom novom  projektu koji će u srijedu (27. 5. 2020., HTV, od 20,05.) biti prikazan i na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT). Riječ je o biografsko-povijesnom dokumentarnom filmu „Od Mossada do Eichmanna“. Međutim, još kad ga nisu ni vidjeli, osobito predstavnik Židovske općine Zagreb izrazio je svoje negodovanje… Zašto? – pitamo Sedlara.

–          O tome mi je teško bilo što reći, jer odgovora – nemam. Nitko u Hrvatskoj, pa ni taj gospodin, nije film vidio, tako da jedino mogu pretpostaviti da mu se ja, kao osoba, iz nekoga razloga ne sviđam, kazao je Sedlar.

–          Na koji ste način došli do Rafija Eitana, izraelskog političara i najpoznatijeg  agenta tajne službe Mossad?

–          Rafi Eitan (na slici s autorom filma) bio je moj dugogodišnji prijatelj. Upoznao sam ga prije petnaesetak godina u kući Meir Amita, legendarnoga šefa Mossada o kojemu sam tada radio film. Rafiju se taj film jako svidio i nakon premijere rekao mi je: Volio bih da nešto slično napraviš i o meni. Kako nije bio jednostavan čovjek i kako je imao mnoštvo obveza, tu sam mu želju ispunio nakon skoro deset godina.

–          U filmu govore i drugi istaknuti izraelski političari i vojnici…

–          Istina je, u filmu govore bivši premijer Ehud Olmert, najpoznatiji izraelski odvjetnik Ram Kaspi, čiji je otac napravio zakon po kojem su Izraelci mogli na smrt osuditi nacistu Adolfa Eichmanna (Izrael nema smrtnu kaznu),  legendarni general Avigdor Kahalani i bivši šef Shin Bet-a (vojna tajna služba) Yaakov Peri.  Naravno, sam Rafi govori o najvažnijim detaljima svoga života.

–          Jeste li o snimanju ovog filma obavijestili izraelske organe?  Jeste li o tome obavijestili  i nekog u Hrvatskoj, recimo čelnika Židova u Zagrebu, gospodina Krausa, koji očito mora znati i „odobriti“ sve ono što se prikazuje i piše u Hrvatskoj o Židovima?

–          Izrael je vrhunska demokracija i nema potrebe bilo koga od bilo koje razine vlasti obavještavati o onome što radim na planu filma. Posebno kada se radi o jednoj takvoj osobi kakav je bio Rafi Eitan. Ukoliko vas je on angažirao i prihvatio, onda ništa drugo ne treba. Posebno nije bilo potrebe izvijestiti bilo koga u Zagrebu, uključujući i gospodina Krausa , što radim u Izraelu. Tamo sam uistinu kao kod kuće u svakom pogledu.

Nego, tko je financirao ovaj projekt, koji je nastao u američko-izraelsko-hrvatskoj produkciji?

–          Film su financirale dvije produkcijeske kuće iz Izraela i USA, a iz Hrvatske je to uradio koproducent.

–          Je li gospodin Eitana pogledao ovaj dokumentarac, kako mu se dopao, odnosno na kakve je kritike film naišao u Izraelu?

–          Rafi Eitan je film vidio, jako mu se svidio, na premijeri je bila cijela njegova obitelj i mnogi iz izraelskog kulturnog i političkog života, a na kraju filma nazvali smo ga iz dvorane i on se obratio nazočnima putem telefona. Bio je to uistinu lijep događaj koji se zbio u Cinematheque Tel Aviv. Sve kritike bile su odlične, a film je do sada prikazan u 19 zemalja.

–          Dosad ste snimili brojne dokumentarne i ine filmove. Malo ih je prikazano na HRT-u. Zašto?

–          Teško mi je ulaziti u razloge HTV-a koji je sam koproducent ili isključivi producent mnogih mojih filmova. Razlozi nisu filmski, umjetnički, radi se o drugim razlozima, siguran sam. Naime, mnogi moji fiomovi prikazuju se po svijetu, ali ne i na HTV-u, što mi nije drago i što pokazuje odnos te kuće prema onima koji ne misle kao oni.

–          Vaše filmske i ine projekte malo ili ništa ne financira Ministarstvo kulture, HAVC i druge institucije…Pa, kakve projekte onda oni financiraju?

–          Vidite i sami što se financira. To je jedna plemensko-interesna skupina koja godišnje podijeli više od 70 milijuna kuna, što je mnogo novca. Ukoliko ste dio plemena, prolazite, ukoliko ne, nemate šanse. Nikada nisam bio dio nikakvoga plemena, pa je to razlog zašto ne podupiru ono što radim. Na sreću, imam svoj osobni «HAVC», Hrvate i slobodne ljude po svijetu koji vole i podržavaju ono što radim. Samo da neke spomenem: Anton Kikaš, Ilija Letica, Frank Lulić, braća Tolj, Marko Franović, Nikola Babić, Peter Puljich, Ante Zovko…

–          Koji ćemo vaš naredni film i kada gledati na HRT-u?

–          To  znaju samo oni koji vode HRT, ja zaista ne znam.

–          I još samo: kako, nakon toliko uspjeha u svijetu, tumačite da ste „najproblematičniji“ redatelj u Hrvatskoj, odnosno tko su ti koje boli glava samo kad najavite neki novi projekt?

–          Za to malo marim. Radim ono što mislim da je potrebno i ono što me zanima. Mislim da ne bih trebao biti problematičan ni u kojem smislu, jer nikoga ne ugrožavam niti vrijeđam. Samo radim svoj posao i govorim o temama koje drugi neće. Recimo, za nekoliko dana izlazi film „Hrvatski anđeli rata“, prvi film o stradanju djece u Domovinskom ratu. Ima masa tema koje su netaknute i tu konkurencije nema. Prema tome…

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Nova Mostova uzdanica Marija Selak Raspudić: Ja imam samo jednog političkog uzora

Objavljeno

na

Objavio

Novo nezavisno ime na listi Mosta, ali i hrvatskoj političkoj sceni je – Marija Selak Raspudić. Zašto se ova poznata doktorica znanosti uz znanstvenu karijeru u području filozofije i bioetike odlučila za ulazak u političke vode, ali i koje su glavne odrednice njezina programa otkrila je u intervjuu za Večernji list.

Zašto politika i zašto baš sada?

A zašto ne politika? Već i sama činjenica da je to ono što me svi prvo pitaju, uz komentar: „Što mi je to trebalo?“, pokazuje dubinu apatije u koju smo zapali, a koja se ponajprije odnosi na gubitak vjere da je moguće išta učiniti drugačijim što, posljedično, čini svaki javni angažman besmislenim. Tu percepciju želim promijeniti. Stvar je stoga potrebno obrnuti. U trenutku ugroze demokracije u kojem se nalazimo nužno je sve slobodno misleće pojedince upitati zašto se oni ne uključe u politiku.

Na što misli kada kaže da je demokracija ugrožena?

Ugrozu demokracije sažeto detektiram na tri razine – onemogućavanje referenduma, onemogućavanje dopisnog i elektroničkog glasovanja te raspisivanje izbora usred pandemije. Znakovito je da se vladajući duopol samo na površini i pred izbore razilazi na isprovociranim ideološkim temama dok paralelno vlada dubinski konsenzus u stopiranju demokratskih procesa u Hrvatskoj, napose onih osnovnih alata koji omogućuju aktivniju participaciju građana, izbornog zakona i referenduma. Tako se kod građana sustavno potiču rezigniranost i cinizam, druga strana medalje političke pasivnosti i zatupljenosti.

Zašto je odabrala baš Most?

Zato što simpatiziram inicijalnu ideju Mosta po kojoj je on platforma koja okuplja nezavisne pojedince za koje smatra da svojim radom mogu doprinijeti poboljšanju društva u cjelini. Činjenica da mi je ponuđeno mjesto bez uvjetovanja ulaska u stranku pokazuje da se oni i dalje nalaze na tom tragu. Jednako tako, ovakvo raspisivanje izbora koje je onemogućilo stvaranje i registriranje vlastitih neovisnih lista doživjela sam kao poticaj da se angažiram i to na način koji je trenutno jedini moguć – ulaženjem na listu neke od postojećih političkih opcija. Tu je izbor pao na Most.

Je li već dogovoreno u kojoj će izbornoj jedinici biti na listi?

Kandirat ću se u jednoj od zagrebačkih izbornih jedinica jer je to grad u kojem sam rođena, odrasla i živim. No u ovom političkom trenutku pristajanjem da budem na Most-ovoj izbornoj listi mandat mi ni u kom slučaju nije zagarantiran, nego se za njega trebam izboriti, što smatram korektnim ulaskom u političku bitku.

Ako uđe u Sabor, hoćete li zastupati politiku Mosta ili svoju vlastitu?

Zastupat ću svoju politiku kao nezavisna kandidatkinja, no već i samo pristajanje ulaska na njihovu listu dokaz je da se slažemo u temeljnim programskim načelima koja se prvenstveno odnose na antikoruptivnu politiku usmjerenu prema budućnosti.

Koji su konkretni problemi kojima će se baviti u politici?

Dok nas vladajući duopol opetovano u predizborno vrijeme vraća u ideološke rovove, namjera mi je osvijetliti cijeli jedan skup problema vezan uz virtualizaciju naše stvarnosti koji je u hrvatskoj javnosti zanemaren, a smatram ga presudnim za našu budućnost. Također, nije samo pitanje koje stvari treba reformirati, nego i koje vrijednosti u društvu treba očuvati. U tom smislu treba istaknuti da je Hrvatska relativno sigurna zemlja velikih prirodnih resursa te i dalje problematičnog, ali ipak dostupnog zdravstvenog i obrazovnog sustava. Jedno od važnijih pitanja svakako je i Hrvatska u kontekstu disonantne politike EU koja se razilazi na svakom ozbiljnijem pitanju, od migrantske krize pa do pandemijskih mjera. Na tom tragu ne treba se hvaliti banalnostima poput našeg presjedanja Europskom unijom koje je omogućeno svakoj članici, nego raditi na ravnopravnosti našeg položaja u situaciji njezinog mogućeg raspada.

Što znači najava da će rad usmjeriti prema “tehničkoj dehumanizaciji” i “prijetećoj digitalnoj diktaturi”?

Pod tehničkom dehumanizacijom podrazumijevam, primjerice, činjenicu da je Mark Zuckerberg ustvrdio da će probleme u kojima se našao Facebook, a koji se protežu od govora mržnje, zlouporabe naših podataka u komercijalne i političke svrhe pa sve do lažnih profila, riješiti umjetna inteligencija koju razvijaju za tu svrhu. Također, Europski je parlament nedavno donio Izvješće o pravilima građanskog prava o robotici kojim su najsofisticiraniji autonomni roboti dobili pravnu osobnost. To znači da se pretpostavlja da ljudi nisu u stanju moralno rasuđivati, pa bi taj posao umjesto njih od trebala obavljati najnaprednija tehnologija. Digitalna diktatura odnosi se pak na najavu razvijanja različitih aplikacija putem kojih bi se pratilo naše kretanje s navodnim ciljem „suzbijanja prijeteće pandemije“. Sustavno praćenje već je sastavni dio boravka na internetu, a imamo i nove fenomene kao što su Airbnb i Uber platforme koje funkcioniraju na principu ocjenjivanja, što otvara cijelo jedno područje socijalnog kapitala i nereguliranih, a često i nepostojećih radničkih prava.

S kime je nakon izbora moguća koalicija, a s kojim je opcijama ona isključena?

Tko ulazi u izbore mora barem inicijalno imati pobjednički mentalitet stoga je moj odgovor na ovo pitanje: „A tko kaže da će nam koalicije uopće biti potrebne?“

Tko joj je politički uzor?

U idejnom smislu svakako antički filozofi poput Sokrata kojima je istina bila draža i od vlastitog života.

Raspravlja li sa suprugom Ninom Raspudićem o političkoj situaciji i je li joj on kritičar ili podrška?

Razgovaramo o svemu, pa tako i o političkoj situaciji. U analizama i stavovima često se ne slažemo, no to smatram obostrano poticajnim jer za partnera nisam tražila istomišljenika, nego osobu koja misli svojom glavom. No i naš se život kao i život svih drugih parova najčešće svodi na mnogo prizemnije stvari, od raspodjele kućanskih poslova do brige oko djeteta.

Znači li njen izlazak na izbore trajniji politički angažman uz znanstvenu karijeru te planira li ostati u politici i ako ne bude dio idućeg saziva Sabora?

Ako mi građani daju povjerenje, a ja to povjerenje uspijem opravdati, onda mi, možda, predstoji aktivni politički angažman na dulje staze. No, ako se jedno od toga ne dogodi, onda treba biti pošten prema sebi i drugima te se vratiti svojoj struci. Sabor je ionako prepun ljudi koji zaljubljeni u svoju sliku ignoriraju volju birača te različitim predizbornim trgovinama kupuju svoje mandate jer nikako ne žele shvatiti da je njihovo političko vrijeme odavno prošlo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari