Pratite nas

Razgovor

Bože Vukušić: Srbija je u Drugom svjetskom ratu bila jedna od najvjernijih saveznika Hitlera

Objavljeno

na

Posebni su apeli upućeni uoči ovogodišnje komemoracije na Bleiburgu, koja će ove godine biti pod posebnim mjerama nadzora.

Prvi put će na skupu biti prisutni i službenici austrijske Savezne agencije za strance i azil koji imaju ovlasti na licu mjesta izreći zabranu boravka u Austriji onima koji prekrše austrijske zakone.

Policija će na Bleiburg dovesti i specijalce i policijski helikopter, a bit će tu i predstavnici državnog tužiteljstva.

O ovogodišnjoj bleiburškoj komemoraciji u Novom danu na N1 televiziji je govorio Bože Vukušić, glavni tajnik Počasnog bleiburškog voda.

S obzirom na apele iz Austrije ove godine je organizacija komemoracije nešto drugačija, pojačali ste mjere opreza ne bi li došlo do incidenata?

“Zapravo, 90 posto mjera koje ćemo ove godine primijeniti, primjenjivali smo i proteklih godina. Zbog dodatnih zahtjeva mjesnog biskupa u Klagenfurta, ove godine, i mi kao organizator komemoracije i austrijska policija na javnim površinama smo uveli dodatne mjere kako bismo spriječili da određeni nemarni ljudi ili provokatori čine štetu komemoraciji.”

Koje su to mjere? Više neće biti šatora?

“Tih šatora više neće biti jer na pripremnom razgovoru s mjesnim biskupom, on je tražio da spriječimo moguće incidente, a većina incidenata događala se u šatorima ili u njihovoj blizini jer ljudi popiju i pjevaju i čine geste koje su čak i zakonski zabranjene u Austriji. Mi smo rekli da nemamo mogućnosti kontrolirati što se događa u šatorima, nego da je jedina mogućnost ukinuti ih.”

Kako tumačite da baš ove godine iz Austrije toliko snažni apeli?

“U tom pravcu stvar se razvija već od 2015. od obilježavanja 70. godišnjice kad je došlo preko 50.000 ljudi pa idućih godina između 25 i 30 tisuća i to je jedan broj za koji se zainteresirala i austrijska politika i postao je to dijelom unutarnjepolitičke problematike Austrije. Određena previranja u njihovoj politici se prelamaju preko naših leđa.”

Bile su najave i svojevrsnih protuskupova?

“Postavljeni su zahtjevi, ne znam do kuda je  to došlo, no teško da to može dovesti komemoraciju u pitanje. Po austrijskom zakonu o javnom okupljanju, ako su dva ili više skupa, austrijska policija je dužna prostorno i vremenski razdvojiti te skupove da ne dođe do incidenata. Nama je rečeno da će poduzeti sve da se ne dođe u fizički kontakt.”

Ima li Hrvatska problemu u sočavanju s prošlosti?

“To je očigledno, inače Vlada ne bi imala potrebu osnivati posebno Vijeće koje je trebalo napraviti prijedlog odgovornog suočavanja s prošlosti. U tom pravcu odgovornog suočavanja mi smo tek na početku praktički.”

Često se dogodi incidenti koji se povezuju s relativizacijom ustaštva. Brojne su ‘kontroverze’ i kod ove komemoracije.

“Nažalost, te marginalne pojave i pojedinci, oni su po svom političkom i društvenom značaju stvarno marginalni. Njihov značaj se napuhava. Kada je 2015. bilo 50.000 ljudi, bila je svega nekolicina onih za koje se može reći da su na neki način počinili incidente. Nitko se ne posvećuje ciljevima ovih desetaka tisuća.

Bleiburška tragedija je najveća, jedna je od dvije najveće tragediju u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti. Poslije rata praktički nije bilo obitelji koja u širem krugu nije imala neku žrtvu.

Kad smo svjesni toga onda možemo znati i pretpostaviti što to ukupno znači za hrvatski narod i društvo i s kakvim frustracijama su Hrvati izašli iz Jugoslavije kad su prvi put nakon 45 godina mogli govoriti o tom problemu.”

Kako tumačite navode da se radi o nostalgiji za NDH?

“Taj osjećaj postoji kod jednog broja ljudi, ali apsolutno mislim da je to marginalna pojava. Incidenti koji se događaju, ne događaju se na samom mjestu komemoracije, nego izvan njega, na području za koje je odgovorna austrijska policija. Policija neke odstranjuje, neki su čak bili zatvoreni.”

Sabor je i ove godine pokrovitelj komemoracije. Što kažete na inicijative iz SDP-a da se to pokroviteljstvo ukine?

“Meni je žao zbog opće političke klime u Hrvatskoj. Ljudi u vodstvu SDP-a kao ideološki sljedbenici počinitelja ovog zločina su najmanje pozvani odlučivati gdje će se i kako komemorirati te žrtve. Najpozvanije su obitelji žrtava.”

Koliko košta komemoracija, kako ste se snalazili dok nije bilo pokroviteljstva Sabora?

“Kad je ukinuto pokroviteljstvo 2012. mi smo se najprije zabrinuli kako dalje i pozvali smo općine, gradove, županije, pravne i fizičke osobe u Hrvatskoj i iseljeništvu da pomognu organiziranje.

Mi smo od tih donacija dobivali duplo do triput više od donacije Sabora. Sad kad je Sabor opet pokrovitelj ti isti ljudi vele ‘sad vam ne trebamo mi’ i sad zapravo manje dobivamo nego u tom razdoblju, kad smo digli razinu koju nam je sad problem održati.”

Koliko ljudi očekujete ove godine? Tko će doći iz državnog vrha?

“Upravo ova događanja i mjere čine problem da napravimo preciznu procjenu ljudi. Očekujemo između 15 i 25 tisuća ljudi. Predsjednica nam je javila da će njezin izaslanik biti ministar Goran Marić. Još nismo dobili odgovor od predsjednika Sabora hoće li on doći osobno ili poslati izaslanika, a premijer je rekao da će njegov izaslanik biti ministar Tomo Medved. Iz BiH na komemoraciju dolazi osobno Dragan Čović, predsjednik Hrvatsko narodnog sabora koji je supokrovitelj komemoracije.”

Odnosi između Hrvatske i Srbije ponovno su zahladili, između ostalog iz zbog izjava iz Srbije o Bleiburgu i Jasenovcu.

“Jasno je da poruke iz Beograda i izjave koje možemo čuti su na tragu velikosrpske progagande koja je odavno poznata, to su političke provokacije. Dobra je odluka hrvatskog vodstva da se ne spušta na takvu razinu, međutim mora biti svjesno o čemu se radi i uvijek imati neku vrstu spremnog odgovora.

Srbija je u Drugom svjetskom ratu bila jedna od najvjernijih saveznika Hitlera. Od svih kvislinških država, stvarnih i takozvanih, Srbija je prva objavila da je u cijelosti riješila ‘židovsko pitanje’.”

BUJICA: Jasenovac: kako je lažiran popis žrtava?!

 

Ivica Marijačić: Jasenovački se mit može održavati samo nasiljem, a ne činjenicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Nada Prkačin: Možemo više, ali nas koče oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti

Objavljeno

na

Objavio

Nada Prkačin hrvatska ja ratna izvjestiteljica, autorica dokumentarnih filmova, bivša novinarka HRT-a, a danas urednica i voditeljica na Laudato televiziji.

O aktualnim političkim i društvenim temama, s gospođom Prkačin razgovarao je Davor Dijanović/HKV.

Na Laudato televiziji vodite emisiju „Moja Hrvatska“, u kojoj gostuju javne osobe iz političkog, društvenog i kulturnog života. Kako je došlo do realizacije te emisije?

Tijekom stvaranja dokumentarnih filmova obavila sam mnogo razgovora sa zanimljivim i važnim sugovornicima. S obzirom na format dokumentarnog filma, te osobe su bile primorane sažeti svoja dugogodišnja istraživanja, iskustva i spoznaje u nekoliko minuta. Takva opširna saznanja nije lako sažeti u sekunde. Moju pozornost zauzimala je prešućena hrvatska povijest, i u sve učestalijim razgovorima s povjesničarima i ostalim stručnjacima otvorila se ideja za šezdesetominutnu emisiju. Uz punu potporu i razumijevanje direktorice Ksenije Abramović pokrenuli smo emisiju „Šahovnica“. Voditelj je trebao biti prof. Josip Jurčević, a moja je uloga trebala biti novinarska logistika. Ipak, profesor je morao odustati zbog mnoštva obveza, te je uloga voditeljice pripala meni.

Biti ispred TV ekrana nikada nije bila moja težnja i na početku mi je to, iskreno, bilo jako teško. No, znala sam da je ideja veća od moje početne nelagode i, zaista, zauzvrat se dogodilo mnogo toga: otvoren je medijski prostor širokoj lepezi znanstvenika, istraživača, analitičara, hrvatskih branitelja i ratnih stradalnika. Opet s posebnim naglaskom na mlade koji nemaju priliku na ovakav način prezentirati svoj rad i skrenuti pozornost na istraživanja koja su u konačnici na korist svih nas. Sve ostalo već je pomalo povijest…

Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti

Krajem 2015. godine s emitiranjem je započela Laudato televizija. Kako ocjenjujete dosadašnji rad televizije? Koliko ste zadovoljni s recepcijom publike?

S obzirom na sve što je iza nas, čini mi se kao da smo krenuli davno, a ne prije samo dvije i pol godine. Tada, na početku, nisam mogla ni sanjati o ovolikom odazivu i reakcijama ljudi, kojima je Laudato televizija suputnik u svakodnevici. Naš narod je zaista s radošću i nadom dočekao hrvatsku obiteljsku, katoličku televiziju. Ogromna potpora gledatelja je vjetar u leđa i neizmjerni poticaj za daljnji rad. Nakon gledatelja, najviše mi znači potpora kolega novinara koji gledaju te iskreno i kritički komentiraju emisije.

Velika prednost našeg tima je novost koju smo donijeli u medijski prostor, mladi i entuzijastični ljudi, programske novosti i svježina.

Najveći nam je kompliment čuti kako gledatelji naš program upale ujutro te ga ostavljaju upaljenog cijeli dan, bez bojazni da će programski sadržaj biti neprimjeren za određenu dob. Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti i želimo nuditi kvalitetan i bogat program svaki dan. Još jedna naša posebnost je odluka da se programski sadržaj ne prekida reklamama.

Pred četiri godine dobili ste otkaz na HRT-u zbog navodnoga neovlaštenog korištenja arhiva HRT-a prilikom snimanja dvaju dokumentarnih filmova o Anti Gotovini. Na čelu HRT-a tada je bio Goran Radman. Kako u retrospektivi gledate na dobiveni otkaz, a kako na činjenicu da je Saša Kosanović nedavno odlukom suda vraćen na HRT?

Ponovno bih učinila isto! Kakva bih ja bila novinarka kad ne bih istraživala temu koja me kao novinarku zainteresirala? Izuzetno mi je žao što se nikada nisu, a kako se čini neće ni u skoroj budućnosti, prikazati filmovi „Lov na Gotovinu“ i „Časni sude, nisam kriv“. Apsurdno je to što su za oba filma upotrebljavani materijali HRT-a, koji su zasebno emitirani. Šest mjeseci sam potpuno legalno, s odrednicom Ante Gotovina koristila HRT-ovu arhivu. Slagala sam je i uređivala komadić po komadić. Nakon što su komadići složeni u cjelinu, ogromni razmjeri štete koja je podaničkom politikom učinjena hrvatskim generalima, a time i svima nama, vidjeli su se jasno kao dan. Vidi se i uloga medija te pojedinih novinara u izokretanju istine o karakteru Domovinskog rata. Jedna od tih lažnih teza otvoreno se širila tek kasnije: tvrdnja da se u Hrvatskoj vodio građanski rat! Kad pogledam činjenice, nije ni čudo da su me brzo izbacili van iz televizijske kuće. Opasno je kopati po arhivi, ako si izvan kontrole onih koji služe gospodarima kaosa.

Što se tiče Saše Kosanovića, ja mu iskreno želim da se što prije vrati u svoj prirodni okoliš. Draži mi je mali i predvidljivi Saša Kosanović koji živi u svijetu sjena svojih predaka i propale ideologije, kojemu nije problem izokretati činjenice kada je u pitanju Domovinski rat, nego tobožnji hrvatski orijentirani novinari. Pod plaštem domoljublja oni će učiniti sve za hrvatske uvjete nenormalno visoku uredničku plaću.

Kako gledate na današnju situaciju na HRT-u? Služi li HRT objektivnom informiranju građana?

Ne gledam HRT. Znam da im je gledanost sramotno niska. Ne brine njih program niti objektivno informiranje građana. Nikome niti ne odgovaraju za kvalitetu i gledanost. Na žalost, često najbolji ljudi ostaju po strani. I dalje se ponavlja to da pojedinci imaju političke mecene koje im osiguravaju radna mjesta, a oni njima medijski prostor. Zato i ne čudi što su na ekranu stalno isti likovi iz svijeta politike ili nevladinih udruga. I urednici su u kući jaki onoliko koliko su im mentori jaki u politici. Tako je bilo npr. kada je Nadan Vidošević završio u zatvoru, pa kad je isto doživio Milan Bandić, pa na primjer kad je bez ministarskog mjesta ostao Slavko Linić. U onom trenutku kad ih politika pomete, odlaze i njihova novinarska ‘potrčka’.

Profesionalno je odrađeno Svjetsko nogometno prvenstvo, ali čim je doček Vatrenih na Trgu bio u punom zamahu, eto „dobrog, starog HRT-a“ – gasi se mikrofon i prekida prijenos da ne bi bilo kako nisu obećali. Odnosno, da ne bi Thompson zapjevao pa bi odgovarali svojim kameleonskim mecenama i njihovim izaslanicima. Pa onda lažu o tome da se na Trgu zviždalo pjesmi „Geni, geni kameni“, a zviždalo se zato što je Thompsonu isključen mikrofon.

Sviće neka nova zora

Iza sebe imate veliko novinarsko iskustvo. Kako općenito gledate na današnje stanje u hrvatskom novinarstvu?

Koliko novinara i različitih medija u Hrvatskoj ima, toliko je i pogleda na novinarstvo i ulogu medija. Razgovor na tu temu može ići unedogled. Bilo je životnih perioda kada sam se željela pod svaku cijenu izvući iz novinarstva, no ono je moj poziv i bio je otkad znam za sebe.

Što se tiče stanja u hrvatskom novinarstvu, sve dok se i dalje prešućuje da su komunističke vlasti pobile cijelu generaciju hrvatskih novinara, kojima intelektualno u puno slučajeva mi današnji hrvatski novinari nismo ni do koljena, što reći na tu temu!? Najkraći odgovor na pitanje kakvo je stanje u hrvatskom novinarstvu bio bi: kao i stanje u hrvatskom društvu – neizgrađeno. Ali nije nepopravljivo! Sviće neka nova zora.

Bez povijesti smo nitko i ništa

Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije podigli su nacionalni ponos, no dojam je da je hrvatsko društvo posljednjih godina postalo apatično i rezignirano, a velik broj ljudi iselio je u inozemstvo. Kako komentirate sve te pojave?

Već nekoliko godina ponavljam kako nam treba hrvatski narodni preporod, kako nam treba čudo kakvo se dogodilo 1991. pa 1995. pa 1998. u Francuskoj. Nešto što će nas natjerati da se probudimo i pokažemo tko smo i što smo. Evo, ono se dogodilo! Mi možemo više, ali nas oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti koče i vuku u svoj mulj. A tvrde da smo mi za to krivi jer se previše bavimo prošlošću. Sjetite se samo što su sve ovih godina činili sportu. On im je trn u oku zbog nacionalnog naboja koji donosi sa sobom. Sjetite se samo praznih stadiona, podmetnutih baklji, svastike, progona Šimunića… Sve kako bi nacionalno osviještenu većinu omalovažili i gurnuli u svoje beskrajne mračne rupe koje bi trebale biti naša prošlost. Ali nisu uspjeli.

Hvala Bogu, hvala svim vrijednim sportašima, hvala Zlatku Daliću i svima koji su nam priuštili ponos dok je trajalo Svjetsko nogometno prvenstvo. Neće se taj ponos ugasiti, varaju se oni koji računaju na takav rasplet. Žao mi je što mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, istinski mi je teško zbog toga iako ih razumijem. Žao mi je i što je to zapravo postao virus pa izvan hrvatskih granica idu i oni kojima to nije životno i egzistencijalno pitanje. Što bi bilo da smo svi otišli iz Hrvatske 1991. godine!? Pa mi ne bismo imali svoju državu! I ja sam u ljeto 1991. imala pripremljenu kartu za Francusku, pa sam zbog rata odustala.

Ne budemo li se odricali i borili za sebe tamo gdje su naši korijeni, ništa se neće promijeniti i mi nećemo ići naprijed. Sunovratit ćemo se u najcrnje kaljuže hrvatske povijesti gdje će nam opet isti poticatelji kaosa nametnuti lažnu povijest. A tko i što smo mi bez povijesti? Nitko i ništa.

Političare zanima samo novac

Nogometna reprezentacija pokazatelj je kako je simbioza domovinske i izvandomovinske Hrvatske na čelu s kvalitetnim vodstvom recept za uspjeh. Je li insuficijencija karakternih i poštenih političara krivac za hrvatske neuspjehe na političkom planu?

Političari su se otuđili od naroda i postali svijet za sebe. Žive za sebe i zbog sebe, njih država i narod ne zanimaju. Njih zanima samo novac koji im se slijeva i fotelje na kojima sjede. Besramno dociraju hrvatskom narodu kao da smo amorfna masa bez boje, okusa i mirisa. Moramo učiti od Dalića i naše mladosti iz reprezentacije. Prvo vjerovati u sebe i svoje snage, raditi na tome, pa će i rezultati doći. Sjetite se što je u poluvremenu utakmice s Englezima u svlačionici izbornik Dalić rekao igračima: Vjerujte u sebe! To ih je diglo i odvelo u pobjedu. Nije rješenje put u inozemstvo, nije ni neodlazak na birališta.

Svatko u okviru svojih mogućnosti može i mora pronaći način kako Hrvatsku učiniti bogatom i sretnom. Svi smo jednako važni u tom procesu, nema onih koji su pozvaniji od nas. Svakog ponaosob.

Koliko je za očajno stanje na političkoj sceni zaslužna neprovedena lustracija?

Kad god s gostima u emisiji „Moja Hrvatska“ raspravljamo o problemima koji nas tište i tražimo njihove uzroke, uvijek završimo na neprovedenoj lustraciji. Iluzorno je očekivati da će se iz sustava maknuti oni koji žive na račun njega i od njega. Paraziti preživjeli iz bivšeg, komunističkog sustava zajedno s tim i takvim, komunističkim mentalitetom za rad i odricanje ne znaju, zato se i ne miču.

Ranije stvoreni sustav koji je nažalost još uvijek živ je nametnik koji sebe hrani izvlačeći od nas posljednje atome. Odgovara im takav tromi, stari sustav jer su naučili na njega i žive od njega. A mi smo im tu nužno zlo. Taj i takav krvotok našeg društva moramo ozdraviti. Moramo se izboriti za zdravlje društva, nećemo ga dobiti šutnjom i nedjelovanjem.

Nedavno ste u suradnji s Damirom Borovčakom i udrugom Macelj 1945. snimili film „Macelj – Titovo svratište“. Slažete li se da ni danas u Hrvatskoj ne postoji dovoljno snažna svijest o komunističkim zločinima prema našem narodu?

Evo primjera – prije dvije godine na Jazovci, nakon mise za stradale čije su kosti u strašnoj jami još uvijek na istom mjestu, novinari su došli jedino i isključivo kako bi provocirali tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića pitajući ga o tome što on misli o antifašizmu i 22. lipnju. Jedino ih je to zanimalo. Nije ih zanimalo logično novinarsko pitanje: Zašto još uvijek, sedamdeset godina poslije rata, iz jame nisu ekshumirane kosti pacijenata iz zagrebačkih bolnica koje su na okrutan način pobili tzv. pobjednici? Zašto nisu na doličan način ukopani? Zašto nitko za taj i druge zločine nije odgovarao?

Zapravo sam shvatila u čemu je stvar: ti zločini su toliko strašni i toliko neljudski da je ovim prodavačima utopije o lijepom životu u Jugoslaviji teško priznati da su se strašni zločini i dogodili i da su u tome sudjelovali imenom i prezimenom određeni ljudi. A ovi su njihovi genetski i mentalni nasljednici. Pa se drugu Staziću dogodi da se putem društvenih mreža zgraža što njegove ideološke preteče nisu završile posao klanja i ubijanja nevinih do kraja. Sram ga bilo ovog hrvatskog naroda koji ga sve ove godine trpi! Njega i sve njegove istomišljenike. Ali, govorio je Vlado Gotovac, oni srama nemaju…

Čak ni u vrijeme nacionalne euforije neki pojedinci nisu mogli skriti otvorenu mržnju prema Hrvatskoj, tj. prema uspjesima nogometne reprezentacije. Kako to komentirate?

U medijskom prostoru imamo stalno ista lica koja nama diktiraju što i kako se mi moramo ponašati. Kao u doba komunizma. Nismo mi ovdje da mislimo, mi smo ovdje da njih slušamo! Tako su naučili, to im se svidjelo, pa se tako ponašaju. Stvarno žive u imaginarnom svijetu kao što je svijet bivše partijašice u njemačkom filmu „Good bye Lenin“. Ali nije u njima problem! Problem je u nama što im to dopuštamo, što im se sklanjamo, šutimo i ušutkujemo druge koji govore. Umjesto da budemo glasni, da vičemo do neba, mi šutimo. Šutimo jer su isti na vlasti, nisu se ni milimetra odmaknuli.

Jedan gost u „Mojoj Hrvatskoj“ mi je rekao kako je student zbog čije je prijave 1978. godine završio na Golom otoku i robijao tri godine dobio na nagradu stan za tu prijavu i slične rabote prijavljivanja kolega studenata. Pa kako onda neće veličati Jugoslaviju kad su mu i stan dali još dok je studirao!? U demokratskoj Hrvatskoj taj je isti lik svojevremeno bio gradonačelnik Samobora. Je li to normalno? Nije. Eto zašto se šuti. Umjesto da se borimo protiv toga i takvih, mi šutimo. Vrijeme je zaustaviti takvo vrijeme, odmaknuti lešinare od žrtava i živjeti u Hrvatskoj kakvu su nam u nasljeđe ostavili naši branitelji.

Mi smo mali, ali smo veliki

U vrijeme Domovinskog rata Hrvatsku je krasio pobjednički mentalitet i visoka motiviranost. Možemo li bez vraćanja takvog mentaliteta i ponosa izići iz duboke političke, demografske i gospodarske krize?

Mi sve možemo kad hoćemo. Mi smo mali, ali smo veliki. Možda ću ostaviti dojam romantičarskog pogleda na stvarnost (a moji prijatelji znaju da sam poprilično realistična) ali ja vjerujem u hrvatski narod, vjerujem u našu budućnost, vjerujem u prošlost bez čije nam istine nema života. Moramo mnogo raditi na iscjeljivanju naše domovine od boli i zloduha sistema koji ju je ranjavao a koji još živi u našem društvu i hrani se našom energijom i našim životima. Dok se toga ne riješimo, teško da ćemo se pomaknuti i korak naprijed.

Imate li u planu snimiti neki novi dokumentarni film?

Da, imam nekoliko pripremljenih scenarija koji čekaju realizaciju. Posljednji koji sam s užitkom radila i upravo završila dokumentarni je film „Od Hercegovine do Konga“ čiji je povod 50-a obljetnica misijskog rada hercegovačkih franjevaca u Africi. Zanimljivo je to kako Kongo u kojem su oni djelovali danas ima 10 puta više stanovništva nego što su to imali prije 100 godina kada je Kongo imao stanovništva upravo onoliko koliko je danas Hrvata. Kadrovi iz Afrike koje smo imali bili su puni djece. Siromaštvo nam ne može i ne smije biti alibi za nestanak. Nego motiv da damo sve od sebe kako bi nam bilo što bolje.

A što se tiče novih projekata, voljela bih da se među prvima realizira „Gvozdansko“ – nevjerojatna priča iz 440 godina stare hrvatske povijesti koja nam se nažalost ponovila u Vukovaru 1991. godine. U svibnju ove godine premijerno je prikazan film „Štafeta smrti“ koji govori o hrabrosti naših branitelja u Domovinskom ratu. Izvrsni osvrti, prepune dvorane i podrška tolikih ljudi ne daju mi da stanem i pokazuju mi da ima smisla i dalje govoriti, u ime onih kojih nema a zadužili su nas. Ili onih koji tiho govore.

Moj put je otkrivanje istine, one o okrutnosti ljudi – kako se ne bi ponavljala, i onih predivnih o pobjedi ljudskog duha: koje su oblikovale naš svijet i kojima trebamo odati počast i zahvalnost.

Imamo li razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Imamo! U to me je uvjerilo i ovo nogometno prvenstvo, mladi koji su zdušno navijali za svoju Hrvatsku ma gdje bili. Koliko su prekrasni kadrovi iz Stuttgarta gdje su i članovi moje obitelji navijali za „repku“, toliko su i tužni jer su svi ti vatreni navijači izvan granica Hrvatske. Smijem se i tugujem dok ih gledam. Smijem se zato što Hrvatska ima mladost koja živi svoju domovinu ma gdje bila, a tugujem jer ta mladost nije tamo gdje bi trebala biti, u našoj prelijepoj i jedinoj domovini Hrvatskoj.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ispovijest ‘vozačice’ hrvatske nogometne reprezentacije: ‘Srce mi je veliko kao autobus!’

Objavljeno

na

Objavio

Nikolina Žiljak (37) iz Kutine je bila glavni vozač hrvatske nogometne reprezentacije. Iskusna ZET-ova vozačica prevezla je srebrne dečke od Zračne luke “Franjo Tuđman” do centra Zagreba.

Iako je bilo predviđeno da ih doveze do Trga bana Josipa Jelačića, gdje je “vatrenima” organiziran veliki doček, zbog kvara autobusa Nikolinu je morala zamijeniti druga kolegica.

– Na žalost, kod Savske je došlo do tehničkog kvara autobusa, pa me kolegica zamijenila ostatak puta, do glavnog trga. Ja sam morala odvesti autobus na servis, pa sam ostala zakinuta za spektakularni doček na Trgu. Ipak, nije mi žao. Imala sam veliku čast da vozim naše igrače. Ponosim se time i nikad to neću zaboraviti – rekla nam je Nikolina.

Da će baš ona voziti specijalni panoramski bus, doznala je prije nekoliko dana i oduševila se. Profesionalna je vozačica autobusa već 17 godina, a u ZET-u je posljednjih deset. Vozi raznim rutama po Zagrebu, ali ova će joj, kaže, ostati u najljepšem sjećanju.

– Bilo je prekrasno to doživjeti. Srce mi je veliko kao autobus, toliko ljudi više nikada u životu neću vidjeti na jednome mjestu, a kamoli biti dio toga. Uhvatili su me euforija i adrenalin, pa sam u jednom trenutku i ja zapjevala s njima. Najljepše mi je bilo kad su ih dočekali pri slijetanju. To je bio trenutak za pamćenje, toliko veselja i radosti, a potekle su i suze u jednom trenutku – kaže Nikolina.

Iako su trebali stići oko 14.30 sati, igrači su, zbog ulica prepunih ljudi, do Trga stigli tek oko 20.50 sati. Nikolina kaže da su očekivali gužvu, ali ovoliko mnoštvo nisu. Dodaje da je bilo naporno voziti dva kilometara na sat i paziti na ljude koji su se htjeli popeti na autobus ili iskočiti pred njega. Na sreću, policajci su dobro odradili svoj posao, pa u prometu nije bilo nikakvih incidenata. Tome je pomogla i posebna priprema koju su morali proći.
– Morali smo već u 10 sati biti na aerodromu, pa smo nakon pregleda imali generalne probe tijekom kojih su nam objašnjavali kako će stajati autobus, gdje će biti policija, tko će ići kojim putem, gdje su krila aviona… Svašta smo morali proći za ovu vožnju, ali sve bih ponovila da mogu – zaključuje Nikolina, piše JutarnjiList

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori