Pratite nas

Analiza

Bože Vukušić svjedoči na suđenju Perkoviću: Sve ću otkriti, a onda nek Bog pomogne Ivi Josipoviću

Objavljeno

na

U Munchenu počinje svjedočenje Bože Vukušića, jednoga od ključnih svjedoka protiv Josipa Perkovića: “Otkrit ću što su radili Nobilo, Saša Perković, Mladen Bajić, Ivo Josipović i drugi da zaštite udbaše Perkovića i Mustača!”

1) Izreći ću brojne nove spoznaje o proceduri odobravanja i izdavanja naloga za likvidacije hrvatskih emigranata, posebice o ulozi najviših državnih i partijskih dužnosnika u svemu tome. Naravno, otkrio sam i neke nove vrlo važne podatke o samome slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. Više o svemu moći ćete saznati nakon moga svjedočenja 13., 14. i 26. siječnja. Uz ostalo, prikupio sam dosta materijala iz Nobilova profesionalnoga i privatnoga života

2) Nobilo izgleda još uvijek nije shvatio da se promijenilo vrijeme u kojemu su Udba i osobe poput njega bili gospodari života i smrti. Čak ga ni sudbina Perkovića i Mustača nije potaknula na razmišljanja da neke stvari više nisu onakve kakve su bili nekada i da on i njegovi štićenici nisu više nedodirljivi

3) Otvoreno je pitanje tko financira preskupu obranu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koji su rekli da nemaju imovine, a država energično demantirala da to čini ona. Neke procjene ukupnih troškova obrane barataju svotom većom od pola milijuna eura po okrivljeniku. Postoje informacije koje govore o tome da navodno neki tajkuni i gospodarstvenici dobrovoljno ili “dobrovoljno” daju novčane priloge za obranu Perkovića i Mustača, pa čak i neka državna poduzeća

4) Ako obavještajno podzemlje postoji i ako ga se može tako nazvati, s obzirom na sve što sam iznio u ovome razgovoru, središte mu je u Josipovićevu uredu na Pantovčaku i s njim upravlja Josipović uz pomoć Saše Perkovića. A ja sve što radim, radim otvoreno i javno. Josipović proglašava paraobavještajnim radom svaku djelatnost koju nisu odobrili Centralni komitet i Partija i tako pokazuje dio komunističkoga nasljeđa od svoga oca Ante koji je bio predsjednik partijske ideološke komisije u onim teškim vremenima odmah nakon gušenja hrvatskog proljeća

5) Suđenje bivšim čelnicima VSOA-e, generalima Grdiću i Preostu, proglašeno je tajnim, navodno upravo zato da bi se prikrila povezanost Grdića u tim aktivnostima sa Sašom Perkovićem, pa i samim predsjednikom države Ivom Josipovićem. Grdić i njegova ekipa “otuđili su ” najmanje pet milijuna kuna, a navodno je dio toga novca redovito mjesečno završavao i na Pantovčaku

U procesu protiv bivših čelnika jugoslavenske Udbe u Münchenu, kojima se sudi za okrutno ubojstvo hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića, uskoro ćete se pojaviti u ulozi svjedoka, što se s posebnim zanimanjem očekuje. Naime, obrana optuženih svako malo Vas predstavlja kao jednoga od važnijih svjedoka. Zašto ste Vi važan svjedok protiv Perkovića i Mustača?

Od okončanja suđenja Krunoslavu Pratesu 2008. godine pa do početka prošle, 2014. godine dao sam petnaestak izjava njemačkome redarstvu o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata na području Njemačke. U njima ima dosta novosti u odnosu na moje svjedočenje na suđenju Pratesu. Također, pronašao sam brojne nove dokumente i dostavio ih njemačkome pravosuđu, a i posredovao sam da se pred njemačkim sudom pojave novi važni svjedoci. Optužnica protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača značajno se temelji na rezultatima tih mojih aktivnosti pa je to vjerojatno i razlog što je odvjetnik Anto Nobilo promijenio retoriku i prestao me u javnosti proglašavati nekompetentnim za taj posao.

Što možemo očekivati u Vašemu iskazu pred njemačkim sudom?

Brojne nove spoznaje o proceduri odobravanja i izdavanja naloga za likvidacije hrvatskih emigranata, posebice o ulozi najviših državnih i partijskih dužnosnika u svemu tome. Naravno, otkrio sam i neke nove vrlo važne podatke o samome slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića. Više o svemu moći ćete saznati nakon moga svjedočenja 13., 14. i 26. siječnja ove godine pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu.

Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo više puta pokušao Vas je diskreditirati. Rekao je da ste suradnik njemačkoga tužiteljstva i slično. Kako to komentirate?

Na taj način pokušava nadoknaditi nedostatak argumenata za činjenično osporavanje moga iskaza.

U nedavnome intervjuu Večernjem listu odvjetnik Nobilo naglasio ja da je u njegovu uredu najveća hrpa papira Sindičićev dosje, a odmah iza toga dosje Bože Vukušića. To znači da vas dvojicu smatra ključnim svjedocima čije će iskaze svim silama pokušati osporiti i obezvrijediti. Jeste li spremni na to i što se može očekivati od Nobila?

Kad je Udba u pitanju, spreman sam na sve. Međutim, takav njihov odnos ne samo da me ne će pokolebati nego predstavlja još veću stimulaciju za moja istraživanja. Nobilo izgleda još uvijek nije shvatio da se promijenilo vrijeme u kojemu su Udba i osobe poput njega bili gospodari života i smrti. Čak ga ni sudbina Perkovića i Mustača nije potaknula na razmišljanja da neke stvari više nisu onakve kakve su bile nekada i da on i njegovi štićenici nisu više nedodirljivi. Evo, upravo nakon te Nobilove izjave u Večernjem listu javili su mi se neki ljudi s raznim materijalima o njemu.

GERMANY TRIAL

Možete li reći o čemu se konkretno radi?

Ima dosta toga, i iz njegova profesionalnoga i iz privatnoga života. Najvažnijima, zbog dubioza koje postoje oko financiranja njemačkih odvjetnika Perkovića i Mustača, čine mi se dokumenti o poslovanju njegova odvjetničkoga ureda, o tome kako je naplaćivao odvjetničke usluge. Troškovi su obrane golemi, a u javnost su izišli dokumenti iz kojih proizlazi da su Perković i Mustač bez ikakve imovine osim mirovina koje primaju. Vlada RH navodno je odbila njihovo plaćanje. Postavlja se pitanje tko onda plaća najskuplje hrvatske i njemačke odvjetnike

Otkud vam podatci o Nobilu?

Recimo tako – od “dobrih ljudi”. Šalim se, ali istina je da je ljudima dosta Nobilove bahatosti potpomognute nekim proudbaški orijentiranim novinarima koji tu bahatost gotovo svakodnevno potpomažu i potenciraju pravdajući to navodnim interesom javnosti za karijeru uspješnoga i bogatoga odvjetnika. Stvarni podatci koje dobivam ukazuju na nešto sasvim drugo. Primjerice, dok je Nobilo bio aktivan kao odvjetnik u Haagu, iz raznih razloga nadziran je s više strana. Kažu mi da se tu svašta moglo doznati – od kriminala u poslovanju do nekih perverzija iz njegova osobnoga života.

I to ćete iznijeti na suđenju u Münchenu?

Nisam siguran hoće li uopće koga u Münchenu zanimati podatci koji diskreditiraju Nobila kao odvjetnika, kao što njega zanima diskreditacija pojedinih svjedoka u postupku, pa i diskreditacija same žrtve, Stjepana Đurekovića, čije je ubojstvo predmet suđenja. No, bude li me tko o tome pitao ili potezao za jezik, naravno da ću reći sve što znam.

Imate li nekih podataka o stvarnim financijerima Perkovićeve i Mustačeve obrane?

Novinar Željko Peratović mjesecima je pokušavao utvrditi financira li država putem Vlade RH, MUP-a ili SOA-e obranu Perkovića i Mustača i sve te institucije to su energično demantirale. Ostalo je otvoreno pitanje na koje nije bilo odgovora: događa li se državno financiranje putem nekoga od trgovačkih društava u vlasništvu države ili, posebno, putem nekoga trgovačkog društva koje kontroliraju tajne službe. Već mjesecima o toj temi nije moguće doznati baš ništa iako su i Nobilo i odvjetnica Lidija Horvat, koja brani Mustača, jedno vrijeme u medijima najavljivali tužbe protiv države. U posljednje vrijeme kolaju glasine da je u angažiranje njemačkih odvjetnika izravno uključen Saša Perković, Josipov sin i savjetnik za unutarnju politiku i državnu sigurnost trenutačnoga predsjednika države Ive Josipovića. Ako je točno da je Saša Perković osobno angažirao njemačke odvjetnike, otvara se pitanje odakle Saši Perkoviću toliki novac jer ne treba zaboraviti da svako sudsko ročište, bez troškova putovanja, istraživanja, prijevoda i drugih sporednih troškova, stoji najmanje pet, šest tisuća eura. Čak i konzervativne procjene ukupnih troškova obrane barataju brojkom od više od pola milijuna eura po okrivljeniku. U ovo se uklapaju i informacije koje govore o tome da navodno neki tajkuni i gospodarstvenici dobrovoljno ili “dobrovoljno” daju novčane priloge za obranu Perkovića i Mustača.

Nedavno ste se požalili saborskome Vijeću za građanski nadzor tajnih službi protiv Saše Perkovića.

Da, nakon što sam još jednom dobio informaciju da se u tim krugovima spominjala mogućnost moje fizičke likvidacije, a povezano s mojim svjedočenjem u Münchenu.

To bi značilo da predsjednik Josipović nije bio u pravu kad je tvrdio da njegov savjetnik Saša Perković nije u sukobu interesa i da se on ne koristi svojom funkcijom kako bi pomogao ocu Josipu.

Naravno da Josipović nije u pravu. Saša Perković već je godinama izravno uključen u opstruiranje istrage i suđenja u Münchenu, pa i tako što je na potpuno ilegalan način pokušavao pribaviti podatke kojima bi se diskreditirali svjedoci protiv njegova oca Josipa. Do te se mjere upetljavao da je i putem zajedničkih poznanika Gizele Đureković i svoje punice Emire Prusac, majke svoje supruge Lejle, slao diskretne poruke, vjerojatno s namjerom da gospođu Gizelu nagovori na povlačenje iz slučaja. Pa možete pretpostaviti na što je sve drugo bio spreman kad je i vlastitu punicu, stariju ženu, angažirao na opstrukciji slučaja.

Ne znači da predsjednik Josipović zna i odobrava takvu aktivnost svoga savjetnika.

Možda bih u to povjerovao kad mi ne bi bilo poznato da Saša Perković u najužim krugovima uvjerava svoje suradnike kako će predsjednik Josipović “nakon pobjede na izborima izgladiti odnose s Nijemcima”, i to, tvrdi Saša, “uz pomoć Amerikanaca”. Dakle, njih dvojica raspravljaju o toj problematici i Saša Perković očigledno sa znanjem i odobrenjem predsjednika Josipovića radi to što radi.

Očekujete li pitanja i prvooptuženoga Josipa Perkovića?

To je Perkovićevo pravo, kao i Mustačevo, i njihova je osobna stvar hoće li ga iskoristiti. Nemam nikakvih problema odgovoriti na bilo koje njihovo pitanje.

Vjerojatno Vam je poznato što su sve dosad poduzimali Perković i njegov odvjetnik Nobilo da ne dođe do izručenja kao i što su sve pokušavali nakon izručenja te tijekom samoga suđenja. Dobar dio toga poznat je i javnosti. Postoji li dio njihovih aktivnosti koje nisu poznate javnosti i koje to?

Već smo mnogo toga doznali o nevjerojatnim pokušajima opstrukcije rada njemačkog pravosuđa i suradnje s Europskom unijom. Međutim, moglo bi biti još dosta iznenađenja oko toga. Iz dvaju sam izvora doznao da su Dorh pod vodstvom Mladena Bajića i dijelovi policije, navodno u suradnji sa Sašom Perkovićem i Antom Nobilom, čak radili na montiranju kaznenih postupaka protiv nekih svjedoka da bi ih zastrašili i potakli na povlačenje izjava koje su dali o djelovanju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Ili, ono što je javnosti nepoznato, a moglo je imati ključnu ulogu kod izručenja Zdravka Mustača Njemačkoj: prije nekoga vremena, u doba pred ulazak Hrvatske u EU, gospođa Gizela Đureković završila je desetak dana na traumatologiji s ozljedama glave i teškim potresom mozga nakon što ju je netko, vjerojatno “slučajno”, gurnuo na tramvajskoj stanici u središtu Zagreba dok je sasvim mirno i izvan svake gužve čekala tramvaj. Naravno, počinitelj ili počinitelji do danas su ostali nepoznati.

Je li se odvjetnik Nobilo doista sreo sa svjedokom Vinkom Sindičićem, o čemu je svojedobno kazivao da je on promijenio optužujući iskaz i mahao njegovom novom izjavom?

Pretpostavljam da će se Sindičić pojaviti kao svjedok na suđenju u Münchenu i da ćemo doznati izravno od njega što se sve zbivalo oko te njegove izjave te da će istina o tim navodnim susretima Sindičića i Nobila mnogo više štetiti nego koristiti Perkovićevoj obrani.

Jesu li pokušali utjecati na Vas, pored ovih prijetnji koje ste prijavili saborskom Vijeću za građanski nadzor tajnih službi?

Stalno je bilo pokušaja da mi se onemogući ili barem oteža rad. Najozbiljniji pokušaj dogodio se u Splitu gdje je Mladen Bajić još dok je tamo bio županijski državni odvjetnik, na osnovi izjava Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, protiv mene podigao optužnicu zbog navodnoga organiziranja otmica dvojice udbaša. Na kraju je i sam predsjednik države Ivo Josipović javno zatražio ubrzavanje moga procesuiranja. Time su htjeli preduhitriti ovo što se sada događa u Münchenu. U to vrijeme dobio sam informaciju da se je u cijeli slučaj na ilegalan način uplela i Vojna sigurnosno obavještajna služba (VSOA) i to tako što je iz tzv. crnoga fonda financirala neke obavještajne aktivnosti protiv mene. Tada je na čelu VSOA-e bio Darko Grdić, tazbinski povezan s Josipom Perkovićem (op.ur.: Grdić je oženio kćer Perkovićeva brata koji živi u Našicama), kojemu se upravo sudi zbog pronevjere novca VSOA-e. Suđenje pred Županijskim sudom u Zagrebu proglašeno je tajnim, navodno upravo zato da bi se prikrila povezanost Grdića u tim aktivnostima sa Sašom Perkovićem, pa i samim predsjednikom države Ivom Josipovićem. Grdić i njegova ekipa “otuđili su ” najmanje pet milijuna kuna, a navodno je dio tog novca redovito mjesečno završavao i na Pantovčaku.

Kako ocjenjujete dosadašnji tijek suđenja Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj?

Potpuno u skladu s njemačkim zakonima i sudskom praksom. Predsjednik sudskoga vijeća suvereno vodi glavnu raspravu s podjednakom distancom prema državnome odvjetniku i obrani. Jedino je na početku Nobilo malo iskakao dok nije shvatio da svojim pomalo šarlatanskim nastupom ne može nikoga impresionirati.

Osim Vas i Vinka Sindičića, koje obrana smatra važnima, najvažniji im je bio Krunoslav Prates. On je potpuno promijenio iskaz u odnosu na onaj koji je dao ranije kada je osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u likvidaciji Stjepana Đurekovića. Jesu li ga na promjenu nagovorili odvjetnici Nobilo i drugi? Je li obrana time postigla ono što je željela?

Pretpostavljam da je to napravio u dogovoru s obranom. Siguran sam da nije uspio uvjeriti sudsko vijeće u svoju novu priču, pa, kako mu to nije pošlo za rukom, može se očekivati kako će taj njegov pokušaj biti kontraproduktivan i za njega i za Perkovića i Mustača. Logično je da će takva nesuvisla promjena iskaza samo učvrstiti sudsko vijeće u uvjerenju da je prijašnji Pratesov iskaz, kojim teško tereti Perkovića, a posredno i Mustača, bio istinit.

U već spomenutome intervjuu, odvjetnik Nobilo govori o porijeklu svoga poznanstva s Josipom Perkovićem. Ono datira iz doba suđenja Andriji Artukoviću kada je Nobilo bio komunistički tužitelj. Odvjetnik priča da mu je Perković pripremio i skrivenoga čuvao ključnoga svjedoka Bajru Avdića. Dugo godina poslije, povjesničar Ivo Goldstein javno je rekao da je to bio lažni svjedok. Što znate o tomu?

Bajro Avdić bio je suradnik bosansko-hercegovačke Udbe, točnije Centra SDB-a u Goraždu. Pseudonim mu je bio “Molunt”. Kao takav doveden je u Zagreb da lažno svjedoči protiv Andrije Artukovića, a za to su ga zajedno preparirali Josip Perković i Anto Nobilo. Ivo Goldstein rekao je 29. studenoga 2010. u televizijskoj emisiji “Markov trg” OTV-a da Bajrić, Perković i Nobilo nisu samo izmislili opis događaja u kojem je Artuković navodno sudjelovao, nego i sam događaj. Radi se nekakvome navodnom sukobu pripadnika ustaške vojske i partizana u okolici Samobora, za koji je Ivo Goldstein ustvrdio da se nikada nije dogodio. Iz drugoga mi je izvora poznato da je Nobilo još u vrijeme pripremanja suđenja Artukoviću znao da je taj događaj izmišljen i da ga je na to već tada upozorio i Josip Boljkovac, dobar prijatelj Nobilova oca.

Nobilo kaže da je Perković imao velike zasluge za prvi Opći sabor HDZ-a jer je pustio sve emigrante da dođu na taj skup, zatim da je Perković bio meta KOS-ove akcije Labrador, pa tako sve do danas, da je Perković žrtva i čovjek kojega je Hrvatska trebala štititi, a ne ga, kako kaže, izručiti stranim gospodarima. Zaslužuje li doista Perković takvu percepciju u odnosu na sve što je radio i u Jugoslaviji i u samostalnoj hrvatskoj državi?

Krimeni zbog kojih se Perkoviću sudi u Münchenu dogodili su se znatno prije događaja koje navodite. Premda se ne slažem s pozitivnom percepcijom koju neki žele nametnuti o njemu, u načelu nemam ništa protiv da bude pozitivno tretiran za neko dobro djelo ako ga je stvarno napravio, kao što treba odgovarati i za brojna nedjela za koja ga se tereti.

Završnica je predsjedničkih izbora. Predsjednički kandidat Ivo Josipović, na prigovore protukandidata, da je i sam nanio štetu Hrvatskoj štiteći Perkovića famoznim lex Perković, odgovara da je on djelovao suprotno, dakle kritizirao Milanovićevu Vladu. Što znate o držanju Ive Josipovića u tome slučaju?

Dovoljno je prolistati tadašnje novine i vidjeti što je Josipović izjavljivao o mogućem izručenju Perkovića njemačkome pravosuđu. Josipović je bio izričito protiv izručenja te je tvrdio da se Perkovića ne smije izručiti čak da “lex Perković” i ne bude donesen. Josipović je rezerve prema “lex Perkoviću” počeo iznositi tek kad je postalo jasno da Europska unija ne će olako prijeći preko prijevare pripremljene u Zagrebu, ali i dalje uz napomenu da se Perkovića ne treba i ne smije izručiti. Znači, njegov stav po tom pitanju bio je još gori od stava Milanovićeve vlade.

Predsjednik Josipović više je puta izjavio da u Hrvatskoj postoji “obavještajno podzemlje”. I Vas je svrstao među pripadnike obavještajnog podzemlja koje stalno djeluje protiv njega.

Ako obavještajno podzemlje postoji i ako ga se može tako nazvati, s obzirom na sve što sam iznio u ovom razgovoru, središte mu je u Josipovićevu uredu na Pantovčaku i s njim upravlja Josipović uz pomoć Saše Perkovića. Ja sve što radim, radim otvoreno i javno. Moji interesi i ciljevi poznati su javnosti, o njima pišem u novinskim člancima i knjigama, a o rezultatima svojih istraživanja javno svjedočim pred sudom u Njemačkoj. Mislim da Josipović proglašava nedopuštenim paraobavještajnim radom svaku djelatnost koju nisu odobrili Centralni komitet i Partija i tako pokazuje dio komunističkog nasljeđa od svoga oca Ante koji je bio predsjednik partijske ideološke komisije u onim teškim vremenima odmah nakon gušenja hrvatskog proljeća.

Ivica Marijačić/Hrvatski list

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari