Pratite nas

Život

Božić u potrošačkoj današnjici

Objavljeno

na

Ipak, unatoč općoj masovnosti njegova obilježavanja na svjetskoj razini, taj kršćanski blagdan možda nikad, kao danas, nije bio tako daleko od svoje biti.

Uistinu, mnogim je kršćanima bolno gledati kako se u našoj Zapadnoj, tzv. kršćanskoj civilizaciji, danas pod proslavu Božjeg rođenja uključuju sve groteskniji sadržaji. Žalosti što umjesto urazmatranju o otajstvu i milosti Božjeg utjelovljenja, svijet Mesiju ponovno ne prepoznaje u Novorođenčetu nego ga traži u ”čudesima” modernog doba. Božić je prerastao u zbunjujuće mimohode Djeda Mrazeva, Snješka Bijelića, božićnih rasprodaja, ukrasa, darova, petardi, alkohola, užurbanosti, buke.

Christmas shopping1Umjesto živoga Boga koji nudi život u izobilju, svijet se zadovoljava konfuznom šarenom potrošačkom histerijom iza koje neće naći ništa doli ispraznosti nad ispraznošću. Kršćanski blagdan Božić kao da je doživio ”poganiziranje”, a u čitavoj priči čini se da za Isusa opet, kao i prije 2000 godina u Betlehemu, nema mjesta nigdje drugdje nego u štali. Jer, takav tretman je naš Gospodin imao kod nas ljudi i daleko prije vladavine potrošačkog mentaliteta, procesa globalizacije, Djeda Božičnjaka, trgovačkih lanaca – nije li u pustinji Izraelu bilo draže Zlatno tele, nije li dugo očekivani Mesija u Betlehemu bio odbijen čak i s vrata prenoćišta, nije li narod u Jeruzalemu umjesto Isusa od Pilata tražio Barabu….

Da, taj konzumentski odnos svijeta prema kršćanskim blagdanima, pa tako i prema Božiću i vjeri općenito valja primijetiti i osuditi, ali on često predstavlja tek neiscrpan poticaj za zgražanje, mudrijanje i KRŠĆANSKU SAMODOPADNOST. Kako se lijepo i nadmoćno osjećamo kada netko kraj nas nema pojma što se zapravo slavi na Božić i ne zna da to i nije najveći kršćanski blagdan. Još ako naiđemo na nekoga tko ne zna što je Tijelovo a što Spasovo…..a mi znamo. Uh, koje miline i nadmoći. Oni ne znaju što slave. Pri tom smo smetnuli s uma da je Bog izabrao nas a ne mi njega i da nijednom svojom zaslugom nismo doprinijeli tom izboru. Da, pozvani smo da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje – svjetlost a ne svijet, sol a ne zemlja. Svjetlost koja će svijetliti te tjerati i druge da se ostave tame, a ne mudrijaši i filozofi koji će ljudima objašnjavati koliko je 2 i 2. Ne znači li to da pravo pitanje možda i nije što Božić znači za svijet ili za kršćane nego, što Božić znači za mene.

Da, štalica u kojoj se On želi roditi, unatoč hladnoći i neredu, je MOJE SRCE i kad mu omogućim da se tu udomi i počne rasti, mogu početi brinuti za donošenje Svjetla onima koji su još u tami ”blještavila ovog svijeta”, pazeći da se zbog milosnog dara koji mi je darovan, NI PO ČEMU NE OSJEĆAM BOLJIH OD NJIH.
BUDIMO BUDNI, jer Ivan Krstitelj snažno je vikao ”PRIPRAVITE PUT GOSPODINU, PORAVNAJTE MU STAZE…”.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Život

Marin Ivanović Stoka šokirao mučnom pričom: Nisam glumac, ovo je bilo iskreno, iz srca

Objavljeno

na

Objavio

Kad vidiš vlastitu smrt, onda to ne može biti ništa drugo nego znak da moraš promijeniti način života. Tako si je to protumačio Marin Ivanović, poznatiji kao Stoka. Na svojem životnom putu poznati reper borio se s ovisnošću, a svoja bolna iskustva, iz kojih je izašao kao pobjednik, pretočio je u monodramu.

Ulična hip-hop priča, puna mjuze, grafita i droge. Za publiku svojevrsno religijsko iskustvo, nešto u čemu su se mnogi prepoznali, smijali se i plakali te pod snažnim dojmom napustili Kerempuh odgledavši premijeru monodrame “Stara škola kreka – iz tame u svjetlo” repera Marina Ivanovića Stoke.

U režiji Marija Kovača, Stoka je iznio iskrenu priču o svojemu bivšem ovisničkom životu, sat i 20 minuta, koliko izvedba traje, junački hrabro i na momente izuzetno dirljivo balansirao je s duhovima prošlosti koji su u ovom trenutku možda nečija aktualnost ili čak budućnost i zaradio samo pohvalne kritike, piše Večernji list

– Bilo je dirljivo. Ali takva je predstava. Prvo publiku malo nasmijem, a potom prelazimo u dramu. Sve kreće od smijeha, a svaki smijeh po pitanju droge i njena uživanja završava suzama, čak i smrću. Predstava je preslika realne situacije. Tko se nije prepoznao u priči, plakao je zbog mene, a tko se prepoznao, plakao je i zbog sebe i zbog mene – rezimira autor.

Za izvedbu se pripremao sedam mjeseci bilježeći situacije u kojima je bio iako, otkriva, nije iznio one najgore. U nekim dijelovima izvedbe nije mogao da i sam ne zaplače. Posebice kada priča o roditeljima ili pak kada plače od izrazite sreće kao što je sjećanje na dan kada je kao dječak prvi put čuo rap, zaljubio se u njega i odlučio se njime baviti u životu.

Psihijatrije, predoziranja, zatvori, krađa, laž… sastavni su dio predstave, a sve je to nekad bilo sastavni dio mojeg života. Od 550 ljudi na premijeri 400 ih je na ovaj ili na onaj način nekoć bilo sastavni dio moje ‘narkomanije’. Oko 200 njih pokrao sam i prevario, a svih 400 svakodnevno sam lagao.

Kad si narkoman, ne mariš ni za koga. Svi oni dali su mi novu priliku, došli kao podrška i skupa smo plakali. U publici su sjedili i moji roditelji, danas ponosni i sretni ljudi. Put koji sam prešao ne bih mogao iznijeti na leđima da nije bilo njih. Njihova pomoć i ljubav su me spasili. Skupa smo kroz vjeru došli do svjetla – kaže pa o vjeri, kojoj je posvetio sam kraj predstave, govori: – Volim posvjedočiti da je vjera bila moj izlaz. Bez nje bih vjerojatno bio mrtav. Danas mi daje mir i zbog toga sam sretan čovjek. Na sceni je već 20 godina. To je njegov teritorij.

No predstava je drugačiji način izražavanja i razvija drugačiji tip emocija, a s time i tremu. – Prvih desetak minuta uvijek imam tremu, ali prije premijerne izvedbe blagoslovio me don Ivan iz zajednice Cenacolo i ona je potpuno nestala – veli. Nove izvedbe su 22. i 23. veljače u Vidri u 20 sati, a plan mu je obići cijelu Hrvatsku. – Poruka predstave je da baš uvijek postoji izlaz. Ovu priču pričam iz svoje perspektive, ali na razini svih nas i može pomoći mnogima.

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Običaji

TRADICIONALNO POKLADNO JAHANJE U TENJI KOD OSIJEKA

Objavljeno

na

Objavio

Poklade su, milo janje moje…

Pjesma se orila ulicama prigradskog, osječkog naselja Tenja na blagdan svetog Blaža, Tripuna i Vlaha u veličanstvenoj pokladnoj povorci koju su predvodili jahači na čelu s glavnim konjanikom Josipom Mihaljevićem.

Pokladno jahanje, Tenja 2018., trinaesta kulturno-tradicijska manifestacija, krenula je i ove godine ulicama Tenje i obišla šest postaja, u organizaciji Centra za kulturu i sport Tenja koji je osnovan 2002.godine, a kada je osnovan i KUD „Josip Šošić“, u spomen na mladića koji je sa 17 godina dao svoj život u obrani naše domovine i tako je najmlađi poginuli branitelj iz Tenje.

Pokladno jahanje i pokladni jahači, tradicija su koja se održala više od 200 godina, od vremena Vojne krajine. Tadašnji su graničari svečano odjeveni išli u obilazak svojih pajdaša na graničnim postajama noseći im pokladno jelo i piće. Po povratku s granice jahači su projahali po svim sokacima sela, a domaćini bi im iznosili piće i ocjenjivali čiji je konj ljepši i gizdaviji, dok bi mlade djevojke gledale koji je momak najljepši.

I ove subote, u Tenji je bilo tako. Na svim postajama, radost, veselje i iskazivanje istinske ljubavi prema hrvatskoj tradiciji. Tako je bilo i u Ulici Luke Botića. Od ranog jutra svečano – hrvatske zastave istaknute na kućama, slavonski otarci – svatovski peškiri, dobrodošlica svim putnicima i namjernicima…Kuha se grah, peku slanina i kobasice dok vije snijeg, žene donose kolače, slavonsku rakiju i domaće sokove… Što je najvažnije nakon dugo vremena sreću se prijatelji, upoznaju novi…

Neka se čuvaju stari, hrvatski običaji! I sačuvat će se dok je divnih, mladih ljudi kao što su tenjski konjanici, momci i djevojke, na ponos i diku Slavonije koja svijetu ima što pokazati.

Do dugo u zimsku, sježnu noć čule su se slavonske pjesme pa i ova, stara: „Poklade su milo janje moje, barem da su u godini troje, poklade su da pjevaju lole, a korizma da se babe mole..“

Ana Diklić

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati