Connect with us

Religija i Vjera

Božićna poruka nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Bozanića

Objavljeno

on

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić uputio je božićnu poruku u kojoj je čestitao Božić i novu 2022. riječima pjesnika Dragutina Domjanića: “Če bi rekel Božiću, Kaj želim si ja, Rekel bi, naj vsakomu Puno srdca dâ. Da bu narod narodu, Kak i bratu brat, I da zadovelen bu, Jemput i Hrvat”.

Braćo i sestre, dragi miljenici Božji!

1. I ovoga Božića dopire do nas poziv pastira: »Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin« (Lk 2, 15). Josip je zajedno s Marijom pošao na put prema Betlehemu, da bi se podvrgnuo jednoj zemaljskoj odredbi, nakon što je prihvatio otajstvo Marijine trudnoće u susretu s Božjom riječju. Došavši u Betlehem, za njih nije bilo mjesta u ljudskim boravištima. No, taj nedostatak nije spriječio Rođenje koje je omogućilo da za svakoga čovjeka bude mjesta u zajedništvu s Bogom.

Bog je došao k nama, izložio se u svojoj čudesnoj ljubavi pred nama i založio svoj život za nas »radi našega spasenja«. Taj nam je neizrecivi zalog Bog darovao u otajstvu Djeteta, u otajstvu Emanuela, u daru »Boga s nama«. U tom se Djetetu Bog toliko približio svakomu od nas jer je postao jedan od nas. Stoga se i mi možemo približiti njemu s povjerenjem i dubokim osjećajem, kako to činimo prema novorođenomu djetetu.

U Djetetu Isusu pojavilo se novo lice Boga; objavio se Bog koji je Ljubav. U Djetetu rođenu u Betlehemu Bog nam dolazi malen da nas ne preplaši i da nas ne nadmaši. Bog je u Betlehemskom djetetu izabrao stanje siromaštva i jednostavnosti da bi pobijedio svaku ljudsku oholost, nasilje, žudnju za posjedovanjem. Betlehemsko dijete je blago, dobrohotno i pristupačno, jer ne želi osvajati snagom koja se silom nameće, nego jednostavno želi biti prihvaćeno u ljudskoj slobodi.

2. U Božiću ljudi prepoznaju nešto svoje, nešto što ih se tiče i povezuje, a što je sažeto u odnosu prema Djetetu. Božić ostaje prepoznatljiv i općeprihvaćen snagom puta kojim započinje i koji prolazi svaki čovjek. Utjelovljenje Riječi Božje, Isusovo Navještenje, Začeće i Rođenje, Isusov dolazak daje božanski smisao našemu životnomu putu i postaje razlog za radost i slavlje. Zato je važno uputiti se prema Betlehemu, slušati nebeski glas i dati se obasjati svjetlom koje siđe s neba. Pomažu nam naše božićne pjesme, za koje o. Bonaventura Duda napisa da su prepjevano evanđelje hrvatske duše, zatim svjetlosni ukrasi, darovi, blagovanja, razigranosti. Tamo gdje nema otvorenosti za dar Otajstva, za ushićenost da je Bog postao čovjekom i očitovao se kao Dijete, uzaludna je sva blagdanska trka i prepušteni smo ispraznosti koja se gasi i ostaje nijemom.

Božić je posred čovječanstva posijao sjeme nove nade za sve i za svakoga, onkraj vlastitih granica, zasluga i osobnih mogućnosti. Ne postoji razdoblje povijesti u kojem ljudi nisu gladni istine, ljubavi, ljepote i dobrote; trajno tragaju za mirom i sigurnošću. Kristovo rođenje objavljuje gdje ih se može ne samo naći, nego i susresti. S pravom smijemo potvrditi da čovjek koji slijedi Betlehemsko dijete postaje ljudskiji. Slijedeći ga, u Isusovu čovještvu pronalazi dobrotu i milosrđe koje ga vodi u susret s nebeskim Ocem te s braćom i sestrama. S Isusom Kristom, Sinom Božjim i bratom našim, Bogu se smijemo obraćati: »Abba! Oče!« (Gal 4, 6).

3. Slušajući Božju riječ o Kristovu rođenju i dolazeći pred jaslice, pred kolijevku Bogočovjeka, ljudi svakoga naraštaja nalaze se pred istinom o dostojanstvu ljudske osobe i o njezinim ograničenostima; o Stvoritelju i o njegovoj ljubavi; o povezanosti s drugim stvorenjima i o potrebi zajedništva među ljudima. Sve polazi od činjenice da smo pozvani u život, da mi sami nismo svoje izvorište, nego nam je život darovan. Na pitanje o razlogu našega postojanja ne pronalazimo točniji, potpuniji i radosniji odgovor od ljubavi Stvoritelja.

Gledajući povijest čovječanstva i svoja iskustva: predivne dosege ljudskoga uma, ruku i srca, ali i neobjašnjivu nebrigu glede uništavanja stvorenoga svijeta i učinjenoga zla, jasno je da je čovjek u slobodi koja mu je svojstvena sposoban očitovati neizmjernu ljepotu Božjega lica, ali i lice nagrđeno ružnoćom grijeha. Svakoga dana, nažalost, zornije vidimo i snažnije osjećamo teškoće koje nastaju zbog odbijanja otajstva Djeteta, pretočeno u sebičnost i zatvorenost za dar djece.

Kao kršćani ne možemo biti ravnodušni, a Božić govori o žurnosti iscjeljenja svijeta koji je dezorijentiran. Bog je poslao svoga Sina kao Dijete da bi svijet učinio cjelovitim, da bi mu podario cjelov, poljubac života koji liječi. Za vjernike je to dioništvo dvosmjerno: sudioništvo u božićnoj Božjoj brizi za čovjeka i sudioništvo ljudskom brigom za bližnje. Osim toga, Božja dobrostivost i njegov poziv čovjeku temelj su za prihvaćanje poslanja koje je šire od prolaznosti. Budući da otajstvo života izvire iz vječnoga Božjega nauma, ono i svoj uvir ima u vječnosti, u Bogu.

Papa Franjo nas je pozvao da tijekom idućih mjeseci kao Crkva živimo nedavno započeti Sinodski hod. Lijepo je primijetiti da nutarnju dinamiku zadanih naglasaka toga hoda prepoznajemo u otajstvu Djeteta: zajedništvo temeljeno na susretu s Bogom, dioništvo koje je dar i preduvjet djelovanja s Bogom te kršćansko poslanje koje otvara nove putove.

4. Tko ne shvaća otajstvo Božića, ne može razumjeti temelj kršćanske egzistencije. To nam tumači i hrvatski drevni naziv za Isusov rođendan: Božić – mali Bog. Poruka je jednostavna i duboka: veliki Bog htio je prići nama kao malo Dijete. Božić povezuje ljudsko i božansko, našu zemaljsku ograničenost i nebesku bezgraničnost. Božić je početak onoga djela u kojem je stvorenost obnovljena istom snagom Ljubavi koja se očituje u čovjeku na najizvrsniji način kada s Bogom surađuje u prihvaćanju dara života. To čine ponajprije roditelji, a zatim i svi koji se zauzimaju za život od čudesnoga trenutka začeća.

I ovom su nam prigodom dobrodošle poticajne riječi bl. Alojzija Stepinca o djetetu kao slici Božjoj: »Ako je pak dijete slika i prilika Božja, onda se njegova vrijednost ne da procijeniti ničim na toj zemlji. Ono vrijedi više od svega zlata i srebra ovoga svijeta; ono vrijedi više od svega ostalog bogatstva ovoga svijeta. Nisu dakle djeca vlasništvo roditelja, a još manje koga drugoga, pa bila to i najveća država na svijetu, nego su vlasništvo Božje i dar Božji roditeljima« (Iz Katehetskih propovijedi, svezak 1, str. 268).

Ne smijemo zaboraviti da je najizrazitije novozavjetno ime za Isusa Krista upravo »Sin«, Sin Božji. U njemu je Božje dostojanstvo označeno pojmom koji nas vodi do Djeteta u betlehemskim jaslicama. Dijete Isus pokazuje nam put kako se susreće Boga i ostaje u njegovoj prisutnosti. Prije nego što je Isus Krist postavio dijete kao uzor naših međuljudskih odnosa, on sâm je pošao putom djetinjstva i malenosti. »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko« (Mt 18, 3).

5. Tko ne prihvaća Isusa sa srcem djeteta, ne može ući u kraljevstvo nebesko. To je evanđeosko djetinjstvo koje upućuje na vječnoga Sina Božjega po kojem svi mi postajemo djeca Božja. Listajući evanđelja, zadivljeni smo odnosom koji Isus ima prema djeci. Ne samo da je Isus dopuštao djeci da mu se približe i blagoslivljao ih, nego je i žestoko prijetio onima koji bi ih sablažnjavali i navodili na grijeh.

Dapače Isus izričito postavlja dijete kao znak i simbol onih kojima je namijenjeno kraljevstvo nebesko. Upućeni smo u Betlehem da bismo se susreli s otajstvom Djeteta jer je vječni Sin Božji u vremenu postao pravo dijete i božićnim svjetlom obasjao svu djecu. Stoga se Božiću najviše raduju djeca, mala djeca i ona odrasla, ali mlada po vjeri, jer smo svi u Isusu djeca istoga nebeskoga Oca.

Braćo i sestre, ispunjeni smo brigama i problemima, osjećamo svu težinu naših ranjenosti i padova, upuštamo se u bezbroj žučljivih rasprava koje nas umaraju, oduzimaju nam životnu radost i ostavljaju nas u izgubljenosti. Stoga, možda je danas više nego ikada potrebno otvoriti se evanđeoskim vrlinama kojima su obdarena djeca: radost, povjerenje, zajedništvo, spontanost, dobrohotnost koja u bližnjemu vidi najprije prijatelja. Dijete je istinoljubivo i sve u životu doživljava kao dar; ono je spremno za radost, veselje, igru i slavlje. Dijete u svojoj spontanosti i neposrednosti živi od budućnosti. Dijete je odgovor na naša traženja i lutanja, na naš pesimizam i umor. Božić nas poziva da pođemo u školu djece, kako bismo u naš život unijeli više vedrine i radosti, pouzdanja i nade, što smo kao kršćani pozvani živjeti i svjedočiti.

Dijete u odrastanju traži blizinu i zajedništvo, kako roditelja i obitelji tako i društvene zajednice, a osobito vjernika, počevši od župe. Odgoj i briga za dijete već po sebi zahvaća ne samo brigu obitelji, nego i šire zajednice. Božić postavlja pred nas pitanje: Je li naše društvo prijateljski otvoreno prema djeci? Raduje nas što se grade vrtići i brine se o dječjim bolnicama, ali stanovita nesnošljivost pokazuje svoje pravo lice u nekom sve prisutnijem nemaru i omalovažavanju obiteljskoga života, u stanovitu prekrivenu prijeziru prema obiteljima s brojnom djecom, u došaptavanju kako je dijete samo nov i dodatan teret, u propagandi i borbi protiv nerođene djece. Sudjelovanje društvene zajednice u životu i odgoju djece, s posebnim osjećajima prema obiteljima i s brigom punom potpore roditeljima i djeci, pripada upućenosti ljudskih bića jednih na druge koji su u konačnici povezani suosjećanjem i ljubavlju.

6. Pandemijske uvjetovanosti u kojima proslavljamo drugi Božić zaredom ne trebamo živjeti isključivo kao nemogućnosti, nego treba i njih prihvatiti u svjetlu Božje Riječi, Božjega govora koji uvijek nudi novost. Dok svijet potrošnje naglašava ograničenosti, mi molimo milost da vidimo prilike za snažnije življenje duhovne vrijednosti Božića. Budimo posebno pozorni prema djeci, nemojmo na njih prenositi svoje strahove, zbunjenost, nesnalaženje i gorčinu.

Bog je postao čovjekom. Utjelovio se i nas uveo u zajedništvo svoga života. Prožeo nam je srca svojim Duhom i dobrotom, da ne bismo ostali ravnodušni i nemilosrdni. Probudio je u nama čežnju za vječnošću i pozvao nas da se zauzmemo za bližnje. Ovo je vrijeme iznimna prilika da stvorimo nova zajedništva ljubavi; da obnovimo narušene odnose; da oprostimo i da tražimo oproštenje; da ohrabrimo klonule i obradujemo osamljene.

I ne zaboravimo – molitvu. U nju uključimo sve. Molimo za bolesnike i zdravstveno osoblje; za one koji žaluju zbog gubitka svojih najbližih. Vapimo Gospodinu molbama da nas oslobodi od pošasti uzrokovane koronavirusnom bolešću. Čuvajmo zajedništvo molitvom, jer je u njoj Bog s nama, Emanuel.

Braćo i sestre, i ja se preporučujem u vaše molitve, dok molim Gospodina za vas, da vas blagoslovi.

Čestitajući Vam Božić i novu 2022. godinu, naviru mi riječi našega pjesnika Dragutina Domjanića:

Če bi rekel Božiću,
Kaj želim si ja,
Rekel bi, naj vsakomu
Puno srdca dâ.

Da bu narod narodu
Kak i bratu brat,
I da zadovelen bu
Jemput i Hrvat.

Kardinal Josip Bozanić
nadbiskup zagrebački

Zagreb, o Božiću 2021. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari