Pratite nas

Priče

Božićna priča fra Ante Marića: Tužni Božić Katarine Kožul

Objavljeno

na

Kad sad sjednem pred jaslice i pustim Božiće da mi dušom prođu, ustrepta mi srce.

Od onih koji su se samo u dušu složili i čine joj temelj tkiva, a nisam ih svjestan.

Još nisam ni govorio ni pamtio.

Samo sam plakao i mirovao u majčinu krilu.

Do ovih posljednjih koji su tu u duši, ali ih se slabije sjećaš od onih iz mladosti.

Onih kad si mislio da je Božić samo za starije i samo za nejake, piše fra Ante Marić za Večernji list BiH.

Fratri i narod

Skupljali smo mahovinu. Bila je smrzla. I dan je smrznut. Nakupili smo dosta mahovine.

No, za planirane jaslice bilo je to malo. Smjestili smo jaslice točno podno glavnog oltara. Napravili smo i staju od dasaka i pokrili je slamom. Torove smo napravili od pravog suhozida, dolce s ozimom pšenicom, lješnjake, stogove sa sijenom, puteljke što su vijugali kroz zaselak, sve.

Pošao sam niz Brijeg prema rijeci da skupim to mahovine što još nedostaje. Put je išao do groblja, pa se od njega istoku strmo obarao prema mlinici. Uz mlinicu je i zgrada hidrocentrale. Dan je bio onaj pravi predbožićni. Tih, ptice su samo osluškivale i nisu pjevale. Bešumno su prelijetale s grane na granu. Sjeo sam na prag mlinice i zapalio. Šum je vode bio čaroban.

Tu su još u ovoj danas bez krova i napola srušenoj mlinici i hidrocentrali sanjali Božiće koji su trebali doći. Pričala je Iva.

Fra Augustin je molio iz svog svećeničkog molitvenika. Na latinskom. Šapat se njegove molitve lijepo slagao s klokotom mlina. Svako malo bi mlinar pogledao prema njemu. U hidrocentrali su bili drugi fratri. I narod.

Pucalo je po Brijegu, a po neka granata bi pala i u blizini mlinice i hidrocentrale. Iva je bila najstarija od sve djece što su se od pogibli sklonili iz Mokrog. Čuvala je još dvije mlađe sestre i brata kojem je bilo tek sedam godina. Tu su i druga djeca iz njihova zaseoka. Tih nekoliko dana koje su već proživjeli u mlinici Ivu su uvježbali u svemu. Naučila je kako će djecu najbolje ušuškati pred spavanje, znala je što će im izjutra dati jesti, a stalno je mijesila novi kruh.

Brašna je, Bogu hvala, bilo koliko god hoćeš. Svako malo bi fra Augustin Ivi ponešto dao. Sad soli, sad ulja, sad opet mlijeko. Brinuo se između svih opasnosti da ima za djecu. I kad je sve utihnulo, krenuli su onim istim putom, sad uzbrdo. Fratri i narod. I Iva s djecom.

Kad su stigli do gimnazije, srce im se steglo. Sve se još dimilo. U susret su im trgnuli partizani s uperenim strojnicama. Fratre su odmah, uz povike i psovke, odvojili:

“Ovamo, bando ustaška, zar vas još ima?!”

Iva je htjela obraniti fra Augustina, a jedna ju je partizanka kundakom udarila u slabine, “Odmakni se, ženo, ili ćeš proći gore od njih. Jami tu svoju djecu i put pod noge.”

Više od bolnoga i tupog udara Ivu je zaboljelo da ju je nazvala ženom. Bože, meni je tek dvanaesta. Zar izgledam tako staro. Nikada Iva nije zaboravila taj rastanak s fra Augustinom i drugim fratrima iz fratarske mlinice i hidrocentrale.

Nikada ih više nije vidjela. I nisu više smjeli o njima ni govoriti. Jedno joj je ostalo u sjećanju. Fra Augustin im je navečer, kad bi izmolio sve svoje molitve, pričao tako zanimljivo da bi sve zaboravili i bili presretni slušajući ga. Pričao im je kako su i gdje fratri nabavili velike figure za jaslice za crkvu. Sva su djeca već vidjela te figure i svima su zasjele u dušu. Ali, figure nabaviš jednom i imaš ih svake godine.

A mahovina?! E, ona zna biti nevolja. Nju valja svake godine naći za jaslice. I zna biti godina kad je snijeg tako velik da je ne možeš nabrati, zna godina biti mrzla, pa se opet ne da nabrati. A kad želite brati mahovinu, e onda to tražite u Pratarskim Lukama, evo, oko ove mlinice i hidrocentrale.

Tu je riječ Iva zapamtila. I svake je godine išla u Pratarske Luke nabrati mahovine. I svake je godine za fra Augustina i druge ubijene fratre molila krunice. A Ivi, koja je nizala godine, oko Božića iz glave nije izlazila Katarina.

Život u tuđini i tragedija

Katarina Kožulova.

fra Ante Marić

Bila je najljepša u selu. K tomu još i smjerna, blaga, povučena, a ipak odvažna i stamena. Čim se udala, muž joj odlazi u Njemačku. Kao i svi u ta doba. Ostaje sa svekrom i svekrvom. I prve je godine braka rodila sina. Sina Mijata.

Bio je sve njihovo uzdanje, na osobit način djedovo.

No, brzo stiže crna kukavica i crni glas donese. U Njemačkoj je poginuo Katin čovjek, Mijatov otac. Nije on to mogao izdržati. Nije nikad iz sela otišao dalje od Brijega. Nije mogao bez mene, nije mogao bez Mijata, nije mogao bez oca i matere. Jednostavno, nije mogao i nije htio bez nas živjeti. On se jednostavno s vrha novogradnje na kojoj je radio strmoglavio. Kuća se započela graditi, a sad novac presahnuo. I Katarina odluči, nakon što se oko ukopa sve smirilo, sama poći u Njemačku. To sad kao grom pogodi svekra i svekrvu.

“Nevista, ne’š vodit’ i Mijata?!”

“A, kud bi bez njega?!”

“Mi ćemo ga čuvati. Bit će mu lipo, ne boj se!”

“Umrla bih bez njega prvu noć.”

Svekar je samo izišao iz kuće i krenuo put ograde što je bila samo tu malo dalje u brdu. Tamo je uvijek išao kad nije znao ni što bi, ni kud bi. Kad mu je bilo teško. A sad mu je bilo teško isto kao onda kad su mu javili da mu je sin jedinac u Njemačkoj poginuo.

I zakratko je Kata bila u Njemačkoj i zaposlila se u hotelu. Stekla je prijatelje brže nego Mijat.

Njemu se na sve bilo teško naviknuti. Nije znao jezik te je djecu samo promatrao i njegove su oči bile tužne. Između sve te djece, jedan je dječak Mijata zavolio. Zavolio ga iz dubine svoga nevinog dječačkoga srca. I Mijat njega.

Uvijek bi on Mijata uzeo u svoju momčad za nogomet. Ne samo zato što je Mijat dobro igrao nogomet već više što ga je želio u svojoj momčadi i što mu je želio dati do znanja da mu je prijatelj.

Najteži su bili Božići. I Katarini i Mijatu.

Ona nije imala puno slobodnih dana kako bi mogli putovati u Hercegovinu, tamo ostati bar koji dan te se mirno vratiti. Radilo se tu o dan-dva za Božić i tako za Novu godinu. Tako su mnoge Božiće proveli u Njemačkoj. To je ostavljalo traga i na starce u Hercegovini, i na Katarinu i Mijata u Njemačkoj.

Djed je kopnio, bivao sve tužniji i sve povučeniji. Zadnjeg je Božića, dok su se opraštali, rekao Mijatu, – Daj, Bože, moj Mijate, da me više vidiš. Mijat je volio djeda više od svega. Pao mu je u zagrljaj i ljuto zaplakao. Katarina su i baka gledale u stranu i suze su im samo tekle. Pošao je djed prema svojoj ogradi, a Katarina za njim. Nakon desetak koraka iza kuće je zastao. Katarina mu je pristupila i izustila,

“Ćaća, fala ti za sve.”

On ju je omjerio i strogo i očinski. Gledao je i Katarina nije mogla izdržati taj njegov pogled.

“Kate, vamo pričaju da se s nekim Talijancem viđaš…”

“Nemoj, ćaća, tako ti svega. Nemoj o tome. To je bilo i prošlo. Grij san svoj debelo naplatila…”

“Pazi nam na Mijata…”

“Oću, ćaća, zato san te tila na samo i vidit. Znan što ti Mijat znači, i baki i meni. On mi je sve moje.”

Djed je gledao u zemlju i polako dizao pogled prema Katarini, prema svojoj nevjesti. Ona mu je bila uvijek mila. Koraknu nakon nekog vremena k njoj i očinski je zagrli i privinu na prsa.

Ostali su tako nekoliko, pa se djed odmaknu korak i, gledajući Katarinu u oči, reče:

“Zbogom, moja Kate! Nikad više!”

“Nemoj, ćaća! Nemoj, svega ti!”

Rukama je Katarina brisala suze koje su samo letjele niz lice. Otišli su Katarina i Mijat natrag u Njemačku.

Ubrzo je djed umro. Katarini su javili tek nakon ukopa jer je tako djed na času smrti baki zapovjedio. Katarina je pročitala pismo koje je našla u poštanskom sandučiću pred ulazom, samo je sjela na stube i gorko zaplakala.

Nije se mogla pomaknuti. Mijat je došao iz škole i kad je vidio majku uplakanu, sjeo je u njezino krilo. Shvatio je što je. Uzeo je pismo iz njezine ruke i čitao, a suze su Mijatove padale na slova koja su pričala o smrti voljenoga djeda.

Zagrlio je svoju majku i s njom tiho plakao. Katarina je radila i na Badnjak. Bilo je ledeno. Mijat se dogovorio sa svojim prijateljem da će praviti snješka. Mijat ga je čekao i čekao, ali prijatelja nije bilo. Mračilo se.

Tužan je Mijat krenuo svojoj kući. Bila je zaključana. Nije imao ključa. Majka je mislila da će se, kako joj rekao, zadržati sa svojim prijateljem. No, njegova prijatelja roditelji nisu pustili s obrazloženjem:

“Budi razuman. Badnjak je. Sad je svatko sa svojima.”

Hladnoću noći grijala je melodija božićne uspavanke “Stille Nacht” i svojom milinom malom Mijatu još više razdirala srce. Majka ga je zatekla pred ponoć. Uzela ga u naručje, ponijela u sobu:

“Sine moj, led si ledeni!”

” Mama, prijatelj će mi doći, on me nikada nije lagao.”

“Neka, Mijate, uključit ću peć… ”

Katarina je odvila plin, položila Mijata u krevet, prekrila ga pokrivačem i svila se do njega. Shrvana umorom i životom, htjela je sa svojim sinom samo zaspati. Vječno zaspati. Mijat kao da je iz daljine čuo prijatelja kako ga doziva:

“Mijat, Mijat… ”

Omamljen plinom i majčinim zagrljajem, nije se mogao odazvati. Samo je utonuo u san.

Fratar je vodio ukop Katarini i njezinu Mijatu.

Djevojke su igrale tužno kolo naopako. Na bijeli Mijatov lijes su bacile tri jabuke. Katarina je legla do svoga muža sa svojim Mijatom.

Bijaše to tužni Božić Katarine koja se sa svojim Mijatom vratila svojoj kući.

fra Ante Marić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Tužna Božićna priča o Anti iz Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

“Evo vam jedne božićne priče od danas… Zapravo bih najradije vrištala od nemoći i nemoćnog jada. Možda bi taj vrisak netko čuo”, podijelila je svoju priču vukovarska ratna sestra, Slavica Marić ne nadajući se da će se za njezinu priču o Anti iz Vukovara itekako čuti.

“Danas prije podne, šetam pješice od KBC Rebro prema udaljenom parkingu nasuprot Maksimira, gdje sam ostavila auto..

Ispred mene, polako, šepajući, ide čovjek mojih godina i razgovara telefonom..pažljivo ga obilazim i usput čujem razgovor:
“Nemoj plakati, bit će sve dobro. Pustili su me danas iz bolnice, iako su trebali u petak, ali su odlučili zadržati me i preko Božića..Odredili su mi 10 kemoterapija..Evo, sad idem prema tramvaju pa ću na autobus i dolazim kući u Vukovar…molim te, nemoj plakati, znaš da ta tvoja štitnjača ne podnosi stres… Sad me ne boli, dobio sam lijekove, ne znam kako će biti kad popuste. U svakom slučaju, dolazim kući i onda će već nekako biti! Ne plači, molim te, teško mi je slušati te..”

Zastanem, ne mogu proći. Ne mogu otići i praviti se da nisam čula: “Oprostite, mogu li vam pomoći? Mogu li vas odvesti, vidim da vas boli….”

“Hvala vam, ne treba, polako ću do tramvaja…” odgovara ponosni čovjek, neugodno mu je. Nastavi razgovarati sa ženom. Ja polako idem pored njega, kao da ništa nije rekao..On umorno i pod teškim stresom, uplašen, tješi svoju ženu da će sve biti dobro, da ne plače, ponavlja to opet i opet..

Stigli smo do parkinga, lagano ga uhvatim za lakat i skrenem prema automobilu. Zbunjeno me pogleda, ali ide poslušno, bez riječi..Pomaže mi isparkirati auto stješnjen da on ni ne može ući u auto..BAcim torbu na zadnje sjedalo i otvorim mu vrata: “Udjite, odvest ću vas!” Pokušavam veselo dati mu nadu u bolje…

“Je li vam usput?!” s brigom u glasu pita. “Uopće nije važno! Ja sam Slavica! ” Pružam mu ruku. “Ja sam Ante, drago mi je, niste trebali…”

Započinjemo razgovor, pitam ga za prezime…Kad mi je rekao, šok me pritisne na sjedalo…Ja znam to prezime…ta je obitelj izgubila mnogo članova u Vukovaru, za neke i danas ne znaju gdje im je grob..Dva su mu brata našli, stariji nije htio s Antom u proboj iz opkoljenog Vukovara, odlučio je ostati radi mladjeg brata, da ga sačuva…Našli su ih poslije par dana u podrumu na Gjergaju..Mati mu nikad nisu našli..priča mi svoju tugu..
I sad mu moram reći, da ga znam, da se mi poznajemo, da sam ja vodila svu skrb za branitelje Vukovara, konvoj za ranjenike i sve razmjene zarobljenika i da sam mu “ratna sestra”…

I …otvori se duša… izašao je u proboju, nikada nije zatražio status branitelja, radi već 25 godina za firmu koja sada ne isplaćuje plaće…Ide kući, u Vukovar, ima kćer od 13 godina, obitelj nije imala što jesti za Božić…On sada ide na autobus, ali nije siguran da će ga primiti u autobus….

“Zašto, kako?” Ne razumijem zašto ne bi mogao ući u autobus…

“Nemam dovoljno da platim kartu. Neće me primiti sigurno.” Tiho kaže…”Ali, zamolit ću ga, ako dodje neka kontrola preuzet ću krivicu na sebe”…”

Ovo je trenutak kada bih mogla početi urlati od bola, vrištati, psovati, kleti, bjesniti, proklinjati…vrištati da me samo nebo čuje..na sve one koji su odgovorni, koji su krivi, koji su lopovi i pljačkaši ove zemlje, koji ne poštuju nikoga i ništa, zbog ljudi za koje nema mjesta u ovoj zemlji, koji su osudjeni na propast ili odlazak, bijeg odavde, ponovo kao i 91. s malo stvari u ruci…ili ostanak ovdje i tiho umiranje…
Ante ne osudjuje nikoga, kaže da misli kako su nas namjerno zavadili, zna da ni u Srbiji nije bolja situacija za život..

Dobio je geler u kralježnicu, ali je operacija dobro prošla…Nikada nije zatražio naknadu za ranjavanje…Ma, nije to ništa bilo!” Pravda se.. Brzo sam nakon operacije se vratio na ratište..

Ali…na tom mjestu danas ima karcinom, koji je zahvatio već nekoliko kralježaka, boli ga i zato šepa…Ne smije ženi ni priznati..ona se i tako već previše brine…
Otišao bi i on van, iako je uvijek bio za Hrvatsku, samo da je zdrav.
Ne da mi da ga dovezem pred Autobusni kolodvor, već samo do prilazne ceste “da mi bude lakše izaći”…a on će se već snaći…

Molim ga da pričeka, petljam po torbi, svi smo sirotinja..Srećom, imam sa sobom zadnjih 200 kuna, do zadnje plaće prije mog odlaska van iz zemlje….Pomažem mu da izađe iz auta i grlim ga, guram mu u drhtavu ruku novčanicu i ne dopuštam da se buni..”Kako ću ti se ikad zahvaliti!” zbunjeno me pita..

“Samo ti ozdravi, to je najvažnije!” grlim ga…”I molim te, podnesi te papire za status branitelja, molim te! TO moraš riješiti!”

Šepajući ide polako prema zgradi Autobusnog kolodvora i traži me pogledom, smiješi se i široko mi maše rukom…

Ne morate ići u crkvu, ne morate biti ni vjernik, da biste razumjeli da Bog uvijek pošalje Anđela da pruži ruku i pomogne, makar samo i sitnicom..

I zapamtite samo jedno: Kada ste vi taj Anđeo, a to ćete sigurno prepoznati, nemojte se oglušiti, nemojte produžiti, zastanite i učinite koliko možete.
Ponekad i samo lijepa riječ i topli bratski zagrljaj daju čovjeku nadu i podstrek da se počne boriti.
Boriti ponovo, za sebe, za svoje zdravlje, za svoju obitelj, za svoju domovinu…Vraćate mu nadu u ljude i u život.

Sada ja molim, ovdje, one koji mogu pomoći, kao i vukovarske branitelje, da mi se jave i da pomognu…Ovoj obitelji treba pomoć, a ovom čovjeku treba pomoć oko papira i statusa branitelja.

Sad vas ja molim, budite Anđeli i javite se, pomozite Anti”, napisala je Slavica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

‘Idite svi, dok sam ja živ ovuda prema gradu nitko neće proći’

Objavljeno

na

Objavio

Alfred Hill

Rođeni Vukovarac bojnik Alfred Hill, prvi zapovjednik Vojne policije u Vukovaru, poginuo je 16. listopada, istog dana kad i Blago Zadro. O njemu za 24sata.hr priča njegova kći Staša i suborac Ivan Anđelić Doktor

Prvog zapovjednika vojne policije u Vukovara Alfreda Hilla obitelj je zvala nadimkom Miki dok mu je borbeni nadimak bio Atila. Najviše od svega volio je svoju obitelj, ženu Melitu i kći Stašu, i svoj rodni grad.

Njegova kći imala je pet i pol godina kad je ostala bez oca koji je u 35. godini junački poginuo u obrani grada heroja. Istog dana kad i jedan drugi junak – Blago Zadro.

– Bila sam malena pa se svoga oca sjećam ponajviše iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak, nešto je ostalo u sjećanju. Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima.. – priča nam Staša Hill Mađarević (32), koja je danas liječnica, trenutno je na zadnjoj godini specijalizacije i majka je dva sina.

‘Tata, imaš li pušku, bombu, moraš se obraniti!’

– Ja sam s mamom bila u Rijeci, a tata se borio u Vukovaru i sjećam se da bi i ja telefonski pričala s njim i uvijek bih ga pitala: Tata, je li imaš sa sobom bombu, imaš li pištolj, imaš li pušku? Htjela sam biti sigurna da će se obraniti i da mu se neće ništa dogoditi – priča nam sjećanja na svog oca Staša te ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dileme. On je svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani.

Hill je po zanimanju bio pravnik. a prije rata radio je u Hrvatskim šumama u Osijeku. Svi prijatelji i obitelj od rođenja su ga zvali Miki. Ušao je u sastav pričuvnih snaga Zbora narodne garde Vukovar u svibnju 1991. i sudjelovao od prvog dana u organiziranju obrane Vukovara.

– Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati! – govori nam Staša.

‘Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi!’

Alfred Hill nastradao je od minobacačke granate braneći položaje na Sajmištu. Granata mu je presjekla noge te je iskrvario.

Ivan Anđelić Doktor, jedan od zapovjednika na Sajmištu, prisjetio se Hilla. Kaže da je on bio istinski borac koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost

– Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem – ističe Doktor.

Kad je ranjen, Hill je preko Motorole pozvao upravo njega da mu pomogne. Taj su se dan u svim krvavim akcijama zajedno borili. Kad su se u jednom trenutku dogovorili razdvojiti, jer takav im je bio plan, Hill je rekao Doktoru: ‘ Idite svi, a meni ostavite samo jednog. Dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći’. Nije prošlo ni pola sata kako su se rastali kada se začuo njegov glas na motoroli.

– Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi! Krv mi se sledila i u prvim momentima nisam mogao doći k sebi dok je on još nekoliko puta ponovio samo moje ime i tražio pomoć. Odmah sam javio Jastrebu da hitno šalje pomoć. Pomoć mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno – prisjeća se Doktor.

Kad su ga našli ležao je u lokvi krvi, mrtav. Ozljede su bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi.

Najprije je pokopan u dvorištu Lučke kapetanije, zatim je prebačen na vukovarsko Novo groblje, a tek nakon ekshumacije i identifikacije pokopan je na Memorijalnom vukovarskom groblju.

Ulica na Sajmištu u Vukovaru nazvana je njegovim imenom. Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske također nosi ime ovog velikog junaka.

24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari