Pratite nas

Priče

Božićna priča fra Ante Marića: Tužni Božić Katarine Kožul

Objavljeno

na

Kad sad sjednem pred jaslice i pustim Božiće da mi dušom prođu, ustrepta mi srce.

Od onih koji su se samo u dušu složili i čine joj temelj tkiva, a nisam ih svjestan.

Još nisam ni govorio ni pamtio.

Samo sam plakao i mirovao u majčinu krilu.

Do ovih posljednjih koji su tu u duši, ali ih se slabije sjećaš od onih iz mladosti.

Onih kad si mislio da je Božić samo za starije i samo za nejake, piše fra Ante Marić za Večernji list BiH.

Fratri i narod

Skupljali smo mahovinu. Bila je smrzla. I dan je smrznut. Nakupili smo dosta mahovine.

No, za planirane jaslice bilo je to malo. Smjestili smo jaslice točno podno glavnog oltara. Napravili smo i staju od dasaka i pokrili je slamom. Torove smo napravili od pravog suhozida, dolce s ozimom pšenicom, lješnjake, stogove sa sijenom, puteljke što su vijugali kroz zaselak, sve.

Pošao sam niz Brijeg prema rijeci da skupim to mahovine što još nedostaje. Put je išao do groblja, pa se od njega istoku strmo obarao prema mlinici. Uz mlinicu je i zgrada hidrocentrale. Dan je bio onaj pravi predbožićni. Tih, ptice su samo osluškivale i nisu pjevale. Bešumno su prelijetale s grane na granu. Sjeo sam na prag mlinice i zapalio. Šum je vode bio čaroban.

Tu su još u ovoj danas bez krova i napola srušenoj mlinici i hidrocentrali sanjali Božiće koji su trebali doći. Pričala je Iva.

Fra Augustin je molio iz svog svećeničkog molitvenika. Na latinskom. Šapat se njegove molitve lijepo slagao s klokotom mlina. Svako malo bi mlinar pogledao prema njemu. U hidrocentrali su bili drugi fratri. I narod.

Pucalo je po Brijegu, a po neka granata bi pala i u blizini mlinice i hidrocentrale. Iva je bila najstarija od sve djece što su se od pogibli sklonili iz Mokrog. Čuvala je još dvije mlađe sestre i brata kojem je bilo tek sedam godina. Tu su i druga djeca iz njihova zaseoka. Tih nekoliko dana koje su već proživjeli u mlinici Ivu su uvježbali u svemu. Naučila je kako će djecu najbolje ušuškati pred spavanje, znala je što će im izjutra dati jesti, a stalno je mijesila novi kruh.

Brašna je, Bogu hvala, bilo koliko god hoćeš. Svako malo bi fra Augustin Ivi ponešto dao. Sad soli, sad ulja, sad opet mlijeko. Brinuo se između svih opasnosti da ima za djecu. I kad je sve utihnulo, krenuli su onim istim putom, sad uzbrdo. Fratri i narod. I Iva s djecom.

Kad su stigli do gimnazije, srce im se steglo. Sve se još dimilo. U susret su im trgnuli partizani s uperenim strojnicama. Fratre su odmah, uz povike i psovke, odvojili:

“Ovamo, bando ustaška, zar vas još ima?!”

Iva je htjela obraniti fra Augustina, a jedna ju je partizanka kundakom udarila u slabine, “Odmakni se, ženo, ili ćeš proći gore od njih. Jami tu svoju djecu i put pod noge.”

Više od bolnoga i tupog udara Ivu je zaboljelo da ju je nazvala ženom. Bože, meni je tek dvanaesta. Zar izgledam tako staro. Nikada Iva nije zaboravila taj rastanak s fra Augustinom i drugim fratrima iz fratarske mlinice i hidrocentrale.

Nikada ih više nije vidjela. I nisu više smjeli o njima ni govoriti. Jedno joj je ostalo u sjećanju. Fra Augustin im je navečer, kad bi izmolio sve svoje molitve, pričao tako zanimljivo da bi sve zaboravili i bili presretni slušajući ga. Pričao im je kako su i gdje fratri nabavili velike figure za jaslice za crkvu. Sva su djeca već vidjela te figure i svima su zasjele u dušu. Ali, figure nabaviš jednom i imaš ih svake godine.

A mahovina?! E, ona zna biti nevolja. Nju valja svake godine naći za jaslice. I zna biti godina kad je snijeg tako velik da je ne možeš nabrati, zna godina biti mrzla, pa se opet ne da nabrati. A kad želite brati mahovinu, e onda to tražite u Pratarskim Lukama, evo, oko ove mlinice i hidrocentrale.

Tu je riječ Iva zapamtila. I svake je godine išla u Pratarske Luke nabrati mahovine. I svake je godine za fra Augustina i druge ubijene fratre molila krunice. A Ivi, koja je nizala godine, oko Božića iz glave nije izlazila Katarina.

Život u tuđini i tragedija

Katarina Kožulova.

fra Ante Marić

Bila je najljepša u selu. K tomu još i smjerna, blaga, povučena, a ipak odvažna i stamena. Čim se udala, muž joj odlazi u Njemačku. Kao i svi u ta doba. Ostaje sa svekrom i svekrvom. I prve je godine braka rodila sina. Sina Mijata.

Bio je sve njihovo uzdanje, na osobit način djedovo.

No, brzo stiže crna kukavica i crni glas donese. U Njemačkoj je poginuo Katin čovjek, Mijatov otac. Nije on to mogao izdržati. Nije nikad iz sela otišao dalje od Brijega. Nije mogao bez mene, nije mogao bez Mijata, nije mogao bez oca i matere. Jednostavno, nije mogao i nije htio bez nas živjeti. On se jednostavno s vrha novogradnje na kojoj je radio strmoglavio. Kuća se započela graditi, a sad novac presahnuo. I Katarina odluči, nakon što se oko ukopa sve smirilo, sama poći u Njemačku. To sad kao grom pogodi svekra i svekrvu.

“Nevista, ne’š vodit’ i Mijata?!”

“A, kud bi bez njega?!”

“Mi ćemo ga čuvati. Bit će mu lipo, ne boj se!”

“Umrla bih bez njega prvu noć.”

Svekar je samo izišao iz kuće i krenuo put ograde što je bila samo tu malo dalje u brdu. Tamo je uvijek išao kad nije znao ni što bi, ni kud bi. Kad mu je bilo teško. A sad mu je bilo teško isto kao onda kad su mu javili da mu je sin jedinac u Njemačkoj poginuo.

I zakratko je Kata bila u Njemačkoj i zaposlila se u hotelu. Stekla je prijatelje brže nego Mijat.

Njemu se na sve bilo teško naviknuti. Nije znao jezik te je djecu samo promatrao i njegove su oči bile tužne. Između sve te djece, jedan je dječak Mijata zavolio. Zavolio ga iz dubine svoga nevinog dječačkoga srca. I Mijat njega.

Uvijek bi on Mijata uzeo u svoju momčad za nogomet. Ne samo zato što je Mijat dobro igrao nogomet već više što ga je želio u svojoj momčadi i što mu je želio dati do znanja da mu je prijatelj.

Najteži su bili Božići. I Katarini i Mijatu.

Ona nije imala puno slobodnih dana kako bi mogli putovati u Hercegovinu, tamo ostati bar koji dan te se mirno vratiti. Radilo se tu o dan-dva za Božić i tako za Novu godinu. Tako su mnoge Božiće proveli u Njemačkoj. To je ostavljalo traga i na starce u Hercegovini, i na Katarinu i Mijata u Njemačkoj.

Djed je kopnio, bivao sve tužniji i sve povučeniji. Zadnjeg je Božića, dok su se opraštali, rekao Mijatu, – Daj, Bože, moj Mijate, da me više vidiš. Mijat je volio djeda više od svega. Pao mu je u zagrljaj i ljuto zaplakao. Katarina su i baka gledale u stranu i suze su im samo tekle. Pošao je djed prema svojoj ogradi, a Katarina za njim. Nakon desetak koraka iza kuće je zastao. Katarina mu je pristupila i izustila,

“Ćaća, fala ti za sve.”

On ju je omjerio i strogo i očinski. Gledao je i Katarina nije mogla izdržati taj njegov pogled.

“Kate, vamo pričaju da se s nekim Talijancem viđaš…”

“Nemoj, ćaća, tako ti svega. Nemoj o tome. To je bilo i prošlo. Grij san svoj debelo naplatila…”

“Pazi nam na Mijata…”

“Oću, ćaća, zato san te tila na samo i vidit. Znan što ti Mijat znači, i baki i meni. On mi je sve moje.”

Djed je gledao u zemlju i polako dizao pogled prema Katarini, prema svojoj nevjesti. Ona mu je bila uvijek mila. Koraknu nakon nekog vremena k njoj i očinski je zagrli i privinu na prsa.

Ostali su tako nekoliko, pa se djed odmaknu korak i, gledajući Katarinu u oči, reče:

“Zbogom, moja Kate! Nikad više!”

“Nemoj, ćaća! Nemoj, svega ti!”

Rukama je Katarina brisala suze koje su samo letjele niz lice. Otišli su Katarina i Mijat natrag u Njemačku.

Ubrzo je djed umro. Katarini su javili tek nakon ukopa jer je tako djed na času smrti baki zapovjedio. Katarina je pročitala pismo koje je našla u poštanskom sandučiću pred ulazom, samo je sjela na stube i gorko zaplakala.

Nije se mogla pomaknuti. Mijat je došao iz škole i kad je vidio majku uplakanu, sjeo je u njezino krilo. Shvatio je što je. Uzeo je pismo iz njezine ruke i čitao, a suze su Mijatove padale na slova koja su pričala o smrti voljenoga djeda.

Zagrlio je svoju majku i s njom tiho plakao. Katarina je radila i na Badnjak. Bilo je ledeno. Mijat se dogovorio sa svojim prijateljem da će praviti snješka. Mijat ga je čekao i čekao, ali prijatelja nije bilo. Mračilo se.

Tužan je Mijat krenuo svojoj kući. Bila je zaključana. Nije imao ključa. Majka je mislila da će se, kako joj rekao, zadržati sa svojim prijateljem. No, njegova prijatelja roditelji nisu pustili s obrazloženjem:

“Budi razuman. Badnjak je. Sad je svatko sa svojima.”

Hladnoću noći grijala je melodija božićne uspavanke “Stille Nacht” i svojom milinom malom Mijatu još više razdirala srce. Majka ga je zatekla pred ponoć. Uzela ga u naručje, ponijela u sobu:

“Sine moj, led si ledeni!”

” Mama, prijatelj će mi doći, on me nikada nije lagao.”

“Neka, Mijate, uključit ću peć… ”

Katarina je odvila plin, položila Mijata u krevet, prekrila ga pokrivačem i svila se do njega. Shrvana umorom i životom, htjela je sa svojim sinom samo zaspati. Vječno zaspati. Mijat kao da je iz daljine čuo prijatelja kako ga doziva:

“Mijat, Mijat… ”

Omamljen plinom i majčinim zagrljajem, nije se mogao odazvati. Samo je utonuo u san.

Fratar je vodio ukop Katarini i njezinu Mijatu.

Djevojke su igrale tužno kolo naopako. Na bijeli Mijatov lijes su bacile tri jabuke. Katarina je legla do svoga muža sa svojim Mijatom.

Bijaše to tužni Božić Katarine koja se sa svojim Mijatom vratila svojoj kući.

fra Ante Marić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Vera Primorac: U početnom krugu

Objavljeno

na

Objavio

Proljeće u Mostaru
Proljeće u Mostaru

Sama sam. Sjedim  pred TV ekranom. I sa strepnjom pratim najnovije vijesti … Moji su već otišli spavati, iako je još rano. A ja kao na iglama. Bdijem i osluškujem. Ni san mi nikako ne dolazi na oči.  Nemirna sam. Osjećam se kao u nekakvoj mišolovci. Idem iz sobe u sobu, pa u WC, pa s kauča na fotelju… i s fotelje na kauč.

Odjedanput mi neka muka u želudcu. Trčim u WC i izbacujem svu onu gorčinu i sav onaj jad koji mi se skupio u praznom stomaku. Jer od muke, u ovih zadnjih nekoliko dana, ne mogu ni jesti ni piti.

Nekakav se nemir uvukao u  mene.

Sve mi smeta.

Svega se plašim.

Od svega strepim.

Smeta mi i ova neprirodna tišina koja  samo što ne eksplodira. Tako neuobičajena za ovo doba godine. I za ove rane večernje sate.

Ta, ljudi bi trebali, kao i uvijek dosad, šetati… Sastajati se.

Proljeće je!!! Proljeće je u Mostaru.

I svjetlost je  … nekada bila.

U Mostaru.

***

Ali nigdje, nigdje na ovome svijetu, nije bilo toliko svjetlosti i sunca, toliko topline i mirisa, kao u mome rodnom gradu.

Jer, sunce je, ovdje, kažemo mi Mostarci, zastalo na tren. I ovdje ostalo zauvijek.

I sve je ovdje, nekako, drugačije. Nestvarno.

I obavijeno aurom neke djevičanske nevinosti i čistoće.

 

A svjetlost u tebi. Svjetlost oko tebe.

Uvlači ti se u dušu … Budi te jutrom. Mazi po licu.

Usporava pokrete.

I ublažava oštrinu naravi pa nekako sav treperiš… od silne dragosti.

I svi su ti ljudi bliski i dragi.

Kao rod rođeni.

Zato bi,  svatko od nas, i drugima darovao svu tu ljepotu.

I ozario lice… Njegovim osmjehom.

Jer- moj grad i osmijeh ima!

I smiješi se svakome tko dolazi čistoga srca i otvorene duše.

I svakome pruža ruke…

I prima ga u zagrljaj.

 

E-e-e-e-, proljeće! Proljeće u Mostaru!!!

 

Vrijeme je to kada sve oživi i probudi se; kada zašumi Neretva; kada zamiriše behar(cvijet) na voćkama.

Kada ljudi nahrupe iz kuća na ulice, pa kao da su izmiljeli iz čahura, preobraze se.

Ispruže suncu na pozdrav.

I dovikuju se, pričaju glasno, pjevuše…

„Što te nema, što te nema.

Rumen istok kad zarudi

I duša se miru sprema…

Što te nema? Što te nema?“

 

Odjekivala je, tako, svakog proljeća    pjesma i  vrvio život ulicama. Jer, proljeće je uvijek bilo i jest… vrijeme ljubavi.

Vrijeme kada se mladi vole. I s proljećem u Mostaru, žive svoje proljeće.

 

A gdje li je sve to sada nestalo?

Gdje li je sada nestala sva ona svjetlost?

 

I što ove spodobe ovdje traže?

 

Oni za takvo što ni ne znaju!

Oni umjesto ljubavi, siju mržnju.

Umjesto radosti, donose tugu i očaj.

Umjesto života, ostavljaju pustoš .

I zgarišta … I pepeo… I smrt…

***

Ali, moram iskreno priznati, još od prvog trena, nakon moga povratka, nisam se osjećala baš onako opušteno, kao što sam se uvijek osjećala, u mome rodnom gradu. Sve mi je bilo isto, a opet sve nekako drugačije. Nestala je ona toplina s kojom te je, nekada prije, grad dočekivao.

 

Širio ruke. Blistao od blagosti i sreće zbog

tvoga ponovnog vraćanja.

Vraćanja u osunčana jutra.

Vraćanja baščama,

ulicama,

beharu,

mirisima…

I šetnjama Ilićima, Cimom, Barama…

 

I poznatim i dragim stazama djetinjstva. Gdje ti je sve blisko i drago.

I tvoje.

Dok ti se on, tvoj grad smiješi. I usta mu od uha do uha. Sav ozaren. Jer si mu se vratio.

A sada?

A sada i nebo sivo. Pritislo…

Olovno, neprijateljsko. I sumorno.

Nigdje ni sunca ni svjetlosti.

 

***

Hodam žurno mojom ulicom do prve trgovine. Nesigurno i oklijevajući.

I osjećam kako mi tlo izmiče pod nogama. Jer, sva treperim od nekakve slabosti.

I opet me pritisnula ona ista zebnja. Onaj isti strah i nelagoda.

Rat!!! Rat je i ovdje!

 

A, oni nas vrebaju, s mržnjom

I drže na nišanu

Netremice

Ušančeni u svom strahu

Mjere i odmjeravaju

Preko topovske i snajperske cijevi

Uzduž  i upoprijeko

Nevidljivi i skriveni

Od naših pogleda

Procjenjuju nam

Našu težinu i dob

Našu širinu i visinu

 

Našu podobnost

I našu nepodobnost

Naš Život Našu smrt

I našu

Opstojnost

A kada im i to dosadi

Igraju se

Hoću-Neću

Pa kom opanci

Kom obojci

 

Slutila sam to. Ali nisam htjela vjerovati, niti to priznati sama sebi.

Nadala sam se. I još se uvijek nadam…

‒ Ali rat je…rat je, moja Lucija!!! Oni ti samo čekaju znak za početak pa da se na nas sruče! Pa, zar ne vidiš, jadna ti tvoja majka, kako su se već načičkali i ušančili po okolnim brdima?

A ti, kao kakva naivna glupača, još uvijek trubiš o tome, hoće li ga ili ne će biti.

Ta, prozor tvoje učionice gleda ravno u njihove topovske cijevi, uperene točno prema tvojoj školi. I prema tvome Mostaru.

 

U početnom smo krugu pakla!!!

 

Vera Primorac/ Ulomak iz romana koji uskoro izlazi iz tiska

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari