Pratite nas

Priče

Božićna priča fra Ante Marića: Tužni Božić Katarine Kožul

Objavljeno

na

Kad sad sjednem pred jaslice i pustim Božiće da mi dušom prođu, ustrepta mi srce.

Od onih koji su se samo u dušu složili i čine joj temelj tkiva, a nisam ih svjestan.

Još nisam ni govorio ni pamtio.

Samo sam plakao i mirovao u majčinu krilu.

Do ovih posljednjih koji su tu u duši, ali ih se slabije sjećaš od onih iz mladosti.

Onih kad si mislio da je Božić samo za starije i samo za nejake, piše fra Ante Marić za Večernji list BiH.

Fratri i narod

Skupljali smo mahovinu. Bila je smrzla. I dan je smrznut. Nakupili smo dosta mahovine.

No, za planirane jaslice bilo je to malo. Smjestili smo jaslice točno podno glavnog oltara. Napravili smo i staju od dasaka i pokrili je slamom. Torove smo napravili od pravog suhozida, dolce s ozimom pšenicom, lješnjake, stogove sa sijenom, puteljke što su vijugali kroz zaselak, sve.

Pošao sam niz Brijeg prema rijeci da skupim to mahovine što još nedostaje. Put je išao do groblja, pa se od njega istoku strmo obarao prema mlinici. Uz mlinicu je i zgrada hidrocentrale. Dan je bio onaj pravi predbožićni. Tih, ptice su samo osluškivale i nisu pjevale. Bešumno su prelijetale s grane na granu. Sjeo sam na prag mlinice i zapalio. Šum je vode bio čaroban.

Tu su još u ovoj danas bez krova i napola srušenoj mlinici i hidrocentrali sanjali Božiće koji su trebali doći. Pričala je Iva.

Fra Augustin je molio iz svog svećeničkog molitvenika. Na latinskom. Šapat se njegove molitve lijepo slagao s klokotom mlina. Svako malo bi mlinar pogledao prema njemu. U hidrocentrali su bili drugi fratri. I narod.

Pucalo je po Brijegu, a po neka granata bi pala i u blizini mlinice i hidrocentrale. Iva je bila najstarija od sve djece što su se od pogibli sklonili iz Mokrog. Čuvala je još dvije mlađe sestre i brata kojem je bilo tek sedam godina. Tu su i druga djeca iz njihova zaseoka. Tih nekoliko dana koje su već proživjeli u mlinici Ivu su uvježbali u svemu. Naučila je kako će djecu najbolje ušuškati pred spavanje, znala je što će im izjutra dati jesti, a stalno je mijesila novi kruh.

Brašna je, Bogu hvala, bilo koliko god hoćeš. Svako malo bi fra Augustin Ivi ponešto dao. Sad soli, sad ulja, sad opet mlijeko. Brinuo se između svih opasnosti da ima za djecu. I kad je sve utihnulo, krenuli su onim istim putom, sad uzbrdo. Fratri i narod. I Iva s djecom.

Kad su stigli do gimnazije, srce im se steglo. Sve se još dimilo. U susret su im trgnuli partizani s uperenim strojnicama. Fratre su odmah, uz povike i psovke, odvojili:

“Ovamo, bando ustaška, zar vas još ima?!”

Iva je htjela obraniti fra Augustina, a jedna ju je partizanka kundakom udarila u slabine, “Odmakni se, ženo, ili ćeš proći gore od njih. Jami tu svoju djecu i put pod noge.”

Više od bolnoga i tupog udara Ivu je zaboljelo da ju je nazvala ženom. Bože, meni je tek dvanaesta. Zar izgledam tako staro. Nikada Iva nije zaboravila taj rastanak s fra Augustinom i drugim fratrima iz fratarske mlinice i hidrocentrale.

Nikada ih više nije vidjela. I nisu više smjeli o njima ni govoriti. Jedno joj je ostalo u sjećanju. Fra Augustin im je navečer, kad bi izmolio sve svoje molitve, pričao tako zanimljivo da bi sve zaboravili i bili presretni slušajući ga. Pričao im je kako su i gdje fratri nabavili velike figure za jaslice za crkvu. Sva su djeca već vidjela te figure i svima su zasjele u dušu. Ali, figure nabaviš jednom i imaš ih svake godine.

A mahovina?! E, ona zna biti nevolja. Nju valja svake godine naći za jaslice. I zna biti godina kad je snijeg tako velik da je ne možeš nabrati, zna godina biti mrzla, pa se opet ne da nabrati. A kad želite brati mahovinu, e onda to tražite u Pratarskim Lukama, evo, oko ove mlinice i hidrocentrale.

Tu je riječ Iva zapamtila. I svake je godine išla u Pratarske Luke nabrati mahovine. I svake je godine za fra Augustina i druge ubijene fratre molila krunice. A Ivi, koja je nizala godine, oko Božića iz glave nije izlazila Katarina.

Život u tuđini i tragedija

Katarina Kožulova.

fra Ante Marić

Bila je najljepša u selu. K tomu još i smjerna, blaga, povučena, a ipak odvažna i stamena. Čim se udala, muž joj odlazi u Njemačku. Kao i svi u ta doba. Ostaje sa svekrom i svekrvom. I prve je godine braka rodila sina. Sina Mijata.

Bio je sve njihovo uzdanje, na osobit način djedovo.

No, brzo stiže crna kukavica i crni glas donese. U Njemačkoj je poginuo Katin čovjek, Mijatov otac. Nije on to mogao izdržati. Nije nikad iz sela otišao dalje od Brijega. Nije mogao bez mene, nije mogao bez Mijata, nije mogao bez oca i matere. Jednostavno, nije mogao i nije htio bez nas živjeti. On se jednostavno s vrha novogradnje na kojoj je radio strmoglavio. Kuća se započela graditi, a sad novac presahnuo. I Katarina odluči, nakon što se oko ukopa sve smirilo, sama poći u Njemačku. To sad kao grom pogodi svekra i svekrvu.

“Nevista, ne’š vodit’ i Mijata?!”

“A, kud bi bez njega?!”

“Mi ćemo ga čuvati. Bit će mu lipo, ne boj se!”

“Umrla bih bez njega prvu noć.”

Svekar je samo izišao iz kuće i krenuo put ograde što je bila samo tu malo dalje u brdu. Tamo je uvijek išao kad nije znao ni što bi, ni kud bi. Kad mu je bilo teško. A sad mu je bilo teško isto kao onda kad su mu javili da mu je sin jedinac u Njemačkoj poginuo.

I zakratko je Kata bila u Njemačkoj i zaposlila se u hotelu. Stekla je prijatelje brže nego Mijat.

Njemu se na sve bilo teško naviknuti. Nije znao jezik te je djecu samo promatrao i njegove su oči bile tužne. Između sve te djece, jedan je dječak Mijata zavolio. Zavolio ga iz dubine svoga nevinog dječačkoga srca. I Mijat njega.

Uvijek bi on Mijata uzeo u svoju momčad za nogomet. Ne samo zato što je Mijat dobro igrao nogomet već više što ga je želio u svojoj momčadi i što mu je želio dati do znanja da mu je prijatelj.

Najteži su bili Božići. I Katarini i Mijatu.

Ona nije imala puno slobodnih dana kako bi mogli putovati u Hercegovinu, tamo ostati bar koji dan te se mirno vratiti. Radilo se tu o dan-dva za Božić i tako za Novu godinu. Tako su mnoge Božiće proveli u Njemačkoj. To je ostavljalo traga i na starce u Hercegovini, i na Katarinu i Mijata u Njemačkoj.

Djed je kopnio, bivao sve tužniji i sve povučeniji. Zadnjeg je Božića, dok su se opraštali, rekao Mijatu, – Daj, Bože, moj Mijate, da me više vidiš. Mijat je volio djeda više od svega. Pao mu je u zagrljaj i ljuto zaplakao. Katarina su i baka gledale u stranu i suze su im samo tekle. Pošao je djed prema svojoj ogradi, a Katarina za njim. Nakon desetak koraka iza kuće je zastao. Katarina mu je pristupila i izustila,

“Ćaća, fala ti za sve.”

On ju je omjerio i strogo i očinski. Gledao je i Katarina nije mogla izdržati taj njegov pogled.

“Kate, vamo pričaju da se s nekim Talijancem viđaš…”

“Nemoj, ćaća, tako ti svega. Nemoj o tome. To je bilo i prošlo. Grij san svoj debelo naplatila…”

“Pazi nam na Mijata…”

“Oću, ćaća, zato san te tila na samo i vidit. Znan što ti Mijat znači, i baki i meni. On mi je sve moje.”

Djed je gledao u zemlju i polako dizao pogled prema Katarini, prema svojoj nevjesti. Ona mu je bila uvijek mila. Koraknu nakon nekog vremena k njoj i očinski je zagrli i privinu na prsa.

Ostali su tako nekoliko, pa se djed odmaknu korak i, gledajući Katarinu u oči, reče:

“Zbogom, moja Kate! Nikad više!”

“Nemoj, ćaća! Nemoj, svega ti!”

Rukama je Katarina brisala suze koje su samo letjele niz lice. Otišli su Katarina i Mijat natrag u Njemačku.

Ubrzo je djed umro. Katarini su javili tek nakon ukopa jer je tako djed na času smrti baki zapovjedio. Katarina je pročitala pismo koje je našla u poštanskom sandučiću pred ulazom, samo je sjela na stube i gorko zaplakala.

Nije se mogla pomaknuti. Mijat je došao iz škole i kad je vidio majku uplakanu, sjeo je u njezino krilo. Shvatio je što je. Uzeo je pismo iz njezine ruke i čitao, a suze su Mijatove padale na slova koja su pričala o smrti voljenoga djeda.

Zagrlio je svoju majku i s njom tiho plakao. Katarina je radila i na Badnjak. Bilo je ledeno. Mijat se dogovorio sa svojim prijateljem da će praviti snješka. Mijat ga je čekao i čekao, ali prijatelja nije bilo. Mračilo se.

Tužan je Mijat krenuo svojoj kući. Bila je zaključana. Nije imao ključa. Majka je mislila da će se, kako joj rekao, zadržati sa svojim prijateljem. No, njegova prijatelja roditelji nisu pustili s obrazloženjem:

“Budi razuman. Badnjak je. Sad je svatko sa svojima.”

Hladnoću noći grijala je melodija božićne uspavanke “Stille Nacht” i svojom milinom malom Mijatu još više razdirala srce. Majka ga je zatekla pred ponoć. Uzela ga u naručje, ponijela u sobu:

“Sine moj, led si ledeni!”

” Mama, prijatelj će mi doći, on me nikada nije lagao.”

“Neka, Mijate, uključit ću peć… ”

Katarina je odvila plin, položila Mijata u krevet, prekrila ga pokrivačem i svila se do njega. Shrvana umorom i životom, htjela je sa svojim sinom samo zaspati. Vječno zaspati. Mijat kao da je iz daljine čuo prijatelja kako ga doziva:

“Mijat, Mijat… ”

Omamljen plinom i majčinim zagrljajem, nije se mogao odazvati. Samo je utonuo u san.

Fratar je vodio ukop Katarini i njezinu Mijatu.

Djevojke su igrale tužno kolo naopako. Na bijeli Mijatov lijes su bacile tri jabuke. Katarina je legla do svoga muža sa svojim Mijatom.

Bijaše to tužni Božić Katarine koja se sa svojim Mijatom vratila svojoj kući.

fra Ante Marić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

AFRIČKI SCHINDLER: Fra Vjeko – Fratar Hrvat iz BiH koji je spasio 100.000 Ruanđana

Objavljeno

na

Objavio

Branio je u tom užasu u Ruandi i jedne i druge, Tutsije i Hutue. Na kraju su ga ubili oni koje je spasio…

Vrtoglavo duge noge Osječanke u kratkoj haljini s cvjetnim uzorkom zaustavile su žamor. Ni glas se više ne čuje tu u hladu u kavani preko puta konkatedrale. Svi gledaju.

Dva stola dalje jedan se čak i zalio kavom. Zadrhtala mu, bit će, ruka. Briše košulju. Djevojka odlazi sve dalje, zvuk visokih potpetica je sve tiši… To je ono što oko vidi, a uho tek počinje slušati priču o svecu našeg doba, misionaru iz Ruande. Strašnu priču o čovjeku u smeđoj halji od koje se miješaju tuga i ponos.

O genocidu mačetama i fra Vjeki Ćuriću koji se zatekao u Ruandi između dvije zaraćene strane te krvave 1994. Kreće priča o bosanskom Hrvatu iz Žepča koji je proglašen afričkim Oscarom Schindlerom. U našoj zemlji ona dosad nije ispričana.

Otkriva je Željko Garmaz, osječki reporter koji je godinama proučavao život oca Vjeke, razgovarao s ljudima koje je svećenik iz Žepča spasio, piše Večernji list . Pronašao je svjedoke Vjekinih plemenitih djela u Nairobiju, Kampali, Kigaliju, Bujumburi, Gomi, Bukavu, Mbarari… – Fra Vjeko bio je faca. Živio je za druge, umro je za druge.

Branio je u tom užasu genocida u Ruandi i jedne i druge, Tutsije i Hutue, a na kraju su ga oni koje je spasio ubili… – govori Garmaz pa nastavlja:

Da shvatiš u kojim je strahotama taj misionar djelovao, ilustrirat će trenutak kad je 1994. godine ušao u svoj samostan. Hutui su nešto ranije ubili milijun Tutsija u tri mjeseca, većinom mačetama. Pušaka nije bilo. Počela je odmazda. On je u svom samostanskom i školskom kompleksu zatekao tijela 144 ubijena župljana, uglavnom Hutua, a samo u njegovoj spavaćoj sobi, nabacano na gomilu, ležalo je 36 tijela! – govori Garmaz, autor knjige “Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba”.

Prijatelj Fra Vjeke don Sebastijan Marković prepričao je Garmazu: – Bilo je to nešto prestrašno, zidovi su bili puni skorene krvi i godinu dana nakon toga kad sam ga posjetio. Vjeko mi je rekao da su u njegovoj spavaćoj sobi ubijali one koje su zatekli u selu.

Onda me Vjeko odveo do stabla eukaliptusa u blizini samostana pokazavši mi čavle pribijene uz drvo i rekao: “Hutue su objesili o ovo stablo!” Htio mi je pokazati i gdje su zakopana tijela, ali više nisam imao snage sve to gledati… Ukratko, u nekoliko rečenica, radilo se o sukobu između dviju etničkih grupa. Tutsija koje karakterizira visina, mnogi su viši od dva metara, pravilnih i šiljatih nosova, te Hutua koji su niži rastom, velikih usana, zdepaste građe. Dugih i kratkih. Velikih i malih. Ali okrutnih i jednih i drugih. I našem čovjeku između njih.

– Fra Vjeko za vrijeme genocida spašavao je Tutsije jer su Hutui imali zadaću “poklati sve što je dugo, sve ljude više od 190 centimetara”. Kasnije će se Tutsiji, zbog odmazde, osvećivati Hutuima pa će fra Vjeko i njih spašavati. Nije pobjegao kao drugi stranci, ostao je sa župljanima i u tom krvavom trenutku. Desetljeće je već proveo s njima u Kivumu prije genocida, a kad je počeo, domaći su ga tražili pomoć. I on je ostao. Nije pobjegao kao drugi stranci. Za života su ga proglašavali i herojem, ali i – svecem!

Koliko je ljudi spasio s obje strane? – Ne zna se točan broj. Ako kažem da je spasio 50.000 ljudi u Ruandi, malo sam rekao, vjerojatnije se radi o stotinama tisuća, većinom djece – kaže autor. Sjedimo i dalje u centru Osijeka, djevojke prolaze, tramvaji se mimoilaze, ali priča se ne prekida. Kako je Fra Vjeko spašavao ljude? – Kako je god mogao. Skrivao ih u samostanu i u župnoj crkvi.

Trpao bi ih ispod kamiona, u posebne bokseve pa ih ilegalno prevozio hineći da kamionima prevozi humanitarnu pomoć u susjedni Burundi ne bi li ih spasio od smrti. Na kontrolnim punktovima potplaćivao je razbojnike kako bi ga propustili. Davao im viski, krunice, privjeske, zlato, novac… Kad bi došao do punkta na kojem su svi mogli stradati, stisnuo bi krunicu u ruci pa se tiho pomolio: “Ja sam učinio sve. Bože, dalje je sve u tvojim rukama”. I prošao bi!

Jednom je čak hodao kroz špalir gdje su se s lijeve strane nalazile žene, a s desne vojnici postrojeni da te nedužne žene strijeljaju. Bio je svjedok i kad su na vladinoj kontrolnoj točki vojnici ubijali izbjeglice. Među tijelima je pronašao novorođenče koje je spasilo tijelo majke. Izvukao je novorođenče iz zagrljaja mrtve majke – govori Garmaz pa dodaje: – Morao sam ispričati ovu priču!

Ovu knjigu živim više od 11 godina, od siječnja 2007., kad sam prvi put stigao u Ruandu i boravio selu Kivumu. Iako sam se gotovo 30 godina bavio novinarstvom, radio u Vjesniku, u 24 sata, putovao svijetom, napisao niz knjiga, tek sam tu prvi put, pišući nešto, morao prekinuti zbog suza. Ponavljam, fra Vjeko bio je faca. Možemo na njega svi biti beskrajno ponosni, a njegov lik i djelo proširiti među nama.

Njega i njegova djela održimo živima. No ja vjerujem da je on i dalje među nama – kaže Željko. Razgovarao je s više od 50 ljudi, od Londona, Ljubljane, Gradišća, Zagreba, Žepča, Sarajeva, Kiseljaka, Dolca, Travnika pa sve do Afrike, kako bi otkrio sve detalje o životu franjevca. Od početka do smrti. – Kao klinac, imao je možda tri ili četiri godine, kad bi majka otišla iz kuće, on bi posjeo braću oko stola u kuhinji i držao im misu na latinskom. Kao četverogodišnje dijete! – govori autor pa nastavlja s anegdotom kada je fra Vjeko služio vojsku u Podgorici. Otkrio mu je fra Vjekin brat Dragan Ćurić.

Dobio je od “Jugoslavenske narodne armije” najveće odlikovanje koje je vojnik mogao dobiti, Medalju za vojničke zasluge, a osobno ju je uručivao Tito. Znalo se da je Vjeko bio bogoslov, ali njega su i u “JNA” poštovali. Imao je čudesne sposobnosti, a to se otkrilo za vrijeme razornog potresa u Crnoj Gori 1979. godine, dakle četiri godine prije nego što će otići zauvijek u Ruandu. Služio je vojni rok u tadašnjem Titogradu u vrijeme strašnog potresa koji je razorio crnogorsku obalu, a dobro se osjetio i u Dubrovniku.

Bio je u lakoj protuavionskoj artiljeriji, u plavoj uniformi, zadužen kao vojnik u tom trenutku za raščišćavanje ruševina i spašavanje preživjelih. Za Vjeku se pričalo da je imao strašan osjećaj gdje treba tražiti i kopati i spasiti nekoga iz ruševina. On bi samo pogledao u nekom smjeru i rekao: “Tamo!” I odmah bi se zaputio ne ustručavajući se zavlačiti među blokove razrušenih zgrada. Gdje god je pokazao prstom da treba tražiti, odatle su nekoga izvukli! – kazao mu je svećenikov brat. Pronalazio je fra Vjeko izgubljene i u djetinjstvu. Kad su bili djeca, jedan od njegove braće izgubio je u igri na paši majčin zlatnik, a Vjeko se uputio u polje, pomolio te zatim krenuo prema jednoj točki, hodao stotinu metara pa se sagnuo i podigao zlatnik iz trave.

– Imao je nevjerojatan osjećaj, intuiciju, nešto što mi drugi nemamo… – veli Garmaz. Kada je fra Vjeko otišao u Ruandu u misiju iz koje se nikada nije vratio, testirali su koliko će dugo razglednica iz Jugoslavije putovati do Ruande. Trajalo je – 80 dana. – Pismo fra Vjeke koje mi je u Njemačkoj pokazao Ante Prgomet, brat saborskog zastupnika Drage Prgometa, otkriva strahote.

Poslao mu ga je 1994. godine. U njemu piše “U Ruandi rat. Mi smo ovdje zasad ‘na sigurnom’, a nije nam na pameti da ikamo idemo od ovih odavde jer narod bi se osjetio i izdanim i panika bi mogla više zla napraviti nego zločesti vojnici. Htio sam poslati faks, ali nikako ne ide. Sve su veze prekinute. Još sam živ i dobro sam. Ostalo je u Božjim rukama. Ne kanim nikamo ići iako su skoro svi bijelci otišli. Ako što i bude, pozdravi moje sve i svoje! Tvoj fra Vjeko.” Ključan dio pisma bio je: “Ako što i bude.” A bilo je… U to se doba brzo pročulo da bijeli anđeo živi u Ruandi.

Naravno, nije se svima svidjelo da netko spašava i sakriva ljude, pogotovo ne bandi koja se nazivala Interahamwe – koljači. U nekoliko navrata pokušali su na njega izvršiti atentat, no fra Vjeku to nije omelo u misiji pomaganja i spašavanja nedužnih. – Jedne noći, kad se iz Kigalija vratio u Kivumu, u društvu s njime bio je i mladi francuskim novinar. Rekao je mladiću: “Ostavi otvoren prozor.” Pitao je novinar “Zašto?”, a fra Vjeko mu odgovorio: “Ovdje se često puca, da mi ne porazbijaju stakla.” Mogao je preživjeti samo uz humor – kaže Garmaz.

– Pušku, skraćenu sačmaricu, nosio je ispod haljine. Imao je i pištolj. Nakon dva atentata pištolj je dobio upravo od predsjednika Ruande kako bi se zaštitio. Nije htio dopustiti da netko gine na pravdi Boga, ni kriv ni dužan. Riskirao je svoj život. I u Vatikanu su znali što on radi u Ruandi, imao je novca, pomagali su mu tada i iz Rima da bi tim novcem potplatio pobunjenike i spasio nedužne. Njegova je glava i dalje bila ugrožena. Jednom prilikom napadači su se sakrili u samostanskim sobama te ga zatim uhvatili .

– Došli smo te ubiti, okreni se leđima – rekli su mu. Kleknuo je pred kućni zid te mu zapovjedili da se okrene prema zidu. “Imao sam ruke iza potiljka i tražili su da kleknem. Nisam im htio okrenuti leđa i rekao sam im, ako hoće, neka pucaju, ali ja ću ih gledati u oči. Na kraju su me ipak natjerali da im okrenem leđa. Kad sam kleknuo, vidio sam otvorena vrata blagovaonice i odlučio pobjeći. Skinuo sam bijelu košulju da me ne vide. Kroz visoku travu puzao sam oko 50 metara dok nisam došao do nekog drveta, popeo se na njega i na njemu dočekao jutro”, ispričao je fra Vjeko prijatelju don Sebastijanu kako je spasio glavu 1996. godine.

Ubijen je 31. siječnja 1998. godine. Da stavimo u kontekst, iz naše perspektive, stradao je nekoliko mjeseci prije nego što će vatreni na čelu s Ćirom Blaževićem krenuti na Svjetsko nogometno prvenstvo u Francusku. – Smrt, nažalost, nije bila neočekivana. On je uvijek sa sobom nosio pištolj, nije se dao ubiti, htio se braniti. Ali riskirao je. Bio je borac! Htio je učiniti dobro i to je radio na svaki mogući način i pod bilo koju cijenu! Junački boj je bio, junački je poginuo – kazao je autoru knjige don Danko Litrić u Ruandi. Stradao je u središtu Kigalija, a ubojica kojeg jedni svjedoci opisuju kao vojnika, a drugi kao civila, ispalio je nekoliko metaka u njegova prsa. Afrički Schindler napadača je ranio u nogu.

Auto u kojem je ubijen, njegov bijeli Mercedes G-klase, i danas vozi Ruandom. Prije šest-sedam godina je obnovljen, fra Ivica Perić danas ga vozi, a on je uz salezijanca don Danka Litrića jedini naš misionar u Ruandi. Još su skorene rupe na tom džipu i rupe od metaka. Fra Vjeko pokopan je u župnoj crkvi koju je gradio s vjernicima prije točno 20 godina – govori Garmaz.

Nakon ubojstva u govoru ga je i spomenuo papa Ivan Pavao II. – Fra Vjeko nova je žrtva dodana nizu misionara koji su ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život – kazao je papa dan nakon ubojstva 1998. godine. Njegovi župljani nisu htjeli ni čuti za mogućnost da se njegovo tijelo preveze u Bosnu. – Rekli su: “On je za nas živio i radio, zaslužio je da bude i pokopan među nama!” Tako je i bilo… Pokopan je u crkvi u Kivumuu, a to je nešto što se nekad radilo samo s biskupima i svecima!

U crkvi koju je sam sagradio, u kojoj je sam nacrtao i prozorčiće na kojima se sjajno igraju boje i svjetlost – napominje. Fra Vjekin nasljednik fra Ivica, dugogodišnji misionar, a danas ravnatelj centra “Otac Vjeko” u Ruandi navodi: – Fra Vjeko nije imao odgovarajući status u zemlji u kojoj je rođen iako su o njemu napisane knjige i snimljeni filmovi u Velikoj Britaniji i SAD-u.

Garmazovom knjigom pokušat ćemo ga staviti na mjesto koje zaslužuje. Fra Vjeku ne smijemo zaboraviti. Smatraju da će fra Vjeku Ćurića proglasiti svetim. – Njegova rodica svjedočila je o čudu.

Njezin sin, koji je cijeli život imao tik “žmiganja”, djeca u školi zvala su ga žmigavac, tražila je u molitvi pomoć od fra Vjeke. Ukazao joj se u snu i rekao: “Pava moja, ništa se ne brini, već ujutro će sve biti dobro.” Mali ujutro više nije imao tik… – kaže Garmaz. Knjiga je predstavljena prekjučer u Žepču. Što će osjetiti onaj koji pročita knjigu o afričkom Schindleru?

Fra Vjekina priča je svjetionik, u kojem smjeru trebamo mi kao ljudi ići… Čitatelj će biti i tužan i ponosan čitajući o čovjeku koji je nesebično dao život za drugog, i to iz čiste ljubavi.

Srđan Hebar / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Siniša Posarić: Dom

Objavljeno

na

Objavio

To imanje leži u ličkoj kotlini između dva brežuljka. Iznad drvenih vrata upisana je godina 1879. Odavno već posivjela trošna zgrada kao da je srasla s okolinom, drvećem je prikrivena od pogleda putnika koji nailaze prometnicom. Uokolo su zapuštene staje i torovi. Oni koji ondje žive uporni su, odlučni i skromni, u neprekidnu nizu od oca na sina ovdje se rađaju i umiru. Takav je i Tomo Medić, čovjek od četrdesetak godina. Njegova žena je godinu-dvije mlađa. Od njihove djece, dva sina i dvije kćeri, tek je u domu ostala najmlađa kći, ostali su se raselili školom i poslom u Zagreb ili Rijeku.

Medićevi nikada nisu imali kojekakvih posebnih potreba u životu; kuća i zemlja u toj kotlini njihovo je središte svijeta; čak i kada je posljednji rat onuda žestoko prohujao. Nerado pripovijedaju o tome i smatraju da sve treba zaboraviti kako se ne bi ponovilo u budućnosti. Zemlja traži ljude, a ne vojnike i politiku. Znali su da pripadaju tvrdoj ličkoj zemlji i nitko ih odavde ne će istjerati. Eto, teško je pronaći takvu tvrdoglavu i složnu obitelj; marljivu, ljubaznu i sretnu unatoč vremenu koje neminovno uzima i nosi ono što smatra svojim. Sreću su Medićevi svakako zaslužili, pa neka dragi Bog pruži utjehu njihovu rodu.

No, glavar kuće ipak nije bio Tomo Medić. Suseljani tvrde da je glavarica zapravo njegova majka. Bila je to visoka žena od sedamdesetak godina, uspravna i dostojanstvena držanja. Unatoč naboranu licu, oči su joj sačuvale sjaj i prodornost. Njezina je riječ zakon u domu i na imanju. Imala je smisla za humor, pa ako je njezin zakon bio gdjekad despotski, imala je obzira prema svakome. Možda je i to razlog njihova opstanka? Bila je i dobra trgovkinja, a prva je jutrom ustajala. Njoj je priroda podarila čvrstu volju, zdravlje i smisao za pravednost.

Dok sam službovao u tome kraju, a stanovao sam u kući do Medićevih, jednoga dana susretnem na putu Tominu ženu. No, moramo prvo razjasniti nešto; naime, samo je njezina svekrva bila gospođa Medić, a Tomina žena bila je – Tomina žena. Toga dana bila je prilično uzbuđena:

– Znate li tko nam dolazi? – upita me i odmah odgovori. – Stric Ivan! Znate, onaj što je ostao u vojsci…

– Niste li rekli da je vjerojatno umro?

– Svi smo mislili. Eto, sad se vraća.

Slušao sam o Ivanu Mediću koji je odavno otišao od kuće, završio vojnu školu JNA i služio joj do samog sloma. Neki suseljani tvrdili su da je “dobro što je izdajnik umro ako je uopće umro, takvi se ne moraju vraćati jer se nisu vratili kad je trebalo”. Još uvijek pomišljam kad se podsjetim na taj događaj, kako život stvara tužne ljubavne priče. Ivan i njegov mlađi brat Juraj u mladosti su se udvarali gospođi Medić tada Emiliji Grković, pred četrdesetak godina, a kad se je ona udala za Jurja, Ivan je otišao iz ličke kotline. Ostao bi on na djedovini, ali više ga ništa nije vezivalo za stari kraj. Javljao se je iz raznih mjesta i gradova gdje je služio kao oficir JNA, ali nije dolazio. Kad je došlo do osamostaljenja Hrvatske, od njega više nije bilo vijesti. Juraj je umro po okončanju Domovinskog rata, a njegova udovica pisala je zapovjedništvu u Beogradu da obavijeste njegova brata. Nikad nije dobila odgovor, a svi su mislili da je i Ivan umro.Iznenadno prije dva-tri dana stiglo je njegovo pismo iz Novog Sada. Piše da je bolestan od reu¬me i da bi se želio vratiti. Navodi da nije sudjelovao u ratu, a posljednjih petnaest godina bio je u mirovini. Jedino što još želi vidjeti u životu jest obiteljski dom i rodnu grudu. Tomo je otišao automobilom do Gospića odakle će dovesti strica.

– Pomislite, – reče mi Tomina žena. – nije ga bilo više od četrdeset godina, niti je vidio moga Tomu.

– Što misli gospođa Medić?

– Znate kakva je; sjedi i u sebi se smiješka. Kaže da je Ivan bio lijep mladić, ali nije bio uporan kao njegov brat. Zato je izabrala Tomina oca i to ga je pogodilo.

Tomina žena pozove me da ih posjetim poslije podne kada starac dođe. Nekakvom jednostavnošću provincijalke, koja nikad nije otišla dalje od Gospića ili Otočca, mislila je da bi me možda zanimao bivši oficir JNA – rodom Ličanin i Hrvat.

Kad sam ušao u dom Medićevih, obitelj je bila na okupu; sjedili su u velikoj staroj kuhinji. Gospođa Medić bila je odjevena u svečanu haljinu, na licu joj je bio nekakav sjetan osmijeh. Njezin sin i žena sjedili su za stolom, a uz staro ognjište sjedio je zgureni sjedokosi, mršavi starac u starom preširokom odijelu. Lice mu je bilo izbrazdano i žuto.

– Drago mi je da ste sretno stigli, gospodine Medić. – pozdravim starca pružajući mu ruku.

– Kapetan. – ispravi me starac suhim ironičnim glasom. – Tako mi seobraćajuotkako sam došao u Hrvatsku! Kapetan… Kad imaš čin kapetana, do kraja života si samo to i ništa više.

– Došli smo pješice. – reče Tomo. – Kad smo stigli do ulaza, navali da stanemo, želio je stići pješice.

– A nisam ustajao iz postelje pune dvije godine. – nadoda starac. – Mislio sam da ne ću više prohodati. Papomislim na stare jablanove i na oca koji nam je ispod njih pripovijedao. Tim putem posljednji puta hodao sam prije četrdeset godina. Osjetio sam da mogu hodati, barem malo. Morao sam se vratiti…

– Smiješno. – reče gospođa Medić kad joj je starac namignuo

– Dobro se osjećam. E, još ćemo mi prošetati, Emilijo!

– Ne budi siguran. – uzvrati ona.

Čini se da gospođu odavno nitko nije nazvao imenom. Gledala ga je sa smiješkom u očima. Dok je starac govorio, otkrivao je rasklimano zubalo; izgledao je bijedno, odveć tužno. Bilo je neobično gledati dvoje starca koji se nisu vidjeli četiri desetljeća i pomišljati da ju je čitavo vrijeme volio, a ona drugoga. U sebi sam zamišljao priču o nesretnoj ljubavi između nekoć mladih ljudi. Ona je izabrala. Pitao sam se nije li neobično da je zbog neuzvraćene ljubavi taj mršavi starac jednom davno ostavio roditeljski dom i u potpunosti promijenio smisao života.

– Jeste li bili oženjeni? – upitam ga kad je zavladala tišina.

– Nikad. – reče starac i lukavo se osmjehne. – Previše ti ja znam o ženama.

– To ti kažeš. – uzvrati gospođa Medić. – Eh, ne bi me iznenadilo da si imao pola tuceta Bosančica i Srpkinja.

– Emilijo, gdje god sam bio u meni su gledali oficira. Negdje te preziru, a negdje poštuju više nego što bih trebao zaslužiti.

– Zatojesi mršav. Kad sam te vidjela, mislila sam da imaš kopnicu. Trebao si naći kakvu ženu.

– Zarekao sam se da ne ću nijednu ženiti kad nisam mogao tebe. I nisam.
Izrekao je to s osobitim zanosom, kao svetinju u koju se je čvrsto zavjetovao. Njegov glas odavao je nekakvo neobično zadovoljstvo samim sobom.

– Trebao bi žaliti zbog toga. – reče ona i odmahne glavom.

Tomo je dočekao trenutak da razgovara sa stricem o njegovoj vojnoj službi.

– Nema grada u Jugoslaviji kojega nisam upoznao kao svoj džep. Bio sam gdje god su naredili. A sve zaludu, i taj nepotrebni rat i sve…

– Sve je bilo nizašto, Ivane, ako se mene pita. − reče gospođa. – Trebao si se vratiti kad su napali na nas.

– Trebao sam se vratiti. – ponovi starac te nastavi. – Ali jednu stvar mogu sam o sebi reći: nisam niti pucao niti naređivao u vrijeme rata. Zbog toga sam skoro i zaglavio. Znali su odakle sam i sklonili su me u poslove koji nemaju veze sa svime time. Bio sam neko vrijeme u Kruševcu, pa u Nišu, u Kraljevu…

Slegne ramenima i zagleda se u prazno. Kao da time daje do znanja da je čitav njegov život bio besmislen.

– Nisu nikada sumnjali u vašu lojalnost? – upitam ga.

– Lojalnost? – uzdahne on. – Tko te, brate, pita za lojalnost. Bila su takva vremena. Oni su s vremenom postavljali svoje kadrove, one koji su bili odlučni za ostvarivanje plana bez milosti. Mislim da su znali da ja to ne bih mogao… Kad se ukazala prilika, umirovili su me. Bio sam napušten, ni ovdje, ni tamo nisam mogao. Kao zadnji siromah bez igdje ikoga.

– Mogao si se vratiti. – reče mu Tomo.

– Mogao sam… – klimne glavom i spusti pogled.

Kad sam odlazio iz doma Medićevih, ispratio me je Tomo na dvorište. Ostavio sam ih da se raspričaju o koječemu, to je njihova stvar. No, bio sam uvjeren da ovoga starca Medićevi nemaju razloga prezirati. Kako sam već na početku spomenuo, nisu oni takvi, nema kod njih osvetoljubivosti. Stari Ivan vratio se je u roditeljski dom, makar prekasno, nakon dugogodišnjeg izbivanja i služenja takozvanoj narodnoj vojsci koja je na posljetku pokazala pravo lice i dala do znanja kome i čemu služi. Vratio se je star, bolestan, ubog i siromašan, znao je da možda nije dobrodošao u starom kraju kojega su njegovi kolege JNA-oficiri i četničke bande nemilosrdno palili i gazili. Vrijeme ipak čini svoje pa će, prema tomu, jednoga dana prestati i sva ona zajedljiva ogovaranja suseljana, svi oni prezrivi pogledi. Učinio je prvi korak, velik za njega – vratio se je…

Sljedećeg jutra odlučio sam još jednom posjetiti Medićeve, budući da poslije podne putujem u Rijeku i možda će im štogod trebati iz grada. To mi je bila nekakva obveza, jer dva puta su mi spočitnuli što sam otišao a da ih nisam obavijestio. Gospođa Medić u svojoj svakodnevnoj staroj haljini u vrtu je prebirala cvijeće. Lice joj je bilo ozbiljno, prazno. Primijetio sam da su kućni prozori zatvoreni i vladala je nekakva čudna tišina, čak se ni ptice nisu glasale.

– Kako je kapetan? – upitam je.

– Oduvijek je bio šašav, znala sam ja. ; a znala sam… – odgovori ona bez imalo osjećaja. – Beti mu je jutros pripremila doručak i našla ga mrtva u krevetu.

– Umro je?

– Zaspao je zauvijek. – reče ona te nastavi brati cvijeće. – Ipak, lijepo je što je umro kod kuće, a ne tamo… Tko bi mu tamo stavio cvijeća na odar? Naši stari uvijek su umirali na svome ognjištu…

– Moja sućut.

Kroz misli prođu mi jučerašnji trenutci kad sam ga upoznao. Barem je umro sretan što se je vratio u rodni dom, u njegovu Liku. Sa sobom odnio je tužnu priču o sebi kao odbačenui zaboravljenu časniku vojske koje se, zbog silnih zlodjela, na posljetku morao sramiti. Gospođa Medić lagano je na grudi pritisnula oveći buket bijelog cvijeća. Namjeravao sam otići uvjeren da obitelj sada ima važniju brigu od mog odlaska u Rijeku. Zagonetno me pogleda, nehajno odmahne rukom te sjetno izgovori:

– Otkako sam se udala za Juru, a Ivan otišao, nikad nisam bila sigurna jesam li se udala za pravog…

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari