Pratite nas

Komentar

BOŽO PETROV: Do 22. siječnja bismo trebali imati novu vladu

Objavljeno

na

Sastanak Tomislava Karamarka i Bože Petrova oko formiranja vlade u zagrebačkom hotelu Sheraton, koji je počeo oko 14.10 sati, nije trajao ni sat vremena.

[ad id=”68099″]

Napravili smo kratki plan za programska načela i kako ćemo predlagati kandidate. Smatramo bitnim odabrati pet ključnih točaka koje će se raditi u četiri godine te tri točke na kojima će se raditi šest mjeseci. U iduća dva-tri dana dostavit ćemo imena kandidata za ministre Domoljubnoj koaliciji. Jučer smo oko 45 minuta razgovarali s Oreškovićem. Danas smo usuglašavali kandidate – oni o kojima se usuglasimo, razgovarat će s mandatarom. U Mostu smo definirali listu prioriteta. Nećemo izaći s imenima potencijalnih kandidata već s onima koje će odobriti Orešković. Usuglašavamo se kako bismo odabrali tri potencijalna kandidata po ministarstvu. Predlagat ćemo stručne osobe, ne vjerujem da će biti zamjerki i nećemo prolongirati rok za objavu vlade. Do 22. siječnja sve bi trebalo biti gotovo, uključujući i program vlade, kazao je nakon sastanka Petrov, prenosi HRT .

Karamarko je ustvrdio da se radi o fleksibilnoj suradnji. Šest ministarstava ide MOST-u, ostalo nama i koaliciji. Naši partneri također imaju kvalitetne kandidate. Imena su spremna, ali nisu za objavu. Od danas će kandidati za ministre razgovarati s Oreškovićem, dva kandidata dolaze pred mandatara, ako oni ne zadovolje, dolazi treći, kazao je.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Višnja Starešina: Dr. Reissmuller i hrvatska novinarska bijeda

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/Višnja Starešina

U utorak, na 27. obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske, u Zagrebu je održana komemoracija dr. Johannu Georgu Reissmulleru.

Dr. Reissmuller svakako pripada među petoricu ne-Hrvata koji su najzaslužniji za međunarodno priznanje, dakle i za samo postojanje države Hrvatske.

Ako je Papa Ivan Pavao II, bio najutjecajniji tihi lobist za međunarodno priznanje, austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock njegov najglasniji politički zagovornik, ako je njemački kancelar Helmut Kohl bio državnik koji je donio presudnu odluku dovodeći tadašnju Europsku zajednicu pred izbor – ili ćemo priznati zajedno ili će Njemačka to učiniti sama – a njegov vanjskopolitički ministar Hans Dietrich Gencsher bio politički motor međunarodnog priznanja, onda je dr. Johann Georg Reissmuller bio – pogonsko gorivo tog priznanja.

Uloga dr. Reissmullera u međunarodnom priznanju Hrvatske bila je gotovo neshvatljivo velika. Zašto? Zato što ni po kojoj pragmatičnoj matrici ljudskog i profesionalnog djelovanja, dr. Reissmuller nije trebao biti tu, u prvome redu. Nije bio Hrvat. Bio je Nijemac. Bio je u to vrijeme ugledni urednik i suizdavač utjecajnog njemačkog Frankfurter Allgemeine Zeitunga, bio je u završnoj fazi svoje profesionalne karijere. Takvi ljudi u pravilu nikada ne idu na ratišta u druge zemlje. Ne moraju se više nikome dokazivati. No, dr. Reissmuller je osobno obilazio sva hrvatska ratišta, izravno gledao i proživljavao stradanja i pisao o njima, objašnjavao što se događa i što bi Njemačka i Europa trebale učiniti.

Samo u 1990. i 1991., u vrijeme prijeratne političke krize i osvajačkog rata u Hrvatskoj, napisao je oko 130 uvodnika, reportaža, glosa, objašnjavajući što se događa i što bi trebalo činiti. Uz to, svoj je profesionalni kapital dopisnika, urednika i suizdavača ulagao kako bi osobno, u razgovorima u kancelarovu kabinetu, uvjerio Helmuta Kohla da prizna Hrvatsku i Sloveniju. Ispravno procjenjujući kako je to jedini način da se zaustavi velikosrpski ratni pohod. Ne znam niti jednog drugog dopisnika, urednika, suizdavača u svijetu koji je ikada činio i učinio nešto slično. I to samo zato što je bio uvjeren da je to – pravedno. A za samozatajnog dr. Reissmullera to je bilo normalno. To je bio njegov način življenja i djelovanja u skladu s vlastitom savješću. Za sve što je činio i učinio za Hrvatsku nije želio uzeti ništa, nikakvo odlikovanje. Prihvatio je tek postati počasnim doktorom zagrebačkog sveučilišta.

Na komemoraciju dr. Reissmullera u Zagrebu nije došao baš niti jedan hrvatski novinar. A hrvatska državna agencija Hina nalazi se jedva tristotinjak metara od rektorata zagrebačkog sveučilišta, u kojem je komemoracija održana. Došao je dopisnik FAZ-a za jugoistočnu Europu Michael Martens. U hrvatskim medijima nije objavljeno niti slovo o tom događaju. Ni slova, ni tona, ni slike! Tako bijedno, tako jadno, tako uobičajeno u današnjoj Hrvatskoj.

U nastavku možete pročitati sjećanja na dr. Reissmullera koja su na komemoraciji s nama podijelili predsjednik vanjskopolitičkog odbora Hrvatskog sabora dr. Miro Kovač i rektor zagrebačkog sveučilišta prof. dr. sc. Damir Boras.

GOVOR DR. MIRE KOVAČA:

Poštovani gospodine Christiane Reißmüller, sehr geehrter Herr Christian Reißmüller, poštovani gospodine Rektore, poštovani prijatelji i poznanici gospodina Johanna Georga Reißmüllera, uvažene dame i gospodo, okupili smo se danas ovdje u auli Sveučilišta u Zagrebu kako bismo odali počast čovjeku koji je bio ne samo počasni doktor ove stožerne hrvatske visokoobrazovne ustanove nego i velik prijatelj Hrvatske. Štoviše, “dr. Johann Georg Reissmüller spadao je sa saveznim kancelarom dr. Helmutom Kohlom i saveznim ministrom Hansom-Dietrichom Genscherom u očeve, ili bolje rečeno u odlučujuće babice pri rađanju moderne Hrvatske.” Mišljenje je to Joachima Bitterlicha, svjedoka vremena i dugogodišnjeg savjetnika za europsku, vanjsku i sigurnosnu politiku saveznog kancelara Kohla.

Ali kako je Johann Georg Reißmüller uopće mogao do te mjere utjecati na politiku njemačke savezne vlade? Da bi se to pokušalo objasniti treba zaroniti u njegovu biografiju, u njegovu obiteljsku prošlost. Rodio se između dvaju svjetskih ratova u njemačkoj obitelji u Litomericama, na njemačkom Leitmeritz, na području Čehoslovačke, današnje Češke. Bio je to tada grad s većinskim njemačkim stanovništvom. Već ga je u mladenaštvu, zapisao je to Berthold Kohler, Reißmüllerov nasljednik u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, “zahvatio vrtlog u koji je Hitlerov rat gurnuo Europu. Majku je rano izgubio. To da mu je otac, koji je bio čuvao cara u Beču i 1918. godine stupio u službu Čehoslovačke Republike, bio antihitlerovskog i čehofilskog usmjerenja, ništa nije pomoglo njegovoj obitelji, kao ni mnogim drugim češkim Nijemcima. Obitelj je morala je 1946. godine u roku nekoliko sati napustiti svoj dom da bi potom bila prebačena u Terezín i kasnije deportirana u Prednju Pomeraniju. Dok su mnogi u vagonu očajavali kada su primijetili da vlak ne vozi u Bavarsku koju su okupirali Amerikanci nego prema sjeveru, u sovjetsku okupacijsku zonu, Reißmüller se radovao da je umaknuo češkim ‘revolucionarnim gardistima'”. U sovjetskoj okupacijskoj zoni, u kojoj se kasnije konstituirala Njemačka Demokratska Republika, poznata i kao DDR, pristupio je kao 15-godišnjak CDU-u, Kršćansko-demokratskoj uniji. Kada mu je koncem 1950. godine uhićen otac, uspio je u plavoj košulji Slobodne njemačke mladeži, na njemačkom Freie Deutsche Jugend, pobjeći iz DDR-a u Zapadni Berlin. Kasnije je u Tübingenu upisao i diplomirao pravo, položio pravosudni ispit i potom doktorirao. Umjesto u pravničkim završio je u novinarskim vodama, i to nakon što je nekoliko godina pisao za Pravničke novine, na njemačkom Juristenzeitung. U političko uredništvo Frankfurter Allgemeine Zeitungu stupio je 1961. godine. Snažan utjecaj na njegovo poimanje prilika u socijalističkoj Jugoslaviji imalo je njegovo djelovanje kao dopisnika u Beogradu od 1967. do 1971. godine. Po povratku u Frankfurt bio je šef unutarnje politike, sve dok 1974. godine nije izabran za suizdavača Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Tu je vrlo utjecajnu dužnost obnašao do svoga umirovljenja u veljači 1999. godine.

Zna li vlast u Hrvatskoj tko je bio ovaj čovjek i što je sve činio za Hrvatsku?

Samo promatrač s “karakteristikama” sličnih onima Reißmülleru mogao je tako pronicljivo analizirati stanje i toliko precizno indicirati trendove razvoja prilika u komunističkom dijelu europskog kontinenta, u vrijeme Hladnog rata. O tome svjedoči i njegova knjiga “Zaboravljena polovica: Istočna Europa i mi” (Die vergessene Hälfte: Osteuropa und wir) iz 1986. godine, u kojoj su objavljeni brojni članci posvećeni Sovjetskom Savezu, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj i, naravno, Jugoslaviji, koju je posebno dobro upoznao. Koliko je bio pronicljiv dokumentirao je, primjerice, u tekstu “Opozicija se formira” od 1. prosinca 1989. godine, u kojem konstatira: “Teško je srednjoeuropske Hrvate zadržati u sustavu prividnih izbora kada se čak i u bizantskoj Rusiji prakticira slobodno glasovanje. Nije ništa manje teško masovne zločine Titove vlasti nakon rata držati tabuizirane, kada se u Sovjetskom Savezu masovne grobnice iz Staljinova vremena otvaraju.” Raspoloženje u tadašnjoj komunističkoj vlasti u Hrvatskoj opisao je ovako: “Čini se da se većina među njima upravo pomiruje s prijelazom na pluralistički poredak, jedni iz uviđavnosti, drugi iz rezignacije. […] U Zagrebu ih se uglavnom promatra kao prijelaznu vlast. Ali nitko nije siguran kamo će taj prijelaz odvesti”.

Složit ćemo se lako, mislim na nas malo starije i iskusnije među nama, da je opis tadašnjeg ambijenta u glavnom gradu Hrvatske bio realističan. Nije stoga čudno da je Johann Georg Reißmüller precizno identificirao glavni uzrok raspada socijalističke Jugoslavije, i to u tekstu objavljenom 26. veljače 1991. godine pod naslovom: “Opsjena gospodskog naroda”. U njemu ustvrđuje da “s koje se god strane promatra jugoslavenska kriza, to jest jugoslavenski državni jad, pokazuje se da je glavni uzrok srpska pretenzija za moći. Mentalitet gospodskog naroda tjera slojeve Srba koji određuju politiku na to da druge narode u Jugoslaviji tretiraju kao objekte svoje volje za podjarmljivanje”. Ovu je preciznu dijagnozu upečatljivo garnirao hrabrom povijesnom paralelom: “Nijemci, koji su u ovom stoljeću s opsjenom gospodskog naroda drugim narodima nanijeli strahovito zlo, trebali bi posebno osjetljivo reagirati kada vide da u njihovu susjedstvu jedna nacija sa sličnom zabludi slabije zlostavlja”.

I Nijemci su zaista osjetljivo reagirali kada su na TV-ekranima gledali slike ubijenih i ranjenih ljudi i razorenih gradova i naselja u njihovu susjedstvu, najprije u kratkom ratu JNA protiv Slovenije, onda u pohodu Miloševića i njegovih sljedbenika protiv Hrvatske, kasnije i protiv Bosne i Hercegovine. Joachim Bitterlich, kojega sam uvodno spomenuo, konstatirao je u prilogu koji je ljubazno pristao napisati za ovu komemorativnu sjednicu u spomen na Johanna Georga Reißmüllera da je “malo koja međunarodna politička kriza u ujedinjenoj Njemačkoj proizvela takvu polarizaciju i emocije kao slom i raspad bivše Jugoslavije”. To se, dakako, odnosilo i na njemačke političare. Tako je Nenad Ivanković, koji je tada bio dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista iz Bonna, vrlo plastično opisao scenu dolaska njemačkog ministra vanjskih poslova u sjedište nizozemskog ministarstva vanjskih poslova u Den Haagu, na sastanak Vijeća ministara Europske zajednice. Bilo je to početkom rujna 1991. godine, dok je rat protiv Hrvatske bio u punom jeku i Njemačka još nije bila prelomila da će podržati međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije. Ministre država članica dočekalo je stotinjak Hrvatica prosvjednica, “sve u crnini i sa crnim šalovima preko glave”. Među njima je bila i ovdje prisutna gospođa Janović, koja je imala poster oko vrata sa slikama lica izmasakriranih hrvatskih policajaca. Približavajući se autom ministarstvu, u Genscherovo je “vidno polje dospjela ta žena s mrtvim policajcima. Genscher je poskočio na sjedištu i smjesta dao znak vozaču da stane. Htio je van, no policajac je mahao da kola moraju produžiti vožnju. Kad su se kola zaustavila pred ulazom u ministarstvo, pedesetak metara dalje, te kad je iz njih izašao Genscher, sudbina se više nije mogla zaustaviti. Onako visok i korpulentan, on je raširio ruke, razmaknuvši ispred sebe tjelohranitelje i članove njemačke delegacije i trčeći se uputio prema gospođi Janović. Genscher je trčao raširenih ruku, a njemu ususret i ta žena, spotičući se o poster što joj je visio o vratu. Kad je dotrčala do njega, pala je na koljena i poput kakve hrvatske Marije Magdalene obgrlila noge njemačkom ministru. Dok ju je Genscher pridizao, ona je govorila ‘Gospodine Genscheru, molimo Vas, spasite nas, spasite, Hrvatska je izgubljena!’. Suočen s takvim prizorom, u Genscheru su proradile emocije pa je povikao: “Ne zvao se ja Hans-Dietrich Genscher, ako Njemačka ne prizna Hrvatsku, ne bude li se danas nešto konkretno učinilo za Hrvatsku”.

To je spontano Genscherovo političko iskakanje izazvalo čuđenje, zatim i neraspoloženje unutar njemačke savezne vlade. “Njemačka savezna vlada bila je tada pod znatnim pritiskom unutarnje i vanjske politike, jednako od ‘obiju’ strana, bila je u pravoj pravcatoj dilemi”, napisao je Joachim Bitterlich. “Njemačka je upravo bila ostvarila svoje ponovno ujedinjenje, pozivajući se i na pravo na samoodređenje naroda zahvaljujući podršci Amerikanaca i uz pristanak Sovjetskog Saveza, ali uz otvorenu skepsu njezinih europskih partnera kojima je teško padala bilo kakva promjena statusa quo u Europi. To se u prvom redu odnosilo na Francusku i Veliku Britaniju, koji su odbijali stajalište Njemačke i eventualno priznanje”. Međutim, u njemačkoj je javnosti, uvelike zahvaljujući nevjerojatnoj žilavosti i upornosti Reißmüllera, čiji je antipod bio izdavač Der Spiegela Rudolf Augstein, stvorena klima za priznanje Hrvatske i Slovenije, kao što je naglasio i Berthold Kohler: “Reißmülleru je bilo jasno da se Jugoslavija neće održati. Kada su Srbi napali Sloveniju i Hrvatsku, zauzeo se za trenutačno priznanje dviju republika. Ali time njegovo djelovanje još uvijek nije dovoljno opisano: on je svojim pisanjem prouzročio priznanje. Dugačkom serijom uvodnih članaka doveo je Kohlovu vladu do toga da više ne čeka europske partnere koji su oklijevali. Nema puno slučajeva da je jedan novinar politiku dirigirao, pače tjerao u smjeru po svojoj volji. U ovom je slučaju bilo upravo tako, što potvrđuju političari i diplomati koji su tada bili pod jakom Reissmüllerovom publicističkom paljbom.” Kratko rečeno, izludio ih je. Među njima je bio i Joachim Bitterlich.

Na Badnjak 1991. godine, dan nakon što je njemačka savezna vlada donijela odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije, Reißmüller je objavio članak pod naslovom “Priznati (Anerkannt)”, lišen bilo kakvog entuzijazma, u kojem kritizira što se tako dugo oklijevalo s međunarodnim priznanjem Hrvatske i Slovenije. Pritom nije propustio spomenuti da “za ovaj Božić Hrvati žale: za svojim mrtvima koji su poginuli u obrambenoj borbi ili su kao zatvorenici okrutno osakaćeni; za svojim opustošenim i za dugo vremena izgubljenim regijama. Ali u svome dubokom jadu još uvijek imaju povjerenje u zapadni svijet, a koji ga ne zaslužuje”.

Naravno da iz ovih misli proizlazi da je temelj za međunarodno priznanje bila, kao što je to u svome nekrologu naveo Stanislav Janović, “dugoročna politička volja hrvatskog naroda za stvaranje vlastite samostalne države”, zatim da se “našao čovjek koji je imao političku inteligenciju, čvrst karakter i neslomljivu volju i upornost”, to je bio “otac države” Franjo Tuđman, te “rijetko viđena hrabrost i žilavost hrvatskih mladića koji su dobrovoljno otišli braniti svoju domovinu”.

Johann Georg Reißmüller za svoje je rijetko viđeno zalaganje dobio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. Više časti nije htio. Svoj je govor zahvale održao na hrvatskom jeziku. Spomenuo je svoje dugogodišnje kontakte u Hrvatskoj, na prvom mjestu na Kaptolu kod nadbiskupa Kuharića. Bilo je to u travnju 1995. godine, prije oslobođenja hrvatskih okupiranih područja. Zato se i na kraju svoga govora zapitao “kada će napokon hrvatski narod moći živjeti bez straha da će kakva razbojnička ruka posegnuti za njegovom domovinom”. Taj je strah uvelike nestao nakon kolovoza 1995. godine. Stoga i ne čudi da je tada izrazio želju posjetiti područja Hrvatske koja su bila nekoć okupirana. Nazvao je tada Benjamina Tolića, koji je danas također s nama, i rekao mu: “Krajina je bila okupirana, sada više nije, hoćemo li je nas dvojica okupirati na dva dana?”. I tako su Johann Georg Reißmüller i Benjamin Tolić zajedno otputovali u bivšu tzv. Krajinu, ali pritom “skočili” i do Cazina i Bihaća u Zapadnoj Bosni.

Što reći zaključno o Johannu Georgu Reißmülleru? Prvo, njegov život pokazuje da pojedinac, ako je zaista nečemu posvećen, ako svoje djelovanje doživljava kao poziv, ako je pritom na pravom mjestu, može znatno utjecati na povijest. Drugo, velike osobe s karakterom krasi i skromnost. Sjećam se svojih posjeta obiteljskom domu bivšeg njemačkog saveznog kancelara Helmuta Kohla. Prilikom moga posjeta u ožujku 2014. godine, prije proglašenja svetim pape Ivana Pavla XIII., skrenuo mi je pozornost na njegovu poznatu rečenicu: “Giovanni, nemoj sebe shvaćati tako važnim”. Možda to objašnjava da Reißmüller, koji je bio praktični katolik i volio putovati u Rim, nije želio prihvatiti državno odlikovanje koje mu je diskretno bilo predloženo. O tome znaju bivši rektor Marijan Šunjić, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, bivši gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić, ali i Benjamin Tolić. “Taj počasni doktorat je jedino priznanje koje je prihvatio”, napisao je Berthold Kohler i dodao: “Za taštine branše (novinarske) imao je samo prijezir, ponekad ni to. Reißmüller je tražio eksplicitno da se u listu u rubrici ‘osobni podaci’ ne spominju njegovi okrugli rođendani.

Johann Georg Reißmülleru je bilo dano da doživi, kako je rekao, kako se hrvatska nacija oslobodila, kako je stvorila svoju državu i kako ju je branila.

Na tome smo mu ovdje okupljeni zahvalni. Hrvatska je izgubila vjernog prijatelja. Ali mi ćemo ga se uvijek sjećati kao jednog od velikana u odnosima između hrvatskog i njemačkog naroda. Neka mu je vječna slava.

GOVOR REKTORA, DR. DAMIRA BORASA:

Poštovani predsjedniče Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora dr. sc. Miro Kovač, poštovani zamjeniče veleposlanika Savezne Republike Njemačke u Republici Hrvatskoj gospodine Haralde Seibel, poštovane dame i gospodo,

Sveučilište u Zagrebu danas se prisjeća svoga 82. počasnoga doktora, dr. Johanna Georga Reissmüllera, pravnika, publicista, izdavača Frankfurter Allgemeine Zeitunga, velikoga prijatelja Republike Hrvatske.

Počasni doktorat – gradus doctoris honoris causa, za svako je sveučilište, pa tako i za Sveučilište u Zagrebu, najveće i najstarije sveučilište u Republici Hrvatskoj s tradicijom dugom 350. godina, važno priznanje koje se dodjeljuje uglednim osobama koje su svojim radom pridonijele njegovom napretku, te nacionalnoj znanosti i kulturi.

Prema europskoj i hrvatskoj sveučilišnoj tradiciji dodjela počasnog doktorata izniman je događaj za sveučilište, a svaki počasni doktor osim časti i naslova prima na sebe čuvanje ugleda i dostojanstva sveučilišta.

Veze koje povezuju Hrvatsku, naše sveučilište, kao izvorište intelektualne snage naše zemlje, i dr. Johanna Georga Reissmüllera, trajne su te se danas posebno prisjećamo njegove značajne uloge u povijesti naše zemlje.

Kao rektor u svome ću se prisjećanju na dr. Johanna Georga Reissmüllera posebno usmjeriti upravo na njegov znanstveni i istraživački opus te na njegove veze sa Sveučilištem.

Danas, malo više od 23 godine nakon što je Povjerenstvo u sastavu dr. sc. Viktor Žmegač, redoviti profesor Filozofskoga fakulteta u svojstvu predsjednika, te akademkinja Alica Wertheimer-Baletić, redovita profesorica Ekonomskoga fakulteta, redoviti profesor Pravnoga fakulteta prof. dr. sc. Željko Horvatić, dr. sc. Mirko Valentić, znanstveni savjetnik u Institutu za suvremenu povijest u Zagrebu i dr. sc. Mirko Mataušić s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u svojstvu članova, predložio Senatu Sveučilišta u Zagrebu da donese odluku o dodjeli počasnoga doktorata dr. Johannu Georgu Reissmülleru, okupili smo se u ovoj svečanoj auli kako bismo se oprostili od velikoga prijatelja naše zemlje, koji je svojim pisanjem o zbivanjima u vrijeme Domovinskoga rata ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske te pomogao da europska i svjetska javnost spoznaju istinu o stanju u bivšoj Jugoslaviji.

Počasni doktorat dr. Johannu Georgu Reissmülleru dodijelio je rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Marijan Šunjić 1995. godine, a svečanost dodjele održana je na ovom istom mjestu, u svečanoj auli, u kojoj o dugoj tradiciji našega nacionalnoga sveučilišta svjedoče portreti rektora koji su ga vodili tijekom povijesti.

Ističući poveznice između izvornih vrijednosti hrvatskoga kulturnoga identiteta i najviših dometa europske civilizacije te nastojanja našega Sveučilišta da stvara i pridonese kulturi i znanosti u ovom dijelu Europe, rektor Šunjić na svečanosti dodjele počasnoga doktorata dr. Johannu Georgu Reissmülleru posebno je naglasio sljedeće:

„I naše Sveučilište i hrvatski narod, pogotovo njegova duhovna i politička elita, ujedinjuju i razmjenjuju svoje snage sa svim ostalim narodima srednjeeuropskoga kulturnoga i civilizacijskoga okruženja, bez čega bi trajna stabilnost ove regije, a posebno opstanak i napredak suvremene Hrvatske bili nemogući. Svijest o toj nužnosti, svijest o ulozi i važnosti Hrvatske kao čimbenika stabilnosti u ovom dijelu svijeta, svijest o nacionalnoj, kulturnoj i političkoj opstojnosti hrvatskoga naroda, sve to mora biti predmetom znanstvenoga istraživanja, ali i činom intelektualnoga i osobnoga poštenja i temeljem političkoga djelovanja… Mnogi intelektualci u Europi prihvatili su izazov intelektualnoga i osobnoga poštenja, koji je pored znanstvenoga, zahtijevao i duboki ljudski i društveni angažman… Jedan od njih je svakako dr. Johann Georg Reissmüller, znanstvenik koji je rezultate svoje znanstvene spoznaje, i teorijske i praktične, svoga dobroga uvida u geopolitičke zakonitosti ovoga turbulentnoga područja, jasno izrazio i tumačio.“

Rektor Šunjić u prigodi svečane dodjele počasnoga doktorata dr. Johannu Georgu Reissmülleru posebno je istaknuo njegovu hrabrost u obrani prava malih naroda na samostalnost svoje države, jer trebalo je snage suprotstaviti se ustaljenim predrasudama i političkim interesima pojedinih država, i to činiti utemeljeno na načelima povijesne istine i pravde.

Dr. Reißmüller rođen je 1932. u češkom gradu Litomerice. Zanimanje za politička i pravna pitanja potaknula su ga da se upiše na studij pravnih znanosti na Sveučilištu u Tübingenu, koji je završio 1955. Tri godine poslije obranio je doktorski rad o granicama općega prava na slobodu u njemačkome ustavu. Težnja za političkim novinarstvom dovela ga je 1961. u uredništvo političke rubrike jednih od najstarijih i najuglednijih njemačkih novina Frankfurter Allgemein Zeitung. Uz brojne članke u Frankfurter Allgemein Zeitungu, dr. Reißmüller objavio je i više knjiga, među kojima i Jugoslawien – Vielvölkerstaat zwischen Ost und West, Die vergessene Hälfte – Osteuropa und wir, Der Krieg vor unserer Haustür – Hintergründe der historischen Tragödie, Die bosnische Tragödie i dr.

Dr. Johann Georg Reissmüller u svojim je radovima dao ogroman doprinos razumijevanju europske politike 20. stoljeća, posebno u slavenskim zemljama, analizirao je povijesnu dimenziju zbivanja na području jugoistočne Europe te je svojim radovima pridonio razumijevanju stvarnoga stanja na području bivše Jugoslavije. Također, svojim je člancima objavljenima u Frankfurter Allgemein Zeitungu njemačke čitatelje jasno, ali i uz mnoge kritičke prosudbe, informirao o zbivanjima na tlu Jugoslavije.

Kako je istaknulo i Povjerenstvo koje je analiziralo njegov doprinos i predložilo dodjelu počasnoga doktorata Sveučilišta u Zagrebu, dr. Johann Georg Reissmüller bio je „suvremenik kojemu je neobično stalo do istine i pravednosti, a napose do istine o Hrvatskoj… bio je jedna od najuglednijih osoba u suvremenoj europskoj publicistici te je svojim znanstveno i moralno utemeljenim osvjetljavanjem povijesnih zbivanja u Republici Hrvatskoj i u susjednim zemljama vrlo zaslužan za upoznavanje javnosti sa složenošću problematike i s političkim i etičkim dimenzijama sukoba. Njegov je rad u svim aspektima izniman doprinos znanosti i hrvatskom društvu, svjedočanstvo istinske humanosti, prožeto dubokom etičkom odgovornošću.“

U godini u kojoj Sveučilište u Zagrebu obilježava 350. obljetnicu svoga djelovanja, sjećanje na sve znanstvenike, profesore, istaknute intelektualce, počasne doktore i osobe koje su obilježile njegovu povijest, vodilja nam je da ustrajemo na daljnjem razvoju našega Sveučilišta, na poticanju znanstvenih istraživanja koja donose nove spoznaje, te na djelovanju koje doprinose razvoju naše zemlje i društva.

Sveučilište u Zagrebu, počasnom doktoru dr. Johannu Georgu Reissmülleru, zahvaljuje na njegovom javnom djelovanju, znanstvenom i publicističkom doprinosu, te posebno, na njegovoj ljudskosti i prijateljstvu. Njegov rad poticaj nam je za ulaganje dodatnoga napora u razvoj hrvatske znanosti te na jačanje povezivanja Sveučilišta i društva, s ciljem osiguravanja da znanja i spoznaje koje crpimo iz svojih istraživanja budu na korist našoj zemlji i svim njezinim građanima.

Višnja Starešina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: ”Opasne državne politike ali i ‘suverenističke’ iluzije”

Objavljeno

na

Objavio

Tzv. ljevica nikome živu u Hrvatskoj, tko uistinu želi dobro hrvatskom narodu i promišlja njegovu budućnost, ne bi smjela biti bitna ili relevantna za nekakvu analizu. Oni kritiziraju Plenkovića i državni vrh, ne zbog različitosti ideja, rukopisa i političke prakse, nego zbog toga što bi samo željeli da umjesto Plenkovića iste ili pogubnije politike potpisuje Maras, Bernardić, Jovanović, Matić ili Vesna Pusić. Ni o čemu se drugome ne radi.

No tzv. suverenisti u hrvatskom društvu i politici bi trebali biti ona klica na kojoj bi trebala izrasti potpuna politička promjena i vizija razvoja hrvatskoga naroda ne na dnevnoj, nego predvidljivoj dugoročnoj osnovi koja neće ostavljati mogućnossti smiješnih interpretacija i golemih suprotnosti oko svakoga pitanja u Hrvatskoj.

Iako je zadnjih nekoliko dana u javnosti dominirala žestoka politička bitka oko sudjelovanja hrvatskog veleposlanika, a onda i predsjednika HDZ-a BiH na proslavi dana Republike Srpske u Banja Luci, s posve očitim ciljem iskorištavanja tih činjenica u dnevno-političke svrhe i bildanje vlastitih i stranačkih pozicija pravovjernosti pred hrvatskim narodom, te od nazad dva dana oko Penavinog upozorenja o rezultatima tzv. mirne reintegracije Podunavlja, prilično je jasno da su oba ta “slučaja”, uz prije toga dreku oko objave mladenačke budalaštine sina HDZ-ovog zastupnika Đačića, poslužila državnom rukovodstvu za koliko toliko minimaliziranje javne rasprave oko kraha kampanje nabavke vojnih zrakoplova. Pod svim tim događajima je rukopis iste politike, ideje i namjere.
To se odnosi i na zagovornike i na osporavatelje.
U svemu u životu se smije pogriješiti.
Tako i u državnim poslovima.

Kamo vode javne laži na moćne potencijalne saveznike?

No, grješka koja se ne bi smjela tolerirati je, nakon evidentne činjenice da je nešto bilo loše i neuspješno, serijom izrazito ozbiljnih laži, pokušavati minimizirati pogrješku, ili svoju neodgovornost pokušati prebacivati na druge.Vidljiv je pravac u kojem vlada pokušava usmjeriti raspravu oko odgovornosti za neuspješan posao kupnje zrakoplova, koji se s jedne strane usmjerava na niže rangirane službenike MORH-a, a s druge strane na Izrael i SAD. U prvom slučaju to je uhodani politički trik žrtvovanja slabije pozicioniranih ljudi, kojima se kasnije nadoknadi novim imenovanjem ili preimenovanjem to što su pristali silom ili milom biti pedro, i to je praksa svih politika svijeta. S druge strane, braniti svoj stav i svoju nepogrješivost u posve evidentoj grješci lažući na moćne potencijalne saveznike nije uobičajeno i svakako nije pitanje koje se svodi na banalan značaj. Naime, SAD i Izrael, a nama pogotovo bitno Sjedinjene Države, svakako putem svojih veleposlanstava, pažljivo prate razvoj situacije, te daleko bolje znaju stvarno stanje činjenica. A usprkos svim pokušajima skrivanja, u javnost je ipak procurilo da su Amerikanci upozoravali Vladu da neće biti lako ostvariti posao s Izrealom, da su o tome više puta jasno komunicirali s odgovarajućim i zaduženim timovima u vladi, bez obzira bila to razina stručne skupine u MORH-u ili netko treći, kao što je sad jasno da je državni vrh dobio tzv. non paper, kojim se više nego očito ukazuje da dogovorenoga posla s Izrealom neće moći biti.

Prvi golemi incident je bio to da su i predsjednica Republike, predsjednik vlade i ministar obrane javno opovrgli postojanje toga non papera. To su eksplicitno javno rekli svi pojedinčano.

Što je državni vrh htio postići pričom o poslu za koga su znali da neće proći?

Zatim su iscurili, posve sigurno ne bez američkog znanja, mailovi, koji demantitraju državni vrh i eksplicitno potvrđuje da su najviši državni dužnosnici lagali svjesno, a uz to, nije problem pronaći javne potvrde o upzorenjima američkoga veleposlanika u Zagrebu, koji diplomatskim riječnikom pozivaju na oprez, a u praksi jasno upozoravaju da posao koji se prikazuje gotovim – neće ići.

Načini tumačenja ovakvoga ponašanja vlade jasno ukazuju da se cijela javna kampanja, pa i onaj dio koji kao inzistira na odgovornosti vlasti, pokušava kreirati na nekakav krizni način iz same vlasti, pokušavajući usmjeriti javni fokus na banalne stvari. Problem je što očito to Amerikanci ne dopuštaju, što ponovo otvara pitanje stvarnih odnosa ove vlasti, prije svega Plenkovićeve vlade sa Sjedinjenim Državama. I tu se više nego u bilo čemu drugome vidi novi. tzv, savez predsjednice Republike, koju se do sada po nekim elementima moglo smatrati proameričkom političarkom, s Plenkovićevom političkom idejom strateškog usmjeravanja Hrvatske. Jer, što bi inače trebalo predsjednici da zataji informaciju o postjanju non papera?

Sad me možete pitati, kakve to onda veze ima s uvodnim djelom i raspravama oko sudjelovanja Čovića i veleposlanika u Banja Luci, ili kakve to veze ima s Penavinim porukama vezano za mirnu reintegraciju Podunavlja.

Ima, i te kakve.

Konzistentan štetočinski rukopis vlasti u svim slučajevima

Prije svega, ni u jednome slučaju nemamo bitno odstupanja u ponašanju vlasti. Iako situacije izgledaju kontradiktorno i na izgled nepovezano, pod svim tim događajima je jedinstven potpis državnoga poretka i prevladavajuće političke ideje koja ga u biti obilježava. A to je da naizgled nema jasne političke vizije, iako i te kako ima. To je vizija koja potpuno ignorira postojanje bilo kakve relevantne hrvatske političke misli i ideje, te otvoreno potiče i zastupa, njeno nepostojanje, time i prakse, to je politički rukopis koji govori o gotovo dnevnom i taktičkom prilagođavanju djelovanja golome opstanku vlasti, bez ikakve relevantne vizije prema ishodima u narednih pet, deset ili pedeset godina, što bi morale biti odlike i kvalifikacije svake relevantne i ozbiljne nacionalne politike. Dakle, ništa novo. I ništa dobro.

Nebitnost reakcija tzv. lijeve opozicije

Međutim, ovi događaji s druge strane govore više o mogućnostima promjene toga zabrinjavajućega rukopisa, ili o potencijalima promjene državnih politika. Potpune promjene, jer na marginama ili marginalnim pritiscima ovakve politike se samo osnažuju, nikako se ne mogu promjeniti.

Zato  je izuzetno bitno usporediti reakcije i prije svega nositelje tih reakcija, na ove događaje, te zahtjeve s navodnih opozicijskih, pogotovo opozicijskih suverenističkih pozicija, koje su u ovome slučaju važnije od ukupnosti opozicijskoga pristupa s uključenom tzv. ljevicom.

Jer tzv. ljevica nikome živu u Hrvatskoj, tko uistinu želi dobro hrvatskom narodu i promišlja njegovu budućnost, ne bi smjela biti bitna ili relevantna za nekakvu analizu. Oni kritiziraju Plenkovića i državni vrh, ne zbog različitosti ideja, rukopisa i političke prakse, nego zbog toga što bi samo željeli da umjesto Plenkovića iste ili pogubnije politike potpisuje Maras, Bernardić, Jovanović, Matić ili Vesna Pusić. Ni o čemu se drugome ne radi.

No tzv, suverenisti u hrvatskom društvu i politici bi trebali biti ona klica na kojoj bi trebala izrasti potpuna politička promjena i vizija razvoja hrvatskoga naroda ne na dnevnoj, nego predvidljivoj dugoročnoj osnovi koja neće ostavljati mogućnossti smiješnih interpretacija i golemih suprotnosti oko svakoga pitanja u Hrvatskoj.

Jesu li čudne reakcije tzv. suverenista i zašto?

Tzv. suverenisti su kad je u pitanju sudjelovanje hrvatskoga veleposlanika na proslavi  u Banja Luci ispravno zaključili da je nemoguće da je on tamo bio bez suglasnosti vlade, kao što je i normalno. No, zaključili su da je skandalozno da je tamo bio nazočan Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, pri čemu su velika većina, počevši od Zlatka Hasanbegovića do Tomislava Karamarka kao političkog autsajdera trenutno, usmjerili svu energiju u kriminalizaciju već odavno posve moralno kriminalizirane Republike Srpske, do zazivanja prijateljskih odnosa Republike Hrvatske s državom Bosnom i Hercegovinom o kojoj ne postoji ni minimalna suglasnost njenih naroda, pa time ne postoji relevantna država BiH da bi bilo razumno prijateljstvo kao politički pravac prema nečemu što je posve nejasno i što u ovakvom stanju može biti krajnje štetno za hrvatske interese, do opetovanoga zazivanja prirodnoga savezništva s bošnjačkim narodom u BiH.

Zanimljivi savezi

Pa se, u posvemašnjoj kakofoniji s ultraljevičarima, globalistima i svim mogućim manjincima s lijevo-liberalnoga spektra, s različitim lobistima počevši od Banca do Pusićke, čiji su višegodišnji stavovi oko pitanja statusa hrvatskog naroda u BiH kategorički na poziciji da je to pitanje “Sarajeva” a ne Zagreba, te da je mješanje u unutarnjo-političke stvari BiH, zapravo konačna poruka i sa suverenističke strane svodi na iste ciljeve navedenih protagonista.

Namjerno se polazi samo i isključivo od neosporivog srpsko-hrvatskog antagonizma, kako bi se hrvatski narod i hrvatsku politiku uvelo i podčinilo jednako relevantnom i opasnom drugom antagonizmu, onom bošnjačko-hrvatskom. Tu se zagovornici tzv. suvernističkih pozicija, suverenističkih samo u odnosu prema političkom srpstvu i srpskom imperijalizmu, s jednakih povjesnih pozicija kao recimo i tjekom razvoja ideje južnoslavenstva u Hrvatskoj u 19. i 20 stoljeću, pred austrougarskim ili talijanskim težnjama, kada se bjegom od jedne dokazane opasnosti, umjesto izbora vlastite slobode i nezavisnosti, pokušavalo rješenja naći u nekom drugom, u tom slučaju –srpskom zagrljaju. I u jednom i u drugom rješenju dominira ideja i namjera podčinjenosti, koje su samo nomimalno različite, ali su jednako pogubne, ili čak pogubnije.

Što se krije ispod navodnog pravaškog romantizma?

Istu grješku potiču današnji tzv. suverenisti pod pravaškom agendom, no postaje sve očitije nužno pitanje – radi li se tu samo o romantizmu ili namjernoj destrukciji nakon svih tih povijesnih iskustava?

Jer, na isto se u konačnici svodi. Nema dobroga u nestanku hrvatskog naroda, ako ga ugroze ili unište austrijski, mađarski, srpsko-svetosavski ili bošnjačko-islamski ekspanzionizam. Nestanak je nestanak, ugroza je ugroza, a pametni ljudi i narodi rješavaju onu koju moraju i mogu najlakše riješiti. I koja je trenutno najaktivnija. To je izjednačivo s ukopavanjem i osiguravanjem ratnih vojnih pozicija, bez kojih nije moguće ostvariti napredak ili povratiti izgubljeni teritorij.

Nitko u Hrvatskoj ne može biti dobra alternativa Plenkoviću, ako njegovu toleranciju srpsko-svetosavksog imeprijalizma, nastoji zamjeniti tolerancijom pa i potporom bošnjačko-islamističkom ekspanzionizmu kojemu godinama svjedočimo.

Može li se pobjediti srpski ekspanzionizam tolerancijom bošnjačkoga?

Upravo to točno znači kampanja koja je pojačana sa svih pozicija prema opasnosti od velikosrpske politike u Hrvatskoj i BiH, koja nije uporišno sporna, kojom se nastoji sa zajedničkih anacionalnih i globalisitčkih, i navodnih suverenističkih pozicija pod okriljem navodnog pravaštva, hrvatskom narodu pronaći novi zagrljaj u Bosni i Hercegovini, time i u Hrvatskoj. Zagrljaj vrlo inteziviranog navodnog bošnjačkog nacionalizma, a u biti mutiranog projugoslavenskog antifašizma u bošnjačkom narodu s izrazito islamiziranim rukovodstvom i konačnom strateškom idejom. U oba slučaja, kako u srazu sa svetosavljem tako i u srazu s islamizmom, koji se uporno zanemaruje i minorizira  razbuktavajući srpsko-hrvatski antagonizam s realnih pozicija, polazi se usprkos deklaracijama o suverenitetu hrvatskoga naroda – s pozicija nesuverenosti i nesamostalnosti.

I u oba slučaja nema polazišne ideje utemeljene u jedinstvenim hrvatskim nacionalnim interesima i ciljevima. U oba slučaja ti su ciljevi podčinjeni apriornom savezu, dakle podčinjavanju putem strateških kompromisa koji obezvrijeđuju hrvatsku nacionalnu samostalnost i suverenost. Time i hrvatski nacionalni opstanak preko izvjesnog gubitka državnih pozicija i ukupne državnosti.

Može li se iskreno podupirati Penavine pozive a zanemarivati islamizaciju Federacije?

Zanimljivo je nadalje da će se na Penavine pozive iz Vukovara, koji nakon razvoja događaja s prosvjedom od 13. listopada, dobivaju sve više dnevno-politički sadržaj, s vrlo kratkoročnim interesima i ciljevima skupina zainteresiranih za takva razvoj stvari, pri čemu se koriste vrlo bolne emocije hrvatskoga naroda kao pokriće, uredno odazivaju suverenisti koji nastoje usmjeriti još žešće hrvatsku političku, javnu i naiconalnu fokusiranost u srpsku opasnost, a potpuno zaboravljajući drugu opasnost koja se i te kako invazivno, snažno i dugoročno razvija u odnosima Hrvata i Bošnjaka s bošnjačke strane u BiH, ali i u Hrvatskoj, jer je Hrvatska već odavno medijski, politički i javno postala logističko središte za razvoj takve bošnjačke invazivnosti i islamizacije Federacije. U tim okvirima imamo praktično savez krajnje nepomirljivih ideja, zalaganja, pa i nositelja i pronositelja na medijskoj, javnoj, kulturnoj i političkoj sceni, gdje se ruku pod ruku pojavljuju ljudi koje bar na površnjoj ravni razdvaja golema raspuklina i udaljenost obala bez ikakvih mostova.

Savez nepomirljivih u Hrvatskoj na srpskim obavještajnim zasadama

Imamo privremeni savez klasične obavještajno srpske propagande još iz početka agresije na Hrvatsku, sa žestokim zagovornicima obračuna s nositeljima toga obavještajnog udara. Pa imamo suglasnost na posijanoj temeljnici o hrvatskim aranžmanima sa Srbijom o podjeli BiH, koju je zbog svojih strateških ciljeva posve izvjesno posijao KOS pripremajući operativne pretpostavke za razvoj antagonizama do sukoba Muslimana i Hrvata radi relativizacije srpske agresije na BiH, imamo kriminalizaciju svih živih predsjednika HDZ-a kad je BiH u pitanju, jer se izravno nastoji potvrditi da su sve hrvatske politike u BiH i njihovi nositelji bili politički kriminalci ove ili one provenijencije, bio to Boban, bio to Kordić, bio to Jelavić, bio to Čović. A u temelju svega je kriminalizacije Tuđmana.

Imamo zaprepašćujuću realnu situaciju da otvoreni i najžešći protivnici velikosrpskih politika i metoda u Hrvatskoj, koji se tako rado nazivaju suverenistima, upravo njihove temeljne modele, postignuća i stečevine ostvarene u Hrvatskoj i BiH, koriste za relativizaciju bošnjačke političke agresije u BiH i njezino potpuno opravdanje.

Kad “suverenisti” koriste srpska postignuća

Drugim riječima, imamo istinski savez naizgled posve nepomirljivih ideja, politika i ciljeva, s različitih pozicija, pod različitim deklaracijama i parolama, a u biti –jednako efektivno smrtonosan za hrvatski narod.

Pri čemu je uz već odavno prepoznatu opasnost od srpsko-svetosavskog imeprijalizma, daleko zamagljenije i teže raspoznati podmukle ideje, političke silnice i smjerove razvoja koegzistnecije, tolerancije, pa i pogubne prihvatljivosti u samoj Hrvatskoj s bošnjačko-islamističkim ekspanzionizom, koji već sada u BiH ima posve iste materijalne pogubne posljedice po hrvatski narod. Razlika je samo što bošnjačko-islamistička ekspanzija žestoko traje, a srpska je manje više dostigla svoje privremene granice ratom, čekajući pogodan trenutak za novu ekspanziju s osiguranim resursima.

Dakle, s druge strane, imamo na sve način pokušaj promocije ideje građanske BiH, s jedne strane pod lijevo-liberalnim globalističkim agendama, a s druge strane pod navodnim pravaškim agendama hrvatskog utjecaja na Drini. I jedna i druga politička temeljnica zapravo efektivno polazi od tuđe volje, tuđe suverenosti i tuđega mentorstva da ne kažem patronata nad hrvatskim politikama i sudbinom, jer je i najvećem romantičaru jasno da hrvatski narod za takve ciljeve nema dugoročnih potencijala. Zato se ističe usprkos zdravom razumu koji ukazuje da je to smrtonosno – prirodno savezništvo s Bošnjacima.

Neizravno ciljno savezništvo svetosavskog i islamističkog ekspanzionizma

Izvan svake je sumnje, da u konačnici, i srpsko-svetosavski ekspanzionizam i bošnjačko islamistički ekspanzionizam imaju neizravnu korist jedan od drugoga koliko god to kontradiktorno izgledalo u ovome trenutku. I jednome i drugome je u interesu slaba i uništena Hrvatska i hrvatski narod. Jer, i jednima i drugima kao zaprijeka razvoju konačnih ciljeva upravo je hrvatska državnost smetnja, pa bi nestanak hrvatskog naroda bio temelj za nove, ili pregovore, ili sukobe između te dvije silnice, za međusobno uređivanje odnosa, što je hrvatskom narodu u tom slučaju – svejedno.

Jer ga nema u oba slučaja.

Zato je idiotski ili zlonamjerno, a na isto se efektivno svodi, koliko god bilo opravdano stalno upozoravati na elemente velikosrpske politike u Hrvatskoj, ostvarene pozicije te velikosprske politike u BiH koje su osigurane stavom svih najvećih sila današnjice, na juriš pokušavati osporiti, a zanemarivati izrazito snažno razvijanje islamističke odnosno bošnjačke invazije prema hrvatskim prostorima, koja traje još od samostalnosti Bosne i Hercegovine. Zato je potpora recimo Penavi i njegovim pokušajima senzibiliziranja hrvatske javnosti i politike velikosrpskim pozicijama u današnjoj Hrvatskoj, posve nesuverenistička ili neiskrena, ako se s potpuno istih pozicija ne pristupa problemima s bošnjčako-islamističkom agresivnošću u Federaciji BiH.

Ne može se uspješno osporavati islamski ekspanzionizam bez uništenja političkog srpstva u Hrvatskoj, i obratno

Jer razvoj velikosrpstva u Hrvatskoj, slabi  hrvatske pozicije u BiH, te hrvatski potencijal za uređivanje odnosa s Bošnjacima. Ne može biti vjerodostojno boriti se protiv jednoga zla, a podupirati drugo, makar i zanemarivanjem, iako se odavno ne radi o zanemarivanju.

E, sad se vratimo Plenkoviću.

Njegova navodno relevantna hrvatska politika u BiH kad je u pitanju status hrvatskoga naroda, ne može biti relevantna, ni suverensitička, ni ozbiljna državnička, ni interesno hrvatska izvan pustih želja i praznih deklaracija, ako u državno-političkom poretku Republike Hrvatske najuže surađuje i podupire, bez obzira iz kojih razkloga, svetosavsko-velikosrpsko divljanje. Niti je primjereno pozivati se na Tuđmana kao tvorca mirne reintegracije Podunavlja, a skakati na zadnje noge na Penavino upozorenja da je postala posve uobičajena činjenica da “integrirana srpska djeca” sjede prilikom emitiranja hrvatske himne.

A zašto to ne bi sjedili?

Ima li jedan jedini razlog koji će ih potaknuti da stoje, iskažu poštovanje hrvatskom narodu i nejgovoj nacionalnoj državi?

Nema.

Zašto bi Srbi u ovakvim državno-političkim okolnostima poštovali hrvatsku himnu?

Jer, ono što je za tu djecu mirna reintegracija, što je za njihove roditelje mirna reintegracija, to nije mirna reintegracija za veliku većinu hrvatskoga naroda. Ne isključujem da jest za Plenkovića i njegovo rukovodstvo, koje, kako sam kaže – donosi odluke o nacionalnim politikama i vidi najbolje iz Zagreba.

Što god vidio Plenklović iz Zagreba, dvadeset i jednu godinu nakon navodne mirne reintegracije, imamo neitegriranu srpsku zajednicu, imamo državnost u državnosti, imamo dva politička entiteta u Hrvatskoj, imamo dvije posve suprotstavljene pozicije koje nikada neće uspostaviti elementarne niti jendoga društva i jedne političke ideje, imamo razvijen koncept koji pripadniku srpske etničke skupine u Hrvatskoj jasno ukazuje na političku posebnost, nepotrebnost uvažavanja hrvatske državnosti i ciljeve koji tu državnost starteški osporavaju.

A to Tuđman – nije.

Kao što Tuđman nije djelio BiH.

Ovakva integracija Podunavlja izdaja je Tuđmana

Niti je Tuđman dao političkog i sporazumnog povoda za sjedenja na taktove Lijepe naše, niti je reintegrirao prostor bez ljudi koji su ga napučavali, a pogotovo nije reintegrirao prostor s ljudima koji su ga namjeravali političkim sredstvima strateški identificirati s dotadašnjom okupacijskom političkom namjerom. Niti je tadašanji Erdutski sporazum imao trajno političko značenje na koje se danas uz suglasnost svih hrvatskih politika poziva Pupovac i Srbija, nego privremeni prijelazni karakter, a trajno je značenje imalo Pismo UN iz sječnja 1997. godine gdje se srpska etnička skupina u Hrvatskoj definira kao nacionalna manjina sa svim pripadajućim statusnim pravima i obavezama nacionalnih manjina uobičajenima u svijetu.

Niti je djelio BiH, što uzimaju kao neupitnu činjenicu današnji suverenisti prešutno ili javno podupirući bošnjačko-islamističku strategiju kriminalizacije Hrvata,  koji s jedne strane osporavaju svetosavski federalizam u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a zanemaruju islamističko-bošnjački invazionizam u Federaciji.

Kako riješiti ovaj začarani krug i ovu situaciju koja u obje varijante podjednako uništava Hrvatsku i državnost hrvatskog naroda?

Tu dolazimo na pitanje zrakoplova i razvoja situacije s njima.

Na što ukazuje krah posla sa zrakoplovima i kako do savezništva za pobjedu?

Svakako ne uništavanjem savezništva s jedinom svjetskom silom, s kojom, tek kad i ako neupitno utvrdimo svoja nacionalna stajališta i raščistimo svoje razarajuće dvojbe, imamo realnih izgleda efikasno se usprotiviti svetosavlju i islamizmu, te trajnije utvrditi svoje nacionalne pozicije za održanje a onda kasnije i za povratak nacionalnih pozicija na svojim povjesnim pripadajućim prostorima.

Opravdavajući se od kraha posla sa zrakoplovima, državni vrh očito posve otvoreno razara svaku mogućnost bilo kakvih odnosa sa SAD-om, a to nužno nameće s obzirom na objavljene informacije i očite višestruko ponovljene javne laži cijeloga državnoga vrha, i opravdanu sumnju da je cijeli ovaj cirkus zapravo svjesna odluka iz boktepitaj kakvih, a svakako ne dobrih razloga, te da se odavno išlo u neostvariv posao s nekim skrivenim namjerama. S namjerama koje svakako imaju i te kakve veze s rješavanjme problema i sa srpskim i s bošnjačkim invazionizom i antihrvatskim ciljevima.

Zadržavajući se samo na banalnoj ravni i svrstavajući se bez razumskih argumenata iza naših i njihovih, ovih ili onih, bez propitkivanja stvarne ponude i realne mogućnosti i jednih i drugih, i rezultata koje te ponude nose u konačnici po sudbinu hrvatskoga naroda, sve, koliko se god radilo o velikim pitanjima, postaje opasan cirkus, koji u posve istu ravan stavlja i državne pozicije, i ove ili one opozicije, koje u svim slučajevima, koliko god izgledali antagonizirani ili nositelji suprotnih i drugačijih političkih ideja i ciljeva, zapravo – čine jedan jednako loš i bezizalazan krug.

Tu je posve nebitna razlika prema mjerljivim odgovornostima, jer je normalno da onaj tko vlada snosi veću odgovornost, ali ništa manju odgovornost u realnom smislu ne snosi i onaj tko osporava vladajuću poziciju nudeći kvalitetno posve istu s drugim predznakom, i time, uz to što zamagljuje vidike hrvatskom narodu, stvara vrlo opasne iluzije, uvijek s razornim efektima, a pogotovo u vremenskom realitetu, jer za vrijeme trajanja iluzija, događaji oko Hrvatske i u Hrvatskoj – ne čekaju, izazivajući sve veće štete živom hrvatskom narodu.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari