Pratite nas

Intervju

INTERVJU: Božo Petrov o odnosu s Crkvom, HDZ-om i SDP-om

Objavljeno

na

Intervju jutarnjeg lista s čelnikom Mosta Božom Petrovim

[ad id=”68099″]

Kako idu pregovori s Domoljubnom koalicijom? Jeste li već došli do ključnih imena za Vladu?

– Pravimo bazen s dva-tri kanidata po resorima koje bi trebali voditi. Taj bazen ljudi ići će na usuglašavanje prema Domoljubnoj koaliciji i Tihomiru Oreškoviću. Imena i prezimena nismo fiksirali, ali moraju biti stručna. Oko koga će se suglasiti Domoljubna koalicija i g. Orešković manje nam je važno od toga da se provedu reforme.

Definirali ste za koje će resore Most biti odgovoran?

– Ne želim zaključivati pregovore preko medija. Oni će trajati barem još tjedan dana. Inzistirat ćemo na šest resora o kojima smo razgovarali i s koalicijom Hrvatska raste. To su ministarstva pravosuđa, unutarnjih poslova, uprave, gospodarstva, zaštite okoliša i poljoprivrede.

Bilo je govora da će svi zastupnici Mosta, osim vas kao potpredsjednika Vlade, biti u Saboru. Sada se barata informacijom da se Ivan Lovrinović i Juro Martinović tome protive jer žele biti ministri. Što se događa?

– Postoji mogućnost da naši zastupnici budu u Saboru. Definitivna odluka će se donijeti na zajedničkom tijelu idući tjedan.

Lomite li se oko toga?

– Ništa pretjerano. Riječ je o velikoj odluci i ljudima treba određeno vrijeme da dobro razmisle i odluče što će.

Što je, po vašem mišljenju, bolje za Most – da vaši zastupnici budu u Saboru ili da participiraju u izvršnoj vlasti?

– Postoje dobre i loše strane jednog i drugog. Ako svi saborski zastupnici budu u Saboru, šaljemo jasnu poruku da nismo, kako smo sve vrijeme i govorili, foteljaši i da nismo ušli u sve ovo da bi točno određene osobe postale ministri, potpredsjednici i raspredile se po drugim funkcijama. Nama su važne reforme. S druge strane, Most je okupio niz stručnjaka za koje sam uvjeren da mogu iznimno kvalitetno voditi ministarstva, provoditi reforme i, ono najbitnije, podignuti efikasnost javnog sektora i javne uprave.

Most, osim u manjem dijelu, nije stranka i nemate svoje kadrove. Kako nalazite ljude koje biste delegirali u tijela izvršne vlasti?

– Ono što se možda čini minusom, na drugoj je strani plus. U Hrvatskoj je nevjerojatno velik broj stručnih ljudi koji se ne žele stranački opredijeliti. Zato do danas nisu ni ulazili u politiku. A mi smo platforma koja se ne želi opredijeliti ni za SDP, ni za HDZ, nego zastupa struku i promjene, što znači da se ljudi koji su sve ovo vrijeme ostajali sa strane imaju za koga opredijeliti. Počeli su nam se javljati prije godinu dana, a to se još više intenziviralo nakon izbora. Vidjeli su u zadnjih šest-sedam tjedana da nismo na prodaju i da nam je stalo do promjena.

Ne sumnjam da se ljudi javljaju, ali morate nekoga dobro poznavati da biste znali koliko je kvalificiran za to što radi, kakva je osoba, možete li se na nju osloniti… Nemate stranku ni stranačku bazu, a na nekoga se morate osloniti. Na koga?

– Uz to što se nama ljudi javljaju, mi smo kroz svoje profesije, a Most okuplja najrazličitije, došli do ljudi za koje mislimo da su vrlo kvalitetni. Mi im prilazimo, razgovaramo s njima i pitamo jesu li se, i na koji način, spremni uključiti u naš projekt, bilo to savjetima, prijedlozima ili na koji drugi način.

Otkud tako velik interes za Ministarstvo unutarnjih poslova i tajne službe?

– Imamo jednak interes za svih šest ministarstava. A priču oko MUP-a nismo potencirali mi, nego drugi. Razlog je vjerojatno opći stav da pripada HDZ-u ili da su za njega zainteresirani, a iz toga su slijedila brojna novinarska pitanja hoćemo li inzistirati na MUP-u, hoćemo li ga zadržati. Da su me pitali za bilo koje drugo ministarstvo, jednako bih odgovarao. Dojam o velikom intersu za MUP proizvod je medijskog interesa. Međutim, ne bježimo od toga da želimo hrabru i neovisnu osobu na čelu MUP-a jer smatramo da se borba protiv korupcije i kriminala mora nastaviti.

Kažete da biste u svim resorima koje preuzmete proveli reforme. Što biste reformirali u MUP-u?

– U odnosu na sve reforme, a ne samo MUP, napravit ćemo pet ključnih točaka koje će stajati u reformskom sporazumu. Tražit ćemo da to isto napravi i druga strana. Potpisnik reformskog sporazuma moraju biti Most, Domoljubna koalicija i g. Orešković. Očekujem da će se to dogoditi prije formiranja Vlade. U ovom času ne bih izlazio s tih pet točaka jer ćemo se, uz kadrove, morati usuglasiti i oko njih.

To ipak nije razlog da ne kažete što u MUP-u ne valja.

– Odgovorit ću vam što je ključno i na tome se zadržati. A radi se o depolitizaciji kadrova. Politika mora imati što manje utjecaja na MUP kako bi policija mogla kvalitetno i uspješno raditi svoj posao.

Možete li iznijeti nekoliko negativnih primjera utjecaja politike na rad policije?

– Nismo bez razloga tražili cijeli paket koji se bavi otkrivanjem i sankcioniranjem kriminala, dakle ministarstva unutarnjih poslova i pravosuđa. Smatramo da u tom procesu određene karike ne funkcioniraju. Ili nam je slabo zakonodavstvo ili se zakoni ne provode kako treba.

Želite li reći da policija ne radi na otkrivanju kriminala?

– Ne bih to tako rekao. Mogu govoriti samo o osobnom iskustvu. Na razini lokalne samouprave nisam imao prigovor na rad policije. Reagirali su na naše prijave i uzimali dokaze. Ali je negdje zapinjalo, a nije jasno gdje i u čijim ladicama. Prijavimo stvari koje su jasne čak i osnovnoškolcu, a prođe i po godinu dana da bi se povukao tek jedan potez. Ne znam zapnu li slučajevi u policiji nakon privih izvida ili u Državnom odvjetništvu… No, moram istaknuti da je na problem ‘zapinjanja’ kod policijskih izvida upozorio i državni odvjetnik g. Dinko Cvitan, za kojeg mi u Mostu smatramo da dobro radi svoj posao…

Govorite li o Stipi Gabriću Jambi?

– Kada govorim o lokalnoj samoupravi, ne mislim samo na Metković, nego i mjesta s kojima smo povezani preko platforme Mosta.

A što je s vašim slučajem? Sumnjate ili znate da vas je policija prisluškivala i uhodila?

– Izrazio sam svoje sumnje mnogo ranije. Jasno mi je da će se, u trenutku kada izgovorite, zloupotreba negirati, a kada uđete u sustav, u njemu neće biti dokaza. Na kraju ispadate smiješni uvjeravajući druge u ono za što ste uvjereni da je istina. Zato neću dalje raspravljati o svom slučaju. Smatram da MUP trebaju voditi čestite i odogovorne osobe. Oni su pozvani reći istinu o tome što se događa. Ako to nisu spremni, postoje druge institucije koje su iznad njih. Očekujem da se sve razriješi.

Zašto ste posumnjali da ste pod prismotrom?

– Iznijet ću samo činjenice. Prije petnaestak dana u medijima je objavljeno otvoreno pismo predsjednici o tome što se događalo u vojnom odsjeku i radnjama od prije četiri-pet mjeseci koje su tada došle do mene. Sada je to javni sadržaj otvorenog pisma. S druge strane, iz MUP-a je došla predstavka saborskom odboru. Sada će se morati istražiti što se događalo, a to je u redu, pa ako se i pokaže da se vojna služba i MUP nisu nigdje ogriješili. Nevjerojatno je, međutim, da me ministar unutarnjih poslova zove na sučeljavanje, pokazuje isprintane članke s portala koji je izašao s takvim bljuvotinama o meni i članovima Mosta da će zbog njih morati na sud. Angažirao sam odvjetnički ured koji priprema tužbu. Ostojićevo je ponašanje žalosno. Radi se o ministru unutarnjih poslova koji bi, da je imalo čestit, prvo provjerio o čemu govori, a ne bi se koristio napisima takvog portala.

Kako će Most spriječiti zloporabe represivnog aparata?

– Depolitizacijom kadra.

I sada je na snazi zakon prema kojemu se sav rukovodeći kadar bira na natječajima i mora ispunjavati propisane uvjete.

– Za provedbu zakona mora postojati politička volja. Sit sam javnih natječaja. Svi na koje sam nailazio u Gradu bili su navodno javni. Zapravo sve ovisi o osobi koja provodi natječaje, ona režira hoće li stvarno biti javni ili će se to samo fingirati. Potrebno je uvesti kontrolne mehanizme i, ako se otkrije da se manipuliralo natječajima, sankcionirati osobe koje su ih provodile.

Pristali ste u razgovorima s Domoljubnom koalicijom da se formira ured ili drugo tijelo pri Vladi koje bi bilo zaduženo za domovinsku sigurnost. Što bi trebalo raditi?

– U ovome trenutku nismo ni na što pristali. Od početka se zalažemo za racionalizaciju, a po potrebi ukidanje ne samo ministarstava nego i raznih agencija, organizacija i svega onoga za što se nakon iscrpne analize pokaže da nije racionalno ustrojeno. Ovo što su nam iz Domoljubne koalicije pokazali je intencija. Bili smo korektni i saslušali ih. Ali nije realno da se u roku od 15 dana radi preustroj ministarstava. To smatramo vrlo ozbiljnim potezom u koji neće biti uključena samo ministarstva, nego i druga tijela. Most će formirati stručni tim, a isto i Domoljubna koalicija, koji će sve proanalizirati i u roku od šest mjeseci reći što treba napraviti. Hoće li nakon te analize i u tom planu biti Ministarstvo demografske obnove i useljeništva, ne znam. Možda će za to biti potrebno ministarstvo, a možda će biti dovoljan samo ured.

Niste odgovorili što bi radio ured za domovinsku sigurnost?

– Ne znam. Mi to ne tražimo. To je stvar pregovora, ali do teme nismo došli. Nitko mi još nije objasnio da postoji intencija za osnivanje toga ureda. Sve što o tome znam je iz medija. S g. Karamarkom kao predstavnikom Domoljubne koalicije nisam nikada razgovarao o tome. Samo se u jednom razgovoru, u jednoj rečenici, to usput provuklo, a razgovor je bio o nečemu sasvim drugom..

Selite li se u Zagreb s obzirom na to da ćete uskoro biti potpredsjednik Vlade?

– Tijekom radnog tjedna da, ali obitelj se još ne seli.

Znači li to da i kod kuće još pregovarate?

– Ne, nego moja supruga u ovom času ne želi prekidati radni odnos. Tako će biti do ljeta, a onda ćemo odlučiti što ćemo.

A što je s psihijatrijom? Radite li išta u osnovnoj struci?

– Već dvije i pol godine ne radim u bolnici. Ako mi je ičega žao, to je struka i nadam se da ću joj se vratiti. Sada za nju nemam vremena. Ako želite pošteno raditi, morate se posvetiti samo jednom poslu. Kada sam preuzeo posao gradonačelnika Metkovića, više nisam mogao raditi u kliničkoj bolnici. Imao sam samo mali angažman, doslovce 45 minuta tjedno, na pregledima za vozačke i dozvole za nošenje oružja. To i ne mogu nazvati radom u struci jer je riječ o kratkim psihijatrijskim procjenama, a to nije onaj lijepi i zahtjevni posao u struci.

Radili ste u bolnici, dakle s težim slučajevima. Kao ste se uspijevali ‘očistiti’ od posla?

– Mislite od psihijatrije?

Da. Od politike se vjerojatno nikada nećete očistiti.

– Mislim sasvim suprotno. Nikada se neću očistiti od psihijatrije, a kad je o politici riječ, vjerujem da ću onako kako sam naglo u nju ušao jednako iz nje i izaći. Politika nije moja ljubav, a psihijatrija jeste. Kad je riječ o psihijatriji, nisam se morao čistiti od posla jer je to nešto najljepše čime sam se bavio. Uživao sam u radu s ljudima i nikada mi nisu bili teret. Naravno da dođe do zamora nakon osam do deset sati dnevno u razgovoru o problemima. Nakon toga se treba odmoriti, bilo da ćete odspavati, igrati nogomet, igrati se s djecom ili se nekako fizički angažirati.

Dakle, nije vam bio problem ostaviti tuđe traume po strani?

– Ako nemate empatiju prema ljudima s kojima razgovarate, ne možete kvalitetno rješavati njihove probleme. U psihijatriji nisu bitne samo tablete. Važan je razgovor i terapeutski odnos koji stvarate s ljudima. On je jednako važan kao i terapija lijekovima. Ponekad je dovoljan samo razgovor, ali nikada nisu dovoljni samo lijekovi. Životi i tragedije ljudi znaju biti bolni, ali si ne smijete dopustiti da vama to bude ograničavajući faktor u rješavanju problema. Morate osjetiti osobu koja vam je došla s problemom, ne možete i ne smijete biti hladni, ali morate naći mjeru.

Da niste prekinuli pregovore s koalicijom Hrvatska raste, Most bi, kako sada izgleda, imao daleko više utjecaja u novoj Vladi nego što će imati u koaliciji s HDZ-om. Vi biste bili premijer, a Most bi dobio sedam ministarstava. Jeste li se već vidjeli kao premijer?

– Od početka smo se zalagali za to da platforma Mosta iznjedri najbolje. Zato nikada nismo razmišljali o pozicijama. Sebe nikada nisam želio vidjeti ni na kojoj poziciji. Nisam se zamišljao ni kao premijera, ni kao potpredsjednika Vlade, ministra ili saborskog zastupnika. Takve su mi misli bile gubljenje vremena. Radio sam na tome da se sustav posloži i promijeni i na tome sam inzistirao. U trenutku kada su se okolnosti promijenile i kada se od mene tražilo da preuzmem dužnost premijera, to nije bila ugodna situacija. Neki ljudi bi možda jedva dočekali da budu kandidati za premijera smatrajući da je to čast i uživanje. Ja mislim da što je pozicija veća, veći su odgovornost i teret. Ako ste imalo odgovorni, to vas mora zabrinuti. Dobiva se moć, ali nije stvar samo u tome, nego što s njom možete učiniti. Odluka mi nije bila lagana, ali ako smo već krenuli u sve, prihvatio sam je. No, mnogo nam je važnije bilo s kim razgovaramo te je li druga strana iskrena, i to je, zadnjih 48 sati, bio problem.

Usudili biste se biti premijer? Pitam vas to s obzirom na to da ste mlada osoba, a političko iskustvo vam se iscrpljuje na vođenju Metkovića.

– To stoji, i zato sam, kada se pojavio g. Orešković, iznio stav da je on kvalitetniji kandidat za tu dužnost od mene. Nikada mi to nije bio problem priznati.

Ali da niste prekinuli pregovore s Milanovićevom koalicijom, bili biste premijer?

– Ako nema bolje opcije – da. Ali kada se slijedom okolnosti koje nisu bile lijepe pokazala bolja mogućnost, onda je korektno da se dužnost prepusti drugoj osobi.

Od koga ste i kada doznali da su neki članovi Mosta imali ponoćni sastanak sa Zoranom Milanovićem, i to u Vladi?

– Zar mislite da bi g. Milanović to meni rekao?

Rekao je javno. Doduše, članovima svog kluba zastupnika.

– Da, nakon 15 dana od prekida pregovora. A drugu priču je pričao u trenutku kada smo prekinuli pregovore. Naravno da mi to nikada ne bi ranije rekao jer bi to značilo prekid pregovora. Drago mi je da je ipak izašao s tom informacijom.

Jesu li vam vaši zastupnici objasnili zašto su išli u Vladu na sastanak s Milanovićem?

– Izjasnili su se pred zajedničkim tijelom Mosta. Presudili su telefonski kontakti.

Ljuti li vas to što vas se u medijima stalno povezuje s Crkvom?

– Ljuti me što stalno moram objašnjavati iste stvari. Rekao sam da na mene Crkva i pojedinci iz Crkve nemaju i neće imati utjecaja, i to je tako. Ali se to stalno otvara kao pitanje i stalno moram ponavljati jedno te isto.

Jedan od rijetkih trenutaka kada vas je TV kamera uhvatila s emotivnim izrazom lica bio je onaj kada ste doznali za objavu biskupa Košića na Facebooku u kojoj vas je izvrijeđao zbog formiranja vlasti s ‘komunistima’. Kako ste se osjećali taj čas?

– Ne znam kakav mi je bio izraz lica, ali znam što je bilo u meni pa mogu pretpostaviti. Ne slažem se s načinom na koji su se pojedinci iz Crkve oglašavali, to nije njihovo pravo. Crkva ima pravo ukazivati na anomalije u društvu, na promjene vrijednosti, ali pojedinci unutar nje nemaju pravo na takav način utjecati na političare i njihovo donošenje odluka. Tako mislim o Katoličkoj crkvi, ali i svakoj drugoj vjerskoj zajednici. Zato me objava biskupa Košića istovremeno razočarala i razljutila. Ne toliko što je bila uperena prema meni, nego zbog načina. Ponekad u meni zna proraditi inat i da je bila jednaka situacija između SDP-a i HDZ-a, pismo biskupa Košića moglo je samo proizvesti suprotan efekt.

Iz ovog što govorite lako bi se moglo zaključiti da ste skloniji papi Franji, nego našim biskupima.

– Nisam analizirao politiku pape Franje. Ali sigurno podržavam njegove poruke otvorenosti, razumijevanja i skromnosti.

Kakvi su vam planovi za Most? Hoćete li širiti stranku i zastupnicima koji su na vašoj platformi izabrani u Sabor ponuditi da se uključe?

– Nikada nismo bili klasična politička stranka sa svojom stranačkom infrastrukturom niti ćemo to postati. Razlog je što naš model eliminira mogućnost korupcije, podobnosti… Kada nemate stranačku infrastrukturu, nemate ni stepenice po kojima se netko može penjati. Jasno, kada nemate stranačku infrastrukturu, puno je teže provesti određene stvari i pokazati što radite. Nemate iza sebe vojsku koja će vam klicati neovisno o tome jeste li u pravu ili ne. Istodobno je teže i svima koji bi kroz Most možda vidjeli neku svoju priliku, ali je ne mogu dobiti jer mi ne tražimo da nam netko dođe zato što će uzeti člansku iskaznicu, nego zato što nešto vrijedi. I nama samima je ovakav ustroj osigurač da se ne uljuljkamo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju sa akademikom Stjepanom Damjanovićem: Uspjesi, ostvarenja i teškoće unutar Matice hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

akademik S. Damjanović

Kada običan čovjek razmišlja o akademicima, tada mu se čini da su to „ možda ljudi puni sebe“, svog ega zbog svojih sposobnosti. Međutim ima sasvim jednostavnih, pristupačnih akademika koji vrlo dobro komuniciraju sa svima. Jedan od takvih akademika je umirovljeni sveučilišni profesor dr. Stjepan Damjanović. Sreli smo se u MH, u Zaprešiću, prigodom sjećanja na sada već nažalost pokojnog akademika Marka Samardžiju. Tom je prilikom svaki sudionik spomena na akademika Marka Samardžiju mogao saznati sve o velikom opusu njegova kulturnog djelovanja. Nakon skupa u MH Zaprešić, zamolio sam akademika Stjepana Damjanović za razgovor, piše Vladimir Trkmić,

Vi ste gospodine Stjepane umirovljeni sveučilišni profesor i akademik. Recite nam nešto o svom profesorskom djelovanju? Jeste li zadovoljni otišli u mirovinu, ili mislite da ste još ponešto mogli ostvariti?

Cijeli radni vijek proveo sam na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. I Katedra i Odsjek mijenjali su za mojega radnoga vrijeme ime, a sada se ovako zovu.  Predavao sam staro (crkveno) slavenski jezik i hrvatski jezik u srednjem vijeku. Znanstveno sam se najviše bavio hrvatskim glagoljaštvom i to najviše s jezikoslovnoga gledišta, zatim poviješću slavistike i kroatistike, a povremeno i drugim temama, posebice poviješću hrvatskoga jezika.

Ima jedna izreka koja nerijetko zvuči kao otrcana fraza: «Uvijek se može bolje».  Kada sam bio mlad, imao sam neke planove. Neki su se ostvarili, neki se nisu ostvarili: pokazalo se da sam, kao i drugi ljudi, kadšto precijenio svoje mogućnosti, kadšto nisam bio dovoljno svjestan složenosti posla koji sam htio obaviti. Ipak, ne žalim ni za čim.  Živimo jedni uz druge, svakom je Bog dao neke darove, treba ih iskoristiti i obogatiti ljude uza se, kao što i oni svojim darovima obogaćuju moj život.

Vi ste akademik. Što to zapravo znači biti akademik? Kako se postaje akademik?

Mnoge države imaju Akademiju znanosti i umjetnosti. S jedne strane žele odati priznanje  svojim istaknutim znanstvenicima i umjetnicima, s druge strane žele imati autoritativnu ustanovu koja može poticati i usmjeravati znanstveni i umjetnički rad. Akademici bi dakle trebali postajati oni koji su se u nekoj znanstvenoj disciplini ili u nekoj grani umjetnosti  osobito istakli. U različitim zemljama takve su ustanove različito organizirane. Današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima devet razreda, organizirana je po strukama. Važeći propisi nalažu da ni u jednom trenutku  ne može biti više od  160  tzv. pravih članova (obično ih ima oko 140). Da biste postali akademikom, mora Vas predložiti jedan od Akademijinih razreda ili neka znanstvena ustanova izvan Akademije (sveučilišta, fakulteti, instituti). Slijedi proces (izvješća, glasovanja) u  razredu za koji ste predloženi, a završnu riječ ima Akademijina glavna skupština koja svake druge godine (obično u svibnju) bira nove članove.  Na njoj imaju pravo glasa svi pravi članovi Akademije. Osim pravih postoje tzv. članovi suradnici (u pravilu mlađe osobe za koje se očekuje da u dogledno vrijeme postanu pravi članovi, što se kadšto dogodi, kadšto ne) i dopisni članovi (u pravilu strani državljani).

Često znadem čuti kada su u pitanju neki veći problemi unutar hrvatskog društva da kažu: „Svi šute, nitko ne progovara, pa i akademici šute“. Smatrate li da bi akademici, barem pojedini, trebali biti više prisutni u javnom životu i svakodnevnim problemima unutar hrvatskog društva?

Kada sam od 2014. do 2018. obnašao dužnost predsjednika Matice hrvatske, često su me pitali, ne samo bi li akademici, nego bi li intelektualci uopće trebali češće nastupati u javnosti i izricati svoja mišljenja o najvažnijim problemima koji tište Narod i Državu. Može se reći da bi bilo dobro da više intelektualaca, da više akademika sudjeluje primjetljivije u javnim raspravama.  Osobno mislim da je kad smo ostvarili svoju državu, nastao stanoviti zastoj u tom smislu. Svoju smo državu doživljavali kao nešto krhko i bojali smo se da  prilike u njoj ne pogoršamo kakvim prejakim istupom, kakvom žešćom kritikom. Tako smo propuštali kritizirati očite i velike slabosti. Čak se mogla čuti  rečenica: «On nije dobar čovjek, ali je dobar Hrvat» koja je pokazivala da ljudi  ne znaju što govore. Šutjelo se i iz drugih razloga: dodvoravanja moćnima, osobne koristi . . . No uvijek je ipak bilo onih koji su govorili otvoreno i hrabro, ali pitanje je tko ih čuje/čta. Ne smijete od ustanova i istaknutih pojedinaca očekivati da Vam svako malo pošalju u Vaš poštanski sandučić  mišljenje o nekom problemu, morate se potruditi da nešto pratite, pročitate.

Matica Hrvatska je jedna od najčasnijih ustanova u hrvatskom narodu. Njezino djelovanje je najčasniji put hrvatskih težnja u kulturi, znanosti, književnosti i svim drugim područjima života Hrvata u prošlosti i sadašnjosti. Možemo li biti ponosni na Maticu Hrvatsku?

Bez svake sumnje možemo biti ponosni na ukupnu povijest Matice hrvatske. To naravno ne znači da nije bilo i da nema pogrešaka u njezinu djelovanju., da nema zastoja u radu.   Ništa ljudsko nije savršeno. Matica je u našoj povijesti preuzimala često uloge koje kulturnoj ustanovi ne pripadaju, ali nismo imali državu i potrebne institucije pa je  Matica nastojala taj manjak nadomjestiti i činila je to s puno uspjeha.  Kad smo ostvarili svoju državu, počele su diskusije o tome što bi sada trebala raditi Matica i te su diskusije prisutne u nekom obliku i danas. Ali kad uzmete u ruke «Vijenac», «Kolo», «Hrvatsku reviju «, kad uzmete u ruke desetke časopisa i novina koje Matica izdaje izvan Zagreba u svojim ograncima, kad uzmete u obzir da npr. zadnjih godina Matičina središnjica i njezini ogranci izdaju godišnje više od 200 knjiga, da organiziraju bezbrojne kulturne događaje, jasno je da je i danas dobrodošla i da radi dobro. A prijedlozi kako da radi bolje, uvijek su dobrodošli, osobito kad vode računa o realnim mogućnostima.

Čini mi se da bi list MH „ Vijenac“ mogao biti opsegom tema još raznolikiji. Ima li šanse da „ Vijenac“ postane još bolji. Sa više stranica, više tema iz kulturnog života Hrvata u domovini i inozemstvu?

«Vijenac» je osobita Matičina vrijednost i stoga se stalno raspravlja o tome kako da bude bolji. U  tome nema pune suglasnosti. Često se npr. urednicima i uredništvima prigovara da bi trebalo biti više sadržaja o Matičinim ograncima (ima ih 90- ak  u Hrvatsko i 30 – ak izvan Hrvatske), mnogi nisu zadovoljni kad im «Vijenac» ne objavi tekst (najčešće neki prikaz ili neku recenziju). Nikada novine koje do sebe drže i čuvaju razinu ne mogu sve objaviti, ali siguran sam da bi «Vijenčevi» urednici rado objavili više no što objavljuju kad  bi više stranica imali na raspolaganju , a to znači – trebalo bi više novca. Trebala bi nam nešto bogatija Matica hrvatska.

Uvijek me zanimalo kako se MH kroz povijest održala kao neutralna, apolitična ustanova koja nije nikada zastupala interese i ciljeve samo neke od političkih stranaka.

Matica je bila u prošlosti najvažnija kulturna ustanova nesamostalnoga naroda, naroda koji je uvijek bio podređen nekomu i to je samo po sebi hrvatske intelektualce navodilo na ono bitno: hoćemo svoj jezik, hoćemo svoju kulturu, hoćemo – ako je ikako moguće – svoju državu. Svi su se okupljali oko tih velikih ciljeva. Pokušaja snažnijih hrvatskih političkih stranaka da  Maticu učine svojom filijalom bilo je, ali nisu uspjeli jer su u Matici uvijek prevladavali oni koji su znali da bi  opredjeljivanje za konkretnu političku opciju  bilo za Maticu kobno.  Sužavalo bi njezinu bazu i prostor njezina djelovanja. Ona može i treba reagirati na društvene  probleme od nacionalnoga značenja, mora uvijek biti za Hrvatsku, a ne za neko političko usmjerenje, ali ona se ne treba miješati u međustranačka prepucavanja i njihovu borbu za vlast.

Ima li MH dovoljno zaposlenika, dovoljno entuzijasta koji pišu, stvaraju? Koji su zapravo problemi MH sa samofinanciranjem, entuzijazmom?

Važno bi bilo da se dogovorimo na najvišoj razini kakvu Maticu hoćemo. Jesmo li  za  skromnu ustanovu koja ima veliku povijest ali u našoj suvremenosti malo znači ili hoćemo snažnu ustanovu koja okuplja intelektualce i umjetnike kojima nacionalni identitet nije prazna fraza, koja ima ozbiljne programe. Ako hoćemo ovo drugo, jasno je da se to ne može samo entuzijazmom, mora se osjetiti snažnija podrška Države nego li  je sadašnja.  Danas je u središnjici Matice hrvatske zaposleno tridesetak ljudi, a samo rijetki ogranci imaju po  jednu profesionalnu osobu. To je premalo. Godišnje Matica dobije iz državnoga proračuna 5 milijuna kuna, a to je dovoljno za plaće uposlenih, za vodu i struju. Matica se natječe za sredstva za programe, skupi izvjesna sredstva i od članarine svojih članova, ali Matičini prihodi nikada ne prelaze deset milijuna godišnje. Ali kažem: sve ovisi o stavovima i dogovorima. Nekome te cifre izgledaju velike, ali ako hoćemo snažnu nacionalnu kulturnu ustanovu, to nisu dovoljna sredstva.  Matičina su velika snaga  ljudi koji se  okupljaju oko njezinih programa i često besplatno oblikuju dobre sadržaje. I danas ih je mnogo.

U europskim zemljama postoje ustanove slične MH. Kako se te ustanove financiraju? Jesu li one u nekom smislu „ moćnije“ od MH? Tu mislim na izdavaštvo, financijsku podlogu, broj zaposlenih, broja članova tih ustanova?

Mnoge zemlje imaju neku nacionalnu kulturnu ustanovu: neke daju prednost promidžbi svoje kulture u inozemstvu, neke pokušavaju utjecati na kulturu u svojoj zemlji, neke i jedno i drugo. Matice su posebnost slavenskoga svijeta i dulju povijest imaju četiri: Matica slovačka, Matica slovenska, Matica srpska i Matica hrvatska.  Borba za to da vlastiti jezik bude službeni u zemlji bila je u temelju svake od njih, ali se prilično razlikuju i njihove povijesti i njihove  sadašnjosti. Npr. naša je specifična po ograncima i velikom broju članova, slovačka je znala imati stotine pa i tisuće zaposlenih jer je njihova Matica radila  ono što radi naša, ali je dugo radila i ono što u nas radi Akademija i neke druge ustanove. Razlikuju se po opsegu posla, ali svima im je očuvanje narodne posebnosti, jačanje nacionalnoga identiteta  u prvom planu.

Što bi vi profesore Stjepane izdvojili kao velika ostvarenja MH od demokratskih promjena u Hrvatskoj do danas?

Matica je kroz svoju povijest izdavala puno knjiga, ali malo ljudi zna da je od demokratskih promjena Matica  izdala više naslova nego u cijeloj prethodnoj svojoj dugoj povijesti! «Vijenac», «Kolo» , «Hrvatska revija», Pet stoljeća hrvatske književnosti» i «Stoljeća hrvatske književnosti», druge sjajne Matičine biblioteke iz prošlosti i sadašnjosti,  povjesnice hrvatskoga naroda, povijesti književnosti, filozofske hrestomatije, izvanredni prevoditeljski dosezi i mnogo toga drugoga nudila je i nudi Matica hrvatska. Nudila je to ne samo u Zagrebu, nego na stotinu i više mjesta  gdje djeluju njezini ogranci. I ne zaboravimo: ima puno malih mjesta u Hrvatskoj gdje se u kulturnom smislu ne bi događala gotovo ništa da nema Matice hrvatske..

 Imate li neki savjet za one koji su entuzijasti, koji žele pomoći MH da ona bude još bolja, još utjecajnija, još uspješnija u izdavaštvu i općenito kao jedna od najčasnijih ustanova u Hrvatskoj? 

Mi smo narod koji voli pretjerivati u pohvalama i pokudama. Svatko tko je malo dulje obnašao kakvu zahtjevniju dužnost u Matici hrvatskoj sto put je doživio da mu netko govori što je sve Matica trebala a nije učinila, što je krivo učinila, što hitno treba učiniti, ali na pitanje tko bi trebao napraviti neučinjeno, u koje vrijeme za koje novce, odgovora nije bilo. Dobro je konstruktivno kritizirati i konstruktivno predlagati. Planovi ne smiju biti popisi želja nego što ambiciozniji  popisi onoga što je moguće učiniti. Svatko bi sam morao sebe pitati što može učiniti za Maticu. I to ponuditi. Nije dobar ni pesimističan stav najčešće izražen rečenicom «A što ja tu mogu?!» Svatko nešto može i to što može treba učiniti.  Darujmo jedni drugima svoje darovitosti, radujmo se darovitosti čovjeka kraj sebe, radimo za boljitak svojih novih naraštaja.

Razgovarao Vladimir Trkmić
Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Objavljeno

na

Objavio

EKSKLUZIVNO – Prof. dr. sc. Pavo Barišić, dekan Fakulteta hrvatskih studija, nakon što je Visoki trgovački sud u Zagrebu odbio žalbu ministrice Divjak protiv upisa Fakulteta u Sudski registar

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Gospodine dekane, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudio je kako je žalba ministrice Blaženke Divjak protiv upisa Fakulteta hrvatskih studija u sudski registar neosnovana. Time je Rješenje o upisu javne ustanove Fakulteta postalo pravomoćno, a pravna osobnost Fakulteta neprijeporna.

Mi smo s velikim odobravanjem i olakšanjem dočekali konačnu potvrdu Visokoga trgovačkog suda. Sudsko Rješenje stavilo je točku na „i“ u, nadam se, posljednjem postupku osporavanja. To nije jedini napadaj kojim se pokušavalo Fakultet hrvatskih studija osporiti ili zaustaviti, nego je samo jedan u nizu sličnih pokušaja.

Ovim pravorijekom zapravo je otklonjen zadnji prigovor. Fakultet, njegovi studenti, njegovi zaposlenici i svi koji pozitivno podupiru njegovu djelatnost time su doživjeli svojevrsnu zadovoljštinu, a sve nas koji se pouzdajemo u pravnu državu to doista ispunjava radošću. Fakultet napokon može neometano nastaviti svoje djelovanje. Djelatnost Fakulteta na području visoke naobrazbe i znanosti toliko je dragocjena da zaslužuje potporu, a ne zaprjeke. Začudno je što neosnovani žalbeni prigovori dolaze od onih instancija koje su dužne podupirati djelatnosti Fakulteta.

U pitanju je proučavanje i nastava u području koje se odnosi na kulturološki profil i identitet Republike Hrvatske, hrvatskoga naroda, kako u domovini tako i iseljene Hrvatske. Zanimljivo je primijetiti kako su naši ljudi, osobito u iseljeništvu, izrazili čvrstu potporu i javno reagirali na očitu nepravdu. Mislim ipak da svi skupa imamo razloga optimistično gledati prema naprijed. Nadam se da će Fakultet uz najširu potporu još više unaprijediti svoju djelatnost.

Fakultet hrvatskih studija razvija se i postoji gotovo koliko i hrvatska država. On je odraz njezinih težnji i potreba. Usmjeren je na dobrobit hrvatskoga stanovništva, hrvatskoga naroda i hrvatskoga iseljeništva. Stoga je potpuno nepojmljivo i nečuveno da se tijela državne vlasti prema njemu ponašaju neprijateljski, kao što smo imali prigodu svjedočiti. Umjesto da Fakultetu pružaju potporu, da podupiru njegove programe i djelovanje, da izvlače korist od onoga zašto ovakva identitetska ustanova postoji, neki ga zapravo opstruiraju. Stoga, treba ustvrditi kako je to bilo nevjerojatno, besprimjerno ponašanje i nadati se da je to prošlost.

Želimo staviti točku na ono što je bilo te krenuti naprijed, prihvatiti se posla visokoga obrazovanja i znanosti. Neka se ono što je bilo više ne ponovi. Fakultet mogu napadati oni koji su protiv onoga zašto on postoji, ali ne i oni zbog kojih postoji. Današnja izjava ministrice Divjak da se sad može osnivati bilo koji fakultet bez ikakve kontrole države pokazuje kako ona isključivo sebe poistovjećuje s državom. Pa zar državu ne čine i tijela sveučilišta, i sudbena vlast koja je provjeravala valjanost prijave o upisu u registar ustanova, i Sabor koji određuje proračun sveučilištima i Vlada? Čini se da ministrici nije mjerodavan zakon prema kojemu je postupao Visoki trgovački sud nego je samo ona mjerilo zakonitosti. Za pravnu državu nije dobro kada se čelnik resora izvršne vlasti želi staviti iznad zakona i samovoljno arbitrirati.

Vidljivo je kako je nanesena šteta Fakultetu i studentima. Pisalo se svašta. Unošena je pomutnja. Može li se na ovakav način ponašati ministrica znanosti i obrazovanja jedne ozbiljne države?

Zanimljivo je u povodu ovoga vašega pitanja baciti pogled kako sam kao ministar znanosti i obrazovanja 2017. godine, upravo prema ustanovi Hrvatskih studija, na kojoj tada nisam bio ni zaposlen niti imao nekakav neposredan utjecaj, podupirao autonomiju Sveučilišta. A tadašnja zaposlenica Sveučilišta, profesorica Blaženka Divjak, sadašnja ministrica, u svojemu intervjuu u Jutarnjem listu, 28. ožujka 2017. godine dovodila je u pitanje pravo sveučilišnih tijela na autonomno ustrojavanje.

Smatram kako je doista nerazumljivo, ako se čelnici izvršne vlasti tako odnose prema sveučilišnoj ustanovi. Zbog bezrazložnih osporavanja Fakulteta tijekom siječnja nešto je niži interes maturanata za studiranje na Fakultetu hrvatskih studija nego lani. Tako je određena šteta nesumnjivo počinjena. No ipak se nadamo kako ćemo ovim konačnim otklanjanjem prigovora i potvrdom zakonitosti osnivanja ustanove uspjeti, ne samo vratiti zanimanje, nego da ćemo još više dobiti poticaja u daljnjem razvoju naše ustanove.

Bili su izrazito izraženi i „niski udarci“ od strane nositelja određenih dužnosti u Nezavisnom sindikatu znanosti i obrazovanja: Vilima Ribića, Igora Radeka, Vesnice Garašić i Ane Petošić. Ministrica očito nije bila usamljena? Je li u pitanju možda još nešto? Koja je bila uloga ministrice Divjak u nedavnim sindikalnim prosvjedima? U posljednje vrijeme čujemo i neke priče oko javnih nabava.

Ne bih previše ulazio u pozadinsku analizu. Međutim, činjenica je da se na razini osporavanja i opstrukcije Fakulteta dogodila neobična sprega čelnika Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja i resorne ministrice. Posrijedi je nešto što je, na prvi pogled, nerazumljivo. U pravilu se sindikat bavi zaštitom radnika i zaposlenika, a u ovom je slučaju na suprotnoj strani. Sindikat se nije založio za ugrožena prava zaposlenika. Oni su se mogli naći na ulici. Zaprepastilo me kada sam pročitao izjavu čelnika toga Sindikata Vilima Ribića koji je zatražio da država prestane financirati Fakultet hrvatskih studija. Neshvatljivo, ali to je činjenica. Očito ima razloga koje možemo promatrati kroz povijest odnosa. Taj je Sindikat pokrenuo i organizirao nezakoniti štrajk na Hrvatskim studijima i borio se protiv zapošljavanja na toj instituciji. To je suprotno od onoga što je sindikalni poziv. Na kraju je doživio nešto što se rijetko događa, Sindikat je osuđen da plati naknadu štete koju je nanio Hrvatskim studijima. No, smatram da se unatoč takvim spregama Fakultet hrvatskih studija potvrdio te da će moći razviti svoju djelatnost i promicati identitetska pitanja oblikujući svoj zamišljeni kulturološki profil.

Poznato je da je Fakultet hrvatskih studija i dok je bio u drugim organizacijskim oblicima imao posebnu zadaću održanja i razvijanja nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Nije li ovo bio samo još jedan neuspjeli pokušaj onih koji ideološki ne žele da Fakultet nastavi ispunjavati svoju zadaću ili je to samo orkestrirana i umrežena skupina ljudi koji gledaju svoje osobne interese ili možda čak oboje?

Moguće je to povezati. Ali u svakom slučaju riječ je o još jednom neuspjelom pokušaju. Nadamo se da će nakon svega na kraju ipak izvući zaključak kako bi bilo uputno posvetiti se vlastitom poslu i nadležnosti, a ne neosnovano osporavati i progoniti ustanovu koju bi zapravo trebalo podupirati. U prvom dijelu pitanja naznačili ste koliko je vrijedna i dragocjena djelatnost kojom se bavi Fakultet. Zbog nje je osnovan, na njoj ima puno posla za mnoge. Tu vrijednu djelatnost treba unaprjeđivati kako u Republici Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Na katedrama, prije svega slavističkim i kroatističkim, koje u nekim dijelovima svijeta nailaze na poteškoće i zbog ušteda ili drugih razloga smanjuju djelatnost. Negdje se čak zatvaraju. Zato ih je dužna podupirati u prvom redu matična zemlja. I mi smo kao sveučilišna ustanova posvećeni toj zadaći. Željeli bismo na tome raditi i očekujemo pomoć svih, a prije svega državnih institucija u ostvarivanju tih vrijednih zadaća.

Cijelo vrijeme odgovarate na pitanja s određenom dozom optimizma. Da je taj optimizam opravdan govore i činjenice da je Fakultet hrvatskih studija prije nekoliko dana posjetio predsjednik Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH, ugledni pravnik iz Kanade Ivan T. Grbešić. Nakon posjeta on je na svom Facebook-profilu napisao kako Hrvati izvan RH sa zanimanjem prate događanja vezana za ovu ustanovu te kako, prije svega gledaju i imaju poseban interes i pokazuju ga za studij hrvatskoga iseljeništva te doktorski studij povijesti. Mi vidimo da su Hrvati iz dijaspore pokazali i potporu Fakultetu. Nedavno iz Australije, pa iz SAD-a, sada iz Kanade. Tijekom posljednjih dana vidi se zainteresiranost ljudi. Nije li to ono najvažnije i nije li to ono što ovom fakultetu daje opravdanost postojanja?

To je ono što nas obvezuje. Doista sam bio dirnut pažnjom kojom Hrvati u izvandomovinstvu prate rad i brinu za sudbinu naše ustanove. Ponajprije valja istaknuti pozitivne odjeke i izraze potpore uglednih predstavnika hrvatske iseljeničke zajednice na raznim kontinentima. Spomenuo bih posebice pisma upućena predsjedniku Vlade Republike Hrvatske mr. sc. Andreju Plenkoviću prof. dr. sc. Ante Čuvala, bivšega predsjednika Udruge za hrvatske studije u Americi, te gospodina Stjepana Asića, predsjednika Hrvatsko-australskoga kongresa.

Naposljetku je gospodin Ivan T. Grbešić u svojstvu predsjednika Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske i osobno došao u posjet Fakultetu. Nismo se prije poznavali nego mi se izravno javio kao dekanu. Pisao je da dolazi u Hrvatsku te da posebice želi posjetiti Fakultet hrvatskih studija, upoznati se sa stanjem i izraziti potporu. Potvrdio je koliko važnu misiju ima naša ustanova za Hrvate u iseljeništvu. Osobitost je te misije ne samo u poučavanju studenata, nego joj pripada znatna uloga u povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske.

Gospodin Grbešić impresionirao je moje suradnike i mene svojim otvorenim nastupom i svojim zalaganjem koje pokazuje na raznim stranama svijeta, putujući od Kanade i Sjeverne Amerike do Europe, Južne Amerike i Australije, u osobnom poslanju njegovanja i čuvanja hrvatskoga identiteta i promicanja kulturnih vrijednosti. Radi se o čovjeku koji je rođen u Kanadi. Premda je rođeni Kanađanin, koji se obrazovao u engleskom govornom području, nije zanemario materinji jezik nego govori biranim i njegovanim hrvatskim jezikom. Uzoran je primjer kako se prema vlastitom identitetu može pozitivno odnositi i u posve udaljenoj zemlji. To nam svima skupa daje snage da stvari promatramo u pozitivnom svjetlu. Nastojeći unaprijediti naš Fakultet, dajemo zacijelo vlastiti prinos očuvanju i promicanju hrvatskoga identiteta, hrvatskoga jezika, duhovnoga stvaralaštva, kulturnih dobara u širem europskom i svjetskom obzoru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari