Pratite nas

Bradonje su 1992. pokušale ponoviti pokolje nad Hrvatima obiju vjera

Objavljeno

na

Anuška mi još uvijek spava na krilu. A meni san ni ovu noć nikako na oči. Tišina je. Jezovita. Kao pred oluju. Nešto se tamo, među njima, čudno zbiva. Što li to pripremaju i što li opet snuju zlotvori?

Možda su se umorili ili su ranjeni, pa ližu zadobivene rane. A možda smišljaju i neka nova zvjerstva. Jer, ne ide im baš sve po njihovom planu, niti onako kako su njihove idejne vođe i planeri zacrtali i zamislili! Mislili su lako će. Doduše, mogu oni sada kako hoće, ali ne i dokle hoće!!! Jer, čuju se, i odjekuju rafali, i s naših položaja… A znali su vrlo dobro naši momcišto im se sprema. Imali su iskustva. I sada nas brane i ne daju im u Mostar.

Oduvijek su oni i znali s kime imaju posla. Jer je cijela zapadna Hercegovina nosila desetljećima, neopravdano im nametnuti, teret ustaštva. Tko još nije čuo za „ustašku Hercegovinu“, kako su drugovi govorili i širili laži, ili za jamu u okolini Čitluka? Jamu koja je pedeset godina slovila kao partizansko stratište, a u kojoj je, tek nedavno, pronađeno nekoliko životinjskih kostiju i dva ljudska kostura. Tko zna čija i od kada. I, eto, zašto se cijela zapadna Hercegovina i pripremala i organizirala za obranu. Zato su bradonje toliko i bijesne. Zato i prijete i napadaju. Bez prestanka.

I konačno oslobođenje. Djeca vrište. Uhvatila se za ruke pa skaču u krugu. Slobodno. Rafali pobjede. Salve radosti i smijeha. A smijeh i plač… u isto vrijeme. Svi smo izmili i nahrupili van iz podruma… gdje nas je zločinačka gamad prisilno zatočila. Nije stoga ni čudo što se teško privikavamo na svjetlo dana. I stari Emir, Fatimin djed, jedva hoda tapkajući. Poluslijep od dugog boravka u polumraku našeg podruma. Jednom rukom zaklanja oči, a drugom se pridržava za susjedu pored sebe.
─Počerasmo govna četnička! Počerasmo!!! ─jedva zamuckujući i susprežući suze, progovara stari Emir.
U jednom se ratu rodio, drugi jedva preživio, a treći mu se, evo opet, sa svom svojom žestinom, nemilosrdno natovario na njegova iznemogla staračka pleća. Tuga ga i pogledati. Skupio se jadan ko šolda sira. Ali, ne da se. Iz inata onim zlotvorima. Zašančenim još uvijek na padinama Veleža.

─Gamad treba i od tamo poćerati!!! ─diže starina ruku i prijeti. ─Vidjećete vi svoga boga, vidjet!!!

Vojnici u krugu kasarne. foto:Drasko GagovicSvi smo se skupili ispred naše zgrade. Iz svih ulaza. I zajedno se veselimo. Vičemo… Konačno slobodni!!! Vidim i Monika, moja stara prijateljica iz djetinjstva, je tu. Zovem ju. Grlimo se, vičemo, plačemo… Nije nas briga što nam suze ostavljaju tragove po našem, od bola i patnje, izmučenom i izobličenom licu. I svi se nadamo kako je prošlo vrijeme ratovanja i umiranja. Zato nam lice sada i blista od sreće. A srce puni Nada. U neko naše bolje sutra.

─Još samo da skinem ovaj smrad sa sebe! ─govorim ulazeći trkom u stan i otvaram vodu u kadi za kupanje. A onda, čista i osvježena, a da još ništa nisam ni stavila u usta, u dnevnom boravku odmah palim TV.

Na ekranu se nižu slike iz oslobođenog lijevog dijela Mostara. Ništa ne prepoznajem. Sve srušeno. Sravnjeno…Ljudi ispijena lica. Glavinjaju. Umorni i jadni. Ali lica ozarena. Oči orošene suzama. Radosnicama. Govorili bi, pjevali bi… Nešto stisnulo u grlu.
─Bogu dragom hvala! ─skrušeno se zahvaljujem. ─Hvala Bogu za svu ljubav i za svu hrabrost koju je darovao našim dečkima. Jer, iz te se ljubavi i rodila ova ogromna hrabrost i odlučnost da se brani i obrani svoje. Zauvijek.

I ovaj grad. I ovaj kamen. I ovo nebo.
Koje nam nitko i nikada, ukrasti ne će!!!
Iz jednoga stana, s radio prijamnika, odvijenog tona gotovo do daske, dopiru, malo izmijenjene, Thompsonove Čavoglave. Iz inata i prkosa. A ispred zgrade, pjeva sva ovdje okupljena mladost.

U Mostaru, na izvoru
rijeke Neretve,
stala braća da obrane,
naše domove

Stoji Hrvat do Hrvata,
mi smo braća svi,
ne ćete u Herceg Bosnu
dok smo živi mi.

─Lucija! Lucija!!! ─netko me doziva, točno ispod moga balkona, gdje se skupila povelika gomila ljudi. Među njima i Ivanka. Živa i zdrava. Neko vrijeme nisam o njoj ništa znala niti sam što čula. Znam samo da je otišla praviti reportažu o sravnjenom Ravnom. I od tada o njoj nisam ništa ni od kog čula. Trčim niza stube kao bez duše.
─Živa si, živa si…živ-v-va! ─ vičem čvrsto ju grleći i grcajući u suzama.
─Bogu dragom hvala, živa si i ti! ─jedva procijedi i ona.
A od siline emocija, radosti i sreće, niti zna ona niti znam ja, što bismo rekle jedna drugoj. Ali svaka od nas i plače i smije se, u isto vrijeme. Sretne što smo žive i zdrave.
─ Gdje si najedanput nestala? Gdje si bila? ─pitam ja prva.
─E , moja Lucija! A gdje nisam bila? Išla po bojišnicama, bolnicama, rovovima… Pravila reportaže i intervjue s našim bojovnicima, i… evo me. Svašta se nagledala. Svašta doživjela i preživjela. Teško je bilo, teško. Ali, evo, uspjeli smo!!! Baš će se večeras emitirati jedna moja reportaža na Ratnom TV Mostar.

─Gospođo Zehra, kako Vi kao rođena Mostarka, doživljavate ovaj dan, veliki dan za sve nas skupa? ─pita Ivanka.
─Kako doživljavam!? E moj sinko, moj sinko! Hoćeš li da ti iskreno kažem? Nešto me guši u grlu. I plače mi se… I smije mi se…

I plače i smije…zajedno. Kako se osjećam? Pa to se ne da opisati! Ali mogu ti samo reći, kao da sam ponovo rođena! Konačno, konačno smo se oslobodili od one četničke bande. Sretna sam, presretna. Istina je, bubaju još s vremena na vrijeme, ali srediće i to naši momci. Zahvalna sam im do samoga neba. I cijeloj zapadnoj Hercegovini. Momcima sa Širokog, iz Posušja, Čitluka, Gruda, Ljubuškog. Neka se ne ljute neki ako ih nisam spomenula. Jer da ne bi njih, nikad ne bi ni istjerali tu bagru. Bog im dao zdravlje i dug život! ─ odgovara Zehra, sva u suzama radosnicama.
A u večernjim satima, negdje oko 20 h, emitira se cjelovita snimka ovoga razgovora i reportaža o oslobođenju Mostara. Nižu se slike jedna za drugom. Red domoljubne glazbe pa onda snimke razrušenog i sravnjenog Mostara.
Oslobođenog Mostara… I lijevog dijela razrušenog do temelja. Oslobođenog, ali u pepelu. U dimu… Oslobodile ga zvijeri… i od samoga sebe.
Na lijevoj obali ostvaren je njihov plan „spaljena zemlja“.
Spaljena je zemlja. Spaljen je grad. Ali nije i uništen.

srbi muslim─Treba priznati, prvi je HVO organizirao obranu i postao jezgra oslobodilačkog patriotskog pokreta. Zajedno sa cijelom zapadnom Hercegovinom. Na našu sreću, mnogo ranije od ostalih. Na čelu s Petrom Zelenikom,Tihomirom Mišićem, Slezakom i Jadrankom Topićem. Pripremili su oni i obranu i stvorili obrambenu frontu. Tek tada se i kod mostarske raje javlja isti osjećaj. Treba braniti svoje─govori voditelj na Ratnom TV Mostaru.

─Kako ste se osjećali, kada ste na lijevoj obali, ugledali sravnjen grad? ─pita dalje voditelj jednoga našega bojovnika.
─Kako sam se osjećao!? Najprije nevjerica i ogorčenje pa onda bijes. A što drugo živ čovjek može i osjećati, kada se suoči s takvom bestijalnošću, i takvim jadom. Pa još uz sve to, kada si i rođeni Mostarac. Srce mi se paralo. Svugdje ruševine i zgarišta… Pustoš. I nigdje ništa. Ostao samo skoro napola srušen Stari most. Ali mi, iskreno govoreći i ovdje nešto smrdi. Nije li i Vama ovdje nešto mutno? Pa oni, onakvi kakvi jesu, najprije bi srušili, upravo, Stari most!!! Nije li i Karadžić vikao: „Ili ćete biti Srbi ili vas neće biti“. Zašto bi onda ostavljali sada nešto što su mrzili iz dna duše? I odakle im odjedanput tolika ljubav prema posljednjem turskom povijesnom spomeniku? A bilo ih je u Mostaru i okolini trinaest. I sve su ih srušili… Ili je i to dio njihovog zacrtanoga i razrađenog plana s braćom Englezima? Živi bili pa vidjeli!!!

Gledam sav taj jad. Otupjela od boli. Nema kuća, nema ulica, nema… Ničega nema. Pustoš. Ništa ne prepoznajem. Jer ništa ni nema.

BOLI… B-O-L-i-i-i-iiiii…

Iz pravca Bijelog polja, malenog mjesta na putu iz Mostara prema Sarajevu, još uvijek odjekuje žestoka paljba. Borbe još traju. A na ekranu TV-a prizori iz jednog oslobođenog dijela, zvanog Sutina. Slike unakaženih leševa. Ljudi, žena i djece. Svaka nova stravičnija od prethodne. Slike leševa otkopanih iz zajedničke jame u koju su ih nemani zatrpali. Tamo su ih koljači buldožerima zatrpavali. Pobijene i zaklane… LjUDE. I Hrvate i Muslimane.
Ne mogu to više gledati. Grozota!!! Okrećem glavu. Muka mi je… u želudcu. Trčim u WC, a kćer šaljem iz hodnika u spavaću sobu da se tamo igra. Da ne čuje glas spikera i ne poveže neke stvari.
─Bože, Bože moj, kakve su to ljudi!? Kakav je to bolestan um koji je mogao sve to uraditi!? Ne mogu više trpjeti ovu nagomilanu bol. Mora mi nekako izbiti. I oteći. Inače ću presvisnuti. Moram jauknuti i zavapiti do neba. Zavapiti za pravdom…
Preklani… Smrskani… Bezglavi… Bez udova. Bez očiju… Nabacani leševi.
─O, Bože, Bože-eee!!!─jaučem.

Ali nije im dugo trebalo, pa da se opet na nas obruše. Još žešće i silovitije. Sada udaraju na ono što nisu uspjeli do kraja uništiti. Čekaju… I opet čačkaju. Čačkaju gdje god nisu završili svoj prljavi posao. Zaurlaše iz svih oružja s padina Veleža, rigajući vatru. Opet bljuju plamen i siju smrt.
─Ma, dosta mi ih je više!!! Ne idem nigdje! I točka. Dosta mi je i podruma i bježanja. Ne interesira me ni uzbuna ni njihove prijetnje. Što će biti, bit će… Kako je dragi Bog odredio.
Topovi i minobacači i dalje siju smrt. Jedna je roknula, čini mi se, ravno u cilj. Tresak odjekuje cijelim Mostarom. Tresu se prozori i frcaju stakla. A na svaki njihov novi pucanj, moja se Anuška sakriva ispod stola u kuhinji ili bježi u WC. Ne mogu više to gledati. Srce mi se slama i nešto me guši u grlu. Moram nešto učiniti! Moram maknuti, dok je još na vrijeme, ovo moje jadno dijete. Možda… možda je vrijeme za odlazak. U izbjeglištvo. Daleko od svega. Daleko od ovog pakla. I bezumlja.
Odjedanput je sve utihnulo. I paljba prestala. Utihnuo i prasak od detonacija i tutanj od eksplozija. Možda ćemo ipak imati, bar donekle, mirnu noć!

(Svršetak u sljedećem broju)

Vera Primorac, Hrvatski fokus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Svečano uz Dan Varaždina: Varaždin je grad s najviše europskog novca po glavi stanovnika

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Svečanom sjednicom Gradskog vijeća u varaždinskom HNK u petak je, na blagdan sv. Nikole, obilježen Dan grada Varaždina, grada koji, kako je istaknuto, po glavi stanovnika ima najviše europskog novca.

Predsjednik Gradskog vijeća Damir Habijan istaknuo je da su pred Varaždinom, kao sveučilišnim gradom, veliki izazovi.

“Kao i uvijek, ponovno naglašavam potrebu za daljnjim razvojem Varaždina kao sveučilišnog grada, sveučilišnog centra s dugoročnim ciljem od 5.000 do 7.000 studenata. To podrazumijeva nastavak izgradnje druge faze kampusa FOI-ja, ali isto tako i povratak sjedišta Sveučilišta Sjever u Varaždin”, rekao je Habijan.

Dan Grada u ime Vlade, Varaždincima je čestitao ministar regionalnog razvoja i fondova EU Marko Pavić.

“Vlada zadnjih nekoliko godina pokreće velike investicije i putem EU fondova. Što se tiče apsorpcije, ona je porasla s devet posto na gotovo 80 posto, a Grad Varaždin povukao je više od milijardu kuna. EU fondovi mijenjaju Hrvatsku i Varaždin“, ocijenio je ministar Pavić koji je skorašnje hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije nazvao prilikom da se predstavi hrvatska baština, pa tako i ona kulturna, gdje Varaždina ima što pokazati.

Izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, zastupnik Anđelko Stričak (HDZ) rekao je kako su u tri godine središnje i dvije i pol godine lokalne vlasti investicije u Varaždinskoj županiji više od 2,5 milijarde kuna, a najveći dio u Varaždinu. “Tu ne namjeravamo stati, planiramo još nekoliko projekata za još jednu milijardu”, najavio je.

Gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok istaknuo je da je grad u posljednje dvije godine, otkada je na vlasti, “od pokapacitiranog i podinvestiranog, s gotovo nijednim europskim projektom”, postao grad koji po glavi stanovnika ima najviše europskog novca.

“Osobito je važno da smo sada uspjeli ući u ITU mehanizam gdje nismo bili zbog greške Milanovićeve Vlade. Iskoristili bismo sredstva daleko više nego što ih sada koriste gradovi koji su ušli u ITU“, rekao je Čehok te dodao da Hrvatska i Varaždin imaju samo jednu razvojnu mogućnost – obrazovanje.

Gradonačelnici Ivan Čehok i Peter Neukomm potpisali su povelju o suradnji Varaždina i švicarskog grada Schaffhausena. Uručena su i priznanja, a povelju počasnog građanina grada Varaždina primio je msgr. Josip Mrzljak, varaždinski biskup u miru. Dodijeljene su i nagrade za životno djelo: Dubravki Lekić, za razvoj zdravstvene i socijalne skrbi, Vladimiru Malogorskom, poduzetniku i kolekcionaru umjetnina, te Darku Novoselu za znanstvena i inovativna postignuća u području logopedije.

Svečana je sjednica varaždinskog Gradskog vijeća završila koncertom komornog ansambla “Camerata Variabile” iz švicarskog Schaffhausena. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Predsjednica: General Bobetko vodio je hrvatsku mladost u brojne bitke i pobjede

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izjavila je na središnjoj svečanosti Dana dubrovačkih branitelja, otvaranju Ulice generala Janka Bobetka, kako je Bobetko u Domovinskom ratu vodio hrvatsku mladost u brojne bitke i pobjede, a da su mnogi njegovi suborci danas na najvišim dužnostima u obrambenom sustavu.

Podsjetila je na Bobetkov prijavak hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu 29. listopada 1992., nakon uspješne deblokade juga Hrvatske.
„Borili su se sinovi Hrvatskog zagorja, Zagreba i Siska, sinovi Imotske i Cetinske krajine, Vrgorca, Makarske i Omiša, Metkovića i Ploča, te dosta dragovoljaca iz drugih krajeva naše domovine; ovo što smo učinili smatramo svojim dugom prema narodu iz kojeg potječemo, a ono što ćemo učiniti i na što smo spremni jest ono što će se od nas tražiti za budućnost suverene i nezavisne Republike Hrvatske“, citirala je predsjednica generala Bobetka.

Dodala je kako su i danas te riječi putokaz Hrvatskoj vojsci kako služiti domovini i hrvatskome narodu, a mnogi suborci generala Bobetka iz tih operacija, poput generala i ministra Krstičevića i generala Šundova, obnašaju danas neke od najviših dužnosti u obrambenom sustavu.

„To je potvrda kako smo ostali na putu državotvorne politike predsjednika Tuđmana, ali i jamstvo kako Hrvatska vojska nikada neće zaboraviti riječi generala Bobetka“, rekla je Grabar Kitarović. Istaknula je kako su prije 28 godina agresorska JNA i razne četničke formacije iskalili sav bijes i nemoć na Dubrovnik, ali doživjeli vojni, politički i moralni poraz.

„Na ovim drevnim zidinama Dubrovnik je pokazao kako se sloboda brani do posljednjeg atoma snage i da se slobodan narod i grad ne predaje ni višestruko nadmoćnom neprijatelju. Slike razaranja i junačkog otpora Dubrovnika ojačale su našu odlučnost u obrani, a cijeli svijet je ponovno vidio istinu o ratu u Hrvatskoj“, rekla je predsjednica.

Dodala je kako je nakon obrane Dubrovnika Hrvatska vojska krenula u oslobađanje hrvatskog juga, a na dugačkom popisu pojedinaca koji su se junaštvom istaknuli u borbama za Rijeku dubrovačku i Konavle je i zapovjednik obrane Dubrovnika i junak Domovinskog rata general Nojko Marinović.

Na središnjoj svečanosti proslave Dana dubrovačkih branitelja u naselju Gruž ploču s imenom ulice zapovjednika južnog bojišta u Domovinskom ratu generala Janka Bobetka otkrili su gradonačelnik Mato Franković i Bobetkov sin Ivan.
Gradonačelnik Franković izjavio je da je general Bobetko, ‘veliki čovjek i veliki hrvatski sin’, poveo sve dubrovačke branitelje u oslobađanje juga Hrvatske.

„Trenutak oslobođenja značio je svjetlo u tunelu za sve građane u Hrvatskoj, jer je to bila prva operacija u kojoj je Hrvatska vojska krenula snažno naprijed i u oslobađanje cijele Hrvatske. Priznajemo da ga dosad mi u Dubrovniku nismo dovoljno dobro poštovali. Ali ovim činom na mali način se odužujemo tom hrvatskom sinu“, rekao je Franković.

Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević istaknuo je kako je nakon Vukovara i Škabrnje Dubrovnik bio vrhunac pohoda srpsko-crnogorskog agresora u Hrvatskoj. „General Bobetko je jedan od ključnih generala zaslužnih za slobodu, uz generala Nojka Marinovića i druge ključne ljude“, rekao je.

Načelnik Glavnog stožera OSRH Mirko Šundov istaknuo je kako su se dubrovački branitelji hrabro suprotstavili nadmoćnijem neprijatelju te odlučno i prkosno branili svoja ognjišta.

„Svjedočili su time hrvatski identitet, čast, hrabrost i slobodu. Unatoč vremenu koje prolazi, njihova žrtva nikad ne smije biti zaboravljena. Ugradili su svoje živote u temelje Republike Hrvatske“, rekao je Šundov, nazvavši generala Janka Bobetka ‘čovjekom impresivnog životopisa’ i ‘vrhunskim vojnim strategom’.

„U dugom nizu velikana koji su zadužili Dubrovnik general Bobetko svakako zauzima istaknutije mjesto“, izjavio je Šundov.
Nakon svečanosti uslijedio je mimohod Oružanih snaga ulicama grada.

Proslava Dana dubrovačkih branitelja počela je polaganjem vijenca i paljenjem svijeća kod križa na groblju Boninovo, Bošnjačkom groblju Boninovo, ispred spomenika poginulim pripadnicima MUP-a te na Liechtensteinovom putu za stradale vatrogasce i pripadnike HRM-a.

Uslijedilo je polaganje vijenaca i paljenje svijeća na brdu Srđ poginulim braniteljima te na moru pred starim gradskim Portom pomorcima i braniteljima stradalima na moru.

Večeras će se u Katedrali služiti misa zadušnica za sve poginule branitelje i civile u Domovinskom ratu, ispred u ratu izgorjelom Festivalskom palačom prikazat će se „3D mapping“ video projekcija razaranja grada, a potom na Stradunu slijedi koncert Marka Perkovića Thompsona. (Hina)

 

Ulica u Dubrovniku dobila ime u čast generalu Janku Bobetku

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari