Pratite nas

Bradonje su 1992. pokušale ponoviti pokolje nad Hrvatima obiju vjera

Objavljeno

na

Anuška mi još uvijek spava na krilu. A meni san ni ovu noć nikako na oči. Tišina je. Jezovita. Kao pred oluju. Nešto se tamo, među njima, čudno zbiva. Što li to pripremaju i što li opet snuju zlotvori?

Možda su se umorili ili su ranjeni, pa ližu zadobivene rane. A možda smišljaju i neka nova zvjerstva. Jer, ne ide im baš sve po njihovom planu, niti onako kako su njihove idejne vođe i planeri zacrtali i zamislili! Mislili su lako će. Doduše, mogu oni sada kako hoće, ali ne i dokle hoće!!! Jer, čuju se, i odjekuju rafali, i s naših položaja… A znali su vrlo dobro naši momcišto im se sprema. Imali su iskustva. I sada nas brane i ne daju im u Mostar.

Oduvijek su oni i znali s kime imaju posla. Jer je cijela zapadna Hercegovina nosila desetljećima, neopravdano im nametnuti, teret ustaštva. Tko još nije čuo za „ustašku Hercegovinu“, kako su drugovi govorili i širili laži, ili za jamu u okolini Čitluka? Jamu koja je pedeset godina slovila kao partizansko stratište, a u kojoj je, tek nedavno, pronađeno nekoliko životinjskih kostiju i dva ljudska kostura. Tko zna čija i od kada. I, eto, zašto se cijela zapadna Hercegovina i pripremala i organizirala za obranu. Zato su bradonje toliko i bijesne. Zato i prijete i napadaju. Bez prestanka.

I konačno oslobođenje. Djeca vrište. Uhvatila se za ruke pa skaču u krugu. Slobodno. Rafali pobjede. Salve radosti i smijeha. A smijeh i plač… u isto vrijeme. Svi smo izmili i nahrupili van iz podruma… gdje nas je zločinačka gamad prisilno zatočila. Nije stoga ni čudo što se teško privikavamo na svjetlo dana. I stari Emir, Fatimin djed, jedva hoda tapkajući. Poluslijep od dugog boravka u polumraku našeg podruma. Jednom rukom zaklanja oči, a drugom se pridržava za susjedu pored sebe.
─Počerasmo govna četnička! Počerasmo!!! ─jedva zamuckujući i susprežući suze, progovara stari Emir.
U jednom se ratu rodio, drugi jedva preživio, a treći mu se, evo opet, sa svom svojom žestinom, nemilosrdno natovario na njegova iznemogla staračka pleća. Tuga ga i pogledati. Skupio se jadan ko šolda sira. Ali, ne da se. Iz inata onim zlotvorima. Zašančenim još uvijek na padinama Veleža.

─Gamad treba i od tamo poćerati!!! ─diže starina ruku i prijeti. ─Vidjećete vi svoga boga, vidjet!!!

Vojnici u krugu kasarne. foto:Drasko GagovicSvi smo se skupili ispred naše zgrade. Iz svih ulaza. I zajedno se veselimo. Vičemo… Konačno slobodni!!! Vidim i Monika, moja stara prijateljica iz djetinjstva, je tu. Zovem ju. Grlimo se, vičemo, plačemo… Nije nas briga što nam suze ostavljaju tragove po našem, od bola i patnje, izmučenom i izobličenom licu. I svi se nadamo kako je prošlo vrijeme ratovanja i umiranja. Zato nam lice sada i blista od sreće. A srce puni Nada. U neko naše bolje sutra.

─Još samo da skinem ovaj smrad sa sebe! ─govorim ulazeći trkom u stan i otvaram vodu u kadi za kupanje. A onda, čista i osvježena, a da još ništa nisam ni stavila u usta, u dnevnom boravku odmah palim TV.

Na ekranu se nižu slike iz oslobođenog lijevog dijela Mostara. Ništa ne prepoznajem. Sve srušeno. Sravnjeno…Ljudi ispijena lica. Glavinjaju. Umorni i jadni. Ali lica ozarena. Oči orošene suzama. Radosnicama. Govorili bi, pjevali bi… Nešto stisnulo u grlu.
─Bogu dragom hvala! ─skrušeno se zahvaljujem. ─Hvala Bogu za svu ljubav i za svu hrabrost koju je darovao našim dečkima. Jer, iz te se ljubavi i rodila ova ogromna hrabrost i odlučnost da se brani i obrani svoje. Zauvijek.

I ovaj grad. I ovaj kamen. I ovo nebo.
Koje nam nitko i nikada, ukrasti ne će!!!
Iz jednoga stana, s radio prijamnika, odvijenog tona gotovo do daske, dopiru, malo izmijenjene, Thompsonove Čavoglave. Iz inata i prkosa. A ispred zgrade, pjeva sva ovdje okupljena mladost.

U Mostaru, na izvoru
rijeke Neretve,
stala braća da obrane,
naše domove

Stoji Hrvat do Hrvata,
mi smo braća svi,
ne ćete u Herceg Bosnu
dok smo živi mi.

─Lucija! Lucija!!! ─netko me doziva, točno ispod moga balkona, gdje se skupila povelika gomila ljudi. Među njima i Ivanka. Živa i zdrava. Neko vrijeme nisam o njoj ništa znala niti sam što čula. Znam samo da je otišla praviti reportažu o sravnjenom Ravnom. I od tada o njoj nisam ništa ni od kog čula. Trčim niza stube kao bez duše.
─Živa si, živa si…živ-v-va! ─ vičem čvrsto ju grleći i grcajući u suzama.
─Bogu dragom hvala, živa si i ti! ─jedva procijedi i ona.
A od siline emocija, radosti i sreće, niti zna ona niti znam ja, što bismo rekle jedna drugoj. Ali svaka od nas i plače i smije se, u isto vrijeme. Sretne što smo žive i zdrave.
─ Gdje si najedanput nestala? Gdje si bila? ─pitam ja prva.
─E , moja Lucija! A gdje nisam bila? Išla po bojišnicama, bolnicama, rovovima… Pravila reportaže i intervjue s našim bojovnicima, i… evo me. Svašta se nagledala. Svašta doživjela i preživjela. Teško je bilo, teško. Ali, evo, uspjeli smo!!! Baš će se večeras emitirati jedna moja reportaža na Ratnom TV Mostar.

─Gospođo Zehra, kako Vi kao rođena Mostarka, doživljavate ovaj dan, veliki dan za sve nas skupa? ─pita Ivanka.
─Kako doživljavam!? E moj sinko, moj sinko! Hoćeš li da ti iskreno kažem? Nešto me guši u grlu. I plače mi se… I smije mi se…

I plače i smije…zajedno. Kako se osjećam? Pa to se ne da opisati! Ali mogu ti samo reći, kao da sam ponovo rođena! Konačno, konačno smo se oslobodili od one četničke bande. Sretna sam, presretna. Istina je, bubaju još s vremena na vrijeme, ali srediće i to naši momci. Zahvalna sam im do samoga neba. I cijeloj zapadnoj Hercegovini. Momcima sa Širokog, iz Posušja, Čitluka, Gruda, Ljubuškog. Neka se ne ljute neki ako ih nisam spomenula. Jer da ne bi njih, nikad ne bi ni istjerali tu bagru. Bog im dao zdravlje i dug život! ─ odgovara Zehra, sva u suzama radosnicama.
A u večernjim satima, negdje oko 20 h, emitira se cjelovita snimka ovoga razgovora i reportaža o oslobođenju Mostara. Nižu se slike jedna za drugom. Red domoljubne glazbe pa onda snimke razrušenog i sravnjenog Mostara.
Oslobođenog Mostara… I lijevog dijela razrušenog do temelja. Oslobođenog, ali u pepelu. U dimu… Oslobodile ga zvijeri… i od samoga sebe.
Na lijevoj obali ostvaren je njihov plan „spaljena zemlja“.
Spaljena je zemlja. Spaljen je grad. Ali nije i uništen.

srbi muslim─Treba priznati, prvi je HVO organizirao obranu i postao jezgra oslobodilačkog patriotskog pokreta. Zajedno sa cijelom zapadnom Hercegovinom. Na našu sreću, mnogo ranije od ostalih. Na čelu s Petrom Zelenikom,Tihomirom Mišićem, Slezakom i Jadrankom Topićem. Pripremili su oni i obranu i stvorili obrambenu frontu. Tek tada se i kod mostarske raje javlja isti osjećaj. Treba braniti svoje─govori voditelj na Ratnom TV Mostaru.

─Kako ste se osjećali, kada ste na lijevoj obali, ugledali sravnjen grad? ─pita dalje voditelj jednoga našega bojovnika.
─Kako sam se osjećao!? Najprije nevjerica i ogorčenje pa onda bijes. A što drugo živ čovjek može i osjećati, kada se suoči s takvom bestijalnošću, i takvim jadom. Pa još uz sve to, kada si i rođeni Mostarac. Srce mi se paralo. Svugdje ruševine i zgarišta… Pustoš. I nigdje ništa. Ostao samo skoro napola srušen Stari most. Ali mi, iskreno govoreći i ovdje nešto smrdi. Nije li i Vama ovdje nešto mutno? Pa oni, onakvi kakvi jesu, najprije bi srušili, upravo, Stari most!!! Nije li i Karadžić vikao: „Ili ćete biti Srbi ili vas neće biti“. Zašto bi onda ostavljali sada nešto što su mrzili iz dna duše? I odakle im odjedanput tolika ljubav prema posljednjem turskom povijesnom spomeniku? A bilo ih je u Mostaru i okolini trinaest. I sve su ih srušili… Ili je i to dio njihovog zacrtanoga i razrađenog plana s braćom Englezima? Živi bili pa vidjeli!!!

Gledam sav taj jad. Otupjela od boli. Nema kuća, nema ulica, nema… Ničega nema. Pustoš. Ništa ne prepoznajem. Jer ništa ni nema.

BOLI… B-O-L-i-i-i-iiiii…

Iz pravca Bijelog polja, malenog mjesta na putu iz Mostara prema Sarajevu, još uvijek odjekuje žestoka paljba. Borbe još traju. A na ekranu TV-a prizori iz jednog oslobođenog dijela, zvanog Sutina. Slike unakaženih leševa. Ljudi, žena i djece. Svaka nova stravičnija od prethodne. Slike leševa otkopanih iz zajedničke jame u koju su ih nemani zatrpali. Tamo su ih koljači buldožerima zatrpavali. Pobijene i zaklane… LjUDE. I Hrvate i Muslimane.
Ne mogu to više gledati. Grozota!!! Okrećem glavu. Muka mi je… u želudcu. Trčim u WC, a kćer šaljem iz hodnika u spavaću sobu da se tamo igra. Da ne čuje glas spikera i ne poveže neke stvari.
─Bože, Bože moj, kakve su to ljudi!? Kakav je to bolestan um koji je mogao sve to uraditi!? Ne mogu više trpjeti ovu nagomilanu bol. Mora mi nekako izbiti. I oteći. Inače ću presvisnuti. Moram jauknuti i zavapiti do neba. Zavapiti za pravdom…
Preklani… Smrskani… Bezglavi… Bez udova. Bez očiju… Nabacani leševi.
─O, Bože, Bože-eee!!!─jaučem.

Ali nije im dugo trebalo, pa da se opet na nas obruše. Još žešće i silovitije. Sada udaraju na ono što nisu uspjeli do kraja uništiti. Čekaju… I opet čačkaju. Čačkaju gdje god nisu završili svoj prljavi posao. Zaurlaše iz svih oružja s padina Veleža, rigajući vatru. Opet bljuju plamen i siju smrt.
─Ma, dosta mi ih je više!!! Ne idem nigdje! I točka. Dosta mi je i podruma i bježanja. Ne interesira me ni uzbuna ni njihove prijetnje. Što će biti, bit će… Kako je dragi Bog odredio.
Topovi i minobacači i dalje siju smrt. Jedna je roknula, čini mi se, ravno u cilj. Tresak odjekuje cijelim Mostarom. Tresu se prozori i frcaju stakla. A na svaki njihov novi pucanj, moja se Anuška sakriva ispod stola u kuhinji ili bježi u WC. Ne mogu više to gledati. Srce mi se slama i nešto me guši u grlu. Moram nešto učiniti! Moram maknuti, dok je još na vrijeme, ovo moje jadno dijete. Možda… možda je vrijeme za odlazak. U izbjeglištvo. Daleko od svega. Daleko od ovog pakla. I bezumlja.
Odjedanput je sve utihnulo. I paljba prestala. Utihnuo i prasak od detonacija i tutanj od eksplozija. Možda ćemo ipak imati, bar donekle, mirnu noć!

(Svršetak u sljedećem broju)

Vera Primorac, Hrvatski fokus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ministar Marić: Povećanje osnovice od 6% je maksimum koji nudimo

Objavljeno

na

Objavio

Ministar financija Zdravko Marić poručio je u utorak navečer nakon trosatnog koalicijskog sastanka kako su složni i smatraju da je okvir proračuna i javnih financija za slijedeću godinu dobar te da tako treba nastaviti.

“U pravilu se svi slažemo, mislim da se generalno svi članovi i parlamentarna većina slažu da je okvir proračuna i javnih financija dobar i da ga treba nastaviti”, rekao je Marić.

Teme na koalicijskom sastanku bile su: rebalans proračuna za ovu godinu i proračun za 2020., te četvrti krug porezne reforme.

Na pitanje ima li prostora u proračunu za dodatnim povećanjem plaća onoliko koliko to traže sindikati prosvjetnih radnika u štrajku, ministar Marić je odgovorio: “Moramo biti vrlo jasni, znate kakva su nam ograničenja u proračunu za iduću godinu i njih se držimo. Ukupni okvir je održiv, i ne dovodimo to u pitanje. Pitanje je ima li dodatnog prostora za dodatna povećanja. Sve u skladu sa mogućnostima”.

Na opetovano novinarsko pitanje znači li to da je šest posto povećanja maksimum koliko mogu ponuditi sindikatima, ministar je kratko odgovorio: “Tako je.”

O podizanju minimalne plaće, koju je najavio premijer Andrej Plenković ranije u utorak, nije imao konkretnih detalja.

“Sa sjednice Vlade ćete čuti sve detalje i brojke. Ukupni okvir državnih financija je održiv, nećemo ugrožavati stabilnost javnih financija. Od prvog dana smanjujemo poreze, povećavamo plaće, činimo sve što je potrebno i ocijenjeno kao prioritet Vlade. Mirovine nikada nisu bile predmet bilo kakvih ušteda ili rezanja”, rekao je Marić.

Dodao je kako će se o proračunu i porezima dijalog nastaviti u idućim danima “na operativnijim i užim krugovima”, slijedeći tjedan sve bi trebalo ići na Vladu te ući u saborsku proceduru u prvoj polovici studenog.

“Treba uklopiti sve momente koji su se u međuvremenu dogodili, ali isto tako i planirati sredstva za europske fondove”, rekao je Marić.

Dodao je da se troši onoliko koliko se može uprihoditi, a višak će se usmjeriti u gospodarstvo.

Marić također vjeruje kako će HNS podržati proračun.

“Što se tiče samog okvira i smjera javnih financija, tu se u pravilu slažemo”, kaže Marić.

Na kritike Milana Bandića kako će opet jedinice lokalne samouprave izgubiti dosta novca u 4. krugu porezne reforme, ministar je odgovorio kako će o svemu raspraviti kasnije s većim fokusom na porezni dio.

Istaknuo je kako ne odustaju od mjera za mlade te da će ih predložiti kao što je i predviđeno. (Hina)

 

Plenković: Povećanje plaća 6,12 posto riješit će glavni meritum zahtjeva školskih sindikata

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Šport

Dinamo uzeo veliki bod kod Šahtara

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Nogometaši Dinama odigrali su 2-2 (1-1) kod Šahtara u Harkivu u 3. kolu skupine C Lige prvaka.

Pogotke su za Dinamo zabili Dani Olmo (25) i Mislav Oršić (60-penal), dok su za Šahtar pogodili Jevhen Konopljanka (16) i Brazilac Dodo (75).

Ukrajinski prvak je poveo u 16. minuti golom Jevhena Konopljanke, a izjednačio je u 25. minuti Dani Olmo nakon asistencije Mislava Oršića. U 50. minuti Oršić je zatresao vratnicu, ali je napadač Dinama ipak pogodio iz kaznenog udarca za vodstvo Zagrepčana od 2-1 u 60. minuti nakon što je vratar Andrij Pjatov hrvačkim zahvatom srušio Marija Gavranovića u šesnaestercu domaćina.

U 75. minuti nakon proigravanja Patricka igrač s klupe Dodo prevario je cijelu obranu Dinama i pogodio za izjednačenje. Dinamo je mogao do pobjede u 90. minuti, no Olmo nakon protunapada pogađa vratnicu.

Vodi City s šest bodova, Dinamo i Šahtar imaju po četiri, a Atalanta je bez bodova.

U drugoj utakmici ove skupine u 21 sat Manchester City dočekuje Atalantu.

U sljedećem kolu 6. studenoga igraju Dinamo – Šahtar i Atalanta – Manchester City.

1. MANCHESTER CITY 2 2 0 0 5-0 6
2. DINAMO 3 1 1 1 6-4 4
3. ŠAHTAR 3 1 1 1 4-6 4
4. ATALANTA 2 0 0 2 1-6 0

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari