Pratite nas

Bradonje su 1992. pokušale ponoviti pokolje nad Hrvatima obiju vjera

Objavljeno

na

Anuška mi još uvijek spava na krilu. A meni san ni ovu noć nikako na oči. Tišina je. Jezovita. Kao pred oluju. Nešto se tamo, među njima, čudno zbiva. Što li to pripremaju i što li opet snuju zlotvori?

Možda su se umorili ili su ranjeni, pa ližu zadobivene rane. A možda smišljaju i neka nova zvjerstva. Jer, ne ide im baš sve po njihovom planu, niti onako kako su njihove idejne vođe i planeri zacrtali i zamislili! Mislili su lako će. Doduše, mogu oni sada kako hoće, ali ne i dokle hoće!!! Jer, čuju se, i odjekuju rafali, i s naših položaja… A znali su vrlo dobro naši momcišto im se sprema. Imali su iskustva. I sada nas brane i ne daju im u Mostar.

Oduvijek su oni i znali s kime imaju posla. Jer je cijela zapadna Hercegovina nosila desetljećima, neopravdano im nametnuti, teret ustaštva. Tko još nije čuo za „ustašku Hercegovinu“, kako su drugovi govorili i širili laži, ili za jamu u okolini Čitluka? Jamu koja je pedeset godina slovila kao partizansko stratište, a u kojoj je, tek nedavno, pronađeno nekoliko životinjskih kostiju i dva ljudska kostura. Tko zna čija i od kada. I, eto, zašto se cijela zapadna Hercegovina i pripremala i organizirala za obranu. Zato su bradonje toliko i bijesne. Zato i prijete i napadaju. Bez prestanka.

I konačno oslobođenje. Djeca vrište. Uhvatila se za ruke pa skaču u krugu. Slobodno. Rafali pobjede. Salve radosti i smijeha. A smijeh i plač… u isto vrijeme. Svi smo izmili i nahrupili van iz podruma… gdje nas je zločinačka gamad prisilno zatočila. Nije stoga ni čudo što se teško privikavamo na svjetlo dana. I stari Emir, Fatimin djed, jedva hoda tapkajući. Poluslijep od dugog boravka u polumraku našeg podruma. Jednom rukom zaklanja oči, a drugom se pridržava za susjedu pored sebe.
─Počerasmo govna četnička! Počerasmo!!! ─jedva zamuckujući i susprežući suze, progovara stari Emir.
U jednom se ratu rodio, drugi jedva preživio, a treći mu se, evo opet, sa svom svojom žestinom, nemilosrdno natovario na njegova iznemogla staračka pleća. Tuga ga i pogledati. Skupio se jadan ko šolda sira. Ali, ne da se. Iz inata onim zlotvorima. Zašančenim još uvijek na padinama Veleža.

─Gamad treba i od tamo poćerati!!! ─diže starina ruku i prijeti. ─Vidjećete vi svoga boga, vidjet!!!

Vojnici u krugu kasarne. foto:Drasko GagovicSvi smo se skupili ispred naše zgrade. Iz svih ulaza. I zajedno se veselimo. Vičemo… Konačno slobodni!!! Vidim i Monika, moja stara prijateljica iz djetinjstva, je tu. Zovem ju. Grlimo se, vičemo, plačemo… Nije nas briga što nam suze ostavljaju tragove po našem, od bola i patnje, izmučenom i izobličenom licu. I svi se nadamo kako je prošlo vrijeme ratovanja i umiranja. Zato nam lice sada i blista od sreće. A srce puni Nada. U neko naše bolje sutra.

─Još samo da skinem ovaj smrad sa sebe! ─govorim ulazeći trkom u stan i otvaram vodu u kadi za kupanje. A onda, čista i osvježena, a da još ništa nisam ni stavila u usta, u dnevnom boravku odmah palim TV.

Na ekranu se nižu slike iz oslobođenog lijevog dijela Mostara. Ništa ne prepoznajem. Sve srušeno. Sravnjeno…Ljudi ispijena lica. Glavinjaju. Umorni i jadni. Ali lica ozarena. Oči orošene suzama. Radosnicama. Govorili bi, pjevali bi… Nešto stisnulo u grlu.
─Bogu dragom hvala! ─skrušeno se zahvaljujem. ─Hvala Bogu za svu ljubav i za svu hrabrost koju je darovao našim dečkima. Jer, iz te se ljubavi i rodila ova ogromna hrabrost i odlučnost da se brani i obrani svoje. Zauvijek.

I ovaj grad. I ovaj kamen. I ovo nebo.
Koje nam nitko i nikada, ukrasti ne će!!!
Iz jednoga stana, s radio prijamnika, odvijenog tona gotovo do daske, dopiru, malo izmijenjene, Thompsonove Čavoglave. Iz inata i prkosa. A ispred zgrade, pjeva sva ovdje okupljena mladost.

U Mostaru, na izvoru
rijeke Neretve,
stala braća da obrane,
naše domove

Stoji Hrvat do Hrvata,
mi smo braća svi,
ne ćete u Herceg Bosnu
dok smo živi mi.

─Lucija! Lucija!!! ─netko me doziva, točno ispod moga balkona, gdje se skupila povelika gomila ljudi. Među njima i Ivanka. Živa i zdrava. Neko vrijeme nisam o njoj ništa znala niti sam što čula. Znam samo da je otišla praviti reportažu o sravnjenom Ravnom. I od tada o njoj nisam ništa ni od kog čula. Trčim niza stube kao bez duše.
─Živa si, živa si…živ-v-va! ─ vičem čvrsto ju grleći i grcajući u suzama.
─Bogu dragom hvala, živa si i ti! ─jedva procijedi i ona.
A od siline emocija, radosti i sreće, niti zna ona niti znam ja, što bismo rekle jedna drugoj. Ali svaka od nas i plače i smije se, u isto vrijeme. Sretne što smo žive i zdrave.
─ Gdje si najedanput nestala? Gdje si bila? ─pitam ja prva.
─E , moja Lucija! A gdje nisam bila? Išla po bojišnicama, bolnicama, rovovima… Pravila reportaže i intervjue s našim bojovnicima, i… evo me. Svašta se nagledala. Svašta doživjela i preživjela. Teško je bilo, teško. Ali, evo, uspjeli smo!!! Baš će se večeras emitirati jedna moja reportaža na Ratnom TV Mostar.

─Gospođo Zehra, kako Vi kao rođena Mostarka, doživljavate ovaj dan, veliki dan za sve nas skupa? ─pita Ivanka.
─Kako doživljavam!? E moj sinko, moj sinko! Hoćeš li da ti iskreno kažem? Nešto me guši u grlu. I plače mi se… I smije mi se…

I plače i smije…zajedno. Kako se osjećam? Pa to se ne da opisati! Ali mogu ti samo reći, kao da sam ponovo rođena! Konačno, konačno smo se oslobodili od one četničke bande. Sretna sam, presretna. Istina je, bubaju još s vremena na vrijeme, ali srediće i to naši momci. Zahvalna sam im do samoga neba. I cijeloj zapadnoj Hercegovini. Momcima sa Širokog, iz Posušja, Čitluka, Gruda, Ljubuškog. Neka se ne ljute neki ako ih nisam spomenula. Jer da ne bi njih, nikad ne bi ni istjerali tu bagru. Bog im dao zdravlje i dug život! ─ odgovara Zehra, sva u suzama radosnicama.
A u večernjim satima, negdje oko 20 h, emitira se cjelovita snimka ovoga razgovora i reportaža o oslobođenju Mostara. Nižu se slike jedna za drugom. Red domoljubne glazbe pa onda snimke razrušenog i sravnjenog Mostara.
Oslobođenog Mostara… I lijevog dijela razrušenog do temelja. Oslobođenog, ali u pepelu. U dimu… Oslobodile ga zvijeri… i od samoga sebe.
Na lijevoj obali ostvaren je njihov plan „spaljena zemlja“.
Spaljena je zemlja. Spaljen je grad. Ali nije i uništen.

srbi muslim─Treba priznati, prvi je HVO organizirao obranu i postao jezgra oslobodilačkog patriotskog pokreta. Zajedno sa cijelom zapadnom Hercegovinom. Na našu sreću, mnogo ranije od ostalih. Na čelu s Petrom Zelenikom,Tihomirom Mišićem, Slezakom i Jadrankom Topićem. Pripremili su oni i obranu i stvorili obrambenu frontu. Tek tada se i kod mostarske raje javlja isti osjećaj. Treba braniti svoje─govori voditelj na Ratnom TV Mostaru.

─Kako ste se osjećali, kada ste na lijevoj obali, ugledali sravnjen grad? ─pita dalje voditelj jednoga našega bojovnika.
─Kako sam se osjećao!? Najprije nevjerica i ogorčenje pa onda bijes. A što drugo živ čovjek može i osjećati, kada se suoči s takvom bestijalnošću, i takvim jadom. Pa još uz sve to, kada si i rođeni Mostarac. Srce mi se paralo. Svugdje ruševine i zgarišta… Pustoš. I nigdje ništa. Ostao samo skoro napola srušen Stari most. Ali mi, iskreno govoreći i ovdje nešto smrdi. Nije li i Vama ovdje nešto mutno? Pa oni, onakvi kakvi jesu, najprije bi srušili, upravo, Stari most!!! Nije li i Karadžić vikao: „Ili ćete biti Srbi ili vas neće biti“. Zašto bi onda ostavljali sada nešto što su mrzili iz dna duše? I odakle im odjedanput tolika ljubav prema posljednjem turskom povijesnom spomeniku? A bilo ih je u Mostaru i okolini trinaest. I sve su ih srušili… Ili je i to dio njihovog zacrtanoga i razrađenog plana s braćom Englezima? Živi bili pa vidjeli!!!

Gledam sav taj jad. Otupjela od boli. Nema kuća, nema ulica, nema… Ničega nema. Pustoš. Ništa ne prepoznajem. Jer ništa ni nema.

BOLI… B-O-L-i-i-i-iiiii…

Iz pravca Bijelog polja, malenog mjesta na putu iz Mostara prema Sarajevu, još uvijek odjekuje žestoka paljba. Borbe još traju. A na ekranu TV-a prizori iz jednog oslobođenog dijela, zvanog Sutina. Slike unakaženih leševa. Ljudi, žena i djece. Svaka nova stravičnija od prethodne. Slike leševa otkopanih iz zajedničke jame u koju su ih nemani zatrpali. Tamo su ih koljači buldožerima zatrpavali. Pobijene i zaklane… LjUDE. I Hrvate i Muslimane.
Ne mogu to više gledati. Grozota!!! Okrećem glavu. Muka mi je… u želudcu. Trčim u WC, a kćer šaljem iz hodnika u spavaću sobu da se tamo igra. Da ne čuje glas spikera i ne poveže neke stvari.
─Bože, Bože moj, kakve su to ljudi!? Kakav je to bolestan um koji je mogao sve to uraditi!? Ne mogu više trpjeti ovu nagomilanu bol. Mora mi nekako izbiti. I oteći. Inače ću presvisnuti. Moram jauknuti i zavapiti do neba. Zavapiti za pravdom…
Preklani… Smrskani… Bezglavi… Bez udova. Bez očiju… Nabacani leševi.
─O, Bože, Bože-eee!!!─jaučem.

Ali nije im dugo trebalo, pa da se opet na nas obruše. Još žešće i silovitije. Sada udaraju na ono što nisu uspjeli do kraja uništiti. Čekaju… I opet čačkaju. Čačkaju gdje god nisu završili svoj prljavi posao. Zaurlaše iz svih oružja s padina Veleža, rigajući vatru. Opet bljuju plamen i siju smrt.
─Ma, dosta mi ih je više!!! Ne idem nigdje! I točka. Dosta mi je i podruma i bježanja. Ne interesira me ni uzbuna ni njihove prijetnje. Što će biti, bit će… Kako je dragi Bog odredio.
Topovi i minobacači i dalje siju smrt. Jedna je roknula, čini mi se, ravno u cilj. Tresak odjekuje cijelim Mostarom. Tresu se prozori i frcaju stakla. A na svaki njihov novi pucanj, moja se Anuška sakriva ispod stola u kuhinji ili bježi u WC. Ne mogu više to gledati. Srce mi se slama i nešto me guši u grlu. Moram nešto učiniti! Moram maknuti, dok je još na vrijeme, ovo moje jadno dijete. Možda… možda je vrijeme za odlazak. U izbjeglištvo. Daleko od svega. Daleko od ovog pakla. I bezumlja.
Odjedanput je sve utihnulo. I paljba prestala. Utihnuo i prasak od detonacija i tutanj od eksplozija. Možda ćemo ipak imati, bar donekle, mirnu noć!

(Svršetak u sljedećem broju)

Vera Primorac, Hrvatski fokus

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

UNATOČ KIŠI: Više od tisuću studenata predalo zahtjeve i tisuće potpisa za Hrvate u BiH!

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč jakoj kiši danas je u Zagrebu na prosvjednom skupu u organizaciji hrvatskih studenata iz Hrvatske i BiH bilo prisutno više od 1 000 studenata.

Studenti s drugim građanima okupili su se u utorak 12. prosinca na Trgu bana Josipa Jelačića u 13 sati odakle su krenuli prema Trgu sv. Marka s glavnim transparentnom „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“.

Nakon okupljanja na Markovom trgu, ispred Hrvatskog sabora, otpjevana je hrvatska himna te je održana minuta šutnje u čast svim poginulim i preminulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu te svim žrtvama rata.

Studenti su naglasili kako su se okupili i prije četiri godine na istom mjestu, samo nekoliko dana nakon prvostupanjske presude hercegbosanskoj šestorki, pod geslom „Još nije kasno!“. Ipak, kako su istaknuli, vlasti su zanemarivale vrlo važne činjenice, što je dovelo do smrti „čovjeka koji je s prijezirom odbacio laži, gledao na nepravdu i koji je prezirao nelogičnost i nerad dobrog dijela predstavnika njegovog naroda, za koji je na kraju i život dao!“

Studenti su uspjeli prikupiti preko 6000 potpisa za svoje zahtjeve koje su pročitali na skupu. Naglasili su kako ne žele dozvoliti da se „Hrvatska ponižava zbog sitnih interesa“ te da iznose konkretne zahtjeve kako bi se zaštitili sunarodnjaci u Bosni i Hercegovini, jer je vrijeme da dođe „do oštrog suprotstavljanja onima koji gaze ljudska, politička, ekonomska i sva ustavna prava Hrvata u Bosni i Hercegovini“.

Među potpisnicima našli su se i saborski zastupnici iz kluba zastupnika HDZ-a, Mosta, Hrasta, nezavisni zastupnici, HSS-a,  zastupnici Europskog parlamenta, generali HV-a i HVO-a, mnogi sveučilišni profesori, akademici i javni intelektualci.

Studente je u Hrvatski sabor, gdje je i službeno predana predstavka s potpisima, primilo izaslanstvo HDZ-a na čelu s Božom Ljubićem, Mosta na čelu s Božom Petrovom i drugima,  Hrasta na čelu s Hrvojem Zekanovićem, Neovisnih za Hrvatsku na čelu sa zastupnikom Željkom Glasnovićem te Ivicom Mišićem kao zastupnikom stranke Promijenimo Hrvatsku.

Na sastanku je, kako doznajemo, više puta naglašeno kako je za Hrvate u BiH važan konsenzus političkog Zagreba. Mladi su zastupnicima istaknuli kako žele da se zajedništvom nadiđe dnevna politika po pitanju Hrvata u BiH, a sudeći po podršci iz gotovo svih parlamentarnih stranaka, to su i uspjeli.

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Marijan Knezović: Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh

Objavljeno

na

Objavio

Predstavka s potpisima više od 6 000 građana je predana.

Idući korak je informiranje studentske populacije iz cijele EU o najvećem gaženju prava u Europi, degradiranja Hrvata u BiH. Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh.

Hvala i Indexu na live prijenosu i medijskom praćenju. Ipak nam je žao njihovog cijenjenog novinara koji je od šoka jer je sve prošlo dostojanstveno i časno zaboravio nadodati jednu nulu kada je pisao o odazivu. Mi studenti mu to nećemo zamjeriti! Poslije kiše dolazi sunce. 

UNATOČ KIŠI: Više od tisuću studenata predalo zahtjeve i tisuće potpisa za Hrvate u BiH!

 

Velik broj studenata na skupu solidarnosti s Hrvatima u BiH: Zatražili od vlasti jasnu politiku prema Hrvatima u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari