Pratite nas

Brak vina i hrane

Objavljeno

na

Sljubljivanje vina i hrane postalo je moderno. Klasično sommelierstvo je počelo puno više pozornosti polagati tome što jedemo i što pijemo – i kako to radimo zajedno. Naime, loš izbor vina kao i hrane može vam apsolutno uništiti sav užitak. Često se kombiniranje vina i hrane uspoređuje sa skladnim brakom: ako među supružnicima nema sklada, ništa ne pomaže.

Bijelo je zakon!

Postoje ljudi koji isključivo piju samo crna vina. Zašto? Jer je zdravije! Ma kakvi!

Jedna od najvećih zabluda o vinu je, da je crveno vino zdravije od bijelog. Razlog je, navodno, u boji vina, točnije u resevratrolu, koji se navodno nalazi samo u kožici crvenih sorti.

Nije potrebno posebno naglašavati, da su tu ”patku” lansirali Francuzi, kraljevi crvenih kupaža, početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Tada je, naime, snažno palo konzumiranje crvenog vina i time i profiti velikih chateauxa. Posebno velike regije kao što je Bordeaux, odjednom su se izuzetno teško borile s jakom konkurencijom koja je dolazila prvenstveno iz Kalifornije.

Berba grožđa

Svježina i lakoća bijelih vina, vrhunski okusi stečeni tek poslije godinu ili dvije i relativno niska cijena su ozbiljno zaprijetili stoljećima vladajućim vinskim podrumima. Kako spasiti živu glavu? Francuzi su u tome bili velemajstori marketinga: odjednom se pojavilo stručno istraživanje, koje je iskorištavalo zdravost ispijanja crnih vina koja su osobito dobra za srce i krvožilne sudove. Uspjeli su! Crveno vino se vratilo „među žive“, i još danas među narodom kruži uzrečica, da je crveno vino zdravije od bijelog.Nije tako. Suština je u kožici i u reservatrolu. Međutim, taj isti reservatrol ima i u kožicama bijelih vina. Doduše, malo ga je manje, ali usprkos tome razlika nije dramatična. Suvremene studije pokazuju da je vino stvarno dobro za ljudsko tijelo i da smanjuje rizik od srčanih udara i problema s kardiovaskularnim sustavom bez obzira na boju vina. Naravno, uz čašu-dvije dnevno. S druge strane, dokazano je da nije problem u boji vina, nego u stupnju neprovrelog šećera koji se nalazi u samome vinu. Vino s malo šećera prikladno je za ispijanje i za dijabetičare, dok su slatka vina više kalorična, a i manje „zdrava“.

Kontinentalac u duši

Uspoređeno s crvenim vinima, bijela vina su „blažeg“ karaktera. Za sazrijevanje im u prosjeku treba malo manje sunca, tako da daju izuzetno dobre rezultate: okuse i u regijama s malo manje sunčanih sati. Da bi bijele sorte mogle sazreti, treba im minimalno 1.500 sunčanih sati godišnje, a dobro podnose i trebaju vlagu. Za odlično bijelo vino, znači, treba puno manje ugodna klima nego za crvena vina. Bijeli i sivi pinot, graševina, silvanac, rajnski rizlinzi i chardonnayji su perfektni iz tzv. kontinentalnih klima, područja daleko od mora i sredozemnih klimatskih uvjeta. Njihova posebna karakteristika je istaknuta svježina, koja se izuzetno dobro spaja s hranom. S druge strane, u uvjetima kontinentalne klime teško dolazi do presazrijevanja grožđa i time velike akumulacije šećera u grožđici, a time se i alkoholi dobiveni fermentacijom, drže u granicama. Znači, bijela vina su u prosjeku manje alkoholna, lakša i time pitkija od crvenih vina.

Naravno, postoje izuzeci: neke sorte, kao na primjer istarska malvazija ili hercegovačka žilavka, uspjele su se fantastično prilagoditi teritoriju u kojemu su autohtone: blizina mora, visoke vrućine, manjak kiše i puno sunca daju tim sortama apsolutno drugačiji karakter od ostalih bijelih vina: vina iz tih sorti su često teška, alkoholna, s manjkom svježine, s izuzetnom strukturom i punim tijelom. Na neke, vremenski uvjeti djeluju čak i do te mjere da bi ih, kušajući ih zatvorenih očiju, čak teško prepoznali kao bijela vina.

Okus i miris bijeloga

Kad se upustite u materiju, odjednom prepoznajete da se i bijela vina međusobno veoma razlikuju. Najprije su razlike vidljive okom. Nježna mlada bijela vina se diče bojama od zelenkasto žute boje (izuzetno sortna boja sauvignona) preko slamnato žute boje (boje žilavke i graševina) do zlatne boje velikih chardonnaya i barikiranih pinota pa sve do jantarno žute boje, gotovo narančastog odsjaja slatkih i arhivskih vina. Druga velika razlika je u mirisu. Zatvorenih očiju miris bijelih vina može podsjećati na sve živo: od mirisa trava, jabuka, krušaka, agruma, do mirisa bosiljka, bagrema i mačjeg mokrenja, tako simpatične definicije za sortni miris specifičnog sauvignona. Starenjem, mogu se razviti i tercijarne arome maslaca, džemova i kore kruha. A treća, i najvažnija razlika je u okusu. Bijela vina mogu s lakoćom poslužiti kao aperitiv, slijediti 90% svih jela i perfektno se slagati s njima i biti vrhunska slatka desertna vina. Dijapazon mogućnosti bijelih vina je praktički beskonačan.

Bijelo vino uz hranu

Jastog

Kako bijela vina mogu imati tisuću različitih obraza, tako su izvrsna i u kombiniranju s hranom. Laka mlada bijela vina su savršeni pratitelji vegetarijanskih jela i lakih predjela. Srednje teška bijela vina se vrhunski sljubljuju s morskom i riječnom ribom i plodovima mora. Za francuski chablis, varijantu chardonnaya, kažu da tek tada stvarno okusite pravi okus jastoga, ali ukoliko ga slučajno nemate na tanjuru, odlično ide i uz „običnog“ lososa. Teška bijela vina, odležana u hrastovim bačvama i popularno nazvana „barikiranim“ su klasičan bračni partner piletine u svim oblicima, čak i jednostavnim jelima od teletine ili lešo govedine. Uz desert su slatke varijante predikatnih vina obavezni suputnik svim slatkišima, pogotovo onim s voćnim nadjevom i srednje slatkim kremama.Epilog bijeloga

Ako vam do sada još nije palo na pamet, da uz taj tekst ne kušate čašu bijelog vina i još uvijek se držite samo crvenog, tekst je promašio svoju svrhu. Na zdravlje!

Rose – vino za dvoje

U ljetnim mjesecima velika, jaka i dominantna vina jednostavno nisu „in“. Pravi vinski poznavatelji na vrućem suncu daju prednost elegantnom roseu.

Šišmiš po nepravdi

Rose se danas još uvijek nepravedno svrstava u kategoriju drugorazrednih vina. Ni crveno, ni bijelo, taj jadni šišmiš bez razloga nije našao svoju publiku. Razlog je i u konzumentima samim. „Pravi“ znalci će svoje znanje iskazati u zahtjevnijim kategorijama „crveno“ i „bijelo“, dok se naručivanje rosea donedavno smatralo pokazivanjem – neznanja. Apsolutno bez objektivnog razloga!

Rose je sa svojim nježnim taninima, dobro izraženom svježinom i lakim alkoholima idealno vino za ispijanje po ljetnoj vrućini. U svijetu postaje sve popularniji – i sve skuplji.

 

Rose vino

Što je rose? Zbog izuzetno nježnih boja rose vina ljudi često prave kardinalnu pogrešku i klasične rosee predstavljaju kao spoj bijelih i crnih sorti. Pogreška! Miješanje bijelog i crnog grožđa s namjerom da se proizvede vrhunsko vino je čak i zabranjeno. Samo ponosni izuzeci prave iznimke: najpoznatiji crveno-bijeli cuvee na svijetu je toskanski chianti, a u našem okruženju to je slovenski cviček. Povijest miješanih vina jasno ukazuje i na kakvoću koju možemo od njih očekivati: slovenski cviček je vino iz Dolenjske, pokrajine koja je bila stravično siromašna. Ljudi su tako svoju besposlenost i jad liječili – s puno i relativno nekvalitetnim vinom, koji je u početku mogao biti iz bilo koje sorte, samo ga je moralo biti puno. I dan-danas se realna kakvoća tog eliksira života nije previše promijenila, promijenio se samo stav o njemu. Cviček, koji se izuzevši s niskim alkoholnim stupnjem (od 8,5% alkohola, koji ima i svaka propisna čaša piva guiness) može pohvaliti i strašnim kiselinama, odjednom je postao: zdravo piće. Naime, Slovenci su se poslužili sličnim marketinškim trikom kao Francuzi u 70. godinama prošlog stoljeća: naučnim istraživanjem. Po njemu je cviček jedno od najzdravijih vina na svijetu iz tri razloga: prvo, niski alkoholi, niska opijenost. Drugi: visoke kiseline, niski stupanj šećera, dobro za dijabetičare. I kao treće, u njemu ima i crvenih vina, u kojima su, navodno, flavonoidi, čudesni elementi koji su i francuska crvena vina ponijeli u sam vrh prodaje i zbog kojih je crveno vino toliko zdravije od bijelog… Moje mišljenje? Ako biste živjeli 1.000 godina i svaki dan disciplinirano popili čašu crvenog vina najvjerojatnije biste doživjeli koju godinu više!

Vratimo se roseu. Rose je vino nježnih crvenkastih nijansi, napravljeno iz crnog grožđa. Dvije različite tehnike u proizvodnji daju dva tipa rosea: oni nježnijih boja zapravo su napravljeni po tehnologiji za bijela vina, dok rosei malo jačih boja odstoje na kožicama koje daju tanine i time boju malo dulje, najčešće dva do tri dana.

Prave arome

Rosei mogu blistati u širokoj paleti boja od boje crvenog luka preko ružičastih nijansi do boje nježnih rubina. Kao s bojama, rosei su izuzetni i s mirisima. U različitim roseima možete očekivati prave eksplozije mirisa crvenkastog voća, a neki od njih se diče pravim aromama ruža u lipnju. Rose je često vrlo mirisan, aromatičan, kao da mirišete veliki buket crvenih ruža. U gutljaju se gubi ponešto aromatičnosti jer vino stežu kiseline, no ipak se mogu nazrijeti cvjetne arome i okus malina i šumskih jagoda. Kiseline su ugodne, posebice kada se vino uživa uz hranu; međutim ako ovaj rose odlučite poslužiti kao aperitiv, mogli biste primijetiti da okus ne prati tako dobro miris vina. Često je okus zapravo „rak rana“ rosea i teško prati zavodljive arome i boje.

Aperitiv ili „pravo vino?

Zbog same laganije strukture, lakog tijela i širokog spektra okusa i aroma rose može poslužiti kao odličan aperitiv bez popratnog zalogaja. Naravno, izuzetno dobro ohlađen, pogotovo u ljetnim mjesecima temperatura serviranog rosea ne bi trebala prijeći 10 stupnjeva. Još niža je obavezna temperatura rose šampanjca ili pjenušca koja će biti optimalna oko 7 stupnjeva, a takvi pjenušci su među najboljima na svijetu!

U spajanju s hranom rose je zapravo svjetski prvak u mnoštvu izuzetno dobrih kombinacija – njegov „šišmišarski“ karakter ovdje je prednost! Idealne kombinacije, koje predlažu vinski podrumi su usko vezane uz laka ljetna jela, malo jače salate, škampe, nježnije bijelo meso i kompliciranija vegetarijanska jela. Baš taj dvostruki karakter, ne crveno ne bijelo, daje mu pravo da se prilično dobro slaže sa svim jelima. Preporuka: ako za stolom petorica ljudi poručuju svašta ponešto, od mesa do lignji i šparoga, najsigurniji vam je izbor rose.

Ljubav nježnijeg spola

Po pravilu su žene ljubiteljice rosea, pogotovo ako je ostatak neprovrelog šećera malo viši, a alkoholni stupnjevi drže se u rangu lakih do srednje teških vina (10,0-12,5% alkohola). Zbog toga su ga Francuzi s puno ljubavi krstili za „Vino za jednu noć“, koje budi čežnju i otvara neopisive erotske apetite. Ne vjerujete? Očito još niste ispijali pravi rose.

Rose na našem tržištu

Dobar rose, pogotovo poslije svih predrasuda, je izuzetno teško napraviti. Najčešće se vinari odlučuju za svježe varijante, koje se ispijaju mlade, dobro ohlađene i mladenačko osvježavajuće. Klasičan primjer takvog tipa rosea je Varijanta podruma Aleksandrović iz srpske Topole, gdje su iz sorte Muskat Hamburg stvarno izmamili sve zavodljive arome klasične ruže. Dok u podrumu Sivrić u Međugorju koketiraju s klasičnom svježom varijantom Ružice, u stolačkim podrumima su tražili zavodljive jake boje i fantastičan miris ruža, a u podrumu Andrija u Paoči napravili su vulgarno hrabri potez i barikirali rose pravljen iz blatine. Rezultat? Vino bogatije strukture, još rose boja, ali već teške kategorije velikih rosea.

Epilog rosea

Dok bismo za rose mirne duše mogli reći da njegova duša podsjeća na balerinu koja leprša u vjetru, Andrijin rose je samo podsjetnik da se iz balerine može razviti i prelijepa elegantna žena. Na vama je koju ćete izabrati, a tek poslije pravog užitka udvoje shvatit ćete pravu moć tog afrodizijaka.


Krv u čaši

Zašto su crvena vina u prosjeku skuplja od bijelih? Ne bez razloga.

Za zdravlje ga ispijaju mnogi. Onih, koji ga ispijaju zbog užitka, ima još više!

Crveno vino je po mišljenju mnogih vrhunac ispijanja vina. S pravom. Vrhunsko crveno vino zahtijeva posebne klimatske uvjete u vinogradu, golemu pažnju tijekom proizvodnje, i još više pažnje i ljubavi za vrijeme starenja.

Sunce, sunce, sunce

Za odličan ukus crvenog vina osnovna predispozicija je – zrelo grožđe. Kako imaju crvene sorte, osim crnog pinota, relativno dug period sazrijevanja, treba im vinograd na sunčanoj strani i puno, puno sunca – kojega je teško dovoljno u kontinentalnim klimama. Vrhunska crvena vina tako dolaze s podneblja s mediteranskim uvjetima: blagim zimama i dugim vrućim ljetima koja tek blago prelaze u jesen.

Čaša krvi

Znanstvena istraživanja pokazuju čudotvorne mogućnosti crvenog vina: resevratol i ostali elementi, koji se nalaze u kožici pogotovo crnog grožđa su i odlična preventiva protiv bolesti raka debelog crijeva i posebnih bakterija, a potvrđeno je da vino općenito blagotvorno utječe na srce. Sama kožica je tako odgovorna ne samo za opće zdravlje svakog ispijača crnog zlata, od nje zavisi i boja i ukus vina. Postupak maceracije je postupno izdvajanje pojedinih sastojaka iz čvrstih dijelova grožđa. Zajedno s tvarima boje iz kožice se otapaju taninske tvari, mineralne, dušične, itd. koje prelaze u mošt. Za intenzitet obojenja odgovorne su tvari boje, dok taninske tvari utječu na okus i harmoničnost vina. Laički rečeno: koliko dugo sok “odleži” zajedno s ostatkom već smljevenog grožđa, takve će boje, a i ukusa biti. Od mogućih boja crvenih vina izdvajamo skarlat, duboku tamnu boju na granici s ljubičastom, karakterističnu za mlada jaka vina i rubin boju, boju krvi, karakterističnu za zrela, velika vina. Narančasti tonovi boje nara su pak, rezervirani za odležana vina s dugim stažem ili u bačvi ili u boci.

Miris mokrog konja

Najveća krivica koju možete napraviti crvenome vinu je, da pokušavate analizirati samo njegove primarne arome. Pogotovo starija crvena vina se po tom pitanju ponašaju kao zatvorenici: da bi došli k sebi, oni trebaju – disati. Bocu koja je starija od četiri godine treba obavezno otvoriti barem sat-dva prije kušanja. Tako ćete biti sigurni da na nosu nećete mirisati moguće arome linoleuma, kože ili čak i mokrog konja. To su, naime, primarne arome koje su apsolutno legitimne poslije dugog ležanja u bačvi ili u boci. Sasvim je druga priča kada se vino otvori. Tada možemo očekivati slasne arome borovnica, malina, papra, ribizle, pa čak i džemova od šljive i ostalog crvenog voća.

 

Ilustracija

Što starije, to bolje!Uzrečica, koja je sama po sebi za vino neispravna, ipak najbolje opisuje kada treba ispijati crno vino. Naravno, s izuzecima. U usporedbi s bijelim vinom crvenome ipak treba barem malo vremena. Jaki tanini, u prosjeku viši alkoholi, zahtijevaju više njege u hrastovoj bačvi i još malo “spavanja” u boci. Sa starenjem vino gubi svoju divlju prirodu i s lakoćom ga možemo uspoređivati s mladićem: kada je vino mlado, ponaša se kao 18-godišnjak – ima snagu, ali nema pamet. Tako mladim crvenim vinima često nedostaje elegancije, oni su jaki i grubi. Sa starenjem crveno vino gubi jake tanine, a pogotovo s prirodnim miješanjem sa sokovima i aromama dobivenim iz drvene bačve, oni dobivaju na profinjenosti. Na vrhuncu svoje snage crvena vina su pravi 35-godišnjaci: s puno moći, a i pameti. Koliko dugo traje “doba odrastanja” kod crvenih vina, stvar je vina samog i ovisi od sorte, podneblja, odabranog stila vina, a definitivno je proces dulji od procesa proizvodnje bijelih vina. Kako je potražnja za vrhunskim vinima, recimo, iz Bordeauxa već odavno prerasla ponudu, vrhunsko crveno vino iz Francuske na policama je još relativno mlado. Tako vam kod kupnje, recimo, boce vrhunskog Chateau-Neuf-Du-Pape prijateljski savjetuju, da s ispijanjem sačekate još tri do pet godina.

Drugačije je, recimo, sa sortama s manje karaktera i manje kondicije. Autohtona domaća blatina je vrhunska u prve tri godine svog života u boci, a poslije polako, ali sigurno umire. To ne znači da je lošija, znači samo da je drugačijeg tipa.

Kralj crvenih vina

Koje je crveno vino najbolje? Okusi su različiti. Neki preferiraju mlada zaokružena vina s prilično puno svježine – i oni ubijaju za kontinentalni crni pinot. Veliki ljubitelji autohtonih sorti uz bosansku platu ne bi nikada kušali ništa osim prave hercegovačke blatine. Drugi, pak, obožavaju čistost i eleganciju, koju već poslije dvije-tri godine daje vrhunski cabernet sauvignon. Ostali se drže provjerenog kralja svih crvenih sorti – merlota; za njegovo uživanje spremni su sačekati i koju godinu više. Ljubitelji teških kategorija pak umiru za strašnim mediterancima: jakim crvenim vinima Dalmacije, Španjolske, Italije ili Australije. Sve ovisi o tome što, zapravo, tražite u vinu.

Uz koje jelo?

Crvena vina su u pravilu „jaki igrači“, koji za svoj „ples“ trebaju i jake partnere. Crveno vino se tako odlično sljubljuje s crvenim mesom, pogotovo krvavi steak doslovno traži divlje merlote i shiraze iz Australije i Argentine. Uz domaću platu ovčjih sireva nikada nećete pogriješiti ako servirate jednu od vrhunskih blatina, kao što je, recimo Carska blatina ili blatina Paoča. Izuzetno su jaki i Slovenci Movia, Ščurek i Simčič, valja ih kušati. Za sve ljubitelje teških umaka, vrganja i šnicli svih oblika neophodno je da svaki put kod izbora jela naprave krug po odličnom izboru i sami sebi izaberu tko je njihov favorit.

I obrnuto – vino k hrani

Bosansko-hercegovačka kuhinja diči se mnoštvom okusa koji su puno kompleksniji od klasičnih ćevapa s Baščaršije. Jedna od najvećih zabluda, kojom su me godinama trovali, je, da je domaća kuhinja niskokalorična i lagana. Netočno. Osim realnosti da je često dobro kuhana, da je relativno puno jela kuhanih na lešo, znači, neprženih ili drugačije zalijevanih uljem, pogotovo je bosanska kuhinja puna sakrivenih kalorija. Sve vrste pita su klopka za sve, sklone debljanju. “Samo tijesto i nadjev” je najdeblja laž koju sam čula. A gdje je ulje, koje se dodaje nadjevu? I prelijevanje masnoćom na kraju? I najpopularniji livanjski sir – mislite da je on niskokaloričan? Uz “dijetalnu” sudžuku i suho meso na tanjuru čeka vas prava kalorijska bomba. Iskreno, koja ide perfektno uz vino.

S druge strane, hercegovačka kuhinja je ipak lakša. Razlog je u tome što se bazira na ribama, kako riječnim tako morskim. A i ona je idealna za spajanje s vinom.

Idealan spoj domaće hrane je spoj s domaćim vinom. Autohtone sorte žilavke i blatine su tradicionalni pratitelj bosansko-hercegovačke kuhinje. Suvremena proizvodnja vina u Hercegovini napravila je značajan iskorak k vrhunskoj kakvoći, tako da danas mirne duše i s ponosom poslužite, recimo, proizvode vinarija Hercegovina Produkta, Andrije ili vinarije Čitluk. Uz samo jednu napomenu: vodite računa kako kombinirate. Kako je žilavka bijela sorta kraćeg, ali ne lošeg, daha, kao partnera traži i jela koja su lagana i okusno nedominantna. Nježni sirevi, pastrva iz Drine ili jegulja iz Neretve idealna su jela za posluživanje uz žilavku. Blatina, naša najpoznatija crvena sorta, ovdje je puno zahtjevnija. S njom se idealno “druže” jača jela: poznata bosanska plata sa suhim mesom, sudžukom i livanjskim sirom, pečena prasetina i na laganoj vatri okrenuto janje maksimizirat će gurmanske užitke.

A što biste ispijali s desertima? Recimo, klasičnom baklavom, ružicama i hurmašicama? E, ništa. Na čitavoj Zemlji, naime, ne postoji nijedno vino koje bi moglo parirati snažnom okusu agde.

Uzdravlje i dobar tek!

Izvor: Kalendar sv. Ante 2009

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Plenković Beljaku: Gospodine Beljak, Pa kud baš vi o temama kaznenih djela…

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak rekao je da je Plenković sve mlađi i mlađi te da se vidi da mu funkcija godi. Pitao ga je kako se osjećao u društvu, kako je rekao, stvoritelja privatizacijske pljačke HDZ-a devedesetih godina na promociji “uzničkih memoara” bivše potpredsjednice Vlade Martine Dalić.
– Pa kud baš vi o tim temama kaznenih djela, uzničkih refleksija? Kud baš vi? – rekao je Plenković, dodajući da Beljak vrlo bezobrazno aludira na način na koji je Vlada riješila krizu u Agrokoru.
Rekao je Beljaku da pita zaposlenike Agrokora jesu li sretni što imaju plaću i radno mjesto, što je proces potvrđen na Visokom trgovačkom sudu… Na kraju je rekao da je Beljak HSS kao “lijepog partnera” u Europskoj pučkoj stranci transformirao do neprepoznatljivosti.
– Žao mi je zbog vaše reakcije, iskreno, ja sam vas pohvalio, žao mi je što ste nervozni i idete odgovarati na jedan vrlo iritantan i bezobrazan način – rekao je Beljak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari