Pratite nas

Brak vina i hrane

Objavljeno

na

Sljubljivanje vina i hrane postalo je moderno. Klasično sommelierstvo je počelo puno više pozornosti polagati tome što jedemo i što pijemo – i kako to radimo zajedno. Naime, loš izbor vina kao i hrane može vam apsolutno uništiti sav užitak. Često se kombiniranje vina i hrane uspoređuje sa skladnim brakom: ako među supružnicima nema sklada, ništa ne pomaže.

Bijelo je zakon!

Postoje ljudi koji isključivo piju samo crna vina. Zašto? Jer je zdravije! Ma kakvi!

Jedna od najvećih zabluda o vinu je, da je crveno vino zdravije od bijelog. Razlog je, navodno, u boji vina, točnije u resevratrolu, koji se navodno nalazi samo u kožici crvenih sorti.

Nije potrebno posebno naglašavati, da su tu ”patku” lansirali Francuzi, kraljevi crvenih kupaža, početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Tada je, naime, snažno palo konzumiranje crvenog vina i time i profiti velikih chateauxa. Posebno velike regije kao što je Bordeaux, odjednom su se izuzetno teško borile s jakom konkurencijom koja je dolazila prvenstveno iz Kalifornije.

Berba grožđa

Svježina i lakoća bijelih vina, vrhunski okusi stečeni tek poslije godinu ili dvije i relativno niska cijena su ozbiljno zaprijetili stoljećima vladajućim vinskim podrumima. Kako spasiti živu glavu? Francuzi su u tome bili velemajstori marketinga: odjednom se pojavilo stručno istraživanje, koje je iskorištavalo zdravost ispijanja crnih vina koja su osobito dobra za srce i krvožilne sudove. Uspjeli su! Crveno vino se vratilo „među žive“, i još danas među narodom kruži uzrečica, da je crveno vino zdravije od bijelog.Nije tako. Suština je u kožici i u reservatrolu. Međutim, taj isti reservatrol ima i u kožicama bijelih vina. Doduše, malo ga je manje, ali usprkos tome razlika nije dramatična. Suvremene studije pokazuju da je vino stvarno dobro za ljudsko tijelo i da smanjuje rizik od srčanih udara i problema s kardiovaskularnim sustavom bez obzira na boju vina. Naravno, uz čašu-dvije dnevno. S druge strane, dokazano je da nije problem u boji vina, nego u stupnju neprovrelog šećera koji se nalazi u samome vinu. Vino s malo šećera prikladno je za ispijanje i za dijabetičare, dok su slatka vina više kalorična, a i manje „zdrava“.

Kontinentalac u duši

Uspoređeno s crvenim vinima, bijela vina su „blažeg“ karaktera. Za sazrijevanje im u prosjeku treba malo manje sunca, tako da daju izuzetno dobre rezultate: okuse i u regijama s malo manje sunčanih sati. Da bi bijele sorte mogle sazreti, treba im minimalno 1.500 sunčanih sati godišnje, a dobro podnose i trebaju vlagu. Za odlično bijelo vino, znači, treba puno manje ugodna klima nego za crvena vina. Bijeli i sivi pinot, graševina, silvanac, rajnski rizlinzi i chardonnayji su perfektni iz tzv. kontinentalnih klima, područja daleko od mora i sredozemnih klimatskih uvjeta. Njihova posebna karakteristika je istaknuta svježina, koja se izuzetno dobro spaja s hranom. S druge strane, u uvjetima kontinentalne klime teško dolazi do presazrijevanja grožđa i time velike akumulacije šećera u grožđici, a time se i alkoholi dobiveni fermentacijom, drže u granicama. Znači, bijela vina su u prosjeku manje alkoholna, lakša i time pitkija od crvenih vina.

Naravno, postoje izuzeci: neke sorte, kao na primjer istarska malvazija ili hercegovačka žilavka, uspjele su se fantastično prilagoditi teritoriju u kojemu su autohtone: blizina mora, visoke vrućine, manjak kiše i puno sunca daju tim sortama apsolutno drugačiji karakter od ostalih bijelih vina: vina iz tih sorti su često teška, alkoholna, s manjkom svježine, s izuzetnom strukturom i punim tijelom. Na neke, vremenski uvjeti djeluju čak i do te mjere da bi ih, kušajući ih zatvorenih očiju, čak teško prepoznali kao bijela vina.

Okus i miris bijeloga

Kad se upustite u materiju, odjednom prepoznajete da se i bijela vina međusobno veoma razlikuju. Najprije su razlike vidljive okom. Nježna mlada bijela vina se diče bojama od zelenkasto žute boje (izuzetno sortna boja sauvignona) preko slamnato žute boje (boje žilavke i graševina) do zlatne boje velikih chardonnaya i barikiranih pinota pa sve do jantarno žute boje, gotovo narančastog odsjaja slatkih i arhivskih vina. Druga velika razlika je u mirisu. Zatvorenih očiju miris bijelih vina može podsjećati na sve živo: od mirisa trava, jabuka, krušaka, agruma, do mirisa bosiljka, bagrema i mačjeg mokrenja, tako simpatične definicije za sortni miris specifičnog sauvignona. Starenjem, mogu se razviti i tercijarne arome maslaca, džemova i kore kruha. A treća, i najvažnija razlika je u okusu. Bijela vina mogu s lakoćom poslužiti kao aperitiv, slijediti 90% svih jela i perfektno se slagati s njima i biti vrhunska slatka desertna vina. Dijapazon mogućnosti bijelih vina je praktički beskonačan.

Bijelo vino uz hranu

Jastog

Kako bijela vina mogu imati tisuću različitih obraza, tako su izvrsna i u kombiniranju s hranom. Laka mlada bijela vina su savršeni pratitelji vegetarijanskih jela i lakih predjela. Srednje teška bijela vina se vrhunski sljubljuju s morskom i riječnom ribom i plodovima mora. Za francuski chablis, varijantu chardonnaya, kažu da tek tada stvarno okusite pravi okus jastoga, ali ukoliko ga slučajno nemate na tanjuru, odlično ide i uz „običnog“ lososa. Teška bijela vina, odležana u hrastovim bačvama i popularno nazvana „barikiranim“ su klasičan bračni partner piletine u svim oblicima, čak i jednostavnim jelima od teletine ili lešo govedine. Uz desert su slatke varijante predikatnih vina obavezni suputnik svim slatkišima, pogotovo onim s voćnim nadjevom i srednje slatkim kremama.Epilog bijeloga

Ako vam do sada još nije palo na pamet, da uz taj tekst ne kušate čašu bijelog vina i još uvijek se držite samo crvenog, tekst je promašio svoju svrhu. Na zdravlje!

Rose – vino za dvoje

U ljetnim mjesecima velika, jaka i dominantna vina jednostavno nisu „in“. Pravi vinski poznavatelji na vrućem suncu daju prednost elegantnom roseu.

Šišmiš po nepravdi

Rose se danas još uvijek nepravedno svrstava u kategoriju drugorazrednih vina. Ni crveno, ni bijelo, taj jadni šišmiš bez razloga nije našao svoju publiku. Razlog je i u konzumentima samim. „Pravi“ znalci će svoje znanje iskazati u zahtjevnijim kategorijama „crveno“ i „bijelo“, dok se naručivanje rosea donedavno smatralo pokazivanjem – neznanja. Apsolutno bez objektivnog razloga!

Rose je sa svojim nježnim taninima, dobro izraženom svježinom i lakim alkoholima idealno vino za ispijanje po ljetnoj vrućini. U svijetu postaje sve popularniji – i sve skuplji.

 

Rose vino

Što je rose? Zbog izuzetno nježnih boja rose vina ljudi često prave kardinalnu pogrešku i klasične rosee predstavljaju kao spoj bijelih i crnih sorti. Pogreška! Miješanje bijelog i crnog grožđa s namjerom da se proizvede vrhunsko vino je čak i zabranjeno. Samo ponosni izuzeci prave iznimke: najpoznatiji crveno-bijeli cuvee na svijetu je toskanski chianti, a u našem okruženju to je slovenski cviček. Povijest miješanih vina jasno ukazuje i na kakvoću koju možemo od njih očekivati: slovenski cviček je vino iz Dolenjske, pokrajine koja je bila stravično siromašna. Ljudi su tako svoju besposlenost i jad liječili – s puno i relativno nekvalitetnim vinom, koji je u početku mogao biti iz bilo koje sorte, samo ga je moralo biti puno. I dan-danas se realna kakvoća tog eliksira života nije previše promijenila, promijenio se samo stav o njemu. Cviček, koji se izuzevši s niskim alkoholnim stupnjem (od 8,5% alkohola, koji ima i svaka propisna čaša piva guiness) može pohvaliti i strašnim kiselinama, odjednom je postao: zdravo piće. Naime, Slovenci su se poslužili sličnim marketinškim trikom kao Francuzi u 70. godinama prošlog stoljeća: naučnim istraživanjem. Po njemu je cviček jedno od najzdravijih vina na svijetu iz tri razloga: prvo, niski alkoholi, niska opijenost. Drugi: visoke kiseline, niski stupanj šećera, dobro za dijabetičare. I kao treće, u njemu ima i crvenih vina, u kojima su, navodno, flavonoidi, čudesni elementi koji su i francuska crvena vina ponijeli u sam vrh prodaje i zbog kojih je crveno vino toliko zdravije od bijelog… Moje mišljenje? Ako biste živjeli 1.000 godina i svaki dan disciplinirano popili čašu crvenog vina najvjerojatnije biste doživjeli koju godinu više!

Vratimo se roseu. Rose je vino nježnih crvenkastih nijansi, napravljeno iz crnog grožđa. Dvije različite tehnike u proizvodnji daju dva tipa rosea: oni nježnijih boja zapravo su napravljeni po tehnologiji za bijela vina, dok rosei malo jačih boja odstoje na kožicama koje daju tanine i time boju malo dulje, najčešće dva do tri dana.

Prave arome

Rosei mogu blistati u širokoj paleti boja od boje crvenog luka preko ružičastih nijansi do boje nježnih rubina. Kao s bojama, rosei su izuzetni i s mirisima. U različitim roseima možete očekivati prave eksplozije mirisa crvenkastog voća, a neki od njih se diče pravim aromama ruža u lipnju. Rose je često vrlo mirisan, aromatičan, kao da mirišete veliki buket crvenih ruža. U gutljaju se gubi ponešto aromatičnosti jer vino stežu kiseline, no ipak se mogu nazrijeti cvjetne arome i okus malina i šumskih jagoda. Kiseline su ugodne, posebice kada se vino uživa uz hranu; međutim ako ovaj rose odlučite poslužiti kao aperitiv, mogli biste primijetiti da okus ne prati tako dobro miris vina. Često je okus zapravo „rak rana“ rosea i teško prati zavodljive arome i boje.

Aperitiv ili „pravo vino?

Zbog same laganije strukture, lakog tijela i širokog spektra okusa i aroma rose može poslužiti kao odličan aperitiv bez popratnog zalogaja. Naravno, izuzetno dobro ohlađen, pogotovo u ljetnim mjesecima temperatura serviranog rosea ne bi trebala prijeći 10 stupnjeva. Još niža je obavezna temperatura rose šampanjca ili pjenušca koja će biti optimalna oko 7 stupnjeva, a takvi pjenušci su među najboljima na svijetu!

U spajanju s hranom rose je zapravo svjetski prvak u mnoštvu izuzetno dobrih kombinacija – njegov „šišmišarski“ karakter ovdje je prednost! Idealne kombinacije, koje predlažu vinski podrumi su usko vezane uz laka ljetna jela, malo jače salate, škampe, nježnije bijelo meso i kompliciranija vegetarijanska jela. Baš taj dvostruki karakter, ne crveno ne bijelo, daje mu pravo da se prilično dobro slaže sa svim jelima. Preporuka: ako za stolom petorica ljudi poručuju svašta ponešto, od mesa do lignji i šparoga, najsigurniji vam je izbor rose.

Ljubav nježnijeg spola

Po pravilu su žene ljubiteljice rosea, pogotovo ako je ostatak neprovrelog šećera malo viši, a alkoholni stupnjevi drže se u rangu lakih do srednje teških vina (10,0-12,5% alkohola). Zbog toga su ga Francuzi s puno ljubavi krstili za „Vino za jednu noć“, koje budi čežnju i otvara neopisive erotske apetite. Ne vjerujete? Očito još niste ispijali pravi rose.

Rose na našem tržištu

Dobar rose, pogotovo poslije svih predrasuda, je izuzetno teško napraviti. Najčešće se vinari odlučuju za svježe varijante, koje se ispijaju mlade, dobro ohlađene i mladenačko osvježavajuće. Klasičan primjer takvog tipa rosea je Varijanta podruma Aleksandrović iz srpske Topole, gdje su iz sorte Muskat Hamburg stvarno izmamili sve zavodljive arome klasične ruže. Dok u podrumu Sivrić u Međugorju koketiraju s klasičnom svježom varijantom Ružice, u stolačkim podrumima su tražili zavodljive jake boje i fantastičan miris ruža, a u podrumu Andrija u Paoči napravili su vulgarno hrabri potez i barikirali rose pravljen iz blatine. Rezultat? Vino bogatije strukture, još rose boja, ali već teške kategorije velikih rosea.

Epilog rosea

Dok bismo za rose mirne duše mogli reći da njegova duša podsjeća na balerinu koja leprša u vjetru, Andrijin rose je samo podsjetnik da se iz balerine može razviti i prelijepa elegantna žena. Na vama je koju ćete izabrati, a tek poslije pravog užitka udvoje shvatit ćete pravu moć tog afrodizijaka.


Krv u čaši

Zašto su crvena vina u prosjeku skuplja od bijelih? Ne bez razloga.

Za zdravlje ga ispijaju mnogi. Onih, koji ga ispijaju zbog užitka, ima još više!

Crveno vino je po mišljenju mnogih vrhunac ispijanja vina. S pravom. Vrhunsko crveno vino zahtijeva posebne klimatske uvjete u vinogradu, golemu pažnju tijekom proizvodnje, i još više pažnje i ljubavi za vrijeme starenja.

Sunce, sunce, sunce

Za odličan ukus crvenog vina osnovna predispozicija je – zrelo grožđe. Kako imaju crvene sorte, osim crnog pinota, relativno dug period sazrijevanja, treba im vinograd na sunčanoj strani i puno, puno sunca – kojega je teško dovoljno u kontinentalnim klimama. Vrhunska crvena vina tako dolaze s podneblja s mediteranskim uvjetima: blagim zimama i dugim vrućim ljetima koja tek blago prelaze u jesen.

Čaša krvi

Znanstvena istraživanja pokazuju čudotvorne mogućnosti crvenog vina: resevratol i ostali elementi, koji se nalaze u kožici pogotovo crnog grožđa su i odlična preventiva protiv bolesti raka debelog crijeva i posebnih bakterija, a potvrđeno je da vino općenito blagotvorno utječe na srce. Sama kožica je tako odgovorna ne samo za opće zdravlje svakog ispijača crnog zlata, od nje zavisi i boja i ukus vina. Postupak maceracije je postupno izdvajanje pojedinih sastojaka iz čvrstih dijelova grožđa. Zajedno s tvarima boje iz kožice se otapaju taninske tvari, mineralne, dušične, itd. koje prelaze u mošt. Za intenzitet obojenja odgovorne su tvari boje, dok taninske tvari utječu na okus i harmoničnost vina. Laički rečeno: koliko dugo sok “odleži” zajedno s ostatkom već smljevenog grožđa, takve će boje, a i ukusa biti. Od mogućih boja crvenih vina izdvajamo skarlat, duboku tamnu boju na granici s ljubičastom, karakterističnu za mlada jaka vina i rubin boju, boju krvi, karakterističnu za zrela, velika vina. Narančasti tonovi boje nara su pak, rezervirani za odležana vina s dugim stažem ili u bačvi ili u boci.

Miris mokrog konja

Najveća krivica koju možete napraviti crvenome vinu je, da pokušavate analizirati samo njegove primarne arome. Pogotovo starija crvena vina se po tom pitanju ponašaju kao zatvorenici: da bi došli k sebi, oni trebaju – disati. Bocu koja je starija od četiri godine treba obavezno otvoriti barem sat-dva prije kušanja. Tako ćete biti sigurni da na nosu nećete mirisati moguće arome linoleuma, kože ili čak i mokrog konja. To su, naime, primarne arome koje su apsolutno legitimne poslije dugog ležanja u bačvi ili u boci. Sasvim je druga priča kada se vino otvori. Tada možemo očekivati slasne arome borovnica, malina, papra, ribizle, pa čak i džemova od šljive i ostalog crvenog voća.

 

Ilustracija

Što starije, to bolje!Uzrečica, koja je sama po sebi za vino neispravna, ipak najbolje opisuje kada treba ispijati crno vino. Naravno, s izuzecima. U usporedbi s bijelim vinom crvenome ipak treba barem malo vremena. Jaki tanini, u prosjeku viši alkoholi, zahtijevaju više njege u hrastovoj bačvi i još malo “spavanja” u boci. Sa starenjem vino gubi svoju divlju prirodu i s lakoćom ga možemo uspoređivati s mladićem: kada je vino mlado, ponaša se kao 18-godišnjak – ima snagu, ali nema pamet. Tako mladim crvenim vinima često nedostaje elegancije, oni su jaki i grubi. Sa starenjem crveno vino gubi jake tanine, a pogotovo s prirodnim miješanjem sa sokovima i aromama dobivenim iz drvene bačve, oni dobivaju na profinjenosti. Na vrhuncu svoje snage crvena vina su pravi 35-godišnjaci: s puno moći, a i pameti. Koliko dugo traje “doba odrastanja” kod crvenih vina, stvar je vina samog i ovisi od sorte, podneblja, odabranog stila vina, a definitivno je proces dulji od procesa proizvodnje bijelih vina. Kako je potražnja za vrhunskim vinima, recimo, iz Bordeauxa već odavno prerasla ponudu, vrhunsko crveno vino iz Francuske na policama je još relativno mlado. Tako vam kod kupnje, recimo, boce vrhunskog Chateau-Neuf-Du-Pape prijateljski savjetuju, da s ispijanjem sačekate još tri do pet godina.

Drugačije je, recimo, sa sortama s manje karaktera i manje kondicije. Autohtona domaća blatina je vrhunska u prve tri godine svog života u boci, a poslije polako, ali sigurno umire. To ne znači da je lošija, znači samo da je drugačijeg tipa.

Kralj crvenih vina

Koje je crveno vino najbolje? Okusi su različiti. Neki preferiraju mlada zaokružena vina s prilično puno svježine – i oni ubijaju za kontinentalni crni pinot. Veliki ljubitelji autohtonih sorti uz bosansku platu ne bi nikada kušali ništa osim prave hercegovačke blatine. Drugi, pak, obožavaju čistost i eleganciju, koju već poslije dvije-tri godine daje vrhunski cabernet sauvignon. Ostali se drže provjerenog kralja svih crvenih sorti – merlota; za njegovo uživanje spremni su sačekati i koju godinu više. Ljubitelji teških kategorija pak umiru za strašnim mediterancima: jakim crvenim vinima Dalmacije, Španjolske, Italije ili Australije. Sve ovisi o tome što, zapravo, tražite u vinu.

Uz koje jelo?

Crvena vina su u pravilu „jaki igrači“, koji za svoj „ples“ trebaju i jake partnere. Crveno vino se tako odlično sljubljuje s crvenim mesom, pogotovo krvavi steak doslovno traži divlje merlote i shiraze iz Australije i Argentine. Uz domaću platu ovčjih sireva nikada nećete pogriješiti ako servirate jednu od vrhunskih blatina, kao što je, recimo Carska blatina ili blatina Paoča. Izuzetno su jaki i Slovenci Movia, Ščurek i Simčič, valja ih kušati. Za sve ljubitelje teških umaka, vrganja i šnicli svih oblika neophodno je da svaki put kod izbora jela naprave krug po odličnom izboru i sami sebi izaberu tko je njihov favorit.

I obrnuto – vino k hrani

Bosansko-hercegovačka kuhinja diči se mnoštvom okusa koji su puno kompleksniji od klasičnih ćevapa s Baščaršije. Jedna od najvećih zabluda, kojom su me godinama trovali, je, da je domaća kuhinja niskokalorična i lagana. Netočno. Osim realnosti da je često dobro kuhana, da je relativno puno jela kuhanih na lešo, znači, neprženih ili drugačije zalijevanih uljem, pogotovo je bosanska kuhinja puna sakrivenih kalorija. Sve vrste pita su klopka za sve, sklone debljanju. “Samo tijesto i nadjev” je najdeblja laž koju sam čula. A gdje je ulje, koje se dodaje nadjevu? I prelijevanje masnoćom na kraju? I najpopularniji livanjski sir – mislite da je on niskokaloričan? Uz “dijetalnu” sudžuku i suho meso na tanjuru čeka vas prava kalorijska bomba. Iskreno, koja ide perfektno uz vino.

S druge strane, hercegovačka kuhinja je ipak lakša. Razlog je u tome što se bazira na ribama, kako riječnim tako morskim. A i ona je idealna za spajanje s vinom.

Idealan spoj domaće hrane je spoj s domaćim vinom. Autohtone sorte žilavke i blatine su tradicionalni pratitelj bosansko-hercegovačke kuhinje. Suvremena proizvodnja vina u Hercegovini napravila je značajan iskorak k vrhunskoj kakvoći, tako da danas mirne duše i s ponosom poslužite, recimo, proizvode vinarija Hercegovina Produkta, Andrije ili vinarije Čitluk. Uz samo jednu napomenu: vodite računa kako kombinirate. Kako je žilavka bijela sorta kraćeg, ali ne lošeg, daha, kao partnera traži i jela koja su lagana i okusno nedominantna. Nježni sirevi, pastrva iz Drine ili jegulja iz Neretve idealna su jela za posluživanje uz žilavku. Blatina, naša najpoznatija crvena sorta, ovdje je puno zahtjevnija. S njom se idealno “druže” jača jela: poznata bosanska plata sa suhim mesom, sudžukom i livanjskim sirom, pečena prasetina i na laganoj vatri okrenuto janje maksimizirat će gurmanske užitke.

A što biste ispijali s desertima? Recimo, klasičnom baklavom, ružicama i hurmašicama? E, ništa. Na čitavoj Zemlji, naime, ne postoji nijedno vino koje bi moglo parirati snažnom okusu agde.

Uzdravlje i dobar tek!

Izvor: Kalendar sv. Ante 2009

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari