Pratite nas

Brak vina i hrane

Objavljeno

na

Sljubljivanje vina i hrane postalo je moderno. Klasično sommelierstvo je počelo puno više pozornosti polagati tome što jedemo i što pijemo – i kako to radimo zajedno. Naime, loš izbor vina kao i hrane može vam apsolutno uništiti sav užitak. Često se kombiniranje vina i hrane uspoređuje sa skladnim brakom: ako među supružnicima nema sklada, ništa ne pomaže.

Bijelo je zakon!

Postoje ljudi koji isključivo piju samo crna vina. Zašto? Jer je zdravije! Ma kakvi!

Jedna od najvećih zabluda o vinu je, da je crveno vino zdravije od bijelog. Razlog je, navodno, u boji vina, točnije u resevratrolu, koji se navodno nalazi samo u kožici crvenih sorti.

Nije potrebno posebno naglašavati, da su tu ”patku” lansirali Francuzi, kraljevi crvenih kupaža, početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Tada je, naime, snažno palo konzumiranje crvenog vina i time i profiti velikih chateauxa. Posebno velike regije kao što je Bordeaux, odjednom su se izuzetno teško borile s jakom konkurencijom koja je dolazila prvenstveno iz Kalifornije.

Berba grožđa

Svježina i lakoća bijelih vina, vrhunski okusi stečeni tek poslije godinu ili dvije i relativno niska cijena su ozbiljno zaprijetili stoljećima vladajućim vinskim podrumima. Kako spasiti živu glavu? Francuzi su u tome bili velemajstori marketinga: odjednom se pojavilo stručno istraživanje, koje je iskorištavalo zdravost ispijanja crnih vina koja su osobito dobra za srce i krvožilne sudove. Uspjeli su! Crveno vino se vratilo „među žive“, i još danas među narodom kruži uzrečica, da je crveno vino zdravije od bijelog.Nije tako. Suština je u kožici i u reservatrolu. Međutim, taj isti reservatrol ima i u kožicama bijelih vina. Doduše, malo ga je manje, ali usprkos tome razlika nije dramatična. Suvremene studije pokazuju da je vino stvarno dobro za ljudsko tijelo i da smanjuje rizik od srčanih udara i problema s kardiovaskularnim sustavom bez obzira na boju vina. Naravno, uz čašu-dvije dnevno. S druge strane, dokazano je da nije problem u boji vina, nego u stupnju neprovrelog šećera koji se nalazi u samome vinu. Vino s malo šećera prikladno je za ispijanje i za dijabetičare, dok su slatka vina više kalorična, a i manje „zdrava“.

Kontinentalac u duši

Uspoređeno s crvenim vinima, bijela vina su „blažeg“ karaktera. Za sazrijevanje im u prosjeku treba malo manje sunca, tako da daju izuzetno dobre rezultate: okuse i u regijama s malo manje sunčanih sati. Da bi bijele sorte mogle sazreti, treba im minimalno 1.500 sunčanih sati godišnje, a dobro podnose i trebaju vlagu. Za odlično bijelo vino, znači, treba puno manje ugodna klima nego za crvena vina. Bijeli i sivi pinot, graševina, silvanac, rajnski rizlinzi i chardonnayji su perfektni iz tzv. kontinentalnih klima, područja daleko od mora i sredozemnih klimatskih uvjeta. Njihova posebna karakteristika je istaknuta svježina, koja se izuzetno dobro spaja s hranom. S druge strane, u uvjetima kontinentalne klime teško dolazi do presazrijevanja grožđa i time velike akumulacije šećera u grožđici, a time se i alkoholi dobiveni fermentacijom, drže u granicama. Znači, bijela vina su u prosjeku manje alkoholna, lakša i time pitkija od crvenih vina.

Naravno, postoje izuzeci: neke sorte, kao na primjer istarska malvazija ili hercegovačka žilavka, uspjele su se fantastično prilagoditi teritoriju u kojemu su autohtone: blizina mora, visoke vrućine, manjak kiše i puno sunca daju tim sortama apsolutno drugačiji karakter od ostalih bijelih vina: vina iz tih sorti su često teška, alkoholna, s manjkom svježine, s izuzetnom strukturom i punim tijelom. Na neke, vremenski uvjeti djeluju čak i do te mjere da bi ih, kušajući ih zatvorenih očiju, čak teško prepoznali kao bijela vina.

Okus i miris bijeloga

Kad se upustite u materiju, odjednom prepoznajete da se i bijela vina međusobno veoma razlikuju. Najprije su razlike vidljive okom. Nježna mlada bijela vina se diče bojama od zelenkasto žute boje (izuzetno sortna boja sauvignona) preko slamnato žute boje (boje žilavke i graševina) do zlatne boje velikih chardonnaya i barikiranih pinota pa sve do jantarno žute boje, gotovo narančastog odsjaja slatkih i arhivskih vina. Druga velika razlika je u mirisu. Zatvorenih očiju miris bijelih vina može podsjećati na sve živo: od mirisa trava, jabuka, krušaka, agruma, do mirisa bosiljka, bagrema i mačjeg mokrenja, tako simpatične definicije za sortni miris specifičnog sauvignona. Starenjem, mogu se razviti i tercijarne arome maslaca, džemova i kore kruha. A treća, i najvažnija razlika je u okusu. Bijela vina mogu s lakoćom poslužiti kao aperitiv, slijediti 90% svih jela i perfektno se slagati s njima i biti vrhunska slatka desertna vina. Dijapazon mogućnosti bijelih vina je praktički beskonačan.

Bijelo vino uz hranu

Jastog

Kako bijela vina mogu imati tisuću različitih obraza, tako su izvrsna i u kombiniranju s hranom. Laka mlada bijela vina su savršeni pratitelji vegetarijanskih jela i lakih predjela. Srednje teška bijela vina se vrhunski sljubljuju s morskom i riječnom ribom i plodovima mora. Za francuski chablis, varijantu chardonnaya, kažu da tek tada stvarno okusite pravi okus jastoga, ali ukoliko ga slučajno nemate na tanjuru, odlično ide i uz „običnog“ lososa. Teška bijela vina, odležana u hrastovim bačvama i popularno nazvana „barikiranim“ su klasičan bračni partner piletine u svim oblicima, čak i jednostavnim jelima od teletine ili lešo govedine. Uz desert su slatke varijante predikatnih vina obavezni suputnik svim slatkišima, pogotovo onim s voćnim nadjevom i srednje slatkim kremama.Epilog bijeloga

Ako vam do sada još nije palo na pamet, da uz taj tekst ne kušate čašu bijelog vina i još uvijek se držite samo crvenog, tekst je promašio svoju svrhu. Na zdravlje!

Rose – vino za dvoje

U ljetnim mjesecima velika, jaka i dominantna vina jednostavno nisu „in“. Pravi vinski poznavatelji na vrućem suncu daju prednost elegantnom roseu.

Šišmiš po nepravdi

Rose se danas još uvijek nepravedno svrstava u kategoriju drugorazrednih vina. Ni crveno, ni bijelo, taj jadni šišmiš bez razloga nije našao svoju publiku. Razlog je i u konzumentima samim. „Pravi“ znalci će svoje znanje iskazati u zahtjevnijim kategorijama „crveno“ i „bijelo“, dok se naručivanje rosea donedavno smatralo pokazivanjem – neznanja. Apsolutno bez objektivnog razloga!

Rose je sa svojim nježnim taninima, dobro izraženom svježinom i lakim alkoholima idealno vino za ispijanje po ljetnoj vrućini. U svijetu postaje sve popularniji – i sve skuplji.

 

Rose vino

Što je rose? Zbog izuzetno nježnih boja rose vina ljudi često prave kardinalnu pogrešku i klasične rosee predstavljaju kao spoj bijelih i crnih sorti. Pogreška! Miješanje bijelog i crnog grožđa s namjerom da se proizvede vrhunsko vino je čak i zabranjeno. Samo ponosni izuzeci prave iznimke: najpoznatiji crveno-bijeli cuvee na svijetu je toskanski chianti, a u našem okruženju to je slovenski cviček. Povijest miješanih vina jasno ukazuje i na kakvoću koju možemo od njih očekivati: slovenski cviček je vino iz Dolenjske, pokrajine koja je bila stravično siromašna. Ljudi su tako svoju besposlenost i jad liječili – s puno i relativno nekvalitetnim vinom, koji je u početku mogao biti iz bilo koje sorte, samo ga je moralo biti puno. I dan-danas se realna kakvoća tog eliksira života nije previše promijenila, promijenio se samo stav o njemu. Cviček, koji se izuzevši s niskim alkoholnim stupnjem (od 8,5% alkohola, koji ima i svaka propisna čaša piva guiness) može pohvaliti i strašnim kiselinama, odjednom je postao: zdravo piće. Naime, Slovenci su se poslužili sličnim marketinškim trikom kao Francuzi u 70. godinama prošlog stoljeća: naučnim istraživanjem. Po njemu je cviček jedno od najzdravijih vina na svijetu iz tri razloga: prvo, niski alkoholi, niska opijenost. Drugi: visoke kiseline, niski stupanj šećera, dobro za dijabetičare. I kao treće, u njemu ima i crvenih vina, u kojima su, navodno, flavonoidi, čudesni elementi koji su i francuska crvena vina ponijeli u sam vrh prodaje i zbog kojih je crveno vino toliko zdravije od bijelog… Moje mišljenje? Ako biste živjeli 1.000 godina i svaki dan disciplinirano popili čašu crvenog vina najvjerojatnije biste doživjeli koju godinu više!

Vratimo se roseu. Rose je vino nježnih crvenkastih nijansi, napravljeno iz crnog grožđa. Dvije različite tehnike u proizvodnji daju dva tipa rosea: oni nježnijih boja zapravo su napravljeni po tehnologiji za bijela vina, dok rosei malo jačih boja odstoje na kožicama koje daju tanine i time boju malo dulje, najčešće dva do tri dana.

Prave arome

Rosei mogu blistati u širokoj paleti boja od boje crvenog luka preko ružičastih nijansi do boje nježnih rubina. Kao s bojama, rosei su izuzetni i s mirisima. U različitim roseima možete očekivati prave eksplozije mirisa crvenkastog voća, a neki od njih se diče pravim aromama ruža u lipnju. Rose je često vrlo mirisan, aromatičan, kao da mirišete veliki buket crvenih ruža. U gutljaju se gubi ponešto aromatičnosti jer vino stežu kiseline, no ipak se mogu nazrijeti cvjetne arome i okus malina i šumskih jagoda. Kiseline su ugodne, posebice kada se vino uživa uz hranu; međutim ako ovaj rose odlučite poslužiti kao aperitiv, mogli biste primijetiti da okus ne prati tako dobro miris vina. Često je okus zapravo „rak rana“ rosea i teško prati zavodljive arome i boje.

Aperitiv ili „pravo vino?

Zbog same laganije strukture, lakog tijela i širokog spektra okusa i aroma rose može poslužiti kao odličan aperitiv bez popratnog zalogaja. Naravno, izuzetno dobro ohlađen, pogotovo u ljetnim mjesecima temperatura serviranog rosea ne bi trebala prijeći 10 stupnjeva. Još niža je obavezna temperatura rose šampanjca ili pjenušca koja će biti optimalna oko 7 stupnjeva, a takvi pjenušci su među najboljima na svijetu!

U spajanju s hranom rose je zapravo svjetski prvak u mnoštvu izuzetno dobrih kombinacija – njegov „šišmišarski“ karakter ovdje je prednost! Idealne kombinacije, koje predlažu vinski podrumi su usko vezane uz laka ljetna jela, malo jače salate, škampe, nježnije bijelo meso i kompliciranija vegetarijanska jela. Baš taj dvostruki karakter, ne crveno ne bijelo, daje mu pravo da se prilično dobro slaže sa svim jelima. Preporuka: ako za stolom petorica ljudi poručuju svašta ponešto, od mesa do lignji i šparoga, najsigurniji vam je izbor rose.

Ljubav nježnijeg spola

Po pravilu su žene ljubiteljice rosea, pogotovo ako je ostatak neprovrelog šećera malo viši, a alkoholni stupnjevi drže se u rangu lakih do srednje teških vina (10,0-12,5% alkohola). Zbog toga su ga Francuzi s puno ljubavi krstili za „Vino za jednu noć“, koje budi čežnju i otvara neopisive erotske apetite. Ne vjerujete? Očito još niste ispijali pravi rose.

Rose na našem tržištu

Dobar rose, pogotovo poslije svih predrasuda, je izuzetno teško napraviti. Najčešće se vinari odlučuju za svježe varijante, koje se ispijaju mlade, dobro ohlađene i mladenačko osvježavajuće. Klasičan primjer takvog tipa rosea je Varijanta podruma Aleksandrović iz srpske Topole, gdje su iz sorte Muskat Hamburg stvarno izmamili sve zavodljive arome klasične ruže. Dok u podrumu Sivrić u Međugorju koketiraju s klasičnom svježom varijantom Ružice, u stolačkim podrumima su tražili zavodljive jake boje i fantastičan miris ruža, a u podrumu Andrija u Paoči napravili su vulgarno hrabri potez i barikirali rose pravljen iz blatine. Rezultat? Vino bogatije strukture, još rose boja, ali već teške kategorije velikih rosea.

Epilog rosea

Dok bismo za rose mirne duše mogli reći da njegova duša podsjeća na balerinu koja leprša u vjetru, Andrijin rose je samo podsjetnik da se iz balerine može razviti i prelijepa elegantna žena. Na vama je koju ćete izabrati, a tek poslije pravog užitka udvoje shvatit ćete pravu moć tog afrodizijaka.


Krv u čaši

Zašto su crvena vina u prosjeku skuplja od bijelih? Ne bez razloga.

Za zdravlje ga ispijaju mnogi. Onih, koji ga ispijaju zbog užitka, ima još više!

Crveno vino je po mišljenju mnogih vrhunac ispijanja vina. S pravom. Vrhunsko crveno vino zahtijeva posebne klimatske uvjete u vinogradu, golemu pažnju tijekom proizvodnje, i još više pažnje i ljubavi za vrijeme starenja.

Sunce, sunce, sunce

Za odličan ukus crvenog vina osnovna predispozicija je – zrelo grožđe. Kako imaju crvene sorte, osim crnog pinota, relativno dug period sazrijevanja, treba im vinograd na sunčanoj strani i puno, puno sunca – kojega je teško dovoljno u kontinentalnim klimama. Vrhunska crvena vina tako dolaze s podneblja s mediteranskim uvjetima: blagim zimama i dugim vrućim ljetima koja tek blago prelaze u jesen.

Čaša krvi

Znanstvena istraživanja pokazuju čudotvorne mogućnosti crvenog vina: resevratol i ostali elementi, koji se nalaze u kožici pogotovo crnog grožđa su i odlična preventiva protiv bolesti raka debelog crijeva i posebnih bakterija, a potvrđeno je da vino općenito blagotvorno utječe na srce. Sama kožica je tako odgovorna ne samo za opće zdravlje svakog ispijača crnog zlata, od nje zavisi i boja i ukus vina. Postupak maceracije je postupno izdvajanje pojedinih sastojaka iz čvrstih dijelova grožđa. Zajedno s tvarima boje iz kožice se otapaju taninske tvari, mineralne, dušične, itd. koje prelaze u mošt. Za intenzitet obojenja odgovorne su tvari boje, dok taninske tvari utječu na okus i harmoničnost vina. Laički rečeno: koliko dugo sok “odleži” zajedno s ostatkom već smljevenog grožđa, takve će boje, a i ukusa biti. Od mogućih boja crvenih vina izdvajamo skarlat, duboku tamnu boju na granici s ljubičastom, karakterističnu za mlada jaka vina i rubin boju, boju krvi, karakterističnu za zrela, velika vina. Narančasti tonovi boje nara su pak, rezervirani za odležana vina s dugim stažem ili u bačvi ili u boci.

Miris mokrog konja

Najveća krivica koju možete napraviti crvenome vinu je, da pokušavate analizirati samo njegove primarne arome. Pogotovo starija crvena vina se po tom pitanju ponašaju kao zatvorenici: da bi došli k sebi, oni trebaju – disati. Bocu koja je starija od četiri godine treba obavezno otvoriti barem sat-dva prije kušanja. Tako ćete biti sigurni da na nosu nećete mirisati moguće arome linoleuma, kože ili čak i mokrog konja. To su, naime, primarne arome koje su apsolutno legitimne poslije dugog ležanja u bačvi ili u boci. Sasvim je druga priča kada se vino otvori. Tada možemo očekivati slasne arome borovnica, malina, papra, ribizle, pa čak i džemova od šljive i ostalog crvenog voća.

 

Ilustracija

Što starije, to bolje!Uzrečica, koja je sama po sebi za vino neispravna, ipak najbolje opisuje kada treba ispijati crno vino. Naravno, s izuzecima. U usporedbi s bijelim vinom crvenome ipak treba barem malo vremena. Jaki tanini, u prosjeku viši alkoholi, zahtijevaju više njege u hrastovoj bačvi i još malo “spavanja” u boci. Sa starenjem vino gubi svoju divlju prirodu i s lakoćom ga možemo uspoređivati s mladićem: kada je vino mlado, ponaša se kao 18-godišnjak – ima snagu, ali nema pamet. Tako mladim crvenim vinima često nedostaje elegancije, oni su jaki i grubi. Sa starenjem crveno vino gubi jake tanine, a pogotovo s prirodnim miješanjem sa sokovima i aromama dobivenim iz drvene bačve, oni dobivaju na profinjenosti. Na vrhuncu svoje snage crvena vina su pravi 35-godišnjaci: s puno moći, a i pameti. Koliko dugo traje “doba odrastanja” kod crvenih vina, stvar je vina samog i ovisi od sorte, podneblja, odabranog stila vina, a definitivno je proces dulji od procesa proizvodnje bijelih vina. Kako je potražnja za vrhunskim vinima, recimo, iz Bordeauxa već odavno prerasla ponudu, vrhunsko crveno vino iz Francuske na policama je još relativno mlado. Tako vam kod kupnje, recimo, boce vrhunskog Chateau-Neuf-Du-Pape prijateljski savjetuju, da s ispijanjem sačekate još tri do pet godina.

Drugačije je, recimo, sa sortama s manje karaktera i manje kondicije. Autohtona domaća blatina je vrhunska u prve tri godine svog života u boci, a poslije polako, ali sigurno umire. To ne znači da je lošija, znači samo da je drugačijeg tipa.

Kralj crvenih vina

Koje je crveno vino najbolje? Okusi su različiti. Neki preferiraju mlada zaokružena vina s prilično puno svježine – i oni ubijaju za kontinentalni crni pinot. Veliki ljubitelji autohtonih sorti uz bosansku platu ne bi nikada kušali ništa osim prave hercegovačke blatine. Drugi, pak, obožavaju čistost i eleganciju, koju već poslije dvije-tri godine daje vrhunski cabernet sauvignon. Ostali se drže provjerenog kralja svih crvenih sorti – merlota; za njegovo uživanje spremni su sačekati i koju godinu više. Ljubitelji teških kategorija pak umiru za strašnim mediterancima: jakim crvenim vinima Dalmacije, Španjolske, Italije ili Australije. Sve ovisi o tome što, zapravo, tražite u vinu.

Uz koje jelo?

Crvena vina su u pravilu „jaki igrači“, koji za svoj „ples“ trebaju i jake partnere. Crveno vino se tako odlično sljubljuje s crvenim mesom, pogotovo krvavi steak doslovno traži divlje merlote i shiraze iz Australije i Argentine. Uz domaću platu ovčjih sireva nikada nećete pogriješiti ako servirate jednu od vrhunskih blatina, kao što je, recimo Carska blatina ili blatina Paoča. Izuzetno su jaki i Slovenci Movia, Ščurek i Simčič, valja ih kušati. Za sve ljubitelje teških umaka, vrganja i šnicli svih oblika neophodno je da svaki put kod izbora jela naprave krug po odličnom izboru i sami sebi izaberu tko je njihov favorit.

I obrnuto – vino k hrani

Bosansko-hercegovačka kuhinja diči se mnoštvom okusa koji su puno kompleksniji od klasičnih ćevapa s Baščaršije. Jedna od najvećih zabluda, kojom su me godinama trovali, je, da je domaća kuhinja niskokalorična i lagana. Netočno. Osim realnosti da je često dobro kuhana, da je relativno puno jela kuhanih na lešo, znači, neprženih ili drugačije zalijevanih uljem, pogotovo je bosanska kuhinja puna sakrivenih kalorija. Sve vrste pita su klopka za sve, sklone debljanju. “Samo tijesto i nadjev” je najdeblja laž koju sam čula. A gdje je ulje, koje se dodaje nadjevu? I prelijevanje masnoćom na kraju? I najpopularniji livanjski sir – mislite da je on niskokaloričan? Uz “dijetalnu” sudžuku i suho meso na tanjuru čeka vas prava kalorijska bomba. Iskreno, koja ide perfektno uz vino.

S druge strane, hercegovačka kuhinja je ipak lakša. Razlog je u tome što se bazira na ribama, kako riječnim tako morskim. A i ona je idealna za spajanje s vinom.

Idealan spoj domaće hrane je spoj s domaćim vinom. Autohtone sorte žilavke i blatine su tradicionalni pratitelj bosansko-hercegovačke kuhinje. Suvremena proizvodnja vina u Hercegovini napravila je značajan iskorak k vrhunskoj kakvoći, tako da danas mirne duše i s ponosom poslužite, recimo, proizvode vinarija Hercegovina Produkta, Andrije ili vinarije Čitluk. Uz samo jednu napomenu: vodite računa kako kombinirate. Kako je žilavka bijela sorta kraćeg, ali ne lošeg, daha, kao partnera traži i jela koja su lagana i okusno nedominantna. Nježni sirevi, pastrva iz Drine ili jegulja iz Neretve idealna su jela za posluživanje uz žilavku. Blatina, naša najpoznatija crvena sorta, ovdje je puno zahtjevnija. S njom se idealno “druže” jača jela: poznata bosanska plata sa suhim mesom, sudžukom i livanjskim sirom, pečena prasetina i na laganoj vatri okrenuto janje maksimizirat će gurmanske užitke.

A što biste ispijali s desertima? Recimo, klasičnom baklavom, ružicama i hurmašicama? E, ništa. Na čitavoj Zemlji, naime, ne postoji nijedno vino koje bi moglo parirati snažnom okusu agde.

Uzdravlje i dobar tek!

Izvor: Kalendar sv. Ante 2009

Što vi mislite o ovoj temi?

Naši u svijetu

Žigmanov: Hrvati iz Srbije ohrabreni su porukama hrvatskog premijera i predsjednice

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislav Žigmanov ohrabrujućim i poticajnim ocjenjuje poruke i obećanja hrvatskog premijera i predsjednice, s kojima je razgovarao prije dva dana u Zagrebu, prenijeli su u četvrtak mediji na hrvatskom jeziku u Vojvodini.

„Bilo je riječi o nekoliko kapitalnih projekata za hrvatsku manjinu u Srbiji – o stavljanju u funkciju rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu, edukacijsko-rekreacijskom centru na Primorju, trajnom rješavanju prostornih problema novinske kuće „Hrvatska riječ“ u Subotici, o mjerama kadrovskoga snaženja, otvaranju i uređivanju područnih ureda Hrvatskog nacionalnog vijeća i drugo“, naveo je Žigmanov u izjavi hrvatskom programu Radio televizije Vojvodine (RTV).

Dodao je kako se mora istaknuti da su naišli na iznimno dobar prijem u hrvatskoj vladi te da je iskazano razumijevanje za djelovanje hrvatske zajednice.

„Posebno nas je ohrabrila spremnost vrha Hrvatske da na planu političkog djelovanja, ali i materijalno-financijskom, podupru naše kapitalne projekte“, rekao je Žigmanov.

Izjavio je kako je bilo govora i o hrvatsko-srpskim odnosima te da je zaključeno kako je ovo razdoblje stagnacije.

„Ti su odnosi sada gotovo na mrtvoj točki. Mi trpimo posljedice zbog toga, ali ne možemo učiniti da se oni poprave. Bilo je također riječi i o projekcijama za 2019., međutim ni one nisu optimistične jer se u Srbiji očekuju izvanredni izbori, a i dalje traje nestabilnost zbog Kosova“, rekao je Žigmanov.

Drugim riječima, zaključio je, i ova godina bit će vjerojatno razdoblje statusa quo u hrvatsko-srpskim odnosima.

Žigmanov je u utorak predvodio izaslanstvo Hrvata iz Srbije koje je imalo susrete s premijerom i predsjednicom Hrvatske, a bili su gosti i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske.

U priopćenju hrvatske vlade navodi se da je premijer Andrej Plenković izrazio spremnost hrvatske vlade da u idućem razdoblju poveća izdvajanja za konkretne projekte koji su važni za položaj hrvatske zajednice od 58 tisuća članova u Srbiji, kao i zaštitu hrvatskog kulturnog identiteta.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je naglasila „kako će institucije Republike Hrvatske nastaviti podupirati Hrvate u Vojvodini i Srbiji u očuvanju njihovog identiteta i zaštiti njihovog položaja“.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Culej: Kako zaštititi hrvatsku granicu?

Objavljeno

na

Objavio

Saborska rasprava o potvrđivanju Konvencije o policijskoj suradnji u jugoistočnoj Europi skrenula je u četvrtak na trenutak na aktualnu temu lažnih vijesti, pri čemu je SDP-ov Gordan Maras ustvrdio kako je glavni kreator takvih vijesti Vlada, kako bi odvratila pozornost od ozbiljnih problema.

“Glavni kreator ‘fake news’ u Hrvatskoj je Vlada”, rekao je Maras podsjetivši na “aferu SMS”, ali i na tvrdnju premijera Andreja Plenkovića da je Mostov Nikola Grmoja pobjegao od njega tijekom incidenta u sabornici.

“Živimo u državi gdje bitne teme ne dolaze do izražaja, ali zato naslovnicama dominiraju teme koje su irelevantne za građane. Glavna vijest je ‘fake news’, umjesto da se premijer bori za sigurnost građana, bolje gospodarstvo, više radnih mjesta. Nosi li netko ‘špic papak’ ili oble cipele, time se bavi cijela Hrvatska”, rekao je Maras i pozvao vladajuće da se ne bave fabriciranim aferama već ozbiljnim temama.

Uzvratio mu je Anđelko Stričak (HDZ) koji je ustvrdio kako je Maras upravo podržao sve kriminalne skupine, te falsificiranje i davanje lažnih vijesti.

Zastupnici su uz manje primjedbe podržali potvrđivanje Konvencije o policijskoj suradnji u jugoistočnoj Europi, koja bi trebala doprinijeti uspostavi moderne policijske suradnje između država potpisnica, posebice u borbi protiv organiziranog kriminala, terorizma i nezakonitih migracija.

Konvenciji pristupilo 11 država

Konvenciji je dosad pristupilo 11 država – Austrija, Slovenija, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, Srbija, Crna Gora, Albanija, Makedonija, Moldova i Bosna i Hercegovina.

Stričak smatra da je suradnja među državama potrebna i da je Konvencija dobra podloga za to, jer kriminalne skupine na tom području očito jako dobro surađuju.

Prema nekim analizama, na jugoistoku Europe Hrvati uglavnom drže trgovinu oružjem i krivotvorenim dokumentima, Srbi i Crnogorci se bave krijumčarenjem narkotika, dok su se Albanci specijalizirali za trgovanje drogom, ljudima i prostitucijom, kaže Stričak.

Josip Đakić (HDZ) drži da će Konvencija o policijskoj suradnji teško zaživjeti dok god je u Srbiji na snazi Zakon o ratnim zločinima. “Kako će hrvatski policajci po nalogu tužiteljstva Srbije istraživati fabricirane i inscenirane optužnice koje se stavljaju na teret 300 i nešto branitelja, pa i političara”, upitao je Đakić izrazivši u tom dijelu rezervu prema Konvenciji.

Stevo Culej (HDZ) kaže da nije bitno kakav se ugovor potpisuje nego s kim se potpisuje. “Iz životnog iskustva znam, kada god smo što sa Srbijom potpisivali još iz vremena Domovinskoga rata, kada smo potpisivali primirja, da smo tada najviše stradavali i ginuli”, kazao je.

Nejasno je, kazao je Ranko Ostojić (SDP), zašto se nakon 13 godina priključujemo nečemu što prije nismo željeli.

“Pitanje same policijske suradnje nije sporno, ali nikako tako da zapravo to bude nalog nekoga sa strane koji nam kaže da biste ispunili schengenske uvjete, vi morate pristupiti takvoj konvenciji bez obzira što je ona donesena još 2006. godine”, drži Ostojić.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari