Pratite nas

Razgovor

Branimir Bunjac: ‘Plenkovićev HDZ je demokratskiji od Živog zida!’

Objavljeno

na

https://www.youtube.com/watch?v=3CGTle5yVAA&feature=youtu.be&fbclid=IwAR02dGuZsuumXkSAd2IP_HLwKT268PXuCdqhm_RJGYVxCjBB1Kvsm6Ycl9g

Vladimiru Palfi mogao sam usporediti i s Miloševićevom ženom Mirom Marković, a ne samo s Elenom Ceausescu – izjavio je u Bujici na Z1 televizji, u prvom intervjuu nakon izlaska iz Živog zida, sada neovisni saborski zastupnik Branimir Bunjac.

“Opće je poznata povijesna činjenica da je svojedobni predsjednik Rumunjske Nicolae Causescu sve radio pod utjecajem svoje žene Elene i da je ona bila stvarna predsjednica Rumunjske, a on samo figura koja je izvršavala njezine naloge,“ usporedio je Bunjac, inače doktor povijesnih znanosti, bračni par Sinčić s bračnim parom Causescu i nastavio: “Mogao sam, usporedbe radi, spomenuti i neke druge političke bračne parove poput Slobodana Miloševića i njegove žene Mire Marković, koja je imala sličan utjecaj na supruga onome kakav danas Vladimira Palfi ima na Ivana Vilibora Sinčića. Činjenica je da je Sinčić pod ogromnim utjecajem svoje žene, čak do te mjere, nažalost, da kada on otvara usta, vi praktički slušate nju!“

Živi zid je bio stranka srca i ideala, u biti, to uopće nije bila politička stranka u klasičnom smislu – smatra Bunjac i dodaje: – Nažalost, s vremenom, iz godine u godinu, postajali smo sve sličniji ostalim političkim strankama. Na kraju se Živi zid raspao. Došlo je do toga da su svog vlastitog osnivača i pisca programa Ivana Pernara – izbacili!

VLADIMIRA PALFI SLIČNA JE PLENKOVIĆU!

Bunjac je pojasnio svoj trenutačni status u Hrvatskom saboru: – Ja sam sada samo tehnički saborski zastupnik. Neovisan sam jer ne pripadam niti jednoj stranci. Očekujem da gospođa Palfi-Sinčić aktivira svoj mandat. Procedura je takva da kada ga i aktivira, ja ću još osam dana biti zastupnik i dolaziti na posao tako dugo dok ona ne položi prisegu.

Nastavio je o uzrocima propasti Živog zida: – Kod stabilnih stranaka kao što je HDZ, one mogu preživjeti i pad Ive Sanadera, pad Jadranke Kosor, pad Karamarka, sutra će preživjeti i pad Andreja Plenkovića, ali neće propasti. Zato što imaju ogranke, što su izgrađeni po županijama, po cijeloj Hrvatskoj, zato što je ta stranka demokratska, koliko god to čudno zvučalo za HDZ.

Plenkovićev HDZ je doista u odnosu na Živi zid demokratska stranka. Sigurno više nego Živi zid u ovome trenutku! Vladimira Palfi u Živom zidu ni pod koju cijenu ne dopušta osnivanje ogranaka i županijskih organizacija, jer bi njezina moć time bila smanjena.

Bunjac se slaže s Pernarom kada kaže da je Vladimira Palfi slična Plenkoviću: – Plenković je s HDZ-ove liste maknuo ljude poput Stiera ili dr. Kovača, stavio Karla Resslera i dobio najmanje glasova u povijesti HDZ-a, isto je tako Vladimira Palfi, umjesto Pernara, Lovrinovića i Aleksića, na listu Živog zida stavila svoje kućne prijatelje i ostvarila katastrofalan rezultat, u odnosu na onaj koji su nam predviđale ankete.

“U zadnjih godinu dana situacija u Živom zidu postala je radikalno napeta,“ opisuje Bunjac i nastavlja otpuživati Sinčićevu ženu za propast stranke: “Svi smo osjetili kako jedna osoba koncentrira moć u svojim rukama i koliko je rigidna. Bez osobnog dopuštenja gospođe Palfi nitko nije smio davati izjave za novinare, a istodobno smo morali reći koji će biti sadržaj naših izjava…“

GLASOVI ŽIVOG ZIDA OTIĆI ĆE KOLAKUŠIĆU, DALIJA JE OTIŠLA NA EKSTREMNU LJEVICU!

Mogao sam podviti rep i reći gospođi Palfi da je potpuno u pravu i ona bi meni ostavila saborski mandat. Oklijevala je do zadnjega trenutka – iskren je Bunjac i nastavlja: – Mogao sam ostati na plaći od 17 i po’ tisuća. Oni su i onako govorili da sam tu samo radi plaće. Eto, sada vidite tko je kome lijepio etikete, vraćam im mandat i vraćam se u osnovnu školu na učiteljsku plaću, raditi svoj posao.

Na pitanje kakvi su Pernarovi planovi, Bunjac odgovara: – Pernar sada na neki način pati, a na drugi uživa! Sad konačno ima slobodu i mislim da se osjeća dosta dobro. Ima velike planove o osnutku nove stranke.

“Glasovi Živog zida sada će otići Mislavu Kolakušiću,“ predviđa Bunjac i obrazlaže: “Smatram da je on taj koji trenutačno predstavlja treću opciju, iako s vrlo nejasnom politikom koju nudi. Osim što priča da treba reformirati pravosuđe i obračunati se s korupcijom, 90 posto njegovog programa nije nam poznato.“

Most se previše kompromitirao suradnjom s HDZ-om i on ne može više biti treća opcija – jasan je Bunjac, a kritizira i Daliju Orešković: – Ona je otišla previše ekstremno u lijevo i time je eliminirala samu sebe iz svake obiljnije političke borbe.

NOSIO OZNAKU HOS-a, A GENERAL NORAC MU JE SPASIO ŽIVOT!

Bunjac je u Bujici progovorio i o svom ratnom putu. S prijateljem Mladenom Pecikom iz Varaždinskih Toplica otišao je na gospićko bojište – u HOS: “Imao sam 19 godina i došao u Gospić. Htio sam se priključiti 118. brigadi HV-a, pitali su me jesam li služio JNA, rekao sam da nisam. Nisu me htjeli primiti jer nisam imao iskustva. U istoj zgradi bilo je sjedište 19. bojne HOS-a, sišao sam kat niže i oni su me primili. Dali su mi uniformu, oružje i poslali me na prvu crtu. Nosio sam beretku i oznaku HOS-a. Bilo mi je drago što sam se priključio HOS-u, ekipa je bila odlična, jako borbena i mogao sam u te ljude vjerovati, nisu me nikada ostavili na cjedilu.

Ekskluzivno u Bujici Branimir Bunjac je opisao kako mu je život spasio general Mirko Norac: – Spriječio je da odem u jednu akciju, u kojoj su se gubile glave. Meni i još jednom dečku koji je isto imao 19 godina, rekao je da smo premladi i da ne smijemo ići, ostavio nas je u vojarni. Bili smo uvrijeđeni, ali sam kasnije shvatio da danas možda ne bi bio živ da nije tako postupio.

Bunjac je inače iz istoga mjesta kao i voditelj Bujice, zajedno su igrali nogomet i išli u istu školu, ostali su u kontaktu svo vrijeme… Studirao je na Filozofskom fakultetu, zajedno s dr. Zlatkom Hasanbegovićem: – Studirao sam jednopredmetnu povijest i bilo nas je 10 na tom smjeru. Jedan od njih bio je i Zlatko Hasanbegović. Zajedno smo studirali i družili se svaki dan, na koncu smo se našli u Saboru, gdje smo susjedi. Srećemo se često i razgovaramo, poštujemo se.

BUNJAC SE POZVAO NA STARČEVIĆA, O ANGAŽMANU NA DESNICI KAŽE: “NIKAD NE RECI NIKAD!“

“Borim se protiv toga da se Hrvatskom dirigira izvana, da dirigiraju elite koje su odnarođene, a to su elite bankara, elite tajkuna i koroporacija koje nemaju nacionalnost, nego se fokusiraju na materijalno, na stjecanje i zgrtanje bogatstva, manipuliraju društvom i svoje interese ostvaruju preko tzv. mainstream političara kao što je Plenković, koji je njihova marioneta i potrošna roba,“ definirao je Bunjac svoju političku poziciju i nastavio: “Trebamo se boriti za hrvatsku suverenost, da naši građani sami odlučuju o svojoj sudbini i to je za Hrvatsku najbolji put, na onoj liniji koju je u 19. stoljeću postavio Otac Domovine dr. Ante Starčević.“

Na pitanje zašto ne pristupi nekoj od desnih stranka ili ujedninjenoj desnici, Bunjac je odgovorio: – Vrlo je rano govoriti o mom ulasku u bilo koju stranku. Tek sam danas izišao iz Živog zida i trebam se malo odmoriti. Dobro je da malo vremena provedem sa svojom obitelji. Možda ću se i posvetiti pisanju knjige o Živom zidu, s obzirom da sam svjedok iz prve ruke, a povijest mi je struka. Ako se pojavi neki politički format koji doista želi dobro Hrvatskom narodu, a iznad svega se bori za istinu, bez obzira na cijenu, tada je moguće da se ponovo angažiram.

Na posebno pitanje je li moguće da se angažira na desnici, Bunjac je odgovorio: – Prerano je o tome govoriti, ali nikad ne reci nikad!

 

Bunjac dao ostavku: Bili smo kao obitelj, a Palfi je hrvatska verzija Elene Čaušesku!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu!

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s gosp. Josipom Radeljakom, u povodu još jedne tužne obljetnice smrti Ene Begović

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu

Svake godine, pa tako i ove, s tugom se sjećamo prerano preminule, neprežaljene hrvatske glumačke dive, velike Ene Begović (Trpanj, 8. srpnja, 1960. – Brač, 15. kolovoza, 2000.).

U svojoj relativno kratkoj karijeri, svojim ulogama, ostavila je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i televiziji.

Bila je iznimna ljepotica, omiljen izbor redatelja i producenata, bila je talent kakav se rijetko rađa, bila je heroina bez premca.

Radila je i stvarala od 1978. do prerane i tragične smrti 2000.

Bila je punih 16 godina prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a briljantno je odigrala niz uloga, pa i slavne junakinje kontesu Neru, barunicu Castelli, Anu Karenjinu…Pamtit ćemo i njene uloge na filmu, poglavito one u Zafranovićevoj „Okupacija u 26 slika“, Sedlarovom „Četveroredu“, Tadićevom „Trećem čovjeku“ i drugima.

Pored glumačkog talenta, Enu je, kako rekosmo, krasila i nevjerojatna ljepota zbog čega su ju često opravdano nazivali jednom od najljepših hrvatskih glumica.

Bila je udana za poznatog poduzetnika ing. Josipa Radeljaka s kojim je dobila i kći Lanu.

Svaka obljetnica Enine smrti za Vas je sigurno iznimno težak životni trenutak, kazali smo na početku razgovora s gospodinom Radeljakom, a on je uz ostalo odgovorio:

Gospodine Pavkoviću – iznimno Vas poštujem, a znam da bi i Ena poštivala današnje Vaše jasne i vrlo dobro opisane stavove, jer voljela je svoju domovinu, siguran sam bar kao i Vi i ja – pa eto nekoliko riječi – jer kada se približavaju ovi tužni dani – najradije ne bi pričao s nikim i o ničemu, a ni podsjećao se istih, jer vjerujte nije nam nikome u obitelji to lako!

No, po čemu je, po Vama, ova velika hrvatska umjetnička heroina, zaslužila da „nikad ne umre“?

Dovoljno je pogledati Eninu monografiju pa se prisjetiti da je odigrala u svojem nažalost kratkom umjetničkom životu preko stotinu glavnih uloga u kazalištu, a ponešto i u filmovima – a za mene je dovoljno pogledati Vrdoljakove Glembajeve pa je sve jasno – naš veliki režiser Geogije Paro (prije nedavne smrti) rekao mi je doslovno: –

„Od Eninog odlaska, nitko od postojećih glumica nije u stanju zamijeniti je na daskama koje život znače – a što ja poznam od mlađih koji dolaze, najmanje za par slijedećih desetljeće još za dugo nitko neće biti u stanju ni približiti se Eni !“

Kad se danas sjećate tog kobnog 15. kolovoza 2000., mislite li da se njezina smrt mogla izbjeći, ili…?

Nažalost – smrt se ni na koji način ne može izbjeći, ako su tako već unaprijed sudbina i Bog odredili !

Ima li i onih koji za njezinu smrt i dalje „krive“ Vas, odnosno Vašeg sina?

Poznato je da na svijetu živi bezbrojno više zlih budala, nego normalnih ljudi! – a o budalama nerado i mislim, a kamo li o njima govorim – iako bi imao što-šta !

Zlo i DNOVINARI danas uglavnom vladaju u skoro svim našim hrvatskim medijima i svojim žutilom nažalost uvjetuju i naše živote – te zasigurno velikim dijelom zbog njih i živimo danas u t.zv. „slučajnoj državi“ – kako našoj jadnoj i bahatošću uništenoj zemlji tepaju neki poznati komunistički „domoljubi“ !

Kakva je bila Ena, kao žena, majka, umjetnica?

Jedino što Vam na takvo pitanje mogu iskreno  kazati – 

Bila je u svemu NAJ, NAJ, NAJ !!

Njezino rodno ime je Jelena. Kad je postala – Ena?

Mislim da imate krivu informaciju – Jedna Enina baka zvala se je MagdaljEna – te je tako skraćenicom došlo do njenog imena koje je ponosno nosila !

Ena je bila tako velika hrvatska umjetnica da zaslužuje i svoju ulicu, ili pak da se po njenom imenu nazove neka kulturna ustanova. Zbog čega se to još nije dogodilo?

Nisam danas baš raspoložen za šalu – ali upitao bih ja Vas – ako mi budete ikako mogli odgovoriti:

Zašto mislite da bi nekome od današnjih postkomunističkih rukovodstava, koji godinama vode ovu umornu i ispaćenu zemlju, palo i na pamet sjetiti se brojnih velikih imena iz hrvatske kulture? – dok nam ulice i trgove još uvijek i danas krase imena komunističkih zločinaca i ubojica, te dok se po nalogu moćnih predstavnika VelikoSrpskog agresora (koji godinama čak sjede i u našim Vladama), uništavaju spomen ploče u Domovinskom ratu palim braniteljima !?? A Vi bi da oni – o kulturi …??Ma dajte …?

Kada već spominjete tu temu – moram se s tugom prisjetiti (ovo u Enino ime), da joj čak ni njen voljeni HNK Zagreb, u kojemu se je umjetnički rodila, nastala i sve do odlaska živjela – prilikom mojeg osobnog izdavanja zaslužene, značajne i bogate ENINE monografije, nije udostojio, želio ni htio – čak ni promociju iste prirediti !? I pametnome dosta !

Gdje je bila „najjača“: na filmu, televiziji ili pak kazalištu?

Teško  mi je na to odgovoriti – ali o tome će bolje znati odgovoriti njeni brojni gledaoci –  kazalište i gluma u živo bila je osim familije, njena ljubav i život ! I to baš HNK u Zagrebu

 Sjećate li se dana prije njezine tragedije, jeli se mogao bilo čime nasluti njezin kraj?

Sjećam se samo osim mnogo lijepih stvari, da je dan prije Velike Gospe u novoj kući na Braču koju je dobila na dar, čitavi dan s neviđenim veseljem telefonirala cijelom svom poznatom svijetu i kazivala im ushićeno „da je upravo sada potpuno zadovoljna svojim životom, i najsretnija žena na svijetu“, sa samo 45 dana starom kćerkicom u naručju ! – zaboravljajući valjda malo i na čuveno praznovjerje …koje ponekad kobno ukazuje na oprez, pri „prevelikom iskazivanju sreće“!?

Kakav ste život imali nakon Enine smrti?

Ne bih ja rado o tome…

O tome su dovoljno laži napisali podli i zloguki žuto-štampni zlo-DNOVINARI!

Kad netko doživi tragediju vrlo sličnu (još ne opisanu) „grčkim tragedijama“ – onda se to ne da samo tako jednostavno opisati –!

Ono što mogu samo kazati jest da sam se godinama poslije nemilog događaja  pokušavao na sve načine bar liječiti i život spasiti, jer ako ništa bio sam dužan i dalje poživjeti zbog nastavka života malodobne mi djece.

Danas nakon ovoliko godina kada je sve to daleko, daleko iza mene – nadolazeće dane Velike Gospe nastojim prespavati i prisjećati se samo lijepih uspomena uz moju sada već odraslu Lanu – sliku i priliku svoje mame !

Je li i danas pogledate neki njezin film?

 Tu i tamo pojavi se sramežljivo na televiziji neki njen film, ali eto nisam baš prijatelj javne televizije, koja je danas sve ali ne hrvatska – na što bi i Ena bila jako žalosna da zna – siguran sam – rekao nam je Josip Radeljak.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Biskup Bogović: Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove

Objavljeno

na

Objavio

Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja, rekao je Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović za Novi list

 

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari