Pratite nas

BiH

Branimir Pofuk istakao se kao muha u čaši mlijeka

Objavljeno

na

Pofuk se, iz fotelje, obračunava s novinarkom, Stožerom kojeg uspoređuje sa SUBNOR-om i sa svima onima koji su protiv ćirilice. Ne sjećam se da je svoj glasić ikada digao kad je devedesetih na kućama Hrvata ćirilicom osvanulo: “Ovo je Srbija!”

[dropcap]N[/dropcap]ovinar tjedna, ma što tjedna, mjeseca i godine je Branimir Pofuk. Nomen est omen iliti ime je znak. Pametni Latini. Naš etablirani jugonostalgičar po tko zna koji puta istakao se kao muha u čaši mlijeka. Visoko kvalificirani agent Beogradske filharmonije ovaj se puta otisnuo u TV vode. Tu mu je izvor informacija supruga Lela Knežević, sposobna i pametna žena koja je od tajnice preko noći dotjerala do urednice, što je raritet. Pucala je Lela i na više, ali na žalost ambicije joj je skresao nedostatak formalne naobrazbe. U Obzoru od 9. studenog o.g.: “čovjek za sve regione dohvatio se i očešao o rođenu Vukovarku Karolinu Vidović Krišto”.

Naslov tog jeftinog pamfleta glasi: “Svu djecu vukovarskih Srba treba izvesti iz škole i javno ih pitati da li vole Hrvatsku!” Pametni naš Brane. Odmah je shvatio da se tu radi o svinjariji. Na tome je on magistrirao. Mjesto svinjarije nije OŠ u Vukovaru već stranica 18 Večernjakovog Obzora od 9.11. Vidovićka je emisiju napravila pred godinu dana, uradak je prikazan, ali odjednom Brane brzinom zvuka shvaća što se to pred godinu dana desilo i umače pero u tintu. Mogao ga je umočiti i negdje drugdje…

U emisiji se vidi kako Vidovićka pita najprije srpsku djecu jesu li svi rođeni u Vukovaru i vole li Hrvatsku. Nakon te niske provokacije, djeca odgovore da su rođena u Vukovaru i da vole Hrvatsku. Tu svinjariju novinarka upita i hrvatsku djecu i dobiva identičan odgovor.
Novinarka svojim komentarom baca Branu u živčani trans. Kaže nešto što Brane ne kuži: “I ja volim Hrvatsku, dakle, tu se slažemo!” Pofuk je zabezeknut grubom provokacijom novinarke koja manipulira djecom i montira. Prijatelj direktora Beogradske filharmonije zna što je to montaža jer se time i sam služio.

Njegov prijatelj dirigent je u međuvremenu postao ministar u srpskoj vladi Ivice Dačića, vjernog učenika Slobe, proizvođača salate. Zakletvu je položio kod četničkog vojvode Tome Grobara. Taj dogođaj je naš talentirani montažer pokušao na stranicama Večernjaka prikazati kao dobru vijest za Hrvate. To je dobra vijest, ali za Hrvate kao što je on i njemu slični. Naša debela muha u čaši mlijeka dalje piše da nakon što je odgledao emisiju, testirao je nekoliko kolega kako bi mu rekli što misle o emisiji.

“Vidio sam u glavama nevjericu, u čudu otvorenih usta i različite nijanse zgražanja.” U kolega kosa brenovana – stara je varoška srpska pjesma. I meni je žao njegovih kolega otvorenih usta. Mora da je Pofuk u testiranju susreo Savu Štrbca, Zorana Pusića, Antu Tomića, Vesnu Teršelić, Borisa Dežulovića, Miljenka Jergovića, Davora Butkovića i slične likove. Stvarno je svirepo od naše muhe iznositi pred svoje drage kolege jugo-istomišljenike ovaj horor koji je Vidovićka priredila djeci u Vukovaru. Mogao je nekoga strefiti šlag. Brane navodno, uvijek kad krene u Vukovar, zaluta i svrši u Beogradu. Nema veze! Njegovi test kolege sigurno nemaju ništa protiv.

U članku Brane zamjera Stožeru za obranu Vukovara što je pružio podršku Karolini Vidović Krišto. Tu je potpuno u pravu. Očekivao je da Stožer podrži njega I njegove kolege. Ili možda pridrži. To vrijedi i za onih 50.000 sa Facebooka koji su također podržali Karolinu koja nam je emisijom otvorila oči o vukovarskim svinjarijama. O segregaciji srpske djece koja idu u posebne razrede i uče svoju lažnu povijest o građanskom ratu i ustašama koji su taj rat započeli. Pofuk se, iz fotelje, obračunava s novinarkom, Stožerom kojeg uspoređuje sa SUBNOR-om i sa svima onima koji su protiv ćirilice. Ne sjećam se da je svoj glasić ikada digao kad je devedesetih na kućama Hrvata ćirilicom osvanulo: “Ovo je Srbija!”

Ne sjećam se da je svoju brigu za djecu pokazao na malim Vukovarcima koji su za tri mjeseca opsade grada osijedili u istim godinama kao i njihovi srpski vršnjaci koje je novinarka sada provocirala riječima: “Ali vi ste Hrvati bez obzira na nacionalnost!” i tu je bit svih problema Srba u Hrvatskoj. Kad jednom svi Srbi koji žive u Hrvatskoj postanu i politički Hrvati onda će etnički problemi u Hrvatskloj biti riješeni. A Pofuk injegovi istomišljenici će otići na smeće povijesti kao I njihova država 1991.g. Jadni Pofuk je zakasnio samo 20 godina sa svojom borbom protiv nacionalističkih vjetrenjača. Ezop je rekao: “Treba pomoći prijateljima kad im je to potrebno, a ne dokazivati se kad su oni već propali.”

Napokon jedna vesela vijest i to od našeg jugo-povjesničara Tvrtka Jakovine. Nedavno je vijeće gradske četvrti Donji Grad u slobodarskom Zagrebu odlučilo da neće podržati prijedlog HDZ-ovog bloka o promjeni imena Trga M. Tita. Časni antifašisti u vijeću smatraju kako je to ime zaživjelo sa imenom druga Tita, devetog najvećeg zločinca u XX st. Taj najljepši trg u Zagrebu dobio je to ime još za vrijeme “bombaškog procesa” koji antifašisti i danas s ponosom smatraju hrvatskom prethodnicom Al Qaide.

Tresnuti bombu usred klasnih neprijatelja, a na sudu priznati samo sud svoje Partije pravi je podvig koji zaslužuje da se bravar koji svira klavir saživi sa prostorom između HNK i zgrade Sveučilišta. Naravno protiv promjene imena Trga je i Maršalov obožavatelj Tvrtko Jakovina.
Tvrtko kaže: “Kao povjesničar hladnog rata mogu reći da više nemam snage živjeti u zemlji koja još živi u hladnom ratu. Nadam se da će Skupština odbiti prijedlog.” Omekšaj, Tvrtko! Naravno da će Skupština odbiti prijedlog. Malo gradova u EU ima prekrasan trg koji ponosno nosi ime devetog najvećeg zločinca u XX st. Tražiti da se mijenja ime Trga koji je toliko zaživio sa socijal-demokratskim Zagrebom po Tvrtku nas vodi ravno u hladni rat.

Nismo mi zaostali Slovenci koji su u Ustav unijeli odredbu kojom se zabranjuje da bilo koja ulica ili trg nose ime Maršala bravara. Slovenci se zbog toga nisu našli u vrtlogu hladnog, toplog ili nuklearnog rata. Oni su spremni zaratiti za Piranski zaljev, Svetu Geru, Ljubljansku banku itd., ali za Jožu ih boli glava. Međutim, Hrvati su drugačiji. Tronuti i zahvalni neprestano misle na sve dobro što im je podario pokojni Maršal. Da nije bilo Jože, Hrvatska bi danas bila prenapučena zemlja kao Nizozemska, Hong Kong ili Makao. Hrvati bi živjeli na brodovima i drveću. Tito je vizionarski od 1945-47, genocidno-progresivnom metodom počistio višak stanovništva u Hrvatskoj kao u staroj Sparti. Znamo da je pet spartanskih efora birano na godinu dana poslalo svakog stanovnika starijeg od 40 godina u sveta brda da tamo umru. Naš Maršal je bio pragmatičniji te je pobio mlađe i starije od 40 godina i tako nas spasio prenaseljenosti. Spasio nas je i od Srijema, Boke Kotorske te napunio jame i napuštene rudnike u sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji viškovima Hrvata.

Sad nas želi napustiti i ogorčeni Tvrtko Jakovina. Bojim se da nismo te sreće. Možda bi rješenje bilo da se Tvrtka imenuje prvim sekretarom hrvatskog veleposlanstva u Parizu. Tamo je legendarni veleposlanik Ivo Goldstein u sobi za primanje gostiju postavio sliku dragog Maršala Tita. Tom se idejom odmah oduševio i bivši veleposlanik Ivica Maštruko koji se s neskrivenim ponosom hvali kako je i on kao veleposlanik u Italiji, Sloveniji, Rumunjskoj I Grčkoj, držao u službenim prostorijama Titovu sliku. Kaže da je to izazvalo veliki interes diplomata. To što se većina njih križala, on objašnjava još neiskorijenjenim klerikalizmom.

Sad mu je žao što se nije sjetio staviti u Rumunjskoj uz Tita i sliku Chaucescua. I on je bio filantrop kao i naš Maršal. Kad govorimo o slici Hrvatske u svijetu onda ne smijemo zaboraviti izreći duboku zahvalnost našim veleposlanicima Goldsteinu, Maštruku i sličnima koji su svijetu prenosili sliku lijepe I uspješne Jugoslavije na čelu sa čovjekom br.9. Tito je bio pravi centarfor koji je zabio (u zemlju) više od 500.000 Hrvata u najboljim godinama. Charles Bukowski je napisao: “Skoro svatko se rodi kao genije, a umre kao idiot.”

Splitski Mediteranski institut za istraživanje života je navodno na rubu propasti. Institut, koji je dragi naš Ivo svojedobno poklonio Radmanu, još nije otkrio svu tajnu besmrtnosti. Pokazalo se da je pišljivih 35 milijuna kn uloženih u Institut od strane države ipak malo premalo za takav zalogaj! Navodno bi i stranci bili nešto uložili, ali pariški akademik Radman želi tzv: solarnu isplatu iliti lovu na sunce. Jedan moj prijatelj, blizak Institutu, tvrdi kako su Radman i ekipa ovih dana došli do epohalnog otkrića. Napornim radom Institut je došao do zaključka da je najveći uzrok smrti na zemaljskoj kugli – umiranje. Tako jednostavno, a tako genijalno! Institut je također otkrio da se položaj Srba u Lici poboljšava jer Hrvati vraćaju oružje, a Srbi to ne čine! Ma, čestitam Institutu!

Arsen Bauk referenduma kruži Hrvatskom! Svakodnevno cvile sve novi i novi zabrinuti demokrati. Jedni se boje da se referendumom ne uvede smrtna kazna jer oni znaju da to priječe ljudska prava. Ljudska prava je po njima I homoseksualni brak. Ja pak mislim da u kapitalno ljudsko pravo spada i Trg Maršala Tita. Boje se jer znaju unaprijed ishod takvog referenduma. Za ulazak u EU malo su snizili prag, a sad bi se kroz tu rupu htjeli I rigidni desničari provući u socijal-demokraciju. U slijedećoj kolumni ću prezentirati presudu Suda za ljudska prava u Strassbourgu iz koje je vidljivo kako je taj Sud već davno utvrdio da homoseksualni brakovi ne ulaze u kategoriju ljudskih prava. Scena iz jednog zagrebačkog stana. Muž se brije, a žena gleda TV Dnevnik. Na Dnevniku panegirici Milanoviću, Liniću, Jovanoviću o njihovim zaslugama za zaštitu ljudskih prava u domeni medija. Muž se dere iz kupaonice: “Draga, zovi me kad prestanu reklame!”

 Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Nakon 15 godina zgrada u cjelosti vraćena u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Objavljeno

na

Objavio

Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vrhbosanske nadbiskupije, Mješovite srednje škole Travnik, općine Travnik, te nadležnog županijskog Ministarstva, a u prisustvu sudskog izvršitelja, ozvaničila je primopredaju preostalog dijela zgrade travničke gimnazije u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Time su praktično dan prije zakazanog roka danog u zaključku općinskog suda o deložaciji, izvršene presude kako domaćeg, tako i Europskog suda za ljudska prava, javlja Federalna.ba.

Ovim je, nakon 15 godina, okončan proces započet odlukom Doma za ljudska prava, ali i prekinuta neizvjesnost o budućnosti blizu tisuću učenika Mješovite srednje škole, za čiji su se nastavak izgradnje već započete školske zgrade sredstva obvezali iznaći općina Travnik, te županijska i Vlada Federacije BiH.

„Završili smo danas primopredaju svečano, predali smo ovu zgradu vlasniku Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sutra ćemo na Vladi dobit suglasnost za potpisivanje ugovora o najmu ove zgrade za rad MŠS na godinu dana ali s produžetkom dok se ne završi ova zgrada“, ističe Katica Čerkez, ministrica obrazovanja SBŽ.

„Čini mi se da smo našli jedno rješenje koje ne derogira presudu, a isto tako ne dovodi se u pitanje nastavak školovanja djece ove škole“, kaže Željko Marić, direktor KŠC Travnik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari