Pratite nas

BiH

Branimir Pofuk istakao se kao muha u čaši mlijeka

Objavljeno

na

Pofuk se, iz fotelje, obračunava s novinarkom, Stožerom kojeg uspoređuje sa SUBNOR-om i sa svima onima koji su protiv ćirilice. Ne sjećam se da je svoj glasić ikada digao kad je devedesetih na kućama Hrvata ćirilicom osvanulo: “Ovo je Srbija!”

[dropcap]N[/dropcap]ovinar tjedna, ma što tjedna, mjeseca i godine je Branimir Pofuk. Nomen est omen iliti ime je znak. Pametni Latini. Naš etablirani jugonostalgičar po tko zna koji puta istakao se kao muha u čaši mlijeka. Visoko kvalificirani agent Beogradske filharmonije ovaj se puta otisnuo u TV vode. Tu mu je izvor informacija supruga Lela Knežević, sposobna i pametna žena koja je od tajnice preko noći dotjerala do urednice, što je raritet. Pucala je Lela i na više, ali na žalost ambicije joj je skresao nedostatak formalne naobrazbe. U Obzoru od 9. studenog o.g.: “čovjek za sve regione dohvatio se i očešao o rođenu Vukovarku Karolinu Vidović Krišto”.

Naslov tog jeftinog pamfleta glasi: “Svu djecu vukovarskih Srba treba izvesti iz škole i javno ih pitati da li vole Hrvatsku!” Pametni naš Brane. Odmah je shvatio da se tu radi o svinjariji. Na tome je on magistrirao. Mjesto svinjarije nije OŠ u Vukovaru već stranica 18 Večernjakovog Obzora od 9.11. Vidovićka je emisiju napravila pred godinu dana, uradak je prikazan, ali odjednom Brane brzinom zvuka shvaća što se to pred godinu dana desilo i umače pero u tintu. Mogao ga je umočiti i negdje drugdje…

U emisiji se vidi kako Vidovićka pita najprije srpsku djecu jesu li svi rođeni u Vukovaru i vole li Hrvatsku. Nakon te niske provokacije, djeca odgovore da su rođena u Vukovaru i da vole Hrvatsku. Tu svinjariju novinarka upita i hrvatsku djecu i dobiva identičan odgovor.
Novinarka svojim komentarom baca Branu u živčani trans. Kaže nešto što Brane ne kuži: “I ja volim Hrvatsku, dakle, tu se slažemo!” Pofuk je zabezeknut grubom provokacijom novinarke koja manipulira djecom i montira. Prijatelj direktora Beogradske filharmonije zna što je to montaža jer se time i sam služio.

Njegov prijatelj dirigent je u međuvremenu postao ministar u srpskoj vladi Ivice Dačića, vjernog učenika Slobe, proizvođača salate. Zakletvu je položio kod četničkog vojvode Tome Grobara. Taj dogođaj je naš talentirani montažer pokušao na stranicama Večernjaka prikazati kao dobru vijest za Hrvate. To je dobra vijest, ali za Hrvate kao što je on i njemu slični. Naša debela muha u čaši mlijeka dalje piše da nakon što je odgledao emisiju, testirao je nekoliko kolega kako bi mu rekli što misle o emisiji.

“Vidio sam u glavama nevjericu, u čudu otvorenih usta i različite nijanse zgražanja.” U kolega kosa brenovana – stara je varoška srpska pjesma. I meni je žao njegovih kolega otvorenih usta. Mora da je Pofuk u testiranju susreo Savu Štrbca, Zorana Pusića, Antu Tomića, Vesnu Teršelić, Borisa Dežulovića, Miljenka Jergovića, Davora Butkovića i slične likove. Stvarno je svirepo od naše muhe iznositi pred svoje drage kolege jugo-istomišljenike ovaj horor koji je Vidovićka priredila djeci u Vukovaru. Mogao je nekoga strefiti šlag. Brane navodno, uvijek kad krene u Vukovar, zaluta i svrši u Beogradu. Nema veze! Njegovi test kolege sigurno nemaju ništa protiv.

U članku Brane zamjera Stožeru za obranu Vukovara što je pružio podršku Karolini Vidović Krišto. Tu je potpuno u pravu. Očekivao je da Stožer podrži njega I njegove kolege. Ili možda pridrži. To vrijedi i za onih 50.000 sa Facebooka koji su također podržali Karolinu koja nam je emisijom otvorila oči o vukovarskim svinjarijama. O segregaciji srpske djece koja idu u posebne razrede i uče svoju lažnu povijest o građanskom ratu i ustašama koji su taj rat započeli. Pofuk se, iz fotelje, obračunava s novinarkom, Stožerom kojeg uspoređuje sa SUBNOR-om i sa svima onima koji su protiv ćirilice. Ne sjećam se da je svoj glasić ikada digao kad je devedesetih na kućama Hrvata ćirilicom osvanulo: “Ovo je Srbija!”

Ne sjećam se da je svoju brigu za djecu pokazao na malim Vukovarcima koji su za tri mjeseca opsade grada osijedili u istim godinama kao i njihovi srpski vršnjaci koje je novinarka sada provocirala riječima: “Ali vi ste Hrvati bez obzira na nacionalnost!” i tu je bit svih problema Srba u Hrvatskoj. Kad jednom svi Srbi koji žive u Hrvatskoj postanu i politički Hrvati onda će etnički problemi u Hrvatskloj biti riješeni. A Pofuk injegovi istomišljenici će otići na smeće povijesti kao I njihova država 1991.g. Jadni Pofuk je zakasnio samo 20 godina sa svojom borbom protiv nacionalističkih vjetrenjača. Ezop je rekao: “Treba pomoći prijateljima kad im je to potrebno, a ne dokazivati se kad su oni već propali.”

Napokon jedna vesela vijest i to od našeg jugo-povjesničara Tvrtka Jakovine. Nedavno je vijeće gradske četvrti Donji Grad u slobodarskom Zagrebu odlučilo da neće podržati prijedlog HDZ-ovog bloka o promjeni imena Trga M. Tita. Časni antifašisti u vijeću smatraju kako je to ime zaživjelo sa imenom druga Tita, devetog najvećeg zločinca u XX st. Taj najljepši trg u Zagrebu dobio je to ime još za vrijeme “bombaškog procesa” koji antifašisti i danas s ponosom smatraju hrvatskom prethodnicom Al Qaide.

Tresnuti bombu usred klasnih neprijatelja, a na sudu priznati samo sud svoje Partije pravi je podvig koji zaslužuje da se bravar koji svira klavir saživi sa prostorom između HNK i zgrade Sveučilišta. Naravno protiv promjene imena Trga je i Maršalov obožavatelj Tvrtko Jakovina.
Tvrtko kaže: “Kao povjesničar hladnog rata mogu reći da više nemam snage živjeti u zemlji koja još živi u hladnom ratu. Nadam se da će Skupština odbiti prijedlog.” Omekšaj, Tvrtko! Naravno da će Skupština odbiti prijedlog. Malo gradova u EU ima prekrasan trg koji ponosno nosi ime devetog najvećeg zločinca u XX st. Tražiti da se mijenja ime Trga koji je toliko zaživio sa socijal-demokratskim Zagrebom po Tvrtku nas vodi ravno u hladni rat.

Nismo mi zaostali Slovenci koji su u Ustav unijeli odredbu kojom se zabranjuje da bilo koja ulica ili trg nose ime Maršala bravara. Slovenci se zbog toga nisu našli u vrtlogu hladnog, toplog ili nuklearnog rata. Oni su spremni zaratiti za Piranski zaljev, Svetu Geru, Ljubljansku banku itd., ali za Jožu ih boli glava. Međutim, Hrvati su drugačiji. Tronuti i zahvalni neprestano misle na sve dobro što im je podario pokojni Maršal. Da nije bilo Jože, Hrvatska bi danas bila prenapučena zemlja kao Nizozemska, Hong Kong ili Makao. Hrvati bi živjeli na brodovima i drveću. Tito je vizionarski od 1945-47, genocidno-progresivnom metodom počistio višak stanovništva u Hrvatskoj kao u staroj Sparti. Znamo da je pet spartanskih efora birano na godinu dana poslalo svakog stanovnika starijeg od 40 godina u sveta brda da tamo umru. Naš Maršal je bio pragmatičniji te je pobio mlađe i starije od 40 godina i tako nas spasio prenaseljenosti. Spasio nas je i od Srijema, Boke Kotorske te napunio jame i napuštene rudnike u sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji viškovima Hrvata.

Sad nas želi napustiti i ogorčeni Tvrtko Jakovina. Bojim se da nismo te sreće. Možda bi rješenje bilo da se Tvrtka imenuje prvim sekretarom hrvatskog veleposlanstva u Parizu. Tamo je legendarni veleposlanik Ivo Goldstein u sobi za primanje gostiju postavio sliku dragog Maršala Tita. Tom se idejom odmah oduševio i bivši veleposlanik Ivica Maštruko koji se s neskrivenim ponosom hvali kako je i on kao veleposlanik u Italiji, Sloveniji, Rumunjskoj I Grčkoj, držao u službenim prostorijama Titovu sliku. Kaže da je to izazvalo veliki interes diplomata. To što se većina njih križala, on objašnjava još neiskorijenjenim klerikalizmom.

Sad mu je žao što se nije sjetio staviti u Rumunjskoj uz Tita i sliku Chaucescua. I on je bio filantrop kao i naš Maršal. Kad govorimo o slici Hrvatske u svijetu onda ne smijemo zaboraviti izreći duboku zahvalnost našim veleposlanicima Goldsteinu, Maštruku i sličnima koji su svijetu prenosili sliku lijepe I uspješne Jugoslavije na čelu sa čovjekom br.9. Tito je bio pravi centarfor koji je zabio (u zemlju) više od 500.000 Hrvata u najboljim godinama. Charles Bukowski je napisao: “Skoro svatko se rodi kao genije, a umre kao idiot.”

Splitski Mediteranski institut za istraživanje života je navodno na rubu propasti. Institut, koji je dragi naš Ivo svojedobno poklonio Radmanu, još nije otkrio svu tajnu besmrtnosti. Pokazalo se da je pišljivih 35 milijuna kn uloženih u Institut od strane države ipak malo premalo za takav zalogaj! Navodno bi i stranci bili nešto uložili, ali pariški akademik Radman želi tzv: solarnu isplatu iliti lovu na sunce. Jedan moj prijatelj, blizak Institutu, tvrdi kako su Radman i ekipa ovih dana došli do epohalnog otkrića. Napornim radom Institut je došao do zaključka da je najveći uzrok smrti na zemaljskoj kugli – umiranje. Tako jednostavno, a tako genijalno! Institut je također otkrio da se položaj Srba u Lici poboljšava jer Hrvati vraćaju oružje, a Srbi to ne čine! Ma, čestitam Institutu!

Arsen Bauk referenduma kruži Hrvatskom! Svakodnevno cvile sve novi i novi zabrinuti demokrati. Jedni se boje da se referendumom ne uvede smrtna kazna jer oni znaju da to priječe ljudska prava. Ljudska prava je po njima I homoseksualni brak. Ja pak mislim da u kapitalno ljudsko pravo spada i Trg Maršala Tita. Boje se jer znaju unaprijed ishod takvog referenduma. Za ulazak u EU malo su snizili prag, a sad bi se kroz tu rupu htjeli I rigidni desničari provući u socijal-demokraciju. U slijedećoj kolumni ću prezentirati presudu Suda za ljudska prava u Strassbourgu iz koje je vidljivo kako je taj Sud već davno utvrdio da homoseksualni brakovi ne ulaze u kategoriju ljudskih prava. Scena iz jednog zagrebačkog stana. Muž se brije, a žena gleda TV Dnevnik. Na Dnevniku panegirici Milanoviću, Liniću, Jovanoviću o njihovim zaslugama za zaštitu ljudskih prava u domeni medija. Muž se dere iz kupaonice: “Draga, zovi me kad prestanu reklame!”

 Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari