Connect with us

Herceg Bosna

BRANITELJI DANAS – Branitelji se moraju nametnuti kao rješenje a ne kao problem.

Objavljeno

on

UVOD

Rashrvaćena, ponižena i bespomoćna Hrvatska, Hrvatska koja se odriče sebe same i svojih najboljih sinova, Hrvatska koja ne nalazi načina oduprijeti se nasrtajima na svoju opstojnost, Hrvatska koja je izgubila instinkt samoodržanja, malodušna Hrvatska koja ne traži izlaz iz labirinta, pobuđuje sve veće nezadovoljstvo najvećeg dijela branitelja, ali i strah.

[ad id=”68099″]
Strah za opstojnost države i budućnost naše djece i unuka, i na kraju za vlastitu sigurnost svakog pojedinca koji je u Domovinskom ratu otvoreno izabrao stranu, aktivno branio Domovinu i time trajno porušio mostove sa bivšom državom, njenim pravnim i upravnim poretkom, političkim i pravnim naslijeđem.

U Republici Hrvatskoj neprekidno postoje i organizirano javno djeluju snage koje sustavno provociraju reakcije domoljubnih snaga sa ciljem izazivanja reakcije koja će prijeći granicu “nužne obrane”. Tada bi se stekli uvjeti da nam legitimno, legalnim sredstvima, zadaju konačan udarac.
Hrvatski narod, a poglavito Domoljubne snage su neprekidno izložene djelovanju protuhrvatskih snaga, dobro raspoređenih u mnoštvo organizacija, udruga, pokreta, medija, a u zadnje vrijeme (zahvaljujući mogućnostima “on line” komunikacija) i pojedinaca, koji svaki za sebe ne djeluju otvoreno protuhrvatski i protudržavno, ali svi zajedno kontinuirano provode program temeljen na načelima:

-stalnog uznemiravanja provokacijama na granici (ili u sivoj zoni) dopuštenog,

-sustavne zlouporabe svakog pojedinačnog odstupanja od najviših međunarodnih standarda poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, dizanje istih na n-tu potenciju i stvaranje privida o Republici Hrvatskoj kao zemlji netolerancije, nesloboda, raznih fobija,

-medijskog terorizma, (pre)oblikovanja javnog mišljenja, plasiranja dezinformacija, poluistina i laži, produkcije sivila i beznađa, multipliciranja negativnosti,

-planskog razaranja sigurnosnog sustava,

-planskog slabljenja obrambene i ekonomske moći, -agresivnog nametanja „manjinskih“ ( u pravilu perverznih) svjetonazorskih ideologija, nasilnim sredstvima,

-radikalnog razaranja tradicijskog, na kršćanstvu utemeljenog, vrijednosnog sustava,
-planskog razaranja običaja i tradicije te sustavnog obezvrjeđivanja ukupne kulturne baštine hrvatskog naroda,
-sustavnog i kontinuiranog negiranja agresije na Republiku Hrvatsku, relativiziranja povoda i uzroka te agresije,
-relativiziranja trajne pogibelji od doktrine velikosrpske hegemonije i teritorijalnog proširenja na račun Republike Hrvatske,
-relativiziranja i omalovažavanja žrtve hrvatskog naroda u obrani Domovine,
-provedbi procesa izjednačavanja agresora i žrtve,
-omalovažavanju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, itd.

Kontinuirana provedba ovog programa, od osamostaljenja Republike Hrvatske do danas, rezultirala je sputavanjem hrvatskog političkog, kulturnog, jezičnog i povijesnog entiteta (autentičnog političkog bića), sužavanja prostora za suvereno političko djelovanje, nesputan politički život i razvitak hrvatskog naroda, do točke neizdrživog.

Svaki čas se najavljuju nova procesuiranja “ratnih zločina” počinjenih u obrani domovine, promjene zakona kojima se (u pravilu) reduciraju stečena prava hrvatskih branitelja, postavljaju se nove barijere za njihovo ostvarivanje. Branitelje se besramno proganja i sve bezočnije stigmatizira. Pokušava ih se (i djelomice uspijeva) sukobiti sa najranjivijim skupinama društva.
Jedan od argumenata ovih snaga je taj da su braniteljski zahtjevi sebični, autistični (usmjereni prema unutra), da su neartikulirani, nejasni, da su branitelji u svom prosvjedu i ostalim djelatnostima izmanipulirani itd.

I ovdje se radi o vješto plasiranim poluistinama u kombinaciji sa sužavanjem medijskog prostora „drugoj strani“, (braniteljima).

Nasuprot ovom procesu, Domoljubne političke snage (u najvećem dijelu) okupljene oko Domoljubne koalicije na čelu sa HDZ-om (po onome što se može vidjeti iz moje perspektive, običnog, malog, prosječno informiranog, domoljubno orijentiranog branitelja, koji redovito glasuje) se (još uvijek) nalaze u obrambenom poretku, bez dovoljno jake i vidljive inicijative, bez prepoznatljivih planova za ovladavanje dominantnim točkama našeg političkog prostora, bez kojih će biti jako otežano osvajanje većine biračkog tijela i pobjeda na izborima.

Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima se (za sada) nedovoljno koristi za preuzimanje inicijative, razobličavanje (ranije opisanih) protuhrvatskih snaga i pojava, “istjerivanje” na “čistinu” i stvaranje platforme na koju “ih se mora dovesti” radi konačnog obračuna demokratski prihvatljivim (legitimnim) metodama i sredstvima.

Ne sumnjam da će se na tome raditi u predstojećem predizbornom i izbornom periodu, ali nisam siguran kako će se u tom procesu postaviti većina (rascjepkanih) braniteljskih udruga.
Političke stranke okupljene oko SDP-a, kao i ostale organizirane političke snage na lijevoj strani političkog spektra, pa i neke koje same sebe smještaju u centar, više ili manje, javno ili prikriveno, izravno ili neizravno djeluju protiv branitelja i njihovih interesa i pri tome koriste sve raspoložive snage, (od “nevladinih udruga”, “lijevih intelektualaca” koji nisu službeno u “politici”, ostataka sigurnosnog sustava bivše države, medija koji su doslovno u rukama antihrvatske ljevice, dobrog dijela pripadnika “sveučilišne zajednice” u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i Zadru).

Političke stranke u domoljubnom dijelu političkog spektra, pa i Hrvatska Demokratska Zajednica (koliko je meni poznato i bez ulaženja u razloge i opravdanost) već dugo se izbjegavaju izravno uključiti u detaljnu raščlambu stanja braniteljske populacije, uzroka i ciljeva braniteljskog revolta (a ima ih napretek), i mogućnosti rješavanja problema braniteljske populacije, dok rascjepkane braniteljske udruge ne uspijevaju postići nužan stupanj interferencije (iako je za pretpostaviti da postoji, ne vidi se pojačavanje vala nezadovoljstva u dijelovima u kojima se preklapaju) među članstvom brojnih braniteljskih udruga.

Naime, dobar dio problema je zajednički većini branitelja, postoje i zajednički interesi oko kojih bi se većina braniteljske populacije mogla okupiti, no to se ne događa. Upravo suprotno. Branitelji se i dalje dijele.

Načelno, smatram dobrim to što se prosvjed branitelja dogodio, što nije radikaliziran, zalažem se za to da vlast mijenja na poštenim, demokratskim izborima, da se transfer vlasti provede na miran i civiliziran način, kao dostignuta razina demokratizacije hrvatskog političkog bića, ali je zbog (prema braniteljima neprijateljskog) djelovanja naprijed navedenih snaga, i stvaranja (za branitelje) nepovoljnog ozračja, nužno (bolje i sustavnije) artikulirati “braniteljsko nezadovoljstvo”, osvijetliti ga sa svih strana, optimalizirati braniteljske zahtjeve vodeći računa o mogućnostima države, iskoristiti nezadovoljstvo branitelja u smislu korištenja tog potencijala kao zamašnjaka koji će podržavati promjene na bolje, ne samo na ekonomskom, nego na planu ukupnog revitaliziranja hrvatskog političkog bića. Te promjene moraju pokrenuti postojeće udruge boljim i učinkovitijim organiziranjem, a branitelji moraju olakšati taj proces i dati mu dodatnu energiju, dok punom snagom ne proradi očekivani projekt napretka hrvatskog društva i države.

Na drugoj strani moramo reflektore uperiti na “nenarodnu”ideološki i svjetonazorski ostrašćenu koaliciju, ideologiziranu (a ne političku) skupinu, koja za svoj “spiritus movens” ima destrukciju, koja konzervativizam (kao zaštitu postojećeg) proglašava natražnim, štetnim, nečim što treba uništiti.

Mora se jasno (krajnje pojednostavljeno) razobličiti pozadinu njihove odioznosti (odbojnost, mrskost, neugodnost, nepoželjnost, odurnost, nepriličnost), ali i sve manje prikrivenu mržnju prema braniteljima.

Ovu koaliciju pokreće sukob i zbog toga imamo sve dublje podjele i polariziranje u hrvatskom društvu.

Njih (nenarodnu koaliciju) ne treba (eksplicitno) definirati kao neprijatelje (iako objektivno to jesu) nego javnosti treba argumentirano izložiti plodove njihova djelovanja, demaskirati ih i (implicitno) prikazati u pravom svjetlu (kao neprijatelje hrvatskog naroda i države). “Po plodovima ćete ih prepoznati”!

U skupini koja tvori ili podupire koaliciju na vlasti treba identificirati:
-one koji pripadaju ortodoksnoj struji SKH ili su njihovi ideološki (a nerijetko i biološki) (na)sljednici, i sposobni su nastaviti projekt slabljenja hrvatske države i nacije, (Josipović)
-one koji pripadaju “zlatnoj mladeži” komunizma iz 1980.-ih, nemaju nikakve empatije za hrvatski narod i državu, formalno su obrazovani, govore strane jezike, razvili su interesne i političke mreže (Milanović)
-one koji nikada (formalno) nisu bili članovi SKH, ali očigledno predstavljaju političke atavizme izvornog boljševizma, koji na neki čudan način izranjaju iz prošlosti, djeluju aktivno (aktivistički), nanose štetu na nižim razinama i vežu na sebe (angažiraju) značajne snage desne strane političkog spektra, a sami su obični “pik – zibneri”, (Stazić)
-one koji su (dokazivo) rudimentirani (politički, intelektualno i sl.) pojavni oblici bioloških predaka, uporni su, dosljedni, beskrupulozni, (Jurjević)
-one koji su “evoluirali” od gorljivih nacionalista do uzornih članova partije, a prema kojima je HDZ “slab” i prešutno im odobrava “grijehe”, (Kotromanović),
-one koji su (u kontinuitetu od SR Hrvatske do danas) ogrezli u kriminalu, (Linić, Čačić)
-one koji nose obiteljski teret predaka u obliku hibrida ustaštva, orjune i četništva, (Pusić)
-oni koji su protiv svoje volje branili RH i (vjerojatno) se ogriješili o suborce, (Matić)
-oni koji su etnički, politički i svjetonazorski ambivalentni, (miješani brakovi, kvaziintelektualci, koji su „u potrazi za identitetom“, nesigurni)
-oni koji su se aktivno borili protiv RH (Grčić, Stanimirović, Džakula…)
-oni koji su se prikazivali “lojalnima” ali ne prihvaćaju punu političku suverenost hrvatskog naroda i teritorijalnu cjelovitost (bilo koje) hrvatske države, (Pupovac)
-one koji su se aktivno uključili u izbornu kampanju na strani (blago rečeno) protuhrvatske stranke i predsjedničkog kandidata za koje se znalo, a nakon izbora i pokazalo, da neće zastupati interese hrvatskog naroda i države, (“normalni” građani, čak i vjernici koji iz teško objašnjivih pobuda koje mogu svesti pod pojam “političkog mazohizma” glasuju za dokazane neprijatelje svoje države)
-više – manje anonimnih likova od kojih neki iskreno, neki teledirigirano napadaju (sadašnju) oporbu za grijehe prošlih nomenklatura (predviđajući da ni buduće neće biti bolje),
-nekoliko dobro (od strane vlade) plaćenih (doslovno, sinekurama ili na drugi način) branitelja (smokvinih listova), koji pokušavaju ublažiti manjak braniteljske populacije koja podupire ovu, uglavnom protuhrvatsku vladu, i na kraju,
-etničke (anacionalne) Hrvate, Srbe i Jugoslavene, deklarativne ateiste a u stvarnosti ortodoksne vjernike iskonskog komunizma, koji nisu i neće prihvatiti Republiku Hrvatsku kao političku činjenicu, i (kao takvi) neće i ne mogu raditi u njenom interesu.
-pripadnike represivnog aparata, (poglavito “civilne” i vojne sigurnosne strukture), kulturne i medijske djelatnike, visokoškolske profesore.
(Prezimena navedena u pojedinim kategorijama su egzemplari opisanih pojavnosti)
Javno se govori o polarizaciji hrvatskog društva na “lijeve” i “desne”, dok se u stvarnosti granična crta proteže između dva politička pola (“pro” i “contra” hrvatskog nacionalnog interesa), koja (ako je vjerovati rezultatima predsjedničkih izbora), nažalost dijeli hrvatski politički korpus crtom ekvatora. (osobno mislim da nije tako).
U takvoj situaciji nijedan ideološko-svjetonazorski tabor nema demokratski kapacitet prevladati i “pacificirati” suprotnu stranu, na brz, lak i jednostavan način.

Prigodom stratificiranja hrvatskog političkog korpusa krajem 1980.-ih i početkom 1990.-ih dogodile su se vrlo zanimljive pojave.
1.Komunisti oportunisti su promijenili dres i prešli u stranke demokratskog predznaka, ali su sa sobom ponijeli virus koji je zarazio sredine u kojima su se uspješno aklimatizirali.
Oni danas “prihvaćaju” samostalnu Republiku Hrvatsku ali na perfidan način, često i nesvjesno napadaju, negiraju ili zlonamjerno tumače, ono što se dogodilo u procesu stvaranja, obrane, oslobađanja i obnove Republike Hrvatske, od 1990. do 1999.godine.
2.Ortodoksni komunisti su planski raspoređeni i to:
– u sve stranke i to u one sfere u kojima se odlučuje i u novim demokratskim sredinama su zauzeli pozicije 2nositelja strateške ideje” (termin preuzet iz vojne doktrine SSSR u vrijeme J.V.Staljina, kada se u sva zapovjedništva operativne razine «ugrađivala» “siva eminencija”, časnik srednje razine (bojnik), bezličan, na mjestu koje omogućuje uvid u sve, a izravno ne odlučuje o ničemu, koji je bio osposobljen “prepoznati” svako “odstupanje od strateške ideje” i o tome izvijestiti one koji nadziru i usmjeravaju proces.
-u istina “umivenom” ali u ideološkom smislu nereformiranom SDP-u ostaju:
a) oni koji su mogli zadržati i široj javnosti ponuditi novi (stari) politički proizvod u ambalaži prilagođenoj promjenama koje su se dogodile na političkom tržištu,
b) oni koji nisu posjedovali kameleonski kapacitet,
c) istinski vjernici partije i
d) socijalisti-utopisti, salonski komunisti (koji su u međuvremenu marginalizirani ili nestali sa političke pozornice)

No zanimljivo je da svi oni imaju i zajedničku crtu, nešto što ih povezuje, a to je hiperaktivan odnos prema političkim, socijalnim, kulturnim, ekonomskim i drugim pojavnim oblicima društvenih odnosa, čime su osigurali utjecaj na javni život nerazmjeran brojčanoj snazi.
-u HDZ prelaze:
-ideološki indoktrinirani, ali prohrvatski orijentirani kadrovi iz SKH,
-visoki partijski dužnosnici (oportunisti) koji su “na vrijeme” shvatili neminovnost promjena,
-djelatnici i suradnici sigurnosnog aparata, od kojih su neki tražili “novog gazdu”, neki 2spašavali glavu”, a neki u ulozi “ostavljenih snaga”,
-iskreni konvertiti koji su shvatili tragične posljedice djelovanja komunizma na političko biće hrvatskog naroda.

3. Politički disidenti iz komunističkog perioda se ne snalaze u promijenjenim okolnostima, ne osjećaju potrebu vlastitog mijenjanja s promjenama koje je se događaju (mutatis mutandis), žive na krilima ranije stečenih “zasluga”, ističu ih u prvi plan, ne shvaćajući da ih to vodi u prošlost, da budućnost traži nova djela, nove žrtve i viziju. (slično se danas ponašaju branitelji).
I ova grupacija se raspoređuje u vrhove raznih, istina, deklarativno, “pro” hrvatskih stranaka, ali sa tendencijom međusobnog rivalstva koje će nerijetko prijeći i u neprijateljstvo. Većina lidera ovih više – manje beznačajnih stranaka, “nastradala” je u “padu sa svog prevelikog ega”.
Zajednički nazivnik ovih snaga može se svesti na oporbu (više ili manje otvorenu, ali ne programsku nego osobnu) dr. Franji Tuđmanu, koji je jedan od rijetkih iz ove grupacije (disidenata) shvatio nužnost proaktivnog pristupa, uspio iskoračiti iz zagrljaja prošlosti i krenuti u smjeru političke emancipacije od “onoga što je bilo, ka onome što treba biti”.

4. Velika skupina domoljubnih Hrvata bez prethodnog političkog iskustva u vrijeme komunističke vladavine koji su (u najvećem broju) pristupili HDZ-u, sa ciljem ostvarenja projekta stvaranja neovisne Republike Hrvatske.

5. Amorfna masa koja je imala određeni politički naboj, koji se uglavnom odvijao na nesvjesnoj razini, unutar koje je (kao stariji) prevladao urođeni refleks (samoodržanja) u odnosu na stečeni, uvjetovani refleks, koji je bio posljedica 45-togodišnjeg života u političkom jednoumlju.
U uvjetima ugroze opstanka naroda u fizičkom smislu, iskonski refleks samoodržanja izbio je sa podsvjesne razine na svjesnu i trebalo ga je artikulirati, orijentirati u pravom smjeru, što je dr. Franjo Tuđman maestralno uspio, na čelu širokog (ali programski jasnog i odlučnog) političkog pokreta, Hrvatske Demokratske Zajednice.
Na žalost, dr. Franjo Tuđman je (u prvom koraku) u sjeni cilja koji je bio veći od njega (tisućugodišnjeg stremljenja ukupnog nacionalnog bića – stvaranja hrvatske Države), kasnije shrvan teškom bolešću, ispustio iz vida činjenicu da će se smanjivanjem fizičke ugroze smanjivati i utjecaj instinkta samoodržanja na politički život, a (skoro) kao ekvivalent povećavati utjecaj uvjetovanog (ih) refleksa, kao i interesa kojima se pothranjuje.

Međunarodnim priznanjem, obranom, i unutarnjim stabiliziranjem demokratskog poretka, bez identificiranja i političkog neutraliziranja “ostavljenih snaga” prethodnog režima, otvoren je prostor za njihovo (uglavnom subverzivno) djelovanje.

Te snage, naučene (vojničkom terminologijom rečeno) na vješto ubacivanje u međuprostore, osvajanjem točkastih ciljeva i njihovim (kasnijim) spajanjem i/ili umrežavanjem, uspjele su, uz pomoć snaga instrumentaliziranih od “stranih” središta moći (nevladin sektor), relativno rano (2000.godine) preuzeti vlast u RH i započeti sa opreznom, ali temeljitom disolucijom prije svega sigurnosnog sustava (koji je imao slabosti ali ga nije trebalo paralizirati u cilju «neprijateljskog» preuzimanja – što je učinjeno, nego rekonstruirati u cilju operabilnosti za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa – što nije učinjeno), ali i razaranja društva u cjelini, kroz rasprodaju banaka, ovladavanje medijima, visokim školstvom, područjem kulture.

Ovaj program se financira zaduživanjem u inozemstvu, (vanjski dug enormno brzo raste) i donacijama međunarodnih središta moći, što je još jedna od poluga disolucije institucija države.
HDZ, kao jedina organizirana snaga koja se mogla, i morala, suprotstaviti ovim protunarodnim i protudržavnim procesima, ostaje bez snažnog i neupitnog vođe, (ostaje sa pet – šest “ruku” a bez “glave”), doživljava napade “pete kolone” i ne uspijeva (na vrijeme) provesti preobrazbu iz političkog pokreta u snažnu, modernu domoljubnu stranku, koja će politički potencijal stečen u Domovinskom Ratu iskoristiti za mirnodopski napredak.
U ključnom trenutku, nakon odlaska Predsjednika Tuđmana sa političke i životne pozornice, HDZ ostaje obezglavljen. Na čelno mjesto pretendira 5 (do 6) ljudi, podjednake političke snage koji nisu priznavali primat jedan drugome, nijedan od njih nije značajno “odskakao” od drugih (ili to nije bilo prepoznato od dovoljnog broja sljedbenika), niti je itko uspio pridobiti dovoljan broj saveznika unutar tog koncentričnog kruga, te je kao kompromis, doveden “vanjski” igrač.(vanjski u tom smislu da nije pripadao najužem krugu). Svaki od pretendenata na čelnu poziciju je bio uvjeren da posjeduje dovoljan kapacitet utjecaja unutar stranke kojim će nadzirati proces u dovoljnoj mjeri da ostane “u sedlu”….
Kao (logičan) rezultat te loše odigrane partije (slabi igrači, loša taktika, odsustvo strategije), dogodio se dramatičan zaplet sa Sanaderom i još gori rasplet sa Jadrankom Kosor, koja je umjesto primjene logičnog načela “redukcije štete” krenula u neshvatljivu operaciju “gašenja požara benzinom”!

Na žalost, ,u međuvremenu je odgojena nova generacija “skojevaca” u demokratskoj hrvatskoj državi, koji ne razumiju, ne osjećaju i ne žele osjetiti bilo hrvatskog političkog bića i Hrvati će se morati pozabaviti ovim fenomenom, na vrlo ozbiljan, ali dobro promišljen način (maksimalna redukcija štete, pacifikacija najradikalnijih dijelova, i postupan “preodgoj” većine ideoloških klonova).

Jedan od temeljnih “grijeha” dijela HDZ-a je pristajanje na “pasiviziranje” braniteljske populacije u nepripremljenom i nedomišljenom procesu “demobiliziranja” a kasnije i marginaliziranja (u svakom pogledu) i atomiziranja braniteljskog korpusa na bezbroj udruga.

Ne ulazeći u motive aktera ove priče, činjenica je da se od braniteljske populacije, koja je imala veliki politički i organizacijski domoljubno orijentiran potencijal uspjelo stvoriti rascjepkanu, dezorijentiranu gomilu, antagoniziranu unutar sebe statusom ovisnika o proračunu, s jedne, i socijalnim slučajevima s druge strane. U trećoj skupini koja (iz različitih razloga) nema senzibiliteta ni za jedne niti za druge se nalaze oni koji su se uspjeli resocijalizirati, postati uspješni, i uglavnom prešućuju svoj braniteljski status.
Dolaskom na vlast prve protunarodne koalicije 2000.godine, branitelje se doslovno “na milost i nemilost” izručuje dojučerašnjim neprijateljima. Poznati su rezultati te vlasti …..!!
Na žalost, i naredna dva mandata HDZ-ove vlasti (Ivo Sanader i Jadranka Kosor) ne donose značajnije promjene.

Prema braniteljima se zadržava nepovjerljiv stav, postavljaju im se barijere u ostvarivanju njihovih prava, i dalje ih se pasivizira, u medijima su sustavno stigmatizirani, vlast financijski podupire “umjetničke” uratke koji ismijavaju i/ili kriminaliziraju branitelje i Domovinski rat.
Sveučilišta (ranije osvojena od antihrvatskih snaga) domoljublje protjeruju iz visokog obrazovanja, vjera se proglašava opasnim natražnjaštvom, urbana fašizacija potiče depopulaciju sela i stvaranje povećanog priljeva u gradska središta koja nemalu kapaciteta prihvatiti i amortizirati takav pritisak, mediji šire beznađe.

No nitko ne poziva na aktivno uključivanje branitelja (kao organizirane društvene skupine) u sveukupnost društvenih odnosa, prije svega u politički život i svijet rada.

Hrvatskoj javnosti je poznato koliko branitelja ima u registru MORH-a i MUP-a, dio je objavljen na internetu, kopa se po biografijama pojedinaca sa ciljem dokazivanja postojanja lažnih branitelja itd. U kampanju je uključena šarolika bratija, od Predsjednika Vlade, ministra (bez) branitelja, do raznoraznih udruga, novinara. Kažu puno je oko 500.000 branitelja u registru. Nitko se ne trudi progovoriti o tome da u brojku ulaze svi oni koji su prošli kroz zapovjedništva i postrojbe HV-a, HOS-a, kompletan djelatni sastav MUP-a, specijalne postrojbe MUP-a, djelatnici odjela, ureda i uprava obrane, narodne zaštite. Ako bi se broj postrojbi ranga brigade iz mobilizacijskog razvoja MORH-a pomnožio sa prosječnim brojem pripadnika koji su tijekom perioda 1991. do 1995. godine prošli kroz postrojbe, dobila bi se vrlo impozantna cifra. Uzmu li se u obzir niže rangirane samostalne postrojbe (posebno iz 1991.godine), te postrojbe HOS-a i razna zapovjedništva svih razinama, broj branitelja koji se nalaze u registru se ne bi činio prevelikim. Ako se pak uzmu u obzir i oni koji do Oluje nisu sudjelovali u obrani, a mobilizirani su taj mjesec dana, slika bi bila sigurno i drugačija, i broj branitelja bi bio veći od onoga u sadašnjem registru.
Vlada RH je izmjenom Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, posebno u dijelu koji se odnosi na dalju nemogućnost dokazivanja statusa branitelja, učinila veliku nepravdu i nanijela teško popravljivu štetu mnogim braniteljima, kojima status nije priznat i raznoraznih razloga. Stav ove Vlade (ali i svih prije nje) da su se branitelji bili sami dužni pobrinuti za rješavanje svog statusa, umjesto da se vojne evidencije tretiraju kao “evidencije koje se vode po službenoj dužnosti”, te da analogno tome država preuzme odgovornost za sve propuste i nedosljednosti u vođenju istih (koje su učinile ili propustile učiniti službene osobe u ime RH), ciničan je, bahat i puno govori o tome koji se ljudi danas nalaze u Ministarstvu branitelja i odlučuju o pitanjima koja ne razumiju, prije svega zbog toga što nisu sudjelovali u DR.

Na sve primjedbe odgovaraju da je mali broj onih kojima nije priznat status, da su o tome vođene evidencije u MORH-u i MUP-u. Zar ne bi bilo logično da se sa procesom sređivanja registra ne smije prestati sve dok postoji i jedan jedini branitelj kojemu nije priznat status. Ako se može nekoga brisati, može se i dodati!!

Sigurno je da postoji određen broj branitelja koji su “našminkali” svoje ratne putove, “napuhali” vrijeme provedeno u DR, vjerojatno postoje i oni koji se nalaze u registru a nisu uopće sudjelovali i nitko ne bi trebao imati ništa protiv da se svako od tih pitanja riješi, ali je nedopustivo to što je učinila Vlada RH, (2005). Spriječila je pokretanje postupaka za dokazivanje statusa hrvatskog branitelja iz DR bez obzira na dokaze koje branitelj posjeduje, samo zbog toga što neki službenik koji je primao plaću od te iste države nije učinio ono što je bio dužan učiniti.

Vlada je popustila pritiscima onih koji ovu državu nisu stvarali, koja im nije bila potrebna i koji tu istu državu ni danas ne smatraju svojom. Ostali branitelji šute. Čelnici udruga šute. A svaki od njih zna za bar po jednoga branitelja kojemu nije priznat status. Sramotno.

Istovremeno, ista ta Vlada prihvaća zahtjeve za priznavanje radnog staža i mirovine onih koji su s puškom u ruci ili radeći za strojem, u upravnom, sudskom, ili nekom drugom paradržavnom aparatu izvršili ili pomagali agresiju na Republiku Hrvatsku.

Ista ta Vlada koja je onemogućila hrvatske branitelje u ostvarivanju svog statusa, (koji sam po sebi ne donosi privilegija), a time i upisa radnoga staža za vrijeme provedeno u obrani države kojoj je na čelu, do sada je primila zahtjeve oko 20.000 agresorskih vojnika ili službenika pobunjeničke i agresorske tvorevine ili odmetnutih radnika koji su radili za korist te tvorevine.
U Republici Hrvatskoj je pokrenuta i već se vodi (za sad prikrivena) kampanja protiv hrvatskih branitelja i njihovih prava iz mirovinskog osiguranja. Traži se izbacivanje iz mirovinskog sustava svih koji su mirovinska prava ostvarili po posebnim propisima. Po kojim su propisima mirovinska prava ostvarili agresorski vojnici i ostali kojima je priznat, ili će u skoroj budućnosti to biti, radni staž i prava iz zakona o mirovinskom osiguranju? U koji fond su oni uplaćivali doprinose za mirovinsko osiguranje? Ako već nisu uplaćivali, je li im pravedna plaća za agresiju, ubojstva, paljevinu, razaranje, silovanje i pljačku, mirovina na račun države i naroda protiv koje su to sve radili? Kakvi su to ljudi koji (za sada) potajice pripremaju udar na prava hrvatskih branitelja iz DR, a šute o pravima agresora (ili ih odobravaju), kakva je to Vlada koja provodi tu perverziju i nasilje nad razumom i osjećajima branitelja i lojalnog građanina? Što reći o čelnicima nekih braniteljskih udruga koji šute o tome?

Pored toga Vlada RH troši milijarde kuna proračunskoga novca na financiranje drugih projekata kao što su izgradnja i opremanje kuća povratnicima koji u njima ne stanuju i neće stanovati, već prodaju obnovljene nekretnine ili dobiveni namještaj. Ista ta Vlada, po diktatu izvana priznaje stanarska prava bivšim korisnicima stanarskog prava i vraća im stanove koje su svojevoljno napustili ili im gradi nove. Ista ta Vlada, koja zakonom sprječava hrvatske branitelje u ostvarivanju njihovih prava, agresorima protuzakonito i mimo svake logike široke ruke daje i ono što im ne pripada ni po ljudskim niti po Božjim zakonima.

Slična, sebeljubiva (Sanaderova i Kosoričina) vlastoljubiva Vlast, poradi pukog opstanka, u osam godina vladavine uništila je sve desne političke stranke koje su im bili prirodni saveznici i čiju bi potporu imali besplatno, a kupuje glasove SDSS-a i pojedinih manjinskih predstavnika. Po nekim izračunima, proračunski deficit zadnje dvije HDZ-ove vlade nije puno veći od iznosa kojim su kupili lojalnost “koalicijskih partnera”.Sanader uništava HSP a na nacionalnu razinu izdiže Pupovca i SDSS!! Isti oni koji su nas ubijali i razarali u ratu (fizički) čine to i sada, u miru (financijski).

Teško bi u povijesti bilo naći sličnu perverziju. Pored svega navedenog, vlada Republike Hrvatske dogovara sa Vladom Republike Srbije organiziranje donatorske konferencije na kojoj bi se prikupila sredstva za zbrinjavanje (isključivo) srpskih izbjeglica iz Republike Hrvatske, kako onih koji se žele vratiti, tako i onih koji to ne žele. Njima će se zbrinjavanje osigurati u Republici Srbiji ili u Republici Srpskoj. Bez obzira jesu li otišli iz Zagreba, Rijeke, Varaždina i drugih sredina koje izravno nisu bile zahvaćene ratom.

Hrvate koji su terorom protjerani iz Vojvodine i drugih dijelova Srbije, te iz Bosne i Hercegovine nitko ne spominje. Tko će osigurati sredstva za njihovo zbrinjavanje?
Tko će se uz ovakvu Vladu brinuti o interesima Hrvata i Republike Hrvatske?
Hrvatski branitelji su organiziraju i započinju opravdane prosvjede (što će svaki pravi domoljub podržati), no i nama (braniteljima) moraju se postaviti neka pitanja.

Naime, mi branitelji se moramo upitati koji je i koliki dio naše krivnje u poprilično odmaklom procesu rashrvaćenja hrvatske države??? Moramo li mi imati skoro 1200 raznih braniteljskih udruga? Čiji je to interes? Mi branitelji moramo pogledati istini u oči, suočiti se sa poodmaklim procesom potkopavanja temelja države koju smo stvarali? Moramo se suočiti sa činjenicama da su nam sigurnosni i obrambeni sustav razoreni, da su nam mediji okupirani od strane onih koji ovu državu nisu htjeli ili su se aktivno borili protiv nje. Oružjem ili perom.

Svoje probleme moramo rješavati, ali i na druge načine. Moramo se uozbiljiti, organizirati i izaći na izbore, podržati one snage u koje imamo povjerenja, te postići rezultat koji će nam osigurati poziciju sa koje ćemo moći utjecati na sve bitne procese u državi, za poziciju koju će uvažavati sve stranke i sve vlade koje žele dobro Republici Hrvatskoj i Hrvatskom narodu, a koje će se bojati sve stranke i sve vlade koje ne žele dobro Republici Hrvatskoj i Hrvatskom narodu, te nas zbog toga razbijaju na beznačajne i bespomoćne patuljaste udruge, čiji su čelnici uglavnom opterećeni svojom sinekurom i interesom.

Sve drugo će biti borba sa vjetrenjačama, od lažnog obećanja do prijevare, od prijevare do razdora, od razdora do kupovine sitnih duša među nama, od kupovine sitnih duša do izdaje, od izdaje do stradanja najboljih među nama. I dokle tako? Do kada ćemo mi prosvjedovati tražeći ono što su nam pokrali? He li dovoljno samo prosvjedovati? Što očekivati od vlasti koja je dovoljna sama sebi? Što očekivati birokrata koji su umislili da su nedodirljive veličine? Što očekivati od ministarstva branitelja koje je puno dezertera, uštogljenih “pravnika”, koji ne da ne žele, nego “ne mogu” (nemaju kapaciteta) razumjeti branitelje niti njihove probleme. Što očekivati od “uvaženih” stručnjaka koji znaju sve što i kako se nešto ne može riješiti, kako staviti barijeru pred branitelja, kako mu zagorčati život.

Što očekivati od birokrata koji su izravno ili neizravno odgovorni za smrt više tisuća branitelja koje su svojim birokratiziranjem natjerali da dignu ruku na sebe. Nakon svakog samoubojstva hrvatskog branitelja iz DR neki od državnih tajnika ili načelnika resornih uprava u Ministarstvu branitelja bi trebao otići. Ne dati ostavku, nego biti smijenjen.

Kada bi u resornom ministarstvu radili branitelji, ali i u uredima državne uprave po županijama, stanje bi (vjerojatno) bilo puno bolje.

Što mi branitelji možemo očekivati od vlasti koja da bi opstala, da bi osigurala većinu u Saboru mora provoditi politiku kakvu diktiraju “koalicijski partneri” u zadnjih 15 godina?
Bilo bi neozbiljno i neoprostivo zaboraviti što su (reformirani ili nereformirani) komunisti učinili u samo jednom mandatu. (2000.-2003.). Obezvrijedili su sve vrijednosti za koje smo se borili. Nepopravljivo su razorili obrambeni, te obezglavili i strancima prepustili sigurnosni sustav.
U sve pore institucija države, ali i u medije, institucije kulture i sporta infiltrirali su svoje (u pravilu antihrvatske) kadrove, aktivirali i nagradili spavače (ostavljene snage iz perioda komunizma) i djecu partizanskih i komunističkih zlotvora. Prodali su banke i najjača javna poduzeća, te zadužili zemlju dvostruko više nego u periodu 1900. – 1999.godine, bez obzira na rat i obnovu. Bilo im je dovoljno samo 4 godine za učiniti sva navedena zlodjela.
Učinke ove, aktualne, još gore, komunističke, vlasti tek ćemo vidjeti.

Zbog svega navedenog dragi branitelji ako želimo spriječiti dalje rashrvaćenje i propadanje hrvatske države, ne treba nam “krovna udruga” čiji će čelnici bitii novi poslušnici i od vlasti prosjačiti sinekure i privilegije za sebe, treba nam organizacija, pokret “za Hrvatsku”, koja će ujedinjena na domoljubnom i katoličkom svjetonazoru, čestitom odnosu prema radu i poduzetništvu, socijalnoj osjetljivosti prema djeci, bolesnima starima i nemoćnima, ali i na beskompromisnoj borbi sa svim protuhrvatskim snagama, u svim porama društvenih djelatnosti, prerasti u pokret “za Hrvatsku, rad, stvaranje i razvitak”!

Ako želimo trajno zaštititi državu koju smo stvarali, moramo se boriti za sveopću lustraciju i progon svih koji su aktivno sudjelovali u represivnom komunističkom aparatu i na sveučilištima, (posebno u pravosudnom sustavu), koji su u bilo kom svojstvu radili za sigurnosno-obavještajne službe, koji su bili u “partijskim tijelima odlučivanja»”na svim razinama. Dok takve ne protjeramo iz državne službe i javnih ustanova i servisa neće biti moguć napredak RH.
Dakle, moramo se ujediniti i zajednički djelovati, ne Protiv (bilo koga), nego ZA HRVATSKU. Oni koji se nam budu smetnja će sami biti odgovorni za ono što će primiti kao plaću.
Na svu sreću i uz Božju pomoć uspjeli smo (nakon 15 godina) izabrati za Predsjednika RH normalnu osobu. Ženu. Hrvaticu. Ne (samo) etničku, nego političku Hrvaticu. Normalnu osobu, prihvatljivu svim građanima RH koji prihvaćaju postojanje bilo kakve Hrvatske države. Osobu koja je domoljub, čiste prošlosti, dobrih namjera, politički jasno usmjerenu ali umjerenu i u retorici i u političkom djelovanju.
Ova pozicija u izvršnoj vlasti na državnoj razini je osvojena i sa nje treba početi sa pripremama za proaktivno djelovanje sa pozicije Predsjednice RH.
Ciljevi tog djelovanja trebaju biti usuglašeni, izbalansirani i projicirani u vrijeme nakon pobjede domoljubne koalicije na parlamentarnim izborima, u smislu sagledavanja realne situacije u RH i mogućnosti našeg naroda, sa ciljem dugoročnog rješavanja problema braniteljske populacije u politički stabilnoj, sretnoj i gospodarski snažnoj Republici Hrvatskoj, vođenu od nove, prohrvatske, vlade.

Savjetnik za branitelje u Uredu Predsjednice RH, treba u suglasju sa predstavnicima branitelja izraditi precizan plan djelovanja (sadržajno, vremenski i dinamički) će savjetovati Predsjednicu u području braniteljske problematike, i sam djelovati tako da se Predsjednici osigura platforma za
prihvatljivu (nestranačku) retoriku u kojoj neće biti eksplicitnog opredjeljivanja, ali će implicitno biti jasno na koga se što odnosi.

U tom smislu, branitelji postupno, na dobro promišljen način trebaju mijenjati metode, sadržaj i dinamiku djelpvanja:

1. izvršiti temeljite pripreme za uključivanje u izbornu kampanju na strani politike
koja će bezuvjetno štititi nacionalne interese, biti spremni na dijalog sa braniteljima i
trajno rješenje braniteljske problematike, na strani onih koji sa nama dijele svjetonazor, ljubav prema domovini i Hrvatskom narodu i druge odrednice vrijednosnog sustava, i
2. započeti pripreme za proaktivno djelovanje prema vlasti, a za nas (branitelje).

U tom cilju mora se (prije preuzimanja vlasti) izraditi novi koncept trajnog rješavanja braniteljske problematike i strategija njegove provedbe. Branitelji se moraju nametnuti kao rješenje a ne kao problem. Mi to možemo.  Dužni smo i moramo iskoristiti preostali domoljubni i stvaralački kapacitet, a domoljubna vlast nas mora u tome poduprijeti.

Ilija Vincetić/Kamenjar.com

Nastaviti će se…

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari