Pratite nas

Analiza

BRANITELJI DANAS II

Objavljeno

na

Poštovani prijatelji, već nekoliko dana nas neprijatelji hrvatske države i naroda, na našu sramotu, prisiljavaju baviti se samima sobom.

[ad id=”93788″]

Osjetili su mogućnost konsolidiranja doljuljanih braniteljskih redova, ali i svakim danom, sve neizglednije mogućnosti otvaranja novih breša u našim redovima. Bar konvencionalnim arsenalom koji im je na raspolaganju. „Mi ili oni“! „Well give them hell“!!, otvorili su prostor za totalni rat. Tko danas pita za reforme? Koga zanimaju gospodarska pitanja? Nadam se da je sada jasnije zašto je Milanović grčevito, cijeli svoj mandat, a poglavito zadnjih 15 mjeseci, branio neobranjivo.

Ministra, bez hrvatskih branitelja, Predraga Matića i njegovu protubraniteljsku, protuhrvatsku svitu. Ujedinjeni branitelji su stvorili samostalnu, ponosnu Republiku Hrvatsku, vojnu silu koja se, (preko noći), iz „ružnog pačeta“ (u očima svjetske elite vojnih stručnjaka i analitičara) prometnula u gordog, prekrasnog „labuda“ i u sramotni, bezglavi bijeg natjerala zločinačke četničke horde, koji nikada hrvatsku državu nisu „nacrtanu“ mogli vidjeti, a još manju ju prihvatiti kao svoju. Četiri godine štetočinskog, protuhrvatskog mandata „kukuriku“ koalicije, su proces disolucije Hrvatske države i njenih institucija, predaleko odvele. Istina ne dovoljno daleko. Za dokrajčiti svaku autentičnu političku volju Hrvata kao naroda u smislu „demosa“ i bilo kakve Hrvatske države, temeljene na toj volji, bio im je nužan još jedan mandat. Mandat koji im se „raspršio“ ispred nosa, u vidu „lastina repa“! I to nisu, i ne mogu podnijeti. „Well give them hell“!!, zaprijetio je gubitnik (koji tu činjenicu nema kapaciteta osvijestiti) imenom Zoran Milanović, i pozvao „posrnule anđele“ u boj. Ujedinjeni branitelji bi opet mogli ustati, i stati na branik duboko ranjene Domovine. Ujedinjeni branitelji, na čelu sa Hrvatskim ministrom, domoljubom, na dobrom programu, bi mogli opet obraniti i uskrisiti domovinu. Zbog toga žestoki udar na branitelje. Na ministra. Bilo kako se on zvao. Ako pokaže domoljublje, ako je politički Hrvat, ako je odlučan, ako je istinski branitelj, a ne lažac i krivotvoritelj, ako želi ujediniti i ojačati braniteljski korpus, ako želi reći NE ponižavanju, dezorijentiranju i atomiziranju branitelja, biti će na udaru antihrvatskih snaga, čak i kada bi bio svetac. Dugo godina se bavim „braniteljskom problematikom“ i vjerujem da sam na tragu cjelovitog programa koji bi ponudio prihvatljiva rješenja za najveći broj braniteljskih problema. Prethodnih dana objavio sam dva nastavka. Danas objavljujem ovaj, treći. U pripremi ih imam još. Vjerujem u skoro imenovanje novog Ministra Hrvatskih branitelja i nadam se da će imati sluha za suradnju.

Piše: Ilija Vincetić/kamenjar.com

BRANITELJI DANAS II

STRUKTURA I BROJ NEZAPOSLENIH BRANITELJA

Kao što je prethodno rečeno, malo se govori o tome da je veliki dio braniteljske populacije bez posla i bilo kakvih prava, a dio njih je bez braniteljskog statusa.
Neki od ovih branitelja živi u neljudskim uvjetima, izolirani od svih, pa i od braniteljskih udruga, koje su (nažalost u velikoj mjeri) postale same sebi svrhom.

Nesretnom intervencijom Vlade Republike Hrvatske u Zakon o pravima hrvatskih branitelja…. (mislim da se radi o Zakonu objavljenom u NN 92/05) ukinuta je mogućnost dokazivanja sudjelovanja u Domovinskom ratu (status branitelja), što je posljedica klasičnog načina razmišljanja nesposobnih (nedobronamjernih) birokrata, a grubo su povrijeđena prava branitelja koji (iz različitih razloga) do tada nisu pokretali pitanje svog statusa.
Na žalost, u stvarnosti, unutar ove skupine, imamo najveći broj branitelja nepovoljne obrazovne strukture, koji ne posjeduju (za poslodavce) poželjne vještine i navike, umanjenih su radnih sposobnosti (utjecaj posljedica rata), nisu obuhvaćeni socijalnim niti programima resocijalizacije, ne konkuriraju niti su konkurentni na ionako oskudnom tržištu rada.
Svim ovim nepovoljnim okolnostima unatoč, veliki je broj tih branitelja sposobno za rad ili sa preostalim stupnjem radne sposobnosti, koji bi mogli biti radno aktivni.
Po podacima do kojih sam ja mogao doći, oko 30 000 hrvatskih branitelja ne radi i nije obuhvaćeno nikakvim programima resocijalizacije.
Znatan je broj branitelja koji zbog poodmaklih godina, zdravstvenog stanja ili obrazovanja nisu konkurentni na tržištu rada, a do mirovine (koju treba zaraditi) imaju još desetak i više godina, i bez ikakve šanse za zaposlenje.
Točan broj takvih branitelja iz ove pozicije ne mogu precizirati, no to se vrlo lako može utvrditi unutar sustava.

Pored toga, jedan broj branitelja je oglašen potpuno nesposobnim za rad (opća nesposobnost) ali bi se i na njih mogli odnositi određeni oblici korisnog aktiviranja, kao sastavni dio okupacijske terapije.
Obrazovna struktura nezaposlenih branitelja je (uglavnom) nepovoljna, a realna mogućnost prekvalificiranja ili doškolovanja je mala, uglavnom zbog toga što je skupa i realno, za to je (zbog poodmakle životne dobi) preostalo malo vremena.

Ovu populaciju treba aktivirati (reaktivirati) u svestrano osmišljenom procesu zapošljavanja branitelja i izgradnji sustava mjera samopomoći koji treba (inicijalno) zadovoljiti nekoliko bitnih uvjeta:

1. –neće zahtijevati visoku stručnost i posebne vještine,
2.-mora uključivati branitelje starije životne dobi i različitih stupnjeva fizičke sposobnosti,
3. -mora se odvijati u „gospodarskim nišama“ koje neće negativno utjecati na postojeće tržište rada (neće konkurirati mladim nezaposlenim ljudima, nego bi se branitelji zapošljavali na poslovima koji nisu zanimljivi mladim ljudima), a u slučajevima da projekt uspije, te da se i dio mladih ljudi bude želio uključiti u proces, treba predvidjeti i takvu zakonsku mogućnost,
4. -treba se težišno oslanjati na proizvodnju i to onih roba (dobara) koje imaju osigurano tržište,
5. -neće zahtijevati znatnija financijska sredstva za pokretanje i provedbu,
6. -mora se oslanjati na mogućnosti domaće industrije u pogledu proizvodnje potrebne opreme,
7. -mora udovoljavati zahtjevima ekološke i biološke prihvatljivosti, te ekonomske opravdanosti,
8. -ne mora osiguravati ekstraprofit, ali mora osigurati ekonomsku samoodrživost,
9. -mora se odvijati unutar zakonodavnog okvira RH, koji neće biti u suprotnosti sa pravnom stečevinom EU.

Brojem i strukturom nezaposlenih branitelja se (koliko je meni poznato) nitko do sada nije ozbiljno bavio, a poznato je da se ne može govoriti o ozbiljnom rješenju ako nam nije dobro poznat problem. (Temeljem krivih ili nepotpunih podataka teško je donijeti ispravnu odluku).
U tom smislu bi bilo nužno što prije prikupiti podatke o ovoj kategoriji branitelja.

PROBLEMI DEFINIRANJA I KONZUMIRANJA BRANITELJSKIH PRAV, TE PRAVCI TRAŽENJA RJEŠENJA

Na početku treba naglasiti da su SVE VLADE nakon 2000.godine olako mijenjale Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz DR i članova njihovih obitelji, te da su prava branitelja, (uglavnom) u kontinuitetu reducirana, na (više ili manje) perfidan način, ali je tijekom tih 15 godina među braniteljima stvoreno nepovjerenje prema vlasti (kod nekih i strah od gubitka prava) i izazvane njihove reakcije koje su (i kod dobronamjernih) stvorile privid o braniteljima kao „borcima za vlastita,(ionako velika) prava“, a zlonamjernima su dali materijala za sustavne napade na branitelje. Ti materijali su korišteni za konstrukciju poluistina koje su (poznato je) puno prijemčivije od laži, a nerijetko su poslužile i kao „schlagwort“ (inače bezidejnoj) masi dežurnih kritičara svega što je povezano s braniteljima i Domovinskim ratom.

Prvo pitanje koje treba postaviti i na njega zajedno sa braniteljima potražiti i javno obznaniti odgovor je:
„Treba li prava hrvatskih branitelja iz DR uskladiti sa trenutačnim mogućnostima državnog proračuna (reducirati), ili tražiti alternativna rješenja za poštivanje dostignutog stupnja prava hrvatskih branitelja (ili čak poboljšanje nekih rješenja), bez dodatnog opterećenja državnog proračuna“?.

Osobno smatram da će, i pored najbolje volje, a s obzirom na postojeće trendove koji se gotovo sigurno neće značajno promijeniti u prvoj godini (ili polovini) mandata nove vlade, biti nužno osmisliti novi strateški pristup rješavanju pitanja hrvatskih branitelja, otvoriti široku javnu raspravu u koju uključiti najveći mogući broj branitelja i tražiti njihovo aktivno sudjelovanje, potporu i (bar u početku) žrtvu.
Braniteljima treba pristupiti otvoreno, argumentirano i pošteno te tražiti angažman, razumijevanje i žrtvu, ali i ponuditi rješenja, ciljeve i vremenski okvir, uzimajući u obzir:

a) -ograničene mogućnosti državnog proračuna,
b) -dugoročnu neodrživost mirovinskog fonda,
c) -nepostojanje fonda solidarnosti,
d) -dosadašnji pogrešan odnos državnih institucija i udruga prema braniteljima (odnos prema braniteljima se nije temeljio na razvijanju modela samopomoći i samoodrživosti u smislu proaktivnog djelovanja branitelja prema tržištu rada, sa izuzetkom projekta braniteljskih zadruga, nego se branitelje sustavno isključivalo iz svijeta rada i guralo na margine, te se od njih stvaralo ovisnike o državnom proračunu).

HDZ, zajedno sa koalicijom, ne smije (u predizbornoj kampanji) upasti u zamku davanja nerealnih obećanja kako bi pridobio najveći broj braniteljskih glasova koji će mu biti nužni za pobjedu, ali mora na vrijeme ući među najširi krug branitelja, posebno onih koji nisu ostvarili nikakva prava i ponuditi im aktivnu ulogu, afirmirati ih kao skupinu koja opetovano može „spasiti Republiku Hrvatsku“ i ponovno od njih zatražiti „žrtvu“ za spas svoje Domovine, uz predočenje konkretnih ciljeva i čvrsto jamstvo da neće biti izigrani. Branitelji će to (uvjeren sam) prihvatiti.

Braniteljima koji su do sada ostvarili određena prava treba jamčiti zadržavanje istih, ali ih također treba uključiti u projekt.

Braniteljima koji nisu ostvarili nikakva prava treba ponuditi uključivanje u svijet rada, za početak, unutar posebnog projekta zapošljavanja uz potporu države, i (kao jako bitno), donošenje novog Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz DR i članova njihovih obitelji, koji će sveobuhvatno i trajno riješiti njihove probleme i jamčiti prava u skladu s mogućnostima Republike Hrvatske.

Od presudnog značaja je ovo provesti otvoreno, dobronamjerno, bez „miniranja“ koje će braniteljima otežavati ostvarivanje njihovih prava, ali će i dio odgovornosti delegirati na same branitelje, naravno, u mjeri u kojoj je to realno.

ODNOS MEDIJA PREMA BRANITELJIMA I NJIHOVIM PROBLEMIMA

O odnosu većine medija prema hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata se vrlo teško može govoriti kao o dobronamjernom.
Branitelji su u mainstream medijima godinama prikazivani u negativnom svjetlu tako da su već izgrađeni stereotipi o braniteljima kao nazasitim parazitima koji samo traže neke privilegije, nemaju senzibiliteta za težak život i oskudicu većine umirovljenika i nezaposlenih, skloni su incidentnom ponašanju, neobrazovani, primitivni itd.
Rijetko se o braniteljima govori pozitivno, već su (do sada) uspješno marginalizirani, a nastoji ih se getoizirati.

Hrvatska Demokratska Zajednica kao stranka, i sve njezine poslijeratne vlade svojim nečinjenjem (ili nedovoljnim činjenjem) snosi dobar dio odgovornosti za ovo stanje u medijima, poglavito zbog toga što su taj prostor (bez borbe) prepustili udbašima, komunistima i jugoslovenima, odnosno njihovoj djeci i unucima koji se sustavno iživljavaju na braniteljima.

Treba biti kritičan i prema neiskrenom odnosu Vlada Ive Sanadera i Jadranke Kosor prema braniteljima.
Istina, za razliku od politike otvorenog neprijateljstva prema braniteljima koje je provodila
Vlada Ivice Račana to je bio napredak, ali nije bitno poboljšano stanje braniteljske populacije.
O aktualnoj vlasti ne treba trošiti riječi. Ukratko ona je maliciozna, razorno djeluje na Hrvatsku državu i društvo, pa i na branitelje.

Vlada u dolasku će morati puno vremena i energije posvetiti suzbijanju ovih pojava (sredstvima i metodama prihvatljivim demokratskim društvima).
Nedopustivo je da se braniteljima i tematici vezanoj za braniteljsku populaciju na javnoj televiziji (u specijaliziranoj emisiji) daje minutaža i termin isto kao i kućnim ljubimcima.
Nedopustivo je da se uz svaki incident, umjesto drugih biografskih podataka koji ih pobliže određuju, obavezno navodi: -„razvojačeni branitelj, branitelj liječen od PTSP-a i sl.“.
O pozitivnim stranama kao što su volontiranje, humanitarni rad, dragovoljno darivanje krvi i sl. nikada se ne navodi da se radi o hrvatskim braniteljima.
Uključivanjem branitelja u politički život (koji ne podrazumijeva dociranje i „popovanje“ o svim pojavama kao što je to činio SUBNOR za vrijeme komunističke diktature), u svijet rada (sve branitelje sukladno njihovima mogućnostima uključiti u svijet rada, bilo kao dio okupacijske terapije, potpore socijalnim programima ili kao dijela tržišno uspješnog poslovanja), u svijet kulture i športa, sigurno će se promijeniti negativna slika o braniteljima kao „pobjednicima u ratu i gubitnicima u miru“ u sliku koja će prikazivati branitelje kao „pobjednike u ratu i miru“.

ODNOS BRANITELJA PREMA SEBI I SVOJOM PROBLEMIMA.

Ni branitelje i braniteljske udruge se ne može u potpunosti exkulpirati od odgovornosti za stanje u kojemu se nalaze.
Branitelji su i sami doprinijeli tome da budu „izmanipulirani“, mnogi su se odali porocima, neradu, letargiji, beznađu, stihiji, a dio se prodao za sitni interes.,
Od boraca za slobodu domovine, koji su bili spremni dati svoje živote, mnogi su se pretvorili u ovisnike o proračunskim sredstvima na svim razinama, bez volje, snage i integriteta.
Što se, u međuvremenu, dogodilo?
„Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona soliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze“!

Nebitno čijom krivnjom, dogodilo se upravo to. Obljutavili smo. Bačeni smo van. Gaze po nama.
Vjerujem da sam u pravu kada kažem da je prva velika pogreška napravljena ranih devedesetih i to u redovima tada vladajuće stranke, kada su pojedini političari, kao svoju, prihvatili podvalu rukovodećih ljudi u SIS-u da je nužno pod apsolutnu kontrolu staviti zapovjedni kadar HV i policije, „depolitizirati“ vojsku i policiju i na taj način otvoriti put infiltriranju starih „provjerenih“ kadrova.
Na čelu vojnih i civilnih službi sigurnosti instalirani su ljudi iz vrha bivšeg sigurnosnog sustava, kojima primarni cilj nije bila kontraobavještajna zaštita sustava zapovijedanja, sigurnosno osiguranje izvođenja bojnih djelovanja, stvaranje preduvjeta za zakonito ponašanje postrojbi i pojedinaca u smislu poštivanja odredaba međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, sprječavanje organiziranog kriminala i (na taj način) postavljanje temelja sigurnosnog sustava države.
Umjesto toga provodi se špijuniranje zapovjednika i uglednijih branitelja sa ciljem njihovog eliminiranja i otvaranjem prostora za postavljanje „svojih“ ljudi.

Relativno brzo je izvršeno „depolitiziranje“ HV i policije, ali tako da su uklanjani domoljubni, čestiti zapovjednici a postavljani „nepolitički“ kadrovi iz bivšeg sigurnosnog sustava i JNA.

I SOL OBLJUTAVI!! ČIME ĆE SE ZEMLJA SOLITI??

Prva udruga hrvatskih branitelja iz DR utemeljena je na osnivačkom saboru 09. siječnja 1993.godine u Zagrebu pod nazivom Udruga Hrvatskih Dragovoljaca Domovinskog Rata, skraćeno UHDDR.
Popis ciljeva udruge u osnivanju govori o tome da je dio branitelja na vrijeme uočio u kojem smjeru će se razvijati procesi «depolitiziranja» i «demokratiziranja», pa su kao ciljevi udruge navedeni:
-reguliranje statusa dragovoljaca Domovinskog rata
-zaštita i zakonsko reguliranje socijalne i pravne zaštite svih članova udruge,
-sudjelovanje u radu državne Komisije za pronalaženje i kažnjavanje ratnih
zločinaca te ratnih profitera i dezertera,
-konačno oslobođenje svih okupiranih područja Republike Hrvatske,
-učvršćivanje i obrana Republike Hrvatske braneći ustavnost i zakonitost,
-prijedlog za promicanje članova udruge u časničke i dočasničke činove prema
zaslugama,
-osiguranje uvjeta reprofesionalizacije i prikladnog zapošljavanja članova,
-zastupljenost članova u državnim institucijama,
-osiguravanje uvjeta za aktivno sudjelovanje u svim oblicima društvenog i
političkog života,
-promicanje tjelesne kulture (šport i rekreacija) radi unaprjeđivanja opće
sposobnosti članova,
-pružanje stručne i druge pomoći pojedincima unutar udruge.

Kao što rekoh, već iz ovog popisa ciljeva udruge u osnivanju, vidljivo je da su procesi eliminiranja „soli zemlje“ uočeni relativno rano, ali nažalost, nije se reagiralo na vrijeme.
Naime, političke strukture (i vlasti i oporbe), naravno, svaka zbog svojih interesa, zajedničkim snagama su provele gore opisani proces.

Snage oporbe, u to vrijeme većinski HSLS iz čiste ljubomore i zavisti, smatrajući da je većina zapovjednog kadra u HV i policiji bezuvjetno uz HDZ, pristaje na sramotnu ulogu destabiliziranja vladajućih ne birajući sredstva, a SDP (malobrojan, kompromitiran svojom ulogom u osamostaljenju i obrani RH), uglavnom u samoizabranoj poluilegali, „ostavljenim“ snagama infiltriranim u sve političke stranke, državnu upravu i javne službe, medije, uz okupaciju vojnog i civilnog sigurnosnog sustava, svim silama djeluje na eliminiranju najboljih zapovjednih kadrova i otvara prostor za inkorporiranje svojih, umivenih, demokratiziranih i depolitiziranih kadrova.

Kadrove „iz bivšeg sustava” (u vojsci, policiji ili civilnim strukturama), koji su se iskreno uključili u stvaranje, obranu i izgradnju neovisne Republike Hrvatske sustavno difamiraju, blate i kriminaliziraju, i tako (rukama HDZ-a) neutraliziraju i/ili od njih stvaraju besplatne (ogorčene) neprijatelje HDZ-a.
Dio političara vladajuće stranke (HDZ-a), neki u ulozi „ostavljenih“ snaga SKH, a drugi svjesni svoje minorne uloge u osamostaljenju i obrani RH smatra da će u svojim sredinama biti veći i jači ako eliminiraju ugledne branitelje i vojne zapovjednike.

Neki branitelji se ne snalaze, neki su oportunisti i koriste pružene prilike, a dio, uglavnom zapovjednika, (uviđajući da im predstoji borba za goli opstanak) se sam povlači, dok je dio eliminiran i progonjen od strane sigurnosnih službi (koje su u rukama komunista, udbaša i jugoslavena) i uz svesrdnu pomoć vladajućih.

Čelnici udruga nerijetko okupljaju branitelje u interesne skupine i smisao njihovog postojanja je ostvarenje pojedinačnih i partikularnih interesa, vodstva udruga postaju nedodirljiva i odvojena od članstva, „instrumentalizirana“ od vladajućih, što dovodi do osipanja članstva, samoizolacije ili atomiziranja udruga.

Na žalost, sukobi među braniteljima se odvijaju na razini ostvarivanja premoći u raspodjeli „plijena“ koji se kao samilost iskamči iz državnog ili proračuna jedinica lokalne samouprave.
Ukoliko vlast na dolasku želi jaku i utjecajnu braniteljsku populaciju, prema braniteljima mora nastupiti otvoreno, među njima podržati ljude koji imaju organizacijske sposobnosti, koji osjećaju bilo braniteljske populacije, žive sa njima i uz njih, koji nisu puki pozeri i apologeti birokratiziranih struktura vlasti, koji će se beskompromisno boriti za interese i prava branitelja, ali pri tome ni u jednom trenutku neće zanemariti mogućnosti hrvatske države niti će dopustiti
ugrozu njenih interesa.
Udruge se mora demokratizirati, ukrupniti, a branitelje aktivirati i educirati.
Moraju se osmisliti i oživotvoriti programi samopomoći, aktivizma branitelja prema sklonostima, afirmirati opći interes u odnosu na partikularni i pojedinačni, a interese hrvatskog naroda i države staviti iznad svega.
Ovdje se mora javno i bez ustezanja reći: – „Branitelji (u organiziranom obliku) ne mogu i ne smiju stupati u saveze i suradnju sa političkim strankama, te sa pokretima i udrugama, koje u svom programu negiraju (ili relativiziraju) hrvatsku državotvornu doktrinu, koje promoviraju zločinačku komunističku ideologiju, bilo koji totalitarizam, koji promoviraju save država iz članka 141. stavka 2. Ustava RH, koje svojim činjenjem ili nečinjenjem ugrožavaju političku suverenost (uz ogradu članstva u EU kao gotovog čina) i teritorijalni integritet RH“.
Nova vlada ne smije ponoviti pogreške prethodnih i u ministarstvo hrvatskih branitelja iz DR instalirati podobne, nesposobne, pozere, čiji je jedini doprinos progurati se na pozornicu, domjenak, obljetnicu, itd.

Moraju se pronaći ljudi koji su sposobni okupiti i pokrenuti braniteljsku populaciju.

Koji imaju konkretne sposobnosti, kojima branitelji vjeruju, (možda oni koji su ih vodili u ratu), koji neće biti „kamen oko vrata“ novoj Vladi. (Nova Vlada će morati plivati, i to u nemirnim vodama, te joj najmanje treba kamen oko vrata).

Ilija Vincetić/kamenjar.com

>BRANITELJI DANAS – Branitelji se moraju nametnuti kao rješenje a ne kao problem.

>BRANITELJI DANAS – Prvi dio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Kako se samo usuđuje…

Objavljeno

na

Objavio

Na sjeveru Europe postoji jedna fina država, fini neki ljudi, fini telefoni, (fino mito) … U toj državi su fine i prosječne plaće i iznose samo nekih cca 4 000 €. Zanimljivo, ta fina država i zove se Finska.

Sve nešto lijepo, krasno i fino, pa čak su i najuspješniji u povlačenju sredstava iz EU fondova i s rekordnih 56,0 %, koliko su do sad povukli i isplaćeno im je,  uporno stoje na vrhu ljestvice u Grafikonu ispod.

Fina ta država Finska!

Na sjeveru Europe, ali malo zapadnije ako pogledamo globus ili zemljovid ( samo da Zemlja nije okrugla) postoji još jedna fina država i zove se Irska.
„Obećana zemlja“ u kojoj  je isto sve baš nešto lijepo i krasno, čak je i trava zelenija nego u nekim drugim državama. Čak imaju i veći BDP po stanovniku od jedne fine Finske, a kamoli ne od jedne jadne, siromašne i „lijene besposličarske“ Hrvatske.

I u Irskoj sve nešto lijepo i krasno i uz zeleniju travu, pa čak su i oni drugi na ljestvici u EU po povlačenju sredstava iz EU fondova s visokih 50,0%, koje im je naravno i isplaćeno i natječu se s Finskom: Tko će više – Tko će brže!

Kako neki kažu, „što južnije – to tužnije“, eto, na jugu Europe nalazi se i jedna malena zemlja s tisuću otoka, beskrajnom ljepotom, Nacionalnim parkovima, najljepšim plažama, dobrim i radišnim ljudima, ….

Ta država zove se Hrvatska i na ljestvici o povlačenju sredstava iz UE fondova uporno zauzima posljednje 28. mjesto, uporno. To su sigurno neki nesposobni ljudi kojima je još u sjećanju ona TV emisija dragog nam čovjeka Mladena Kušeca, ali samo  legendarne riječi, „Patuljci pojma nemaju“!

Sve lijeno, lupež do lupeža, nesposobni, nepismeni, …jer da nije tako zar bi bili zadnji na ljestvici država EU po povlačenju sredstava iz EU fondova koji su do sad uspjeli povući, eto, jadnih i bijednih 23,0 %.

Ponukan jednim člankom na jednom „hrvatskom“ internetskom portalu pod naslovom: „Hrvatska ponovo najgora u EU po povlačenju novca iz fondova: povučeno samo 17% odobrenog“, a što sam mogao drugo nego provjeriti istinitost navoda veleumnih „analitičara“ i „stručnjaka“.
Čitajući već sam naslov, proplakao sam….suza suzu stiže…jedva sam tu noć i prespavao budan.

Kako čovjeku – Hrvatu ne bi došlo plakati kad mu netko uporno servira da je Hrvatska najgora, ma ne u EU, već u cijelom sunčevom sustavu i sva sreća da nemamo podatke iz Galaksije jer bi i tamo po nekim autorima i „stručnjacima“ sigurno bili najgori.

Ovaj Grafikon je točan i kaže da je RH najgora!

No, je li baš tako kako nas opisuju „stručnjaci“, veleumni „analitičari“ i ostali kojekakvi „kuriri“ loših vijesti po društvenim mrežama među kojima se, na žalost, ponekad pronađu i imena svjetskog glasa i hrvatskih znanstvenika!?

NIJE! ( ili u prijevodu: MALO MORGEN! )

Kakav bih ja to bio „samouki“ analitičar da nisam sve i osobno provjerio?! Otvorio sam stranicu: (https://cohesiondata.ec.europa.eu/overview ) i malo „šetao“ prostranstvima podataka, usporedbi, računao, opet uspoređivao, išao od zemlje do zemlje, kopao podatke i gle čuda: točno je, a ništa točno nije!

Hrvatska nije najgora!

1. Mjesto na ljestvici – Grafikonu zauzela je Finska s „osvojenih“ 56,0%,  odnosno s do sad isplaćenih 2 112 360 175,00 €. Bravo za Finsku!

2. Mjesto na ljestvici –Grafikonu zauzela je Irska s „osvojenih“ 50,0 %, odnosno s do sad ukupno isplaćenih 1 678 104 488,00 €! Bravo za Irsku!

28. Mjesto na ljestvici – Grafikonu, ujedno i posljednje, zauzela je najmlađa članica EU koja je primljena tek 01.07.2013. s „osvojenih“ 23.0 %, odnosno s do sad isplaćenih 2 227 153 082,00 €! Jadno za Hrvatsku!

Čekaj malo, čekaj malo, Rodijačeeee….. ‘ko je ode lud?

Hrvatska na zadnjem mjestu, a isplaćeno joj više nego prvoplasiranoj Finskoj i drugoplasiranoj Irskoj, a isplaćeno nam je više nego njima , a mi zadnji! Svašta!
Koja je ovo matematika, Bože moj!?!?

Znači, Ministarstvo kojemu je na čelu gospođa Gabrijela Žalac je uspjela sa svojim timom odraditi više projekata i izvući više novca, ali se to ne prizna i zato je RH zadnja.

U redu, takva su pravila jer se ide po postotnim bodovima, a ne po ukupno isplaćenim sredstvima.
No, što je ponukalo mnoge „naše“ analitičare da nam godinama „sole pamet“ kako smo uvjerljivo najgori, a to rade i dan danas?!?!

Naravno da sve napisano treba potkrijepiti i dokazima i sličicama (nije „Životinjsko carstvo“) jer slike nekako najbolje govore i kažu više od riječi.

Finska! Super! Nemam riječi prigovora!

Irska! Bravo! Nemam riječi prigovora!

Iz slika poviše, jasno je vidljivo da od početka i jedna i druga država, (kao i skoro sve ostale zemlje EU) rade „kako Bog zapovijeda“.

A sad malo šok! HRVATSKA!

Na sve tri slike žutom bojom je označen početak ( EU fondovi: 2014. – 2020.)
( 2014. – 2015. su svedene pod zajednički nazivnik 2015. u svim Grafikonima.)

Slobodno se poslužite povećalom ili mikroskopom ako ne možete uočiti žutu crtu (stupac) aljkavosti, nemara, nerada i „rezultata“ „naše „ 12. Vlade RH na čelu s g. Z.M. i sagledajmo dobro zbog čega smo na posljednjem mjestu ako se ljestvica računa samo po postotnim bodovima.
Za one koji ne vide, ne žele vidjeti ili žele i dalje prikriti i prikrivati „rezultate“ Partijske vlasti u RH, možda na slici ispod bolje uočite jednu malenu crvenu točku koja bi u stvarnosti trebala biti stupac. E to je Partija!

(Napomena: Grafikon poviše je zaključen 31.12.2018. i već su podatci zastarjeli, ali dovoljno govore o temi i što NIJE napravila Partijska vlast sa svojim satelitima na početku EU fondova za razdoblje 2014. – 2020.)( ako ne vidite opet ovu crvenu točku –„stupac“, molim, obratite se svom oftalmologu. Hvala!)

Moram napomenuti da ulaskom na link stranice poviše objavljenom je samo za one s računalima jer gdje god pomaknete „miš“ na bilo koju državu, odmah će vam se pokazati mnoge brojke i to neka vam bude „crta vodilja“ iz koji se možete uvjeriti u točnost prezentiranih podataka i usporedbi svake vrste. Naravno, kako podataka ima i previše u ovoj kratkoj analizi osvrnuo sam se na najupečatljivije, tj. na Finsku, Irsku i Hrvatsku.

Kako nam se godinama pokušavaju servirati upakirane LAŽI i neistine, tko zna, možda netko i progleda i vidi i uvjeri se da RH NIJE najgora članica EU obitelji i svatko tko to potencira svojim izjavama, objavama, analizama, člancima, sigurno nešto nije u redu s takvima. Razloga ima puno, ali istina je samo jedna.

Danas je puno jasnije i komu smeta ministrica Gabrijela Žalac i zbog čega.

Danas je puno jasnije i tko želi prikriti i sakriti nemar, nerad, aljkavost i „rezultate“ Partijskog „rada“, a oni su se „jadni“ pune dvije godine trudili da RH i ostane na zadnjem mjestu po svemu.

OSTAVKA!

Odmah i sad, ma što sad, jučer! Ma kako si je tamo neka ministrica Gabrijela Žalac uopće usudila sa svojim timom raditi za Hrvatsku i još izvući iz EU fondova više od Finske i Irske!

 KATASTROFA!

 Dvije godine za redom, 2014. i 2015., sav „rad“ i „uspjeh Partije“ ministrica Gabrijela Žalac je „bacila u vodu!!

Pa zna li uopće ona koliko je napora i upornog nerada utrošeno u dvije godine „naše drage Partije“ i njezinih satelita i sad sve „baciti u vjetar“? SRAMOTA! Odmah ju treba tužiti i cijeli njezin tim i to Komitetu CK SKH!

Komu danas nije jasno da Hrvatska napreduje, takvima je ionako sve suvišno tumačiti i takvima sigurno ne treba „bacati biserje pod noge“! Jedino je izuzetno zanimljivo da je „naša“ desnodesnica“ i „ljevica“ „ruku pod ruku“ kao da su vezani pupčanom vrpcom kad su u pitanju napadi na najbolju 14. Vladu RH na čelu s g. Andrejom Plenkovićem!

Kao „šlag na tortu“ svemu ovom moram dodati još jednu sliku tj. podatak. U trenutku nastajanju ovih redaka na stranicama: Europski strukturni i investicijski fondovi ( https://strukturnifondovi.hr/ ), stoji podatak o trenutno otvorenih 79 natječaja u ukupnoj vrijednosti u iznosu od 10.074.551.899,00 HRK!

I bez da spomenem da je u zadnjih tjedan dana zaključeno nekoliko Natječaja u vrijednosti od cca 5 milijardi kuna. Naravno, dežurni krivac je, ZNA SE, ministrica Gabrijela Žalac!

Bilo kako bilo,

Hrvatska ide dalje unatoč i usprkos,

a komu smeta, neka pati jer patit’ će još i više!

( https://kamenjar.com/ovo-su-rezultati-ministrice-gabrijele-zalac-i-njezinog-tima/ )

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Dijanović: Velikosrpstvo u novome zamahu

Objavljeno

na

Objavio

Tanjug
Velikosrpska ideologija i dalje živi i proizvodi sve luđe ideje i mitove

Od Garašaninovih Načertanija 1844. godine, Karadžićeva Srbi svi i svuda 1849., preko Stojanovićeva Srbi i Hrvati (‘do istrage naše ili vaše’) 1902. i Moljevićeve Homogene Srbije 1941. do Memoranduma SANU-a 1986. kontinuitet velikosrpske ideologije ostao je neprekinut. Unatoč porazima u ‘ratovima devedesetih“ (kako ih Srbi zovu), velikosrpska ideologija, duhovno poticana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC), i dalje živi i proizvodi sve luđe i luđe ideje i mitove. Tko god barem površno prati srpske medije, znade o čemu govorimo. U Srbiji postoji barem stotinjak svakodnevno dežurnih velikosrpskih udarnika koji iz dana u dan, iz sata u sat na nizu nacionalnih i lokalnih televizija neumorno peru mozak srpskom narodu i održavaju mit o ‘nebeskoj Srbiji’ i Srbima kao predmetu mržnje i ugroze okolnih naroda. Svaki i najmanji incident koji se dogodi u okolnim državama, a ima veze sa Srbima (npr. netko opali čveger Srbinu u seoskoj birtiji na Banovini) medijski se uzdiže na razinu međunarodnoga skandala. Ako je potrebno i otvoreno lagati, preuveličavati ili izmišljati o drugima – velikosrpski udarnici u tomu imaju neprocjenjivoga dara i iskustva.

Srbi su vječito ugroženi pa se tako danima govori o incidentu sa srpskim vaterpolistima u Splitu (ponašanje koje se ne može opravdavati, ali bi, s obzirom na to da je riječ o očiglednoj provokaciji, slično prošli i Dinamovi navijači da su se na rivi šetali u Dinamovim dresovima), no u rijetko se kojemu srpskom mediju moglo nešto više doznati o incidentu koji se upravo tih dana dogodio u Kruševcu gdje su dva tamnoputa igrača Napretka od strane navijača napadnuta mentalnim šipkama. Kult ugroženoga Srbina podrazumijeva da Srbin može biti jedino žrtva, a nikada i ni u kome slučaju krivac.

Bjelosvjetska urota protiv Srba i srpstva

Bjelosvjetska urota protiv Srba i srpstva provodi se na svim razinama: ustaše, Šiptari, Nijemci, Amerikanci, Bugari, Rumunji, nacionalni Crnogorci, Muslimani, Vatikan i svi ostali, osim možda Rusa, urotili su se da unište Srbiju, a sve zato što su Srbi strašno bitan narod, najstariji narod svijeta iz kojega je, kako po srpskim televizijama naučava Jovan Deretić, potekao i sam Isus Krist. Nema toga naroda koji nije potekao od Srba, pa čak i veliki ruski narod, pa zato, upozoravaju neki srpski naučnici, ne treba govoriti o Srbima kao o ‘malim Rusima’, nego o Rusima kao o ‘malim Srbima’. Tamo gde se slava slavi, šljivovica gde se pije, nebesko je naše carstvo, Bog je rodom iz Srbije, slušamo u jednoj popularnoj srpskoj pjesmi koja se izvodi po televizijskim programima. U drugoj pak pjesmi slušamo: Nebo je plave srpske boje. A u njem stanuje srpski bog. Oko njega anđeli srpski stoje. I služe Srbina boga svog! Ako bi netko pomislio kako je ovdje riječ o guslarskoj poeziji nakon popijene litre šljivovice, gadno bi se prevario. Jedan od spomenutih velikosrpskih udarnika, novinar, književnik i redatelj Milan Vidojević još davno je objasnio: Srbi su, za razliku od svih drugih naroda, pravljeni u svemiru! Oni su predodređeni za narod kontrolora nad drugim narodima koji su pravljeni na zemlji. Vidojević pritom nije marginalac koji gusla velikosrpsku poeziju nakon popijenoga vrča bunike, nego ugledni intelektualac koji često nastupa u emisijama za politiku i kulturu.

Navedenim udarnicima: Deretiću i Vidojeviću, ali i Dejanu Lučiću, Dragoslavu Bokanu, Jovanu Peinu, Ratku Dmitroviću, Radovanu Damjanoviću, Miroljubu Petroviću, Vojislavu Šešelju, Draganu Petroviću, Aleksandru Rakoviću itd. (mnogi od njih imaju vrlo vjerojatno i medicinsku dijagnozu), zajedničko je neumorno potenciranje jasenovačkoga mita u suludim milijunskim brojkama. Kao što je nedavno u emisiji Suočavanje rekao mladi srpski politolog Aleksandar Vujović (1992. godište), glavni urednik portala Novi standard: uz svetosavski i kosovski mit potrebno je kao konstitutivni mit srpske ideje inaugurirati i jasenovački mit. A na tome se već dobrano radi: ne postoji niti jedan dan, a da se u srpskome medijskom prostoru ne objavljuju izmišljotine o logoru Jasenovac. Uskoro te će laži dobiti svoj izraz u filmu koji će režirati Emir Kusturica. U isto vrijeme dok ističu kako su Hrvati opsjednuti mržnjom prema Srbima, velikosrpski trabanti svakodnevno se s nevjerojatnom mržnjom bave Hrvatima. Kada bi Hrvati, kao objekt patološke mržnje, nestali, velikosrpski bi ideolozi izgubili smisao svoga postojanja ili bi, alternativno, svoju mržnju još snažnije projicirali prema Albancima ili Muslimanima.

Više od stoljeća i pol ispiranja mozga dovelo je do toga da je velikosrpski narativ (kult ugroženoga Srbina, svojatanje teritorija okolnih država, tvrdnje kako su okolni narodi porijeklom Srbi) u Srbiji postao mainstream (elite moderiraju mišljenje naroda, a posebno su to mogle činiti u prošlim vremenima). Kao što smo već pisali na stranicama Hrvatskog tjednika, srpski novinar Teša Tešanović u jednome je hrvatskom podcastu bio vrlo jasan oko toga pitanja: ‘Isto kao što Hrvati imaju neke stvari oko kojih nitko ne spori, nešto što ni najveći liberal među Hrvatima ne će reći kako to nije točno, takve stvari postoje i kod Srba. Kod Srba, 99.99 posto Srba smatra Hrvate Srbima. To čak i najveći srpski liberali smatraju.’

Velikosrpstvo kao psihopatologija

Memorandum 2

Velikosrpska politika 1986. iznjedrila je Memorandum SANU koji je i službeno objavljen u tadašnjem tisku. Dvadeset i pet godina kasnije, 2011., u vremenu kad vojvoda Tomislav Nikolić dolazi na predsjedničku funkciju, a Vučićev SNS počinje uživati simpatije većine srpskih birača, napravljen je Memorandum 2 (također djelo akademika), koji tehnički nije uobličen kao službeni dokument, ali je proslijeđen kao interni dokument svim članovima srbijanske vlade. Cilj je ovoga dokumenta spašavanje Srbije nakon poraza u prošlim ratovima, u smislu postizanja ravnopravnosti sa zemljama na koje je Srbija izvršila agresiju. Memorandum 2 sadrži upute kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja te kako ju montiranim sudskim procesima staviti u ravnopravan položaj sa zemljama u okruženju. Ključan način kojim se pozornost međunarodne javnosti želi skinuti sa Srbije podizanje je optužnica i pokretanje sudskih postupaka koji će se pred srbijanskim pravosuđem voditi protiv građana Hrvatske, BiH i Kosova (sjetimo se slučaja Purda i Marić). U Memorandumu se predlažu i načini kako destabilizirati vlade susjednih država i kako u tim državama provocirati nezadovoljstva i nemire, jer – kažu memorandumaši – u političkim nestabilnim zemljama slabi se oštrica optužbi protiv Srbije. Jedan od pisaca Memoranduma 2 otac je bivšega srpskoga predsjednika Borisa Tadića – Ljuba Tadić. On je pak upravo tih dana kad je nastao Memorandum 2 bio vrlo eksplicitan u izjavi za jedan srpski medij: ‘Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikad prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu’.

U jesen 2017. srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić predložio je donošenje tzv. deklaracije o pravima Srba. Tportal je 27. rujna 2017. izvijestio: ‘Predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik i predsjednik Srpskoga narodnog vijeća iz Hrvatske i saborski zastupnik Milorad Pupovac u srijedu su tijekom razgovora u Banjoj Luci dali podršku izradi deklaracije o pravima i zaštiti Srba u regiji. (…) Deklaracija o zaštiti Srba u regiji ideja je srpskoga predsjednika Aleksandra Vučića. Deklaracija bi trebala obuhvatiti pravo na uporabu srpskog jezika i ćiriličnoga pisma, zatim pravo na proučavanje i njegovanje srpske kulture, pravo na proučavanje srpske povijesti i njegovanje srpske slobodarske tradicije, očuvanje nacionalne geografije, pravo na očuvanje i zaštitu srpskoga kulturno-povijesnog naslijeđa i pravo na informiranje na srpskom jeziku’.

Ono što je najavljeno u jesen 2017. finalizirano je 4. ožujka 2019. u Srijemskim Karlovcima. Ministar kulture i informiranja Republike Srbije Vladan Vukosavljević i ministrica prosvjete i kulture tzv. Republike Srpske Natalija Trivić potpisali su 4. ožujka 2019. godine u Srijemskim Karlovcima Povelju o srpskom kulturnom prostoru, kojom su definirane smjernice za jedinstvenu kulturno-prosvjetnu politiku srpskog naroda. Pod srpskim kulturnim prostorom podrazumijeva se, kako je navedeno u dokumentu, prostor na kojem je srpski narod u dugom povijesnom trajanju živio ili još uvijek živi, ostavljajući tragove materijalnoga i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina.

Iako su tijekom potpisivanja Povelje izrečene ‘pacifističke’ rečenice o tomu kako Povelja nije samo na korist srpske kulture i tradicije nego će biti od koristi i drugim narodima s kojima Srbi dijele isti geografski, povijesni i kulturni prostor (vjerojatno su i Garašanin i Karadžić bili uvjereni kako će svojom politikom silno koristiti okolnim narodima), Vukosavljević je (ne mogu velikosrbi, kao niti guja iz Šume Striborove skriti svoj zmijski jezik) prilikom potpisivanja povelje o srpskome kulturnom prostoru rekao: ‘Na srpskom kulturnom prostoru, od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gdje god živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi, moći će se provoditi jedinstvena kulturna i obrazovna politika.’

Niti Grci, niti Rumunji, niti Mađari, niti Talijani, naravno, da ne trebaju strahovati zbog navedenih Vukosavljevićevih rečenica. Srbija nije ’91. napala ove države: nije granatirala niti Temišvar niti Budimpeštu. Ne trebaju toliko strahovati niti Makedonci premda velikosrpski primitivci redovito Makedoniju zovu ‘južnom Srbijom’. Kad je u pitanju kulturološka agresija, oni koji trebaju strahovati jesu Hrvati jer su u novome kulturnom memorandumu očito Dubrovnik i Kotor označeni kao srpsko kulturno nasljeđe.

Svojatanje hrvatske kulture Kotora i Dubrovnika

Kotor je grad i općina na obali Bokokotorskoga zaljeva, jednoga od najljepših zaljeva svijeta. Kulturno nasljeđe u Bokokotorskome zaljevu hrvatsko je i katoličko nasljeđe. Oko 60 posto crnogorskoga kulturnog blaga upravo je nasljeđe hrvatskog naroda koji je živio, a danas u ostatcima ostataka živi na području Bokokotorskog zaljeva. Ovaj je zaljev 1921. istrgnut iz sastava hrvatskih zemalja, odlukom kojem je Boka kotorska izdvojena iz Dalmacije i pripojena Zetskoj oblasti. Komunisti na čelu s Milovanom Đilasom kasnije su samo legalizirali otimačinu prve Jugoslavije. No hrvatsko i katoličko nasljeđe ostalo je, pa je i bl. Alojzije Stepinac prilikom posjeta zaljevu rekao da ‘svaki kamen Boke kotorske dovoljno jasno kazuje visoku kulturnu razinu hrvatskoga življa, ujedno je najbolji dokaz tko je zapravo autohtoni element Boke kotorske’. Proglašavati hrvatsko i katoličko nasljeđe Boke kotorske srpskim nasljeđem može jedino bolesni um velikosrpskoga primitivca. A još bolesniji um imaju oni koji dubrovačku književnost proglašavaju srpskom književnošću. A ne radi se pritom samo o političarima. I ovdje, kao i u drugim projektima, kolo vode akademici i intelektualci. Svojatanje dubrovačke književnosti djelo je srbijanskoga akademika Mire Vukasnovića, glavnoga urednika knjižnice Matice srpske u Novome SAD-u i urednika Petra Milosavljevića koji su Marina Držića i Ivana Gundulića proglasili srpskim piscima.

GudlićO svojatanju dubrovačke književnosti pisao je akademik Mirko Tomasović u knjizi Raspre i rasprave (2012.). Kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića – pita se Tomasović u ovoj knjizi – kad su toga najvećega hrvatskog komediografa stoljećima ignorirali. U Srbiji je Držić postavljen na pozornicu tek 1946., kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište iz Subotice. Hrvatska se poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća dobrano gundulizira, metrički i leksički, a ta je pojava u srpskoj istodobnoj poeziji potpuno izostala. Dokaz hrvatske pripadnosti dubrovačke književnosti je i činjenica da su hrvatski pjesnici ranog romantizma imali uzore u Ivanu Gunduliću, Ignjatu Đurđeviću, Hanibalu Luciću, dok su se srpski obraćali onome što su imali, narodnoj i folklornoj poeziji. Marin Držić i Ivan Gundulić nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik, pisali su na latinici i bili katolici, pa ne mogu ni po čemu biti srpski pisci, a niti ‘dvojni pisci’, kako ih umjereniji velikosrbi nazivaju. Tomasović u spomenutoj knjizi citira srbijanskoga književnog povjesničara Jovana Skerlića, koji je zapisao: ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti (…) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom’.

Prema Tomasovićevu istraživanju, uključivanje dubrovačkih pisaca u srpsku literaturu javlja se tek sredinom XIX. stoljeća, kao neposredan refleks Garašaninova političkog manifesta Načertanije, s jasnim aspiracijama prema južnoslavenskim izvansrpskim teritorijima. ‘Ministar u njegovoj vladi (Garašaninovoj, nap. D. D.), Stojan Novaković, napisao je Istoriju srpske književnosti (Beograd, 1866. i 1867.), a čini se da je od te knjige započelo uključivanje literature nastale na tlu Dubrovnika u srpske priručnike, monografije, hrestomatije, antologije, čitanke, s eksplicitnim ili implicitnim znacima prisvajanja, što traje i danas’.

Još jedan uradak iz velikosrpske kuhinje

Kasnijem svojatanju dubrovačke književnosti pridonijela je pojava tzv. Srba katolika u Dubrovniku. O tome Karadžićfenomenu dosta je toga napisano, no korijene toga pokreta, koji nikada nije masovnije zaživio, treba tražiti s jedne strane u tadašnjoj slobodarskoj percepciji Srbije nakon borbe protiv Turaka i uspostave Kneževine Srbije (mnogi su Hrvati sve do 1918. imali pogrješnu percepciju Srbije i Beograda), a s druge strane dominantno u propagandističkom djelovanju Vuka Karadžića koji je od prosinaca 1834. do travnja 1835. boravio i propagandno djelovao upravo u Boki kotorskoj i Dubrovniku. Nakon njegova boravka u Dubrovniku rođen je pokret Srba katolika, a prvi Srbin katolik bio je Medo Pucić u čijoj je kući Karadžić boravio. Srpski nacionalist Laza Kostić u knjizi Katolički Srbi (str. 9.) to je i priznao: ‘Tek od druge polovine XIX. veka počinju da se pojavljuju i Srbi koji nisu pravoslavni: i Srbi katolici i Srbi muslimani’.

Ono što predstavlja identifikacijsku iskaznicu svakoga velikosrpskog dokumenta narativ je o srpskoj ugroženosti kao izraz kulta ugroženog Srbina. Naravno da se i u novome kulturnom memorandumu govori o ugroženosti srpske kulture, o dugoročnoj političkoj strategiji nepriznavanja, prikrivanja i relativizacije i o pojavama genocidnoga karaktera prema Srbiji koje su prisutne sve do danas. Summa summarum: Povelja o srpskome kulturnom prostoru predstavlja kulturni memorandum, tj., da budemo precizniji, još jedan uradak iz velikosrpske kuhinje koji pseudopacifističkim diskursom i eufemizmima želi skriti svoj pravi velikosrpski karakter. Filip Lukas pisao je da svaki narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi i da ga upravo ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Napad na hrvatsku kulturu koji Povelja čini stoga je napad na hrvatski narod.

Da je Hrvatska ozbiljna država, onda bi se velikosrbima koji prisvajaju hrvatsku kulturu (iskompleksirani činjenicom što su Srbiju gotovo potpuno zaobišli humanizam, renesansa i barok) samo konstatirala medicinska dijagnoza. Problem je u tomu što Hrvatska i sama financira velikosrpske tiskotine koje iz broja u broj udaraju na same temelje moderne hrvatske države. Problem je i u tomu što je velikosrpstvo penetriralo i u same hrvatske državne institucije pa je tako još prije nekoliko godina u hrvatskome Ministarstvu kulture o potporama knjiga odlučivao bivši obavještajac tzv. SAO Krajine.

Problem je što Hrvatska nema nekoga modernog Izidora Kršnjavoga koji bi kao ministar kulture bio svjestan da ‘u teškoj borbi za opstanak naroda kultura je jak i sjajan štit’. Pred koju godinu imali smo ministra kulture koji je razumio kolika je važnost kulture, no njegov mandat nije dugo trajao. Pseudokulturnjaci popeli su se na zadnje noge da ga smijene. I zato danas ponovno imamo grotesku: u situaciji dok Srbija svojata tuđe kulture, pa i hrvatsku kulturu, hrvatski porezni obveznici putem kulturnih institucija financiraju propagandističke uratke kao što je film Posljednji Srbin u Hrvatskoj.

O tempora, o mores, živio hrvatski progres!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari