Pratite nas

Branitelji, dokle ćemo biti “tigrovi od papira”?

Objavljeno

na

U ime demokracije namnožila se četnička gamad. Svakim danom sve ih je više i sve su glasniji. Međutim, ti koji se sada predstavljaju kao “aktivisti za ljudska prava”, članovi nekakve Antifašističke lige, Documente i brojni drugi, u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata uglavnom su bili u “munchen divizijama”.

kids_tiger_paper_toySada nam ti i takvi, 23 godine od početka srpske agresije, “popuju” da je rat bio “dogovoren”, da je za njega kriv prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, da je Oluja bila sramna vojno-redarstvena akcija i tome slično. Skupina nekakvih propalica okupila se i ispred zagrebačke Katedrale i javno su protestirali što su hrvatski branitelji dočekali Junaka hrvatskog Domovinskog rata Darija Kordića s ovacijama. Ta izdajnička skupina zamjerila je i biskupima Košiću i Pozaiću što su podržali dolazak Kordića.

Ali, dok se ova omanja skupina okuplja da usred glavnoga grada tobože odaju počast žrtvama koje su navodno pale s hrvatske strane u vrijeme rata, ni glasa od njih protiv agresora: Srba, Crnogoraca, zločinačke JNA i domaćih izdajica, u čiju skupinu možemo i njih pribrojiti. Njima nije važno tko je kome prvi ušao u dvorište, tko je agresor, a tko žrtva. Tim glumcima najvažnije je da se bore za “pravdu”, a pravda je za njih isključivo poraz na četničkoj strani. Kako su hrvatski branitelji mogli, tko im je dopustio da se brane u vrijeme rata od srpskih i inih zločinaca? Što branitelji nisu bili poput njih, poput zečeva koji su pobjegli čim se oglasio prvi pucanj? Kad su se pojavili prvi “aktivisti” koji su uvidjeli da je, zamislite, u ovom krvavom ratu, bilo žrtava i na drugoj strani?

Teršelićkini plaćenici

Teršelićkini plaćenici

Tek nakon tri-četiri godine nakon agresije! Tada su uvidjeli da Hrvatska pod zapovjedništvom najvećeg Hrvata dr. Franje Tuđmana ostvaruje hrvatsku državu, da nije pala, pa su i ti “aktivisti” odmah počeli primati debele donacije pretežno iz inozemnih izvora samo s jednim ciljem- uništio sve što su hrvatski branitelji ostvarili u krvi!

Titovi partizani nakon II. svjetskog rata progonili su sve i svakoga do početka Domovinskoga rata  koji nisu bili na njihovoj strani. Je li bilo tako ili nije? Dovoljno je bilo da vas netko prijavi da dišete “poput Staljina”, ili da ste si pustili brkove poput ovog svjetskog zločinca, odmah ste završili na robiji, na Golom otoku, Lepoglavi, ili Staroj Gradiški. Na stotine  tisuća je bilo onih koje su odmah ubili, poput psa, jer nisu bili za Tita i partiju. Sada se dobrim dijelom javljaju njihova djeca (kruška ne pada daleko od stabla) pa su se odmah uključili u “mirovne organizacije”, pričajući nam priče kako su i hrvatski branitelji bili ratni i ini zločinci, bez obzira što su se branili te da ih treba “na vrbe”. Tko je ubio, pitaju oni, nevinu obitelj Zec, tko je ubijao u Ahmićima, tko je ubijao Srbe u Vukovaru, Gospiću – pita ta sirovina. Ali, kad im kažete Hrvatska je doživjela agresiju, morali smo se braniti, oni okreću glavu, zatvaraju oči i uši, prave se većim psihičkim bolesnicima nego jesu.

Je li bi Amerikanci ili Izraelci dozvoli da im u njihovo dvorište dođe skupina bolesnika i drži lekciju, zbog čega su ratovali u Vijetnamu, Iraku  ili zbog čega to čine u Afganistanu? Što bi učinili Izraelci i njihovi vojnici da netko u njihovu glavnom gradu svaki čas protestira zbog čega napadaju Palestinu, uhićuju njihove vođe, rastjeravaju njihove obitelji, itd., i tako redom.

Što na sve to kažu brojne hrvatske braniteljske udruge, a poglavito one stradalničke? Navodno da ih  ukupno ima oko tisuću petsto. Taj ogromni braniteljski korpus, kako reče jedan yugonostalgičar, pretvorio se u tigra od papira i nitko ga se na žalost ne plaši! Eto, što se dogodilo nakon prve Konvencije hrvatskih branitelja u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu? Ništa. Što se dogodilo kad su oslobođeni Drljo i Krajina, pripadnici časne Antiterorističke jedinice Lučko za navodne zločine u Gruborima?

Ništa. Da, dogodilo se da nam je jedna četnikuša zvana Teršelič držala lekciju i objasnila da je hrvatski sud  pristran. Branitelj branitelja, za razliku od partizanskih mulaca, najradije bi utopio u čaši vode! Titovi partizani bez problema održavaju četničke fešte u Kumrovcu i drugdje, ali kad svoje obljetnice obilježavaju pobjednici Domovinskoga rata, eto ti “JNA zvezdaša” koji odmah dižu buru, jer im se pričinilo nešto crno pred očima! Oni se i dalje bore protiv fašista i ustaša, jer u protivnom njih ne bi bilo. A gdje su ti ustaše i fašisti? Pa, pobili su ih partizani, odmah nakon II. svjetskog rata, bez suda i suđenja. Sada braniteljima navodno uzimaju i dobar dio mirovina. Što je sljedeće na redu? Većina medija je pod strogom kontrolom onih koji su trenutačno na vlasti. Političari su nas “rastočili” kao vino. Što bi na sve to rekli oni koji su dali svoje živote za – Hrvatsku?

Ako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, pa i Slovenija doživjeli agresiju, a jesu, onda naši dragi hrvatski i ini četnici (kako da vas drugačije nazovemo, možda njihovim sljedbenicima?) odgovorite na jedno: što je bilo prvo: kokoš ili jaje? Možda ćete na taj način bolje shvatiti (kad ste već prespavali rat) što se događalo na ovim prostorima, poglavito od Vukovara, Srebrenice, Škabrnje, Kijeva, Osijeka, Gospića, Virovitice, Knina, Karlovca, Zadra, Šibenika, pa sve do Dubrovnika.

Što ta četnička gamad (kako da ih drugačije nazovemo) nije bila toliko glasna kad su Srbi euforično dočekivali svoje ratne zločince, ili pak kad danas uzdižu četnika Dražu Mihajlovića?

Ili, što bi svi oni radili od nas, hrvatskih branitelja i članova naših obitelji, da smo kojim slučajem izgubili rat?

Mladen Pavković/kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari