Pratite nas

Komentar

Branitelji imaju samo veliko srce, svoje ožiljke i rane i svoj ponos

Objavljeno

na

Prosječni Hrvat danas čita o uhićenju zagrebačkog gradonačelnika, o novoj haljini Jelene Rozge, o pet recepata za zimnicu ili o čemu već ne, ali većina ih ne zna da dok oni ugodno surfaju po bespućima Interneta, naši branitelji, stopostotni invalidi, ljudi čiju kalvariju u posljednjih dvadeset i više godina ne možete niti zamisliti, da ti ljudi od jučer sjede na ulici, noće u vrećama za spavanje na travnjaku usred grada i usprkos teškom fizičkom i psihičkom stanju se ponovno bore.

Ovog puta se bore protiv drugačije nepravde, a ovoga puta neprijatelj je iznutra. Taj neprijatelj je samo Ministarstvo, koje u novom nacrtu Zakona o braniteljima miče riječ hrvatski i radi ka izjednačavanju naših branitelja sa našim agresorima i krvnicima. Naime, svi koji su bili u bilo kojem ratu i borili se sa bilo koje strane – svi oni će se po novim zakonu tretirati jednako.

Ne govorim ovdje o osnovnim ljudskim pravima. Svi ih imamo, radi se o pažnji i brizi koju branitelji zaslužuju, barem po priznanju toga da se njihova žrtva uvažava i cijeni. Ipak, čini se da to hrvatske medije ne zanima. Čini se ta nepravda nije zanimljiva, a ako se i kakva slična braniteljska tema obradi, kao da se osjeti gorčina prema braniteljima u svakom tekstu koji čitamo. Pa od kuda sada to?

Da je spremnost stavit život na crtu i otići u obrambeni rat najveća žrtva na koju osoba može pristati, to je svim dragovoljcima bilo jasno i svi su na to bili spremni, ali da ratnike gotovo neminovno čeka veliko i grubo otrežnjenje jednom kad se vrate – to mnogi nisu znali. Ovaj efekt da se od veličanja ratnika kao junaka klima vrlo brzo okrene protiv naših spasitelja poznat je u psihologiji.

61006394-branitelji-prosvjed-ministarstvo

Opasnost prođe, život se normalizira, mi nastavimo dalje i ponovo živimo sa uvjerenjem o pravednom svijetu gdje svako dobije ono što je zaslužio, a ovaj susjed bez nogu koji već dvadeset godina ne može spavati jer ga progone iste slike rata… Kao da je podsjetnik vremena kojih se ne volimo sjećati. Vremena nesigurnosti, kada nismo bili svog života gospodar, kada nam je trebao taj netko drugi da nas čuva i kada su dobri i nevini ginuli. Taj rat koji je nam je danas tako dalek, njemu je živ kao da je bio jučer, a ideja nama se to nikako ne uklapa u današnji život ili probleme. I onda, kada tražimo krivca, okrenemo se lako prema njemu, podsjetniku da život katkada može bit okrutan i nepravedan, Tada taj jedonom junak bude okarakteriziran kao ratni profiter koji je „sam kriv za svoje stanje“, a uz to kriv i za stanje u kojem nam je država danas. I možemo li pasti niže?

Ali nije to bez lijeka. Kada bi današnje klince upoznali sa braniteljima, kada bi im se pristupilo sa poštovanjem i zahvalnosti, kada bi im se trudili pomoći i kada bi postojala klima zahvalnosti i poštovanja ljudi bi znali kako se ponašati prema braniteljima i invalidima domovinskog rata. Ljudi bi razumjeli njihovu žrtvu i prihvatili ih kao moralne ideale i kao vodilju za buduće generacije. No to se nije dogodilo.

Treba li nas to čuditi? Zamjenik ministra maše prstima i u zraku navodi citate kada govori o PTSP-u i hrvatskim braniteljima, kao da su „Takozvani PTSP“, „Takozvani branitelji“, „Takozvani rat“ i „Takozvane žrtve“. Taj takozvani državni službenik, čiji posao je da bolje od svih nas pozna, živi i brani interese osoba zbog kojih njegov resor, da ne kažem država postoji, taj takozvani službenik prvi omalovažava naše branitelje.

Ali nažalost, branitelji nemaju PR stručnjaka, branitelji ne plaćaju desetke tisuća kuna marketinškim agencijama kao što to rade naši političari da ih vikend radionicama trenirani stručnjaci uče kako govoriti, kako lukavo formulirati rečenice, kako najbolje gledati u kameru i smješkati se. Branitelji nemaju urednike i novinare koji će plasirat njihove priče, napadati i blatiti neprijatelje i zataškavati afere. Branitelji nemaju ni zgodnu glasnogovornicu ni pažljivo pisane izjave novinarima. Branitelji imaju samo veliko srce, svoje ožiljke i rane i svoj ponos.

Ali, kažete vi, branitelji možda ne trebaju ništa od toga jer govore istinu? Nisu oni smutljivci i lažovi da ih treba medijski ušminkavati. Nažalost, da su istina, dobra namjera, poštenje i hrabrost recept uspjeha, flaširanu vodu nitko ne bi kupovao, Coca-Cola ne bi bila najprodavanije piće, korumpirani političar se ne bi birao već treći put u ured i smiješio sa predizbornih plakata, a riječ branitelj ne bi asocirala na ludog paranoičnog niškoristi agresivnog državnog parazita sa „takozvanim PTSP-om“ i „TAKOZVANIM problemima“. Umjesto toga, mi i dalje kupujemo smeće, biramo smeće i mrzimo one koji nas bezuvjetno vole.

Riječ branitelj bi nas trebala asocirati na nešto što je moralno najviše, nekoga tko je bio spreman dati sve, nekoga i je dao sve, nekoga tko se odrekao života kakvog mi imamo i poklonio ga nama.

Zamislite danas neku nepravednu situaciju: otvorite nekom vrata, a ne kaže vam hvala; ukrade vam parkirno mjesto pred očima, dobije povišicu, a manje radi. Grozno, zar ne? A sada zamislite da za nekoga date obje noge, provedete život u krevetu sve dok vam dekubitus ne pojedu ostatak tijela, dok vas ne napusti i tračak nade, dok vaša obitelj ne pati u financijskim mukama, a vi im ne možete pomoći, da sve to date i potom na vas pljunu, nazovu vas lažovom, i po novinama vas razvlače kao kakvu karikaturu dok vas svi oko vas za koje ste se borili ne zamrze.

Branitelji bi i to trpili i u tišini nosili svoj križ. Patnja i žrtva nisu ništa novo za ove ljude, ali nemojte im oduzeti cilj, nemojte im oduzeti nadu u bolju državu, nemojte ih omalovažavati, nemojte ih tjerati da vam pokažu kroz što prolaze, jer te slike nisu lijepe.

Ako vam treba motivacije, pogledajte ovaj video:

sjetite se Vukovara, poslušajte himnu, opipajte barjak, i ako možete pogledajte naše branitelje danas (i ne brinite se oko takozvanog PTSPa, naši branitelji su vidjeli puno gore pa im nije ništa. Barem tako naš zamjenik tvrdi). Učinite sve to, a onda otiđite i dajte im potporu. Proširite vijest prijateljima na Facebooku, pošaljite pismo ministarstvu, dignite glas. Ako na ovom bojištu padnemo, dobili smo bitke kao nacija, ali smo izgubili rad kao ljudi.

braniteljski.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari