Pratite nas

Kolumne

Branitelji moraju imati privilegije da bi ostali imali prava

Objavljeno

na

Tužno je promatrati cjelokupnu situaciju s prosvjedima hrvatskih branitelja, ali nažalost, to nije samo tužno. Odnos prema hrvatskim braniteljima reprezentativni je manifest društva u cjelini. Gledati video prijenos prosvjeda branitelja ispred crkve sv. Marka na Markovom trgu je samo jedan od načina da se uvidi prodornost nehumanog ponašanja i niskih moralnih standarda koji su zahvatili određene vladajuće političke grupacije.

Nije stvar smisla, razloga ni politike. Stvar je dostojanstva

Nesmotreno, rekli bi neki, a glupo, rekli bi oni odvažniji svakako je slanje interventne policije na branitelje. Iako je predviđeno vrijeme za prosvjed ono od 8 do 22, ono nikako ne može biti primjenjivano na isti način prema braniteljima, kao npr. prema nekim drugim prosvjednicima. Ne, ne bi to trebalo biti tako jer netko drugi ima manja prava nego hrvatski branitelj, već upravo zbog društvene empatije. Po strani možemo ostaviti pitanje je li braniteljski prosvjed smislen ili besmislen, razložan ili bezrazložan, politički motiviran ili možda ne, ali po strani nikako ne možemo ostaviti činjenicu da su ti ljudi hrvatski branitelji, i to mahom oni koji su 100% ratni invalidi. Nisam sociolog, ali smatram da kao društvo nipošto sebi ne smijemo dozvoliti da naknadno dislegitimitiramo društvenu skupinu koja je ugrožena, te koja je kroz svoje suze i svoju krv najbolje pokazala kako se voli domovina.

[ad id=”68099″]

Često kada sam u Zagrebu znam otići do Savske 66. Ne zbog toga što smatram da je prosvjed jedini ili najbolji način za ostvarivanje ili očuvanje određenih prava, ne zato što se bezuvjetno slažem s ovim ili onim što nam branitelji iz Savske kažu, već zbog razgovora s tim krasnim ljudima. Možda bi i npr. premijer Milanović da ima tu notu čovječnosti u sebi da pa da sasluša i razgovara s ljudima koji su mu omogućili da se on sada može zvati premijerom Hrvatske, shvatio da i nije sve tako crno, a ni bijelo. U Savskoj, među svim svjedočanstvima koje sam čuo od branitelja, jedno mi se posebno urezalo u sjećanje. Riječ je o čovjeku kojemu su iz puške izrešetali dijete u naručju. Ogavno i neodgovorno, krajnje bezobrazno i podlo je slati interventnu policiju da tog čovjeka odvlači s Markovog trga, trga simbola glavnog grada republike za koju je on krvario, a njegovo dijete poginulo.

Jesu li hrvatski branitelji igdje dobrodošli?

Bez obzira na to je li netko nekad u pravu ili možda nije, stvar šireg društvenog konsenzusa bi svakako trebala biti intuitivna osjetljivost na slučajeve kao što je ovaj. A on nije jedini, dapače, veliki broj branitelja koji već mjesecima štrajkaju proživjeli su slične, iste ili još gore tragedije. Ne mogu za sve vrijediti ista pravila. Ne treba ni naglašavati da je odlika zdravog društva postojanje privilegiranih društvenih kategorija. Tako npr. kada vidimo trudnicu u tramvaju, logičan slijed događaja zdravog i socijalnog čovjeka je da se trudnici ustane i ustupi joj mjesto ako ga spomenuta nema. Također, ako smo u banci u podužem redu i vidimo baku koja jedva stoji na nogama, nekakav društveni bonton bi bio propuštanje iste. Po tom modelu bi se svakako trebalo odnositi i prema hrvatskim braniteljima, a pogotovo onima koji su vojni invalidi. Svjedoci smo opće urote protiv hrvatskih branitelja. Ponavljam, ne mora se svatko slagati sa zahtjevima koje branitelji imaju, ni ja sam se ne slažem sa svim, ali nedopustivo je da čelni čovjek jednog od najčitanijih hrvatskih medija bahato poruči braniteljima da Zagreb nije njihov grad, njihovo selo. Također, naglasio je da hrvatski branitelji u Zagrebu nisu kod kuće te da nisu dobrodošli. Ja bih prije rekao da on nije dobrodošao u Zagrebu, jer on utajom poreza oštećuje državu čiji je Zagreb glavni grad. Kada je već tako sofisticiran, mene zanima gdje su branitelji dobrodošli ako ne u glavni grad republike za koju su krvarili?

U isto vrijeme, na prekrasnom trgu, branitelj se na vratima crkve šuta po podu kao lopta od strane pojedinih interventnih policajaca. Mene zanima na koji to način mirni braniteljski prosvjed ugrožava ikoga, te zašto bi se od njih stvarali državni neprijatelji? Nesusretljivost, bahatost i neprimjereni ponos koji prati ministre, a i premijera sadašnje vlade su zapravo stvar koja će najviše koštati njih. Premijer Milanović odbijanjem razgovora (ne samo s braniteljima, nego i s ostalima) radi sebi nepopravljivu štetu prije parlamentarnih izbora. Upravo po tom primjeru možemo zaključiti koliku količinu mržnje i svojevrsnog prijezira Zoran Milanović ima kada ne može prijeći preko toga ni pod cijenu svoje političke egzistencije. Ništa bolja nije ni druga politička opcija koja mudro iskorištava hrvatske branitelje po tempiranom rasporedu, a u isto to vrijeme igra mudru igru laskanja i nezauzimanja stavova. Čast pojedincima. Ruku na srce, u drugoj političkoj opciji ih barem ima.

Stvari moramo pospremati u kontekst, a ne gledati kroz prizmu dojmova

Ono što zapravo želim naglasiti je ta zajedljivost koju hrvatsko društvo ima. Zakoni, bili oni ovakvi ili onakvi, nikada i nikako ne mogu biti tumačeni po principu kumulativnosti koju smo takvu kakva je naslijedili od nekih prošlih režima. Hrvatskog branitelja nitko nema pravo strašiti, prijetiti uporabom sile niti ga šutati pred crkvom. Svaka društvena kategorija ne može biti tretirana po univerzalnom obrascu. Podržavali mi prosvjede, zahtjeve, načela ili neke druge stvari o kojima branitelji ovih dana govore ili ne, naša je dužnost suosjećati s patnjom koju su ti ljudi prošli i još prolaze. Rane, izgubljeni članovi obitelji, ožiljci koji su svakim danom sve veći, suicidalne misli, depresije i sve ostalo što prati te istinske heroje koji su bili tu dok su nam današnji vladajući kalkulirali i pisali ratne dane u c pisanku moramo sagledati u odgovarajućem kontekstu, a ne da nam se događaju stvari kojih se svaki Hrvat treba stidjeti.

I za kraj, uistinu mi je žao interventnih policajaca koji su poslani na branitelje. U svakom žitu ima kukolja, ali tu su bili i ljudi koji su i sami jednom bili branitelji. Njima nije bilo lako na razmeđu profesionalnosti i duha. To su vrijedni hrvatski ljudi koji sebi ni svojoj obitelji ne mogu priuštiti da sutra ostanu bez posla. Pišem to zbog komentara koje sam vidio na društvenim mrežama. Ne, njih ne treba osuđivati. Treba osuditi one koji njima rukovode, i to zbog toga što se interventna policija šalje na mirne Hrvate umjesto da napokon netko posjeti i dilere drogom koje u PU zagrebačkoj znaju po imenu, prezimenu i nadimku. Pospremimo stvari u kontekst. Branitelje gledati na jedan, interventne policajce na drugi, trudnice na treći, stare i nemoćne na četvrti način itd. Tada, uz dobru volju, postoji mogućnost da društvo postane zajednica, a ne ratište.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Dijanović: Zašto Juncker i bruxelleski mainstream strahuju od ‘glupih populista’?

Objavljeno

na

Objavio

Juncker protiv „glupih populista“

“EU nisu Strasbourg ili Bruxelles već smo to svi mi. Građani žele da ih slušamo, među njima raste broj euroskeptika“, rekao je prošli ponedjeljak predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u Bruxellesu na Europskome tjednu regija i gradova, izvijestio je Euractiv.

Juncker je istaknuo važnost dijaloga i dodao: „Mi međutim, moramo razgovarati s njima jer euroskeptici i glupi populisti nisu jedno te isto.

Treba napraviti razliku među njima te objasniti skeptičnim građanima što mi radimo. (…) Građani koji vole Europu, vole svoj zavičaj, običaje i različitost. Nema Europe bez nacija i teritorija. Nacije i EU idu ruku pod ruku. Ne želimo nadići nacije“.

Pohvalno je čuti od predsjednika EU komisije da bruxellski tzv. mainstream, barem deklarativno, nema namjeru ukidati nacije i nacionalne granice, tj. EU pretvoriti u superdržavu. Ako ništa drugo, „glupi populisti“ natjerali su predsjednika EU komisije da se javno odrekne ideje o stvaranju Sjedinjenih Europskih Država.

Tko su ti „glupi populisti“?

No, valja se zapitati tko su ti „glupi populisti“ od kojih toliko strahuje Juncker? Gdje sve vidimo „bauk populizma“ koji posljednjih godinu dana hara Europskom unijom?

Prije svega, iako je riječ o stranci koja je i dalje članica Europskih pučana, kao populistička stranka označava se Orbanov Fidesz. Druga pak najjača stranka u susjednoj Mađarskoj je još desniji Jobik. U Austriji imamo koaliciju Kurzovih pučana s euroskeptičnom i protuimigrantskom Slobodarskom strankom Heinz-Christiana Strachea, a u Poljskoj stranku Pravo i pravda.

Druga najjača stranka u Francuskoj je Nacionalni front Marine Le Pen, dok u Nizozemskoj Wildersova Stranka za slobodu drži drugo mjesto u nizozemskom parlamentu.

Populiste bruxellski mainstream svakako vidi i u Italiji gdje imamo koaliciju antisistemske stranke „Pet zvjezdica“ i desne stranke „Liga“, a mainstreamu na ruku zasigurno ne ide i nedavni rezultat Švedskih demokrata kao također desne i nacionalističke stranke.

Pred nekoliko dana u Rimu su se sastali Marine Le Pen i talijanski ministar unutarnjih poslova, predsjednik Lige Matteo Salvini gdje su poručili kako će se zajedno boriti protiv „totalitarne EU“ s ciljem „spašavanja budućnosti Europljana“. Le Pen je pritom istaknula kako ovo „nije borba protiv Europe, već protiv Europske unije koja je postala totalitarni sistem“.

Razlozi jačanja tzv. populističkih i desnih stranaka

Desne i tzv. populističke stranke jačaju i u drugim državama Europske unije, a razloge njihova jačanja prije svega treba tražiti u prijeziru koji tzv. mainstream ima prema tzv. običnom narodu, tj. u pseudodemokratskome pseudoelitizmu okoštalih EU političkih struktura koje su politiku lišile političkog sadržaja i ideologije i prevorile ju u oblik pseudopoduzeništva.

Desne stranke jačaju i zbog diktature političke korektnosti, tj. činjenice da je danas na Zapadu postalo „kriminalno“ neke pojave nazvati svojim pravim imenom, a nema nikakve sumnje da politika potiranja nacionalnih individualiteta također doprinosi osnaživanju nacionalističke desnice.

Nekontrolirana migracija, koja prijeti rastakanjem tradicionalnih europskih identiteta, ali i nametanje ideologija koje udaraju na zdrav razum i tradicionalne, prije svega obiteljske vrijednosti, jednostavno kod naroda počinje budi samoobrambene reflekse.

Bruxelleski mainstream umjesto da poruke tzv. populističkih i desnih stranaka uzme kao korektiv vlastite politike, vidimo da njihove ideje želi diskreditirati, ako treba i otvorenim vrijeđanjem kao u slučaju Junckerovih „glupih populista“.

Ne želimo reći da i među tzv. populistima nema suspektnih tipova, demagoga, pa i glupana, no bruxelleski mainstream prije svega udara na tzv. populizam jer se sam udaljio od naroda (populusa), a određene političke snage koje se etiketira kao „populističke“ ispravno detektiraju političke i drštvene anomalije.

„Glupi populisti“ u Europskom bi parlamentu mogli osvojiti trećinu mandata

Bili tzv. populisti glupi ili ne, njihova snaga u EU jača i prema nekim procjenama na idućim bi europarlamentarnim Eu parlamentizborima mogli osvojiti trećinu mandata u Europskom parlamentu.

Potporu tzv. populistima i desnici obećao je i bivši Trumpov savjetnik Steve Bannon koji je u Bruxellesu osnovao „Pokret“ koji bi trebao poslužiti kao platforma, tj. kao središnja baza za istraživanja, anketiranja, savjetovanja i obradu podataka desnim pokretima i pomoć u pružanju poruka biračima.

Vidjet ćemo s kim će Bannon na kraju uspostaviti snažniju suradnju s obzirom na to da se je Le Pen nedavno javno distancirala od njega (možda taktički), iako je pred nekoliko mjeseci nazočio jednom skupu Nacionalnog okupljanja (novi naziv stranke).

Kako god, nakon svibanjskih europarlamentarnih izbora slika unutar Europskog parlamenta vrlo vjerojatno će se temeljito izmijeniti u korist jačanje desnih političkih opcija koje se ne žele odreći obiteljskih vrijednosti i nacionalnih identiteta. Usprkos mainstreamu, Junckeru i prozivkama „glupih populista“.

Davor Dijanović / HKV

 

 

Višnja Starešina: Bannon je glasnik tektonskih promjena svjetskog poretka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Evo zašto je izbor Komšića i nelegitiman i nelegalan

Objavljeno

na

Objavio

BiH je složena država. Ta složenost, među ostalim, ogleda se u činjenici da na razini države postoje dva parlamentarna doma: Zastupnički dom (donji dom) i Dom naroda (gornji dom).

Pored toga, BiH nema instituciju predsjednika države nego ima tročlano Predsjedništvo. Spomenuta složenost jedan je od razloga što mnogi, pa i oni koji žive u BiH i smatraju se stručnjacima, zapravo ne razumiju ustavno-pravni ustroj BiH niti razumiju kako funkcionira njen politički sustav. Takvo nerazumijevanje proizvodi mnoge nesuglasice u javnom i političkom životu i komuniciranju. Kada se tome dodaju razne ideološke manipulacije i namjerno iskrivljavanje činjenica, dobivamo totalnu pojmovnu zbrku. Zbog toga i ono što se na prvi pogled čini samorazumljivim i jednoznačnim postaje predmet različitih tumačenja. Najbolji primjeri toga su tročlano Predsjedništvo BiH i Dom naroda. Razni ustavno-pravni stručnjaci, političari i analitičari još se spore oko toga tko koga može birati te koji politički predstavnik je legitiman, a koji ne.

Kako se ne bismo izgubili u složenoj daytonskoj ustavno-pravnoj strukturi, nužno je znati koja su to temeljna načela Ustava BiH i Daytonskog sporazuma, to jest što je bit i duh Daytona i Ustava. Kako je to eksplicitno navedeno u odluci Ustavnoga suda BiH iz 2000. godine U 5/98, konstitutivnost tri naroda je “natkrovljujuće načelo Ustava BiH”. To znači da s tim načelom moraju biti usklađena sva ostala ustavna načela, sve zakonske norme te svi pravni akti, uključujući i Izborni zakon, kojim se operacionalizira to temeljno ustavno načelo. Politološka teorija i politička praksa federalnih demokratskih zemalja u potpunosti se slažu da konstitutivnost podrazumijeva i zahtijeva a) legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda i b) međusobnu jednakopravnost konstitutivnih naroda.

Legitimno predstavljanje znači da narod koji je konstitutivan mora imati pravo samostalno izabrati svoje političke predstavnike za ona tijela vlasti koja su po Ustavu namijenjena predstavljanju konstitutivnih naroda. Jedno od tih tijela u BiH je tročlano Predsjedništvo. Kada bi BiH imala samo jedan narod koji je konstitutivan, ona bi bila nacionalna država jednoga naroda, imala bi jedan građanski demos i instituciju predsjednika, a ne tročlanog Predsjedništva. Dakle, Predsjedništvo BiH nije namijenjeno predstavljanju građana kao državljana, jer da jest BiH bi imala jednoga predsjednika, a ne tročlano Predsjedništvo. Isto tako, Predsjedništvo BiH nije namijenjeno ni predstavljanju entiteta, jer da jest Predsjedništvo ne bi imalo tri člana nego dva, koliko je i entiteta. Dakle, tročlano Predsjedništvo BiH je namijenjeno predstavljanju tri konstitutivna naroda. Stoga, u skladu s Ustavom BiH svaki konstitutivni narod mora moći samostalno i slobodno izabrati svoga predstavnika u tročlanom Predsjedništvu – Srbi srpskoga, Hrvati hrvatskoga a Bošnjaci bošnjačkoga člana. Stoga je i jedini ispravan naziv za tu funkciju: srpski/hrvatski/bošnjački član Predsjedništva.

Izraz član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda potpuno je pogrešan i protuustavan, jer je u suprotnosti s načelom konstitutivnosti naroda. To da je netko “iz reda”, odnosno “pripadnik” hrvatskoga naroda na bilo koji način ga ne kvalificira niti mu daje legitimitet da politički predstavlja taj narod kojemu pripada. Samo ona osoba koju Hrvati kao zasebna izborna jedinica (specifični demos) izaberu na slobodnim i demokratskim izborima ima legitimitet predstavljati Hrvate. Predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali. Ako Hrvati izaberu da ih predstavlja kandidat “iz reda” srpskoga ili bošnjačkoga naroda, taj kandidat je u potpunosti legitiman hrvatski predstavnik. Legitimitet proizlazi iz onih koji biraju, a ne iz onih koji su izabrani. Stoga, ako kandidata “iz reda” hrvatskoga naroda izaberu Bošnjaci, on nije legitimni hrvatski nego legitimni bošnjački predstavnik.

Tumačenje da je “jedan Hrvat” iz članka V Ustava BiH u kojem se govori o sastavu tročlanoga Predsjedništva zapravo “pripadnik” ili “iz reda” hrvatskoga naroda je potpuno besmisleno jer se ni na koji način ne može uskladiti s načelom konstitutivnosti naroda niti s načelima predstavničke demokracije.

Činjenicu da (u pogrešnom neslužbenom prijevodu s engleskog izvornika) u Ustavu BiH piše kako se “jedan Hrvat” i “jedan Bošnjak” biraju iz Federacije BiH treba razumjeti i tumačiti na način da se “jedan (legitimni) hrvatski član (Predsjedništva)” i “jedan (legitimni) bošnjački član (Predsjedništva)” biraju s teritorije entiteta FBiH. Oni se biraju svaki iz svoje zasebne neteritorijalne (virtualne) izborne jedince unutar Federacije BiH, Hrvat iz hrvatske izborne jedinice, a Bošnjak iz bošnjačke izborne jedinice. To je bit i osnovni smisao načela konstitutivnosti naroda primijenjenoga na tročlano Predsjedništvo BiH. Nadalje, i u samom članku V 2.d. Ustava BiH jasno stoji da se “hrvatski član” Predsjedništva, a ne “član Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda”, obraća hrvatskim delegatima u Domu naroda Federacije BiH u slučaju da odluku Predsjedništva proglasi destruktivnom po vitalni interes entiteta s čijeg je teritorija izabran.

Premda to Ustavom BiH nije precizno definirano, u skladu s demokratskim pravom biranja i kandidiranja, ispravno je zaključiti kako Srbi iz Federacije BiH s obzirom na to da ne mogu sudjelovati u procesu izbora “srpskoga člana Predsjedništva BiH”, imaju pravo sudjelovati u izboru za hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva. Isto vrijedi i za pripadnike grupe ostalih naroda i građana. S obzirom na to da legitimitet članova Predsjedništva proizlazi iz onih koji biraju, a ne iz onih koji su izabrani, sasvim je logično i ustavno tvrditi kako je u skladu s Ustavom BiH da se Srbin ili pripadnik ostalih iz FBiH kandidiraju za hrvatskog ili bošnjačkog člana Predsjedništva. Time je i Srbima i ostalima iz FBiH omogućeno da mogu birati i biti birani u Predsjedništvo BiH.

Dakle, zasebnu virtualnu izbornu jedinicu za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH čine: svi Hrvati iz FBiH, plus Srbi i ostali iz FBiH koji odaberu glasati za hrvatskoga člana. Analogno vrijedi i za bošnjačkoga člana Predsjedništva. Stoga je, u skladu s Ustavom BiH i njegovim temeljnim načelom konstitutivnosti naroda, legitimno kada Srbi ili ostali iz FBiH glasuju za hrvatskoga člana Predsjedništva. Nije legitimno niti je ustavno ako Bošnjaci glasuju za hrvatskoga člana. Ukoliko bi hrvatski član Predsjedništva BiH bio izabran većinskim bošnjačkim glasovima to bi bilo izravno kršenje načela konstitutivnosti i njemu pripadajućeg načela legitimnog predstavljanja konstitutivnog naroda. U tom slučaju bismo u Predsjedništvu BiH imali dva bošnjačka člana, a niti jednog hrvatskog. Time bi bilo prekršeno još jedno načelo koje je sastavni dio načela konstitutivnosti: načelo međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda.

U slučaju izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH prekršena su načela legitimnog predstavljanja naroda i njihove međusobne jednakopravnosti, odnosno prekršeno je temeljno načelo Ustava BiH: konstitutivnost naroda. Kršenjem temeljnog načela prekršen je Ustav BiH, a kršenjem Ustava prekršen je Daytonski sporazuma. Komšićevim izborom od strane Bošnjaka prekršen je i Izborni zakon BiH, jer taj zakon, onako kako je napisan u dijelu koji se odnosi na Predsjedništvo BiH, može osigurati i legitimitet predstavljanja i međusobnu jednakopravnost ako se tumači u skladu s duhom Ustava, odnosno njegovim temeljnim načelom konstitutivnosti naroda. Dakle, Izborni zakon je pogrešno protumačen, a time i prekršen. Stoga izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH nije u skladu ni s Ustavom BiH niti s Izbornim zakonom. Njegov izbor je i neustavan i protuzakonit, i nelegitiman i nelegalan.

Ivan Vukoja /Nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari