Pratite nas

Razgovor

Branitelji, ne odgađajte posjet liječniku!

Objavljeno

na

Razgovor M. Pavkovića s prof. dr. sc. Marijanom Braš, uglednom hrvatskom psihijatricom
Branitelji, ne odgađajte posjet liječniku!

U Hrvatskoj je nakon Domovinskoga rata, tj. do danas čak oko tri tisuće hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Više od jedne pukovnije (pobjedničke) Hrvatske vojske! Za mnoge je to znak za uzbunu! Neki s pravom kažu da je to i najtegobnije svjedočanstvo o tome što je rat, pa čak i onda kad je pravedan i oslobodilački. Čini se zapravo da je suicid krajnji poziv za pomoć. No, što o ovoj bolnoj temi kaže prof. dr. sc. Marijana Braš, ugledna i cijenjena hrvatska psihijatrica, za koju prije svega hrvatski branitelji imaju samo lijepe riječi. Zaposlena je u Klinici za psihološku medicinu KBC-a Zagreb, a predaje i na Medicinskom fakultetu.
Kad smo je pitali, koliko su, prema nekim njezinim saznanjima, hrvatska država, odnosno Ministarstvo hrvatskih branitelja, dosad učinili za stradalnike hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, prije svega na zdravstvenom polju, odnosno na sprječavanju suicida onih koji su bili prvi kad je trebalo?- uz ostalo je odgovorila:
– Osobno mislim da možemo biti iznimno ponosni na sve ono što je hrvatsko zdravstvo učinilo tijekom Domovinskog rata, a rezultati zdravstvenog zbrinjavanja u tom vremenu zaista izazivaju divljenje brojnih kolega iz svijeta. Nakon rata Ministarstvo hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji je kontinuirano pokretalo razne programe psihosocijalne pomoći braniteljima, od kojih puno njih traje i danas. Hrvatski su psihijatri učinili ogromne napore i već više od 25 godina svakodnevno liječe velik broj oboljelih od psihičkih poremećaja nakon rata. No, poglavito smatram da je u zdravstvenom zbrinjavanju branitelja i članova njihovih obitelji potrebna uključenost cijele hrvatske Vlade i odlična koordinacija između npr. Ministarstva branitelja, Ministarstva zdravstva, Ministarstva obrane i sl., i da je to do unazad godinu dana zaista moglo biti bolje. Tek se unazad godinu dana govori o izradi Nacionalne strategije zaštite i unaprjeđenja zdravlja ove populacije, u kojoj bi se zajednički napravili jasni i konkretni programi preventivnih pregleda, specifilnih oblika liječenja kao i palijativne skrbi za one koji su teško oboljeli. Mislim da i samo zdravstvo nije dovoljno „čulo“ glas nas psihijatara koji smo godinama ukazivali da se nakon rata jako povećava broj psihičkih ali i psihosomatskih poremećaja i da se trebamo pripremiti za ono što će se vjerojatno dogoditi. Akutne rane tijekom rat su vidljive i njima odmah pristupamo, ali su često oni „kronični ožiljci“ puno opasniji, a sada nam podaci i ukazuju na to. Branitelji umiru ranije od opće populacije, češće oboljevaju od raznih bolesti, pa je zaista sada, po meni, jedan od prioriteta svih mjera koje su usmjerene prema ovoj populaciji njihovo zdravlje. Veseli me da se započelo s preventivnim pregledima, da smo već puno toga napravili i prema razvoju palijativne skrbi a i da jedan veliki stručan tim sada radi na izradi strategije.
– Jesu li naši liječnici i medicinsko osoblje dovoljno educirani za sprječavanja, ili bolje rečeno prepoznavanje onih koji boluju od PTSP-a?
Rekla bih da su naši psihijatri za to dovoljno i dobro educirani, jer na žalost imamo dugogodišnje, svakodnevno, iskustvo u radu s oboljelima od kronićnog PTSP-a, sada već i s trajnim promjenama ličnosti. No, smatram da bi trebalo dodatno i bolje educirati ostale liječnike i drugo medicinsko osoblje, a osobito studente i mlađe kolege. Često kažem svojim studentima medicine da će oni za koju godinu postati liječnici, a da će tada hrvatski branitelji imati npr. prosječno tek oko 50-55 godina i da će oni u svom radu, bez obzira u kojoj struci bili, imati puno njih kao pacijenata. Zato mislim da bi sve medicinske srednje škole, a poglavito visoke i više zdravstvene i medicinske edukativne ustanove morale još puno više sati posvetiti edukaciji o tome.
– Nego, dr. Braš, što je to zapravo PTSP? Naime, stječe se dojam da svatko ima drugačije mišljenje…
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je psihički poremećaj koji se pojavljuje kod jednog dijela osoba koje su bile izložene psihičkoj traumi (npr. traumatska iskustva koja su doživjeli u ratu, silovanja, prometne nesreće, prirodne katastrofe). Neće se kod svih osoba koje su bile izložene traumi razviti PTSP, što naravno ovisi i o vrsti traume, pa će tako npr. puno veći broj osoba koje su preživjele iskustvo logora dobiti PTSP, u odnosu na one koji su preživjeli neku nakatatrodu. Naravno, na razvoj PTSP-a utječe i ličnost osobe, kao i dob kada se dogodila trauma, ali i socijalna podrška nakon traumatskog iskustva. Ovo na kraju posebno naglašavam, jer ne možemo „izbrisati“ nešto što je osoba proživjela, ali dobrom socijalnom podrškom (podrškom obitelji, zajednice i cijeog društva) možemo utjecati na smanjivanje simptoma i na prevenciju pogoršanja bolesti. PTSP po simptomima može varirati od blagog do izrazito teškog, tako da ne smijemo nikada izjednačavati sve oboljele, a može biti akutni, kronični i odgođeni. Ako simptomi traju mjesecima, i ako se razvije kronični PTSP, tada zaista govorimo o kroničnoj bolesti u kojoj se često izmjenjuju stanja poboljšanja i pogoršanja i treba dugotrajno liječenje i praćenje. Kod PTSP-a dominira tzv. pobudljivost (osoba naglo plane, nervozna je, smanjene je tolerancije na frustracije), prisjećanja na traumatsko iskustvo tijekom budnosti i kroz snove te izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta gdje se trauma dogodila, izbjegavanje druženja i uspostave bliskim emocionalnih odnosa i sl). Osoba koja ima PTSP često ima dosta izmjenjen pogled na svijet i ljude u njemu. Danas sve više znamo i kakve se promjene događaju u mozgu kod onih koji imaju PTSP, što nam pomaže u određivanju adekvatne terapije. U svakom slučaju, PTSP je legitimni poremećaj kao i svaki drugi psihički i fizički i kao takav zahtijeva liječenje.
Naglasila bih još dvije važne stvari: PTSP se može prenositi transgeneracijski tako da trebamo brinuti i o djeci oboljelih, a uz to imamo i sekundarnu traumatizaciju članova obitelji i osoba koje rade s oboljelima. Znači, kod liječenja PTSP-a uvijek trebamo misliti na cijelu obitelj.
– Koliko godina nakon rata može se pojaviti PTSP?
Kao što sam već i spomenula, kod dijela ljudi koji su izloženi traumi (pa tako i ratnoj) simptomi mogu biti i godinama odgođeni ili u vrlo blagoj formi, a da onda sa ili bez nekog povoda dođe do pogoršanja i razvijanja teže kliničke slike. U svom osobnom iskustvu imala sam dosta pacijenata kojima su se simptomi jako pogoršali godinama nakon rata, i to najčešće nakon nekih novih događaja (npr. smrt člana obitelji ili drugi gubitci) koji su aktivirali sjećanja, pobudljivost, nervozu i doveli do jako velikog gubitka funkcioniranja. Imam i dosta pacijenata koji su napuštali obitelj, davali otkaze na poslu i općenito sve više psihofizički propadali, a da nisu uopće bili svjesni da godinama imaju PTSP.
– U Hrvatskoj je dosad prema riječima ministra hrvatskih branitelja učinilo suicid oko tri tisuće ljudi. Tko je kriv za tako veliki broj suicida?
Ovo je jako teško pitanje i ne može se dati jedan i jasan odgovor, jer je suicid jako složen fenomen koji može imati u podlozi brojne uzroke. Jedan dio onih koji su počinili suicid bolovali su od težih psihičkih bolesti kod kojih je inače stopa suicida puno veća. Pitanje je koliko je onih koji su počinili suicid uopće prije toga zatražilo psihijatrijsko liječenje i liječilo se. Nažalost, u našoj zemlji još uvijek vidim stigmu prema psihijatriji i izbjegavanje javljanja za pomoć, što je ogromna greška, jer ćemo liječenjem bolesti znato smanjiti rizik od suicida.
– Kako spriječiti suicide? Kakva je uloga medija u tome?
Trebamo svi uložiti maksimalne napore da spasimo svaki život. Svaku pomisao na suicid ili izrečenu ideju ili prijetnju osobe treba jako ozbiljno shvatiti i učiniti sve što možemo da se osoba obrati za stručnu pomoć. Ne odgađati posjet liječniku! Psihijatrijske dežurne ambulante rade 24 sata dnevno 7 dana u tjednu, imamo i centar za krizna stanja s dežurnim telefonima i uvijek smo spremni pomoći.
Uloga medija je ogromna. Loše vijesti i negativni napisi o braniteljima mogu biti „okidač“ za pokušaj ili počinjenje kod onih koji nisu dobro i zato treba biti jako oprezan kada se o njima piše, što na žalost u Hrvatskoj često nije slučaj. Zamislite kada bismo skupili sve medijske članke koji na bilo koji način negativno govore o hrvatskim braniteljima ili članovima njihovih obitelji –koliko bi toga bilo? I kako se onda osjeća onaj koji je otišao s tenisicima i idealima u rat i dao svoje zdravlje u borbi za Domovinu dok o tome čita. Čemu članci u kojem, primjerice, stoji – „branitelj skrivio prometnu nesreću…“ Što to znači – da svi branitelji češće rade prometne nesreće?
– Zašto nije dobro da se piše i govori o suicidima?
Pokazalo se da u psihologiji postoji tzv. „Wertherov efekt“, odnosno da će vrlo često nakon što se dogodi neka situacija (npr. osoba pokuša suicid samozapaljivanjem) još nekoliko vulnerabilnih osoba u idućim danima koje osjete da imaju isti problem napraviti isto, ako o tome čuju, a osobito kroz medije. Osobe koje su posebno osjetljive, razočarane, a osobito ako imaju i psihički poremećaj će se poistovjetiti s tom osobom i oponašati njezino ponašanje. Zato je potrebno tu biti jako, jako oprezan.
– Poznato vam je kako na ovaj problem gledaju i u Izraelu i drugim zemljama koje su bile ili jesu u ratu. Što možemo od njih naučiti?
Jako puno zemalja u kojima sam bila i gdje sam se educirala (Izrael, Njemačka, SAD, Australija, Velika Britanija…) posvećuju iznimno veliku pažnju svojim veteranima, kojima se uvijek izražava na sve načine ponos i divljenje. Uvijek se mora štititi njihovo dostojanstvo i njihovo zdravlje. Organiziraju se i brojni okrugli stolovi i konferencije u kojima se educiraju i mediji o tome kako postupati kada se izvještava o ovoj populaciji, i zapravo je nerijetko sramota za onaj medij koji na bilo koji način omalovažava veterana. Pazi se koji će se podaci općenito dati u javnost, a ogromna se sredstva ulažu u znanstvena istraživanja vezana uz zdravlje veterana kao i u njihovu zdravstvenu zaštitu. Ovi su ljudi dali svoje zdravlje pa i živote za Domovinu, i nedopustivo je da im se to ne vrati kroz podršku.
– U Hrvatskoj su se počele otvarati i tzv. veteranske bolnice. Možemo li biti zadovoljni time, ili tu još treba (po)raditi?
Osobno mislim da nikako nije rješenje samo u otvaranju veteranskih bolnica. Podržavam osnivanje Domova hrvatskih veterana (kao što je nedavno otvoren u Lipiku) u kojima se braniteljima pruža dobra rehabilitacija i podržavam zaista nacionalnu strategiju zdravlja u kojoj će biti jasno definirano tko, kada i na koje preventivne preglede ide, jer nam je jako važna dobra prevencija i rano orkrivanje bolesti. Ako znamo da dnevno u Hrvatskoj umire oko devet (9) branitelja, onda je zaista alarm da se krene s preventivnim pregledima, što Ministarstvo hrvatskih branitelja sada i radi. Moramo osigurati, po meni, dodatne palijativne timove i postelje za teško oboljele i pojačati broj volontera koji bi se isto uključili u ovaj segment, što u brojnim zemljama u svijetu upravo rade – „veterani za veterana“. Trebamo osigurati centre izvrsnosti za pojedine zdravstvene probleme koje su specifične za branitelje i dodatno educirati sve medicinsko osoblje o ovom problemu.
– Što bi poručili onim braniteljima koji se „žele“ ubiti?
Naravno, poručila bih im da odmah zatraže pomoć. Hvala im svima na to što su branili i obranili našu Domovinu, nisu krivi ako im se dogodio neki poremećaj, ako su depresivni ili jako razočarani, ali ne trebaju ostati sami jer nas ima puno koji im želimo pomoći. Neka ne trpe u tišini, neka se povjere prijatelju, članu obitelji i neka se jave za pomoć.
– Kako se osjeća liječnik kad mu pacijent izvrši suicid? Mislite li da ste mogli neke branitelje spriječiti u tome’
Osobno mislim da nema ništa gore nego kad vam pacijent počini suicid. Nerijetko smo onda i mi danima potreseni, nosimo se sa svojim osjećajima tuge ili krivnje, analiziramo zašto se to dogodilo i da li se moglo nešto učiniti da to spriječimo. Vjerojatno sam osobno sretna što mi se to u kliničkoj praksi dogodilo rijetko, a kada se dogodilo, bilo je najčešće uzrokovano i time što se osoba nije dugo javljala na kontrolu i prekinula je sa liječenjem. U svakom slučaju, čim osjetim da postoji rizik za suicidalno ponašnje, otvoreno razgovoram o tome, a onda poduzimamo i sve mjere koje su nam na raspolaganju.
Voljela bih da se svi zajedno što više okrenemo pozitivnom, posttraumatskom rastu i prevladavanju krize, brizi jedni o drugima, jer samo tako možemo bar djelomično spriječiti posljedice kojima svjedočimo i osigurati dostojanstven život hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima u našoj Domovini. Moja je iskrena poruka- brinimo zajedno.
Razgovarao:
Mladen Pavković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

General Rahim Ademi: Mladićev veliki vojni poraz kod Šibenika

Objavljeno

na

Objavio

Ratni put Ratka Mladića, ‘popločen’ zločinima od kojih je za mnoge i optužen, počeo je u Hrvatskoj, u dalmatinskom zaleđu gdje je u ljeto 1991. postao zapovjednik Devetog korpusa ‘JNA’ u Kninu.

U tom su području ‘JNA’ i srpske paravojne snage terorizirale hrvatsko stanovništvo na obali i u zaleđu, u Cetinskoj krajini, počinile masovan pokolj u Škabrnji i Nadinu, zločine i palež u Kijevu, Vrlici, Maljkovu i u drugim mjestima.

Mladićeve snage granatirale su i pokušavale osvojiti Zadar, Šibenik i Sinj, a krajnji cilj Ratka Mladića bio je izbiti na more.

Poraz u Šibeniku

Najbliže je ostvarenju toga cilja došao napadom na Šibenik u rujnu 1991. godine, kada su snage JNA došle nadomak svog cilja, do Šibenskog mosta.

No, dalje nisu stigle – tu ih je čekala obrana Šibenika kojom je zapovijedao hrvatski general Rahim Ademi.

Ademi za Al Jazeeru objašnjava kako je Mladićeva namjera bila presjeći Hrvatsku na tom dijelu napola, s pravcima i prema Sinju i Biogradu.

U tom slučaju otvarali bi mu se novi pravci, posebno prema Splitu i južnije te bi pad Šibenika, kaže, bio pitanje cijele Dalmacije. Zato obranu Šibenika smatra jednom od najvećih hrvatskih pobjeda.

Bio je to prvi vojni poraz Ratka Mladića u Hrvatskoj, a mnogi kažu da Mladić i nije bilježio drugo do poraze.

“To je bila vojska koja je bila modernizirana, s tenkovima, a u to doba mi nismo imali čime se braniti. Onda sam organizirao osvajanje vojarne u Rogoznici, gdje smo došli do teškog naoružanja i topova i tu smo preko noći formirali topničke bitnice i postavili obranu ispred Šibenika.

I tako smo obranili Šibenik, a poslije toga smo išli negdje 25 kilometara iza Vodica, prema Gaćelezama se uspjeli prebaciti i s tim smo izvršili deblokadu Šibenika. To je bio njegov poraz, a ja smatram kao vojnik da je to najveća pobjeda Hrvatske vojske i prva pobjeda u Domovinskom ratu, u ratu u Šibeniku”, kaže Ademi.

Ademi je, dok je to područje bilo pod njegovim zapovjedništvom, onemogućavao Mladiću i zauzimanje brane Peruća, čijim je rušenjem kasnije prijetio, a suđenje njezino miniranje je još je u tijeku – na optuženičkoj klupi je general Borislav Đukić, prije dvije godine izručen Hrvatskoj iz Crne Gore. Tada je bilo ugroženo više od 50.000 ljudi.

Ademi: Nisam ga upoznao, hvala Bogu

“Bio sam tamo zapovjednik 126. brigade u Sinju i u to doba dok sam ja bio zapovjednik on se nikad nije uspio približiti Peruči, a miniranje Peruće se desilo poslije mog odlaska iz 126. brigade”.

Mladića, navodi, nije nikada sreo ni upoznao – hvala Bogu, kaže, jer misli o njemu i kao čovjeku i kao časniku sve najgore. Gledali su se samo preko nišana, a u svakom napadu na Šibenik, ističe, ‘polomio je zube’.

“Mogu reći da on nije bio nikakav vojnik. On svoje vojničke vještine ratovanja nikada nije pokazao, on je pokazao samo ‘hrabrost’ na nedužnim civilima, ubijajući civile i ljude koji su bili nenaoružani. A što se tiče bitaka, tu je uvijek bio veliki gubitnik, a njegova osoba se najbolje vidi u Škabrnji što je napravio – tamo je ubijao civile – i u Srebrenici. To je njegova najveća sramota, načinio je ratni zločin na civilima, i to ne jedan nego više.

On je bio tu zapovjednik, najodgovorniji je bio i jedino je znao da tuče po civilima, a kad je naišao na Hrvatsku vojsku uvijek se povlačio – gdje je osjetio da su civili, nenaoružan narod, tu je poslao tenkove i pravio je zločine, a gdje je naišao na otpor Hrvatske vojske, uvijek se povlačio. Tako da je doživio poraze od Hrvatske vojske dok god je bio ovdje”.

Pero Kovačević: Presuda Ratku Mladiću

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Zdravko Tomac: Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem ususret haaškoj presudi hrvatskoj šestorci

Dvadeset i devetog ovog mjeseca očekuje nas izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. Kakva su Vaša očekivanja kad je ishod tog predmeta u pitanju?

Kažu da se u politici, a Haaški sud je puno više politika nego pravosuđe, ništa ne događa slučajno. Mislim da datum objavljivanja presude upravo na “29. novembra”, praznik bivše Jugoslavije, nije slučajno izabran.

Ta činjenica, što mi govore mnogi poznanici i građani, izaziva zloslutne slutnje da Haaški sud i ovaj puta neće biti pravedan. Kada bi se sudilo po činjenici i istini, onda bi ne samo Hrvatska nego i optuženici morali biti oslobođeni svake krivnje.

Zbog toga je teško reći kakva će presuda biti. Zavisi od odnosa političkih snaga i planova gospodara svijeta, koji upravljaju Haaškim sudom.

Teško je predviđati jer ako se presude donose na bazi odnosa političkih snaga onda se ništa ne može predvidjeti.

Navest ću mogućnosti. Po pravdi trebala bi biti oslobađajuća presuda.

Međutim, kako pravde nema puno u Haaškom sudu sve je moguće. Mislim da će se napraviti kompromis. Haaški sud će odustati od suđenja Hrvatskoj za udruženi zločinački pothvat. Ali vjerojatno neće osloboditi u potpunosti okrivljenike. Vjerojatno će im smanjiti kaznu.

Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu

U prvostupanjskoj presudi spominje se tzv. „udruženi zločinački pothvat“. Na čemu se uopće temelji ta konstrukcija i koje su njezine opasnosti po Hrvatsku?

Bezbroj puta je već dokazano, pa i sam sam o tome napisao nekoliko knjiga i stotine članaka i analiza, kao i mnogi drugi, da je udruženi zločinački pothvat konstrukcija i izmišljotina i krivotvorina i sramota za međunarodno pravo. Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Međutim, činjenica da su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje i da je pravomoćnom presudom Hrvatska oslobođena krivnje za navodni udruženi zločinački pothvat daje nadu da bi se to moglo ponoviti.

Međutim, kako se uvijek presude donose većinom glasova i nadglasavanjem, teško je predvidjeti čiji će utjecaj prevladati na Haaškom sudu.

Bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće

Kako gledate na odnos vladajućih političara svih ovih godina trajanja predmeta kad je šestorka u pitanju?

Nema nikakve dvojbe da je jedan broj hrvatskih političara, političkih stranaka, hrvatskih medija, intelektualaca i javnosti ustvari podržavao Haaški sud i njegove krivotvorine i lažne optužbe. O tome sam napisao nekoliko knjiga u kojima sam argumentima dokazao da je dio hrvatskih političara ustvari vodio veleizdajničku politiku protiv hrvatskog naroda.

Podsjećam da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište sastavljeno od 50- tak bivših političara, ministara, državnih odvjetnika, istaknutih intelektualaca, akademika i sveučilišnih profesora, branitelja, za moralnu veleizdaju, uključujući i antihrvatsko djelovanje i pomaganje Haaškog suda osudilo za veleizdaju između ostalih Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca i druge. Obrazloženje tih presuda, koja su javna i dostupna, nitko nije osporio.

Sve loše što se događalo hrvatskom narodu ne bi bilo moguće bez te jake pete haaške kolone.

Jesu li neki političari svojim izjavama i postupcima davali legitimitet tezama tužiteljstva?

Mnogi političari u Hrvatskoj pridonijeli su podizanju lažnih optužnica protiv optuženih. Ponavljam, bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće.

Zašto su mediji ignorirali postupak protiv šestorke, a posebno maestralnu obranu generala Praljka?

Praljak

Što se tiče medija, nema nikakve dvojbe, da su se glavni mediji ponašali skandalozno i antihrvatski. Napisao sam tekst u svojoj novoj knjizi “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”, koja će biti promovirana 23. studenog u 18 sati u dvorani Vijenac na Kaptolu, jedan tekst o tragičnoj sudbini generala Praljka. S argumentima sam dokazao da general Slobodan Praljak po svom humanom postupanju i čovještvu zaslužuje da ga se predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Taj tekst inspirirao je akademika Josipa Pečarića da napiše pismo predsjednici države i da javno predloži generala Slobodana Praljka za kandidata za Nobelovu nagradu za mir. Pokrenuo je i peticiju koju mnogi potpisuju. Kao obrazloženje toga prijedloga uzeo je moj tekst o Slobodanu Praljku.

O svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud

Koliko će presuda imati utjecaja na rješavanje hrvatskog pitanja u BiH?

Svaka presuda ima utjecaj i imat će utjecaja ma kakva bila na događanja ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na sudbinu hrvatskog naroda u cjelini. Međutim, želim ponovno naglasiti da nikakva presuda, ma kakva bila, ne može promijeniti istinu o junačkoj borbi hrvatskog naroda za slobodu. Povijest je napisana o toj borbi i nju ne može pisati i promijeniti haaški sud. Dakle, bez obzira kakva presuda bila hrvatski narod će obraniti istinu i izboriti se za istinu.

Međutim, svakako da negativna presuda može izazvati nove probleme. Ali ipak o svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud.

Kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku?

Pitate kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku? Još jedanput ponavljam, borba za istinu i pravdu mora se nastaviti složno i odlučno. Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu, ali nepovoljna presuda za optuženike i za hrvatski narod u cjelini može izazvati nove probleme.

Važni su sloga i odlučnost. Važno je djelovati. Vjerujem da na kraju pravda pobjeđuje i da nitko ne može hrvatskom narodu nametnuti lažnu krivnju i povijesne krivotvorine. Ali važno je boriti se i biti svjestan da bez složne i uporne borbe nije moguće savladati eventualne teške posljedice nepovoljne presude.

Davor Dijanović / HKV

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari