Pratite nas

Kolumne

Branitelji – simbol Hrvatske

Objavljeno

na

Otvoreno treba reći da odgovorne vlasti ni u kojoj državi ne bi tako dugo izbjegavale takav susret i razgovor s braniteljima kao što su to činile aktualne vlasti, demonstrirajući na taj način ne samo svoju bahatost i aroganciju, nego i bešćutnost i objektivno zanemarivanje općega dobra hrvatskoga društva i hrvatske države.

[ad id=”68099″]

Susret u Banskim dvorima na kojem su u ponedjeljak 1. lipnja sudjelovali s jedne strane predsjednik Vlade, ministar branitelja i ministar obrane, a s druge strane predstavnici branitelja koji su u maratonskom prosvjedu: predsjednik Udruge 100-postotnih vojnih ratnih invalida, predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata, predsjednik Zbora udruga veterana gardijskih postrojbi i predsjednik Udruge branitelja oboljelih od PTSP-a, višestruko je značajan te zaslužuje više nego nepristranu pomnu analizu koja prelazi okvire ovoga teksta.

miklenicPonajprije taj susret – premda ništa nije riješio, jer to nije bilo logično ni očekivati – iznimno je važan jer je već samom najavom zaustavio nabujale tenzije u hrvatskom društvu i prijeteću nepoželjnu eskalaciju nasilja i jer je zaključen dogovorom o novom susretu. Velika je pobjeda ljudskosti, normalnosti i demokratičnosti što su konačno oči u oči sjeli predstavnici dviju iznimno važnih instanci hrvatskoga društva i hrvatske države, a koje su do sada, sudeći po onom što je posljednjih više od pola godine okupiralo javno mnijenje, bile žestoko suprotstavljene. Svakako zaslužuje veliku pohvalu sam taj susret na kojem je očitovana pobjeda zdravoga razuma jer se dogodio razgovor u normalnim okvirima, čemu je vjerojatno puno pridonijela i činjenica da je to bio susret pred očima javnosti, ne samo medijske, nego i opće. Upravo takav susret pred javnošću bitno je suzio polje razornoga djelovanja brojnih osoba koje su u politici i medijima predugo puštale zle duhove i koje će to vjerojatno nastaviti, ali ipak sa smanjenim intenzitetom jer su neke činjenice sada ipak na stolu pa se ne će moći više onako manipulirati kako se to činilo do sada, niti vrijeđati kako je to bilo do sada.

Otvoreno treba reći da odgovorne vlasti ni u kojoj državi ne bi tako dugo izbjegavale takav susret i razgovor kao što su to činile aktualne vlasti, demonstrirajući na taj način ne samo svoju bahatost i aroganciju, nego i bešćutnost i objektivno zanemarivanje općega dobra hrvatskoga društva i hrvatske države. Svojevrsni vrhunac te arogancije i bešćutnosti bila je politička odluka o slanju policijskih kordona na Trg sv. Marka kao da su se na tom trgu u Gornjem gradu okupili najopasniji teroristi i neprijatelji države. Više nego cinizam i više nego zastrašujući farizejizam očitovan je odlukom da se policijskom intervencijom brani zakonska odredba o zabrani okupljanja nakon 22 sata u državi u kojoj se kršenje zakonskih propisa bez ikakvih sankcija događa svakodnevno, u čemu često sudjeluje i sama Vlada, kojoj je Ustavni sud morao poništiti više protuzakonitih odluka, a da se ne govori o drugim njezinim nepoštivanjima zakona koja ni na koji način nisu sankcionirana – npr. neisplata plaća radnicima u tvrtkama u državnom vlasništvu, premda je to krivično djelo. Jasno je i nesporno da zakonske odredbe treba poštivati i da one obvezuju baš sve hrvatske građane jednako, ali je isto tako jasno da se u Hrvatskoj represivne odredbe zakona često primjenjuju selektivno, ovisno o mnogo različitih faktora, uostalom to je praksa naslijeđena iz bivše države i političke elite je se ne odriču. Sadašnja Vlada trebala bi javno zahvaliti svećenicima, koji su došli na Trg i u crkvu sv. Marka, što su stali između policije i branitelja prosvjednika i na taj način spriječili eskalaciju zla s nesagledivim posljedicama ne samo za sadašnju vlast, nego i za Hrvatsku.

Na susretu je s obje strane rečeno mnogo toga važnoga, no već prvi medijski prilozi pokazuju da se uglavnom nastavlja u duhu dosadašnjega produbljivanja razdora između branitelja prosvjednika i vlasti, s više nego očitom pristranošću i omalovažavanjem branitelja. Vjerojatno su izabrani medijski djelatnici i izabrani mediji bolji i vjerodostojniji tumači stvarnoga stajališta političke grupacije kojoj je vršak sadašnja Vlada negoli je to bio predsjednik Vlade s ministrima na tom susretu pred javnošću pa se nastavlja omalovažavati sve ono što branitelji predstavljaju – a to je hrvatska žrtva i hrvatska pobjeda u obrani od agresora, to je zasluga da Hrvatska kao država uopće postoji. Naime, predsjednik Vlade već je vrlo duboko u predizbornoj kampanji te veoma pažljivo progovara o osjetljivim temama, a i pomirljiv ton s predstavnicima branitelja prosvjednika može se razumjeti ispravno u svjetlu upravo predizborne kampanje.

»Mi smo došli po dostojanstvo, no čekali smo predugo ovaj sastanak« – rekao je jedan od predstavnika branitelja na susretu, a iza te riječi »dostojanstvo« zapravo je želja za naravnim priznanjem uloženih žrtava, napora i doprinosa za dobro hrvatskoga naroda, koji bi, da se nije uspio obraniti, doživio, vrlo je izvjesno, novu još težu bleiburšku tragediju. Ključno pitanje svih budućih susreta, umjeli to predstavnici branitelja artikulirati ili ne, stoga je upravo pitanje temeljnoga odnosa prema Hrvatskoj, hrvatskomu narodu, općemu dobru hrvatskoga društva. Odnos prema braniteljima predstavlja odnos prema Hrvatskoj. Kad u Hrvatskoj dođu na demokratski način na vlast stvarno političari kojima je iskreno svetinja Hrvatska, hrvatski narod i opće dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva, tj. svakoga hrvatskoga građanina, onda će jamačno i svi branitelji biti ne samo zadovoljni, nego i sretni jer će početi živjeti Hrvatska za kakvu su se u svojem idealizmu borili. Treba se iskreno nadati da ne će većina branitelja prije pomrijeti negoli se u Hrvatskoj uspostavi stvarno demokratska, poštena, državotvorna vlast kojoj će jedini cilj biti opće dobro svih ljudi u Hrvatskoj.

Ivan Miklenić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kome je Zoran Milanović dužan i tko su njegovi sponzori iz sjene?

Objavljeno

na

Objavio

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata.

Iako izazivača ima deset, ankete sugeriaju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira” ili, utrka se svela, kako u bećarcu pjevaju na: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša”.

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja – kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima.

Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada kada su oni u Hrvatskoj na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje – “Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks. A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i prema nekima tvorac Šek-sova kodnog imena.

To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata – za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Onda ne čudi što Mesić, vođen taktikom “podijeli pa vladaj”, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne – “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju joj glave dođe čoban”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

HDZ: Davor ‘Cotrugli’ Bernardić ispada mala beba za Zorana Milanovića kada se radi o licemjerju i muljanju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Nedovršena država

Objavljeno

na

Objavio

Rano ujutro, još nisam ustao iz kreveta, ulazi u sobu moj najstariji sin: Umro je Franjo Tuđman – izusti! Odjednom kao da je svu stvarnost prekrila neka koprena. Nijemo ustajem iz kreveta, stojim nepomično pored prozora. Suze samo teku, pozdravljajući jedno vrijeme, slavno i neponovljivo, koje je nepovratno ostalo iza nas.

Umro je hrvatski Mojsije, pod čijom smo rukom, uz Božju pomoć došli do obala rijeke Jordan, nadomak Obećanoj zemlji, u koju nam je tek ući!

Istoga dana, tog 11. prosinca 1999. već su se formirale kilometarske kolone ljudi, koji su na prosinačkom vjetru i kiši satima strpljivo čekali kako bi se pred odrom hrvatskog Predsjednika kratko pomolili i posljednji puta izrazili poštovanje prema čovjeku koji je svoj život položio za “jedinu i vječnu Hrvatsku” – kako je često govorio!

Satima sam korak po korak prilazio odru hrvatskog predsjednika i smišljao riječi koje ću upisati u spomen knjigu. Kada je došao taj trenutak ruke su mi bile ukočene od hladnoće te sam najkraćim riječima izrazio poštovanje i zahvalu tom velikom čovjeku po čijim smo vodstvom izborili slobodu, nasuprot svih naših neprijatelja koji su nas htjeli zatrti.

Približavali su se i parlamentarni izbori. Gledajući kilometarske kolone koje su danima ispraćale Predsjednika, povjerovao sam da se ipak neće ostvariti slutnje da će se na vlast vratiti stare jugokomunističke strukture. Ali hrvatski narod, baš kao i Izabrani narod, vrlo brzo je zaboravio, pa i prezreo najveći dar Božji – slobodu, te je izručio onima koji nikada nisu htjeli hrvatsku državu.

Na vlast je došla šesteročlana koalicija predvođena partijom recikliranih komunista i 66-godišnji predsjednik, koji je svoju kampanju temeljio na najprimitivnijim, pa i morbidnim uvredama nad tek preminulim Predsjednikom.

U zlo se upada lako, ali se iz njega izlazi teško. Slijedila je mukotrpna borba, puna poniženja, padova, izdaja, ali i velikih žrtava. Toliki su lažni proroci i obmanjivači sijali korov i ubirali slavu i priznanja bez pokrića,  a istodobno su ponižavani, progonjeni i oklevetani toliki junaci i žrtve. Ali nije to ništa novo. To je matrica po kojoj se odvija planetarna borba dobra i zla, po kojoj je Najneviniji od najnevinijih osuđen, raspet, umro i pokopan. Njegovo uskrsnuće je jamstvo da niti jedna nepravda neće imati zadnju riječ, uz njegovo obećanje izrečeno na Gori: “Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla! Radujte se zbog toga, silno se radujte! Jer velika vas nagrada čeka na nebesima.”(Mt 5,11-12).

Unatoč brojnim izdajama, lažima, nevjerojatnim podvalama i podmetanjima, ali upravo zbog golemih žrtava tisuća anonimnih ljudi, kojih je žrtva samo Bogu znana, Hrvatska je u proteklih dvadeset godina prebrodila sve bitne prepreke i ostvarila sve strateške ciljeve.

Prepreke na tom putu bile su i nerazumijevanja često dobronamjernih ljudi, koji smatraju da se trebamo izolirati od (iskvarenih) struktura suvremenog svjetskog poretka. Ovaj pristup zasigurno nije ispravan i nije katolički. Ta Krist je upravo i došao u ovaj svijet zato što je to pali svijet, pun slabosti i grijeha. Samo gnostici lebde u samodostatnosti svog lažnog “duhovnog” svijeta, odbacujući i negirajući ovaj materijalni.

Prošlo je gotovo 30 godina od uspostave neovisne hrvatske države, a točno dva desetljeća od smrti prvog hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. To je dugo razdoblje za ljudski vijek, ali iznimno kratko u životu jednoga naroda. Hrvatska je mlada država, ali nipošto nije “slučajna država”, kako nas je u to uvjeravao “slučajni premijer”. Nije slučajna jer je izraz tisućljetne volje i želje hrvatskoga naroda i jer je ostvarena po volji i blagoslovu Onoga bez čije volje ni vlas glave ne pada. Nije ni “država slučaj”, kako je dotični opravdavao svoju nesmotrenu i besmislenu ispraznicu, jer po istom kriteriju, a s obzirom na to što se u svijetu događa, čitav svijet je slučaj. Točno je, međutim, da je Hrvatska nedovršena država, kako je to izrekao jedan ugledni znanstvenik i političar, ministar u prvoj Vladi samostalne hrvatske države. To je i razlog zbog kojega i dalje moramo biti vrlo oprezni u svojim političkim i inim postupcima. To je, između ostaloga, razlog zbog kojega ovoga trenutka ponekad nije mudro otvarati neke rane svoje povijesti i trošiti na njih svoju energiju, kako nas to ne bi vratilo u vrtlog bitaka koje smo već dobili! Tko to želi shvatiti – shvatit će!

Naš najveći neprijatelj danas je osjećaj beznađa, pomanjkanje nade i vjere. Ma kako god se činilo da se nad nama nadvijaju tamni oblaci, Hrvatska je vrlo blizu ispunjenja svojih snova, ili, drugim riječima: “Bolja Hrvatska je tu, među nama, među našim ljudima u Hrvatskoj i diljem svijeta”!

Marijan Križić / Veritas 12-19

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari