Pratite nas

Povijesnice

Brijunska deklaracija – Proglašenje hrvatske samostalnosti odgođeno na tri mjeseca

Objavljeno

na

Savezni ministar obrane, general Veljko Kadijević pozvao je 8. srpnja 1991. na opću mobilizaciju u Jugoslaviji. Temeljila se na „dobrovoljnoj“ bazi čime je postalo jasno da sporazum koji su dan ranije na Brijunima, pod pokroviteljstvom Europske Zajednice, potpisale Hrvatska, Slovenija, Srbija i Jugoslavenska narodna armija, neće ispuniti svoje mirotvorne ciljeve.

Da je mirno rješenje nemoguće, svjedočilo je rasplamsavanje rata u Hrvatskoj. Tih dana pobunjeni Srbi i JNA napadali su diljem istočne Slavonije, a rat se proširio i na Liku. Početkom srpnja specijalne jedinice Dragana Vasiljkovića, zloglasne Kninđe, izvršile su prvo borbeno djelovanje. Napadnuti su objekti Okružnog zatvora u Ljubovu kod Gospića, što su srpski mediji lažno prikazivali kao velik uspjeh u kojem su Hrvati imali goleme žrtve. Nasuprot tome, Ljubovo su učinkovito obranili pripadnici Prve bojne 2. A brigade Zbora narodne garde.

Na Brijunima su Jugoslaviju u pregovorima s Hrvatskom zastupali Hrvati komunisti Ante Marković, premijer i Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije i bivši šef UDBA-e (OZNA-e) u Zadru. Povijesni nonsens je da je taj isti Lončar kasnije postao visokopozicioniran u hrvatskoj vlasti krvlju izborene neovisne Hrvatske, poglavito u vrijeme predsjednika Mesića i Josipovića.

Osobito stoga jer je taj isti Budimir Lončar predložio u UN-u, koji mjesec kasnije, da goloruka i gažena Hrvatska dobije embargo na uvoz oružja u ratu protiv JNA i Srbije. A još 2017. godine Budimir Lončar narugao se stotinama tisuća žrtava Titovog terora izjavivši: „Tito je bio čovjek koji je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu naroda i ljudi koji žive od svojega rada.“

Savezni ministar obrane Jugoslavije, hrvatski Srbin general Veljko Kadijević, pozvao je dan kasnije nakon brijunskog sastanka 8. srpnja 1991. na opću mobilizaciju u Jugoslaviji, što je značilo najavu otvorenog rata i agresije na Hrvatsku svom silom kojom je raspolagala ta komunistička armija, treća po snazi u Europi! Mobilizacija se temeljila se na „dobrovoljnoj“ bazi čime je postalo jasno da sporazum koji su dan ranije na Brijunima, pod pokroviteljstvom Europske Zajednice, potpisale Hrvatska, Slovenija, Srbija i Jugoslavenska narodna armija, neće ispuniti svoje mirotvorne ciljeve.

Na današnji je dan 1991 potpisana poznata Brijunska deklaracija, kojom je proglašenje hrvatske samostalnosti odgođeno na tri mjeseca. Učinjeno je to na poticaj Europske zajednice, čija su 3 ministra vanjskih poslova došla na Brijune. Bili su to Hans van den Broek iz Nizozemske, Jacques Poos iz Luksemburga i João de Deus Pinheiro iz Portugala.

Od njih je Hrvatima najpoznatiji Hans van den Broek, koji je kasnije bio i povjerenik EU. Zanimljivo je da je van den Broek svoju najmlađu kćer udao za nizozemskog princa i da je njen suprug sada u liniji nasljeđivanja nizozemskog prijestolja.

Domaćin sastanka na Brijunima bio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Korist od sastanka imala je Slovenija, jer je njime okončan rat u toj državi, tzv. Desetodnevni rat i napad JNA na Sloveniju. Slovenski predstavnici bili su predsjednik Milan Kučan, premijer Lojze Peterle, ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel i predsjednik parlamenta France Bučar.

Jugoslavensku stranu u pregovorima predstavljali su savezni premijer Ante Marković, ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, viceadmiral Stane Brovet i većina članova Predsjedništva SFRJ.

Što kažu o Lončaru u rodnom Preku na Ugljanu?

Mještani Lončareva rodnoga mjesta Preka na Ugljanu početkom 90-ih organizirali su peticiju protiv djelovanja Budimira Lončara. Potpisalo ju je više od 90 posto mještana. Ogorčeni zbog njegova izrazito protuhrvatskoga djelovanja, jedne su mu noći fekalijama izlijepili rodnu kuću, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik, a prenosi hkv.hr

Zbog svoje nečasne uloge 90-ih, u presudnim trenutcima za Hrvatsku, a nakon raspada Jugoslavije, Lončar je tih godina bio posve marginalan i zaboravljen politički lik, prezren kao simbol rigidnoga jugokomunizma. Rehabilitirao ga je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić nakon 2000. uzimajući ga za savjetnika. Mesić je politički konvertit koji je u doba Jugoslavije bio boljševik i zauzimao se za kazneni progon hrvatskih intelektualaca. Početkom 90-ih pjevao je ustaške pjesme i veličao NDH, a krajem 90 vratio se svojim komunističko-partizanskim korijenima i opet veličao Tita i Jugoslaviju, nastavlja Ivica Marijačić.

Mesić rehabilitirao Lončara u cilju detuđmanizacije

Taj je dvojac s Pantovčaka počeo 2000. godine silovitu rehabilitaciju zločinačkoga komunističkoga režima i tzv. detuđmanizaciju. Nakon dvaju Mesićevih mandata, Lončara je kao savjetnika zadržao i sljedeći hrvatski predsjednik Ivo Josipović, također stari komunist i ponosni Titov gardist. Njih se dvojica ne bi koristila savjetničkim uslugama Bude Lončara da ovaj nije bio toliko antihrvatski nastrojen. Porazom Ive Josipovića na posljednjim predsjedničkim izborima, prestala je i diplomatsko-politička, savjetnička , a valjda i uopće karijera Budimira Lončara.

U povodu Dana sjećanja na žrtve totalitarističkih režima, 23. kolovoza, mještani Preka, s kojima smo razgovarali (g.2016), a prije svih nekadašnji načelnik općine Mladen Lucin, podsjećaju na komunističke žrtve Preka. Ima ih 40, a posljednji je Ivo Mašina koji je pao kao žrtva Titova režima u zatvoru Stara Gradiška 1961. godine. Rodbina mučenika uvjerena je kako je i Lončar odgovoran za njegovu smrt, u najmanju ruku kroz grijeh propusta u spašavanju nedužnoga čovjeka.

Podvodni bataljuni – terorističke skupine komunista bacali žive ljude u more!

Književnik Joja Ricov s Lončarevog Ugljana, također jedna od zatvorskih žrtava komunističkoga Titova režima, prije više godina posvjedočio je Hrvatskome tjedniku da je Lončar bio zapovjednik tzv. Podvodnih bataljuna, odnosno militantne skupine komunista koja je hrvatske žrtve kažnjavala tako što je mladiće bacala u more s kamenom vezanim im oko vrata, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik, a prenosi hkv.hr.

Mnoge su pojedince i skupine osoba komunistički zločinci umorili na najbrutalnije načine, primjerice, vezujući im kamen oko vrata i bacajući ih žive ili mrtve u more. Poneke su tzv. partizansko-komunistički Podvodni bataljuni, bacali u more i likvidirali udarajući ih veslima ili kamenjem po glavi dok ne izdahnu i potonu. Mnogi od tako stradalih vode se nestalima što, dakako, bitno otežava raspolaganje s konačnim brojkama, rekao je dr.sc. Zlatko Begonja za zadarskilist.hr

Očito je da i plavo Jadransko more zapravo krije žrtve Hrvate koje su ubijali komunisti i o kojima se i danas ništa ne zna, za razliku od navodnih tisuća koje je spomenuo Pupovac u Jadovnom kao žrtve “bacanja u more”, što jako sliči na jasenovački mit bacanja žrtava u Savu. Savu, kojo, su plivale žene u haljinama i štiklama, što sigurno nisu bile logorašice Jasenovca.

Tako se samo u Zadarskoj županiji navodi 26 poznatih lokacija masovnih grobnica s Hrvatima, odnosno 19 masovnih i sedam pojedinačnih grobnica s ostacima žrtava partizansko-komunističkih žrtava čiji je „mogući” broj gotovo tisuću (957 za sada poznatih). Ne postoje ni približno takve grobnice i jame s ubijenim nehrvatskim stanovništvom Zadra i okolice.

Summa summarum, najveće žrtve II. svjetskog rata, poraća, komunizma i Domovinskog rata u rodnoj Zadarskoj županiji Budimira Lončara su – Hrvati.

Zanimljivo je da su 1991. odgovornost Budimira Lončara zbog svega tražili danas pokojni ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, ali čak i jedan Josip Manolić. Do istrage protiv Lončara nikada nije došlo. Najteže s čime se suočio ovaj bivši jugokomunistički političar i diplomat HNES-ova je etička osuda za veleizdaju, zaključuje Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku a prenosi hkv.hr.

I danas mirno živi u mirovini, nakon što je kao komunist obnašao visoke funkcije u dvije naizgled države-antipodi – protuhrvatskoj Jugoslaviji i slobodnoj Hrvatskoj. (narod.hr/hrt.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i dr. Ivo Pilar potaknuti složenim društvenim i političkim procesima u Monarhiji vrijeme sutona Velikog rata napisali su „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja” i dostavili je austrijskom caru i kralju Karlu I. (odnosno IV.).

Njihova politička misao sadržavala je jednu ključnu polazišnu točku, to je dualističko uređenje Monarhije u kojem bi se hrvatsko pitanje riješilo jačanjem hrvatske autonomije u Austrougarskoj monarhiji. Stadlerova i Pilarova Promemorija odbačena je 1918. godine od političkih utjecajnih krugova a da bi 1930-ih bila ponovno aktualizirana od hrvatskih intelektualaca koji su pripadali miljeu hrvatskog katoličkog odnosno nacionalnog pokreta protiv režima Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatski katolicizam 1930-ih bio je prepoznatljiv po obrani posebnosti hrvatskog naroda i po tome da je katoličanstvo duhovna jezgra hrvatske nacije. Potonju tezu zagovarao je nadbiskup Stadler još puno prije okončanja Velikog rata. Osim navedene političke misli Josipa Stadlera, kod hrvatskih katoličkih intelektualaca okončanjem Drugog svjetskog rata pažnju je okupirala još jedna Stadlerova zamisao. Riječ je o obnovi konfederacije katoličkih država na vertikali Baltik – Jadran što ima za cilj ponovno ujediniti katoličkih država Srednje Europe.[1]

Nadbiskup Stadler smatrao je rješenjem najboljim za opstanak i samim time napredak hrvatskog naroda i Katoliče crkve čime bi se konačno riješilo hrvatsko pitanje. Navedena inicijativa „Baltik – Jadran“ temeljila se na sasvim logično postavljenim pretpostavkama a riječ je o ugrozi brzorastućeg jugoslavenskog nacionalizma čiji predstavnik je Kraljevina Srbija, zatim amnestija bosanskih muslimana preko ideologije Starčevićevog hrvatskog nacionalizma s unutarnje strane dok s vanjske strane najveću prijetnju za Katoliče države na vertikali Baltik – Jadran predstavljala je brzorastući imperij boljševizma u Rusiji s istoka i sa zapada anglosaksonski utjecaj protivan Katoličkoj crkvi.

Utemeljenjem nove državne tvorevine, NDH u travnju 1941. godine, prouzrokovalo je val oduševljenja kod katoličkih krugova po vertikali, od crkvene hijerarhije do članova hrvatskih katoličkih društava. Razlog je ponajviše bio državotvorni jer se očekivalo kako će nove vlasti poboljšati položaj Katoličke Crkve i samim time katolika. Ubrzo su se hrvatski katolički intelektualci razočarali u vlasti NDH i pojedini intelektualci prema kraju vodili su oporbu protiv režimske Pavelićeve politike. Hrvatska katolička inteligencija okupljala se oko tadašnjih tjednih novina Spremnost koje su postale intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.[2]

Fra Radoslav Glavaš i odnos prema Pavelićevu režimu

Među spomenutim intelektualcima nalazio se fra Rade Glavaš, ondašnji državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, odjel za bogoštovlje. U navedenim tjednim novinama u jesen 1943. godine objavio je članak Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“ u kojem ističe kako je talijanski iredentizam vrhunac dosegao u vrijeme vladavine fašizma na čelu sa Benitom Mussolinijem.[3]

Desetljećima komunistička historiografija i publicistika između ostalog optuživala je fra Radoslava Glavaša kako je bio pristaša Pavelićevog režima. Međutim, najnovija historiografska istraživanja ukazuju na dijametralno suprotnu društvenu stvarnost. Fra Radoslav Glavaš kao književni kritičar bio je jedan od intelektualaca koji je kritizirao novi pravac u hrvatskoj književnosti, kulturi i umjetnosti koji je nametao ustašku ideologiju. Nije podilazio ideologiji nego je zagovarao slobodu kulturnog stvaranja i lijepoga u književnosti i umjetnosti. Svoje književno-kritičke članke objavljivao je također u Hrvatskoj reviji.[4] Kao intelektualac pripadao je intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.

Inicijativa „Baltik – Jadran“ u sutonu Drugog svjetskog rata

Hrvatska katolička inteligencija u sutonu Drugog svjetskog rata zalagala se za staru Stadlerovu incijativu „Baltik – Jadran“ kako bi se privezali uz područje interesa zapadnih Saveznika po uspostavi mira u Europi i na taj način izbjegli ralje boljševičke ideologije predvođenom Rusijom i revolucionarnom Jugoslavijom na boljševički pogon. Njihova politička nastojana uzburkala su tadašnje komunističke vođe. Tako komunistički vođa Andrija Hebrang u rujnu 1944. godine na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom označio je metom hrvatske katoličke intelektualce koji propovijedaju rimokatoličku državu u Srednjoj Europi u koju bi trebale ući Hrvatska, Italija, Mađarska, Njemačka, Poljska i još neke druge zemlje i pod plaštem katolicizma uskrsnuti novu Austriju Franje Josipa. Označio je takvu ideju „protuslavenskom reakcionarnom tvorevinom iza koje se kriju određeni katolički interesi“.[5]

Inicijativi „Baltik – Jadran“ ispriječila se ne samo komunistička Hrvatska kakvu je predstavljao Andrija Hebrang nego i pristaše Pavelićeva režima. Jedan od najgorljivijih protivnika „federalne katoličke države od Baltika do Jadrana“ bio je Stjepan Horvat, rektor zagrebačkog sveučilišta. Njegova politička misao uključivala je ideju potpune političke samostalnosti Hrvatske koja isključivo može pružiti slobodu hrvatskom narodu odnosno rješenje hrvatskog pitanja. Unatoč navedenim protivnicima nitko od njih nije imao političku snagu zabiti posljednji čavao u lijes „inicijative Baltik – Jadran“.

Upravo je na jaltskoj konferenciji od 4. do 11. veljače 1945. na otoku Krimu održan sastanak predstavnika SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije na kojem je sporazumom između predstavnika Velike Britanije i SSSR-a između ostalog dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave vođa KPJ Josip Broz Tito i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić. Tim potezom okončana je sudbina „inicijative Baltik – Jadran“ i geopolitički prostor poznat kao „Tri mora“ prepušten je utjecaju komunističkog bloka, odnosno utjecaju boljševičke Rusije.

Hrvoje Mandić – Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH


[1] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017), 76.
[2] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 313.
[3] Radoslav Glavaš „Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“, u: Spremnost, misao i volja ustaške Hrvatske, 10. listopada 1943. br. 85: 3.
[4] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 57.
[5] Isto, 314.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari