Pratite nas

Povijesnice

Brijunska deklaracija – Proglašenje hrvatske samostalnosti odgođeno na tri mjeseca

Objavljeno

na

Savezni ministar obrane, general Veljko Kadijević pozvao je 8. srpnja 1991. na opću mobilizaciju u Jugoslaviji. Temeljila se na „dobrovoljnoj“ bazi čime je postalo jasno da sporazum koji su dan ranije na Brijunima, pod pokroviteljstvom Europske Zajednice, potpisale Hrvatska, Slovenija, Srbija i Jugoslavenska narodna armija, neće ispuniti svoje mirotvorne ciljeve.

Da je mirno rješenje nemoguće, svjedočilo je rasplamsavanje rata u Hrvatskoj. Tih dana pobunjeni Srbi i JNA napadali su diljem istočne Slavonije, a rat se proširio i na Liku. Početkom srpnja specijalne jedinice Dragana Vasiljkovića, zloglasne Kninđe, izvršile su prvo borbeno djelovanje. Napadnuti su objekti Okružnog zatvora u Ljubovu kod Gospića, što su srpski mediji lažno prikazivali kao velik uspjeh u kojem su Hrvati imali goleme žrtve. Nasuprot tome, Ljubovo su učinkovito obranili pripadnici Prve bojne 2. A brigade Zbora narodne garde.

Na Brijunima su Jugoslaviju u pregovorima s Hrvatskom zastupali Hrvati komunisti Ante Marković, premijer i Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije i bivši šef UDBA-e (OZNA-e) u Zadru. Povijesni nonsens je da je taj isti Lončar kasnije postao visokopozicioniran u hrvatskoj vlasti krvlju izborene neovisne Hrvatske, poglavito u vrijeme predsjednika Mesića i Josipovića.

Osobito stoga jer je taj isti Budimir Lončar predložio u UN-u, koji mjesec kasnije, da goloruka i gažena Hrvatska dobije embargo na uvoz oružja u ratu protiv JNA i Srbije. A još 2017. godine Budimir Lončar narugao se stotinama tisuća žrtava Titovog terora izjavivši: „Tito je bio čovjek koji je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu naroda i ljudi koji žive od svojega rada.“

Savezni ministar obrane Jugoslavije, hrvatski Srbin general Veljko Kadijević, pozvao je dan kasnije nakon brijunskog sastanka 8. srpnja 1991. na opću mobilizaciju u Jugoslaviji, što je značilo najavu otvorenog rata i agresije na Hrvatsku svom silom kojom je raspolagala ta komunistička armija, treća po snazi u Europi! Mobilizacija se temeljila se na „dobrovoljnoj“ bazi čime je postalo jasno da sporazum koji su dan ranije na Brijunima, pod pokroviteljstvom Europske Zajednice, potpisale Hrvatska, Slovenija, Srbija i Jugoslavenska narodna armija, neće ispuniti svoje mirotvorne ciljeve.

Na današnji je dan 1991 potpisana poznata Brijunska deklaracija, kojom je proglašenje hrvatske samostalnosti odgođeno na tri mjeseca. Učinjeno je to na poticaj Europske zajednice, čija su 3 ministra vanjskih poslova došla na Brijune. Bili su to Hans van den Broek iz Nizozemske, Jacques Poos iz Luksemburga i João de Deus Pinheiro iz Portugala.

Od njih je Hrvatima najpoznatiji Hans van den Broek, koji je kasnije bio i povjerenik EU. Zanimljivo je da je van den Broek svoju najmlađu kćer udao za nizozemskog princa i da je njen suprug sada u liniji nasljeđivanja nizozemskog prijestolja.

Domaćin sastanka na Brijunima bio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Korist od sastanka imala je Slovenija, jer je njime okončan rat u toj državi, tzv. Desetodnevni rat i napad JNA na Sloveniju. Slovenski predstavnici bili su predsjednik Milan Kučan, premijer Lojze Peterle, ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel i predsjednik parlamenta France Bučar.

Jugoslavensku stranu u pregovorima predstavljali su savezni premijer Ante Marković, ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, viceadmiral Stane Brovet i većina članova Predsjedništva SFRJ.

Što kažu o Lončaru u rodnom Preku na Ugljanu?

Mještani Lončareva rodnoga mjesta Preka na Ugljanu početkom 90-ih organizirali su peticiju protiv djelovanja Budimira Lončara. Potpisalo ju je više od 90 posto mještana. Ogorčeni zbog njegova izrazito protuhrvatskoga djelovanja, jedne su mu noći fekalijama izlijepili rodnu kuću, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik, a prenosi hkv.hr

Zbog svoje nečasne uloge 90-ih, u presudnim trenutcima za Hrvatsku, a nakon raspada Jugoslavije, Lončar je tih godina bio posve marginalan i zaboravljen politički lik, prezren kao simbol rigidnoga jugokomunizma. Rehabilitirao ga je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić nakon 2000. uzimajući ga za savjetnika. Mesić je politički konvertit koji je u doba Jugoslavije bio boljševik i zauzimao se za kazneni progon hrvatskih intelektualaca. Početkom 90-ih pjevao je ustaške pjesme i veličao NDH, a krajem 90 vratio se svojim komunističko-partizanskim korijenima i opet veličao Tita i Jugoslaviju, nastavlja Ivica Marijačić.

Mesić rehabilitirao Lončara u cilju detuđmanizacije

Taj je dvojac s Pantovčaka počeo 2000. godine silovitu rehabilitaciju zločinačkoga komunističkoga režima i tzv. detuđmanizaciju. Nakon dvaju Mesićevih mandata, Lončara je kao savjetnika zadržao i sljedeći hrvatski predsjednik Ivo Josipović, također stari komunist i ponosni Titov gardist. Njih se dvojica ne bi koristila savjetničkim uslugama Bude Lončara da ovaj nije bio toliko antihrvatski nastrojen. Porazom Ive Josipovića na posljednjim predsjedničkim izborima, prestala je i diplomatsko-politička, savjetnička , a valjda i uopće karijera Budimira Lončara.

U povodu Dana sjećanja na žrtve totalitarističkih režima, 23. kolovoza, mještani Preka, s kojima smo razgovarali (g.2016), a prije svih nekadašnji načelnik općine Mladen Lucin, podsjećaju na komunističke žrtve Preka. Ima ih 40, a posljednji je Ivo Mašina koji je pao kao žrtva Titova režima u zatvoru Stara Gradiška 1961. godine. Rodbina mučenika uvjerena je kako je i Lončar odgovoran za njegovu smrt, u najmanju ruku kroz grijeh propusta u spašavanju nedužnoga čovjeka.

Podvodni bataljuni – terorističke skupine komunista bacali žive ljude u more!

Književnik Joja Ricov s Lončarevog Ugljana, također jedna od zatvorskih žrtava komunističkoga Titova režima, prije više godina posvjedočio je Hrvatskome tjedniku da je Lončar bio zapovjednik tzv. Podvodnih bataljuna, odnosno militantne skupine komunista koja je hrvatske žrtve kažnjavala tako što je mladiće bacala u more s kamenom vezanim im oko vrata, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik, a prenosi hkv.hr.

Mnoge su pojedince i skupine osoba komunistički zločinci umorili na najbrutalnije načine, primjerice, vezujući im kamen oko vrata i bacajući ih žive ili mrtve u more. Poneke su tzv. partizansko-komunistički Podvodni bataljuni, bacali u more i likvidirali udarajući ih veslima ili kamenjem po glavi dok ne izdahnu i potonu. Mnogi od tako stradalih vode se nestalima što, dakako, bitno otežava raspolaganje s konačnim brojkama, rekao je dr.sc. Zlatko Begonja za zadarskilist.hr

Očito je da i plavo Jadransko more zapravo krije žrtve Hrvate koje su ubijali komunisti i o kojima se i danas ništa ne zna, za razliku od navodnih tisuća koje je spomenuo Pupovac u Jadovnom kao žrtve “bacanja u more”, što jako sliči na jasenovački mit bacanja žrtava u Savu. Savu, kojo, su plivale žene u haljinama i štiklama, što sigurno nisu bile logorašice Jasenovca.

Tako se samo u Zadarskoj županiji navodi 26 poznatih lokacija masovnih grobnica s Hrvatima, odnosno 19 masovnih i sedam pojedinačnih grobnica s ostacima žrtava partizansko-komunističkih žrtava čiji je „mogući” broj gotovo tisuću (957 za sada poznatih). Ne postoje ni približno takve grobnice i jame s ubijenim nehrvatskim stanovništvom Zadra i okolice.

Summa summarum, najveće žrtve II. svjetskog rata, poraća, komunizma i Domovinskog rata u rodnoj Zadarskoj županiji Budimira Lončara su – Hrvati.

Zanimljivo je da su 1991. odgovornost Budimira Lončara zbog svega tražili danas pokojni ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, ali čak i jedan Josip Manolić. Do istrage protiv Lončara nikada nije došlo. Najteže s čime se suočio ovaj bivši jugokomunistički političar i diplomat HNES-ova je etička osuda za veleizdaju, zaključuje Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku a prenosi hkv.hr.

I danas mirno živi u mirovini, nakon što je kao komunist obnašao visoke funkcije u dvije naizgled države-antipodi – protuhrvatskoj Jugoslaviji i slobodnoj Hrvatskoj. (narod.hr/hrt.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

16. studenoga 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16.11. 2012. u 09:33 sudac Haškog suda Theodor Meron izgovorio je povijesne riječi: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu”.

Pravomoćnom presudom Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je da dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač nisu bili članovi nikakvog udruženog zločinačkog pothvata i da nisu krivi za topničke napade na civilne ciljeve tijekom oslobodilačke akcije Oluja, a što je bio temelj prve nepravedne presude ICTY-a.

Val neopisive radosti i ushita zahvatio je cijeli hrvatski narod od Konavala do Vukovara, suze radosnice bile su na licima svih domoljuba i hrvatskih ljudi.

Emocije se nisu mogle obuzdati jer je pravda donešena: hrvatski ratni generali i heroji Domovinskog rata nevini su ljudi, a Hrvatska je slobodna zemlja bez ljage na oslobodilačkom ratu.

Iako su mnoge međunarodne i domaće strukture, pa i pojedini domaći mediji, trudili dokazati krivnju dvojice generala, te time i Hrvatske vojske i hrvatskog naroda – pravda je pobijedila! Povijesnom presudom skinuta je bilo kakva mogućnost ucjene prošlošću i političkog pozicioniranja na patnji hrvatskog naroda što su mnogi domaći i strani krugovi itekako priželjkivali nadajući se zatvoru za hrvatske junake.

Srbija je bila šokirana, a na licima nekih poznatih ljudi sa domaće političke scene nije se mogla sakriti razočaranost odlukom.

Na drugoj strani, tisuće Hrvata pohrlili su na trgove proslaviti ovu radosnu vijest, a crkve su bile ispunjenje vjernicima i molitvama zahvalnosti Bogu na uslišanju dugogodišnjih molitava za svoje generale.

Generali, heroji, naši osloboditelji, konačno su odahnuli čista obraza, a hrvatski narod je sa nadom krenuo u svjetliju budućnost!

 

Generali Gotovina i Markač na završnom dijelu vježbe ‘Velebit 18’

 

 

 

Gotovina: Naprijed možemo samo ako njegujemo optimizam i svaki dan teško radimo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. studenog 1991 – Napad na Split i pomorska bitka između HRM i ‘JRM’

Objavljeno

na

Objavio

U rano jutro 15. studenog 1991. godine s razarača “Split” “Jugoslavenske ratne mornarice” (JRM) počela je jaka topnička paljba po gradu Splitu.

Odabrani su ciljevi poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Pogođen je i trajekt “Vladimir Nazor” na kojemu su poginuli upravitelj stroja Dinko Maras i prvi časnik Jure Klapić. U napadu je ranjeno više splićana.

Plan JNA za hrvatsku obalu

14. i 15. studenog 1991. u splitskom akvatoriju vođena je bitka između malobrojnije i slabo naoružane Hrvatske ratne mornarice (HRM) i znatno naoružanije “Jugoslavenske ratne mornarice”.

U skladu sa planom vojske JNA da preuzme nadzor na dijelovima teritorija mlade hrvatske države, osobiti značaj imala je kontrola nad obalom Republike Hrvatske.

Otegotna okolnost za okupatorske snage je što na hrvatskoj obali nije bilo ‘pete kolone’ – domaćeg srpskog stanovništva koje je podizalo oružane pobune diljem Hrvatske. Na hrvatskoj obali živjeli su isključivo Hrvati, domoljubi vrlo motivirani za obranu svojih mjesta i domovine Hrvatske, piše narod.hr

Zbog toga je plan osvajanja hrvatske Dalmacije trebao krenuti iz dva smjera: iz zaleđa s jedne strane i sa mora sa druge strane.

Boj u Splitskom kanalu

Situacija u južnoj Hrvatskoj od rujna do studenog 1991.

Djelovanjem JRM-a u tom razdoblju uvjeti života u Dalmaciji, posebno na otocima, bili su na granici preživljavanja. Svi gospodarski kapaciteti su gotovo prestali s proizvodnjom, kopnene komunikacije su bile presječene, sve veće luke blokirane, a uzduž obalni i međuotočni plovni putovi pod stalnim nadzorom brodova JRM-a.

U uvjetima potpune prevlasti JRM-a na moru 12. rujna 1991. počela se stvarati Hrvatska ratna mornarica (HRM). U početku su se ustrojavale postrojbe koje su mogle učinkovito djelovati s obzirom na naoružanje i opremu s kojom se je u to vrijeme raspolagalo.

Oslobađanjem grada i luke Ploče (14. na 15. rujna), gdje su se, između ostalog, nalazila skladišta streljiva u Malim Barama i skladišta podvodnih mina u uvali Tatinje, HRM je došla do prvih moćnih oružnih sustava, a osvajanjem obalnih topničkih bitnica na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli, te preuzimanjem brodova iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku, stvoreni su uvjeti za stvaranje i opremanje snaga HRM-a.

Prvi dio bitke – 14. studeni 1991.

Zbog stalnih uznemiravanja od strane obalnih topničkih bitnica i diverzanata HRM-a,  JRM je 14. studenoga u područje Splitskog kanala poslala Taktičku grupu “Kaštela”. Većina se brodova rasporedila u kanalu između otoka Šolte i Čiova dok je patrolni čamac PČ-176 Mukos upućen nešto jugoistočnije kako bi nadzirao Splitska vrata.

Diverzanti HRM-a su tada u svom naoružanju imali i lako radio vođeno torpedo koje je izrađeno u Trogiru. Torpedo je usmjereno na patrolni čamac PČ-176 i oko 17,30 sati pogodilo brod u pramčani dio i teško ga oštetilo. Preživjela posada je u panici napustila brod (spasio ih je torpedni čamac TČ-224) ostavivši za sobom tri poginula mornara i važne brodske dokumente.

Oštećeni brod, u čije je oštećene pramčane prostore prodrlo more, ostao je plutati tako da su ga mještani Šolte ribarskim brodom doteglili i nasukali u uvali Stomorska, čime je spašen od potonuća. Kasnije je dotegljen u šibensko brodogradilište gdje je obnovljen i nakon toga uvršten u sastav HRM-a pod oznakom PB-62 Šolta.

Drugi dio bitke – 15. studeni 1991.

Nakon toga događaja Komanda Vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve brodove u najviši stupanj borbene pripravnosti i poslala brodove Taktičke grupe Kaštela i Taktičke grupe Vis u splitski akvatorij.

Ratni brodovi iz sastava TG “Vis” su u 00,50 sati 15. studenoga 1991. godine otvorili topničku paljbu po otocima Braču i Šolti gađajući mjesta Milnu i Grohote te topničke položaje HRM-a. Kako im topništvo HRM-a nije odgovorilo, nastavili su paljbu do 1,20 sati po naseljenim mjestima Milnoj na Braču i Gornjem Selu na Šolti, pri čemu je nanesena znatna materijalna šteta.

Kad je brodovlje JRM-a ponovo otvorilo paljbu po naseljima, zapovjednik šoltanske bitnice Marinča rat (4 x 88 mm) naredio je uzvraćanje paljbe.

Nakon izmjene paljbe, koja je trajala do 5,00 sati, brodovi TG “Vis” su bili prisiljeni povući se prema otoku Visu.

Istoga dana, u 6,00 sati, zapovjednik velikog patrolnog broda VPBR-31 Split je dao zapovijed za djelovanje po unaprijed “odabranim ciljevima” u Splitu. Ista je zapovijed upućena i drugim snagama JNA razmještenima po vojarnama u Splitu i Divuljama.

Snage JNA iz vojarni u nisu djelovale odmah sve dok brodovi iz sastava TG “Kaštela” nisu započeli žestoki topnički udar na grad Split oko 6,30 sati iz Splitskog kanala. U tom združenom napadu snaga JNA pogađani su “odabrani ciljevi” poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Na trajektu Vladimir Nazor, koji je bio privezan u gradskoj luci, smrtno su stradali Jure Kalpić, vođa stroja i Dinko Maras, upravitelj stroja, koji su se u vrijeme napada zatekli u teretnom prostoru trajekta, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Osim tih žrtava u Splitu je bilo ranjeno još šest civilnih osoba.

Topničke posade sa splitskih Kašjuna, s položaja Vela Straža na Šolti i s položaja Golo brdo na Braču su odmah uzvratile paljbu. Nešto poslije 7,00 sati brodovi JRM-a su odustali od daljnjeg djelovanja po civilnim ciljevima i paljbu su preusmjerili na obalne topničke bitnice HRM-a. U međusobnoj razmjeni vatre HRM nije imala gubitaka, a pogoci obalnog topništva su bili sve precizniji i granate su padale sve bliže brodovima JRM, iako su to bili pokretni ciljevi.

Srušena dva zrakoplova JNA

U međuvremenu je i protuzračna obrana (PZO) HRM-a imala pune ruke posla. Nepovoljnim razvojem situacije za brodove TG “Kaštela” uSplitskom kanalu prisilila je JRM da im u pomoć pozove 6 zrakoplova tipa Jastreb.

Djelovanjem PZO-a s otoka Brača oborena su 2 zrakoplova.

Sve preciznijom paljbom topnici HRM-a su znatno jačeg protivnika uskoro prisilili na odustajanje od borbe i povlačenje. Naime, nakon što su se pogoci topničkih bitnica opasno približili vojnom patrolnom brodu VPBR-u i raketnoj topovnjači RTOP-u, zapovjednik TG “Kaštela” je oko 08,00 sati 15. studenoga zapovjedio povlačenje svih brodova iz Splitskog kanala.

S obzirom na prosudbu čelnika JRM-a da su svi prolazi iz Splitskog kanala prema Visu bili minirani, brodovi su se povlačili obilaznom rutom, odnosno Bračkim i Neretvanskim kanalom.

Značaj bitke u splitskom akvatoriju za Hrvatsku

Bitka u Splitskom kanalu je izuzetno značajna za noviju hrvatsku povijest. Naime, to je prva samostalna borba te velika i konačna pobjeda snaga Hrvatske ratne mornarice nad znatno nadmoćnijim pomorskim snagama Jugoslavenske ratne mornarice u Domovinskom ratu.

Tom je pobjedom Hrvatska ratna mornarica deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika.

Jugoslavenska ratna mornarica je bila prisiljena na povlačenje iz unutarnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu.

(narod.hr)

 

U Splitu otvoren ‘Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju 2018.’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari