Pratite nas

Povijesnice

Brijunska deklaracija – Proglašenje hrvatske samostalnosti odgođeno na tri mjeseca

Objavljeno

na

Savezni ministar obrane, general Veljko Kadijević pozvao je 8. srpnja 1991. na opću mobilizaciju u Jugoslaviji. Temeljila se na „dobrovoljnoj“ bazi čime je postalo jasno da sporazum koji su dan ranije na Brijunima, pod pokroviteljstvom Europske Zajednice, potpisale Hrvatska, Slovenija, Srbija i Jugoslavenska narodna armija, neće ispuniti svoje mirotvorne ciljeve.

Da je mirno rješenje nemoguće, svjedočilo je rasplamsavanje rata u Hrvatskoj. Tih dana pobunjeni Srbi i JNA napadali su diljem istočne Slavonije, a rat se proširio i na Liku. Početkom srpnja specijalne jedinice Dragana Vasiljkovića, zloglasne Kninđe, izvršile su prvo borbeno djelovanje. Napadnuti su objekti Okružnog zatvora u Ljubovu kod Gospića, što su srpski mediji lažno prikazivali kao velik uspjeh u kojem su Hrvati imali goleme žrtve. Nasuprot tome, Ljubovo su učinkovito obranili pripadnici Prve bojne 2. A brigade Zbora narodne garde.

Na Brijunima su Jugoslaviju u pregovorima s Hrvatskom zastupali Hrvati komunisti Ante Marković, premijer i Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije i bivši šef UDBA-e (OZNA-e) u Zadru. Povijesni nonsens je da je taj isti Lončar kasnije postao visokopozicioniran u hrvatskoj vlasti krvlju izborene neovisne Hrvatske, poglavito u vrijeme predsjednika Mesića i Josipovića.

Osobito stoga jer je taj isti Budimir Lončar predložio u UN-u, koji mjesec kasnije, da goloruka i gažena Hrvatska dobije embargo na uvoz oružja u ratu protiv JNA i Srbije. A još 2017. godine Budimir Lončar narugao se stotinama tisuća žrtava Titovog terora izjavivši: „Tito je bio čovjek koji je cijeli svoj život posvetio borbi za slobodu naroda i ljudi koji žive od svojega rada.“

Savezni ministar obrane Jugoslavije, hrvatski Srbin general Veljko Kadijević, pozvao je dan kasnije nakon brijunskog sastanka 8. srpnja 1991. na opću mobilizaciju u Jugoslaviji, što je značilo najavu otvorenog rata i agresije na Hrvatsku svom silom kojom je raspolagala ta komunistička armija, treća po snazi u Europi! Mobilizacija se temeljila se na „dobrovoljnoj“ bazi čime je postalo jasno da sporazum koji su dan ranije na Brijunima, pod pokroviteljstvom Europske Zajednice, potpisale Hrvatska, Slovenija, Srbija i Jugoslavenska narodna armija, neće ispuniti svoje mirotvorne ciljeve.

Na današnji je dan 1991 potpisana poznata Brijunska deklaracija, kojom je proglašenje hrvatske samostalnosti odgođeno na tri mjeseca. Učinjeno je to na poticaj Europske zajednice, čija su 3 ministra vanjskih poslova došla na Brijune. Bili su to Hans van den Broek iz Nizozemske, Jacques Poos iz Luksemburga i João de Deus Pinheiro iz Portugala.

Od njih je Hrvatima najpoznatiji Hans van den Broek, koji je kasnije bio i povjerenik EU. Zanimljivo je da je van den Broek svoju najmlađu kćer udao za nizozemskog princa i da je njen suprug sada u liniji nasljeđivanja nizozemskog prijestolja.

Domaćin sastanka na Brijunima bio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Korist od sastanka imala je Slovenija, jer je njime okončan rat u toj državi, tzv. Desetodnevni rat i napad JNA na Sloveniju. Slovenski predstavnici bili su predsjednik Milan Kučan, premijer Lojze Peterle, ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel i predsjednik parlamenta France Bučar.

Jugoslavensku stranu u pregovorima predstavljali su savezni premijer Ante Marković, ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, viceadmiral Stane Brovet i većina članova Predsjedništva SFRJ.

Što kažu o Lončaru u rodnom Preku na Ugljanu?

Mještani Lončareva rodnoga mjesta Preka na Ugljanu početkom 90-ih organizirali su peticiju protiv djelovanja Budimira Lončara. Potpisalo ju je više od 90 posto mještana. Ogorčeni zbog njegova izrazito protuhrvatskoga djelovanja, jedne su mu noći fekalijama izlijepili rodnu kuću, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik, a prenosi hkv.hr

Zbog svoje nečasne uloge 90-ih, u presudnim trenutcima za Hrvatsku, a nakon raspada Jugoslavije, Lončar je tih godina bio posve marginalan i zaboravljen politički lik, prezren kao simbol rigidnoga jugokomunizma. Rehabilitirao ga je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić nakon 2000. uzimajući ga za savjetnika. Mesić je politički konvertit koji je u doba Jugoslavije bio boljševik i zauzimao se za kazneni progon hrvatskih intelektualaca. Početkom 90-ih pjevao je ustaške pjesme i veličao NDH, a krajem 90 vratio se svojim komunističko-partizanskim korijenima i opet veličao Tita i Jugoslaviju, nastavlja Ivica Marijačić.

Mesić rehabilitirao Lončara u cilju detuđmanizacije

Taj je dvojac s Pantovčaka počeo 2000. godine silovitu rehabilitaciju zločinačkoga komunističkoga režima i tzv. detuđmanizaciju. Nakon dvaju Mesićevih mandata, Lončara je kao savjetnika zadržao i sljedeći hrvatski predsjednik Ivo Josipović, također stari komunist i ponosni Titov gardist. Njih se dvojica ne bi koristila savjetničkim uslugama Bude Lončara da ovaj nije bio toliko antihrvatski nastrojen. Porazom Ive Josipovića na posljednjim predsjedničkim izborima, prestala je i diplomatsko-politička, savjetnička , a valjda i uopće karijera Budimira Lončara.

U povodu Dana sjećanja na žrtve totalitarističkih režima, 23. kolovoza, mještani Preka, s kojima smo razgovarali (g.2016), a prije svih nekadašnji načelnik općine Mladen Lucin, podsjećaju na komunističke žrtve Preka. Ima ih 40, a posljednji je Ivo Mašina koji je pao kao žrtva Titova režima u zatvoru Stara Gradiška 1961. godine. Rodbina mučenika uvjerena je kako je i Lončar odgovoran za njegovu smrt, u najmanju ruku kroz grijeh propusta u spašavanju nedužnoga čovjeka.

Podvodni bataljuni – terorističke skupine komunista bacali žive ljude u more!

Književnik Joja Ricov s Lončarevog Ugljana, također jedna od zatvorskih žrtava komunističkoga Titova režima, prije više godina posvjedočio je Hrvatskome tjedniku da je Lončar bio zapovjednik tzv. Podvodnih bataljuna, odnosno militantne skupine komunista koja je hrvatske žrtve kažnjavala tako što je mladiće bacala u more s kamenom vezanim im oko vrata, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik, a prenosi hkv.hr.

Mnoge su pojedince i skupine osoba komunistički zločinci umorili na najbrutalnije načine, primjerice, vezujući im kamen oko vrata i bacajući ih žive ili mrtve u more. Poneke su tzv. partizansko-komunistički Podvodni bataljuni, bacali u more i likvidirali udarajući ih veslima ili kamenjem po glavi dok ne izdahnu i potonu. Mnogi od tako stradalih vode se nestalima što, dakako, bitno otežava raspolaganje s konačnim brojkama, rekao je dr.sc. Zlatko Begonja za zadarskilist.hr

Očito je da i plavo Jadransko more zapravo krije žrtve Hrvate koje su ubijali komunisti i o kojima se i danas ništa ne zna, za razliku od navodnih tisuća koje je spomenuo Pupovac u Jadovnom kao žrtve “bacanja u more”, što jako sliči na jasenovački mit bacanja žrtava u Savu. Savu, kojo, su plivale žene u haljinama i štiklama, što sigurno nisu bile logorašice Jasenovca.

Tako se samo u Zadarskoj županiji navodi 26 poznatih lokacija masovnih grobnica s Hrvatima, odnosno 19 masovnih i sedam pojedinačnih grobnica s ostacima žrtava partizansko-komunističkih žrtava čiji je „mogući” broj gotovo tisuću (957 za sada poznatih). Ne postoje ni približno takve grobnice i jame s ubijenim nehrvatskim stanovništvom Zadra i okolice.

Summa summarum, najveće žrtve II. svjetskog rata, poraća, komunizma i Domovinskog rata u rodnoj Zadarskoj županiji Budimira Lončara su – Hrvati.

Zanimljivo je da su 1991. odgovornost Budimira Lončara zbog svega tražili danas pokojni ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, ali čak i jedan Josip Manolić. Do istrage protiv Lončara nikada nije došlo. Najteže s čime se suočio ovaj bivši jugokomunistički političar i diplomat HNES-ova je etička osuda za veleizdaju, zaključuje Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku a prenosi hkv.hr.

I danas mirno živi u mirovini, nakon što je kao komunist obnašao visoke funkcije u dvije naizgled države-antipodi – protuhrvatskoj Jugoslaviji i slobodnoj Hrvatskoj. (narod.hr/hrt.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. srpnja 1993 – Otvoren pontonski most u Maslenici (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Fotoarhiva HVGI-ja

Civilni zrakoplov s najvišim predstavnicima hrvatske države, predsjednikom doktorom Franjom Tuđmanom i premijerom Nikicom Valentićem, sletio je 18. srpnja 1993. u zadarsku zračnu luku Zemunik. Istoga dana predsjednik Tuđman svečano je otvorio pontonski most kod Novskog ždrila.

Bio je to važan događaj za prometno povezivanje južne i sjeverne Hrvatske, te jedan od prvih koraka koji su vodili reintegraciji okupiranih hrvatskih područja.

Dan prije, 17. srpnja, u Erdutu je između predstavnika hrvatske vlade i pobunjenih srpskih vlasti iz Knina potpisan sporazum kojim se trebalo omogućiti daljnje neometano postavljanje mosta na Maslenici.

Dokument je s hrvatske strane potpisao ministar prometa Ivica Mudrinić. Srpska je strana insistirala da se u blizini budućeg mosta ne smiju nalaziti predstavnici hrvatske policije i vojske.

Zbog toga je u sporazumu, između ostalog, stajalo da na području aerodroma Zemunik, brane Peruče i pontonskog mosta na Maslenici javni red i sigurnost mogu kontrolirati samo predstavnici UNPROFOR-a.

No, događaji idućeg dana na aerodromu Zemunik pokazali su kako je Hrvatska odlučna u želji da vrati silom oteta područja.

Mnogobrojni predstavnici europskih i svjetskih organizacija i zemalja, koji su prisustvovali svečanostima u Zemuniku i Maslenici, dokazali su da Hrvatska ima punu potporu za svoje želje. (HRT)

 

Operacija Maslenica – Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

10. srpnja 1856. rođen Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 10. srpnja 1856. rođen je u Smiljanu u Lici, svega 5 kilometara od Gospića, slavni i genijalni znanstvenik Nikola Tesla.

Tesla je podrijetlom iz kršćanske pravoslavne obitelji, a otac mu se zvao Milutin Tesla i bio je pravoslavni svećenik. Majka Georgina bila je iz obitelji Mandić, također pravoslavnih svećenika. Odgoj u kršćanskom duhu od bogobojaznih roditelja ostavio je duboki pečat u životu genijalnog znanstvenika iz Hrvatske.

Osnovnu školu završio je u Lici, a Višu realnu gimnaziju u Karlovcu (Rakovac). Pošto je obolio od teške bolesti kolere, usprkos željama roditelja da postane svećenik, upisao je studij politehnike u Grazu, a pet godina kasnije u Pragu. Nakon završetka studija radi u Budimpešti, a 1894. odlazi u SAD gdje se u potpunosti razvio i otkrio Teslin genijalni um.

Prijepori Teslinog porijekla

Nikola Tesla se zanimao za svoje porijeklo, pa se potrudio i istražiti ga. Zaključio je da je hrvatskog plemićkog porijekla i o tome je sam navodno zapisao u svome dnevniku: “Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji predci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapredci došli preko Novog Vinodola.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (nekadašnja turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!” Dakle, prezime Tesla navodno je zanatlijsko prezime poput Kovač ili Drvodjelić, a dano je jednom Teslinom pretku. Sam Tesla je smatrao da su njegovi predci zapravo bili hrvatskih korijena, a da su tek kasnije prešli na pravoslavlje, te da su ih stvaranjem modernih nacija koje su se vezivale uz vjeroispovijest počeli smatrati Srbima. Oko takvog gledišta još postoje nesuglasice među povjesničarima.

No svakako tezu o hrvatskom porijeklu podržava i Talijanska Enciklopedija znanosti, književnosti i umjetnosti “Treccani” što se smatra najveći talijanski napor istraživanja kojoj je Republika Italija dala zlatnu medalju za kulturu i umjetnost 1988. Godine.

Bez obzira je li Tesla bio Hrvat ili Srbin, važno je da se ponosio s obje te svoje identifikacijske oznake. Danas Teslino ime predstavlja cijenjeni brand u svijetu, pa se za njega otimaju i velike korporacije. Primjerice, kompanija iz Silicijske doline koja proizvodi poznata električna sportska vozila prozvala se Tesla Motors, a elektronička tvrtka Nvidia prozvala je Teslinim imenom svoje komercijalno superračunalo i liniju svojih grafičkih kartica.

Genijalnost Nikole Tesle

Nikola Tesla je zahvaljujući svojim izumima postao najpoznatiji znanstvenik svjetskog glasa iz naše domovine.

Tesla se bavio elektrotehnikom u raznim oblastima, pa su tako i njegovi izumi raznovrsni, a primjenjuju se u širokom spektru od energetike, strojarstva, telekomunikacija, medicine i drugdje.

Neki od najpoznatijih izuma su: Teslin transformator struja visoke frekvencije, indukcijski motor, teledirigirani čamac, prijenos električne energije bežičnim putem i svakako – izmjenična struja koja je promijenila svijet.

Otkriće izmjenične struje Nikole Tesle temelj je proizvodnje, prijenosa i uporabe električne energije i cjelokupne današnje industrije, kao i cijele današnje civilizacije. Kao što je otkriće kotača vječni pokretač ljudskog napretka, tako je i izmjenična struja prometejski promijenila svijet dajući mu svjetlo i energiju.

Svaki put kad upalite računalo sjetite se najvećeg znanstvenika iz Hrvatske, jer se izmjenična struja proizvodi u Teslinom trofaznom generatoru, prenosi se Teslinom visokonaponskom mrežom, Teslina zavojnica daje napon za sliku na monitoru, a bežični miš radi putem radiovalova koje je prvi proizveo Tesla.

I to je samo mali dio ostavštine ovog velikana iz naše ponosne Like.

 

Nikola Tesla je 1921. predvidio kako će izgledati pametni telefon

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori