Pratite nas

Kolumne

HODAK: Briljantni lijevi mediji: Dopingira li se Glogoški, otkuda mu lova za luksuzna kolica?

Objavljeno

na

Fotić je snimio tajkuna Đuru kako sa svojim turbo luksuznim kolicima ulazi u “kuću za liječenje“. Zatim su zamolili poznatog novinara H.K.J. da se u Osijeku raspita o atletskoj karijeri Đure.

Od ponedjeljka do subote izbivao sam iz Lijeve naše. Što znači bez uobičajene privilegije listanja, čitanja i križanja pročitanog. U tih pet ožujskih dana toliko se toga dogodilo, puno bola i dramatike u svijetu, ali i u glavama ljubimaca Lava Trockog. Dramatični suicid poremećenog kopilota koji je povukao u smrt 149 nevinih ljudi. U sferi tzv. istraživačkog novinarstva zablistali su punim sjajem Jutarnji i Večernji. Subotni Jutarnji na naslovnoj strani donosi vijest koja pomalo ledi krv u žilama. Dva sjajna i iznimno hrabra novinara Robert Bajruši zvani mali Puki i Tomislav Kukec zvan Kuki došli su do ekskluzive i to kakve. “Gdje spava Đuro Glogoški dok traje prosvjed u šatoru“. Primjetili ste da na kraju nema upitnika. Što samo po sebi potvrđuje osnovnu tezu da Đuro spava i to tako što je “prisvojio kuću za liječenje invalida u Zaprešiću“. Do sada sam kao pravi hlebinac mislio da se invalidi liječe u bolnicama. Sad Robi i Tomica tvrde da se liječe u kući u ulici Lj. Gaja 27.

đuro glogoški potpora2Tu kuću, bolnicu, prisvojio je atletski razvijen i utreniran Đuro Glogoški i tako, po Jutarnjem, sprečava prave invalide koji se tu trebaju liječiti. Ne žele se tako etablirana novinarska pera bavit tricama kao što su bankomati u Ministarstvu kulture, a koje je osnovala bivša ministrica. Ili istraživati što se dešava u Ministarstvu poljoprivrede ministra Jakovine kojeg je, kao i Andreu, denuncirala revizija. Oni nisu denuncijanti. Oni su nanjušili zlatni novinarski Gral za koji bi na kraju godine mogli od Fra Duke dobiti pismenu pohvalu. Koju bi si mogli negdje i uokviriti. Kad su naši “junaci Gajeve ulice“ postali svjesni kakovu robu imaju u ruci baciše se udarnički na posao. Fotić je snimio tajkuna Đuru kako sa svojim turbo luksuznim kolicima ulazi u “kuću za liječenje“. Zatim su zamolili poznatog novinara H.K.J. da se u Osijeku raspita o atletskoj karijeri Đure. Dopingira li se, otkuda mu lova za luksuzna kolica i slično.. I novinarska zvijezda H.K.J., nakon empirijskog istraživanja, javlja slijedeće: “Kuća ugodna oku u osječkoj Marijanskoj ulici koje glasi na obitelji Glogoški, Tatjanu i Đuru, sjedište je ujedno i Udruge 100% HRVI 1. skupine. Susjedi su rezignirani o bračnom paru koji, kako napominju, vrlo rijetko viđaju.“ Molim da se odmah ne pljuca po meni.

Tekst doslovno glasi tako kako ga citiram. O tempora o lektoris. I ratni izvjestitelj iz Osijeka H.K.J. odmah je prokužio da su ”susjedi su rezignirani o bračnom paru…“ što god to značilo. Da bi se malo, kako kažu Zagorci, stvar ”podboltala“ zatraženo je stručno mišljenje Jadranke Kosor. Evo tih mudrih misli. Kaže Jaca: “Kad smo Udruzi predali kuću, nismo očekivali da bi netko to mogao zlorabiti. Što je s invalidima kojima je kuća trebala, a nisu je mogli koristiti”. Da su 100% invalidi čekali u redu jer im je kuća trebala, Jaca pretpostavlja, a pametni novinari pretpostavku odmah pretvaraju u činjenicu. Zato na kraju pitanja koje si postavlja Kosorica i nema upitnika. U ovom pamfletu sve je neupitno.

U nedjeljnom Jutarnjem H.K.J. javlja o ogorčenju koje vlada u Osijeku zbog te neviđene pljačke. Tako izvjesni Tomislav Holjevac Dida rafalno izvaljuje: “On ima zasluge iz rata i to nije sporno, ali ovo ponašanje ukazuje na nešto drugo: on je postao parazit na sramotu svih poštenih branitelja Domovinskog rata.“ Ajmo sad podvući zajednički nazivnik i vidjeti koji smo rezultat dobili. Teški 100% – ne branitelj nego dragovoljac Domovinskog rata -spava u kući koja je i sagrađena da bi služila upravo 100% invalidima. Revizija denuncira Andreu Zlatar i Jakovinu, a Fred Matić denuncira Glogoškog. Kad smo već kod denunciranja, zanima me kad će Puki i Kuki objaviti razgovor s trojicom vojnih policajaca koji denunciraju Freda Matića tvrdeći da je on mobilizirani dragovoljac te da je tako mobiliziran dospio u Vukovar 1991.g. I još nešto bode oči ispod crte, a to je činjenica da je pamflet “Prisvojio kuću za liječenje invalida u Zaprešiću“ najniža točka do koje se članovi lijeve medijske falange u Hrvata mogu spustiti. Niže ne može, ma koliko se trudili!

Danijela Trbović postala je popularna kao voditeljica emisije Najslabija karika. Na vrhuncu popularnosti izjavila je da bi izdala i prodala tada odbjeglog generala Gotovinu za obećanu gotovinu od koje bi 10% dala za humanitarne svrhe. Ali je ispalo da je sirota humanitarka u lancu Gotovininih izdajnika bila tek najslabija karika.

Isusovački marksisti, kako zlobnici nazivaju, Styria International vlasnika Večernjaka ne žele u istraživačkom dijelu medija kaskati za Jutarnjim. Zbog toga je Iva Puljić –Šego dobila naizgled lagan zadatak. Tko je najbogatiji hrvatski predsjednik. Zašto je to lagan zadatak? U percepciji hrvatske javnosti to je davno riješeno. Jedan od predsjednika zampio je tu titulu brojnim nekretninama: četiri stana u Zagrebu, u Lijevom Sredičkom ima građevinsko zemljište, itd. Površna procjena kaže da sve to iznosi preko 6.000.000 kn. Međutim Iva kao da se odlučila malo šegačiti te nakon dugog razmišljanja i zbrajanja napokon se predomislila. Apsolutni pobjednik sa “bogatstvom“ procjenjenim sa 15.200.000kn. najbogatiji je pok. predsjednik Tuđman. Iva ima svoje izvore. Vjerojatno one iste koji su 2000.g., britanskoj televiziji dali podatak da je pok. Predsjednik sklonio iz zemlje oko 10 milijardi dolara. Teška vremena! Puno se trošilo! Vraćalo se dugove, a ostalo je ipak još 15 milijuna i nešto sitno. Bravo Iva! Ono što je do sada bilo u sferi trača, sad je jedna ozbiljna i analitički navudrena novinarka dokazala i svima pokazala. Što? Da je iza Tuđmana ostala obiteljska kuća u Nazorovoj NAVODNO vrijedna preko dva milijuna eura. Ankici je, po Ivi, NAVODNO iza Tuđmanove smrti pripao novac sa tri računa u Zabi na kojem je NAVODNO bilo više od pola milijuna kuna. Dalje Iva je skužila da je Tuđman-pogađate – NAVODNO bio vlasnik vrijedne zbirke umjetnina sa slikama Murtića, Lackovića itd. No, piše Iva, Tuđman se NAVODNO volio hvaliti da u svojoj kolekciji ima sliku Pabla Picassa.

Ivana je čula da postojanje te slike kod Tuđmana nikada nije utvrđeno, ali je to, po njenom stručnom mišljenju, neprocjenjivo vrijedna slika pa je pok. Predsjednik daleko najbogatiji. Kod Josipovića i Mesića nema NAVODNO. Ni uzvodno. Za Tuđmana je Iva koristila kao izvor legendarnu lijevu heroinu Ankicu Lepej koja je otkrila da Tuđman ima u Zagrebačkoj banci ušteđevinu od 250.000 maraka. Današnjih 125.000 eura. Ali kako skupiti 15.milijuna kuna? Malo pitaš Mesića, malo Stazića, malo Butkovića, malo Jelenu Lovrić i evo ti Bandićeve jamčevine. To NAVODNO objaviš u NAVODNO ozbiljnom listu i nadaš se da je javnost to NAVODNO popušila. A to se Iva Puljić-Šego samo malo šegačila sa svima nama!

Ako je Iva Puljić-Šego odlučila NAVODNO uzeti na zub Tuđmana, bilo bi humano da ga bar uzme na – zub mudrosti.

Dr.Fred Matić je došao do novog medicinskog otkrića. Mudar i svestran, što je pokazao kad je postao mobilizirani dragovoljac, sada urbi et orbi šalje poruku: “PTSP nije bolest već politička kategorija“. Mislim da je vrijeme da ga ministar Varga uzme za svog pomoćnika. Možda se utvrdi da se ipak radi o bolesti. Osobito nakon odluke koja će mu još više dignuti ionako veliku popularnost. Kaže Fred da dragovoljci koji protestiraju u Savskoj od 1.travnja više neće moći koristiti vodu i WC njegovog Ministarstva. Poruka bi bila puno uvjerljivija da dragi i šarmantni Fred, zvan “punjena ptica“, taj datum iz humanih razloga pomakne na 10.travnja. Taj dan dobio bi čvrstu i odriješitu poruku Antifašističke lige na čelu s Zoranom Pusićem.

Dok se Hrvati muče da pomire svoje bruto navike sa svojim neto prihodima, antifašisti misle da su došli na štih. Branko Lustig, koji je pravi fašizam osjetio na svojoj koži, kaže ovih dana da fašizma u Hrvatskoj više nema. Kaj god! Pusić, Josipović i preživjeli drugovi misle da je zadnji čas da se dignu. Guja gmiže! Problem su lažni branitelji. Što je sa lažnim antifašistima? Ravnodušna, uspavana i eutanazirana Hrvatska sada mora rješavati psihosociološki fenomen fašizma. Mladi antifašisti, antifašistička ljiga. Ono malo fašista koje ima na lageru Documenta čuva za sebe. Nedostaje repromaterijala. Ali ne nedostaje ideja. Jednostavno svatko tko ne prihvaća naš svjetonazor je fašist. Fašisti nam dižu tlak ispod šatora u Savskoj 66. Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu je ortodoksni fašista. Predlaže da se u Kazneni zakon unese odredba protiv onih koji vrijeđaju Domovinski rat. “Čisti verbalni delikt” rokću kvaziantifašisti. Turudić se ne da. Onda je i progon onih koji negiraju Holokaust verbalni delikt. Onih koji u Francuskoj negiraju turski genocid nad Armencima 1915.g., i idu zbog toga u zatvor. Zakonom je u Francuskoj zabranjeno negirati francuske zločine u Alžiru dok je isti bio francuska kolonija u Sjevernoj Africi. Antifašisti žarko računaju na državne jasle. Njima, za razliku od glave, želudac daje do znanja kad je prazan. Kako se onda ne složiti s duhovitim cinikom XX stoljeća Winstonom Churchillom koji je još 1946. g., rekao: “Sadašnji antifašisti brzo će postati novi fašisti”. Barem što se tiče Hrvatske, Winston je potpuno u pravu. No vrijeme nije saveznik antifašista. Gerijatrija je nepobjediva. Mladi antifašisti ostat će jednog dana na tankom ledu.

Kad smo već kod Churchilla, podsjetit ću na njegovo razmišljanje koje se može reflektirati i na fašizam: “Ovo još nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ali je možda kraj početka.“

[ad id=”40551″]

Autor: Zvonimir Hodak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – U odnosu na kolegice iz EU, Šuica djeluje kao moralna vertikala

Objavljeno

na

Objavio

Bilo kod nas, bilo u cijeloj Europskoj uniji, kad god se imenuje neko tijelo, u vijesti je obvezno na značajan način istaknuto koliko u tom tijelu ima žena. Tako je i u slučaju slaganja nove Europske komisije najvažnija vijest bila da je Komisiji prvi put na čelu žena, Ursula von der Leyen, te da je u EK-u rekordan broj žena u povijesti. I to je to, svi problemi riješeni.

Rijetko tko se pitao i pita zašto to važno tijelo Europske unije ima čak dvadeset i sedam povjerenika, jer to je previše za resore koji stvarno imaju smisla. To nije moje grintanje, to je kao problem isticao i sam Juncker, pa se, da bi se zadovoljile sve zemlje članice, i velike i male, izmišljaju resori za kopanje ruda i gubljenje vremena, tako Komisija ima potpredsjednika “za očuvanje europskog načina života”, pa i “poslovodnog potpredsjednika za zelene europske poslove”, ma što to značilo. I resor naše Dube Šuice za “poticanje demokracije i demografije” djeluje kao Potemkinovo selo.

Inače, u cijeloj toj papazjaniji zadovoljavanja svih apetita i stvaranja Potemkinovih sela od funkcija, nova šefica Komisije ima čak osam zamjenika, među njima troje nekakvih superzamjenika. Njih troje su “poslovodni potpredsjednici”, a ostalih petero su, iako ne znam što to znači, normalni potpredsjednici, a mnogima od njih se ovlasti preklapaju, dupliraju ili trodupliraju. I onda netko kaže da Hrvatska ima previše ministarstava i ministara, potpredsjednika ovoga i onoga. Ne, mi smo po tome zapravo pravi europejci, glomazno, prekobrojno, skupo i – neučinkovito.

No najbitnije je bilo istaknuti koliko je žena u novoj Komisiji. Jer, očito, biti žena glavna je kvalifikacija koja te čini poželjnom za funkciju, a ne što znaš ili ne znaš. Ili tko su zapravo te žene?

Evo, jedan od ključnih resora dobila je bivša francuska ministrica obrane Sylvie Goulard, koja je odstupila s mjesta ministrice i koja je u policijskoj postaji Nanterre u Parizu bila ispitana jer je kao eurozastupnica koristila asistente koje je plaćala Europska unija da rade poslove za političke potrebe francuskih stranaka. Ukupna suma “nenamjenski” potrošenog novca iznosila je oko 50 tisuća eura. Ali je dama Macronova saveznica i ljubimica pa će vjerojatno proći lišo. A i žena je…

Kao što je žena i Rumunjka Rovana Plumb, također važna karika u novoj “ženstvenoj” komisiji Von der Leyen. Plumbova je, kao bivša ministrica u rumunjskoj vladi, 2017. godine bila dio velikog korupcijskog nekretninskog skandala, kada je optužena da je pogodovala nekim članovima svoje socijaldemokratske stranke oko zemljišta na Dunavu. Kada su Ursuli von der Leyen to tutnuli pod nos, ona je rekla nešto slično kao i kod naših uhvaćenih u pekmezu, ono, neka institucije rade svoj posao, pa prva dama Komisije tako odgovara novinarima: “OLAF (Europski ured za borbu protiv prijevara, I. Š.) neovisni je organizam i tako treba biti. Presumpcija nevinosti vrijedi za sve”, zaključila je šefica Komisije braneći svoje pulenice.

No je li to obranjivo i može li Komisija pasti budući da mandat staroj Junckerovoj istječe uskoro, 31. listopada? Da, to se dogodilo 1999. godine, kada se Komisija koju je vodio Jacques Santer morala povući zbog korupcijskog skandala jednog njezina člana, pardon, radilo se o ženi, jedne članice Komisije, (opet) Francuskinje Edith Cresson.

Kada smo kod repova, sumnje u korupciju i prijevare novih žena u Komisiji, ni sama šefica Ursula von der Leyen ne stoji baš najbolje. Njemački parlament na trećem stupnju provodi istragu protiv nje jer je kao ministrica obrane spiskala ogromnu količinu novca, sklapala unosne ugovore s preskupim vanjskim konzultantima bez ikakve supervizije, a radi se o osobama s kojima ima osobne odnose i poznaje ih. Tako bi Von der Leyenova uskoro trebala, u svojstvu šefice Komisije, najvjerojatnije u prosincu, biti ispitana u Berlinu zbog sumnji u moguću korupciju, ili zloporabu položaja i ovlasti, ili i jedno i drugo, a možda i nešto treće, jer su u tu rabotu bili uključeni i drugi članovi njezina ministarstva.

No, kako je rekla za druge svoje kolegice u Komisiji umočene u afere, onda i za sebe smatra da vrijedi presumpcija nevinosti. Dakako da vrijedi, ali nije jasno kako osobe i osoba, šefica Komisije, mogu doći na tako visoka i važna mjesta u Europskoj uniji s takvom hipotekom i dok ona nije raščišćena? Valjda zato što su žene? Ili zato jer je važnije ispuniti povijesno najviši broj žena u Komisiji.

Zato i mi moramo biti ponosni, jer među ovom povijesnom ekipom broja žena u Europskoj komisiji našla se i naša Dubravka Šuica. Ova, uz Vesnu Pusić, najbogatija hrvatska političarka koja nekretnine nema samo na Jupiteru i Marsu, nigdje se, u istraživanju umočenih novih komisionarki koje je proveo portal Politico, ne spominje kao problematična. A zašto i bi, kada vidim u kakvoj je ekipi, ona čak djeluje kao moralna vertikala.

Sve u svemu, najveći broj žena u Komisiji predstavlja veliki civilizacijski iskorak za sve nas, za čovječanstvo.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska se polako hladi od ljetnih vrućina i zagrijava za različite izbore, bliske i nešto manje bliske (predsjednički, parlamentarni, hdz-unutarstranački). Kampanje su toliko ispremiješane da ih je teško razlikovati. Ono što za sada znamo, jest da je Kolinda već eliminirala jednoga protivnika klasičnim nokautom, dotično Stipu Miočića za kojega široka hrvatska publika nije dobro ni čula, a trebala bi jer je najbolji na svijetu. Drugi izazivač, ne iz športskoga nego šporkoga političkog miljea, Dejan Jović, nokautirao je samoga sebe plamenim raškovićevskim govorom, a dok su ga polijevali vodom na njegova podmetanja odgovorio je dr. Mihovil Biočić, liječnik. Taj Biočićev napis poslali su mi dobri ljudi, jer gdje bih ga mogao pročitati, sigurno ne u „službenim“ medijima. Zastao sam i skinuo kapu (koju doduše ne nosim). Ne zato što devedeset i pet posto napisanog nismo znali, pa i više, nego zato što je čovjek pregledno, kronološki, nepobitnim činjenicama i citatima napokon dramatično sažeo što se doista događalo s Hrvatima, s hrvatskim narodom u ratu (drugom, svjetskom) i poraću, nasuprot jugoslavenskom i velikosrpskom (što je isto) tumačenju povijesti, to jest odvratnim lažima koje se i danas (donekle frizirane) provlače medijima i zaplotnjačkim središtima za podrivanje hrvatske države.

Taj, opsežni ali zbijeni napis dr. Mihovila trebao bi bez kraćenja ući u sve moderne hrvatske školske udžbenike povijesti, ne trebao nego morao, inače će proći još nekoliko naraštaja školaraca kojima razni jovići i pupovci mogu prodavati maglu – sve dok školaraca ne bude nestalo u bijeloj kugi, a ostanu zločinačke crvene „istine“ i pohvale komunističkom režimu.

Specijalni rat protiv Hrvatske u punom je zamahu, ne samo na krilima SDSS-a i sličnih agentura, nego – u slabo skrivenim oblicima – u vascelom hrvatskom medijskom prostoru.

Neprikrivena mržnja i posao obavljen za (i opet slabo) prikrivenu petu kolonu vidljiv je u „slučaju Duhaček“ koji su njegovi pokrovitelji uspjeli pretvoriti u raspravu o slobodi govora, te „napredno“ stali na stranu novinara koji piše (pjeva), eto, satirično, pa im je dobrodošla satira „Oj ti govno Velebita… ti stolico svih Hrvata“. Prije svega, nije riječ o satiri, jer je satira književna forma, nego o vulgarnoj amaterskoj provokaciji , naručenoj kako bi specijalni rat imao valjda pjesnički prizvuk, neka se nađe. Priglupa objašnjenja da je“ pjesnikova“ inspiracija bila ispuštanje fekalija u more, jadna je isprika, a i nesuvisla jer spomenuto ispuštanje nema nikakve veze s Velebitom, pa ni s podvelebitskim primorjem. No, kreteni su se uhvatili za to objašnjenje i ispunili stranice crnilom, baš crnilom i novim govnarijama protuhrvatske klateži koja je na primjeru sličnih diverzija razumjela da joj se ništa ne će dogoditi, te sada uživa u „slobodi govora“, onoj slobodi koju smo donijeli mi, razorivši komunistički sustav i Jugoslaviju gdje nikakvih sloboda nije bilo, pa sada koriste blagodati demokracije i posežu za njom kao oružjem protiv Hrvatske.

Da definiram: sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države. Onima koji su stvarali i branili tu istu državu, čim se malo pobune, sloboda govora se oduzima makar i potiho, tužbama i sličnim domišljajima. Njih nema u medijima, u tiskovinama (s uglavnom nepoznatim vlasnicima), na televizijama (s posve nepoznatim vlasnicima), ako su umjetnici šikanira ih se, prešućuje, postaju nevidljivi. Na sudu im se oduzima riječ, kao Vukovarcu kojemu su srpski agresori ubili dva sina, a sutkinja ga opominje da s tim ne maše, da šuti. To je hrvatska zbilja. Slučaj Duhaček ima još i drugu (ali istovrsnu) dimenziju : ne samo da se taj tip svoj (plaćeni) proljev upravlja na pjesmu koja je jedna od hrvatskih svetinja, kao što je i Velebit sveta planina, nego i znakovima ACAB vrijeđa policiju. Koju policiju? Pa hrvatsku policiju, nego koju, onu koja je prva stala na obranu Hrvatske, uz u početku još rijetke dragovoljce, i imala strahovite ljudske gubitke. Sljedeći korak u specijalnom ratu je vjerojatno hrvatska vojska, podosta krupan zalogaj za klatež, ali će naći načina (već jesu, „Novosti“) da i nju načnu, a pokrovitelji će se dosjetiti kako da u svemu pronađu satiru, sve dok se zveckanje oružjem iz Srbije i RS ne pretvori u nešto mračnije – a to je ono što „slobodoumnici“ i slobodnogovornici s nestrpljenjem čekaju, oni „osuđeni na Hrvatsku“ (stanoviti kazališni redatelj Kurspahić) koji čekaju „oslobođenje“ .Da, s istim posljedicama kao ono oslobođenje polovicom četrdesetih. I gorim, ako je moguće.

Elem, Hrvatska koja se znala braniti i obraniti od tada treće vojne sile u Europi, sada se ne zna obraniti od potkornjačke klateži koja joj radi o glavi.

Svit se konča

Najvažniji pokret u povijesti čovječanstva upravo se događa pred našim očima, to jest pokret za spas planeta Zemlja. Tko god je projektirao mladu djevojku koja sada hoda svijetom, učinio je veliku stvar. Ivana Orleanska našega vremena, univerzalna za razliku od nesretne francuske Ivane, probudila je mlade kojima je postalo jasno da su njihovi stari toliko uništili treći planet od Sunca te mu možda nema spasa, ili možda ima ako se žurno, trenutno i globalno ne poduzme sve što je potrebno, a zna se što. Pokret još nije dovoljno masovan, ali ima nade da će preplaviti svijet jer radi se opstanku. Globalni pokret, velim, paradoksalno, budući da je upravljen prvenstveno protiv one krajnje opasne gamadi koju nazivamo (koja se naziva) globalistima, korporativnim glodavcima „new age“ ideologije koja i nacionalne države i njihove prirodne izvore (resurse) drži svojim plijenom, zaglupljujući pritom mnoštva naroda i potkupljujući njihove „vođe“.

U tom i takvom suvremenom svijetu , u kojemu nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi posjeduje bogatstva koliko i ostatak čovječanstva, sve je u funkciji rečenih sretnika koji će, kao u najmračnijim znanstveno-fantastičnim filmovima pokositi doslovce sve što je na putu njihovu profitu, meljući šume i prašume, ispuštajući otrove u zrak i u zemlju, zagađujući mora, rijeke i potoke, izvore pitke vode, uzrokujući porast stakleničkih plinova, nestanak ledenih kapa planeta. Političari u njihovoj službi teško da će išta poduzeti, ako žele ostati gdje jesu i dalje „služiti narodu“. Znači, pokret mora biti agresivan u službi dobra, i dobro je da je pokret mladih jer će oni za koju godinu postati dovoljno veliki da dođu na položaje s kojih mogu odlučivati, a birači, do tada već u smrtnom strahu da će se skuhati ili smrznuti, odlučit će se za one koji im obećavaju bolju sudbinu.

Doista je pet do dvanaest, pa me sada cijelo čovječanstvo nekako podsjeća na Hrvate koji sve rade u zadnji čas, ali kada krenu onda je to veličanstveno. Glede klimatskih promjena, Hrvatska je još i dalje podosta ugodna oaza, ali se čini mnogo, izvana i iznutra, da ni ona ne bude iznimka, a osim toga ni ona ne može pobjeći od globalnih užasa, da i hoće. Lijepa naša, jest, još i sada. Lijep naš planet? Nije više i brzo korača prema smrti, pa uzima sa sobom i Lijepu našu koja se i sama pokušava „uklopiti“, prodaje svoje tijelo na uglovima, nudi najbolje što ima – od plodne zemlje do djece, o kapitalnim poduzećima da ne govorim. Diči se turizmom, koji donosi novac i zagađenja.

Uz ona „prirodna“ onečišćenja tu je i sve veće zagađivanje svjetlom i posebno bukom na koju desetljećima upozoravam (ha) ali nitko ne sluša. Ne čuju od buke. A kada i pokušamo s obnovljivim izvorima energije, postavimo (ne mi, stranci) čudovišta od vjetrenjača koja nagrđuju krajolik i proizvode neizdrživu buku – postavljena u blizini kuća u kojima ljudi ne mogu spavati, sram ih bilo, kao da su oni važniji od „razvitka“. Neka uzimaju antidepresive. Drva još imamo, ali je sve skuplje. Jedan podatak iz povijesti: vjerovali ili ne, u devetom i desetom stoljeću Venecija je izvozila – drvo. I prodavala ga Arapima. Zaleđe Venecije bilo je prepuno šuma. A kada stabala više nije bilo toliko puno, u sljedećim stoljećima svrnuli su oko na šumovitu Hrvatsku. U Slavoniji su još u vrijeme Kozarca (Kozaraca) nemilo sjekli Francuzi. Pa i sada gulimo šume, izvozimo trupce, navodno pod nadzorom. A ako neka učiteljica uzme drva iz zaraslog vinograda svoje bake – na sud s njom, oderi ju.

Pisac ovih redaka glede klimatskih promjena ima alibi, i to nepobitan. Negdje svršetkom sedamdesetih prošloga stoljeća objavljen je moj roman „Eko Eko“. U njemu je planet Zemlja tek na dobrom putu da bude gadno zagađen, ali ima drugih u svemiru koji su već tako gadno zagađeni da na njima još mogu živjeti samo gadna bića. Planet Zemlja 2019. sve je više nalik Zmazu iz romana. A da Zmaz posve ne propadne, podignuta je ( u knjizi) revolucija koju predvodi jedna djevojčica (sa Zemlje). Koincidencija? Kada su to razumjeli naši prosvjetni mudraci i mudrice – izbacili su nedavno roman „Eko Eko“ iz lektire. Uz to (usto, što bi pisali idioti), čitao sam, i opet nedavno, napis nekog našeg kolumnista koji se oborio na norvešku djevojčicu i cijeli pokret s tezom da je mala malo autistična i da je riječ o iskorištavanju djece. Jest, taj članak valjda možete negdje pronaći.

Topovima na toponime

Poskočio sam čuvši da su se „geografi“ (zemljopisci) zabrinuli što postoji šarenilo u pisanju (pravopisanju) toponima, to jest naziva mjesta. Kao da je u sveopćem, namjerno i zlonamjerno izazvanom pravopisnom šarenilu (još jedan oblik specijalnog rata protiv Hrvata ) pisanje toponima iznimka. Nije. Sada će, čitam, geografi koji su i u školama uspjeli zemljopis žrtvovati stranoj riječi, geografiji, osnovati neko povjerenstvo koje će se baviti pitanjem toponima, ne znam je li uz pomoć jezikoslovaca i kojih. Moj prijatelj, kroatist, točno kaže da je pisanje imena mjesta (naselja, gradova itd.) riješeno u Hrvatskom pravopisu Stjepana Babića i suradnika, kratkim i zauvijek uporabljivim pravilom koje kaže: „Vlastite imenice iz stranih jezika pišu se kao i u jeziku izvornika, osim egzonima (pohrvaćenica).“ I točka. Imamo Beč, Rim itd. a za one koje nemamo pogledajmo kako pišu nazive svojih mjesta oni u čijim se zemljama mjesta nalaze.

No, problem je dublji. Ako postoje neke nejasnoće (a u ovom slučaju i ne postoje) onda se i toponimima treba baviti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika, sastavljenog od najuglednijih jezikoslovaca. Pa zašto se ne bavi? Zato što ga više nema, zato što su ga jovanovići ukinuli, a oni nakon njega nisu ga vratili. Sada će se valjda izgovarati da su mnogi veliki jezikoslovci nedavno umrli, pa ih nema, a onda nema ni povjerenstva.

(Usput: u vrijeme smrti Radoslava Katičića, čitao sam osmrtnice u dnevnim novinama. U vrhu stranice posljednji pozdrav Katičićevih učenika, sada uglednika, iz Montreala, Sao Paola, Pariza, Dharamsala, Oxforda, New Delhija… Posljednji pozdrav Radoslavu Katačiću, jest, tako je pisalo, Katičić je preimenovan u Katačića. Površnost, šlamperaj? Kadli na istoj stranici nešto niže vidim posljednji pozdrav Hrvatskoga filološkog društva, pozdrav i opet Radoslavu Katačiću, a ne Katičiću. Eh, to onda više nije slučajno.)

Zlatko Zlatić

Umro je vrsni kipar Zlatko Zlatić, osebujan čovjek i umjetnik rođen 1933.u Zagrebu, istarskih korijena. Njegov je otac bio skladatelj i dirigent Slavko Zlatić, rodom iz Sovinjaka pokraj znamenitog Berma. Zlatko Zlatić je nastavio obiteljsku umjetničku tradiciju, ali ne u glazbi nego u kamenu, u bronci, šezdesetih diplomirao u klasi Vanje Radauša i pošao svojim putem, pretežito animalist kao i Dešković koji je umro u Vrapču, a Zlatko je u Vrapču živio – u Zlatićevoj ulici. Tako se i predstavljao neznancima – kao Zlatko Zlatić iz Zlatićeve ulice, društven i srdačan znao je zaokupiti pozornost. Njegove rode, kornjače , golubovi i psići nalaze se na javnim površinama mnogih hrvatskih gradova. Jednu figuru nosio je sa sobom kada smo u listopadu 1991. krenuli prema Vukovaru. Naime, premda već tada u ozbiljnijim godinama, Zlatić je navukao odoru i uzeo kalašnjikov, kao pripadnik dragovoljne Satnije hrvatskih umjetnika. Zaustavljeni smo u Vinkovcima i Nuštru, stari Jastreb koji je tada stolovao u Vinkovcima reče da se u Vukovar više ne može (vidjeti knjigu „Lijepa moja“) . Zlatko Zlatić mu je darovao skulpturu Čuvara.

Zlatkovo tijelo kremirano je u ponedjeljak u Zagrebu. Zbogom, dragi, hrabri prijatelju.

Serije

Skoro cijelo ljeto emitirane su na HTV serije o nedavnoj hrvatskoj prošlosti, o komunističkim tajnim službama, o ratu prije rata, o hrvatskim premijerima (neke se moglo i preskočiti), i zadnja o liječnicima u politici. Očekujem seriju o pacijentima u politici, iz suvremenoga života.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari