Pratite nas

Kolumne

HODAK: Briljantni lijevi mediji: Dopingira li se Glogoški, otkuda mu lova za luksuzna kolica?

Objavljeno

na

Fotić je snimio tajkuna Đuru kako sa svojim turbo luksuznim kolicima ulazi u “kuću za liječenje“. Zatim su zamolili poznatog novinara H.K.J. da se u Osijeku raspita o atletskoj karijeri Đure.

Od ponedjeljka do subote izbivao sam iz Lijeve naše. Što znači bez uobičajene privilegije listanja, čitanja i križanja pročitanog. U tih pet ožujskih dana toliko se toga dogodilo, puno bola i dramatike u svijetu, ali i u glavama ljubimaca Lava Trockog. Dramatični suicid poremećenog kopilota koji je povukao u smrt 149 nevinih ljudi. U sferi tzv. istraživačkog novinarstva zablistali su punim sjajem Jutarnji i Večernji. Subotni Jutarnji na naslovnoj strani donosi vijest koja pomalo ledi krv u žilama. Dva sjajna i iznimno hrabra novinara Robert Bajruši zvani mali Puki i Tomislav Kukec zvan Kuki došli su do ekskluzive i to kakve. “Gdje spava Đuro Glogoški dok traje prosvjed u šatoru“. Primjetili ste da na kraju nema upitnika. Što samo po sebi potvrđuje osnovnu tezu da Đuro spava i to tako što je “prisvojio kuću za liječenje invalida u Zaprešiću“. Do sada sam kao pravi hlebinac mislio da se invalidi liječe u bolnicama. Sad Robi i Tomica tvrde da se liječe u kući u ulici Lj. Gaja 27.

đuro glogoški potpora2Tu kuću, bolnicu, prisvojio je atletski razvijen i utreniran Đuro Glogoški i tako, po Jutarnjem, sprečava prave invalide koji se tu trebaju liječiti. Ne žele se tako etablirana novinarska pera bavit tricama kao što su bankomati u Ministarstvu kulture, a koje je osnovala bivša ministrica. Ili istraživati što se dešava u Ministarstvu poljoprivrede ministra Jakovine kojeg je, kao i Andreu, denuncirala revizija. Oni nisu denuncijanti. Oni su nanjušili zlatni novinarski Gral za koji bi na kraju godine mogli od Fra Duke dobiti pismenu pohvalu. Koju bi si mogli negdje i uokviriti. Kad su naši “junaci Gajeve ulice“ postali svjesni kakovu robu imaju u ruci baciše se udarnički na posao. Fotić je snimio tajkuna Đuru kako sa svojim turbo luksuznim kolicima ulazi u “kuću za liječenje“. Zatim su zamolili poznatog novinara H.K.J. da se u Osijeku raspita o atletskoj karijeri Đure. Dopingira li se, otkuda mu lova za luksuzna kolica i slično.. I novinarska zvijezda H.K.J., nakon empirijskog istraživanja, javlja slijedeće: “Kuća ugodna oku u osječkoj Marijanskoj ulici koje glasi na obitelji Glogoški, Tatjanu i Đuru, sjedište je ujedno i Udruge 100% HRVI 1. skupine. Susjedi su rezignirani o bračnom paru koji, kako napominju, vrlo rijetko viđaju.“ Molim da se odmah ne pljuca po meni.

Tekst doslovno glasi tako kako ga citiram. O tempora o lektoris. I ratni izvjestitelj iz Osijeka H.K.J. odmah je prokužio da su ”susjedi su rezignirani o bračnom paru…“ što god to značilo. Da bi se malo, kako kažu Zagorci, stvar ”podboltala“ zatraženo je stručno mišljenje Jadranke Kosor. Evo tih mudrih misli. Kaže Jaca: “Kad smo Udruzi predali kuću, nismo očekivali da bi netko to mogao zlorabiti. Što je s invalidima kojima je kuća trebala, a nisu je mogli koristiti”. Da su 100% invalidi čekali u redu jer im je kuća trebala, Jaca pretpostavlja, a pametni novinari pretpostavku odmah pretvaraju u činjenicu. Zato na kraju pitanja koje si postavlja Kosorica i nema upitnika. U ovom pamfletu sve je neupitno.

U nedjeljnom Jutarnjem H.K.J. javlja o ogorčenju koje vlada u Osijeku zbog te neviđene pljačke. Tako izvjesni Tomislav Holjevac Dida rafalno izvaljuje: “On ima zasluge iz rata i to nije sporno, ali ovo ponašanje ukazuje na nešto drugo: on je postao parazit na sramotu svih poštenih branitelja Domovinskog rata.“ Ajmo sad podvući zajednički nazivnik i vidjeti koji smo rezultat dobili. Teški 100% – ne branitelj nego dragovoljac Domovinskog rata -spava u kući koja je i sagrađena da bi služila upravo 100% invalidima. Revizija denuncira Andreu Zlatar i Jakovinu, a Fred Matić denuncira Glogoškog. Kad smo već kod denunciranja, zanima me kad će Puki i Kuki objaviti razgovor s trojicom vojnih policajaca koji denunciraju Freda Matića tvrdeći da je on mobilizirani dragovoljac te da je tako mobiliziran dospio u Vukovar 1991.g. I još nešto bode oči ispod crte, a to je činjenica da je pamflet “Prisvojio kuću za liječenje invalida u Zaprešiću“ najniža točka do koje se članovi lijeve medijske falange u Hrvata mogu spustiti. Niže ne može, ma koliko se trudili!

Danijela Trbović postala je popularna kao voditeljica emisije Najslabija karika. Na vrhuncu popularnosti izjavila je da bi izdala i prodala tada odbjeglog generala Gotovinu za obećanu gotovinu od koje bi 10% dala za humanitarne svrhe. Ali je ispalo da je sirota humanitarka u lancu Gotovininih izdajnika bila tek najslabija karika.

Isusovački marksisti, kako zlobnici nazivaju, Styria International vlasnika Večernjaka ne žele u istraživačkom dijelu medija kaskati za Jutarnjim. Zbog toga je Iva Puljić –Šego dobila naizgled lagan zadatak. Tko je najbogatiji hrvatski predsjednik. Zašto je to lagan zadatak? U percepciji hrvatske javnosti to je davno riješeno. Jedan od predsjednika zampio je tu titulu brojnim nekretninama: četiri stana u Zagrebu, u Lijevom Sredičkom ima građevinsko zemljište, itd. Površna procjena kaže da sve to iznosi preko 6.000.000 kn. Međutim Iva kao da se odlučila malo šegačiti te nakon dugog razmišljanja i zbrajanja napokon se predomislila. Apsolutni pobjednik sa “bogatstvom“ procjenjenim sa 15.200.000kn. najbogatiji je pok. predsjednik Tuđman. Iva ima svoje izvore. Vjerojatno one iste koji su 2000.g., britanskoj televiziji dali podatak da je pok. Predsjednik sklonio iz zemlje oko 10 milijardi dolara. Teška vremena! Puno se trošilo! Vraćalo se dugove, a ostalo je ipak još 15 milijuna i nešto sitno. Bravo Iva! Ono što je do sada bilo u sferi trača, sad je jedna ozbiljna i analitički navudrena novinarka dokazala i svima pokazala. Što? Da je iza Tuđmana ostala obiteljska kuća u Nazorovoj NAVODNO vrijedna preko dva milijuna eura. Ankici je, po Ivi, NAVODNO iza Tuđmanove smrti pripao novac sa tri računa u Zabi na kojem je NAVODNO bilo više od pola milijuna kuna. Dalje Iva je skužila da je Tuđman-pogađate – NAVODNO bio vlasnik vrijedne zbirke umjetnina sa slikama Murtića, Lackovića itd. No, piše Iva, Tuđman se NAVODNO volio hvaliti da u svojoj kolekciji ima sliku Pabla Picassa.

Ivana je čula da postojanje te slike kod Tuđmana nikada nije utvrđeno, ali je to, po njenom stručnom mišljenju, neprocjenjivo vrijedna slika pa je pok. Predsjednik daleko najbogatiji. Kod Josipovića i Mesića nema NAVODNO. Ni uzvodno. Za Tuđmana je Iva koristila kao izvor legendarnu lijevu heroinu Ankicu Lepej koja je otkrila da Tuđman ima u Zagrebačkoj banci ušteđevinu od 250.000 maraka. Današnjih 125.000 eura. Ali kako skupiti 15.milijuna kuna? Malo pitaš Mesića, malo Stazića, malo Butkovića, malo Jelenu Lovrić i evo ti Bandićeve jamčevine. To NAVODNO objaviš u NAVODNO ozbiljnom listu i nadaš se da je javnost to NAVODNO popušila. A to se Iva Puljić-Šego samo malo šegačila sa svima nama!

Ako je Iva Puljić-Šego odlučila NAVODNO uzeti na zub Tuđmana, bilo bi humano da ga bar uzme na – zub mudrosti.

Dr.Fred Matić je došao do novog medicinskog otkrića. Mudar i svestran, što je pokazao kad je postao mobilizirani dragovoljac, sada urbi et orbi šalje poruku: “PTSP nije bolest već politička kategorija“. Mislim da je vrijeme da ga ministar Varga uzme za svog pomoćnika. Možda se utvrdi da se ipak radi o bolesti. Osobito nakon odluke koja će mu još više dignuti ionako veliku popularnost. Kaže Fred da dragovoljci koji protestiraju u Savskoj od 1.travnja više neće moći koristiti vodu i WC njegovog Ministarstva. Poruka bi bila puno uvjerljivija da dragi i šarmantni Fred, zvan “punjena ptica“, taj datum iz humanih razloga pomakne na 10.travnja. Taj dan dobio bi čvrstu i odriješitu poruku Antifašističke lige na čelu s Zoranom Pusićem.

Dok se Hrvati muče da pomire svoje bruto navike sa svojim neto prihodima, antifašisti misle da su došli na štih. Branko Lustig, koji je pravi fašizam osjetio na svojoj koži, kaže ovih dana da fašizma u Hrvatskoj više nema. Kaj god! Pusić, Josipović i preživjeli drugovi misle da je zadnji čas da se dignu. Guja gmiže! Problem su lažni branitelji. Što je sa lažnim antifašistima? Ravnodušna, uspavana i eutanazirana Hrvatska sada mora rješavati psihosociološki fenomen fašizma. Mladi antifašisti, antifašistička ljiga. Ono malo fašista koje ima na lageru Documenta čuva za sebe. Nedostaje repromaterijala. Ali ne nedostaje ideja. Jednostavno svatko tko ne prihvaća naš svjetonazor je fašist. Fašisti nam dižu tlak ispod šatora u Savskoj 66. Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu je ortodoksni fašista. Predlaže da se u Kazneni zakon unese odredba protiv onih koji vrijeđaju Domovinski rat. “Čisti verbalni delikt” rokću kvaziantifašisti. Turudić se ne da. Onda je i progon onih koji negiraju Holokaust verbalni delikt. Onih koji u Francuskoj negiraju turski genocid nad Armencima 1915.g., i idu zbog toga u zatvor. Zakonom je u Francuskoj zabranjeno negirati francuske zločine u Alžiru dok je isti bio francuska kolonija u Sjevernoj Africi. Antifašisti žarko računaju na državne jasle. Njima, za razliku od glave, želudac daje do znanja kad je prazan. Kako se onda ne složiti s duhovitim cinikom XX stoljeća Winstonom Churchillom koji je još 1946. g., rekao: “Sadašnji antifašisti brzo će postati novi fašisti”. Barem što se tiče Hrvatske, Winston je potpuno u pravu. No vrijeme nije saveznik antifašista. Gerijatrija je nepobjediva. Mladi antifašisti ostat će jednog dana na tankom ledu.

Kad smo već kod Churchilla, podsjetit ću na njegovo razmišljanje koje se može reflektirati i na fašizam: “Ovo još nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ali je možda kraj početka.“

[ad id=”40551″]

Autor: Zvonimir Hodak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA: Svi trebamo podnijeti teret krize. Ali nitko ne spominje nevladine udruge

Objavljeno

na

Objavio

Gdje su nestale Sanja Sarnavka, Jelena Veljača, Vlatka Pokos, Vesna Teršelić, Zoran Pusić, Milorad Pupovac, Korak, Pride, Iskorak, Kontra, Babe, Žabe, Borićka, Antifa Zagreb, besmrtni odredi, CMS, Dobrodošli, Kuće ljudskih prava, i ostali?!

Gdje su u kriznim situacijama razni liberalni humanitarci? Povukli su se kao miševi, jer inače imaju takav obrazac ponašanja. Najpametniji su kada ne treba, svakom vole nešto iskomentirati, etiketirati, javno sramotiti, glumiti heroje kada nam ti heroji ne trebaju. Na ulicama su Torcida, Bad Blue Boysi, Armada, Kohorta, ratni veterani itd.

Pomažu starije, premještaju bolničku opremu, prenamjenjuju objekte u ambulante, a što rade liberalni humanisti? Ništa.

NJIH NITKO NE SPOMINJE

Ovo što ste pročitali dio je poruke koja ovih dana kruži društvenim mrežama. S njom se možete slagati ili ne slagati, ali otvara jedno važno pitanje. Jasno je da ćemo financijski teret ekonomske krize koja već buja morati podnijeti svi.

I nitko razuman nema ništa protiv rezanja, jer kada novca nema za razinu primanja kao prije ovoga, onda samo nerazuman čovjek može biti protiv rezanja. Uostalom, to smo već prošli, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Privatnom, realnom sektoru je najteže, oni uvijek podnose najveći teret, bila kriza ili ne. Očito je da će se morati rezati plaće i u javnom, državnom sektoru. Liječnici, učitelji, nastavnici, državni službenici… o svima se, dakle, govori kao djelatnostima kod kojih će biti rezanja, a mnogi od njih od posla padaju s nogu, i ne žale se. Jedino nitko ne spominje nevladine i tzv. nevladine udruge, koje su nerijetko parapolitičke i parašpijunske, cinkerske organizacije koje kleveću Hrvatsku po svijetu još od Domovinskog rata.

A država ih, od središnjih tijela do županija i općina, za to nagradi godišnje s oko milijardu i pol kuna, plus tri milijarde – podatak je to koji je onomad iznio Milanovićev ministar financija Slavko Linić – koje dobiju iz inozemstva. Dakle, taj nevladin i tzv. nevladin civilni sektor raznih udruga u Hrvatskoj vrti godišnje četiri i pol milijarde kuna. Ogroman biznis.

Ne treba sve nevladine udruge trpati u isti koš. Na primjer, “katotalibani”, kao ih zovu, udruga “U ime obitelji”, digli su svoje volontere koji rade i pomažu u Caritasu, Crvenom križu, a “zloglasna” Željka Markić i više od 70 volontera UiO-a danima se pripremaju za rad vikendom u Pozivnom centru Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo… Koji “mračnjaci”. Ista ta udruga već godinama predlaže da sami građani, a ne država, odlučuju o tome koga će financirati svojim poreznim novcem.

Najveći dio nevladinih udruga je koristan društvu, no oni najglasniji i najpodmazaniji činili su Hrvatskoj ogromne štete, od Domovinskog rata do danas. Samo se treba prisjetiti kleveta istih pred Haaškim tribunalom u slučaju Gotovina i operacije Oluja, pa i nedavno kako su cinkali hrvatsku policiju europskim institucijama da kradu novac migrantima koji ilegalno (!) pokušavaju ući u Hrvatsku i Europsku uniju. Ta ista hrvatska policija koju su klevetali danas ih štiti, čuva, pa i od njih samih.

Cinkali su i hrvatske navijače, od Torcide preko BBB-a, Armade i Kohorte koji danas, izlažući svoje zdravlje, pomažu u bolnicama, nose hranu starcima… Da, među navijačkim skupinama, kao i u svim društvenim skupinama, ima kukolja, no za razliku od tih boraca za ljudska prava, koja su često pokrivalo za ideološku kolonizaciju Hrvatske, od Domovinskog rata do aktualne krize uzrokovane koronavirusom, pokazali su da su uvijek tu kada je najteže. A gdje su ti koji ih smatraju odreda “fašistima” i huliganima?

Nema ih, šute, čekaju da sve prođe, da ta mrska hrvatska policija, navijačke skupine, brojni volonteri, liječnici, ministri, privrednici… iznesu teret ovog zla, pa će opet pred kamere i soliti pamet cijeloj Hrvatskoj o ljudskim pravima, diskriminaciji, porastu fašizma…, proizvođenja nepostojećeg, rabote od koje jako dobro žive.

U tom smislu, nakon što od države, od svih nas zapravo, dignu pare, podsjećam ih da ne zaborave tražiti reviziju Vatikanskih ugovora i izbacivanje vjeronauka iz škola. E, da, neka ne zaborave, kada sve prođe, a oni iziđu iz mišjih rupa, također ulagati veliki trud kako bi istospolni parovi mogli posvajati djecu. Nadam se da će ih zapasti jedno od novorođenčadi koje su navijačke skupine, ti “fašisti”, spašavali iz bolnica dok je Zagrebom harao potres a rodilje se smrzavale u tankim ogrtačima na minusu. A njih nigdje, samo “huligani”, “ustaše” i “katotalibani”…

Ako itko zna što su izvanredne situacije, onda je to ratni ministar dr. Andrija Hebrang koji je prošli tjedan izjavio: “Zaustavimo bacanje milijarda kuna na udruge i ubacimo ih u gospodarstvo.”

Slažem se, svi želimo (!) podnijeti teret krize, pa neka izvole i ovi ratnici ljudske pravde, zapravo ideološke kolonizacije Hrvatske, uz dodatak Hebrangu, nisu sve nevladine udruge iste.

Nadalje, takve mjere uskraćivanja novca koji je već, ili će biti uskoro, uskraćen vjerojatno i liječnicima koji upravo padaju s nogu, ne treba smatrati osvetom ili kažnjavanjem nevladinih udruga, već zakonski i razumno utemeljenom mjerom: Kako svima, tako i njima!

Uz huk s tribina nogometnih stadiona, kada sve prođe: Gdje ste bili kad je grmilo, kad je sijevalo!!!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Marko Ljubić: Gdje su nestali Bosanac, Veljača, Drago da oprostite Pilsel, Zoran Pusić i ostali junaci našeg doba?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Jedino je brexit bio dosadniji od korone

Objavljeno

na

Objavio

Lud i nezaboravan ožujak prešao je u travanj, zajedno s koronom. Vjerojatno vam se već bljuje od silnih napisa o pošasti, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji. Jedino je brexit bio dosadniji. U SAD-u se nakon ležernoga uvoda sve pretvorilo u neviđenu katastrofu, a zabilježena je povećana prodaja oružja, valjda pucaju u covide, premda su ovi mali, nezaštićeni i nevidljivi. U Hrvatskom zagorju navodno su se dosjetili kako ih učiniti vidljivim i uništiti: ako se covid dokotrlja do klijeti, jedan muž ga pošprica modrom galicom i covid vidno poplavi, a drugi ga muž odmah opali lopatom. Ne daju se zagorski muži u svom vinogradu.

O zagrebačkom se potresu puno manje piše i govori, kao da još zanima samo one koji su ostali bez stana i kuće. Zagrepčanima su se istanjili živci, čim netko jače zalupi vratima, vrati im se jutro 22. ožujka. Jedan moj poznanik nije znao da se prosvjeduje lupanjem po loncima, pa je, misleći da je potres, gol istrčao ih kuće, ravno u ruke policiji. Inače su na stolu dvije strategije: jedna veli da treba brzo pokrpati i zagipsati, druga da treba polako, uz sudjelovanje arhitektonskih (i restauratorskih) mozgova i ojačanja doličnih za doček novoga potresa dvije tisuće sto i šezdesete. Tko živ, tko zdrav.

Javili su se i oni kojima je potresna „Moja domovina“ probudila neugodne uspomene na gubitak njihove domovine, kao stanoviti mutni novinar čije budalaštine ne pratim, ali se uvijek nađe ljudi koji me na takve tekstove upozore. Pročitao sam i jedan naslov u dnevnim novinama, u kojemu se pita što bi bilo da u ovoj situaciji nemamo HDZ i SDP nego, recimo, Živi zid, kao da su HDZ i SDP upravo zajedno na vlasti u velikoj koaliciji i skupa se, rame uz rame, bore protiv covida. HDZ jest u koaliciji, ali ne s SDP-om, a zna se s kim jest, žalibože.

Jedina je (sada) dobra koalicija vlasti s HRT-om koji se hvali da je (HTV) najgledaniji, a kako ne bi bio u ovom stanju nacije kada se sve informacije i upute šalju prije svega preko programa nacionalne televizije, što je prirodno, pa se i konferencije za sredstva priopćavanja plasiraju preko četvrtog programa, ne znam zašto ne preko prvog kada je bilo rečeno da ima mjesta u Hrvatskoj nepokrivenih četvrtim, mislim da je netko spomenu Skradin, a bit će da ima još skradina. Također i škola za život na daljinu ide djelomično (za neke uzraste) preko nacionalne televizije, treći program, što je dalo krila prosvjetnim djelatnicama posebno, jer nisu ni slutile da će jednoga dana postati televizijske zvijezde.

Oni jadni mali dečki i curice koji su, u kućnom pritvoru, prepušteni učenju na još manjim ekranima, na rubu su depresije, kao i roditelji. Veliki će tjedan provesti u ponavljanju gradiva, odlučeno je, a onda opet slijedi tabletska i slična tortura, u zatvorenom, idiličnom obiteljskom okružju, gdje ima i sve više kućnih zlostavljanja u stisnutom prostoru, a tek u noći se odrasli opuštaju uz vrlo dobru televizijsku seriju „Zašto žene ubijaju muškarce“, djelo autora koji je zaslužan i za „Očajne kućanice“. I još nešto zašto je HTV najgledaniji: sav se vjerski život preselio na nacionalnu televiziju jer u crkvama nema okupljanja. Pa ne će valjda uskrsne i ine crkvene svečanosti prenositi komercijalne televizije koje su se uvalile u Hrvatsku s nepoznatim (javnosti) ali očito nekršćanskim vlasnicima.

Za istinu rijet, ima HTV svijetlih točaka i u zabavnom programu, a mislim na odličnu “A stranu“ pred kojom bi se u svakom smislu (od scenografije nadalje) Eurosong sa svojim nemuštim pjesmuljcima i kičem mogao sakriti u rupu. Povratak hrvatskoj lakoj glazbi koja se teško zaboravlja, uz duhovite goste i voditelje (Duško Ćurlić), sjajne pjevače.

Povijesne presice

Pri spomenu svakodnevnih konferencija za medije, u točno zakazano vrijeme, prisjetio sam se – a kako i ne bih – konferencija iliti presica u proljeće 1991. koje sam nekoliko mjeseci vodio iz dvorane Županijskoga doma Hrvatskoga sabora, s početkom u 12 sati. Nerado se toga sjećam. Isprva HTV nije prenosio, tek pod pritiskom je poslao kamere, vjerovali ili ne, a stanje se u Hrvatskoj, posebno u Podunavlju, pogoršavalo iz dana u dan, bilo je već preko stotinu mrtvih dragovoljaca, policajaca i civila. Dovodio sam svakoga dana drugog ministra, ali i ljude svih struka i zanimanja koji su imali što reći, od književnika do Otta Habsburškog.

Nije mi bilo lako, uopće, em nisam neki orator niti mi ta vrst „estrade“ odgovara, em sam morao dozirati riječi jer je tada još bilo podosta onih koji su mislili da će „prevladati razbor“ ili se pouzdali u oberšefa JNA hrvatskoga roda, em nije bilo interneta ni mobitela, niti sam dobivao sve informacije, a najbolje su dolazile od mojih veza iz kasarne u – Mostaru. Novinara je bilo svakim danom sve više, domaći su bili uzrujani kao i javnost, mrzili su me kao što priliči mrziti donositelja loših vijesti, a onda su se privučeni mirisom krvi sjatili i strani novinari. Kako je to završilo, poznato je barem suvremenicima: kada sam napokon rekao da je rat neizbježan i da će biti strašan, odletio sam.

Druga svakodnevna presica koju svi pamte makar je kraće trajala, bila je ona koju je u vrijeme Oluje vodio general, pjesnik Ivan Tolj, a on je posao odlično obavio obavještavajući svakoga dana o napredovanju trijumfalne Hrvatske vojske. Ponekad je uza nj bio i strateg, admiral Lošo Domazet. Kada sam nedavno razgovarao s Toljem, rekao mi je što nisam znao – da je Tuđmanu za glasnogovornika Oluje predlagao junačnog Slobodana Praljka, ali predsjednik nije pristao, htio je Tolja.

U svezi s pjesnikom generalom još: spomenuti razgovor prije sedam mjeseci ili i više s Ivanom Toljem koji se teško kreće jer je stradao negdje u Bosni i čudom stao na noge nakon što se mislilo da će ostati nepokretnim, taj je razgovor bio ciljan – pisao sam tada scenarij igrano-dokumentarnog filma „Tuđman u Oluji“ i sastajao se s ljudima koji su mu u tih sedam dana bili sugovornici, hrvatski i nehrvatski. Pribavio sam i originalni popis svih ljudi s kojima je komunicirao od jutra do mraka u tih sedam dana kada je sudbina Hrvatske bila na kocki, te kojim su mu redom i u koliko sati dolazili. Tako je nastao vrlo vjerodostojan scenarij filma koji bi publika svakako htjela vidjeti, ali ne će (barem kako sada stoje stvari). Redatelj Jakov Sedlar ni prije korone nije uspio naći u Hrvatskoj ni izvan nje one koji bi poduprli projekt novčano i na druge načine. Hoće li što od toga biti u skorijoj budućnosti, ne znam.

Toliko o povijesnim presicama, a i ove sadašnje su ratne, dobro je da se svakodnevno održavaju jer samo tako javnost može biti u tijeku, informacije se ne zadržavaju u uskom krugu i vjerujem da se njima ne manipulira. Na površini se zadnjih dana pojavila gotovo zaboravljena riječ, naime repatrijacija, znači povratak u patriju. U domovinu. Ako je to početak većega povratka, nije loše. Izraz „repatrijacija“ odnosi(o) se prije svega na ratne zarobljenike koji se vraćaju doma, s iznimkom Hrvata 1945. koji se nisu vratili u zemlju nego pod zemlju.

Svinjarija (1)

Poskupljenje cigareta usred krize obična je svinjarija, nešto manja (ali ipak) poskupljenje alkohola koji se u čistom obliku ne može nabaviti ni za lijek, pa dobro dođe i rakija. O tome što su cigarete značile u Domovinskom ratu i kako su uz hranu dostavljane na prve crte, pisao je prije poskupljenja izvrsni novinar Davor Ivanković zalažući se da cijene ostanu (barem) iste, premda ionako previsoke. Ministar financija nije ga poslušao, cijene su skočile, „trošarina“, je li, a koliko će u tomu profitirati razni duhanski kumovi, može se naslutiti ( i izračunati).K tomu, ne radi ni siva ekonomija na tržnicama i sajmovima, gdje se škija mogla nabaviti i smotati u jeftinije cigarete. (Zato je pojeftinilo gorivo, sada kada se čovjek nema kamo voziti.)

Svinjarija (2)

Stiže tako meni, seljaku iz okolice Zagreba, obavijest da mi a conto posudbe knjiga u 2017., a na podlozi podataka iz dvadeset narodnih županijskih knjižnica pripada neka svota novca. Sada je 2020.,početak travnja. Svinjarija je već i tolika „zakasnina“, a još veća svota koja se nekim čudom tako stisnula, smanjila, da sam dobio znatno (znatno!) manje nego za prethodnu 2016. ili 2015. I svi ostali bolje ili slabije čitani autori. Tako se saga s „prihodima“ autora od javne posudbe knjiga pretvorila u cirkus chroatiensis, kao i mnogo toga u tzv. kulturi, u umjetnostima a poglavito (subjektivno) u književnosti gdje su honorari i kod boljih nakladnika pali kao Italija pred virusom.

Ako više-manje dobar pisac dobije za roman od tri stotine stranica dvadeset tisuća kuna, puna šaka brade, jer to je već iznimno visok honorar. A pisao ga je (roman) možda i dvije godine ili nešto kraće. Kakve to veze ima s cigaretama? Ima. Za svaku od tih stranica ja sam popušio kutiju cigareta, znači za cijeli roman više od sedam tisuća kuna, pa kada se odbije od honorara, ostaje mi oko 13.000 kuna. Koliko je to ako se preračuna u mjesečnu plaću, izračunajte sami. Da dobivaju minimalac, književnici (slobodni) bi bili vrlo sretni.

O isplati za javnu posudbu knjiga izvijestile su i dnevne novine, nešto biranijim rječnikom od mojega. U spomenutom napisu nisam mogao (niste mogli) točno doznati koji su autori među deset najčitanijih i njihov redoslijed. Prije no što ispišem ljestvicu, jedna usputna primjedba: u izvješću se knjige dijele na – knjige i „lektiru“, s tim da se ne zna jesu li „lektire“(recimo Ana Karenjina) knjige ili neki drugi proizvod. No, zaboravimo to. Na kraju rečenoga izvješća ipak se doznaje tko su „ukupno“ najčitaniji pisci, pa eto: Miro Gavran, Hrvoje Hitrec, Marija Jurić Zagorka, Ivan Kušan, Mato Lovrak, Vladimir Nazor, Pavao Pavličić, Sanja Pilić, Sanja Polak i Božidar Prosenjak. Stanje 2017. Od tih deset, četiri su na onom svijetu, a i ja se osjećam loše. Kakvo će biti stanje 2020. doznat ćemo 2023. Tko živ, tko zdrav.

Omanja posljedica potresa

Neke zagonetne kutije nisam otvarao desetljećima, zaboravio sam što skrivaju. U potresu 22. ožujka popadale su s polica, neke ostale stamene, jedna se razletjela i ispali papiri iz daleke prošlosti. Jedan od njih posebno zanimljiv, a zašto – reći ću u poanti. Naime, Krstni list iz matice rođenih i krštenih rimo-katoličke župe sv. Marije u Zlataru. U njemu se potvrđuje da je Tomo kršten 29. rujna tisuću osamsto osamdeset i četvrte, da mu roditelji Janko i Barbara žive u Grančarima. Tomo je moj djed. U mladim se danima preselio u Zagreb. Krstni list je Tomo zatražio u siječnju 1946., tko zna zašto mu je bio potreban. I sada poanta: župa sv. Marije nije se 1946. još bila prilagodila novom poretku i nije tiskala novi „obrazac“, nego koristila stari iz NDH. Snašla se: u gornjem lijevom kutu gdje je velikim slovima pisalo Nezavisna Država Hrvatska, župnik je tintom prekrižio riječ Nezavisna, pa je ostala samo Država Hrvatska. U gornjem desnom kutu ostao je biljeg Katoličke crkve, od dvadeset kuna. Kunu je župnik blago precrtao istom ljubičastom tintom i ispod napisao 20 din, to jest dinara. Je li doista dvadeset dinara vrijedilo koliko i dvadeset kuna, ne znam.

Kuća spomenutoga moga pradjeda Janka još stoji, ako nije srušena u potresu ove godine. Nalazi se na imanju obitelji Gledec u Zlatar Bistrici. Baš kao da je iz one „ne znaš jel hiža il klet“, zemljani pod i prostorija u koju se ulazi kroz vrata tako niska da se moraš sagnuti. Imam negdje fotografiju, ali je očito u nekoj drugoj kutiji.

Sretan Uskrs

Poštovane čitateljice i čitatelji ove rubrike, želim vam sretan Uskrs, ma kako neobičan ove godine bio.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari