Pratite nas

Kolumne

HODAK: Briljantni lijevi mediji: Dopingira li se Glogoški, otkuda mu lova za luksuzna kolica?

Objavljeno

na

Fotić je snimio tajkuna Đuru kako sa svojim turbo luksuznim kolicima ulazi u “kuću za liječenje“. Zatim su zamolili poznatog novinara H.K.J. da se u Osijeku raspita o atletskoj karijeri Đure.

Od ponedjeljka do subote izbivao sam iz Lijeve naše. Što znači bez uobičajene privilegije listanja, čitanja i križanja pročitanog. U tih pet ožujskih dana toliko se toga dogodilo, puno bola i dramatike u svijetu, ali i u glavama ljubimaca Lava Trockog. Dramatični suicid poremećenog kopilota koji je povukao u smrt 149 nevinih ljudi. U sferi tzv. istraživačkog novinarstva zablistali su punim sjajem Jutarnji i Večernji. Subotni Jutarnji na naslovnoj strani donosi vijest koja pomalo ledi krv u žilama. Dva sjajna i iznimno hrabra novinara Robert Bajruši zvani mali Puki i Tomislav Kukec zvan Kuki došli su do ekskluzive i to kakve. “Gdje spava Đuro Glogoški dok traje prosvjed u šatoru“. Primjetili ste da na kraju nema upitnika. Što samo po sebi potvrđuje osnovnu tezu da Đuro spava i to tako što je “prisvojio kuću za liječenje invalida u Zaprešiću“. Do sada sam kao pravi hlebinac mislio da se invalidi liječe u bolnicama. Sad Robi i Tomica tvrde da se liječe u kući u ulici Lj. Gaja 27.

đuro glogoški potpora2Tu kuću, bolnicu, prisvojio je atletski razvijen i utreniran Đuro Glogoški i tako, po Jutarnjem, sprečava prave invalide koji se tu trebaju liječiti. Ne žele se tako etablirana novinarska pera bavit tricama kao što su bankomati u Ministarstvu kulture, a koje je osnovala bivša ministrica. Ili istraživati što se dešava u Ministarstvu poljoprivrede ministra Jakovine kojeg je, kao i Andreu, denuncirala revizija. Oni nisu denuncijanti. Oni su nanjušili zlatni novinarski Gral za koji bi na kraju godine mogli od Fra Duke dobiti pismenu pohvalu. Koju bi si mogli negdje i uokviriti. Kad su naši “junaci Gajeve ulice“ postali svjesni kakovu robu imaju u ruci baciše se udarnički na posao. Fotić je snimio tajkuna Đuru kako sa svojim turbo luksuznim kolicima ulazi u “kuću za liječenje“. Zatim su zamolili poznatog novinara H.K.J. da se u Osijeku raspita o atletskoj karijeri Đure. Dopingira li se, otkuda mu lova za luksuzna kolica i slično.. I novinarska zvijezda H.K.J., nakon empirijskog istraživanja, javlja slijedeće: “Kuća ugodna oku u osječkoj Marijanskoj ulici koje glasi na obitelji Glogoški, Tatjanu i Đuru, sjedište je ujedno i Udruge 100% HRVI 1. skupine. Susjedi su rezignirani o bračnom paru koji, kako napominju, vrlo rijetko viđaju.“ Molim da se odmah ne pljuca po meni.

Tekst doslovno glasi tako kako ga citiram. O tempora o lektoris. I ratni izvjestitelj iz Osijeka H.K.J. odmah je prokužio da su ”susjedi su rezignirani o bračnom paru…“ što god to značilo. Da bi se malo, kako kažu Zagorci, stvar ”podboltala“ zatraženo je stručno mišljenje Jadranke Kosor. Evo tih mudrih misli. Kaže Jaca: “Kad smo Udruzi predali kuću, nismo očekivali da bi netko to mogao zlorabiti. Što je s invalidima kojima je kuća trebala, a nisu je mogli koristiti”. Da su 100% invalidi čekali u redu jer im je kuća trebala, Jaca pretpostavlja, a pametni novinari pretpostavku odmah pretvaraju u činjenicu. Zato na kraju pitanja koje si postavlja Kosorica i nema upitnika. U ovom pamfletu sve je neupitno.

U nedjeljnom Jutarnjem H.K.J. javlja o ogorčenju koje vlada u Osijeku zbog te neviđene pljačke. Tako izvjesni Tomislav Holjevac Dida rafalno izvaljuje: “On ima zasluge iz rata i to nije sporno, ali ovo ponašanje ukazuje na nešto drugo: on je postao parazit na sramotu svih poštenih branitelja Domovinskog rata.“ Ajmo sad podvući zajednički nazivnik i vidjeti koji smo rezultat dobili. Teški 100% – ne branitelj nego dragovoljac Domovinskog rata -spava u kući koja je i sagrađena da bi služila upravo 100% invalidima. Revizija denuncira Andreu Zlatar i Jakovinu, a Fred Matić denuncira Glogoškog. Kad smo već kod denunciranja, zanima me kad će Puki i Kuki objaviti razgovor s trojicom vojnih policajaca koji denunciraju Freda Matića tvrdeći da je on mobilizirani dragovoljac te da je tako mobiliziran dospio u Vukovar 1991.g. I još nešto bode oči ispod crte, a to je činjenica da je pamflet “Prisvojio kuću za liječenje invalida u Zaprešiću“ najniža točka do koje se članovi lijeve medijske falange u Hrvata mogu spustiti. Niže ne može, ma koliko se trudili!

Danijela Trbović postala je popularna kao voditeljica emisije Najslabija karika. Na vrhuncu popularnosti izjavila je da bi izdala i prodala tada odbjeglog generala Gotovinu za obećanu gotovinu od koje bi 10% dala za humanitarne svrhe. Ali je ispalo da je sirota humanitarka u lancu Gotovininih izdajnika bila tek najslabija karika.

Isusovački marksisti, kako zlobnici nazivaju, Styria International vlasnika Večernjaka ne žele u istraživačkom dijelu medija kaskati za Jutarnjim. Zbog toga je Iva Puljić –Šego dobila naizgled lagan zadatak. Tko je najbogatiji hrvatski predsjednik. Zašto je to lagan zadatak? U percepciji hrvatske javnosti to je davno riješeno. Jedan od predsjednika zampio je tu titulu brojnim nekretninama: četiri stana u Zagrebu, u Lijevom Sredičkom ima građevinsko zemljište, itd. Površna procjena kaže da sve to iznosi preko 6.000.000 kn. Međutim Iva kao da se odlučila malo šegačiti te nakon dugog razmišljanja i zbrajanja napokon se predomislila. Apsolutni pobjednik sa “bogatstvom“ procjenjenim sa 15.200.000kn. najbogatiji je pok. predsjednik Tuđman. Iva ima svoje izvore. Vjerojatno one iste koji su 2000.g., britanskoj televiziji dali podatak da je pok. Predsjednik sklonio iz zemlje oko 10 milijardi dolara. Teška vremena! Puno se trošilo! Vraćalo se dugove, a ostalo je ipak još 15 milijuna i nešto sitno. Bravo Iva! Ono što je do sada bilo u sferi trača, sad je jedna ozbiljna i analitički navudrena novinarka dokazala i svima pokazala. Što? Da je iza Tuđmana ostala obiteljska kuća u Nazorovoj NAVODNO vrijedna preko dva milijuna eura. Ankici je, po Ivi, NAVODNO iza Tuđmanove smrti pripao novac sa tri računa u Zabi na kojem je NAVODNO bilo više od pola milijuna kuna. Dalje Iva je skužila da je Tuđman-pogađate – NAVODNO bio vlasnik vrijedne zbirke umjetnina sa slikama Murtića, Lackovića itd. No, piše Iva, Tuđman se NAVODNO volio hvaliti da u svojoj kolekciji ima sliku Pabla Picassa.

Ivana je čula da postojanje te slike kod Tuđmana nikada nije utvrđeno, ali je to, po njenom stručnom mišljenju, neprocjenjivo vrijedna slika pa je pok. Predsjednik daleko najbogatiji. Kod Josipovića i Mesića nema NAVODNO. Ni uzvodno. Za Tuđmana je Iva koristila kao izvor legendarnu lijevu heroinu Ankicu Lepej koja je otkrila da Tuđman ima u Zagrebačkoj banci ušteđevinu od 250.000 maraka. Današnjih 125.000 eura. Ali kako skupiti 15.milijuna kuna? Malo pitaš Mesića, malo Stazića, malo Butkovića, malo Jelenu Lovrić i evo ti Bandićeve jamčevine. To NAVODNO objaviš u NAVODNO ozbiljnom listu i nadaš se da je javnost to NAVODNO popušila. A to se Iva Puljić-Šego samo malo šegačila sa svima nama!

Ako je Iva Puljić-Šego odlučila NAVODNO uzeti na zub Tuđmana, bilo bi humano da ga bar uzme na – zub mudrosti.

Dr.Fred Matić je došao do novog medicinskog otkrića. Mudar i svestran, što je pokazao kad je postao mobilizirani dragovoljac, sada urbi et orbi šalje poruku: “PTSP nije bolest već politička kategorija“. Mislim da je vrijeme da ga ministar Varga uzme za svog pomoćnika. Možda se utvrdi da se ipak radi o bolesti. Osobito nakon odluke koja će mu još više dignuti ionako veliku popularnost. Kaže Fred da dragovoljci koji protestiraju u Savskoj od 1.travnja više neće moći koristiti vodu i WC njegovog Ministarstva. Poruka bi bila puno uvjerljivija da dragi i šarmantni Fred, zvan “punjena ptica“, taj datum iz humanih razloga pomakne na 10.travnja. Taj dan dobio bi čvrstu i odriješitu poruku Antifašističke lige na čelu s Zoranom Pusićem.

Dok se Hrvati muče da pomire svoje bruto navike sa svojim neto prihodima, antifašisti misle da su došli na štih. Branko Lustig, koji je pravi fašizam osjetio na svojoj koži, kaže ovih dana da fašizma u Hrvatskoj više nema. Kaj god! Pusić, Josipović i preživjeli drugovi misle da je zadnji čas da se dignu. Guja gmiže! Problem su lažni branitelji. Što je sa lažnim antifašistima? Ravnodušna, uspavana i eutanazirana Hrvatska sada mora rješavati psihosociološki fenomen fašizma. Mladi antifašisti, antifašistička ljiga. Ono malo fašista koje ima na lageru Documenta čuva za sebe. Nedostaje repromaterijala. Ali ne nedostaje ideja. Jednostavno svatko tko ne prihvaća naš svjetonazor je fašist. Fašisti nam dižu tlak ispod šatora u Savskoj 66. Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu je ortodoksni fašista. Predlaže da se u Kazneni zakon unese odredba protiv onih koji vrijeđaju Domovinski rat. “Čisti verbalni delikt” rokću kvaziantifašisti. Turudić se ne da. Onda je i progon onih koji negiraju Holokaust verbalni delikt. Onih koji u Francuskoj negiraju turski genocid nad Armencima 1915.g., i idu zbog toga u zatvor. Zakonom je u Francuskoj zabranjeno negirati francuske zločine u Alžiru dok je isti bio francuska kolonija u Sjevernoj Africi. Antifašisti žarko računaju na državne jasle. Njima, za razliku od glave, želudac daje do znanja kad je prazan. Kako se onda ne složiti s duhovitim cinikom XX stoljeća Winstonom Churchillom koji je još 1946. g., rekao: “Sadašnji antifašisti brzo će postati novi fašisti”. Barem što se tiče Hrvatske, Winston je potpuno u pravu. No vrijeme nije saveznik antifašista. Gerijatrija je nepobjediva. Mladi antifašisti ostat će jednog dana na tankom ledu.

Kad smo već kod Churchilla, podsjetit ću na njegovo razmišljanje koje se može reflektirati i na fašizam: “Ovo još nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ali je možda kraj početka.“

[ad id=”40551″]

Autor: Zvonimir Hodak

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvati, birajte najbolje, a ne sebi slične!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Bernardić će već sutra imati priliku pokazati je li štogod naučio iz besplatne političke lekcije nesebično mu pružene u ponedjeljak. Ipak, izvjesnu skepsu u njegov napredak u nauku izaziva to što besplatno školovanje, na koje je sad već pomalo i navikao budući mu ga je svojedobno velikodušno pružila i poslovna škola Cotrugli, po svojoj naravi i nije baš najbolji saveznik đaku. Naime, ono što mu se pruži na pladnju onaj komu je pruženo često ne zna cijeniti. A da se šef SDP-a uklapa u taj stereotip, potvrđuje i to što je za prethodne lekcije rijetko viđenom agresivnošću, kojom je zapravo prikrivao nesigurnost i manjak samopouzdanja, učestalo upadao profesoru u riječ, stoga je razložnije zapitati se je li uopće išta čuo, negoli pomisliti da je štogod naučio. Doduše, to mu i nije prioritet, budući manjak iskustva, znanja i vještina ionako nastoji nadomjestiti uzdanjem u snažan i kompetentan tim. A tko to čini taj tim i kakve su reference njegovih viđenijih članova?

Ne treba zagrepsti duboko ispod površine kako bi se uvidjelo da SDP-ov izborni stroj i tu podosta kašljuca, čak i šteka. Pritom je ponajmanji problem što im se kandidatkinja za ministricu kulture ne može podičiti nekom rječitošću, ma koliko to samo po sebi rječito govorilo o SDP-ovoj kadrovskoj politici. Naime, gubitak vjerodostojnosti tamo gdje je Partija poslovično osjetljiva odavno zvoni na uzbunu. Za razliku od glavnog mu političkog konkurenta, kojem se nasilje u obitelji sporadično dogodi na periferiji, što mediji običavaju oglasiti na sva zvona, SDP-u je ono dijagnosticirano u samome srcu, pri partijskom vrhu. I dok je Boris Lalovac, onomad poprilično utemeljeno osumnjičen za zlostavljanje supruge, posve rehabilitiran, štoviše, i nominiran kao kandidat za vođenje državnih financija, dotle je nesretni Tomislav Mikulin, do jučer desna ruka Davora Bernardića u Partiji, ekspresno najuren iz stranke. Misle li doista u SDP-u kako nasilje u nekim obiteljima nije tako strašno kao u drugima? Ili da je u određenim okolnostima čak i prihvatljivo? Istina, moguće je primjena dvostrukih aršina uvjetovana i time što je čitava situacija oko Mikulina i Hajdukovića, pogleda li ju se šire, opasno mirisala na nepotizam, protiv kojeg se SDP gotovo jednako zdušno bori kao protiv nasilja u obitelji.

Ugledu SDP-a zacijelo ne doprinosi ni što im vodeći kandidat u drugoj izbornoj jedinici, Rajko Ostojić, pokazuje zapanjujuće neznanje u elementarnim stvarima, čega bi se posramio i priprost čovjek, a kamoli ne uvaženi liječnik i profesor na medicinskom fakultetu,… osim ako nije političar. Em ne zna što su to 2 metra, em ne zna što je 15 minuta, a kako je pokazao ubrzani povratak iz samoproglašene samoizolacije, izgleda kako ne zna ni što je to 14 dana. Netko će se prisjetiti kako je ovdje riječ o upravo onome Ostojiću, koji je svoj moralno-politički lik i djelo gradio posluživši se sudbinom teško bolesnog djeteta povodom uvoda u izbornu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, koju je potom uvjerljivo izgubio. S elementarnom matematikom, istina na nešto višem, iako još uvijek pučkoškolskom nivou, kuburi i Branko Grčić, koji bi opet trebao voditi brigu o hrvatskom gospodarstvu. Dok je to činio prethodni put, taj bivši dekan fakulteta nije znao izračunati utjecaj smanjenja PDV-a za 2% na prihode državnog proračuna. Uz to, nije umio ni pokrenuti računalo za korištenje EU fondova. No, to mu se ipak ne može uzeti za zlo. Password je, naime, znao samo šef, ali ga se nikako nije uspijevao sjetiti. Kako i bi kad je isti glasio – Izručenje Perkovića i Mustača!

O potencijalu SDP-a možda najbolje govori to što je u zadnja dva desetljeća Partija iznjedrila tek jednog političara od formata, bivšeg Grčićevog, Lalovčevog i Bernardićevog šefa – Zorana Milanovića. Nakon upečatljivog stolovanja na Markovu trgu on se nedavno dočepao i Pantovčaka prešutno nudeći „Lex šmrk-šmrk“, dok ga Bernardić sad upadljivo kopira nutkajući pûk s „Lex Cannabis“. Zato valjda obojica i dan-danas, kao da su pod utjecajem žešćih opijata, na upit – Tito ili Tuđman? – uglas veselo kliču – Tito! Tito! U prijevodu, na ljestvici vrijednosti im je totalitarni antifašizam ispred onog demokratskog. Pritom ih odveć ne zamara ni što se ti antifašizmi ne nadopunjuju nego isključuju, što je zorno pokazao slom Titove armije u srazu s Tuđmanovim genijem ranih devedesetih.

Nasuprot tom društvancu, koje samo krajnje nekritičnima ulijeva povjerenje, stoji stranka koja je Hrvatima donijela slobodu i cjelovitost državnog ozemlja, omogućila neslućene sportske uspjehe, izborila dostojno mjesto i dostojanstveno držanje za europskim stolom, konačno i izravnala svakojake krive Drine, sedimentirane kroz bližu ili dalju povijest. Od Agrokora i Uljanika, preko neuravnoteženog proračuna i rejtinga u smeću, sve do raznih poraznih krivulja nastalih uslijed nataloženog nemara i teških promašaja tijekom tegobne prošlosti hrvatskog naroda, prečesto uzrokovanih potpunim nerazumijevanjem odnosa u svijetu i hrvatskog položaja u njemu.

Tako je inače budnim očima ovdašnje javnosti promaklo pred neki dan objavljeno još jedno izravnavanje krivulje. Ne, nije riječ o krivulji broja zaraženih korona virusom, koju vrijedni i nadasve sposobni stručnjaci, evo, i po drugi put pokušavaju izravnati nakon što su to već jednom uspješno učinili, nego o krivulji migracija Hrvatske s inozemstvom. Upravljanjem u maniri dobroga gospodara, posljedično i hvatanjem koraka s Europom, polako se peglaju posljedice stoljetnog gospodarskog zaostajanja, koje se manifestiralo masovnim odlaskom ljudi iz Hrvatske. Na kraju 2019. godine, dakle prije pojave korone, i ta je krivulja gotovo posve izravnana (migracijski minus s inozemstvom, koji se donedavno mjerio desecima tisuća ljudi godišnje, sad je sveden na svega 2,5 tisuće). Štoviše, trend pokazuje kako bi migracijski saldo krajem ove, 2020., bio pozitivan čak i da nije bilo korone. Ovako će, uslijed smanjenja gospodarskih aktivnosti diljem Europe, zasigurno biti još bolji.

Ova vijest koja nije pobudila veći interes javnosti, kako i bi kad je pozitivna, zacijelo je najjače štrecnula pojedine viđenije demografe, te vjesnike katastrofe koji vole iskrivljavati statistiku oduzimajući kruške od jabuka, sve kako bi uokolo panično lamatali čudovišnim brojem o 400 tisuća iseljenih Hrvata od ulaska u EU (a već otprije ih je desetljećima akumulirano bilo barem 250 tisuća). Inače, radi se o omiljenoj brojki hrvatskih mitomana svih fela, jer nisu li neki domalo govorili o 400 tisuća nezaposlenih zbog korone? Držeći se ruku pod ruku, ti hrvatski zlovoljci, nečasni znanstvenici i jeftini politikanti, pritom se vode isključivo principom – što gore to bolje! I po činjenice, i po Hrvate. Tobože su zabrinuti za iseljavanje Hrvata, a širenjem ozračja beznađa temeljenog na pseudo-znanstvenim opsjenama zapravo su ga samo pospješivali. Da bi sad, nepovratno narušena znanstvenog integriteta pokušali pronaći novu nišu na igralištu na kojem se isprazno blebetanje posebno cijeni – u politici. Nažalost, u toj raboti im pomažu, ustrajno ih promovirajući, i mediji koji se predstavljaju domoljubnima, pa čak i katoličkima. No, time ne samo što ne djeluju blagotvorno na psihičko stanje u koje su zlom opsjednuti zapali, nego, štoviše, ohrabruju njegov daljnji psihopatološki razvoj, koji već pomalo poprima obrise opsesivno-kompulzivnog poremećaja osobnosti. Ukratko, podilazeći im, te znanstvenike ne čine ni u kom pogledu nimalo boljima, ali zato sebe i svoje općinstvo čine gorima. Ili, kazano rječnikom priraslom im srcu – i jedni i drugi tako postaju ne manjim, nego većim zlom. Dok im dobro sve vrijeme promiče pred očima.

Nije vrijeme kockati se na mačke u vreći – ili su možda ipak u čizmama? – blago rečeno, sumnjive prošlosti i još sumnjivije retorike, a još manje na osvjedočene odane saveznike SDP-a, koji su, bilo obnašajući vlast, bilo čameći u oporbi, vazda dosljedno rušili HDZ-ove ministre, a istodobno ljubomorno čuvali fotelje SDP-ovih kadrova. I kakve god fiktivne face-liftinge činili, nakon što su anestezirali desno biračko tijelo kako bi „Tito a ne Tuđman“ iznova zasjeo na Pantovčak, opet im se bez srama nude kao strateška pričuva, spremni podržati manjinsku im Vladu. Štoviše, ti se samoživi „demokršćani“ novoga kova, koji se ne bi cijepili jer nisu izravno životno ugroženi, a za druge ih briga, uopće ne ustručavaju očijukati ni s krajnje ljevičarskom platformom „Možemo“, gotovo se ispričavajući što se pitanje pobačaja uopće našlo u kampanji. Bijegom od svjetonazorskih pitanja u zagrljaj ljevice postaju potencijalnim važnim kotačićem u mehanizmu vraćanja na početnu postavku – „Tito a ne Tuđman“ – pokaže li se nedostatnom formula: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + spavači iz Domovinskog pokreta, tvorbe nimalo slučajno ideološki tako heterogenog sastava… Druga mogućnost je da se isti cilj postigne dvokorakom, kako bi se isprao neugodan okus kojeg bi DOMPOK žetončići ostavili u ustima. Prvo bi se tobože nezainteresiranom Milanoviću, kojeg će u nedjelju moriti dvojba života – ustati ili odustati?, omogućilo da bude pravi pobjednik izbora na kojima uopće ne sudjeluje kao kandidat, a još se premišlja hoće li kao birač. Naime, izostane li postizborni dogovor, oko kojega se stanar Pantovčaka, kako već tjednima najavljuje, ne će odveć pretrgnuti, u nastalom bi interregnumu on bio prisiljen nametnuti tehničku vladu sastavljenu od, gle iznenađenja, sve odreda ideološki bliskih mu stručnjaka. Koji bi potom rutinski puhali u rog ljevice i prelomili ponovljene izbore na njezinu stranu. Tako bi isti oni, koji su omogućili izbor „Tita a ne Tuđmana“ 5. siječnja, na vrlo sličan način to isto učinili i 5. srpnja. Pjesmom rečeno, ono što je počelo s „Otvor’ ženo kapiju…“ moglo bi se lako okončati sa „Slude ih,… zato što svoje vole…“.

Barem četverogodišnje pjevušenje otužnih pjesmuljaka ne može se spriječiti biranjem ni manjeg ni većeg zla, nego isključivo dobra, kojeg Hrvati, srećom, još uvijek imaju na raspolaganju, naravno, budu li birali ZA a ne PROTIV. Jer kad god bi okosnicu činila ona tri Tuđmanova slova, koja tako nepodnošljivo smetaju svima kojima je Tito ispred Tuđmana, Hrvatska bi činila remek-djela pred kojima bi svijet zadivljeno skidao kapu, bile to vojne pobjede, ili sportski, ponajprije nogometni uspjesi, ili, pak, postignuća u borbi protiv korona virusa. Vrijedi primijetiti kako su u tim veličanstvenim pothvatima lijeva i desna smetala uvijek bila posve marginalizirana, izjedajući si utrobu parolama „dabogda sve izgubili“ i „dabogda sve propalo“. A da se jednostavan, dokazano dobitni recept primijeni i pri izboru saborskih zastupnika? Hrvati, usuđujete li se birati najbolje, a ne sebi slične?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati