Pratite nas

“BROJ 55″ Prvi pravi film o Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Kristijan Milić: “Dugo sam se pripremao za ovaj film, to je mučna i teška priča. I glumcima i meni bilo je jako stalo da se snimi i na taj način oda počast stvarnim likovima koji su se borili za nas.”

Na Filmskom festivalu u Puli u nedjelju 20. srpnja premijerno će biti prikazan hrvatski igrani film „Broj 55“. Riječ je o prvom pravom filmu o Domovinskom ratu čiju režiju potpisuje Kristijan Milić, scenarij Ivan Pavličić. Film je za HRT snimila produkcijska kuća Telefilm Stanka Babića, a temelji se na istinitom događaju. U centru priče je prva satnija 105. brigade Hrvatske vojske iz Bjelovara koja dolazi na izvidnicu u selo Kusonje i dva dana i dvije noći tuče se s JNA, četnicima i srpskim specijalcima. Glavna ulogu nosi Goran Bogdan,  a glume još Marko Cindrić, Alan Katić, Darko Milas, Jan Kerekeš, Slaven Knezović, Alen Liverić i Marinko Prga.

Kristijan Milić: Pogled kroz snajper

Film je dugo isčekivan zbog više razloga. „Broj 55“ je prvi veliki projekt Kristijana Milića nakon vrlo uspješnog filma „Živi i mrtvi“ koji je u Puli osvojio  8 od ukupno  11 Zlatnih Arena, te brojne međunarodne nagrade. „Broj 55“ je i prvi pravi film koji realno govori Domovinskom ratu i prvi je iz ciklusa 12 igranih filmova na tu temu. Snimanje je bilo dugo, budžet potrošen na pola snimanja, a završen je zahvaljujući pomoći MORHa-a, MUP-a i Ministarstva branitelja.

„Broj 55“ je priča o mladim momcima koji na početku agresije na Hrvatsku, u tenisicama i traperica uzimaju oružje i idu braniti Hrvatsku. O tome režiser Kristijan Milić kaže: „Dugo sam se pripremao za ovaj film jer je to jedna mučna i teška priča. I glumcima i meni bilo je jako stalo da se snimi i na taj način oda počast  stvarnim likovima koji su se borili za nas’.

U filmu nema niti jednog ženskog lika, o čemu Milić kaže: „Trebali smo se držati realnosti, a u toj priči nije bilo ženskog lika. Da smo ubacili ženski lik, djelovalo bi to malo na silu i pomalo groteskno.“

Scenarij potpisuje Ivan Pavličić, koji je s Milićem uigran tandem još od velikog hita „Živi i mrtvi“:  „Ovo je akcijski ratni film, ima tragičnu tematiku, ali će biti zanimljiv gledateljima“, kaže Pavličić.

Slaven Knezović i Goran Bogdan

Jedan od glumaca Marko Cindrić posebno je oduševljen filmom: „Ovo je film kakav Hrvatska još nije vidjela. ‘Broj 55′ je apsolutni ratni spektakl koji jako puno znači svima nama koji smo radili na njemu. Za mene nema veće časti nego biti dio ovakvog projekta u kojem pričamo istinitu priču o našim dečkima koji su dali živote za ovu zemlju. Hrvatska na filmu još nije odala počast dečkima koji su izašli van u tenisicama s puškom i išli braniti svoju zemlju. ‘Broj 55′ je prvi film koji o tome govori, mene je obuzeo iznutra i ne pušta me.“

U filmu glumi i Slaven Knezović, bez kojega gotovo da ne može proći nijedan hrvatski ratni film.

„Pojavio sam se u skoro svim hrvatskim ratnim filmovima, no to je neka neminovnost budući da sam jedan od rijetkih glumaca koji ima iza sebe iskustvo sudjelovanja u Domovinskom ratu. Odoru HV-a  sam nosio tri i pol godine,  vojsku sam napustio u činu pukovnika“’, kaže Knezović koji vjeruje da će se filmovi o Domovinskom ratu još dugo snimati.

Film traje 90 minuta, a velika pozornost posvećena je scenografiji.„Scenografija je senzacionalna, transporter koji se koristi u filmu izrađen je prema snimkama originalnog vozila u kojem su momci stradali“,  kaže Stanko Babić, izvršni producent filma.

Specijalni efekti djelo su Branka Repalusta, zahvaljujući kome  imamo prigodu vidjeti gotovo sve pješačko naoružanje koje se koristilo u vrijeme Domovinskog rata. Glazbu u filmu potpisuje Andrija Milić, (ozbiljan kandidat za Zlatnu Arenu), kameru Mirko Pivčević, montažu Veljko Segarić, scenograf je Damir Gabelica a kostimograf Vedrana Rapić.

Nakon Pule film će  premijerno biti prikazan u Zagrebu.

Inače, Hrvatska radio televizija od ekipe Kristijana Milića naručila je dvanaest igranih filmova na temu Domovinskog rata. Šest scenarija je napisano i odobreno za snimanje. Svi se, kao i „Broj 55“, temelje na istinitim događajima iz Domovinskog rata ( Vukovar, Maslenica,  Nuštar, Dubrovnik,  Bljesak, Oluja….).

Snimljen je tek “Broj 55″.  Ostali čekaju neka bolja vremena.  Upućeni u stanje na HRT-u kažu da novac nije problem.

Priča na kojoj je temeljen film dogodila se u jesen 1991. godine. Mala skupina hrvatskih vojnika odlazi u patrolu improviziranim oklopnim vozilom vlastite izrade. U obližnjem selu upadaju u zasjedu, vozilo biva onesposobljeno, a oni su prisiljeni skloniti se u kuću broj 55. Njihov otpor udruženim snagama pobunjenih Srba, JNA i srpskih specijalaca traje gotovo 24 sata. Paralelno pratimo napore njihovih suboraca da ih izvuku iz okruženja.

Film je posvećen ovim braniteljima koji su položili život na oltar Domovine:

Tijela svih poginulih  hrvatskih branitelja  pronađena su  9. siječnja 1992. u masovnoj grobnici u Rakovom Potoku. Bili su ukopani s još 23 civilne žrtve iz Kusonja.

Svi koji će te u nedjelju biti u Areni  u Puli  na premijeri filma “Broj 55″ naklonite se. Naklonite se stvarnim junacima ove epske priče.

Piše Marko Marković/maxportal.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Pokrenuta kampanja za obilježavanje 1700 km Zavjetnog hodočašća kroz Marijanska svetišta

Objavljeno

na

Objavio

Marijanski zavjet za Domovinu projekt je istoimene Bratovštine, koja je treću godinu zaredom organizirala zavjetno hodočašće kroz Marijanska svetišta dugo više od 1700 km.

Kako bi ruta hodočašća postala dostupna svima koji tim putem žele proći na svoju nakanu i svrhu tijekom cijele godine, pokrenuta je velika svjetska crowdfunding kampanja s ciljem prikupljanja sredstava za označavanje rute.

Tako bi i Hrvatska dobila svoju dugoočekivanu verziju poznatog španjolskog ”Camina” kojim već godinama prolaze na deseci tisuća hodočasnika, a doprinos tome može dati svatko.

S ciljem da ovo hodočašće postane dostupno, poznato i javno kako hrvatskim hodočasnicima, tako i onima iz cijelog svijeta, jučer, 12.prosinca 2017. pokrenuta je javna kampanja prikupljanja sredstava za označavanje rute hodočašća i to na dva načina: putem crowdfunding platforme dostupne u cijelom svijetu na sljedećem linku: https://www.generosity.com/faith-religion-fundraising/help-us-mark-the-way-of-our-lady-marijanski-zavjet/x/17817488 ili uplate na račun Bratovštine kao donaciju ”Za označavanje Zavjetnog hodočašća”.

U današnjem svijetu, u kojem nas puno toga ometa i izaziva stres, hodočašće pješice predstavlja poseban način postizanja unutarnjeg mira, boljeg upoznavanja sebe i drugih te promišljanja o smislu života, odlukama i ciljevima.

Ovim putem vas pozivamo da medijski podržite ovu inicijativu objavom sadržaja i linka kampanje kako bi svi zainteresirani dobili informaciju i imali mogućnost dati svoj doprinos označavanju Zavjetnog puta!

Više o Marijanskom zavjetnom hodočašću možete vidjeti u dokumentarnom filmu:

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari