Pratite nas

Broz je dopustio zločine u Bleiburgu

Objavljeno

na

Ovih dana obilježavamo još jednu krvavu obljetnicu – Bleiburg, 15. svibnja 1945. U vrijeme komunizma o tome se nije smjelo govoriti ni pisati. Tek kad je oslobođena Hrvatska, ipak smo nešto više mogli saznati o toj poratnoj i krvavoj represiji, iako je  to još daleko od istinskog rasvjetljavanja cijelog ovog slučaja.

Drugovi ga slave za dijela kojeKao prvo, još uvijek ne znamo kakva je u tom partizanskom krvavom piru bila uloga i značaj Josipa Broza, odnosno tzv. krvave ekstremne ljevice. Većina povjesničara ni nakon toliko godina još uvijek ne ulazi u bit problema, pa se ovog zločinca, i nakon njegove smrti, 1980., i dalje slavi i uzdiže. A tko to čini? Uglavnom oni čiji su pojedini članovi obitelji itekako zaslužni za smrt, nakon što su prestale oružane borbe, za stotine tisuća nevinih ljudi. Obično se ovu tragediju hrvatskog, ali i ne samo našeg naroda, nastojalo prikazati  kao da se radilo o osveti nekih neodgovornih oficira pobjedničke vojske. Međutim, riječ je ipak bila o masovnim ubijanjima koja su tada smišljena u najvišim vrhovima političke vlasti, na čijem je čelu bio Josip Broz.

Stoga oni koji i danas tvrde da ovaj kumrovečki metalac nije znao za ono što se događalo u Bleiburgu, kao ni na “križnim putovima”, najobičnija je laž, tim prije što je i sve smišljeno u njegovoj zločinačkoj kuhinji. Partizani su se, kao pobjednici, svirepo osvećivali, a tako su mahom radili i u nekim drugim zemljama nakon pobjede nad fašizmom.

Ono što je  ipak najžalosnije je činjenica da su najviše stradali nevini civili, što znači da se bijes i mržnja pobjednika obrušavala na pogrešne, na one koji, realno gledajući, nisu ni mogli biti krivi za mnoge zločine, jer se, kao i uvijek, dogodilo da su glavni krivci, mnogo prije nego što je postalo prekasno, uspjeli pobjeći s opasnog područja.

Umjesto njih, stradavali su nedužni, mali i nebitni, anonimni pripadnici vojnih snaga koje su izgubile rat. Još živi, bivši partizani i udbaši, poput Manolića, tvrde da se nakon rata trebalo obračunati s onima koji su ostali, ali zaboravlja, jadnik, da je među njima bilo najviše žena, staraca i djece. Ali, sve do dana današnjega nitko nije odgovarao za smrt stotine tisuća nevinih ljudi, pa sve ispada da je bilo “normalno” da su ekstremni ljevičari, predvođeni zločincem Brozom, samo “spašavali” narod od neprijatelja, koji se tobože nije želio predati. Kad je ugledni hrvatski redatelj Jakov Sedlar snimio igrani film po scenariju Ivana Aralice “Četverored”, diglo se nebo i zemlja. A u tom odličnom filmu, za kojeg slobodno možemo reći da se “ne smije” više javno prikazivati ni danas, prikazana je samo istina o zlodjelima Brozovih zločinaca.

Oni koji su prošli “križne putove” tvrde da Sedlar nije prikazao ni 30 posto od onoga što se stvarno događalo u Bleiburgu, pa nam je sam Sedlar rekao da namjerava ponovno snimiti film na istu temu, ali da tada uistinu ne će štedjeti nikoga, a najmanje partizanske krvnike. No, kako bilo da bilo, ostaje pitanje – zbog čega se hrvatski povjesničari još uvijek nisu prihvatili ove teme kako treba, a ne da neprestano nešto “frfljaju”, kao da nije prošlo dovoljno vremena  da se ustanovi koje su partizanske jedinice i njihovi komandanti  (s crvenom petokrakom na glavi!) imali udjela u tom zadatku, te kojim su ga sredstvima obavljale.

Bez obzira što postoji niz svjedočanstava o Brozovom krvavom piru, ljudi se i dalje boje govoriti što su prošli i doživjeli. Takav strah im je “usadila” Udba, čiji su pripadnici na početku stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države bez ikakvih provjera jednostavno prešli na hrvatsku stranu, pa eto ih danas tu među nama. Oni i samo oni podmeću, izmišljaju i progone i mnoge sudionike hrvatskog Domovinskoga rata, a školu su i te kako savladali u vrijeme vladavine Broza.

Slovenci se bore da se otvore arhivi  Udbe, a što čekamo mi?

A što se to događalo u Bleiburgu, kad su partizani, odnosno lijevi ekstremisti, progonili kao zvijeri, nevine ljude? Župnik Mirko Štoković iz Istre ovako je opisao jednu zgodu s križnoga puta, koja najbolje i najbolnije govori kako je bilo:

–          “Prolazeći mostom preko Drave i cestom uz Dravu sjetio sam se nečuvene tragedije, kad je mlada majka, vraćena u koloni u Bleiburg, slomljena od očaja, pograbila starijeg sinčića i bacila ga u virove Drave koja ga je odmah progutala, dok se je mlađi sinčić svom snagom držao za skut haljine i zapomagao: “Mama, nemoj!”, “Mama, nemoj!”, ali je ona držeći ga čvrsto uza se, skočila u Dravu koja je sve troje progutala i odnijela u nepoznati grob.”

Ti “križni putovi” ili “marševi smrti” ni danas se ne uče u školama. Nema ni istinskih dokumentarnih filmova, svi kao da bježe od te teme. Oni koji su i danas živi, a bili su sprovodnici koji su pratili kolone pješice ili na konju, također šute, ili bolje rečeno to smatraju kao neko “junačko djelo”, iako su nevine zarobljenike  vodili od Bleiburga, pa do Makedonije, učetvero,  ušestero ili čak osmeroredovima, neprestano ih iscrpljujući, i glađu i žeđu, bolesne i bez zdravstvene pomoći. Kad bi se netko iz te kolone srušio, taj bi na istom tom mjestu završio svoje putovanje, jer Brozovi stražari nisu imali ni ranjene, ni nemoćne na putu. Od logora do logora stizali su samo oni koji su se mogli kretati na vlastitim nogama. Tko je pao bio je strijeljan na licu mjesta, ponavljali su baš svi koji su u kolonama križnog puta prošli makar i nekoliko stotina metara. Kad su takve kolone prolazile nekim mjestom često su ih dočekivali mještani, pa im nudili mlijeko i drugo. Međutim, nisu znali da je najčešće mlijeko bilo zatrovano, pa su mnogi i umrli zbog toga.

Strašne su zločine činili Brozovi partizani, i nakon II. svjetskog rata. I zbog toga nitko nije odgovarao. Neprestano se spominju samo zločini ustaša, poglavito u Jasenovcu. A što je s ovakvim i sličnim zločinima nad nevinim stanovništvom, kad se dopuštala eliminacija svih nepoželjnih, bez pismene zapovjedi?

Stoga je smiješno kad danas slušamo o zlodjelima “ekstremne desnice”, dok se ona lijeva uopće ne spominje, ili se spominje tek kao nešto značajno i dobro.

Ako za ništa nije kriv, dovoljno je da Broz, ali i njegovi sljedbenici, odgovaraju za strašne zločine nad civilima, ali kako će odgovarati kad jedan od istaknutijih hrvatskih političara reče kako su “lijepe partizanske kape”, te da su one  “poruke ljubavi i mira!”

Mladen Pavković/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Spomendan sv. pape Ivana Pavla II.

Objavljeno

na

Objavio

22. listopada – Spomendan sv. pape Ivana Pavla II.

Spomendan sv. pape Ivana Pavla II. slavi se 22. listopada, na datum kad je održao prvu svetu misu kao papa 1978. godine.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim te odredio da se blagdan blaženog pape slavi svake godine na taj datum, dok je papa Franjo 27. travnja 2014. proglasio Ivana Pavla II. svetim zajedno s papom Ivanom XXIII.

Kardinal Karol Józef Wojtyła izabran je 16. listopada 1978. godine za 264. poglavara Svete Stolice i postao papa Ivan Pavao II.

Poljskog Papu mnogi će nositi u svojim srcima, osobito Hrvati, jer je u ratna vremena upravo on donio mladoj Hrvatskoj poruku mira, a nakon rata joj pružio podršku.

Nezaboravna su bila njegova tri posjeta Hrvatskoj 1994., 1998. i 2003.

Sv. Ivan Pavao II. zalagao se za kulturu života te međureligijski dijalog i mir među narodima.

Osobito je bio popularan kod mladih. Ustanovio je 1984. godine Svjetski dan mladih, na kojem se redovito okupljalo mnoštvo mladih, a ti su se Susreti nastavili održavati te okupljaju sve veći broj mladih.

Znakovita su i njegova putovanja. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 129 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je Zemaljsku kuglu oko 30 puta.

Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike.

Po mnogim je stvarima bio poznat i ostaje u srcima kao izuzetan čovjek, papa i blaženik.

Biografija:

papa-2Karol Józef Wojtyła rođen je u poljskim Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920. Nakon završetka studija na višoj školi “Marcin Wadowita” u Wadowicama 1938. upisuje se na sveučilište Jagiellonian u Krakowu.

Kad su nacisti zatvorili sveučilište godine  1939., mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici “Solvay” kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u Njemačku.

Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakowske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja “Rapsodijskog kazališta” koje je također djelovalo u tajnosti.

Nakon rata nastavlja studij na krakowskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyłine iznimne sposobnosti i darovitost, tadašnji krakowski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtyłu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa.

Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi Sv. Florijana u Krakowu. Kasnije postaje profesorom iz moralne i etičke teologije na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.

U 38. godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenuje ga krakowskim nadbiskupom.

Pavao VI. kreira ga i kardinalom 26. lipnja 1967. Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugome vatikanskom koncilu (1962.-1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije “Gaudium et spes”. Kardinal Wojtyła sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe.

Papa Pavao VI. umire u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I., no on umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu.

Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyła uzeo je ime dvojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.

Među mnogobrojnim glavnim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo.

Tomu treba pribrojiti i Papine knjige “Prijeći prag nade” iz 1994., “Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva” iz 1996. i “Rimski triptih” iz 2003.

Papa je u tijeku svoje papinske službe proglasio 1282 blaženika i 456 svetaca. Održao je 8 konzistorija na kojima je imenovao 201 kardinala.

Nijedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od tisuću općih audijencija sudjelovalo je više do 16 milijuna hodočasnika. Pored toga Papa se susreo s milijunima ljudi tijekom svojih putovanja diljem cijeloga svijeta. Brojni su također ljudi iz vlasti koje je Papa primio u audijenciju.

Papa Wojtyła je utemeljio institut “Ivan Pavao II.” te institut “Populorum progressio” za domorodačke narode Južne Amerike. Pored toga utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika (koji se svake godine slavi 11. veljače) te Svjetski dan mladih.

Vječni Bog pozvao ga je u svoj dom u subotu 2. travnja 2005, u 21.37 sati. U trenutku smrti Ivana Pavla II., koji je umro u privatnim vatikanskim odajama, uz njega su u duhu i molitvi bili vjernici širom svijeta, osobito stotinu tisuća njih na Trgu sv. Petra, a Papin odlazak intenzivno je posredstvom medija pratio čitav svijet.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. godine svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, a njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada. Papa Franjo proglasio je Ivana Pavla II. svetim 27. travnja 2014. godine, zajedno s papom Ivanom XXIII.

 

Na današnji dan papa Ivan Pavao II. i Ivan XXIII. proglašeni svetima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Poljska euroskeptična stranka Pravo i pravda u vodstvu na poljskim lokalnim izborima

Objavljeno

na

Objavio

Poljska vladajuća euroskeptična stranka Pravo i pravda (PiS) u vodstvu je na poljskim regionalnim izborima održanima u nedjelju, po izlaznim anketama.

Izlazne ankete Ipsosa pokazale su da su konzervativci PiS-a dobili 32,3 posto glasova za članove pokrajinskih vijeća, dok je koalicija stranaka centra dobila 24,7 posto. Prije četiri godine na lokalnim izborima PiS je dobio 26,9 posto.

Međutim, oporbeni kandidat za gradonačelnika Varšave Rafal Trzaskowski trebao bi pobijediti PiS-ovog Patryka Jakija. Izlazne ankete Trzaskowskom daju 54,1 posto glasova.

Čelnik PiS-a Jaroslaw Kaczynski izrazio je zadovoljstvo nakon objave izlaznih anketa. “Pobijedili smo.. i ovo je dobro kada se radi o budućnosti, posebno o parlamentarnim izborima”, rekao je Kacyznski.

Poljaci su u nedjelju izašli na lokalne izbore koji su se smatrali ključnim testom za vladajući PiS, uoči europskih i parlamentarnih izbora sljedeće godine.

PiS je još od uvjerljive pobjede na izborima 2015. u sukobu s EU-om zbog niza pravosudnih reformi za koje kritičari tvrde da su prijetnja demokraciji.

Vladajući, međutim, ističu da su te reforme usmjerene na borbu protiv korupcije i preustroj pravosuđa koje još uvijek pod utjecajem struktura iz komunističkih vremena.

PiS-ovi glasači svoju stranku, a posebice čelnika Jaroslawa Kaczynskog, vide kao odvažnog čuvara nacionalnih interesa.

Iako Poljska pod PiS-om dobro gospodarski stoji, Bruxelles ne krije nezadovoljstvo poljskim konzervativcima.

Reforme u području pravosuđa nisu samo razljutile EU, već su pokrenule val kritika i osuda u zemlji, a najglasniji kritičari tvrde da su protuustavne i najveća prijetnja demokraciji od pada komunizma.

Oporba optužuje PiS da sije strah među građanima tvrdnjama da će oporba u zemlju pustiti migranate i izbjeglice.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari