Pratite nas

Broz je dopustio zločine u Bleiburgu

Objavljeno

na

Ovih dana obilježavamo još jednu krvavu obljetnicu – Bleiburg, 15. svibnja 1945. U vrijeme komunizma o tome se nije smjelo govoriti ni pisati. Tek kad je oslobođena Hrvatska, ipak smo nešto više mogli saznati o toj poratnoj i krvavoj represiji, iako je  to još daleko od istinskog rasvjetljavanja cijelog ovog slučaja.

Drugovi ga slave za dijela kojeKao prvo, još uvijek ne znamo kakva je u tom partizanskom krvavom piru bila uloga i značaj Josipa Broza, odnosno tzv. krvave ekstremne ljevice. Većina povjesničara ni nakon toliko godina još uvijek ne ulazi u bit problema, pa se ovog zločinca, i nakon njegove smrti, 1980., i dalje slavi i uzdiže. A tko to čini? Uglavnom oni čiji su pojedini članovi obitelji itekako zaslužni za smrt, nakon što su prestale oružane borbe, za stotine tisuća nevinih ljudi. Obično se ovu tragediju hrvatskog, ali i ne samo našeg naroda, nastojalo prikazati  kao da se radilo o osveti nekih neodgovornih oficira pobjedničke vojske. Međutim, riječ je ipak bila o masovnim ubijanjima koja su tada smišljena u najvišim vrhovima političke vlasti, na čijem je čelu bio Josip Broz.

Stoga oni koji i danas tvrde da ovaj kumrovečki metalac nije znao za ono što se događalo u Bleiburgu, kao ni na “križnim putovima”, najobičnija je laž, tim prije što je i sve smišljeno u njegovoj zločinačkoj kuhinji. Partizani su se, kao pobjednici, svirepo osvećivali, a tako su mahom radili i u nekim drugim zemljama nakon pobjede nad fašizmom.

Ono što je  ipak najžalosnije je činjenica da su najviše stradali nevini civili, što znači da se bijes i mržnja pobjednika obrušavala na pogrešne, na one koji, realno gledajući, nisu ni mogli biti krivi za mnoge zločine, jer se, kao i uvijek, dogodilo da su glavni krivci, mnogo prije nego što je postalo prekasno, uspjeli pobjeći s opasnog područja.

Umjesto njih, stradavali su nedužni, mali i nebitni, anonimni pripadnici vojnih snaga koje su izgubile rat. Još živi, bivši partizani i udbaši, poput Manolića, tvrde da se nakon rata trebalo obračunati s onima koji su ostali, ali zaboravlja, jadnik, da je među njima bilo najviše žena, staraca i djece. Ali, sve do dana današnjega nitko nije odgovarao za smrt stotine tisuća nevinih ljudi, pa sve ispada da je bilo “normalno” da su ekstremni ljevičari, predvođeni zločincem Brozom, samo “spašavali” narod od neprijatelja, koji se tobože nije želio predati. Kad je ugledni hrvatski redatelj Jakov Sedlar snimio igrani film po scenariju Ivana Aralice “Četverored”, diglo se nebo i zemlja. A u tom odličnom filmu, za kojeg slobodno možemo reći da se “ne smije” više javno prikazivati ni danas, prikazana je samo istina o zlodjelima Brozovih zločinaca.

Oni koji su prošli “križne putove” tvrde da Sedlar nije prikazao ni 30 posto od onoga što se stvarno događalo u Bleiburgu, pa nam je sam Sedlar rekao da namjerava ponovno snimiti film na istu temu, ali da tada uistinu ne će štedjeti nikoga, a najmanje partizanske krvnike. No, kako bilo da bilo, ostaje pitanje – zbog čega se hrvatski povjesničari još uvijek nisu prihvatili ove teme kako treba, a ne da neprestano nešto “frfljaju”, kao da nije prošlo dovoljno vremena  da se ustanovi koje su partizanske jedinice i njihovi komandanti  (s crvenom petokrakom na glavi!) imali udjela u tom zadatku, te kojim su ga sredstvima obavljale.

Bez obzira što postoji niz svjedočanstava o Brozovom krvavom piru, ljudi se i dalje boje govoriti što su prošli i doživjeli. Takav strah im je “usadila” Udba, čiji su pripadnici na početku stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države bez ikakvih provjera jednostavno prešli na hrvatsku stranu, pa eto ih danas tu među nama. Oni i samo oni podmeću, izmišljaju i progone i mnoge sudionike hrvatskog Domovinskoga rata, a školu su i te kako savladali u vrijeme vladavine Broza.

Slovenci se bore da se otvore arhivi  Udbe, a što čekamo mi?

A što se to događalo u Bleiburgu, kad su partizani, odnosno lijevi ekstremisti, progonili kao zvijeri, nevine ljude? Župnik Mirko Štoković iz Istre ovako je opisao jednu zgodu s križnoga puta, koja najbolje i najbolnije govori kako je bilo:

–          “Prolazeći mostom preko Drave i cestom uz Dravu sjetio sam se nečuvene tragedije, kad je mlada majka, vraćena u koloni u Bleiburg, slomljena od očaja, pograbila starijeg sinčića i bacila ga u virove Drave koja ga je odmah progutala, dok se je mlađi sinčić svom snagom držao za skut haljine i zapomagao: “Mama, nemoj!”, “Mama, nemoj!”, ali je ona držeći ga čvrsto uza se, skočila u Dravu koja je sve troje progutala i odnijela u nepoznati grob.”

Ti “križni putovi” ili “marševi smrti” ni danas se ne uče u školama. Nema ni istinskih dokumentarnih filmova, svi kao da bježe od te teme. Oni koji su i danas živi, a bili su sprovodnici koji su pratili kolone pješice ili na konju, također šute, ili bolje rečeno to smatraju kao neko “junačko djelo”, iako su nevine zarobljenike  vodili od Bleiburga, pa do Makedonije, učetvero,  ušestero ili čak osmeroredovima, neprestano ih iscrpljujući, i glađu i žeđu, bolesne i bez zdravstvene pomoći. Kad bi se netko iz te kolone srušio, taj bi na istom tom mjestu završio svoje putovanje, jer Brozovi stražari nisu imali ni ranjene, ni nemoćne na putu. Od logora do logora stizali su samo oni koji su se mogli kretati na vlastitim nogama. Tko je pao bio je strijeljan na licu mjesta, ponavljali su baš svi koji su u kolonama križnog puta prošli makar i nekoliko stotina metara. Kad su takve kolone prolazile nekim mjestom često su ih dočekivali mještani, pa im nudili mlijeko i drugo. Međutim, nisu znali da je najčešće mlijeko bilo zatrovano, pa su mnogi i umrli zbog toga.

Strašne su zločine činili Brozovi partizani, i nakon II. svjetskog rata. I zbog toga nitko nije odgovarao. Neprestano se spominju samo zločini ustaša, poglavito u Jasenovcu. A što je s ovakvim i sličnim zločinima nad nevinim stanovništvom, kad se dopuštala eliminacija svih nepoželjnih, bez pismene zapovjedi?

Stoga je smiješno kad danas slušamo o zlodjelima “ekstremne desnice”, dok se ona lijeva uopće ne spominje, ili se spominje tek kao nešto značajno i dobro.

Ako za ništa nije kriv, dovoljno je da Broz, ali i njegovi sljedbenici, odgovaraju za strašne zločine nad civilima, ali kako će odgovarati kad jedan od istaknutijih hrvatskih političara reče kako su “lijepe partizanske kape”, te da su one  “poruke ljubavi i mira!”

Mladen Pavković/kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

POLIGRAF – Žestoka rasprava o blokadama na Facebooku

Objavljeno

na

Objavio

Zašto su neki portali i facebook stranice bili blokirani tijekom izvještavanja o Slobodanu Praljku? Kako zaustaviti govor mržnje na društvenim mrežama?

O tome u “Poligrafu” govore Željka Markić iz Inicijative “U ime obitelji”, predsjednik HND-a Saša Leković i stručnjak za računalnu sigurnost Lucijan Carić.

Emisiju koju uređuje i vodi Mislav Togonal možete poslušati ovdje

HRT

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Budi se jugonostalgičarski duh koji stvari iskrivljuje, unaprijed osuđuje…

Objavljeno

na

Objavio

“Već duže vrijeme se stvara nekakav naboj, odnosno polarizacija oko domovinskih vrijednosti, pitanja domoljublja… i nekako kao da se budi jugonostalgičarski duh koji stvari iskrivljuje, unaprijed osuđuje, nije spreman na kritiku, dijalog, na analizu, nego se bavi etiketiranjem.”, komentirao je pater Ivan Ike Mandurić, u razgovoru za Narod.hr, masovno blokiranje Facebook stranica i profila koje ne prestaje otkako je Haški sud presudio šestorici.

Pater Ike na svojem Facebook profilu podijelio je ove misli:

“Gospodine, molim te za one koji su jučer uklonili svijeće zapaljene za Praljka!” Tako je jutros molila jedna djevojka na Misi. Molim Te i ja Gospodine za njih. Morali su poslušati zapovijed, kako bi sačuvali posao. Molim te i za njihove šefove. I njima je netko naložio. Molim te i za naše vlasti. Znam da tako moraju. Molim i za one koji će ih i dalje paliti. I oni moraju tako činiti. Drugačije ne mogu. Molim te za sve njih, i za sve nas. Mir nam daj Gospodine, onaj koji Ti daješ…”

Na temelju te objave, Facebook profil mu je blokiran na sedam dana.

“Po nekoj teoriji se provodila nekakva manira partizanštine u kojoj je bilo važno nekoga etiketirati, a onda ga javno linčovati, strijeljati. Nekako se te skupine mladih ljudi oduševljavaju na tim partizantskim idejama i na neki način u virtualnom obliku mijenjaju te diverzije, sabotaže, atentate i jako su sretni da mogu sebi tako umišljati da se bore po šumama i gorama i u ime naroda vrše egzekucije nepodobnih. Činjenica je da to nije nestalo danas, da taj duh nažalost živi među mladima”, rekao je pater Ike.

Žrtve su svi oni koji su protiv takve ideologije, podsjeća pater Ike, a to su svećenici, domoljubi i svi oni koji brane stajališta vjere, Crkve, slobodne Hrvatske…

Lijek protiv takvih etiketiranja i sabotaža pojedinaca jest taj da se mora o tome govoriti, smatra pater Ike. “To se mora raskrinkati. Ne smije biti nekažnjivo i dopustivo da se nekoga tako linčuje, odbacuje, isključuje.

Ako se ne bude reagiralo institucionalno, onda se mogu pojaviti i druge skupine te nastati huliganstvo poput onog kod navijačkih skupina.

Koliko god je Facebook privatna tvrtka, mora imati mehanizme da se određeni govor isključuje ali ne da svatko može suditi, te da oni agresivniji pobjeđuju.”, zaključio je pater Ike Mandurić.

Narod.hr

Pater Ike Mandurić: Fuj Haagu i svim svjetskim izdajnicima, ma kako bili ušminkani i uljudbeni

 

Pater Ike Mandurić: Idemo dalje stvarati našu Hrvatsku, ZAJEDNO, s ovim mladima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari