Pratite nas

Intervju

Bruna Esih: Da smo izgubili Domovinski rat, cijela Hrvatska bila bi pretvorena u Ovčaru, isto kao 1945.

Objavljeno

na

Voljom birača Bruna Esih (10.451 glasova) ušla je u Hrvatski sabor kao nestranačka kandidatkinja s liste HDZ-a.

Brojem preferencijskih glasova pobijedila je sve odreda u prvoj izbornoj jedinici, među ostalim i bivšeg predsjednika države Stipu Mesića (5130) koji je dobio upola manje, ali i HDZ-ovce Željka Reinera i Gordana Jandrokovića.

Zbog svoga dugogodišnjeg rada u Udruzi hrvatski križni put, često je bila izaslanica predsjednice države na komemoracijama nevinim hrvatskim žrtavama, a i jedina je hrvatska političarka koja je bila na početku iskapanja hrvatskih žrtava u rudniku Barbarin rov u Sloveniji…

Vratili ste se iz Vukovara s 25. godišnjice pada grada, koji je i 1945. stradao kao i 1991., i to od zvijezde petokrake i četnika, što pokazuje istraživanje dr. Sandre Cvikić s Instituta “Ivo Pilar”. Znači li to da nismo ništa naučili iz povijesti?

Iako su nam i pamćenje i znanje doista manjkavi, ne slučajno i ne bez razloga, ipak se ne bi moglo reći da ništa nismo u stanju usvojiti. Itekako neke pamćenje dobro služi ako je u korelaciji s određenim političkim trenutkom u kojem je poželjno pojaviti se na određenom mjestu, na nekoj komemoraciji ili obljetnici.

To gledamo godinama i na primjeru Vukovara. Nažalost, kao država, narod i pojedinci patimo od viška političke korektnosti, čak do te mjere da smo zbog nje spremni – jedni svjesno, drugi nesvjesno – učiniti trajnu štetu za nacionalne interese i budućnost u kojoj bi oni napokon bili jasno definirani i artikulirani.

Teško je pronaći i jednu uljuđenu državu u kojoj prioritet nije očuvanje nacionalnog sjećanja koje se očituje, uz komemorativne sadržaje, obrazovanjem, filmskom i kazališnom industrijom, spomeničkom baštinom, političkim stavovima, odnosno djelatnim kreiranjem ukupnih društvenih vrijednosti.

To je bitno činiti kako zbog upozorenja na protekle povijesne događaje, tako i zbog nacionalne pomirbe koje su nam puna usta.

Hrvati su, i Nijemci, prema istom istraživanju, 1945. u Vukovaru bili kriminalizirani, zatvarani i ubijani, a onima koji su preživjeli logore, oduzimana je imovina i sva ljudska prava. Zašto se i danas šuti o tome?

U komunističkom sustavu mnogi su s lakoćom bili obilježeni kao “neprijatelji naroda” što je opravdavalo svaku vrstu represije nad njima i oduzimanje ljudskih prava na koja, slijedom istog obrasca, nisu imali prava.

Današnja šutnja rezultat je istog totalitarnog nasljeđa koje se, zbog tereta tada nametnute krivnje, očitava, među ostalim, i kroz spomenutu pretjeranu političku korektnost.

Stvari još uvijek ne nazivamo pravim imenom i ne stavljamo ih na zasluženo mjesto. Ako se netko ogriješio o temeljna ljudska prava i slobode prije 70 godina, ako se o tome moralo šutjeti sljedećih 45 godina tijekom trajanja represivnog komunističkog sustava, takav nije manje zločinac samo zato jer je prošlo niz desetljeća i jer neki u njihovu procesuiranju više ne vide nikakva smisla.

To je negacija pravne države i pravednog društva koje iz nje proizlazi, što rezultira besmislicama poput one: zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti.

Nitko do danas za te zločine nije odgovarao i malo je koja žrtva ili njezina obitelj dobila pravnu, materijalnu ili moralnu zadovoljštinu. Drugi razlog šutnje jest što neki još uvijek uživaju povlastice stečene na jadu i bijedi drugog čovjeka.

Otvoreno progovoriti o nepravdi za njih bi značilo gubitak tih povlastica. U mnogo konfisciranih i nacionaliziranih stanova i kuća, kako u Vukovaru, tako i u drugim hrvatskim gradovima, žive djeca i unuci onih koji su nekom tu imovinu oduzeli. Na tu imovinu oni su danas osigurali svoje pravo, ali ako ima smisla za nečija se prava boriti, onda su to prava žrtava i njihovih obitelji.

Možete li usporediti zločine nad Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata s onima na Ovčari prije 25 godina? Ni za jedne nije nitko odgovarao, a neki izvršitelji su još živi?

Ne samo da ih se može usporediti, već su posljedica istog totalitarnog sustava, počinjeni su pod istim komunističkim simbolima i s jednakim intenzitetom ideološke mržnje.

U slučaju izgubljenog Domovinskog obrambenog rata, cijela bi Hrvatska bila pretvorena u Ovčaru, jednako kao i 1945. Kaže se da povijest pišu pobjednici, pa još mogu razumjeti povijesne krivotvorine o Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata, ali zar u Domovinskom ratu pobjednik nije bila slobodna i neovisna Republika Hrvatska?

Ne čini se tako iz perspektive majki koje su izgubile sinove, i mnoge ih još danas traže, branitelja koje se kriminalizira jer su ustali protiv dvojezičnih ploča u gradu simbolu mučeništva i srpske agresije i ne čini se tako iz perspektive silovanih žena koje svoga krvnika sretnu u ničim ometenoj šetnji. Nebriga države za događaje otprije 25 godina jednostavno je previše nevjerojatna da bi bila slučajna.

Nesankcioniranje zločina iznimno je plodno tlo za njegovo ponavljanje, odnosno ponavljanje povijesti.

Što bi za njih bila lustracija?

Lustracija, odnosno pojmovno šire – odgovorno suočavanje s prošlošću – mora ići za tim da nikoga unaprijed ne obilježi niti abolira. Nužno je rasvijetliti događaje tako da se utvrde nedvojbene i cjelovite činjenice, a potom da se država u skladu s njima ponaša.

Za vrijeme izborne kampanje poručivala sam: bez istine nema pravde, a bez pravde nema mira i suživota. Postoje mnoge prijave protiv pojedinaca i Kazneni zakon po kojemu se trebalo postupati, ali se to u mnogim slučajevima nije provodilo.

Dakle, ne utvrđuju se činjenice niti se ostvaruje pravda, a potom nastupi i zastara. Takvo postupanje kratkoročno i dugoročno nanosi izravnu štetu državi, pa bi i one koji usporavaju te procese također trebalo sankcionirati. Zbog toga i mimo postojećeg kaznenog zakona mora postojati sustav koji će vršiti svojevrsnu provjeru, odnosno vrednovanje dotadašnjeg djelovanja pojedinaca prilikom njihova ulaska na svako odgovorno mjesto u državnoj ili javnoj ustanovi.

Nadam se da se na pragu 2017. godine možemo svi složiti da se bilo kome tko se bilo kada i na bilo koji način ogriješio o temeljna ljudska prava i slobode ne smije omogućiti nastavak protuljudskih i, u ovim slučajevima, protuhrvatskih djelovanja i moguće daljnje umrežavanje s pojedincima sličnog moralnog statusa i habitusa.

To bi posredno dovelo do uklanjanja negativnog društvenog utjecaja onih struktura koje i danas svoj položaj ne temelje na objektivnim kriterijima već na ranije stečenom monopolu.

Ima li Hrvatska danas snage za provođenje lustracije?

Ne znam tko bi, osim onih na koje se odnosi, mogao s upravo opisanim imati problem? Izostanak političke volje za takvo suočavanje s prošlošću bio bi, slažem se, znak slabosti, ali i sudioništva u daljnjim negativnim procesima.

Upravo se priprema proračun za 2017. godinu. Koliko će država izdvojiti za istraživanja masovnih grobnica u RH i Sloveniji?

Nažalost, s tim podatkom nisam upoznata. Međutim, podsjećam na izjave hrvatskog premijera Plenkovića koji je u više navrata, a potom i na 1. sjednici Vlade naglasio kako je odgovorno suočavanje s prošlošću jedan od prioriteta sadašnje Vlade.

Istraživanje masovnih grobišta svakako je bitan dio ukupnog suočavanja s prošlošću pa bi s tom činjenicom trebala biti usklađena i materijalna podrška države.

Zašto se iskopava samo jedno od tri stratišta na Košnici u Sloveniji? Zbog manjka novca ili drugih razloga?

Republika Slovenija ima svoju logiku i način postupanja s poslijeratnim stratištima na njenom ozemlju. Ne smatram je u cijelosti negativnom, ali nije niti pozitivna kako se kod nas stvorio dojam i to isključivo iz razloga što se u Hrvatskoj nije činilo gotovo ništa.

Upravo Košnica, odnosno jedno od ukupno tri tamošnja postojeća grobišta, a koje je nedavno istraživano, mjesto je stradanja isključivo vojnika hrvatske nacionalnosti.

Bez obzira zbog čega i kako Slovenija postupa, Hrvatska bi na tom mjestu, kao i na drugim stratištima Hrvata, itekako trebala imati svoj interes, moralnu i materijalnu odgovornost te zauzeti stav.

Sve to joj omogućuje postojeći predmetni Sporazum između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske, ali koji se od 2012. kada je ratificiran primjenjuje slabo ili nikako.

Zašto se ostaci žrtava prenose iz Hude jame u Maribor?

Moje osobno mišljenje, koje sam najčešće imala priliku čuti i od drugih ljudi koji se bave ovom problematikom, jest da bi najprimjerenije mjesto za dostojan ukop bilo u kosturnice koje bi se izgradile u blizini mjesta pogubljenja.

Više je razloga za takav stav. Prvi, posmrtni ostaci žrtava su pomiješani i samo u rijetkim slučajevima, poput spomenute Košnice, može se znati radi li se o Hrvatu, Slovencu, Nijemcu ili nekom četvrtom.

Osim u slučaju identifikacije koju bi se rješavalo DNK analizom, što je u današnjim uvjetima gotovo nemoguće, jer s obzirom na ogroman broj žrtava i jednako toliko njihove rodbine s kojom bi se ti rezultati trebali uspoređivati to bi bio iznimno skup, dugotrajan i neizvjestan proces. U bližoj ili daljoj budućnosti taj postupak može biti daleko jednostavniji, a pokapanje u kosturnice uvijek ostavlja i tu mogućnost.

Drugo, izgradnjom kosturnica u blizini mjesta ekshumacije poštuju se i ukupne činjenice o mjestu, vremenu i načinu stradanja kako bi svakom tko tamo dođe bile jasne te okolnosti.

Pokapanjem na mjestima koja nemaju nikakve poveznice s mjestom stradanja konkretnih ljudi i s njihovim Križnim putom, poput pokapanja žrtava iz Hude jame u Mariboru, gubi se značaj svega navedenog, ali i smisao daljnjeg odlaska hodočasnika u Hudu jamu, jer mjesto molitve je tamo gdje su kosti pokojnika.

To je kršćanska i svaka druga vjerska tradicija. U slučaju da se nacionalnost ili identitet stradalnika na određenom grobištu može utvrditi na drugi način, putem vojnih obilježja ili drugih materijalnih dokaza, svakako treba postojati mogućnost njihova ukopa u Hrvatskoj, u zajedničkoj ili obiteljskoj grobnici.

Podaci govore o 1000 jama kod nas i više od 600 jama u Sloveniji. Koga smatrate glavnim kočničarima istraga?

U Hrvatskoj smo imali dvije Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata i obje su po hitnom postupku ukinute dolaskom SDP-ovih koalicija na vlast, baš kao i pokroviteljstvo središnje komemoracija bleiburškim žrtvama i žrtvama Križnoga puta na Bleiburškome polju.

To govori dovoljno samo za sebe. S druge strane sve su se dosadašnje Vlade i sve politike po tom pitanju odnosile nikako ili neodređeno, zadovoljavajući formu i eskivirajući artikulaciju jasnih stavova i održivih rješenja. To je pitanje uvijek bilo institucionalno i materijalno marginalizirano, bez kontinuiteta i nikad od stvarnog prioriteta.

Takvo opiranje države i pojedinaca sveobuhvatnom procesu suočavanja s prošlošću upravo nameće tvrdnju da je ono Hrvatskoj neodgodivo i prijeko potrebno.

Obraćaju li vam se obitelji ili rodbina nevino ubijenih Hrvata nakon 1945., ako još uopće ima živih?

Vrlo često dobivam pisma ili pozive obitelji kojima je još uvijek nepoznata sudbina najmilijih. Nažalost, mogu ih tek saslušati i saslušano zapisati, a njima i jest najvažnije ostaviti svoje svjedočanstvo, svjesnima nemoći pojedinca.

Dok u Hrvatskoj ne bude formirana državna institucija koja će se time kontinuirano baviti, i koja će za svoj rad biti materijalno podržana, dotle ne može biti značajnijih rezultata.

Zašto se često manipulira s brojem žrtava na Bleiburgu i Križnom putu? A čak i britanski vojni izvori navode kako je u hrvatskim izbjegličkim kolonama koje su se povlačile prema austrijsko-slovenskoj granici, bilo oko 700.000 ljudi, od čega oko 500.000 civila?

Ne postoji potreba za umanjivanjem i za uvećavanjem broja žrtava, jer već do sada ekshumirana grobišta svjedoče o zločinu nevjerojatnih razmjera. Druge izravne i neizravne posljedice tadašnjeg stradavanja i iseljavanja, poglavito na demografsku sliku Hrvatske, nesagledive su i dan danas su prisutne.

Od političara često čujemo kako se tom problematikom trebaju baviti isključivo povjesničari. Međutim, mnogi se time već jesu bavili na objektivan, znanstven način, ali te utvrđene činjenice nigdje nisu implementirane, nema ih u udžbenicima, nisu opće prihvaćene. Namjerno se umanjuje značaj političkih odluka, upravo kako bi se izbjeglo ili prolongiralo njihovo donošenje i zauzimanje jasnog stava, a jednako toliko će trajati i spomenute manipulacije.

Treba li zabraniti petokraku, jer su se i pod njom činili zločini?

Nisam za zabrane toga tipa. Iako ih s moralnog aspekta osuđujem, smatram da postoje puno gore stvari od isticanja simbola kao što je, primjerice, još uvijek tražiti opravdanje za počinjenje masovnih zločina i to s katedri hrvatskih sveučilišta te, do prije dvije godine, i s Pantovčaka.

Apsolutno sam za međusobno uvažavanje osjećaja, uvjerenja i mišljenja svih ljudi, ali se mora znati što je dio intime svakoga od nas, a što stav civiliziranog svijeta, Europe i države. Moraju postojati jasne smjernice što je prihvatljivo društveno ponašanje, a što prelazi njegove okvire.

Opet se povela rasprava o promjeni imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Biste li mijenjali ime trgu?

Iako se radi o glavnome gradu RH, ne vidim razloga i smisla da se to učini samo u Zagrebu. To pitanje ne bi smjelo biti samo stvar lokalnih vlasti i zajednica, bez obzira na nadolazeće lokalne izbore i raspravu koja se sada u tom povodu, očekivano, otvorila, već to mora biti odluka na razini državne vlasti.

Za promjenu sam imena svih trgova i ulica u Hrvatskoj koje nose Titovo ime što bi, osim simboličkog, imalo stvarni karakter objektivnog suočavanja s prošlošću, stvarne osude komunističkog totalitarnog režima i diktatora koji mu je bio na čelu.

Kako sve stignete obaviti? Stignete li otići u kino, kazalište… ili jednostavno ništa ne raditi?

Ne samo zbog obveza već i zbog životnih odabira, karaktera i temperamenta rijetko sam u situaciji ne raditi ništa. Imam troje djece različitih generacija, a kao i mnoga druga danas, jako su opterećena obvezama i aktivnostima, što osim njihove traži i roditeljsku žrtvu. I suprug i ja obiteljski smo ljudi.

No, čak i kad se radi o vremenu koje možemo nazvati slobodnim, volim ga ispuniti konkretnim i na kraju dana vidjeti rezultate. Rad u vrtu me jako opušta i u njemu uživam, kao i u ‘restauraciji’ starog namještaja koji skupljam gdje god stignem, preko prijatelja do glomaznog otpada.

Vezujem se za ljude, ali i za stvari, iako ne u uskom materijalnom smislu. Udahnuti novi život odbačenome poseban je osjećaj. Knjiga na red dođe prije spavanja, ali za neke druge načine opuštanja ne tražim vremena. Previše mi toga zaokupi pažnju i dan mi je uvijek prekratak za sve što sam namjeravala, ali se trudim zadržati prioritete.

Hoću li u HDZ? Bit će vremena

Namjeravate li ući u HDZ, na čijoj ste listi bili za posljednjih parlamentarnih izbora?

Za mene takva odluka nije tek formalnost, već iza nje mora stajati i sadržaj. Zna se s kakvim sam porukama krenula u kampanju i na temelju čega sam dobila gotovo 10.500 glasova. Očekivanja ljudi su sasvim normalna.

Činjenica da se još nisam učlanila u HDZ jest izraz odgovornosti prema svojim biračima. U međuvremenu nisam tek promatrala događaje nego sam među odgovornima unutar stranke pokušavala djelovati u smjeru koji sam si odavno zadala i koji sam komunicirala tijekom kampanje.

Bit će vremena, a nadam se i razloga da donesem takvu odluku. To je pošteno prema ljudima, biračima i legitimno prema HDZ-u.

Je li vas HDZ samo iskoristio da mu popunite “žensku kvotu” na izborima, stavivši vas na samo dno?

Činjenica jest da sam bila stavljena na 11. mjesto izborne liste, a razlozi su mi nebitni. Naravno da se činilo kako je s toga mjesta gotovo nemoguće ući u Sabor, ali to se ipak dogodilo.

Osobno ne vjerujem u ženske ili bilo kakve druge kvote. Za mene postoje sposobni ili nesposobni ljudi koji u skladu s kriterijima zaslužuju ili ne biti dijelom bilo čega, od izborne liste do izvršne vlasti. Osobno bi mi za sastavljanje potonjeg važna referencija bili preferencijski glasovi, odnosno volja birača.

Od drugih čujem da pravim stranku

Hoćete li u Saboru formirati Klub zastupnika s istomišljenicima – Hasanbegovićem, Glasnovićem…?

Svako malo u hrvatskim tiskovinama i na portalima čitam kako s nekim kujem planove o osnivanju novog Kluba, stranke, platforme, i dr. Naglasila sam već – trudim se i djelovati i razmišljati u smjeru najboljem za problematiku kojom se bavim i dobro naše države. U takvom kretanju doista ne postoje niti se isključuju bilo koji drugi budući ciljevi i planovi.

Snježana Šetka / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

INTERVJU: Stevo Culej: Borba tek predstoji, a do tada skupimo glave, budimo spremni i čekajmo

Objavljeno

na

Objavio

Dr. Milorad Pupovac može se stidjeti svega onoga što izgovara u našem hrvatskom Saboru na svoj teatralno glumački način kada namjerno u svakom svom nastupu u svakoj temi nalazi način i razlog ne bi li spomenuo ugroženost srpstva od 1918. pa sve do današnjih dana, a gdje kao pozornicu koristi saborsku govornicu i u najboljim terminima hrvatske televizije prenosi svoj otrov i svoju žuč na hrvatski narod, koji teško to može podnositi kao i ja sam. To je jedan tako lažljiv, na ničemu utemeljen način, govorenja i vrijeđanja hrvatskoga naroda.

Nalazimo se u jednom periodu godine u kojem se sjećamo mnogobrojnih događaja koji su se dogodili u vrijeme Domovinskog rata. To nam vrijeme puno znači, jer se radi o vremenu ponosa i slave. No, pored nas, gospodine Culej, žive i mnogobrojni ljudi koji svojim ponašanjem zapravo ponižavaju te stvari koje su se događale u Domovinskom ratu. Čujemo i vidimo ljude iz određenih političkih krugova koji “pucaju” na sve ono što je nama koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu sveto.

– Evidentno je da stvari koje se događaju danas u hrvatskom društvu zaokupljaju pozornost. Postoje dvije strane u Republici Hrvatskoj, u hrvatskom društvu, ali znamo da su uvijek postojale dvije strane. Sada vidimo da je jedna strana prešla iz defanzive, iz jednog mirovanja, u ofanzivu i to verbalno medijski protiv svega onoga što hrvatskom narodu, hrvatskom čovjeku, u hrvatskom društvu nešto znači. Ja se sijećam i vremena jednog premijera, gospodina Milanovića, koji je javno otvoreno rekao: “Ili oni ili mi!” Upravo svjedoci toga, dakle oni koji su sebe zvali “mi”, određena je grupacija sljedbenika titoističke Jugoslavije. To su ljudi koji su se u vrijeme i nakon Domovinskog rata pritajili, utihnuli i čekali su ishod Domovinskog rata, kako bi se prilagodili novim uvjetima, novom obliku borbe s željom ne bi li i danas u suvremenoj Hrvatskoj zadržali sinekure, a jesu, bivše Jugoslavije i zadržali određene vlasti, određene raspodjele dužnosti, koje u hrvatskome društvu i dalje neometano obnašaju, ali nisu i ne rade za hrvatskoga čovjeka i hrvatsko društvo. Svjedoci smo današnjega napadanja svega onoga što predstavlja Hrvatsku kao državu, od zastave, od znakovlja, od predsjednice od institucija Hrvatskoga Sabora, od hrvatskih branitelja a naposljetku i hrvatske katoličke Crkve. Sve ono, dakle, što njima ne predstavlja ništa trebalo bi po njima biti sklonjeno i uništeno. Sve to, prema njima, trebalo bi nestati iz Hrvatske, jer izgleda kako svatko ima veća prava od hrvatskoga čovjeka.

Ovih dana u Republici Hrvatskoj, pa i tijekom današnjeg dana u Saboru ste imali jednu žučnu raspravu s gospodinom Pupovcem. Godinama gospodin Pupovac u saboru pa i izvan njega raspravlja s hrvatskim braniteljima na jedan, rekli bismo, nonšalantan način.

-Dešava se jednostavno to da u posljednje vrijeme manjina ima više moći i zastupničkih mjesta a na uštrb naše dijaspore, čime smo se stavili u položaj u kojem smo ovisni o onome što će reći ljudi iz manjina. To je nepravedno prema većinskom narodu, jer nigdje u svijetu manjine nemaju ovakva prava kakva imaju u Hrvatskoj. Svi ti predstavnici manjina, koji sebe tako nazivaju, u biti nisu predstavnici manjina, jer vidimo po primjeru srpske manjine, gdje je jedan vječiti predstavnik Milorad Pupovac, a koji zloupotrebljava svoj položaj na način da vodi neke svoje ratove iz samo sebi poznatih razloga, da ne kažem, otvorene mržnje prema svemu onome za što on smatra i po svome viđenju, kako bi trebalo biti. Taj isti Milorad Pupovac kroz srpske “Novosti”, u svom biltenu, otvorenom mrzitelju Hrvatske, navodi mene i druge predstavnike hrvatskih branitelja i neke druge obične ljude. On tako pravi spiskove neprijatelja srpstva po određenim svojim kriterijima i kao takav po cijelom svijetu prikazuje ugroženost svoje manjine koja ničim nije ugrožena a ona je ugrožena jedino time što ih upravo on zastupa. On im nanosi veliku štetu. Taj isti Milorad Pupovac je u raspravi sa mnom o njegovoj ulozi u nestanku doktora Šretera na području Pakraca, gdje je ugledni liječnik mučen i ubijen, a bio je mirotvorac koji je cijelo vrijeme svih tih devedesetih godina srpsku manjinu nazivao: “Braćom Srbima”,koji je molio za mir, radio na miru i koji je u jednoj akciji zarobljen, mučen i ubijen, cijelo vrijeme iznosio laži na sebi svojstven način. Zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac mi je rekao da ja govorim i razmišljam na isti način kao i on, kao doktor Šreter, koji je ubijen. Po tome se može zaključiti da Miloradu fali samo da još i mene ubije kako bi moja priča mogla biti zaključena kao i tema “ Šreter”, jer tako bi on i njemu slični bili zadovoljni. Tada bi im u ovoj Hrvatskoj nestala smetnja za ono što su naumili i za ono što namjeravaju i za koga i zašto sve to rade. Dr. Milorad Pupovac može se stidjeti svega onoga što izgovara u našem hrvatskom Saboru na svoj teatralno glumački način kada namjerno u svakom svom nastupu u svakoj temi nalazi način i razlog ne bi li spomenuo ugroženost srpstva od 1918. pa sve do današnjih dana, a gdje kao pozornicu koristi saborsku govornicu i u najboljim terminima hrvatske televizije prenosi svoj otrov i svoju žuč na hrvatski narod, koji teško to može podnositi kao i ja sam. To je jedan tako lažljiv, na ničemu utemeljen način, govorenja i vrijeđanja hrvatskoga naroda.

Stječe se dojam, a prema mišljenju mnogobrojnih branitelja, kako gospodin Pupovac konstantno u Saboru upotrebljava riječi i pojmove pa i komentira događaje, koji kod hrvatskog čovjeka nerijetko ostavljaju osjećaj kako su “napadnuti” ni zbog čega. Dobro osmišljenom i naučenom retorikom pokušava nametnuti osjećaj kolektivne krivnje hrvatskim braniteljima.

Pupovac svojim govorom ‘digao živce’ Culeju

– Hrvatska je zemlja koja ima najviše sudaca po jednom stanovniku a najmanje rezultata. Hrvatska ima najmanje provedenih i procesuiranih slučajeva, pa percepcija naše javnosti govori da smo u vrhu korupcije dužnosnika i u vrhu klijentelizma pa da imamo, a ja sam član Vijeća borbe protiv korupcije a predsjednik toga vijeća je zapravo Željko Jovanović koji u svom trećem mandatu, zapravo nema rezultata. U Hrvatskoj ne postoji nijedan državni dužnosnik koji je pravosudno presuđen za korupciju, za pljačku, za bilo što… A to znači da nema adekvatnog antikorupcijskog vijeća. Ono nam nije ni potrebno jer nismo dostigli vrhunac i moramo reći kako se nema što se ne radi u našoj državi a nema nikakvih rezultata. Nema osuđenih, ima osumnjičenih, optuženih, ali nitko do kraja nije procesuiran. Ja sam nedavno uputio pitanje zamjeniku ministra pravosuđa koliko je sudaca iz bivšeg sustava, iz jugoslovenskog sustava koji su prešli u pravosuđe Republike Hrvatske 1992. godine a koji su se devedesetih godina nalazili na neprijateljskoj strani a neki i u jugoslovenskoj narodnoj armiji, gdje su radili za neprijatelja Hrvatske i nisu radili svoj sudački posao časno i pošteno, nego pristrasno u jednoj državi. Sada su se nezasluženo našli i u hrvatskom pravosuđu. Nedavno je o tome u Saboru govorio general Željko Glasnović, a i ja osobno imam spoznaje za neke suce koji su u Vukovaru isto tako djelovali za vrijeme rata otvoreno za SAO Krajinu, a neki su, moguće je, naše ljude upućivali u zatočeništvo. Tako da možemo zaključiti da kakvo nam je pravosuđe, kakvi su nam predstavnici tih nekih institucija, tako nam je i pravda i takvi su rezultati prava i pravde to jest nepravde u našoj Domovini.

Bezbroj ste se puta do sada, gospodine Culej, u Saboru Republike Hrvatske borili za očuvanje svjetonazorskih pitanja hrvatskoga čovjeka. Prigodom promoviranja konačnog broja potpisa za raspisivanje referenduma za otkazivanje Istanbulske konvencije general Željko Sačić Vas je javno prikazao kao provjerenog prijatelja i čovjeka od kojega očekuje potporu u nastavku aktivnosti oko građanskog zahtjeva vrijednog potpisa 10 % od ukupnog broja birača RH za raspisivanje referenduma, a što je Ustavna odredba, a što su građani ispoštovali potpisima njih 377 635.

– Gledajte, vlast proizlazi iz naroda. Narod bi trebao izabrati svoje predstavnike. Narod bi trebao kreirati Domovinu, svoju zemlju i zakone i poglede, na njemu prikladan način. Često se Hrvatska nalazila pred sudbonosnim pitanjima za svoju budućnost i u tim se trenucima mogla osloniti, svi znamo samo na svoje istinske sinove, na svoje istinske domoljube, na hrvatskog, usudim se reći, malog čovjeka. Ja sam se svojevremeno isto tako našao pred sudbonosnim pitanjem davnih, sada već 90-ih, kada sam se zapitao da li ostati u lažnoj sigurnosti egzistencije u bivšoj JNA na određenim vojnim poslovima gdje sam radio i gdje je bila sigurna moja budućnost i egzistencija i sve ono što ona čini ili otići. Ja sam kao i mnogi, kao i moj pokojni brat, koji je ostavio svoju sigurnu egzistenciju, radio je na željeznici i priključio se u ono vrijeme kad su nas nazivali ustašama u prve redarstvenike, a meni kao Hrvatu, kao katoliku i kao svima takvima bilo je mjesto na svojoj strani, na hrvatskoj strani, tako da ne treba dvojiti kada je u pitanju strana svojega naroda. Nisam nikada i neću dvojiti niti u budućnosti.

Svjesni smo kako bez Domovinskoga rata i žrtava koje su u njemu dane ne bi bilo niti moderne hrvatske države. Domovinski rat se sada pokušava staviti na marginu svih dešavanja. Uskoro će i proslava još jedne obljetnice vojno-redarstvene akcije “Oluja”, kojom je oslobođena Hrvatska. Kao što se to događalo i predhodnih godina za očekivati je ponovno brojne verbalne napade onih, koji će se tada iz saborskih klupa preseliti na sigurna odstojanja i “pucati” svim raspoloživim verbalnim sredstvima po svemu onomu što je bilo sveto, pokušavajući svu tu slavu nečim ocrniti ili umanjiti.

– Svi mi koji smo svjedoci zbivanja od 90-ih godina do današnjih dana možemo vidjeti kada je započela otvorena kriminalizacija Domovinskog rata pa koja je zapravo započela iz kriminalizacije prvoga našega predsjednika doktora Franje Tuđmana a krenula je s njegovim nasljednikom i suradnikom devedesetih godina. Ne znam kako da nazovem tu osobu, krenula je s jednom spodobom, Stjepanom Mesićem, čovjekom sumnjive prošlosti, sumnjivih otvorenih antihrvatskih nadzora, čovjeka koji je nepatvoreni lažov, koji se prilagođava svakoj situaciji i koji nikada nije ostao dosljedan svojoj izgovorenoj riječi ili zakletvi ili svemu onome što jednoga čovjeka čini čovjekom. To je čovjek koji je išao u dijasporu i skupljao novce, koji je na razne načine i oblike znao ne prikazati ili ih prikazati kao slučajno izgubljene. To je čovjek čija imovina prelazi milijunske iznose u eurima na stranim računima. Čovjek je to koji je neprijatelj svega onoga što hrvatski diše. Čovjek koji je zapravo svoj rad podredio protiv hrvatskih branitelja koje je i onih 90-ih godina sa svojim huškačkim govorima uvlačio u rat, mada njegovi huškački govori nisu bili potrebni, jer su se hrvatski branitelji samo branili. Bio je to čovjek, koji je za svoju bližu okolinu i za suradnike stavio ljude koji su njemu bliski. Mi imamo kriminalizaciju Domovinskoga rata svakodnevno u hrvatskim medijima, nazovi u raspravama hrvatskih zastupnika u hrvatskome saboru. To su ljudi koji sjede u sabornici a vrijeđaju simbole hrvatske države: zastavu, himnu i sve ono što čini državu državom. Svakodnevno smo svjedoci da u Hrvatskoj i u Hrvatskom Saboru svakodnevno se napada hrvatska katolička Crkva. Nedavno je bila jedna tiskovna konferencija koju sam dugo pripremao i koju sam upriličio i na kojoj sam kazao kako ću se razboljeti od saborskog zastupnika Gorana Rihebembergera Beusa. Znam da je u svojoj mladosti bio suradnik UDBA-e i koji je imao zadatak praćenja don Živka Kustića, tada ga je progonio, pratio i nastavio svoj rad i u hrvatskom Saboru. Ostao je na zadatku kojega je preuzeo u bivšoj Jugoslaviji i moramo priznati i zapitati se koliko je takvih Beusa Rihembergrera u Hrvatskom Saboru i u hrvatskom društvu, uopće koji nastavljaju obnašati svoje funkcije u hrvatskom društvu .

Gospodine Culej, prema onomu što govorite ispada kako se ono, za što su se zalagali hrvatski branitelji, nije dogodilo. Naši mladi, sinovi i kćeri, napuštaju ovu zemlju, jer ne mogu ostvariti osnovne uvjete za život. Za ovakvo stanje u zemlji zasigurno se nismo borili. Ovakvo stanje nismo željeli.

– Činjenica je kako danas ljudi koji su medijski eksponirani kažu da je hrvatska država napravljena na temeljima antifašizma i time pobijaju Domovinski rat na način da kriminaliziraju branitelje i upiru prstom u branitelje kao uzrok svih nevolja koje su ih zadesile. Često pitanje u emisijama u kojima gostuju ljudi koji su zapravo komunisti, ali i voditelja tih emisija jeste: kada je bilo bolje, u Jugoslaviji ili danas u slobodnoj Hrvatskoj? U odgovorima se prikazuje kako je u bivšoj Jugoslaviji bilo bolje živjeti nego danas. Hrvatska se prikazuje kao jedna patvorevina koja nema smisla i kako je bolje da je i nema, jer oni bi tako željeli a nalaze se u svim hrvatskim institucijama, na brojnim radnim mjestima u državnim upravama. U mnogobrojnim institucijama ne rade ništa za narod ali kada treba zaraditi milijunske iznose kroz razne poticaje posebice iz Europske Unije onda su tu u prvom redu. I moj sin je napustio Hrvatsku kao i deseci i stotine mladih drugih ljudi iz ove naše zemlje i izgleda da to neće stati samo na tome, jer se i dalje trude prikazati nas hrvatske branitelje kao nevolju i što kaže Nenad Stazić, hrvatski branitelji imaju prvenstvo otići iz naše zemlje dakle izaći iz nje. Nedopustivo.

Nije teško primijetiti, gospodine Culej, kako se branitelje, pa i u Hrvatskom saboru pokušava marginalizirati, svesti na margine društva.

– U ovoj mojoj životnoj priči, u školi, koju sada učim i koju nikada ne bih mogao u životu naučiti, umro bi u neznanju, da nisam došao u Sabor Republike Hrvatske i da nisam prepoznao sve ono protiv čega sam se borio, a to su Stazić, Pupovac Richenberger i njima slični. Dakle, oni su ti koji će vječno ostati na suprotnoj strani protiv moje Hrvatske i protiv svakoga, protiv svakog Hrvata, protiv svakog katolika, ma u kojem vremenu živjeli. Isto tako moram reći da me je svojevremeno Nenad Stazić upitao: odakle meni svi ti podaci kojima ja raspolažem i koje često navodim u svojim raspravama: poimence, po godinama, po vremenu, i po činjenicama i da li je sve to istina? Ja sam mu odgovorio da mi je to rekao njegov dida Biga, jer da bi se suprotstavio Staziću i njemu sličnima moraš razobličiti cijelu njegovu otvorenu a koja je stvorena davnih dana na temeljima njegovoga dida Bige i tate Mate, koji je 1945. došao u Zagreb i na poznati komunistički partizanski način uprihodio četverosobni stan na način: “U ime naroda”, što je poznato iz tih vremena. Dakle, to je taj Stazić i njemu slični i što i kako su njima njihovi očevi stekli na poznati način.

Gospodine Culej, Vi kao saborski zastupnik, u ovom intervjuu govorite jako mnogo pesimističnih stvari. One ne mogu dati nadu malom čovjeku. No, moramo Vas zapitati, ima li hrvatski čovjek nade za živjeti u svojoj Domovini za koju se toliko znojio, borio i umirao? Ima li nade za hrvatskog čovjeka koji vjeruje u Boga i domoljublje?

Ovo što ću sada reći nisam izmislio. To sam pročitao u knjizi ministra Ivana Vekića, koji mi je životni uzor, nada i svjetlo u životu. “Niti su posustali krvnici a niti su posustali Hrvati a posebice hrvatski branitelji”. Borba tek predstoji a do tada skupimo glave, budimo spremni i čekajmo.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Stier: Građani su pokrenuli ono što su trebali pokrenuti političari

Objavljeno

na

Objavio

Bivši politički tajnik HDZ-a Davor Ivo Stier gostovao je u emisiji “Aktualno” Hrvatskog katoličkog radija u četvrtak koju je vodila Diana Tikvić. Stier je govorio o mogućnosti svoje kandidature za predsjednika stranke, je li Andrej Plenković izgubio njegovo povjerenje, smatra li da je smjer kojim HDZ i Hrvatska idu dobar i na koji se način uhvatiti u borbu s klijentelizmom.

Odmah na početku razgovora HDZ-ov saborski zastupnik Stier ponovio je svoj stav o nastavku karijere u političkoj stranci kojoj pripada.

“Odmah sam nakon sjednice predsjedništva HDZ-a davao izjave. Kolege i kolegice mogli su sve pitati te su iscrpno mogli sve analizariti. Jedna faza je završila, a sad kreće druga. Ulazim u drugu fazu s nadom i optimizmom i konstruktivno. O tome sam govorio i na Općem izvještajnom saboru HDZ-a. Riječ je o smjeru ‘Nova hrvatska paradifma’ na kojem radim već duže vremena, a namjeravam se tome još snažnije posvetiti. Gledam prema naprijed. To je smjer na kojim želim raditi”, poručio je Stier.

Na upit jesu li istiniti medijski napisi da je on predsjedniku stranke HDZ-a prije sjednice predsjedništva rekao: “Andrej, znaš li da ti Brkić radi o glavi?”, Stier je odgovorio:

“Na sjednici predsjedništva HDZ-a sudjelovalo je više kolega i kolegica, a neki mediji prenijeli su dio razgovora koji je prethodio tome. Riječ je o sastanku na kojem su bili predsjednik stranke, glavni tajnik stranke i međunarodni tajnik. To nije bila službena sjednica već privatni sastanak. No moj stav je jasan i to kako vidim daljnji razvoj HDZ-a na čemu radim. Što se tiče sjednice sve je zapisano u zapisniku, a privatni razgovori su privatni. Predsjednik HDZ-a i njegov zamjenik Milijan Brkić imaju duboku suradnju, a to se može vidjeti svakog dana”.

Govoreći o potrebi raspisivanja izbora u stranci te svojoj kandidaturi za predsjednika HDZ-a, Davor Ivo Stier naglasio je kako bi preuranjeno bilo govoriti o nekim kandidaturama kad se ne događaju izborni procesi, ali ne isključuje niti jednu mogućnost.

“Najvažnije je osnažiti naše članove i dobiti njihovo povjerenje za bilo kakvu političku djelatnost. Ta je komunikacija stalna. Ne samo s članovima već i s građanima, i simpatizera HDZ-a, a i drugih. Najavažnije je što naši članovi žele. Zalažem se za koncept ‘1 član 1 glas’ da se ne bi odluke donosile na temelju zatvorenih krugova. Mislim da je to najvažnije kako se ne bi manipulirano stranačkim interesima. Kvaliteta odluka će biti bolja ako se sluša što birači žele”, poručio je Stier.

Njegova poruka o važnosti borbe protiv klijentelizma snažno je odjeknula na Općem saboru HDZ-a. Naglasio je kako detektiranje klijentelizma kao najvećeg problema u sprječavanju razvoju Hrvatske nije ništa novo.

“Nisam ja to izmislio. Vodeći ekonomski stručnjaci govore da je to prepreka za gospodarski i društveni razvoj Hrvatskoj. Sve je to rečeno u mojoj knjizi ‘Nova hrvatska paradigma’ koju sam objavio još 2015. Moramo shvatiti da je to strukturni problem. Ne izbjegavam svoju odgovornost i prihvaćam svoju odgovornost u borbi protiv klijentelizma. Ključno je to da se to iskorijeni ili bar smanji do najveće moguće mjere. I po mišljenju glavnih ekonomista to je glavni problem za naš razvoj”, dodao je.

‘Imali smo odgovornost promijeniti izborni sustav’

Gostujući na HKR-u, Stier se osvrnuo i na Građansku inicijativu “Narod odlučuje” koja je u srijedu predala gotovo 400 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma za pravedniji izborni sustav.

“Mi smo kao zastupnici u Hrvatskom saboru kao dio politike u Hrvatskoj imali odgovornost promijeniti izborni sustav. Nismo tu zadaću ispunili i tu i sebe ubrajam. Onda su se građani organizirali. Vodili su se mišlju ako političari nisu obavili to što su trebali, onda ćemo se mi pokrenuti. Bila bi velika greška da stigmatiziramo građane zato što su nešto pokrenuli. To je bila zadaća političara, a nismo.

Trebali bi dobro čuti poruku onih koji su potpisali inicijativu da se promijeni izborni sustav. Inicijativa ima dva pitanja, jedno se tiče broja preferencijalnih glasova, a drugo izbora predstavnika manjina. Moje je mišljenje da se moramo voditi dvama principima. Jedan je da je za hrvatsku demokraciju važno, a i za nacionalne manjine najbolja opcija, da na manjinama ne bi trebala stajati odluka tko će imati vladajuću većinu jer to stvara veliki pritisak na njih. Drugi princip govori o potrebi sustava koji bi trebao promovirati integraciju hrvatske nacionalne manjine u društvo, odnosno predstavnici nacionalnih manjina trebali bi biti birani iz već prethodno izabrane političke stranke kako bi se bolje integrirali u hrvatsko društvo. Mislim da je to bolji način”, objasnio je, navodi direktno.hr.

Stier je među ostalim istaknuo kako sada nije vrijeme za parlamentarne izbore.

“Poznata je moja pozicija. Mislim da se građane trebalo pitati kada je došlo do razlaza HDZ-a i Mosta. Odlučeno je da se ne ide na izbore. Mislilo se da je većina u Saboru stabilna i da se može računati da će tako biti i dalje. Nisam pobornik da se ide rušiti Vladu. Vjerujem da je važno raditi na ciljevima i idejama koje sam spomenao i na Općem saboru HDZ-a. Doći će vrijeme da se izjasnim o kandidaturama, a sad nije vrijeme za rušenje Vlade, to sigurno nije smjer koji sam odabrao”, zaključio je HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori