Pratite nas

Komentar

Bruna Esih: Jesmo li zaboravili naše Hrvate u Bosanskoj Posavini?

Objavljeno

na

foto HINA/ Edvard ŠUŠAK/
Sustavno uništavanje Hrvata u bosni i hercegovini

Jesmo li zaboravili naše Hrvate u Bosanskoj Posavini? Zna li itko, osim tek njih samih, kako živi naš narod s druge strane Save? Zanima li ikoga od odgovornih teško stanje u kojemu se nalaze, osobito na onom području koji je u entitetu tzv. RS-a, gdje su Hrvati i katolici od nekadašnjih preko 150 tisuća (prema popisu iz 1991.g) pali ispod 10 tisuća?

Ono što nije uspjelo Osmanskoj okupaciji kroz vjekove, a komunistima nakon Drugog svjetskog rata, nažalost, uspjelo je agresorima nakon zadnjeg rata. Iako su se malobrojni Hrvati vratili u svoju djedovinu i obnovili svoje kuće bez ičije pomoći, vlasti tzv. RS-a čvrsto su namjerile trasu plinovoda i autoceste Banja Luka – Doboj – Bijeljina – Rača – Beograd postaviti upravo kroz ta povratnička hrvatska mjesta: Garevac, Donji Kladari i Čardak kod Modriče.

Provedba ove sulude i zle namjere mještanima spomenutih sela značila bi potpuno i konačno uništenje. Srušilo bi se 80 obnovljenih domova te za povratak trajno onemogućilo još 140 obitelji. Srušene bi bile škola i župna kuća u Garevcu odmah pored crkve. Za izgradnju autoceste postoji alternativa lijevo ili desno od sela, ali postoji i volja za istrebljenjem Hrvata. Politika koja stoji iza ovoga plana našem narodu ne može oprostiti što se i dalje nazivaju Hrvatima, što ispovijedaju vjeru kao katolici i, konačno, jer žele ostati u svom domu, na svojoj zemlji, u svom zavičaju.

Ovim putem upućujem apel institucijama Republike Hrvatske da bez odlaganja djeluju te omoguće nužnu i Ustavom zajamčenu skrb i brigu Republike Hrvatske prema našem hrvatskom narodu u BiH, jer je Republika Hrvatska dužna skrbiti o Hrvatima izvan RH temeljem članka 10. Ustava RH, stavka 1. i 2. u kojima stoji: „Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. / Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“

„Gledaj zlatna polja, našu Posavinu, grobovi su puni njenih sinova. Sa svih strana svijeta dolazile tvrde sile mraka ko’ da narod tamo gine iz meraka…“

Bruna Esih

Josip Jerković: Protivimo se ponuđenoj trasi i stat ćemo uz rame povratnika i naših ljudi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tko se to usudi diva Dražena Petrovića uspoređivati s pjevačem Škorom!

Objavljeno

na

Jedva čekam 22.12. da konačno završi ovo besprimjerno klanjanje zlatnom teletu Škori kojega se podiže na pijedestal iznad Tuđmana, kojega se diže do nebeskog božanstva.

Ja znam da je Mate Mijić praktičan katolik, barem se takvim prikazuje što je zapravo krajnje degutantno koristiti to  u političkom ringu. Pa i sama gospođa Škoro je izjavila da su pitanja o vjeri i naciji u SAD-u zabranjena i prostačka. I naravno slagala je! Prvo pitanje u Americi kada se sretne dvoje državljana SAD-a je „odakle dolaziš“ i to je zapravo neki temelj za bilo kakvu daljnju komunikaciju. Jer činjenica odakle dolaziš zapravo te oslikava i u tvom ideološko nacionalnom identitetu i više je nego očito da je to pitanje u SAD-u u kojoj je najmanje autohtonih Amerikanaca itekako relevantno.

Kada je Škorin „megafon“ Mate Mijić postavio retoričko pitanje zašto se Dražena Petrovića ili Dinu Rađu ne pita gdje su bili devedesetih, a Škoru se to pita, stvarno se spustio na dno dna mizerije i ne poznavatelja opće poznatih činjenica. Dakle, Dražen i Dino, ti sportski hrvatski divovi služili su Domovini, služili su Domovinskom ratu na veličanstven način pronoseći slavu i ime Hrvatske u najtežim trenutcima diljem Svijeta i to baš u presudnim trenutcima kada je Hrvatsku trebalo priznati.

I Dino i Dražen su bez ikakve sumnje zaslužili doživotnu titulu počasnih ambasadora Hrvatske i najviša vojna odličja za promicanje Hrvatske u svjetskim razmjerima. Zaslužili su bez ikakve sumnje mjesto u „kući slavnih“ i najzaslužniji su da Hrvatska i danas uživa ogroman ugled u SAD-u koje su na žalost mnogih, strateški partner Republike Hrvatske i iskreni prijatelj Kolinde Grabar Kitarović. Osim toga ni Dražen ni Rađa se nikada nisu kandidirali za predsjednika Republike Hrvatske pa ih Velimir Bujanac nije ni stigao pitati gdje su bili devedesetih, tko su im roditelji i tko su im djevojke ili žene. Njih nije pitao, a Škoru je „zaboravio“ pitati!?

Uspoređivati ove hrvatske sportske divove s tamburašem Škorom doista je pravo bogohuljenje. Uspoređivati Draženov i Dinin doprinos Republici Hrvatskoj kada je to bilo najpotrebnije, najveće je moguće licemjerje i dizanje do neba nekoga tko to nije ni najmanje zaslužio niti će ikada zaslužiti.

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Laku noć Hrvatska!

Objavljeno

na

Objavio

“Jedva čekam da prođu izbori” – rečenica je koja se sve češće čuje, na ulicama, trgovima, u kavanama. I izgovaraju je obični “mali” ljudi kojima je već preko glave svega, pa i ovakve estradizirane kampanje kojoj smo svjedoci. Ako smo u ičemu “napredovali” i uspjeli dostići Amerikance, onda je to upravo ovaj segment društvenog i političkog djelovanja.

Krkljanac, vašar, kalambur, cirkus, kokošinjac, svinjac – možemo to nazvati kako god želimo, ali da je normalno nije.

I nema opravdanja za primitivizam, psovke, uvrede, udarce ispod pojasa, osobne napade na bilo koga (na dostojanstvo i integritet osobe, na obitelj), pogotovu za pokušaje kompromitacije izvlačenjem “prljavog veša” iz privatnog života kandidata, tko god da jesu i kojoj god opciji i svjetonazoru pripadali ili ne.

Kritika da, pa i oštra (po mogućnosti argumentirana), ironija da, čak i sarkazam, karikatura da (dapače), ali tako da se ne naruši dostojanstvo osobe. Može se za nekoga reći ili napisati kako je nesposoban, neznalica, diletant, hipohondar, analfabet, da nije domoljub ili je loš političar, da se koristi lažima i predstavlja onakvim kakav nije – i to je vrijednosni sud, legitimno mišljenje na koje svatko od nas ima pravo.

Ali, prozivati ljude za “lopovluk”, nazivati ih “dezerterima”, omalovažavati profesiju kojom se bave, spočitavati im (bez ikakvih argumenata) da nemaju dobre namjere prema Hrvatskoj ili nikakve veze s hrvatskim narodom, pa pri tomu čak prebrojavati krvna zrnca članova obitelji i tu im tražiti “slabu točku”, u najmanju je ruku nedostojno javnog diskursa.

Pa onda, ono pitanje: “Gdje si bio ’91?”, koje je već odavno završilo u vicu i dobilo u toj mjeri pejorativni prizvuk da bi ga rijetko tko razuman uopće javno postavljao – a ipak se sve češće čuje!?

Neću se upuštati u rasprave na tu temu, jer mislim da je to toliko infantilno, diletantski i stupidno da nije vrijedno komentara. No, moram primijetiti da, primjerice, general Ante Gotovina, Ivan Anđelić Doktor, Mile Dedaković Jastreb, Marko Babić, Marko Miljanić, Nojko Marinović ili bilo koji drugi od istinskih junaka Domovinskog rata nikad takvo što nije spomenuo, niti je ikoga pitao gdje je bio 90-ih godina.

Ljudi koji drže do sebe i do vlastitog integriteta i dostojanstva neće se razmetati svojom inteligencijom, znanjem, sposobnostima, pa ni hrabrošću, zaslugama i domoljubljem. Oni će na djelu pokazati čime raspolažu, što su vrijednosti do kojih drže i što mogu učiniti za Hrvatsku. I to će vidjeti i procijeniti ljudi kojima su okruženi.

Kod nas je, nažalost, sustav vrijednosti izokrenut, a javna komunikacija nam je spala na niske grane, dakako, ona koja se odvija preko medija (uključujući i Internet kao najmoćniji i najutjecajniji) i tu nema pomoći niti izgleda da se u doglednoj budućnosti nešto promijeni na bolje.

Imamo 11 kandidata za predsjednika države. Svih 11 bi trebali biti ravnopravni u kampanji, što vidimo i znamo da nije slučaj.

Iza nekih stoje stranačke mašinerije s financijama koje im omogućuju povlašten položaj u kampanji, drugi se snalaze kako znaju i umiju. Jednima su na raspolaganju tisuće volontera i čitavi timovi ljudi – uključujući i PR stručnjake – dok drugi svoje suradnike nalaze u obiteljskom krugu, među prijateljima itd.

Naravno, to je realnost koja nije osobitost političkog života samo u Hrvatskoj, nego svugdje u svijetu. Moćniji i financijski jači akteri prisutniji su u medijima, njihov se glas češće i jače čuje, oni lakše “peglaju” svoj imidž i u konačnici djelotvornije manipuliraju javnim mnijenjem.

No, daje li im to pravo da zlorabeći svoj povlašteni položaj (koji uglavnom nisu izborili svojim sposobnostima i zaslugama) koriste i nedopuštena sredstva (klevete, objede, uvrede), da omalovažavaju i ponižavaju svoje konkurente? Ako drže do svoga dostojanstva, zašto su onda spremni narušiti tuđe? I jesu li svjesni da svaka neargumentirana uvreda, neistina ili pokušaj kompromitiranja drugoga uz pomoć konstrukcija i na temelju uličnih tračeva (iz arsenala “rekla-kazala”) ide prije svega na njihovu štetu?

Pamet, sposobnost, poštenje, iskrenost, ljubav prema narodu i Domovini, demokratičnost, kompetencija, humanost i odanost idejama ne dokazuju se galamom i brojem izgovorenih riječi u jedinici vremena. I ne mjere se decibelima, mlataranjima rukama i količinom izlivene žuči.

Pogotovu ne samohvalom i busanjem u “junačka” prsa i onda kad za to nema nikakvoga razloga niti utemeljenja u činjenicama vezano za CV dotičnog.

Krkljanac kojemu smo svjedoci na Internetu neću ni spominjati. Ludnica je preslaba riječ za tu zloćudnu pojavu i masovnu histeriju u kojoj primitivna, agresivna i glasna manjina po pravilu nadjačava sve one razumne i miroljubive posjetitelje društvenih mreža ili drugih stranica na kojima se može svatko od nas oglasiti – pa i anonimno (što mnogima od tih primitivaca itekako dobro dođe).

Sreća, sve ima svoj kraj, pa i kampanja. Nadajmo se da ćemo preživjeti.

A do tada: Laku noć Hrvatska!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari