Pratite nas

Razgovor

Bruna Esih: ‘Moramo se suočiti s prošlošću, ne možemo je resetirati ni popraviti”

Objavljeno

na

Bruna Esih, mlada znanstvenica Instituta “Ivo Pilar” koju javnost otkriva kao izaslanicu predsjednice RH na Bleiburgu i koja se već 15 godina bavi pitanjima lustracije, ulazi u politiku i kandidatkinja je HDZ-a (nije članica stranke) u zagrebačkoj 1. izbornoj jedinici. Rođena Splićanka koja je cijeli život u Zagrebu majka je troje djece, a objašnjava zašto se ipak moramo suočiti s prošlošću. Riječ “lustracija” ona više ne koristi, “jer je godinama sadržajno kompromitirana i zloupotrebljavana”, piše Davor Ivanković/ VečernjiList

 Sada je popularna parola “okrenimo se budućnosti, nećemo se boriti za bolju prošlost”. Možemo li u budućnost ako naša prošlost nije “čista”?

I u našim privatnim životima neriješeni problemi stvaraju teret, frustracije i iskrivljuju sliku. Onaj tko ima hrabrosti suočiti se s lošim stranama sebe i snage da ih mijenja iz svake će problematične situacije izaći zreliji i bolji. Samo ako stvari ispravno detektiramo i rasvijetlimo ih moguće je započeti proces promjene. Prošlost ne možemo resetirati, popravljati niti nam to može biti cilj, jer jasno je da se cilj postiže samo kretanjem naprijed. Ali moramo se suočiti s prošlošću, omogućiti cjelovit i ispravan uvid u nju i tako oblikovati uvjete za zdravu budućnost. To je logičan evolucijski i društveni proces, a u njemu ne žele participirati samo oni jako nečiste savjesti i oni kojima pozicije stečene u prošlosti i danas predstavljaju jedini način stjecanja osobne koristi.

Je li utvrđivanje istine o povijesti posao za znanstvenike ili i političare?

Iako ćemo danas često od političara čuti kako je to posao koji treba prepustiti znanstvenicima i istraživačima, s čime se u osnovi slažem, ipak njemu mora prethoditi politička odluka da se znanstvenicima i istraživačima omogući cjelovit uvid u povijesnu građu i izvore – otvaranjem svih arhiva, materijalnom i institucionalnom podrškom. No na kraju, opet je bitna politička volja koja će pokrenuti stručnu javnu raspravu i odlučiti o modelima zakonskih rješenja. U Hrvatskoj trenutačno svjedočimo tome da je kod onih koji se protive otvaranju pitanja suočavanja s prošlošću prisutan strah od gubitka pozicija moći i stoga im odgovara širenje poluistina i neistina o mogućim efektima tog procesa kao i ljudima koji se za njega zalažu. Protivnicima suočavanja s prošlošću odgovara neznanje, jer u njemu se krije čitava njihova moć.

Je li vaš motiv otvaranja ovih tema rezultat obiteljske povijesti, kako to obično biva?

Valjda se u našem društvu pretpostavlja da je sve što radimo motivirano vlastitim frustracijama i subjektivnim doživljajima. Ne, u mojoj široj i užoj obitelji nitko nije izravni stradalnik bilo kojeg rata ili državne represije, a takve su obitelji, uvidjela sam, u Hrvatskoj iznimno rijetke. Moramo kao društvo biti sposobni razumjeti nesreću drugih ljudi i prepoznati učinjenu nepravdu, ma kad se dogodila i bez obzira na to tko ju je prouzročio.

Franji Tuđmanu je uspjelo, barem na koju godinu, pomiriti te povijesne sukobe unutar hrvatskog nacionalnog bića. Zašto smo opet na početku?

Da je prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu to zaista uspjelo, mi danas ne bismo imali ovakve duboke podjele u društvu. 90-ih nas je ujedinio Domovinski rat. Zbog izravne ugroze hrvatskog teritorija i ljudskih života od velikosrpskog agresora bila je logična mobilizacija svih snaga, ali ne nužno i državotvornih. Ovo nije moja kritika predsjednika Tuđmana, jer njegova uloga u prijelomnim događajima i u stvaranju i obrani hrvatske države iznimna je i neupitna. Međutim, određeni procesi, kao što je suočavanje s prošlošću, koji su tada trebali biti započeti, propušteni su. Ideja predsjednika Tuđmana o svehrvatskoj pomirbi bila je plemenita, ali nažalost u tada zadanim okolnostima – neprovediva. Mirenje je, naime, dvosmjeran proces, ne možete pružati ruku onome tko je ne želi prihvatiti. Ako jedna strana zadržava sve svoje stare pozicije i svu moć i kapital koji iz njih proizlazi, onda druga strana i nema neke šanse nametnuti se kao ravnopravni partner. Kod nas se dogodilo upravo to – pomirba koja to nikada nije bila, niti može biti ako se napokon ne uspostave jasna pravila igre i, što je još važnije, ako se ne detektiraju njeni remetilački čimbenici. Takvi se danas prvi pozivaju na Tuđmanovu ideju pomirbe, a zapravo su zadnji koji su u njoj željeli sudjelovati. Od ideje pomirbe ne treba odustati, no, ipak, puno je koraka koji joj prethode.

Možda su politički lideri u pravu kada se vraćaju “ovozemaljskim” problemima, jer valja RH izvući iz gliba dna EU ljestvice. Zato bavljenje lustracijom više i nije u fokusu, zar ne?

Ovo su itekako ovozemaljski problemi! Nalazimo se u tom glibu i na tom mjestu – zato što su određene vladajuće strukture (većinom proizašle iz bivšeg sustava) pretpostavile vlastite parcijalne interese onim općim i državnim. Dokaz je tomu to što su se tijekom proteklih 26 godina izmijenile mnoge vlade s različitim programima „oporavka“ gospodarstva, zdravstvene i socijalne skrbi, hrvatskog sela i dr., no nisam sigurna da je ijedan proizveo bitan pozitivan pomak, a još manje da ga ljudi osjećaju. Nije samo stvar u mjerama, programima i njihovoj provedbi već i u tome tko iza njih stoji i u čijem interesu radi. Jedini interes koji bi bio u korist svih naših građana jest hrvatski državni interes u koji se svi kunu, a rijetki ga provode. Stoga je suočavanje s prošlošću daleko od apstraktnog bavljenja poviješću, ono je vrlo egzaktno i imalo bi vrlo konkretne učinke.

Znanstvenica ste, zašto je vaš izbor Plenković i HDZ?

Problematiku kojom se bavim smatram nadstranačkom i od šireg, nacionalnog interesa. S HDZ-om dijelim isti svjetonazor. Stavove SDP-a i g. Milanovića pak vidim dijelom cjelokupnog problema s kojim se kao država susrećemo. Kao pravni sljednici Komunističke partije Hrvatske oni je se nikad nisu javno odrekli ili osudili kršenje ljudskih prava i sloboda počinjenih u njezino ime. Nisu se odrekli ni partijske imovine, a pod svojim ključem još uvijek drže njezine arhive. Osim toga, neoprostiva je „mi ili oni“ retorika Milanovića kojom je izravno utjecao na produbljivanje ideoloških razlika u društvu, širenju netolerancije i nekulture dijaloga.

Milanović nosi “krimen” lex Perkovića i pokušava pobjeći od te epizode. U sučeljavanju je kazao da bi on “hapsio” te ljude, koji su, kaže, bili i osnivači HDZ-a?

Uza sve totalitarno nasljeđe koje svojevoljno nose, Milanović i SDP bave se neprekidnim spinovima jer u tome vide svoju jedinu šansu za povratak na vlast. Mislim da će na izborima loše proći svatko tko podcjenjuje hrvatsku javnost i njome manipulira, čega je Milanovićevo hinjenje nevinosti u slučaju „lex Perković“ eklatantan primjer.

Taj nekad zlatni dečko komunističke omladine pokazao se samo vjernim poslušnikom Ive Josipovića i njegova savjetnika Saše Perkovića, izravno na štetu svoga naroda, nacionalnih interesa i sigurnosti. Postavljam pitanje: razlikuje li se onaj tko svjesno štiti naredbodavce likvidacija i dokazane kršitelje temeljnih ljudskih prava i sloboda od njih samih? Zaslužuje li takav ikad više baviti se javnim poslom, politikom, pa samo i pomisliti da bude premijer države koju je tako duboko osramotio pred cijelom Europom? Najmanje što je nakon presude suda u Münchenu trebao učiniti jest ispričati se hrvatskom narodu i odstupiti, rješavajući tako čak i vlastitu stranku tereta sramote. Njegova škola u kojoj se „hapsi“ suprotnost je današnjim europskim vrijednostima i narod bi mu na izborima trebao pokazati koje vrijednosti proklamiramo i želimo živjeti u Hrvatskoj.

Koliko je komplicirano doći do podataka iz arhiva SK Hrvatske, koji jest predan u Državni arhiv. Zašto zavirivanje u taj arhiv i dalje zahtijeva dozvolu iz SDP-a?

Koliko je SDP-u stalo do istine, saznali smo već pri prvom njihovom dolasku na vlast 2000. kada su ukinuli Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. sv. rata koja je djelovala od 1992. Od tada do danas nijedna državna institucija nije taj rad kontinuirano nastavila. To je smišljena strategija i način na koji SDP doživljava demokraciju. Frustrirajuće je kako smo uvijek iznova, kao društvo i pojedinci, zbog takvih odluka prisiljeni vraćati se na početnu točku s koje promatramo prošlost, sadašnjost i budućnost. Nadzor SDP-a nad uvidom u građu SKH jest totalitarni obrazac ponašanja, a govori puno i o današnjim slobodama u RH. Nužno je s takvom praksom ograničenog uvida u dokumentaciju jugoslavenske provenijencije prestati, kako bismo i na taj način izrazili jasan diskontinuitet koji je nastupio 1990. stvaranjem moderne hrvatske države.

Novo vodstvo HDZ-a naglašeno želi promovirati jačanje tzv. građanske desnice u RH koju se u lijevim političkim krugovima izjednačava s “ognjištarstvom” i za njih tu razlike nema? Je li, za usporedbu, ljevica u RH “suvremenija”?

Suvremen je onaj tko je u stanju živjeti i ponašati se u skladu s vremenom kako i sama riječ kaže. To bi značilo prihvatiti suvremene i opće civilizacijske vrijednosti i postignuća, od znanosti, zaštite ljudskih prava i sloboda do, primjerice, europske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima. Stoga ne mogu prihvatiti da je suvremeniji onaj kojemu su usta puna sloboda i ljudskih prava kada se radi o osudi zviždanja za vrijeme parade ponosa, a istodobno isti nije u stanju osuditi one koji su sudjelovali u likvidaciji političkih oponenata i neistomišljenika za vrijeme totalitarnog jugoslavenskog režima.

Kako to da vas je predsjednica RH, Kolinda Grabar-Kitarović izabrala za svoju izaslanicu na Bleiburgu. Jer je to njoj politički “škakljivo”, a vama nije?

Predsjednica Republike imala je snage i hrabrosti učiniti ono što se dosad nije usudio nijedan predsjednik. Izbacila je iz svog ureda bistu jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća, Josipa Broza Tita. Time se zamjerila upravo onima o kojima sam govorila. Meni osobno, nakon tog poteza predsjednice, bila je čast biti njezina izaslanica na brojnim događajima uključujući i Bleiburg.

Na dnu ste liste kandidata za Sabor, preostaje vam bitka za preferencijske glasove, imate li šanse?

Već ulazak na listu kandidata smatram uspjehom i mogućim načinom daljnjeg profiliranja. Dovoljno sam borbena ako borba ima viši smisao, a sada ga vidim. Da, mislim da imam šansu jednako kao što je mora dobiti hrvatski narod koji očekuje da se nakon 26 godina rasprava o suočavanju s prošlošću napokon pojavi na dnevnom redu.

Kako vas je Plenković pridobio, znate li se otprije? Kakva mu je izborna taktika, što traži od vas kandidata?

Ne poznajem ga dugo, ali ga doživljavam kao iznimno angažiranu i predanu osobu. Vrlo je ugodan sugovornik. U debati s Milanovićem vrlo se jasno odredio o ideološkim i povijesnim pitanjima te konkretnim osobama na način koji je u potpunosti sukladan stvarnim činjenicama. Nije nevažno i da je Plenković u Europskom parlamentu potpredsjednik Skupine za pomirbu europskih povijesti i da, za razliku od Milanovića, razumije da je ostvarivanje budućnosti Hrvatske moguće u zajedništvu i nacionalnoj konsolidaciji, unatoč političkim i ideološkim razlikama. Od mene, pretpostavljam, ne očekuje ništa drugo osim da ostanem angažirana u temama zbog kojih sam se i kandidirala na listi HDZ-a. Meni su vrlo važni dijelovi programa i ciljevi koji su podudarni s vizijom hrvatske države kakvu su imali oni koji su desetljećima u domovini i iseljeništvu proganjani za vrijeme jugokomunizma i kakvu su imali hrvatski dragovoljci i branitelji u Domovinskom ratu. Ništa i nitko i ni za jedan drugi cilj ne bi me mogao pridobiti.

Kakvim procjenjujete šanse vašeg kolege Zlatka Hasanbegovića?

Odličnima! Apsolutno sam sigurna da će ministar Hasanbegović, koji je već pridobio srca hrvatskog naroda, dobiti i golem broj preferencijalnih glasova. I u novoj Vladi voljela bih ga vidjeti na mjestu ministra kulture jer je mnogim interesnim skupinama jasno dao do znanja da je u državu potrebno uvesti red.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Nada Prkačin: Možemo više, ali nas koče oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti

Objavljeno

na

Objavio

Nada Prkačin hrvatska ja ratna izvjestiteljica, autorica dokumentarnih filmova, bivša novinarka HRT-a, a danas urednica i voditeljica na Laudato televiziji.

O aktualnim političkim i društvenim temama, s gospođom Prkačin razgovarao je Davor Dijanović/HKV.

Na Laudato televiziji vodite emisiju „Moja Hrvatska“, u kojoj gostuju javne osobe iz političkog, društvenog i kulturnog života. Kako je došlo do realizacije te emisije?

Tijekom stvaranja dokumentarnih filmova obavila sam mnogo razgovora sa zanimljivim i važnim sugovornicima. S obzirom na format dokumentarnog filma, te osobe su bile primorane sažeti svoja dugogodišnja istraživanja, iskustva i spoznaje u nekoliko minuta. Takva opširna saznanja nije lako sažeti u sekunde. Moju pozornost zauzimala je prešućena hrvatska povijest, i u sve učestalijim razgovorima s povjesničarima i ostalim stručnjacima otvorila se ideja za šezdesetominutnu emisiju. Uz punu potporu i razumijevanje direktorice Ksenije Abramović pokrenuli smo emisiju „Šahovnica“. Voditelj je trebao biti prof. Josip Jurčević, a moja je uloga trebala biti novinarska logistika. Ipak, profesor je morao odustati zbog mnoštva obveza, te je uloga voditeljice pripala meni.

Biti ispred TV ekrana nikada nije bila moja težnja i na početku mi je to, iskreno, bilo jako teško. No, znala sam da je ideja veća od moje početne nelagode i, zaista, zauzvrat se dogodilo mnogo toga: otvoren je medijski prostor širokoj lepezi znanstvenika, istraživača, analitičara, hrvatskih branitelja i ratnih stradalnika. Opet s posebnim naglaskom na mlade koji nemaju priliku na ovakav način prezentirati svoj rad i skrenuti pozornost na istraživanja koja su u konačnici na korist svih nas. Sve ostalo već je pomalo povijest…

Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti

Krajem 2015. godine s emitiranjem je započela Laudato televizija. Kako ocjenjujete dosadašnji rad televizije? Koliko ste zadovoljni s recepcijom publike?

S obzirom na sve što je iza nas, čini mi se kao da smo krenuli davno, a ne prije samo dvije i pol godine. Tada, na početku, nisam mogla ni sanjati o ovolikom odazivu i reakcijama ljudi, kojima je Laudato televizija suputnik u svakodnevici. Naš narod je zaista s radošću i nadom dočekao hrvatsku obiteljsku, katoličku televiziju. Ogromna potpora gledatelja je vjetar u leđa i neizmjerni poticaj za daljnji rad. Nakon gledatelja, najviše mi znači potpora kolega novinara koji gledaju te iskreno i kritički komentiraju emisije.

Velika prednost našeg tima je novost koju smo donijeli u medijski prostor, mladi i entuzijastični ljudi, programske novosti i svježina.

Najveći nam je kompliment čuti kako gledatelji naš program upale ujutro te ga ostavljaju upaljenog cijeli dan, bez bojazni da će programski sadržaj biti neprimjeren za određenu dob. Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti i želimo nuditi kvalitetan i bogat program svaki dan. Još jedna naša posebnost je odluka da se programski sadržaj ne prekida reklamama.

Pred četiri godine dobili ste otkaz na HRT-u zbog navodnoga neovlaštenog korištenja arhiva HRT-a prilikom snimanja dvaju dokumentarnih filmova o Anti Gotovini. Na čelu HRT-a tada je bio Goran Radman. Kako u retrospektivi gledate na dobiveni otkaz, a kako na činjenicu da je Saša Kosanović nedavno odlukom suda vraćen na HRT?

Ponovno bih učinila isto! Kakva bih ja bila novinarka kad ne bih istraživala temu koja me kao novinarku zainteresirala? Izuzetno mi je žao što se nikada nisu, a kako se čini neće ni u skoroj budućnosti, prikazati filmovi „Lov na Gotovinu“ i „Časni sude, nisam kriv“. Apsurdno je to što su za oba filma upotrebljavani materijali HRT-a, koji su zasebno emitirani. Šest mjeseci sam potpuno legalno, s odrednicom Ante Gotovina koristila HRT-ovu arhivu. Slagala sam je i uređivala komadić po komadić. Nakon što su komadići složeni u cjelinu, ogromni razmjeri štete koja je podaničkom politikom učinjena hrvatskim generalima, a time i svima nama, vidjeli su se jasno kao dan. Vidi se i uloga medija te pojedinih novinara u izokretanju istine o karakteru Domovinskog rata. Jedna od tih lažnih teza otvoreno se širila tek kasnije: tvrdnja da se u Hrvatskoj vodio građanski rat! Kad pogledam činjenice, nije ni čudo da su me brzo izbacili van iz televizijske kuće. Opasno je kopati po arhivi, ako si izvan kontrole onih koji služe gospodarima kaosa.

Što se tiče Saše Kosanovića, ja mu iskreno želim da se što prije vrati u svoj prirodni okoliš. Draži mi je mali i predvidljivi Saša Kosanović koji živi u svijetu sjena svojih predaka i propale ideologije, kojemu nije problem izokretati činjenice kada je u pitanju Domovinski rat, nego tobožnji hrvatski orijentirani novinari. Pod plaštem domoljublja oni će učiniti sve za hrvatske uvjete nenormalno visoku uredničku plaću.

Kako gledate na današnju situaciju na HRT-u? Služi li HRT objektivnom informiranju građana?

Ne gledam HRT. Znam da im je gledanost sramotno niska. Ne brine njih program niti objektivno informiranje građana. Nikome niti ne odgovaraju za kvalitetu i gledanost. Na žalost, često najbolji ljudi ostaju po strani. I dalje se ponavlja to da pojedinci imaju političke mecene koje im osiguravaju radna mjesta, a oni njima medijski prostor. Zato i ne čudi što su na ekranu stalno isti likovi iz svijeta politike ili nevladinih udruga. I urednici su u kući jaki onoliko koliko su im mentori jaki u politici. Tako je bilo npr. kada je Nadan Vidošević završio u zatvoru, pa kad je isto doživio Milan Bandić, pa na primjer kad je bez ministarskog mjesta ostao Slavko Linić. U onom trenutku kad ih politika pomete, odlaze i njihova novinarska ‘potrčka’.

Profesionalno je odrađeno Svjetsko nogometno prvenstvo, ali čim je doček Vatrenih na Trgu bio u punom zamahu, eto „dobrog, starog HRT-a“ – gasi se mikrofon i prekida prijenos da ne bi bilo kako nisu obećali. Odnosno, da ne bi Thompson zapjevao pa bi odgovarali svojim kameleonskim mecenama i njihovim izaslanicima. Pa onda lažu o tome da se na Trgu zviždalo pjesmi „Geni, geni kameni“, a zviždalo se zato što je Thompsonu isključen mikrofon.

Sviće neka nova zora

Iza sebe imate veliko novinarsko iskustvo. Kako općenito gledate na današnje stanje u hrvatskom novinarstvu?

Koliko novinara i različitih medija u Hrvatskoj ima, toliko je i pogleda na novinarstvo i ulogu medija. Razgovor na tu temu može ići unedogled. Bilo je životnih perioda kada sam se željela pod svaku cijenu izvući iz novinarstva, no ono je moj poziv i bio je otkad znam za sebe.

Što se tiče stanja u hrvatskom novinarstvu, sve dok se i dalje prešućuje da su komunističke vlasti pobile cijelu generaciju hrvatskih novinara, kojima intelektualno u puno slučajeva mi današnji hrvatski novinari nismo ni do koljena, što reći na tu temu!? Najkraći odgovor na pitanje kakvo je stanje u hrvatskom novinarstvu bio bi: kao i stanje u hrvatskom društvu – neizgrađeno. Ali nije nepopravljivo! Sviće neka nova zora.

Bez povijesti smo nitko i ništa

Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije podigli su nacionalni ponos, no dojam je da je hrvatsko društvo posljednjih godina postalo apatično i rezignirano, a velik broj ljudi iselio je u inozemstvo. Kako komentirate sve te pojave?

Već nekoliko godina ponavljam kako nam treba hrvatski narodni preporod, kako nam treba čudo kakvo se dogodilo 1991. pa 1995. pa 1998. u Francuskoj. Nešto što će nas natjerati da se probudimo i pokažemo tko smo i što smo. Evo, ono se dogodilo! Mi možemo više, ali nas oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti koče i vuku u svoj mulj. A tvrde da smo mi za to krivi jer se previše bavimo prošlošću. Sjetite se samo što su sve ovih godina činili sportu. On im je trn u oku zbog nacionalnog naboja koji donosi sa sobom. Sjetite se samo praznih stadiona, podmetnutih baklji, svastike, progona Šimunića… Sve kako bi nacionalno osviještenu većinu omalovažili i gurnuli u svoje beskrajne mračne rupe koje bi trebale biti naša prošlost. Ali nisu uspjeli.

Hvala Bogu, hvala svim vrijednim sportašima, hvala Zlatku Daliću i svima koji su nam priuštili ponos dok je trajalo Svjetsko nogometno prvenstvo. Neće se taj ponos ugasiti, varaju se oni koji računaju na takav rasplet. Žao mi je što mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, istinski mi je teško zbog toga iako ih razumijem. Žao mi je i što je to zapravo postao virus pa izvan hrvatskih granica idu i oni kojima to nije životno i egzistencijalno pitanje. Što bi bilo da smo svi otišli iz Hrvatske 1991. godine!? Pa mi ne bismo imali svoju državu! I ja sam u ljeto 1991. imala pripremljenu kartu za Francusku, pa sam zbog rata odustala.

Ne budemo li se odricali i borili za sebe tamo gdje su naši korijeni, ništa se neće promijeniti i mi nećemo ići naprijed. Sunovratit ćemo se u najcrnje kaljuže hrvatske povijesti gdje će nam opet isti poticatelji kaosa nametnuti lažnu povijest. A tko i što smo mi bez povijesti? Nitko i ništa.

Političare zanima samo novac

Nogometna reprezentacija pokazatelj je kako je simbioza domovinske i izvandomovinske Hrvatske na čelu s kvalitetnim vodstvom recept za uspjeh. Je li insuficijencija karakternih i poštenih političara krivac za hrvatske neuspjehe na političkom planu?

Političari su se otuđili od naroda i postali svijet za sebe. Žive za sebe i zbog sebe, njih država i narod ne zanimaju. Njih zanima samo novac koji im se slijeva i fotelje na kojima sjede. Besramno dociraju hrvatskom narodu kao da smo amorfna masa bez boje, okusa i mirisa. Moramo učiti od Dalića i naše mladosti iz reprezentacije. Prvo vjerovati u sebe i svoje snage, raditi na tome, pa će i rezultati doći. Sjetite se što je u poluvremenu utakmice s Englezima u svlačionici izbornik Dalić rekao igračima: Vjerujte u sebe! To ih je diglo i odvelo u pobjedu. Nije rješenje put u inozemstvo, nije ni neodlazak na birališta.

Svatko u okviru svojih mogućnosti može i mora pronaći način kako Hrvatsku učiniti bogatom i sretnom. Svi smo jednako važni u tom procesu, nema onih koji su pozvaniji od nas. Svakog ponaosob.

Koliko je za očajno stanje na političkoj sceni zaslužna neprovedena lustracija?

Kad god s gostima u emisiji „Moja Hrvatska“ raspravljamo o problemima koji nas tište i tražimo njihove uzroke, uvijek završimo na neprovedenoj lustraciji. Iluzorno je očekivati da će se iz sustava maknuti oni koji žive na račun njega i od njega. Paraziti preživjeli iz bivšeg, komunističkog sustava zajedno s tim i takvim, komunističkim mentalitetom za rad i odricanje ne znaju, zato se i ne miču.

Ranije stvoreni sustav koji je nažalost još uvijek živ je nametnik koji sebe hrani izvlačeći od nas posljednje atome. Odgovara im takav tromi, stari sustav jer su naučili na njega i žive od njega. A mi smo im tu nužno zlo. Taj i takav krvotok našeg društva moramo ozdraviti. Moramo se izboriti za zdravlje društva, nećemo ga dobiti šutnjom i nedjelovanjem.

Nedavno ste u suradnji s Damirom Borovčakom i udrugom Macelj 1945. snimili film „Macelj – Titovo svratište“. Slažete li se da ni danas u Hrvatskoj ne postoji dovoljno snažna svijest o komunističkim zločinima prema našem narodu?

Evo primjera – prije dvije godine na Jazovci, nakon mise za stradale čije su kosti u strašnoj jami još uvijek na istom mjestu, novinari su došli jedino i isključivo kako bi provocirali tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića pitajući ga o tome što on misli o antifašizmu i 22. lipnju. Jedino ih je to zanimalo. Nije ih zanimalo logično novinarsko pitanje: Zašto još uvijek, sedamdeset godina poslije rata, iz jame nisu ekshumirane kosti pacijenata iz zagrebačkih bolnica koje su na okrutan način pobili tzv. pobjednici? Zašto nisu na doličan način ukopani? Zašto nitko za taj i druge zločine nije odgovarao?

Zapravo sam shvatila u čemu je stvar: ti zločini su toliko strašni i toliko neljudski da je ovim prodavačima utopije o lijepom životu u Jugoslaviji teško priznati da su se strašni zločini i dogodili i da su u tome sudjelovali imenom i prezimenom određeni ljudi. A ovi su njihovi genetski i mentalni nasljednici. Pa se drugu Staziću dogodi da se putem društvenih mreža zgraža što njegove ideološke preteče nisu završile posao klanja i ubijanja nevinih do kraja. Sram ga bilo ovog hrvatskog naroda koji ga sve ove godine trpi! Njega i sve njegove istomišljenike. Ali, govorio je Vlado Gotovac, oni srama nemaju…

Čak ni u vrijeme nacionalne euforije neki pojedinci nisu mogli skriti otvorenu mržnju prema Hrvatskoj, tj. prema uspjesima nogometne reprezentacije. Kako to komentirate?

U medijskom prostoru imamo stalno ista lica koja nama diktiraju što i kako se mi moramo ponašati. Kao u doba komunizma. Nismo mi ovdje da mislimo, mi smo ovdje da njih slušamo! Tako su naučili, to im se svidjelo, pa se tako ponašaju. Stvarno žive u imaginarnom svijetu kao što je svijet bivše partijašice u njemačkom filmu „Good bye Lenin“. Ali nije u njima problem! Problem je u nama što im to dopuštamo, što im se sklanjamo, šutimo i ušutkujemo druge koji govore. Umjesto da budemo glasni, da vičemo do neba, mi šutimo. Šutimo jer su isti na vlasti, nisu se ni milimetra odmaknuli.

Jedan gost u „Mojoj Hrvatskoj“ mi je rekao kako je student zbog čije je prijave 1978. godine završio na Golom otoku i robijao tri godine dobio na nagradu stan za tu prijavu i slične rabote prijavljivanja kolega studenata. Pa kako onda neće veličati Jugoslaviju kad su mu i stan dali još dok je studirao!? U demokratskoj Hrvatskoj taj je isti lik svojevremeno bio gradonačelnik Samobora. Je li to normalno? Nije. Eto zašto se šuti. Umjesto da se borimo protiv toga i takvih, mi šutimo. Vrijeme je zaustaviti takvo vrijeme, odmaknuti lešinare od žrtava i živjeti u Hrvatskoj kakvu su nam u nasljeđe ostavili naši branitelji.

Mi smo mali, ali smo veliki

U vrijeme Domovinskog rata Hrvatsku je krasio pobjednički mentalitet i visoka motiviranost. Možemo li bez vraćanja takvog mentaliteta i ponosa izići iz duboke političke, demografske i gospodarske krize?

Mi sve možemo kad hoćemo. Mi smo mali, ali smo veliki. Možda ću ostaviti dojam romantičarskog pogleda na stvarnost (a moji prijatelji znaju da sam poprilično realistična) ali ja vjerujem u hrvatski narod, vjerujem u našu budućnost, vjerujem u prošlost bez čije nam istine nema života. Moramo mnogo raditi na iscjeljivanju naše domovine od boli i zloduha sistema koji ju je ranjavao a koji još živi u našem društvu i hrani se našom energijom i našim životima. Dok se toga ne riješimo, teško da ćemo se pomaknuti i korak naprijed.

Imate li u planu snimiti neki novi dokumentarni film?

Da, imam nekoliko pripremljenih scenarija koji čekaju realizaciju. Posljednji koji sam s užitkom radila i upravo završila dokumentarni je film „Od Hercegovine do Konga“ čiji je povod 50-a obljetnica misijskog rada hercegovačkih franjevaca u Africi. Zanimljivo je to kako Kongo u kojem su oni djelovali danas ima 10 puta više stanovništva nego što su to imali prije 100 godina kada je Kongo imao stanovništva upravo onoliko koliko je danas Hrvata. Kadrovi iz Afrike koje smo imali bili su puni djece. Siromaštvo nam ne može i ne smije biti alibi za nestanak. Nego motiv da damo sve od sebe kako bi nam bilo što bolje.

A što se tiče novih projekata, voljela bih da se među prvima realizira „Gvozdansko“ – nevjerojatna priča iz 440 godina stare hrvatske povijesti koja nam se nažalost ponovila u Vukovaru 1991. godine. U svibnju ove godine premijerno je prikazan film „Štafeta smrti“ koji govori o hrabrosti naših branitelja u Domovinskom ratu. Izvrsni osvrti, prepune dvorane i podrška tolikih ljudi ne daju mi da stanem i pokazuju mi da ima smisla i dalje govoriti, u ime onih kojih nema a zadužili su nas. Ili onih koji tiho govore.

Moj put je otkrivanje istine, one o okrutnosti ljudi – kako se ne bi ponavljala, i onih predivnih o pobjedi ljudskog duha: koje su oblikovale naš svijet i kojima trebamo odati počast i zahvalnost.

Imamo li razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Imamo! U to me je uvjerilo i ovo nogometno prvenstvo, mladi koji su zdušno navijali za svoju Hrvatsku ma gdje bili. Koliko su prekrasni kadrovi iz Stuttgarta gdje su i članovi moje obitelji navijali za „repku“, toliko su i tužni jer su svi ti vatreni navijači izvan granica Hrvatske. Smijem se i tugujem dok ih gledam. Smijem se zato što Hrvatska ima mladost koja živi svoju domovinu ma gdje bila, a tugujem jer ta mladost nije tamo gdje bi trebala biti, u našoj prelijepoj i jedinoj domovini Hrvatskoj.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ispovijest ‘vozačice’ hrvatske nogometne reprezentacije: ‘Srce mi je veliko kao autobus!’

Objavljeno

na

Objavio

Nikolina Žiljak (37) iz Kutine je bila glavni vozač hrvatske nogometne reprezentacije. Iskusna ZET-ova vozačica prevezla je srebrne dečke od Zračne luke “Franjo Tuđman” do centra Zagreba.

Iako je bilo predviđeno da ih doveze do Trga bana Josipa Jelačića, gdje je “vatrenima” organiziran veliki doček, zbog kvara autobusa Nikolinu je morala zamijeniti druga kolegica.

– Na žalost, kod Savske je došlo do tehničkog kvara autobusa, pa me kolegica zamijenila ostatak puta, do glavnog trga. Ja sam morala odvesti autobus na servis, pa sam ostala zakinuta za spektakularni doček na Trgu. Ipak, nije mi žao. Imala sam veliku čast da vozim naše igrače. Ponosim se time i nikad to neću zaboraviti – rekla nam je Nikolina.

Da će baš ona voziti specijalni panoramski bus, doznala je prije nekoliko dana i oduševila se. Profesionalna je vozačica autobusa već 17 godina, a u ZET-u je posljednjih deset. Vozi raznim rutama po Zagrebu, ali ova će joj, kaže, ostati u najljepšem sjećanju.

– Bilo je prekrasno to doživjeti. Srce mi je veliko kao autobus, toliko ljudi više nikada u životu neću vidjeti na jednome mjestu, a kamoli biti dio toga. Uhvatili su me euforija i adrenalin, pa sam u jednom trenutku i ja zapjevala s njima. Najljepše mi je bilo kad su ih dočekali pri slijetanju. To je bio trenutak za pamćenje, toliko veselja i radosti, a potekle su i suze u jednom trenutku – kaže Nikolina.

Iako su trebali stići oko 14.30 sati, igrači su, zbog ulica prepunih ljudi, do Trga stigli tek oko 20.50 sati. Nikolina kaže da su očekivali gužvu, ali ovoliko mnoštvo nisu. Dodaje da je bilo naporno voziti dva kilometara na sat i paziti na ljude koji su se htjeli popeti na autobus ili iskočiti pred njega. Na sreću, policajci su dobro odradili svoj posao, pa u prometu nije bilo nikakvih incidenata. Tome je pomogla i posebna priprema koju su morali proći.
– Morali smo već u 10 sati biti na aerodromu, pa smo nakon pregleda imali generalne probe tijekom kojih su nam objašnjavali kako će stajati autobus, gdje će biti policija, tko će ići kojim putem, gdje su krila aviona… Svašta smo morali proći za ovu vožnju, ali sve bih ponovila da mogu – zaključuje Nikolina, piše JutarnjiList

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori