Pratite nas

Razgovor

Bruna Esih: ‘Moramo se suočiti s prošlošću, ne možemo je resetirati ni popraviti”

Objavljeno

na

Bruna Esih, mlada znanstvenica Instituta “Ivo Pilar” koju javnost otkriva kao izaslanicu predsjednice RH na Bleiburgu i koja se već 15 godina bavi pitanjima lustracije, ulazi u politiku i kandidatkinja je HDZ-a (nije članica stranke) u zagrebačkoj 1. izbornoj jedinici. Rođena Splićanka koja je cijeli život u Zagrebu majka je troje djece, a objašnjava zašto se ipak moramo suočiti s prošlošću. Riječ “lustracija” ona više ne koristi, “jer je godinama sadržajno kompromitirana i zloupotrebljavana”, piše Davor Ivanković/ VečernjiList

 Sada je popularna parola “okrenimo se budućnosti, nećemo se boriti za bolju prošlost”. Možemo li u budućnost ako naša prošlost nije “čista”?

I u našim privatnim životima neriješeni problemi stvaraju teret, frustracije i iskrivljuju sliku. Onaj tko ima hrabrosti suočiti se s lošim stranama sebe i snage da ih mijenja iz svake će problematične situacije izaći zreliji i bolji. Samo ako stvari ispravno detektiramo i rasvijetlimo ih moguće je započeti proces promjene. Prošlost ne možemo resetirati, popravljati niti nam to može biti cilj, jer jasno je da se cilj postiže samo kretanjem naprijed. Ali moramo se suočiti s prošlošću, omogućiti cjelovit i ispravan uvid u nju i tako oblikovati uvjete za zdravu budućnost. To je logičan evolucijski i društveni proces, a u njemu ne žele participirati samo oni jako nečiste savjesti i oni kojima pozicije stečene u prošlosti i danas predstavljaju jedini način stjecanja osobne koristi.

Je li utvrđivanje istine o povijesti posao za znanstvenike ili i političare?

Iako ćemo danas često od političara čuti kako je to posao koji treba prepustiti znanstvenicima i istraživačima, s čime se u osnovi slažem, ipak njemu mora prethoditi politička odluka da se znanstvenicima i istraživačima omogući cjelovit uvid u povijesnu građu i izvore – otvaranjem svih arhiva, materijalnom i institucionalnom podrškom. No na kraju, opet je bitna politička volja koja će pokrenuti stručnu javnu raspravu i odlučiti o modelima zakonskih rješenja. U Hrvatskoj trenutačno svjedočimo tome da je kod onih koji se protive otvaranju pitanja suočavanja s prošlošću prisutan strah od gubitka pozicija moći i stoga im odgovara širenje poluistina i neistina o mogućim efektima tog procesa kao i ljudima koji se za njega zalažu. Protivnicima suočavanja s prošlošću odgovara neznanje, jer u njemu se krije čitava njihova moć.

Je li vaš motiv otvaranja ovih tema rezultat obiteljske povijesti, kako to obično biva?

Valjda se u našem društvu pretpostavlja da je sve što radimo motivirano vlastitim frustracijama i subjektivnim doživljajima. Ne, u mojoj široj i užoj obitelji nitko nije izravni stradalnik bilo kojeg rata ili državne represije, a takve su obitelji, uvidjela sam, u Hrvatskoj iznimno rijetke. Moramo kao društvo biti sposobni razumjeti nesreću drugih ljudi i prepoznati učinjenu nepravdu, ma kad se dogodila i bez obzira na to tko ju je prouzročio.

Franji Tuđmanu je uspjelo, barem na koju godinu, pomiriti te povijesne sukobe unutar hrvatskog nacionalnog bića. Zašto smo opet na početku?

Da je prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu to zaista uspjelo, mi danas ne bismo imali ovakve duboke podjele u društvu. 90-ih nas je ujedinio Domovinski rat. Zbog izravne ugroze hrvatskog teritorija i ljudskih života od velikosrpskog agresora bila je logična mobilizacija svih snaga, ali ne nužno i državotvornih. Ovo nije moja kritika predsjednika Tuđmana, jer njegova uloga u prijelomnim događajima i u stvaranju i obrani hrvatske države iznimna je i neupitna. Međutim, određeni procesi, kao što je suočavanje s prošlošću, koji su tada trebali biti započeti, propušteni su. Ideja predsjednika Tuđmana o svehrvatskoj pomirbi bila je plemenita, ali nažalost u tada zadanim okolnostima – neprovediva. Mirenje je, naime, dvosmjeran proces, ne možete pružati ruku onome tko je ne želi prihvatiti. Ako jedna strana zadržava sve svoje stare pozicije i svu moć i kapital koji iz njih proizlazi, onda druga strana i nema neke šanse nametnuti se kao ravnopravni partner. Kod nas se dogodilo upravo to – pomirba koja to nikada nije bila, niti može biti ako se napokon ne uspostave jasna pravila igre i, što je još važnije, ako se ne detektiraju njeni remetilački čimbenici. Takvi se danas prvi pozivaju na Tuđmanovu ideju pomirbe, a zapravo su zadnji koji su u njoj željeli sudjelovati. Od ideje pomirbe ne treba odustati, no, ipak, puno je koraka koji joj prethode.

Možda su politički lideri u pravu kada se vraćaju “ovozemaljskim” problemima, jer valja RH izvući iz gliba dna EU ljestvice. Zato bavljenje lustracijom više i nije u fokusu, zar ne?

Ovo su itekako ovozemaljski problemi! Nalazimo se u tom glibu i na tom mjestu – zato što su određene vladajuće strukture (većinom proizašle iz bivšeg sustava) pretpostavile vlastite parcijalne interese onim općim i državnim. Dokaz je tomu to što su se tijekom proteklih 26 godina izmijenile mnoge vlade s različitim programima „oporavka“ gospodarstva, zdravstvene i socijalne skrbi, hrvatskog sela i dr., no nisam sigurna da je ijedan proizveo bitan pozitivan pomak, a još manje da ga ljudi osjećaju. Nije samo stvar u mjerama, programima i njihovoj provedbi već i u tome tko iza njih stoji i u čijem interesu radi. Jedini interes koji bi bio u korist svih naših građana jest hrvatski državni interes u koji se svi kunu, a rijetki ga provode. Stoga je suočavanje s prošlošću daleko od apstraktnog bavljenja poviješću, ono je vrlo egzaktno i imalo bi vrlo konkretne učinke.

Znanstvenica ste, zašto je vaš izbor Plenković i HDZ?

Problematiku kojom se bavim smatram nadstranačkom i od šireg, nacionalnog interesa. S HDZ-om dijelim isti svjetonazor. Stavove SDP-a i g. Milanovića pak vidim dijelom cjelokupnog problema s kojim se kao država susrećemo. Kao pravni sljednici Komunističke partije Hrvatske oni je se nikad nisu javno odrekli ili osudili kršenje ljudskih prava i sloboda počinjenih u njezino ime. Nisu se odrekli ni partijske imovine, a pod svojim ključem još uvijek drže njezine arhive. Osim toga, neoprostiva je „mi ili oni“ retorika Milanovića kojom je izravno utjecao na produbljivanje ideoloških razlika u društvu, širenju netolerancije i nekulture dijaloga.

Milanović nosi “krimen” lex Perkovića i pokušava pobjeći od te epizode. U sučeljavanju je kazao da bi on “hapsio” te ljude, koji su, kaže, bili i osnivači HDZ-a?

Uza sve totalitarno nasljeđe koje svojevoljno nose, Milanović i SDP bave se neprekidnim spinovima jer u tome vide svoju jedinu šansu za povratak na vlast. Mislim da će na izborima loše proći svatko tko podcjenjuje hrvatsku javnost i njome manipulira, čega je Milanovićevo hinjenje nevinosti u slučaju „lex Perković“ eklatantan primjer.

Taj nekad zlatni dečko komunističke omladine pokazao se samo vjernim poslušnikom Ive Josipovića i njegova savjetnika Saše Perkovića, izravno na štetu svoga naroda, nacionalnih interesa i sigurnosti. Postavljam pitanje: razlikuje li se onaj tko svjesno štiti naredbodavce likvidacija i dokazane kršitelje temeljnih ljudskih prava i sloboda od njih samih? Zaslužuje li takav ikad više baviti se javnim poslom, politikom, pa samo i pomisliti da bude premijer države koju je tako duboko osramotio pred cijelom Europom? Najmanje što je nakon presude suda u Münchenu trebao učiniti jest ispričati se hrvatskom narodu i odstupiti, rješavajući tako čak i vlastitu stranku tereta sramote. Njegova škola u kojoj se „hapsi“ suprotnost je današnjim europskim vrijednostima i narod bi mu na izborima trebao pokazati koje vrijednosti proklamiramo i želimo živjeti u Hrvatskoj.

Koliko je komplicirano doći do podataka iz arhiva SK Hrvatske, koji jest predan u Državni arhiv. Zašto zavirivanje u taj arhiv i dalje zahtijeva dozvolu iz SDP-a?

Koliko je SDP-u stalo do istine, saznali smo već pri prvom njihovom dolasku na vlast 2000. kada su ukinuli Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. sv. rata koja je djelovala od 1992. Od tada do danas nijedna državna institucija nije taj rad kontinuirano nastavila. To je smišljena strategija i način na koji SDP doživljava demokraciju. Frustrirajuće je kako smo uvijek iznova, kao društvo i pojedinci, zbog takvih odluka prisiljeni vraćati se na početnu točku s koje promatramo prošlost, sadašnjost i budućnost. Nadzor SDP-a nad uvidom u građu SKH jest totalitarni obrazac ponašanja, a govori puno i o današnjim slobodama u RH. Nužno je s takvom praksom ograničenog uvida u dokumentaciju jugoslavenske provenijencije prestati, kako bismo i na taj način izrazili jasan diskontinuitet koji je nastupio 1990. stvaranjem moderne hrvatske države.

Novo vodstvo HDZ-a naglašeno želi promovirati jačanje tzv. građanske desnice u RH koju se u lijevim političkim krugovima izjednačava s “ognjištarstvom” i za njih tu razlike nema? Je li, za usporedbu, ljevica u RH “suvremenija”?

Suvremen je onaj tko je u stanju živjeti i ponašati se u skladu s vremenom kako i sama riječ kaže. To bi značilo prihvatiti suvremene i opće civilizacijske vrijednosti i postignuća, od znanosti, zaštite ljudskih prava i sloboda do, primjerice, europske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima. Stoga ne mogu prihvatiti da je suvremeniji onaj kojemu su usta puna sloboda i ljudskih prava kada se radi o osudi zviždanja za vrijeme parade ponosa, a istodobno isti nije u stanju osuditi one koji su sudjelovali u likvidaciji političkih oponenata i neistomišljenika za vrijeme totalitarnog jugoslavenskog režima.

Kako to da vas je predsjednica RH, Kolinda Grabar-Kitarović izabrala za svoju izaslanicu na Bleiburgu. Jer je to njoj politički “škakljivo”, a vama nije?

Predsjednica Republike imala je snage i hrabrosti učiniti ono što se dosad nije usudio nijedan predsjednik. Izbacila je iz svog ureda bistu jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća, Josipa Broza Tita. Time se zamjerila upravo onima o kojima sam govorila. Meni osobno, nakon tog poteza predsjednice, bila je čast biti njezina izaslanica na brojnim događajima uključujući i Bleiburg.

Na dnu ste liste kandidata za Sabor, preostaje vam bitka za preferencijske glasove, imate li šanse?

Već ulazak na listu kandidata smatram uspjehom i mogućim načinom daljnjeg profiliranja. Dovoljno sam borbena ako borba ima viši smisao, a sada ga vidim. Da, mislim da imam šansu jednako kao što je mora dobiti hrvatski narod koji očekuje da se nakon 26 godina rasprava o suočavanju s prošlošću napokon pojavi na dnevnom redu.

Kako vas je Plenković pridobio, znate li se otprije? Kakva mu je izborna taktika, što traži od vas kandidata?

Ne poznajem ga dugo, ali ga doživljavam kao iznimno angažiranu i predanu osobu. Vrlo je ugodan sugovornik. U debati s Milanovićem vrlo se jasno odredio o ideološkim i povijesnim pitanjima te konkretnim osobama na način koji je u potpunosti sukladan stvarnim činjenicama. Nije nevažno i da je Plenković u Europskom parlamentu potpredsjednik Skupine za pomirbu europskih povijesti i da, za razliku od Milanovića, razumije da je ostvarivanje budućnosti Hrvatske moguće u zajedništvu i nacionalnoj konsolidaciji, unatoč političkim i ideološkim razlikama. Od mene, pretpostavljam, ne očekuje ništa drugo osim da ostanem angažirana u temama zbog kojih sam se i kandidirala na listi HDZ-a. Meni su vrlo važni dijelovi programa i ciljevi koji su podudarni s vizijom hrvatske države kakvu su imali oni koji su desetljećima u domovini i iseljeništvu proganjani za vrijeme jugokomunizma i kakvu su imali hrvatski dragovoljci i branitelji u Domovinskom ratu. Ništa i nitko i ni za jedan drugi cilj ne bi me mogao pridobiti.

Kakvim procjenjujete šanse vašeg kolege Zlatka Hasanbegovića?

Odličnima! Apsolutno sam sigurna da će ministar Hasanbegović, koji je već pridobio srca hrvatskog naroda, dobiti i golem broj preferencijalnih glasova. I u novoj Vladi voljela bih ga vidjeti na mjestu ministra kulture jer je mnogim interesnim skupinama jasno dao do znanja da je u državu potrebno uvesti red.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dr. sc. Ilija Protuđer: Naš hrvatski zatrovan je s 30.000 srbizama!

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s jezikoslovcem dr. sc. Ilijom Protuđerom

Dr. sc. Ilija Protuđer jezikoslovac je iz Splita. Objavio je 23 knjiga, 45 podsjetnika, 20 stručnih ili znanstvenih radova. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Grazu, u Austriji. Deset je godina bio mentor studentima filozofskog fakulteta iz Splita i Zagreba. Piše u novinama, nastupa na radiju i TV, zatim na Facebooku i dr. Protuđerovi se naslovi navode (citiraju) u našoj i svjetskoj literaturi. Cijeli staž predaje hrvatski jezik u OŠ i gimnaziji, a bio je i novinar HRT i Sl. Dalm. kao dopisnik s Lastova i suradnik iz Splita. S dr. sc. Ilijom Protuđerom za Hrvatski Tjednik, Davor Dijanović razgovarao je o hrvatskome jeziku i aktualnim jezičnim pitanjima:

Pred nekoliko mjeseci izjavili ste da hrvatski standardni jezik stalno kopni. Na što ste mislili? Kako se očituje to kopnjenje?

Nažalost, nastavlja se kopnjenje hrvatskoga standardnog jezika na što utječu mnoge okolnosti. Najveća je nebriga nas Hrvata jer mislimo da smo dobili državu, međunarodno smo priznati i ušli u EU i sl. pa da će se rashrvaćeni hrvatski jezik sam po sebi izgraditi i u konačnici mi njime pravilno govoriti. Drugo je nejedinstvo među nama jezikoslovcima i neučinkovitost mjerodavnih ustanova koje bi o tomu trebale najviše skrbiti: svi filozofski fakulteti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, HAZU, Matica hrvatska, razni mediji, ozbiljne nakladničke kuće i dr.

Sljedeći razlog kopnjenju je nezaustavljiv prodor i uporaba tuđica na svim razinama, posebice anglizama. Kažu mi da u Ilici gotovo nema natpisa na hrvatskom jeziku, a takvo je stanje i u mene ovdje u Splitu. Ovomu treba dodati potpuno nezanimanje za učenje hrvatskoga standardnog ili književnoga jezika, bar trećine pučanstva, jer je riječ o hrvatskom jeziku; možda da je riječ o srpskom, učili bi ga. Teško je vjerovati da je to tako što kažem, ali ja to pratim, vidim i osjećam. Ima još puno razloga kopnjenju hrvatskoga jezika.

Po njemu si sve što jesi

U okviru globalizacijskih procesa svjedočimo sveopćoj navali engleskoga jezika. Mogu li se jezici s malim brojem govornika tome oduprijeti i kako?

Ne možemo jer ne želimo. Mnogi civilizirani narodi koji drže do sebe, najviše poštuju jezik, kao prvu i glavnu odrednicu identiteta. Uzmimo Francuze, iako im je svakim danom sve teže zbog puno došljaka i onih koji nisu francuskoga podrijetla, oni drže do jezika i imaju zakon o jeziku. Mi objeručke prihvaćamo tuđe riječi, posebice engleske. Mislimo da smo ”sveskiji i pametniji”! Nisam ja protiv učenja tuđih jezika, dapače, prihvaćam onu narodnu da čovjek vrijedi onoliko koliko znade jezika. Ali svoj jezik voli, štiti i uči jer po njemu si sve što jesi, reče naš pjesnik P. Preradović.

Znali ste upozoravati na srbizme u hrvatskome jeziku. Koliko ih još uvijek ima u hrvatskome jeziku?

Puno, zapravo previše. Još se službeno izdaje uvjerenje o nekažnjavanju umjesto potvrde, sva su nadležna ministarstva umjesto mjerodavna ili ovlaštena, i dalje dobivamo uputstva, umjesto uputa ili naputaka, a pozdrav dobro veče, umjesto dobra večer u gotovo je svih TV novinara i tako trideset tisuća srbizama, bolje reći nehrvatskih, nestandardnih riječi koje govorimo, a ne bismo ih trebali govoriti jer za njih imamo hrvatske istoznačnice, često dvije pa i tri riječi.

Ja ne mrzim nikoga i moja me kršćanska vjera uči opraštanju. Ali ono što su Srbi napravili hrvatskomu jeziku i narodu i još uvijek čine, to je neoprostivo. Nismo smjeli zagovarati sveslavensku ideju (panslavizam) za Gaja i ilirskoga pokreta, niti potpisati Bečki književni dogovor 1850, niti Novosadski dogovor 1954., niti što drugo. Zašto? Oni u današnjem vremenu globalizacije, europskog ujedinjenja i dalje govore da smo im mi ukrali i jezik i pravopis i da su još ”Srbi svi i svuda”. Prvi njihov pismeni čovjek je Dositej Obradović (1739. ili 1742. – 1811.) i Vuk S. Karadžić (1787. – 1864.) koji je većinu naučio od Hrvata i njihovih djela i puno toga preuzeo i prepisao, što je i logično. Od koga bi mogao? To je opće poznato.

Usporedbe radi, Hrvati imaju: Bašćansku ploču (oko 1100.), Vinodolski zakonik (1288.), Povaljsku listinu (1184.), Poljički statut (1444.), Zapis popa Martinca o bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493., Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). U XVI. st. važno je spomenuti Vrančićev Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, zatim Menčetića, Držića, Marulića, Hektorovića, Zoranića i dr. U XVII. st. nastaje Kašićeva prva gramatika o hrvatskom jeziku, ali na latinskom, ili/te prijevod Biblije koji odmah nije objavljen, zatim Belestenčev i Habdelićev rječnik, jednako tako važno je istaknuti zasluge Vitezovića, Barakovića, Gundulića i dr. U XVIII. st., istaknut ću Belline zasluge, kao i Katančićeve, Grabovčeve, Miošićeve, Brezovačkog dok su XIX. i XX. st. puno poznatiji, a već sam ponešto ovdje rekao.

Jugoslavenski recidivi

Iako je hrvatski poseban jezik, od vremena do vremena javljaju se jezikoslovci poput Snježane Kordić koji promiču hrvatsko-srpski jezik. Tu je i tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Kako komentirate takve napade na hrvatski jezik? Jesu li oni recidiv neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata?

Pomislih da me pitate u svezi s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. To je drugi važan događaj, iza hrvatskoga proljeća, u okrutnom razdoblju od 1945. do 1990. Ona je utjecala i na sve ostalo, i na hrvatsko proljeće i na ustavne amandmane iz 1972. te Ustav iz 1974., i nije nevažan događaj kao što, nažalost, govore ovih dana neki hrvatski jezikoslovci.

Dobro ste rekli, ta tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, sa Snježanom Kordić na čelu, višestruka je njezina sramota, najprije što su joj korijeni moji hercegovački, onda što je na papiru Hrvatica, i što je jedna od rijetkih koja stalno radi protiv svoga jezika i svoga naroda. To nema nigdje. Bilo je još tih jezikoslovaca, nažalost, poput pojedinih iz Splita ili iz Zagreba, ali su im se neki burno usprotivili, i ja osobno, pa su se sakrili u mišju rupu. Od tada ih nema. Ta njihova suluda ideja o jednom jeziku nije prošla ni u razdoblju Druge Jugoslavije, posebice ne će danas. Naravno, kako vi kažete, to su recidivi neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata. Znate, mnogi od toga nikada ne će odustati. Ali uzalud im trud svirači.

Svojedobno ste govorili o memorandumskim idejama o jednome jeziku?

Sve ozbiljne, a to znači najviše srpske institucije, ne odustaju o toga da su svi štokavci Srbi i da svi govore srpskim jezikom. Kajkavci su, po njima, isto Srbi katoličke vjeroispovijesti, a jedino malo Hrvata ima po otocima i u malomu priobalnom dijelu. To nije, rekla-kazala. U svome velikom Rečniku srpskog jezika (Novi Sad, 2007.), koji je objavila Matica srpska, navedene su sve hrvatske riječi, jer je to, po njima, sve srpski jezik i riječi koje Srbi nikada nigdje nisu govorili. Evo nekih: vlak, uho, kruh, tisuća, suvremen, šutjeti, pričekati, počekati, minuta, tjedan, sav, svemir, akvatorij, novac i dr. Jedino nema brzoglasa za telefon jer su mislili da je to ustaška riječ, iako ju je Dragutin Parčić zapisao još 1901., ali imaju brzojav (znači telegraf) koja je nastala u približno istom razdoblju kad i telefon i po istom je načelu tvorena. Koje gluposti, ali je tako.

Ne odustaju ni od toga da su Hrvati Srbima ukrali jezik i pravopis pisan po fonološkomu načelu, iako ga je napisao Ivan Broz 1892. i ostao je do danas preko Boranićevih izdanja, izuzme li se razdoblje NDH-a kada se pisalo korijenskim pravopisom. Istina, sličan Brozovu pravopisu, napisao je Josip Partaš Pravopis jezika ilirskoga, 1850., ali na njega se ne pozivaju. Naglasit ću da je hrvatski morfonološki pravopis ili načelo pisanja (razumljivije korijenski), a srpski je fonološki. Istaknut ću da je i hrvatsko fonološko načelo jer su Hrvati u svojoj povijesti pisali fonološkim, samo na manjemu prostoru i u manjemu postotku. U Srba je Vukov (1787. – 1864.) pravopis prihvaćen tek tri godine nakon njegove smrti, a prvi mu je put posebno tiskan kad i Brozov 1892.

Imamo li u osnovnim i srednjim školama dovoljnu satnicu predmeta Hrvatskog jezika?

To je rastezljiva tema. Trebalo bi više, bar u nekim školama, Jednom se davno govorilo da se uvede na sve studije svih fakulteta jedan – prvi semestar hrvatskoga standardnog jezika, što bilo dobro, ali do toga nije došlo. To bi bilo (puno) korisnije jer čovjek drukčije shvaća važnost standardnoga jezika na prvoj godini studija nego prije. To znači da bi uspješnije savladao potpunu i točnu komunikaciju standardnim hrvatskim jezikom u svakomu poslu.

Hrvatski jezik kod novinara i političara

Kako ocjenjujete korištenje hrvatskog jezika kod novinara?

Mnogi za novinare kažu da su svestrane neznalice u svemu pa to vrijedi i za jezik. To je tako jer sam i sam novinar bar 30 godina. Malo je novinara koji prate jednu granu i tako nauče njezino stručno nazivlje – terminologiju, ali je stanje na terenu da većina novinara radi na više polja i nije lako naučiti sve hrvatske stilove: književno-umjetnički, publicistički, administrativni, znanstveni i razgovorni. Uz sve stilove najviše upada razgovorni stil sa svojim kolokvijalizmima, vulgarizmima i žargonizmima.

Svaki stil ima nekoliko podstilova i često su na granici između dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Esejistički podstil pripada književno-umjetničkome i publicističkome stilu.

Rekoh, novinari su jezične neznalice jer ih nikada nitko nije naučio pravilnome standardnom hrvatskom jeziku, bez obzira u kojoj su školi i gradu učili. Istina, rijetki su hrvatski profesori koji su smjeli i uspjeli naučiti svoje učenike pravilan hrvatski književni jezik.

Kakvo je pak stanje kod političara? Koliko su oni svjesni važnosti jezika za svaki narod? Govore li političari ispravan hrvatski jezik?

Ima političara koji se trude naučiti i govoriti standardnim hrvatskim jezikom, što je najnormalnije. Sjećam se Drage Krpine koji se trudio i naučio ga u najvećem postotku. Većina ih se ne trudi i ne žele. Nitko ih do sada nije naučio i nisu oni krivi zbog toga, ali jesu što sada ne uče.

Pravi i slobodni razvitak standardnoga jezika imamo tek 1990. Iako znademo da se hrvatski jezik standardizirao stoljećima, još od dubrovačkih pisaca, preko Marulićeva vremena, uradcima koje su napisali Kašić, Belostenec, Habdelić, Gundulić, zatim Miošić, Brezovački i dr., pod Gajevim utjecajem i utjecajem drugih iliraca, ali i ”nesretnih vukovaca” Broza, Ivekovića, Maretića i dr. koji su imali zasluge za stoljetnu hrvatsku standardizaciju. Međutim, uvijek je nad njima bio ”srpskohrvatski” mač, da ne kažem srpski.

Mrzitelji svega hrvatskoga

Često, među ostalim i putem Facebooka, dajete jezične savjete i upućujete na ispravnu uporabu riječi. Neki, međutim, u takvim savjetima kao i kod novotvorenica govore o jezičnom purizmu, a nerijetko svjedočimo i izrugivanjima novih riječi. Kako to komentirate?

Nije purizam stvarati, tvoriti, izmišljati i sl. dobre hrvatske zamjene za tuđice. Njima smeta sve hrvatsko! To su oni orjunaši, komunisti, mrzitelji svega hrvatskoga, jugonostalgičari i sl. Ove je godine nagrađena izvrsna, logična, značenjski razumljiva, tvorbeno dobro stvorena i sl. nova riječ zapozorje za beckstage, ili prije uspješnica za bestseler, ali njima smeta. S druge strane, dobra im je nakaradna skupina riječi za jedno značenje mašina za pranje veša (četiri riječi), dok im perilica ne valja, štoviše, tomu su se smijali, izrugivali, a da ne govorim za isto dobre riječi – tvorenice uspornik za ležeći policajac ili smećnjak za kontejner za smeće. U svakom se jeziku stvaraju, tvore ili izmišljaju zamjenske riječi za tuđice i to je svugdje normalna jezična pojava, jedino nije u nas Hrvata, ali samo za onu već spomenutu skupinu.

Dakle, vi ste dobro uočili to kao i ja da se neki izruguju, ali ja ne ću odustati, i dalje ću savjetovati jer svuda oko sebe na službenim mjestima, u glasilima i dr. slušam ili čitam nepravilan standardni hrvatski jezik i zato moram pisati i savjetovati svoj hrvatski narod, na čemu mi je većina zahvalna.

Institutski Pravopis daje prednost srpskoj inačici

Kako komentirate peripetije oko Hrvatskog pravopisa posljednjih sedam-osam godina?

Volio bih da me to niste pitali. Prvi puta javno govorim o Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. pravopisŠutio sam zbog dobrog i poštenog čovjeka i pravog znanstvenika Željka Jozića, vjerujući da će iduća izdanja biti bolja, sustavnija, ”hrvatskija”, ali kako do toga nije došlo, sad moram reći svoje mišljenje nakon objavljivanja 2013. Prije toga, samo sljedeće. Nedavno je jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca rekao kako mi Hrvati imamo četiri pravopisa u uporabi i naveo ih: ”Babić-Finka-Mogušev (odnosno Babić-Mogušev), Anić-Silićev, Matičin i Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.” Nije naveo ”najhrvatskiji” koji je napisan prema naputcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a to je Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš, dva izdanja (2005. i 2008.) i za koje je MZOŠ izdalo preporuku za uporabu u OŠ i SŠ. Vidite, ni on ne zna ili ne želi znati. Svejedno.

Imati pet pravopisa suludo je. U ozbiljnoj državi i jeziku može postojati samo jedan pravopis. Može biti više gramatika, rječnika, jezičnih savjetnika, ali samo jedan pravopis! Za njega je to normalno stanje pa kaže da nema ”nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa”, jer imamo četiri. Istina, 2013. ministar Željko Jovanović u SDP-ovoj vladi nametnuo je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao službeni u osnovnim i srednjim školama i prema njemu su od tada pisani i školski udžbenici, ali se njega malo tko u praksi pridržava jer nije proizašao iz hrvatske tradicije i načina pravopisanja. Taj pravopis gotovo sve dopušta, vrlo malo propisuje; ako je tako, onda kao takav ne treba postojati. Može se i bez takvoga pravopisa. U tom Institutovu pravopisu, razlikama između hrvatskog i srpskoga načina pravopisanja dana je (gotovo isključiva) prednost srpskoj inačici, primjerice: neću (309. str.), nema hrvatskog načina pisanja ne ću … (Istina, na str. 121. u Napomeni ”Zbog tradicijskih razloga dopušteno je pisati i ne ću) – to se vrlo malo gleda jer svatko gleda u rječnik. Upravo bi tradicijski razlozi trebali presuditi i samo tako bi se trebalo pisati!

Ili izvadak, “preporučena rješenja” su izvadci, a “dopuštena rješenja” i izvaci (252. str.) ili zadatak, “preporučena rješenja” zadatci, a “dopuštena rješenja” i zadaci, što nije baš najgore (468. str.). To i drugo je loše, zbrka, zapravo užas. U tim i sličnim inačicama nema “preporučena i dopuštena rješenja”, tu treba biti jasan propis temeljen na hrvatskoj tradiciji! Dvojnost može biti dopuštena samo u iznimnim primjerima i u najmanjem postotku, a ne gotovo cijeli spomenuti pravopis ili u kojem već postotku jest? Zbog toga i niza drugih nehrvatskih tradicijskih načina pisanja nije u većini prihvaćen jer Hrvati u ovoj državi ne žele tuđinski pravopis.

Odmah se sjetim nametnutoga pravopisa i nije zločesta usporedba sa sljedećim, slijedi navod: ”Pravopis PRAVOPISNO UPUTSTVO za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. [»Prosvetni glasnik«, Beograd 1929] U svima se školama naše zemlje upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića… Ministar prosvete Bož. Ž. Maksimović s. r.”

Treba li nam Zakon o hrvatskom jeziku ili možda neka nova deklaracija kao što je bila ona iz 1967.?

Preduhitrili ste me, baš sam htio napisati i predložiti Zakon o hrvatskomu jeziku jer drukčije u mnogih Hrvata ne ide, a i zbog one trećine ili jamačno jedne četvrtine pučanstva koji jezik s pridjevom hrvatski ne žele! Jedino ih zakon može primorati, jer oni su naučili priznavati samo ”zakone komunističke partije”! Ova bi put morali poštovati i hrvatski zakon koji bi sadržavao i globe zbog nepoštovanja zakona o jeziku. Znam da će mnogi biti protiv, ali ću biti malo neskroman i zločest i reći da to ne razumiju. Za gotovo sve postoje zakoni. Zašto onda ne bi bio i za jezik? Uostalom, mnogi civilizirani europski narodi imaju zakon o jeziku. Nažalost, ima hrvatskih jezikoslovaca, među kojima ima i akademika, koji drže da ne treba zakon o jeziku i da je sve u redu. Podsjetit ću ih samo na već spomenutu Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo tristotinjak hrvatskih pisaca, novinara, intelektualaca, znanstvenika… i to nije šačica kako ih naziva naš jezikoslovni akademik. Njih je znatno više, ali se nisu izjasnili ili nisu smjeli. Uvijek je bilo, ako ne će milom, hoće silom. Zbog blagog stajališta nekih hrvatskih jezikoslovaca i onih koji podmuklo rade protiv nestajanja hrvatskoga jezika, imamo stanje u hrvatskoj neovisnoj državi na standardološkoj razini slično onom iz 1990. Dapače, puno smo gori u mnogo čemu, primjerice u već rečenim uličnim natpisima na engleskom jeziku, zatim nazivima tvrtki i svekolikoj službenoj komunikaciji. Najprije treba vratiti Vijeće za normu hrvatskoga jezika ili slično tijelo koje su slijednici komunističke partije ukinuli. Onda usvojiti Zakon o jeziku.

Razgovarao: Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Objavljeno

na

Ministar branitelja Tomo Medved: Dan pobjede treba obilježiti u svakom mjestu i gradu, a poglavito u Kninu

Jedan od najboljih ministara hrvatskih branitelja general Tomo Medved ovih dana, iako je ljeto, ima pregršt posla. A kako i ne bi kad nam već uskoro „kuca na vrata“ obilježavanje još jedne obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja95., odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

– Središnja svečanost bit će, kao i svake godine, u Kninu – rekao je. Pri završetku smo programa, kojeg ćemo u suradnji s braniteljima, Ministarstvom obrane i Ministarstvom unutarnjih poslova vrlo brzo predočiti javnosti. Zalažemo se da se taj dan obilježi i diljem Hrvatske ili bolje rečeno da u tome sudjeluju braniteljske Udruge, ali i lokalne i područne jedinice. Ministarstvo je do danas, samo u ovoj godini putem natječaja za Udruge proistekle iz Domovinskog rata (javnim pozivom) podržalo, i to izvan Knina, 17 aktivnosti koje će biti vezane uz ovaj značajan blagdan. Raduje nas što ima sve više sredinama u kojima će se svečano i dostojanstveno obilježiti „dan koji se pamti“. Na nama je da sve dobre i kvalitetne programe podržimo.
Kad smo ga pitali, što je sa spomenicima vezanim uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, tko ih treba i mora održavati, zašto o njima ne vodi skrb sredina gdje su postavljeni, Medved je objasnio:

– Čuvanje, održavanje i zaštita tih i takvih spomen-obilježja u nadležnosti je pravne ili fizičke osobe koja ih je izgradila ili na čijem području su oni postavljeni, odnosno na čijem se zemljištu nalaze. Ministarstvo hrvatskih branitelja je pokrenulo inicijativu kojom bi se utvrdili zakonski instrumenti uređenja, čuvanja i zaštite spomenika vezanih uz Domovinski rat. To je trenutačno u izradi.

A kakve su aktivnosti vezane uz pronalaženje masovnih grobnica iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Ima li tu nekih pomaka?

– Na tome neprestano radimo. To nam je jedna od prvih zadaća. Nastojat ćemo pronaći sve nestale, ali i u tome ima mnogo poteškoća. Kontinuirano prikupljamo saznanja, podatke i informacije o osobama nestalim u Domovinskom ratu, tražimo kako pojedinačne tako i masovne grobnice. Sva zaprimljena saznanja se analiziraju i provjeravaju na terenu. Ništa ne prepuštamo slučaju. Na razini države također se neprestano vode razgovori, pregovori i drugo u svezi možebitnih masovnih i inih grobnica u Srbiji, BiH i Republici Srpskoj. Bez suradnje nema rezultata, i stoga se i mi trudimo da do njih dođemo što brže. Nadležna tijela su dužna razmjenjivati informacije o nestalim osobama…Ovim prigodom ponovno pozivam sve koji bilo što znaju o nekoj nestaloj osobi iz Domovinskoga rata da nam jave.

Poznato je da je u tzv. „propalom“ Registru branitelja čak oko pola milijuna ljudi. Međutim, neka se nitko ne ljuti, ali ipak su „najznačajniji“ dragovoljci i branitelji iz 1991. Tada je stvarno bilo „ili oni ili mi“, odnosno to je godina u kojoj nije bilo nikakvih kalkulacija, tim prije kad se nije znalo hoćemo li napokon biti svoji na svome. Možemo li znati, koliko je 1991. bilo hrvatskih branitelja?
– Zašto da ne! Prema našoj evidenciji, 1991., Hrvatsku je branilo i obranilo 263.099 branitelja! – istaknuo je ministar Tomo Medved.

MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari