Pratite nas

Razgovor

Bruna Esih: ‘Moramo se suočiti s prošlošću, ne možemo je resetirati ni popraviti”

Objavljeno

na

Bruna Esih, mlada znanstvenica Instituta “Ivo Pilar” koju javnost otkriva kao izaslanicu predsjednice RH na Bleiburgu i koja se već 15 godina bavi pitanjima lustracije, ulazi u politiku i kandidatkinja je HDZ-a (nije članica stranke) u zagrebačkoj 1. izbornoj jedinici. Rođena Splićanka koja je cijeli život u Zagrebu majka je troje djece, a objašnjava zašto se ipak moramo suočiti s prošlošću. Riječ “lustracija” ona više ne koristi, “jer je godinama sadržajno kompromitirana i zloupotrebljavana”, piše Davor Ivanković/ VečernjiList

 Sada je popularna parola “okrenimo se budućnosti, nećemo se boriti za bolju prošlost”. Možemo li u budućnost ako naša prošlost nije “čista”?

I u našim privatnim životima neriješeni problemi stvaraju teret, frustracije i iskrivljuju sliku. Onaj tko ima hrabrosti suočiti se s lošim stranama sebe i snage da ih mijenja iz svake će problematične situacije izaći zreliji i bolji. Samo ako stvari ispravno detektiramo i rasvijetlimo ih moguće je započeti proces promjene. Prošlost ne možemo resetirati, popravljati niti nam to može biti cilj, jer jasno je da se cilj postiže samo kretanjem naprijed. Ali moramo se suočiti s prošlošću, omogućiti cjelovit i ispravan uvid u nju i tako oblikovati uvjete za zdravu budućnost. To je logičan evolucijski i društveni proces, a u njemu ne žele participirati samo oni jako nečiste savjesti i oni kojima pozicije stečene u prošlosti i danas predstavljaju jedini način stjecanja osobne koristi.

Je li utvrđivanje istine o povijesti posao za znanstvenike ili i političare?

Iako ćemo danas često od političara čuti kako je to posao koji treba prepustiti znanstvenicima i istraživačima, s čime se u osnovi slažem, ipak njemu mora prethoditi politička odluka da se znanstvenicima i istraživačima omogući cjelovit uvid u povijesnu građu i izvore – otvaranjem svih arhiva, materijalnom i institucionalnom podrškom. No na kraju, opet je bitna politička volja koja će pokrenuti stručnu javnu raspravu i odlučiti o modelima zakonskih rješenja. U Hrvatskoj trenutačno svjedočimo tome da je kod onih koji se protive otvaranju pitanja suočavanja s prošlošću prisutan strah od gubitka pozicija moći i stoga im odgovara širenje poluistina i neistina o mogućim efektima tog procesa kao i ljudima koji se za njega zalažu. Protivnicima suočavanja s prošlošću odgovara neznanje, jer u njemu se krije čitava njihova moć.

Je li vaš motiv otvaranja ovih tema rezultat obiteljske povijesti, kako to obično biva?

Valjda se u našem društvu pretpostavlja da je sve što radimo motivirano vlastitim frustracijama i subjektivnim doživljajima. Ne, u mojoj široj i užoj obitelji nitko nije izravni stradalnik bilo kojeg rata ili državne represije, a takve su obitelji, uvidjela sam, u Hrvatskoj iznimno rijetke. Moramo kao društvo biti sposobni razumjeti nesreću drugih ljudi i prepoznati učinjenu nepravdu, ma kad se dogodila i bez obzira na to tko ju je prouzročio.

Franji Tuđmanu je uspjelo, barem na koju godinu, pomiriti te povijesne sukobe unutar hrvatskog nacionalnog bića. Zašto smo opet na početku?

Da je prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu to zaista uspjelo, mi danas ne bismo imali ovakve duboke podjele u društvu. 90-ih nas je ujedinio Domovinski rat. Zbog izravne ugroze hrvatskog teritorija i ljudskih života od velikosrpskog agresora bila je logična mobilizacija svih snaga, ali ne nužno i državotvornih. Ovo nije moja kritika predsjednika Tuđmana, jer njegova uloga u prijelomnim događajima i u stvaranju i obrani hrvatske države iznimna je i neupitna. Međutim, određeni procesi, kao što je suočavanje s prošlošću, koji su tada trebali biti započeti, propušteni su. Ideja predsjednika Tuđmana o svehrvatskoj pomirbi bila je plemenita, ali nažalost u tada zadanim okolnostima – neprovediva. Mirenje je, naime, dvosmjeran proces, ne možete pružati ruku onome tko je ne želi prihvatiti. Ako jedna strana zadržava sve svoje stare pozicije i svu moć i kapital koji iz njih proizlazi, onda druga strana i nema neke šanse nametnuti se kao ravnopravni partner. Kod nas se dogodilo upravo to – pomirba koja to nikada nije bila, niti može biti ako se napokon ne uspostave jasna pravila igre i, što je još važnije, ako se ne detektiraju njeni remetilački čimbenici. Takvi se danas prvi pozivaju na Tuđmanovu ideju pomirbe, a zapravo su zadnji koji su u njoj željeli sudjelovati. Od ideje pomirbe ne treba odustati, no, ipak, puno je koraka koji joj prethode.

Možda su politički lideri u pravu kada se vraćaju “ovozemaljskim” problemima, jer valja RH izvući iz gliba dna EU ljestvice. Zato bavljenje lustracijom više i nije u fokusu, zar ne?

Ovo su itekako ovozemaljski problemi! Nalazimo se u tom glibu i na tom mjestu – zato što su određene vladajuće strukture (većinom proizašle iz bivšeg sustava) pretpostavile vlastite parcijalne interese onim općim i državnim. Dokaz je tomu to što su se tijekom proteklih 26 godina izmijenile mnoge vlade s različitim programima „oporavka“ gospodarstva, zdravstvene i socijalne skrbi, hrvatskog sela i dr., no nisam sigurna da je ijedan proizveo bitan pozitivan pomak, a još manje da ga ljudi osjećaju. Nije samo stvar u mjerama, programima i njihovoj provedbi već i u tome tko iza njih stoji i u čijem interesu radi. Jedini interes koji bi bio u korist svih naših građana jest hrvatski državni interes u koji se svi kunu, a rijetki ga provode. Stoga je suočavanje s prošlošću daleko od apstraktnog bavljenja poviješću, ono je vrlo egzaktno i imalo bi vrlo konkretne učinke.

Znanstvenica ste, zašto je vaš izbor Plenković i HDZ?

Problematiku kojom se bavim smatram nadstranačkom i od šireg, nacionalnog interesa. S HDZ-om dijelim isti svjetonazor. Stavove SDP-a i g. Milanovića pak vidim dijelom cjelokupnog problema s kojim se kao država susrećemo. Kao pravni sljednici Komunističke partije Hrvatske oni je se nikad nisu javno odrekli ili osudili kršenje ljudskih prava i sloboda počinjenih u njezino ime. Nisu se odrekli ni partijske imovine, a pod svojim ključem još uvijek drže njezine arhive. Osim toga, neoprostiva je „mi ili oni“ retorika Milanovića kojom je izravno utjecao na produbljivanje ideoloških razlika u društvu, širenju netolerancije i nekulture dijaloga.

Milanović nosi “krimen” lex Perkovića i pokušava pobjeći od te epizode. U sučeljavanju je kazao da bi on “hapsio” te ljude, koji su, kaže, bili i osnivači HDZ-a?

Uza sve totalitarno nasljeđe koje svojevoljno nose, Milanović i SDP bave se neprekidnim spinovima jer u tome vide svoju jedinu šansu za povratak na vlast. Mislim da će na izborima loše proći svatko tko podcjenjuje hrvatsku javnost i njome manipulira, čega je Milanovićevo hinjenje nevinosti u slučaju „lex Perković“ eklatantan primjer.

Taj nekad zlatni dečko komunističke omladine pokazao se samo vjernim poslušnikom Ive Josipovića i njegova savjetnika Saše Perkovića, izravno na štetu svoga naroda, nacionalnih interesa i sigurnosti. Postavljam pitanje: razlikuje li se onaj tko svjesno štiti naredbodavce likvidacija i dokazane kršitelje temeljnih ljudskih prava i sloboda od njih samih? Zaslužuje li takav ikad više baviti se javnim poslom, politikom, pa samo i pomisliti da bude premijer države koju je tako duboko osramotio pred cijelom Europom? Najmanje što je nakon presude suda u Münchenu trebao učiniti jest ispričati se hrvatskom narodu i odstupiti, rješavajući tako čak i vlastitu stranku tereta sramote. Njegova škola u kojoj se „hapsi“ suprotnost je današnjim europskim vrijednostima i narod bi mu na izborima trebao pokazati koje vrijednosti proklamiramo i želimo živjeti u Hrvatskoj.

Koliko je komplicirano doći do podataka iz arhiva SK Hrvatske, koji jest predan u Državni arhiv. Zašto zavirivanje u taj arhiv i dalje zahtijeva dozvolu iz SDP-a?

Koliko je SDP-u stalo do istine, saznali smo već pri prvom njihovom dolasku na vlast 2000. kada su ukinuli Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. sv. rata koja je djelovala od 1992. Od tada do danas nijedna državna institucija nije taj rad kontinuirano nastavila. To je smišljena strategija i način na koji SDP doživljava demokraciju. Frustrirajuće je kako smo uvijek iznova, kao društvo i pojedinci, zbog takvih odluka prisiljeni vraćati se na početnu točku s koje promatramo prošlost, sadašnjost i budućnost. Nadzor SDP-a nad uvidom u građu SKH jest totalitarni obrazac ponašanja, a govori puno i o današnjim slobodama u RH. Nužno je s takvom praksom ograničenog uvida u dokumentaciju jugoslavenske provenijencije prestati, kako bismo i na taj način izrazili jasan diskontinuitet koji je nastupio 1990. stvaranjem moderne hrvatske države.

Novo vodstvo HDZ-a naglašeno želi promovirati jačanje tzv. građanske desnice u RH koju se u lijevim političkim krugovima izjednačava s “ognjištarstvom” i za njih tu razlike nema? Je li, za usporedbu, ljevica u RH “suvremenija”?

Suvremen je onaj tko je u stanju živjeti i ponašati se u skladu s vremenom kako i sama riječ kaže. To bi značilo prihvatiti suvremene i opće civilizacijske vrijednosti i postignuća, od znanosti, zaštite ljudskih prava i sloboda do, primjerice, europske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima. Stoga ne mogu prihvatiti da je suvremeniji onaj kojemu su usta puna sloboda i ljudskih prava kada se radi o osudi zviždanja za vrijeme parade ponosa, a istodobno isti nije u stanju osuditi one koji su sudjelovali u likvidaciji političkih oponenata i neistomišljenika za vrijeme totalitarnog jugoslavenskog režima.

Kako to da vas je predsjednica RH, Kolinda Grabar-Kitarović izabrala za svoju izaslanicu na Bleiburgu. Jer je to njoj politički “škakljivo”, a vama nije?

Predsjednica Republike imala je snage i hrabrosti učiniti ono što se dosad nije usudio nijedan predsjednik. Izbacila je iz svog ureda bistu jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća, Josipa Broza Tita. Time se zamjerila upravo onima o kojima sam govorila. Meni osobno, nakon tog poteza predsjednice, bila je čast biti njezina izaslanica na brojnim događajima uključujući i Bleiburg.

Na dnu ste liste kandidata za Sabor, preostaje vam bitka za preferencijske glasove, imate li šanse?

Već ulazak na listu kandidata smatram uspjehom i mogućim načinom daljnjeg profiliranja. Dovoljno sam borbena ako borba ima viši smisao, a sada ga vidim. Da, mislim da imam šansu jednako kao što je mora dobiti hrvatski narod koji očekuje da se nakon 26 godina rasprava o suočavanju s prošlošću napokon pojavi na dnevnom redu.

Kako vas je Plenković pridobio, znate li se otprije? Kakva mu je izborna taktika, što traži od vas kandidata?

Ne poznajem ga dugo, ali ga doživljavam kao iznimno angažiranu i predanu osobu. Vrlo je ugodan sugovornik. U debati s Milanovićem vrlo se jasno odredio o ideološkim i povijesnim pitanjima te konkretnim osobama na način koji je u potpunosti sukladan stvarnim činjenicama. Nije nevažno i da je Plenković u Europskom parlamentu potpredsjednik Skupine za pomirbu europskih povijesti i da, za razliku od Milanovića, razumije da je ostvarivanje budućnosti Hrvatske moguće u zajedništvu i nacionalnoj konsolidaciji, unatoč političkim i ideološkim razlikama. Od mene, pretpostavljam, ne očekuje ništa drugo osim da ostanem angažirana u temama zbog kojih sam se i kandidirala na listi HDZ-a. Meni su vrlo važni dijelovi programa i ciljevi koji su podudarni s vizijom hrvatske države kakvu su imali oni koji su desetljećima u domovini i iseljeništvu proganjani za vrijeme jugokomunizma i kakvu su imali hrvatski dragovoljci i branitelji u Domovinskom ratu. Ništa i nitko i ni za jedan drugi cilj ne bi me mogao pridobiti.

Kakvim procjenjujete šanse vašeg kolege Zlatka Hasanbegovića?

Odličnima! Apsolutno sam sigurna da će ministar Hasanbegović, koji je već pridobio srca hrvatskog naroda, dobiti i golem broj preferencijalnih glasova. I u novoj Vladi voljela bih ga vidjeti na mjestu ministra kulture jer je mnogim interesnim skupinama jasno dao do znanja da je u državu potrebno uvesti red.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jakov Sedlar – Snimam jer na sreću, imam svoj osobni ‘HAVC’

Objavljeno

na

Hrvatski redatelj Jakov Sedlar svako malo iznenadi s nekim novim umjetničkim filmskim projektom, bez obzira što (uvijek isti) pojedinci manje-više svako njegovo djelo dočekaju “na nož“. On je već odavno prestao čitati i osvrtati se na te tzv. kritike, tim prije što se i u njegovu slučaju pokazalo da „psi laju, a karavane prolaze“.

Ovog puta, razgovarali smo o još jednom novom  projektu koji će u srijedu (27. 5. 2020., HTV, od 20,05.) biti prikazan i na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT). Riječ je o biografsko-povijesnom dokumentarnom filmu „Od Mossada do Eichmanna“. Međutim, još kad ga nisu ni vidjeli, osobito predstavnik Židovske općine Zagreb izrazio je svoje negodovanje… Zašto? – pitamo Sedlara.

–          O tome mi je teško bilo što reći, jer odgovora – nemam. Nitko u Hrvatskoj, pa ni taj gospodin, nije film vidio, tako da jedino mogu pretpostaviti da mu se ja, kao osoba, iz nekoga razloga ne sviđam, kazao je Sedlar.

–          Na koji ste način došli do Rafija Eitana, izraelskog političara i najpoznatijeg  agenta tajne službe Mossad?

–          Rafi Eitan (na slici s autorom filma) bio je moj dugogodišnji prijatelj. Upoznao sam ga prije petnaesetak godina u kući Meir Amita, legendarnoga šefa Mossada o kojemu sam tada radio film. Rafiju se taj film jako svidio i nakon premijere rekao mi je: Volio bih da nešto slično napraviš i o meni. Kako nije bio jednostavan čovjek i kako je imao mnoštvo obveza, tu sam mu želju ispunio nakon skoro deset godina.

–          U filmu govore i drugi istaknuti izraelski političari i vojnici…

–          Istina je, u filmu govore bivši premijer Ehud Olmert, najpoznatiji izraelski odvjetnik Ram Kaspi, čiji je otac napravio zakon po kojem su Izraelci mogli na smrt osuditi nacistu Adolfa Eichmanna (Izrael nema smrtnu kaznu),  legendarni general Avigdor Kahalani i bivši šef Shin Bet-a (vojna tajna služba) Yaakov Peri.  Naravno, sam Rafi govori o najvažnijim detaljima svoga života.

–          Jeste li o snimanju ovog filma obavijestili izraelske organe?  Jeste li o tome obavijestili  i nekog u Hrvatskoj, recimo čelnika Židova u Zagrebu, gospodina Krausa, koji očito mora znati i „odobriti“ sve ono što se prikazuje i piše u Hrvatskoj o Židovima?

–          Izrael je vrhunska demokracija i nema potrebe bilo koga od bilo koje razine vlasti obavještavati o onome što radim na planu filma. Posebno kada se radi o jednoj takvoj osobi kakav je bio Rafi Eitan. Ukoliko vas je on angažirao i prihvatio, onda ništa drugo ne treba. Posebno nije bilo potrebe izvijestiti bilo koga u Zagrebu, uključujući i gospodina Krausa , što radim u Izraelu. Tamo sam uistinu kao kod kuće u svakom pogledu.

Nego, tko je financirao ovaj projekt, koji je nastao u američko-izraelsko-hrvatskoj produkciji?

–          Film su financirale dvije produkcijeske kuće iz Izraela i USA, a iz Hrvatske je to uradio koproducent.

–          Je li gospodin Eitana pogledao ovaj dokumentarac, kako mu se dopao, odnosno na kakve je kritike film naišao u Izraelu?

–          Rafi Eitan je film vidio, jako mu se svidio, na premijeri je bila cijela njegova obitelj i mnogi iz izraelskog kulturnog i političkog života, a na kraju filma nazvali smo ga iz dvorane i on se obratio nazočnima putem telefona. Bio je to uistinu lijep događaj koji se zbio u Cinematheque Tel Aviv. Sve kritike bile su odlične, a film je do sada prikazan u 19 zemalja.

–          Dosad ste snimili brojne dokumentarne i ine filmove. Malo ih je prikazano na HRT-u. Zašto?

–          Teško mi je ulaziti u razloge HTV-a koji je sam koproducent ili isključivi producent mnogih mojih filmova. Razlozi nisu filmski, umjetnički, radi se o drugim razlozima, siguran sam. Naime, mnogi moji fiomovi prikazuju se po svijetu, ali ne i na HTV-u, što mi nije drago i što pokazuje odnos te kuće prema onima koji ne misle kao oni.

–          Vaše filmske i ine projekte malo ili ništa ne financira Ministarstvo kulture, HAVC i druge institucije…Pa, kakve projekte onda oni financiraju?

–          Vidite i sami što se financira. To je jedna plemensko-interesna skupina koja godišnje podijeli više od 70 milijuna kuna, što je mnogo novca. Ukoliko ste dio plemena, prolazite, ukoliko ne, nemate šanse. Nikada nisam bio dio nikakvoga plemena, pa je to razlog zašto ne podupiru ono što radim. Na sreću, imam svoj osobni «HAVC», Hrvate i slobodne ljude po svijetu koji vole i podržavaju ono što radim. Samo da neke spomenem: Anton Kikaš, Ilija Letica, Frank Lulić, braća Tolj, Marko Franović, Nikola Babić, Peter Puljich, Ante Zovko…

–          Koji ćemo vaš naredni film i kada gledati na HRT-u?

–          To  znaju samo oni koji vode HRT, ja zaista ne znam.

–          I još samo: kako, nakon toliko uspjeha u svijetu, tumačite da ste „najproblematičniji“ redatelj u Hrvatskoj, odnosno tko su ti koje boli glava samo kad najavite neki novi projekt?

–          Za to malo marim. Radim ono što mislim da je potrebno i ono što me zanima. Mislim da ne bih trebao biti problematičan ni u kojem smislu, jer nikoga ne ugrožavam niti vrijeđam. Samo radim svoj posao i govorim o temama koje drugi neće. Recimo, za nekoliko dana izlazi film „Hrvatski anđeli rata“, prvi film o stradanju djece u Domovinskom ratu. Ima masa tema koje su netaknute i tu konkurencije nema. Prema tome…

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Nova Mostova uzdanica Marija Selak Raspudić: Ja imam samo jednog političkog uzora

Objavljeno

na

Objavio

Novo nezavisno ime na listi Mosta, ali i hrvatskoj političkoj sceni je – Marija Selak Raspudić. Zašto se ova poznata doktorica znanosti uz znanstvenu karijeru u području filozofije i bioetike odlučila za ulazak u političke vode, ali i koje su glavne odrednice njezina programa otkrila je u intervjuu za Večernji list.

Zašto politika i zašto baš sada?

A zašto ne politika? Već i sama činjenica da je to ono što me svi prvo pitaju, uz komentar: „Što mi je to trebalo?“, pokazuje dubinu apatije u koju smo zapali, a koja se ponajprije odnosi na gubitak vjere da je moguće išta učiniti drugačijim što, posljedično, čini svaki javni angažman besmislenim. Tu percepciju želim promijeniti. Stvar je stoga potrebno obrnuti. U trenutku ugroze demokracije u kojem se nalazimo nužno je sve slobodno misleće pojedince upitati zašto se oni ne uključe u politiku.

Na što misli kada kaže da je demokracija ugrožena?

Ugrozu demokracije sažeto detektiram na tri razine – onemogućavanje referenduma, onemogućavanje dopisnog i elektroničkog glasovanja te raspisivanje izbora usred pandemije. Znakovito je da se vladajući duopol samo na površini i pred izbore razilazi na isprovociranim ideološkim temama dok paralelno vlada dubinski konsenzus u stopiranju demokratskih procesa u Hrvatskoj, napose onih osnovnih alata koji omogućuju aktivniju participaciju građana, izbornog zakona i referenduma. Tako se kod građana sustavno potiču rezigniranost i cinizam, druga strana medalje političke pasivnosti i zatupljenosti.

Zašto je odabrala baš Most?

Zato što simpatiziram inicijalnu ideju Mosta po kojoj je on platforma koja okuplja nezavisne pojedince za koje smatra da svojim radom mogu doprinijeti poboljšanju društva u cjelini. Činjenica da mi je ponuđeno mjesto bez uvjetovanja ulaska u stranku pokazuje da se oni i dalje nalaze na tom tragu. Jednako tako, ovakvo raspisivanje izbora koje je onemogućilo stvaranje i registriranje vlastitih neovisnih lista doživjela sam kao poticaj da se angažiram i to na način koji je trenutno jedini moguć – ulaženjem na listu neke od postojećih političkih opcija. Tu je izbor pao na Most.

Je li već dogovoreno u kojoj će izbornoj jedinici biti na listi?

Kandirat ću se u jednoj od zagrebačkih izbornih jedinica jer je to grad u kojem sam rođena, odrasla i živim. No u ovom političkom trenutku pristajanjem da budem na Most-ovoj izbornoj listi mandat mi ni u kom slučaju nije zagarantiran, nego se za njega trebam izboriti, što smatram korektnim ulaskom u političku bitku.

Ako uđe u Sabor, hoćete li zastupati politiku Mosta ili svoju vlastitu?

Zastupat ću svoju politiku kao nezavisna kandidatkinja, no već i samo pristajanje ulaska na njihovu listu dokaz je da se slažemo u temeljnim programskim načelima koja se prvenstveno odnose na antikoruptivnu politiku usmjerenu prema budućnosti.

Koji su konkretni problemi kojima će se baviti u politici?

Dok nas vladajući duopol opetovano u predizborno vrijeme vraća u ideološke rovove, namjera mi je osvijetliti cijeli jedan skup problema vezan uz virtualizaciju naše stvarnosti koji je u hrvatskoj javnosti zanemaren, a smatram ga presudnim za našu budućnost. Također, nije samo pitanje koje stvari treba reformirati, nego i koje vrijednosti u društvu treba očuvati. U tom smislu treba istaknuti da je Hrvatska relativno sigurna zemlja velikih prirodnih resursa te i dalje problematičnog, ali ipak dostupnog zdravstvenog i obrazovnog sustava. Jedno od važnijih pitanja svakako je i Hrvatska u kontekstu disonantne politike EU koja se razilazi na svakom ozbiljnijem pitanju, od migrantske krize pa do pandemijskih mjera. Na tom tragu ne treba se hvaliti banalnostima poput našeg presjedanja Europskom unijom koje je omogućeno svakoj članici, nego raditi na ravnopravnosti našeg položaja u situaciji njezinog mogućeg raspada.

Što znači najava da će rad usmjeriti prema “tehničkoj dehumanizaciji” i “prijetećoj digitalnoj diktaturi”?

Pod tehničkom dehumanizacijom podrazumijevam, primjerice, činjenicu da je Mark Zuckerberg ustvrdio da će probleme u kojima se našao Facebook, a koji se protežu od govora mržnje, zlouporabe naših podataka u komercijalne i političke svrhe pa sve do lažnih profila, riješiti umjetna inteligencija koju razvijaju za tu svrhu. Također, Europski je parlament nedavno donio Izvješće o pravilima građanskog prava o robotici kojim su najsofisticiraniji autonomni roboti dobili pravnu osobnost. To znači da se pretpostavlja da ljudi nisu u stanju moralno rasuđivati, pa bi taj posao umjesto njih od trebala obavljati najnaprednija tehnologija. Digitalna diktatura odnosi se pak na najavu razvijanja različitih aplikacija putem kojih bi se pratilo naše kretanje s navodnim ciljem „suzbijanja prijeteće pandemije“. Sustavno praćenje već je sastavni dio boravka na internetu, a imamo i nove fenomene kao što su Airbnb i Uber platforme koje funkcioniraju na principu ocjenjivanja, što otvara cijelo jedno područje socijalnog kapitala i nereguliranih, a često i nepostojećih radničkih prava.

S kime je nakon izbora moguća koalicija, a s kojim je opcijama ona isključena?

Tko ulazi u izbore mora barem inicijalno imati pobjednički mentalitet stoga je moj odgovor na ovo pitanje: „A tko kaže da će nam koalicije uopće biti potrebne?“

Tko joj je politički uzor?

U idejnom smislu svakako antički filozofi poput Sokrata kojima je istina bila draža i od vlastitog života.

Raspravlja li sa suprugom Ninom Raspudićem o političkoj situaciji i je li joj on kritičar ili podrška?

Razgovaramo o svemu, pa tako i o političkoj situaciji. U analizama i stavovima često se ne slažemo, no to smatram obostrano poticajnim jer za partnera nisam tražila istomišljenika, nego osobu koja misli svojom glavom. No i naš se život kao i život svih drugih parova najčešće svodi na mnogo prizemnije stvari, od raspodjele kućanskih poslova do brige oko djeteta.

Znači li njen izlazak na izbore trajniji politički angažman uz znanstvenu karijeru te planira li ostati u politici i ako ne bude dio idućeg saziva Sabora?

Ako mi građani daju povjerenje, a ja to povjerenje uspijem opravdati, onda mi, možda, predstoji aktivni politički angažman na dulje staze. No, ako se jedno od toga ne dogodi, onda treba biti pošten prema sebi i drugima te se vratiti svojoj struci. Sabor je ionako prepun ljudi koji zaljubljeni u svoju sliku ignoriraju volju birača te različitim predizbornim trgovinama kupuju svoje mandate jer nikako ne žele shvatiti da je njihovo političko vrijeme odavno prošlo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari