Pratite nas

Intervju

Bruna Esih: Ponosni smo što smo bili prevaga da se makne Tito

Objavljeno

na

Predsjednica stranke Neovisni za Hrvatsku govori o promjeni imena Trga maršala Tita, o tome je li je “pojeo” Hasanbegović, zašto je podržala Bandića i bi li ponovno pjevala s Goranom Barom u intervjuu za vecernji list kojeg prenosimo:

Bruna Esih, predsjednica stranke Neovisni za Hrvatsku (NHR), zajedno s tajnikom stranke Zlatkom Hasanbegovićem i ostalim članovima izborila je prvu pobjedu: naziv Trg maršala Tita promijenit će se u Trg Republike Hrvatske.

Promjena imena trga je manje-više gotova stvar?

Trgu još nije promijenjeno ime jer odluka koju je donio skupštinski Odbor za imenovanje naselja, trgova i ulica treba biti izglasana u Skupštini grada Zagreba i, kako stvari stoje, to će se dogoditi krajem kolovoza. Na toj će se sjednici dovršiti procedura. Znači, očekujemo 26 ruku zagrebačkih vijećnika za preimenovanje. Mi smo, kao što je poznato, tražili jamstvo da će se to dogoditi u obliku konkretnih 26 potpisa vijećnika HDZ-a i Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića uz, naravno, naše potpise. Na Zlatka Hasanbegovića, predsjednika Odbora za imenovanje naselja, trgova i ulica, i Tomislava Jonjića, povjesničara i odvjetnika te predsjednika skupštinskoga Kluba naše stranke, ujedno i člana toga odbora, iznimno sam ponosna jer su odigrali značajnu ulogu. Ni u jednom trenutku nismo preuzimali isključive zasluge da se to napokon dogodilo, ali je činjenica da smo se pojavili u ključnom trenutku i čvrstim stavom izravno utjecali u korist takve odluke. Naime, nas je na nedavnim lokalnim izborima u Skupštinu ušlo petero, a upravo toliko ruku bilo je potrebno za konstituiranje Gradske skupštine, odnosno za većinu od 26 vijećnika. Mi se u tom višedesetljetnom procesu vidimo malim, ali presudnim kamenčićem koji je donio prevagu u korist konačnog preimenovanja trga, na to s pravom možemo biti i jesmo iznimno ponosni. Ali, da nismo bili u spomenutoj poziciji da možemo izvršiti politički pritisak, do te odluke ne bi došlo.

Hasanbegović je htio udovoljiti Radi Borić kako bi se odgodila poznata sjednica Odbora. Da, svakako, ali nisu htjeli ili mogli članovi drugih stranaka.

Gospođa Borić je, kako je rekla, na sjednicu Odbora s godišnjeg odmora došla “kako ime toga trga ne bi šaptom palo”. I to je bilo njezino pravo, iako je bila u manjini, odnosno jedina koji je bila protiv odluke o preimenovanju. Gospoda Hasanbegović i Jonjić naše su stavove iznijeli stručno i artikulirano. Nije stvar u tome da imate samo inicijativu, već se treba znati čvrsto postaviti te jasno i suvereno baratati činjenicama.

Čudno je da su HDZ-ovci sada podigli ruke za promjenu imena Trga maršala Tita, a 27 godina su šutjeli?

Do moje kandidature za gradonačelnicu Zagreba i vrlo dobrih izbornih rezultata koji su potaknuli osnivanje naše stranke Neovisni za Hrvatsku nije se, nažalost, na političkoj sceni često moglo vidjeti da postoje oni koji nakon izbora provode ono što obećavaju u kampanji. Zbog medija koji su uporno inzistirali na pitanju Trga maršala Tita, a na koje sam se uvijek spremno i bez kalkulacija jasno izjašnjavala, proizveo se dojam da nam je to jedina točka programa, no to nije bilo točno. Pa i sada, iako smo preimenovanje trga bili istaknuli kao preduvjet za početak pregovora o sastavljanju skupštinske većine, postoji niz lokalnih i komunalnih tema koje smo na tim pregovorima otvorili i za koje ćemo se zalagati u budućem radu. Osim toga, suradnja koju smo započeli potpisivanjem zajedničkog sporazuma isključivo je programska, kako u sporazumu i jasno piše. I dok se programske točke toga sporazuma na boljitak Zagreba i Zagrepčana budu ispunjavale na primjeren, zakonit i stručan način, Neovisni za Hrvatsku bit će konstruktivan partner i pozitivan kritičar.

Što mislite o Bandiću?

Njega svi poznajemo kao pragmatičnog političara i vrlo spretnog čovjeka koji otvoreno kaže da je u svemu što radi i čime se bavi politika i da se on u skladu s tim mora odnositi prema ljudima i pojavama – nema tu romantike s njegove strane. To je legitimno sve dok je on legitimno izabran od građana grada Zagreba. Što se njegova stava o preimenovanju trga tiče, vjerujem da je postupao slično. No prelomio je u tom ključnom trenutku nešto što je do tada zvučalo praktički nemoguće. Naposljetku, što god da je do nje dovelo, njegovu odluku smatram povijesnom, a da me pritom njegovi motivi manje zanimaju. Bitan je rezultat, a on je, bez obzira na disonantne tonove marginalnih skupina, u korist ne samo Zagreba već čitave Hrvatske i rasterećujuće budućnosti svih njezinih građana, bez obzira na to s koje “strane” stajali. Upravo je ovo dokaz da je Neovisnima za Hrvatsku bitna budućnost naših građana, a da su oni koji u 21. stoljeću nariču za maršalom i Jugoslavijom zapeli u 1945.

U vrhu HDZ-a prigovaraju vam da ste se prodali Bandiću?

Ono što se pritom namjerno zaboravlja, pogotovo u HDZ-ovskim krugovima iz kojih sam imala prilike to čuti, jest činjenica da je HDZ također dionik tripartitnog sporazuma o kojemu smo pričali, štoviše, HDZ je već godinama ranije u Zagrebu bio partner Bandiću, ali ovo je prvi put da je potpisan sporazum o programskoj suradnji – i to na traženje upravo NHR-a. Poznato je i da nismo ucjenjivali tražeći sinekurice i fotelje. Naš je preduvjet za sjedanje za stol bio transparentan i jasan, njega se moglo, ali i nije moralo prihvatiti. U trenutku kada smo istaknuli svoj zahtjev nismo mogli znati kako će cijela ta priča s trgom završiti. Dakle, mogli smo glatko biti i odbijeni i danas biti u oporbi, ali mi bismo se i tada ponašali na isti način prema svim temama – i gradskim i ideološkim.

Bandić je, na kraju, dao novo ime trgu.

Njemu je očito bilo bitno da se trg zove Trg Republike Hrvatske, a s obzirom na to da je s nazivom izašao istom kada i s prihvaćanjem našeg zahtjeva i najavom o preimenovanju, nama je time napravio određeni ustupak. Na kraju, takav naziv trga nije bio naš odabir, ali to sada vidim manje bitnim. Mišljenja su podijeljena o preimenovanju trga. Branko Lustig, koji je preživio holokaust, povukao se, nije mogao, kako je rekao, protiv Tita, a vaši politički istomišljenici su za promjenu.

Zašto niste podržali Bandićevu ideju referenduma?

Referendum na lokalnoj razini ne bi polučio nikakav uspjeh jer je izlaznost mala. To bi bio gubitak vremena i novca. To je jedan od razloga zbog čega smo smatrali da je referendum nepotreban. Uostalom, nikada se zbog promjene imena ulice ili trga nije raspisivao referendum. O tome odlučuje Gradska skupština, odnosno kroz povijest ona politička opcija koja je na vlasti.

Lijevi aktivisti su, prosvjedujući, nosili parole “Vratite Istru i Dalmaciju”. Kako to komentirate?

Sve da je to baš tako jednostavno, pozivati se u 21. stoljeću na eventualne dobre strane nekoga tko je bio zločinac zaista je bespredmetno. Zna se da je Hrvatska demokratska država i da postoji jasna razdjelnica kada je to postala, koja je to godina. Dakle, stvaranje moderne, suverene hrvatske države i Domovinski rat temelji su na kojima moramo graditi svoje današnje politike. Treba napraviti jasnu pojmovnu i sadržajnu distinkciju između pojma jugoslavenstva i hrvatske države, između totalitarizma, koji god on bio, i demokracije. Na prosvjedima protiv promjene imena trga, sjetimo se, bile su jugoslavenska i sovjetska ikonografija. Iako se time manipulira, ovo ne spada u raspravu o antifašizmu i fašizmu, nego je rasprava o demokraciji i totalitarizmu.

Titoisti pripajanjem Dalmacije i Istre matici zemlji opravdavaju Titove zločine.

To je tek djelomično točna konstrukcija, ali poanta je u tome da matica na koju se pozivaju i koju spominjete nije hrvatska, nego jugoslavenska. Zanimljivo, taj je trg dobio ime maršala Tita 1946., dok je on bio živ i zdrav. Tako je sam sebi odabrao najljepši trg i dao mu svoje ime, a istodobno su se u to isto ime činili najveći zločini, masovne likvidacije, mesom neistomišljenika i njihovih bližnjih punile su se jame i protutenkovski rovovi. Ništa njega ne može ekskulpirati. Uostalom, kad bilo gdje u svijetu netko počini zločin i prijeti mu zatvor, pogotovo ako je ubio čovjeka, sudac ga ne pita što je do tada dobro učinio, nego zašto je počinio zločin. Sve što je Josip Broz za života moguće dobro napravio ne možemo tvrditi da ne bi napravio bilo tko drugi da je bio na njegovoj poziciji, ali ne bi baš svatko drugi naređivao i blagoslivljao masovne likvidacije. Čak i neke koji su do jučer bili najglasniji u obrani Tita ovaj put nismo čuli. Pratila sam i SDP kako se ponaša. Pojedinci su se pjenili, prijetili vraćanjem imena kad se jednom vrate na vlast, ali generalno je reakcija bila mlaka, što nas ne bi trebalo čuditi. Posve bi logičnim trebalo biti da 2017. i desetljeće od saborske deklaracije i europskih rezolucija protiv totalitarizma nitko ozbiljan ne bi htio danas-sutra participirati u vlasti na način da brani notornoga zločinca.

Koje su vaše sljedeće akcije?

Što se tiče Zagreba, u Skupštini smo dobili niz zanimljivih odbora. Neke stvari za nas su izazov jer se do sada profesionalno nismo time bavili, već smo promatrali kao građani. Ne treba se toga bojati, pogotovo zagrebačkih komunalnih tema. Nije to filigranski posao i nema otkrivanja tople vode. Unutar stranke inzistirat ćemo na poštenju i kvalitetnom stranačkom kadru koji svakim danom širimo kako bismo na lokalnoj i na nacionalnoj razini pokrili sve teme i probleme građana s kojima, prije svega, želimo ostati bliski. Odnarođenost – to je formula neuspjeha dosadašnjih elita, no nažalost ne na njihovu štetu, već štetu građana i državnih interesa. U Zagrebu, gdje činimo skupštinsku većinu, pod stalnim povećalom imat ćemo način trošenja gradskih sredstava. To je ono na što smo upozoravali i isticali u kampanji.

Stranka se zove prema vašim imenima Neovisni za Hrvatsku – Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović. Zašto?

U trenutku kada smo krenuli s registracijom stranke bili su vrlo izvjesni novi parlamentarni izbori. U tom trenutku bilo je upitno hoćemo li stići registrirati stranku te, čak i ako uspijemo, koliko će ime nove političke stranke javnosti stići biti prepoznatljivo. Poslužili smo se trikom s našim imenima u imenu stranke, nikako zbog taštine, već zbog prepoznatljivosti i ostvarivanja boljih rezultata. Nije valjda neskromno ustvrditi da su naša osobna imena i danas poznatija od imena Neovisni za Hrvatsku, što će i službeno biti ime stranke nakon sabora stranke koji će se održati u jesen.

Hasanbegović vas je, mogu se čuti komentari, “pojeo”. On je u prvom planu, a vi ste u njegovoj sjeni?

S tim osobno nemam problem. I sama, među ostalim, čujem takve stvari. Zlatko i ja se poznajemo dulje od 15 godina. Prijatelji smo i na potpuno različit način artikuliramo neke stvari, a da se pritom radi o istom sadržaju. Međutim, sada, kad je najaktualnija tema bila preimenovanje trga, je li sasvim prirodno da Zlatko Hasanbegović i Tomislav Jonjić, oba doktori povijesti koji su se dugi niz godina bavili tim temama, i koji su zbog istog razloga obojica članovi Odbora za imenovanje ulica, budu u prvom medijskom planu? Trudim se gledati tko je od nas bolji u onome što treba predstaviti i približiti javnosti. S druge strane, i statutarno se naše uloge razlikuju, ja sam predsjednica stranke i moram se brinuti praktički o cjelini i svakoj odluci od kojih većina javnosti nije dostupna, radilo se o opremanju stranačkih prostora, političkim pregovorima, osnivanju kluba ili izgradnji stranačke strukture. Zlatko je politički tajnik, a ujedno i glasnogovornik stranke – biti što bliži javnosti i jest njegova obveza. Ne osjećam se nimalo ugroženom i ne smatram se slabijom karikom. A drukčijih interpretacija našeg odnosa ili mene osobno uvijek će biti. Bože moj, to je politika.

U Saboru ste oporba HDZ-u, a svoje mandate možete zahvaliti upravo toj stranci, zar ne?

Da, naši su mandati proistekli s liste HDZ-a, tu činjenicu poštujem. Ni u jednom se trenu nismo na osobnoj razini zainatili i počeli postavljati kao oporba. Da je s druge strane bilo više sluha pa, rekla bih, i političke pameti, mogli smo i do sada biti dobri partneri HDZ-u u stvarima u kojima možemo naći prirodno suglasje i zajednički interes, a on može biti isključivo nacionalni interes. Što će biti u budućnosti, vidjet ćemo, ali dobre odnose, kad su mogući, nikad ne isključujem.

Prema istraživanjima agencija, vaša stranka ima jako loš rejting?

Nikad nisam vjerovala u ta istraživanja, ali se volim ponašati kao da jesu točna, pogotovo ako su loša za nas jer onda se zamislite sami nad sobom i kako raditi bolje. Međutim, poznati su mi način i metodologija rada većine tih agencija. Nažalost, to su najčešće plaćene ankete tako da se njima nema smisla previše zamarati. Koliko se sjećam, prema Ipsos Pulsu imamo 0,4 posto, a druga agencija, 2×1 komunikacije, istodobno nam daje 3,5 posto. Prvo i ne zvuči najbolje, a drugo je ohrabrujuće – kome vjerovati?

Kako gledate na lustraciju i otvaranje arhiva?

Što se tiče lustracije i otvaranja arhiva, to je istovjetno. Gdje god možemo rasvijetliti činjenice, to nazivamo lustracijom, rasvjetljenjem. Mislim da bi za cjelokupni hrvatski narod bilo ozdravljujuće i katarzično da svi prihvatimo znanstveno i stručno utvrđene činjenice.

Čuju se prigovori jer ste u mladosti pjevali s Goranom Barom, ljevičarom, a sada ste desničarka?

I u političkom, a kamoli u ovom smislu podjele na desno i lijevo su besmislene, a izvan naših granica u ozbiljnim političkim raspravama nepostojeće. Trebamo se sukobljavati oko programa i programskih točaka. Oko svjetonazorskih načela uvijek se vode rasprave, a za njih se kao ljudi moramo zalagati i izvan politike, kao što u skladu s njima odgajamo i svoju djecu, ali ne odgajamo ih da se zbog njih s nekim ne druže. Što se tiče pjevanja s Goranom Barom, upravo stoga nema u tome ničega spornoga. Takvi prigovori doista jesu malograđanski. Odgojena sam u Zagrebu, među ostalim bavila sam se i pjevanjem, moji su prijatelji sa svih „strana“, nikad na njih nisam gledala kao na lijeve ili desne, ali voljela sam u svemu znati tko su i da znaju tko sam ja i da to međusobno poštujemo.

Biste li opet pjevali s Barom?

Više ne pjevam, osim kuhajući. Ali, kao i u mladosti, ne bih imala problem s tim, a suradnju s njim pamtim kao ugodnu.

Europska unija sve se jače centralizira. Neke atribute državnosti u EU smo izgubili.

Iako tada kao stranka nismo postojali, i tada su pojedinci iz NHR-a izražavali određene sumnje. Ne zbog Europe kao zajednice, ali zajednice neovisnih država, nego upravo zbog centralizacije. Ulazeći u EU, sve smo shvatili vrlo pojednostavljeno. Unija je postala naš cilj, ali nikada nije postala sredstvo s pomoću kojega je lakše definirati i ostvariti svoje nacionalne interese. Ali ono što jesmo preuzeli s ulaskom u EU jesu mnoge odgovornosti. Mi smo se danas sveli na to da ispunjavamo ono što se od nas traži, želimo se svidjeti, ali veliku korist za sebe same nismo si znali priskrbiti. U EU postoje različite struje i stalne su promjene otkad smo u njega ušli, ali Hrvatska na to nije nikada imala odgovor, guramo se u tzv. mainstream koji to nije i govorimo o transformativnim procesima koji su tek jezično pokriće za nešto što je već dugo na snazi, dok volje za pravu transformaciju nema. Po mom skromnom mišljenju, Hrvatska se u vanjskoj politici ne snalazi najbolje, što ne čudi jer je većina naših diplomatskih kadrova školovana za vođenje politike u državi koja je mogla biti i zvati se kako god, ne nužno Hrvatska. Trenutno je pak NHR možda najbliskiji pogledima predsjednice Republike Hrvatske, u smislu naše pripadnosti srednjoeuropskom krugu.

Ako se nastavi centralizacija EU na štetu suverenosti, je li u budućnosti moguć “Croexit”?

Ne znam što će biti u budućnosti, ali “Croexit”, kako ga vi nazivate, za sada nije izgledan.

Podržavate, dakle, inicijativu Tri mora predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koju podržava i SAD?

Apsolutno, kao ravnotežu ne samo Bruxellesu nego i politici Njemačke koja ponovno gura Hrvatsku u balkanske integracije. Mi smo prošli trnovit put da se izvučemo iz balkanskih asocijacija, a za vrijeme Domovinskog rata to smo i krvlju platili. Nakon 27 godina samostalnosti trebali bismo se pozivati na one koji su to odavno bili shvatili, ne samo na Starčevića koji, uz predsjednika Tuđmana, čini temelje političke paradigme NHR-a, nego i na Vladu Gotovca. Nije li Gotovac rekao da Hrvatska mora biti mjera svakog koraka koji činimo? Onda nam u tom smislu europska integracija ne bi trebala predstavljati nikakav problem, još manje opasnost.

Jeste li euroskeptik?

Nisam ako, ponavljam, gledam EU kao zajednicu slobodnih nacionalnih država. Moj pogled na Europu i ono o čemu Hrvatska treba voditi brigu svodi se na te ključne riječi – biti slobodna i ni o kome ovisna država u zajednici istih.

Mediji vrh vaše stranke, konkretno vas i Hasanbegovića, prikazuju kao ekstremiste?

Jednostavno – mi to nismo. Ali ako se nešto ponovi tisuću puta, a nema nikakvih dokaza za to, onda je to proizvodnja izmišljenih neprijatelja kako bi onaj koji takvu sliku proizvodi dobio smisao postojanja. Mi smo odgovorna, slobodarska, nacionalno svjesna stranka i ne vidim da bi to ijednog dobronamjernog žitelja Hrvatske moglo ugrožavati… Uostalom, živimo u demokraciji i onaj komu smeta NHR može slobodno i dalje posjećivati tribine u Srbu i tamo se osjećati svoj među svojima. Ili pisati pamflete u Novostima gdje nas vole etiketirati kao „naci-kartel“ i sl., i to sve o trošku države u kojoj se, tomu unatoč, osjećaju ugroženima. A ta stalna ugroženost uvijek urodi plodom pa se iz godine u godinu obilato nađe novih proračunskih sredstava…

Kako komentirate nedavnu izjavu Milorada Pupovca, u povodu godišnjice ustanka u Srbu, da je 1941. „bilo i grešaka“?

Kada gospodin Pupovac govori o srpskim zločinima, onda on to naziva pogreškama, a kada se te „pogreške“ pripisuju hrvatskom narodu, onda ih uvijek i isključivo naziva genocidom i programom. Naravno, te laži su nametnule breme kolektivne krivnje koja se konstantno nameće hrvatskom narodu. Za Srb mogu reći da se ono što je tamo 1941. započelo nastavilo 1991., dakle na istom mjestu i s istim metodama – zločinima.

To se u vrijeme Jugoslavije zvalo Dan ustanka naroda Hrvatske.

Nije tu bilo nikakvog ustanka, nego je to bio progon nesrpskog stanovništva. Na žalost, protjerani se nikad nisu vratili na svoja ognjišta, a oni koji su uspjeli preživjeti skrasili su se većinom u bjelovarskom kraju i do dana današnjega nisu dobili povrat svoje preotete imovine. Pitali ste me za lustraciju, rasvjetljenje. Evo, o događajima u Srbu 1941. zna se sve, događaji su potpuno rekonstruirani, rasvijetljeni i struka o tome nema nimalo dilema, ali činjenice se prešućuju i apsolutno ne uvažavaju. Pupovac i društvo nedolazak predsjednice i državnog vrha u Srb nazivaju sramotnim bojkotom. Nije to nikakav bojkot, to je najmanje što prozvani trebaju napraviti – ne postoji nikakva državnička obveza tamo otići niti je to državni praznik u Republici Hrvatskoj.

vecernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari