Pratite nas

Intervju

Bruna Esih: Uvijek sam bila uz narod i njegov glas bila je i ostat će moja jedina životna i politička smjernica

Objavljeno

na

Razgovor s Brunom Esih, saborskom zastupnicom i kandidatkinjom za gradonačelnicu Zagreba

Poštovana gospođo Esih, koji su Vas razlozi potaknuli da se kandidirate za gradonačelnicu Zagreba?

Teško je sve razloge za kandidaturu sažeti u nekoliko rečenica. Ta odluka nije rezultat jednoga trenutka, već višemjesečnih razmišljanja, konzultacija i analiza nakon kojih se kandidatura učinila sasvim logičnim nastavkom moga djelovanja. Građani Zagreba dosad su na izbore izlazili gotovo prisiljeni birati kandidate s iste liste, a i u ovom izbornom trenutku i sa sadašnjim kandidatima ta se činjenica nije promijenila. Svojom kandidaturom nudim građanima nov i jasan izbor, a ujedno i političku i građansku poruku onima koji su već puno ranije u tom smjeru trebali djelovati.

Uz Vas u utrci su aktualni gradonačelnik Milan Bandić, njegova bivša zamjenica Sandra Švaljek, bivša njegova pročelnica Anka Mrak Taritaš i HDZ-ov Drago Prgomet. Kad govorimo o Vašim protukandidatima neki analitičari tvrde kako se tu zapravo radi o dijelovima iste mreže kad su Bandić, Švaljek i Taritaš, a da je Drago Prgomet kao i neki njegovi prethodnici kandidiran kako bi izgubio. Kako komentirate Vaše protukandidate i po čemu se od njih razlikujete?

Upravo tako. Gotovo svi kandidati izdanci su iste političke obitelji u Zagrebu, a predstavljaju se i izlaze odvojeno samo zbog visokih ambicija, stranačkih apetita ili, sasvim suprotno od toga, običnog političkog folklora. Nažalost, ni HDZ u proteklih sedamnaest godina nije činio gotovo ništa kako bi se u Zagrebu nametnuo kao ozbiljan politički čimbenik, dapače prihvatili su Bandića kao svojeg kandidata, a tomu zorno svjedoče rezultati proteklih izbora u Zagrebu, ali i nedavnih događanja u zagrebačkoj Skupštini.

Gospodin Prgomet legitiman je odabir HDZ-ova predsjednika i ja ne osjećam potrebu komentirati njegov politički put ili motive onih koji su ga istaknuli za kandidata. U politici, koja je uvijek legitimirana na izborima, najbitnije je što će reći birači i jedino toga se držim. Rekla bih da se razlikujem od većine po tome što vjerodostojno zastupam političke vrijednosti jednog velikog dijela biračkog puka, a k tome neadekvatno zastupljenog gotovo dva desetljeća.

Koje su temeljne odrednice Vašega programa za Grad Zagreb? Ili, drugim riječima, kako će izgledati glavni grad Hrvatske ako Vi postanete njegova gradonačelnica?

U tom slučaju grad Zagreb bit će grad koji svojim primjerom potiče zdravu upravljačku atmosferu i visoku razinu političke kulture. Prije svega, Zagreb će svojim građanima položiti račun za svaku kunu, a na osnovi temeljite revizije gradskih rashoda donijeti cjelovitu strategiju razvitka po svim ključnim pitanjima – gospodarskog i demografskog razvitka, kulture i kulturne svakodnevnice, prostornog planiranja i komunalne infrastrukture. U mojoj kampanji ne ćete slušati bajke o desetcima grandioznih mostova, svemirskih bolnica, željezničkih prugi, nadzemnih ili podzemnih i slično, iako je jasno da bi takav Zagreb u budućnosti željeli svi.

Ali, kreće se od sadašnjeg trenutka koji je nezavidan, a takav je zbog višedesetljetnog klijentelističkog pogodovanja, koruptivnih obrazaca ponašanja i, jasno je, gotovo drskog zanemarivanja glavnoga grada Hrvatske od državnih vlasti. Rješenja koja ću predlagati bit će realna, smjesta primjenjiva i financijski održiva. Sve ostalo smatram podcjenjivanjem biračke pameti. Moj program, ukratko, počiva na četiri načina djelovanja: zakonito, stručno, racionalno i nacionalno.

Možete li nam otkriti tko će sve biti na Vašoj listi?

Čak i kandidati koji su već gotovo godinu dana u predizbornoj utrci, svoje nam liste još nisu dali na uvid. Kandidate na svojoj nezavisnoj građanskoj listi uskoro ću predstaviti javnosti, dakako najkasnije do nadnevka službenog početka izbornog procesa. Svi oni bit će odabrani po neupitnim kriterijima stručnosti i etičnosti i, poput mene same, predstavljat će izvansistemsku priču i priču bez prethodnih repova, što je bitno kako bi i lista zadobila povjerenje građana. Upozoravam na tu činjenicu, jer ako osvojim respektabilan rezultat kao kandidatkinja za gradonačelnicu, a lista ne uspije prijeći izborni prag od 5%, moji birači ne će moći imati svoje predstavnike u Skupštini Grada.

Nakon što ste najavili kandidaturu automatski je krenula medijska kampanja protiv Vas. Očekujete li žestoke napade u naredna dva mjeseca?

Očekujem, naravno, i puno žešće nego što su bili i do sada. Razvidno je da me pojedini mediji žele prikazati isključivo kao polupismenog borca protiv komunizma i otkapača kostiju i, kao takvu, ograničenog opsega djelovanja. U ovim lokalnim izborima, jasno je, ne ću potencirati takve teme. Ne zato što ih se stidim, na svoje sam dosadašnje djelovanje iznimno ponosna, nego zato što je moj stav o tim i takvim temama poznat i nepromjenjiv, dakle, vjerodostojan.

Isto tako, uvjerena sam da će javnost smjesta znati prepoznati rukopis tih napada i zaključiti kako se radi o slabostima, strahu i osjećaju ugroženosti napadača. Opravdano, dodala bih. U tom smislu za njih imam samo jednu poruku: ne ću se dati poljuljati i zaplašiti, idem dalje s ljudima koji su dio ove sasvim nove i ničim okaljane priče, vođena srcem i dostojanstveno.

U emisiji „Bujica“ rekli ste da je Vaše geslo „S narodom, a ne s elitama“. Što pod time mislite?

Uvijek sam bila uz narod i njegov glas bila je i ostat će moja jedina životna i politička smjernica. Ljudima je dosta toga da ih se uoči izbora kupuje, a prodaje smjesta nakon što kampanje i izbori prođu. Stoga sam na proteklim parlamentarnim izborima i ustrajala u tome da ostanem nezavisna kandidatkinja. Moje stranačko povjerenje može zadobiti samo onaj tko iskreno uvažava volju birača koja ga je na vlast dovela. Hrvatskom, jednako kao i ostatkom svijeta, upravljaju odnarođene elite, i ne samo političke. Slobodarska svijest, za koju tvrdim da je još živa u hrvatskom narodu, ne priznaje stranačke ili bilo kakve stege koja ne bi jasno i isključivo bila usmjerena na dobro države i naroda.

U istoj emisiji rekli ste i da ste osjećate kao dio autentična Tuđmanova HDZ-a, neovisno o tome što niste član Stranke.

Kad sam to rekla, jasno je, nisam govorila o svom sudjelovanju u spomenutom političkom i društvenom trenutku. Govorila sam o sadržaju i o trajnom djelovanju u skladu sa suverenističkom politikom prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana. U posljednjih 17 godina, usudila bih se reći, brojni su i istaknuti članovi HDZ-a koji ni po čemu nisu djelovali tako. Nikako se ne smatram jedinom, ali osjećam se svakako jednom od predstavnika autentične nacionalne misli dr. Franje Tuđmana. Onima koji uporno spominju članstvo u HDZ-u kao preduvjet za takvo izjašnjavanje, odnosno kao relevantnu mjenicu za Tuđmanovu politiku, postavila bih pitanje: misle li da bi dr. Franjo Tuđman podupirao politiku koju oni sami provode, bez obzira na vlasništvo članske iskaznice.

Nedavno je osnovana tzv. Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Kako – kao osoba koja se je stručno bavila ovom problematikom – komentirate njegov sastav i perspektive?

Jedini relevantan kompromis po tom pitanju već je postignut 2006. godine donošenjem saborske Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj. Nakon toga ne postoji potreba za ad hoc povjerenstvima koja bi poslužila za dodatna usuglašavanja stavova i kompromise, već za jasnom političkom voljom i odlukama. S obzirom da mi uistinu nije jasna motivacija za osnivanjem Povjerenstva i njegova stvarna svrha, ne mogu komentirati niti njegovu perspektivu, bar ne onu koja bi se meni činila logična. Slijedom toga, sastav Povjerenstva meni osobno čini se nebitan.

Kako procjenjujte Vaše izborne izglede i može li dobar rezultat možda biti stimulans za neko novo političko organiziranje?

Teško mi je govoriti o tome što se može dogoditi za dva, tri ili više mjeseci. No, uvjerena sam da imamo izvrsne izglede, govoreći o sebi i o neovisnoj listi koju ću nositi. Kad nakon izbora budemo imali rezultate, odnosno stvarne pokazatelje volje birača, možda ćemo biti bliži odgovoru na pitanje koje ste mi postavili. Ništa nije unaprijed zadano, niti isključeno.

U Europi, a vidimo i u SAD-u, sve više jačaju snage koje idu protiv establishmenta i koja se zalažu za jačanje nacionalnih država. Možemo li nešto slično očekivati i u Hrvatskoj?

Mi smo u Hrvatskoj najbolji primjer – na takvim vrijednostima i uz žrtvu hrvatskih branitelja stvorili smo samostalnu državu. Vjerujem da i danas postoje te snage, ali od Domovinskog rata nisu bile homogene. Njeguje li Hrvatska uistinu demokratsko višestranačje, mislim da je realno očekivati i takve društveno-političke opcije.

Vezano uz pitanje o narodu i elitama, mnogi obični ljudi iz naroda koje svakodnevno susrećemo digli su ruke od sadašnjih političkih elita. Treba li Hrvatskoj i svojevrsna generacijska smjena odnosno ulazak u politiku mladih ljudi koji su intelektualno sazreli u demokratskome sustavu?

Današnji sustav vrijednosti, bez obzira na demokratsko uređenje, nažalost nije jamstvo zdravih i zrelih stavova. Obitelj smatram temeljnom društvenom jedinicom u kojoj se, pored ostalog, stječu i temelji svakog budućeg vrjednovanja i oblikovanja stavova. U tom smislu poznajem vrlo velik broj krasno odgojenih i nacionalno odgovornih umirovljenika, a jednako toliko i neodgojenih te indoktriniranih studenata. Mislim, dakle, da godine nisu pravilo.

Ipak, na ove lokalne izbore izlazi generacija rođena 1999. godine, i to jasno govori da sa svakim novim izbornim ciklusom možemo očekivati udaljavanje od onoga što se nama u istim godinama činilo važnim. To ne mora biti loše i manje vrijedno, već naprotiv. Na nama „odraslijima“ zadatak je da osluškujemo taj vremenski trenutak i ispravno ga usmjeravamo.

Razgovarao: Davor Dijanović za hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju sa akademikom Stjepanom Damjanovićem: Uspjesi, ostvarenja i teškoće unutar Matice hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

akademik S. Damjanović

Kada običan čovjek razmišlja o akademicima, tada mu se čini da su to „ možda ljudi puni sebe“, svog ega zbog svojih sposobnosti. Međutim ima sasvim jednostavnih, pristupačnih akademika koji vrlo dobro komuniciraju sa svima. Jedan od takvih akademika je umirovljeni sveučilišni profesor dr. Stjepan Damjanović. Sreli smo se u MH, u Zaprešiću, prigodom sjećanja na sada već nažalost pokojnog akademika Marka Samardžiju. Tom je prilikom svaki sudionik spomena na akademika Marka Samardžiju mogao saznati sve o velikom opusu njegova kulturnog djelovanja. Nakon skupa u MH Zaprešić, zamolio sam akademika Stjepana Damjanović za razgovor, piše Vladimir Trkmić,

Vi ste gospodine Stjepane umirovljeni sveučilišni profesor i akademik. Recite nam nešto o svom profesorskom djelovanju? Jeste li zadovoljni otišli u mirovinu, ili mislite da ste još ponešto mogli ostvariti?

Cijeli radni vijek proveo sam na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. I Katedra i Odsjek mijenjali su za mojega radnoga vrijeme ime, a sada se ovako zovu.  Predavao sam staro (crkveno) slavenski jezik i hrvatski jezik u srednjem vijeku. Znanstveno sam se najviše bavio hrvatskim glagoljaštvom i to najviše s jezikoslovnoga gledišta, zatim poviješću slavistike i kroatistike, a povremeno i drugim temama, posebice poviješću hrvatskoga jezika.

Ima jedna izreka koja nerijetko zvuči kao otrcana fraza: «Uvijek se može bolje».  Kada sam bio mlad, imao sam neke planove. Neki su se ostvarili, neki se nisu ostvarili: pokazalo se da sam, kao i drugi ljudi, kadšto precijenio svoje mogućnosti, kadšto nisam bio dovoljno svjestan složenosti posla koji sam htio obaviti. Ipak, ne žalim ni za čim.  Živimo jedni uz druge, svakom je Bog dao neke darove, treba ih iskoristiti i obogatiti ljude uza se, kao što i oni svojim darovima obogaćuju moj život.

Vi ste akademik. Što to zapravo znači biti akademik? Kako se postaje akademik?

Mnoge države imaju Akademiju znanosti i umjetnosti. S jedne strane žele odati priznanje  svojim istaknutim znanstvenicima i umjetnicima, s druge strane žele imati autoritativnu ustanovu koja može poticati i usmjeravati znanstveni i umjetnički rad. Akademici bi dakle trebali postajati oni koji su se u nekoj znanstvenoj disciplini ili u nekoj grani umjetnosti  osobito istakli. U različitim zemljama takve su ustanove različito organizirane. Današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima devet razreda, organizirana je po strukama. Važeći propisi nalažu da ni u jednom trenutku  ne može biti više od  160  tzv. pravih članova (obično ih ima oko 140). Da biste postali akademikom, mora Vas predložiti jedan od Akademijinih razreda ili neka znanstvena ustanova izvan Akademije (sveučilišta, fakulteti, instituti). Slijedi proces (izvješća, glasovanja) u  razredu za koji ste predloženi, a završnu riječ ima Akademijina glavna skupština koja svake druge godine (obično u svibnju) bira nove članove.  Na njoj imaju pravo glasa svi pravi članovi Akademije. Osim pravih postoje tzv. članovi suradnici (u pravilu mlađe osobe za koje se očekuje da u dogledno vrijeme postanu pravi članovi, što se kadšto dogodi, kadšto ne) i dopisni članovi (u pravilu strani državljani).

Često znadem čuti kada su u pitanju neki veći problemi unutar hrvatskog društva da kažu: „Svi šute, nitko ne progovara, pa i akademici šute“. Smatrate li da bi akademici, barem pojedini, trebali biti više prisutni u javnom životu i svakodnevnim problemima unutar hrvatskog društva?

Kada sam od 2014. do 2018. obnašao dužnost predsjednika Matice hrvatske, često su me pitali, ne samo bi li akademici, nego bi li intelektualci uopće trebali češće nastupati u javnosti i izricati svoja mišljenja o najvažnijim problemima koji tište Narod i Državu. Može se reći da bi bilo dobro da više intelektualaca, da više akademika sudjeluje primjetljivije u javnim raspravama.  Osobno mislim da je kad smo ostvarili svoju državu, nastao stanoviti zastoj u tom smislu. Svoju smo državu doživljavali kao nešto krhko i bojali smo se da  prilike u njoj ne pogoršamo kakvim prejakim istupom, kakvom žešćom kritikom. Tako smo propuštali kritizirati očite i velike slabosti. Čak se mogla čuti  rečenica: «On nije dobar čovjek, ali je dobar Hrvat» koja je pokazivala da ljudi  ne znaju što govore. Šutjelo se i iz drugih razloga: dodvoravanja moćnima, osobne koristi . . . No uvijek je ipak bilo onih koji su govorili otvoreno i hrabro, ali pitanje je tko ih čuje/čta. Ne smijete od ustanova i istaknutih pojedinaca očekivati da Vam svako malo pošalju u Vaš poštanski sandučić  mišljenje o nekom problemu, morate se potruditi da nešto pratite, pročitate.

Matica Hrvatska je jedna od najčasnijih ustanova u hrvatskom narodu. Njezino djelovanje je najčasniji put hrvatskih težnja u kulturi, znanosti, književnosti i svim drugim područjima života Hrvata u prošlosti i sadašnjosti. Možemo li biti ponosni na Maticu Hrvatsku?

Bez svake sumnje možemo biti ponosni na ukupnu povijest Matice hrvatske. To naravno ne znači da nije bilo i da nema pogrešaka u njezinu djelovanju., da nema zastoja u radu.   Ništa ljudsko nije savršeno. Matica je u našoj povijesti preuzimala često uloge koje kulturnoj ustanovi ne pripadaju, ali nismo imali državu i potrebne institucije pa je  Matica nastojala taj manjak nadomjestiti i činila je to s puno uspjeha.  Kad smo ostvarili svoju državu, počele su diskusije o tome što bi sada trebala raditi Matica i te su diskusije prisutne u nekom obliku i danas. Ali kad uzmete u ruke «Vijenac», «Kolo», «Hrvatsku reviju «, kad uzmete u ruke desetke časopisa i novina koje Matica izdaje izvan Zagreba u svojim ograncima, kad uzmete u obzir da npr. zadnjih godina Matičina središnjica i njezini ogranci izdaju godišnje više od 200 knjiga, da organiziraju bezbrojne kulturne događaje, jasno je da je i danas dobrodošla i da radi dobro. A prijedlozi kako da radi bolje, uvijek su dobrodošli, osobito kad vode računa o realnim mogućnostima.

Čini mi se da bi list MH „ Vijenac“ mogao biti opsegom tema još raznolikiji. Ima li šanse da „ Vijenac“ postane još bolji. Sa više stranica, više tema iz kulturnog života Hrvata u domovini i inozemstvu?

«Vijenac» je osobita Matičina vrijednost i stoga se stalno raspravlja o tome kako da bude bolji. U  tome nema pune suglasnosti. Često se npr. urednicima i uredništvima prigovara da bi trebalo biti više sadržaja o Matičinim ograncima (ima ih 90- ak  u Hrvatsko i 30 – ak izvan Hrvatske), mnogi nisu zadovoljni kad im «Vijenac» ne objavi tekst (najčešće neki prikaz ili neku recenziju). Nikada novine koje do sebe drže i čuvaju razinu ne mogu sve objaviti, ali siguran sam da bi «Vijenčevi» urednici rado objavili više no što objavljuju kad  bi više stranica imali na raspolaganju , a to znači – trebalo bi više novca. Trebala bi nam nešto bogatija Matica hrvatska.

Uvijek me zanimalo kako se MH kroz povijest održala kao neutralna, apolitična ustanova koja nije nikada zastupala interese i ciljeve samo neke od političkih stranaka.

Matica je bila u prošlosti najvažnija kulturna ustanova nesamostalnoga naroda, naroda koji je uvijek bio podređen nekomu i to je samo po sebi hrvatske intelektualce navodilo na ono bitno: hoćemo svoj jezik, hoćemo svoju kulturu, hoćemo – ako je ikako moguće – svoju državu. Svi su se okupljali oko tih velikih ciljeva. Pokušaja snažnijih hrvatskih političkih stranaka da  Maticu učine svojom filijalom bilo je, ali nisu uspjeli jer su u Matici uvijek prevladavali oni koji su znali da bi  opredjeljivanje za konkretnu političku opciju  bilo za Maticu kobno.  Sužavalo bi njezinu bazu i prostor njezina djelovanja. Ona može i treba reagirati na društvene  probleme od nacionalnoga značenja, mora uvijek biti za Hrvatsku, a ne za neko političko usmjerenje, ali ona se ne treba miješati u međustranačka prepucavanja i njihovu borbu za vlast.

Ima li MH dovoljno zaposlenika, dovoljno entuzijasta koji pišu, stvaraju? Koji su zapravo problemi MH sa samofinanciranjem, entuzijazmom?

Važno bi bilo da se dogovorimo na najvišoj razini kakvu Maticu hoćemo. Jesmo li  za  skromnu ustanovu koja ima veliku povijest ali u našoj suvremenosti malo znači ili hoćemo snažnu ustanovu koja okuplja intelektualce i umjetnike kojima nacionalni identitet nije prazna fraza, koja ima ozbiljne programe. Ako hoćemo ovo drugo, jasno je da se to ne može samo entuzijazmom, mora se osjetiti snažnija podrška Države nego li  je sadašnja.  Danas je u središnjici Matice hrvatske zaposleno tridesetak ljudi, a samo rijetki ogranci imaju po  jednu profesionalnu osobu. To je premalo. Godišnje Matica dobije iz državnoga proračuna 5 milijuna kuna, a to je dovoljno za plaće uposlenih, za vodu i struju. Matica se natječe za sredstva za programe, skupi izvjesna sredstva i od članarine svojih članova, ali Matičini prihodi nikada ne prelaze deset milijuna godišnje. Ali kažem: sve ovisi o stavovima i dogovorima. Nekome te cifre izgledaju velike, ali ako hoćemo snažnu nacionalnu kulturnu ustanovu, to nisu dovoljna sredstva.  Matičina su velika snaga  ljudi koji se  okupljaju oko njezinih programa i često besplatno oblikuju dobre sadržaje. I danas ih je mnogo.

U europskim zemljama postoje ustanove slične MH. Kako se te ustanove financiraju? Jesu li one u nekom smislu „ moćnije“ od MH? Tu mislim na izdavaštvo, financijsku podlogu, broj zaposlenih, broja članova tih ustanova?

Mnoge zemlje imaju neku nacionalnu kulturnu ustanovu: neke daju prednost promidžbi svoje kulture u inozemstvu, neke pokušavaju utjecati na kulturu u svojoj zemlji, neke i jedno i drugo. Matice su posebnost slavenskoga svijeta i dulju povijest imaju četiri: Matica slovačka, Matica slovenska, Matica srpska i Matica hrvatska.  Borba za to da vlastiti jezik bude službeni u zemlji bila je u temelju svake od njih, ali se prilično razlikuju i njihove povijesti i njihove  sadašnjosti. Npr. naša je specifična po ograncima i velikom broju članova, slovačka je znala imati stotine pa i tisuće zaposlenih jer je njihova Matica radila  ono što radi naša, ali je dugo radila i ono što u nas radi Akademija i neke druge ustanove. Razlikuju se po opsegu posla, ali svima im je očuvanje narodne posebnosti, jačanje nacionalnoga identiteta  u prvom planu.

Što bi vi profesore Stjepane izdvojili kao velika ostvarenja MH od demokratskih promjena u Hrvatskoj do danas?

Matica je kroz svoju povijest izdavala puno knjiga, ali malo ljudi zna da je od demokratskih promjena Matica  izdala više naslova nego u cijeloj prethodnoj svojoj dugoj povijesti! «Vijenac», «Kolo» , «Hrvatska revija», Pet stoljeća hrvatske književnosti» i «Stoljeća hrvatske književnosti», druge sjajne Matičine biblioteke iz prošlosti i sadašnjosti,  povjesnice hrvatskoga naroda, povijesti književnosti, filozofske hrestomatije, izvanredni prevoditeljski dosezi i mnogo toga drugoga nudila je i nudi Matica hrvatska. Nudila je to ne samo u Zagrebu, nego na stotinu i više mjesta  gdje djeluju njezini ogranci. I ne zaboravimo: ima puno malih mjesta u Hrvatskoj gdje se u kulturnom smislu ne bi događala gotovo ništa da nema Matice hrvatske..

 Imate li neki savjet za one koji su entuzijasti, koji žele pomoći MH da ona bude još bolja, još utjecajnija, još uspješnija u izdavaštvu i općenito kao jedna od najčasnijih ustanova u Hrvatskoj? 

Mi smo narod koji voli pretjerivati u pohvalama i pokudama. Svatko tko je malo dulje obnašao kakvu zahtjevniju dužnost u Matici hrvatskoj sto put je doživio da mu netko govori što je sve Matica trebala a nije učinila, što je krivo učinila, što hitno treba učiniti, ali na pitanje tko bi trebao napraviti neučinjeno, u koje vrijeme za koje novce, odgovora nije bilo. Dobro je konstruktivno kritizirati i konstruktivno predlagati. Planovi ne smiju biti popisi želja nego što ambiciozniji  popisi onoga što je moguće učiniti. Svatko bi sam morao sebe pitati što može učiniti za Maticu. I to ponuditi. Nije dobar ni pesimističan stav najčešće izražen rečenicom «A što ja tu mogu?!» Svatko nešto može i to što može treba učiniti.  Darujmo jedni drugima svoje darovitosti, radujmo se darovitosti čovjeka kraj sebe, radimo za boljitak svojih novih naraštaja.

Razgovarao Vladimir Trkmić
Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Objavljeno

na

Objavio

EKSKLUZIVNO – Prof. dr. sc. Pavo Barišić, dekan Fakulteta hrvatskih studija, nakon što je Visoki trgovački sud u Zagrebu odbio žalbu ministrice Divjak protiv upisa Fakulteta u Sudski registar

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Gospodine dekane, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudio je kako je žalba ministrice Blaženke Divjak protiv upisa Fakulteta hrvatskih studija u sudski registar neosnovana. Time je Rješenje o upisu javne ustanove Fakulteta postalo pravomoćno, a pravna osobnost Fakulteta neprijeporna.

Mi smo s velikim odobravanjem i olakšanjem dočekali konačnu potvrdu Visokoga trgovačkog suda. Sudsko Rješenje stavilo je točku na „i“ u, nadam se, posljednjem postupku osporavanja. To nije jedini napadaj kojim se pokušavalo Fakultet hrvatskih studija osporiti ili zaustaviti, nego je samo jedan u nizu sličnih pokušaja.

Ovim pravorijekom zapravo je otklonjen zadnji prigovor. Fakultet, njegovi studenti, njegovi zaposlenici i svi koji pozitivno podupiru njegovu djelatnost time su doživjeli svojevrsnu zadovoljštinu, a sve nas koji se pouzdajemo u pravnu državu to doista ispunjava radošću. Fakultet napokon može neometano nastaviti svoje djelovanje. Djelatnost Fakulteta na području visoke naobrazbe i znanosti toliko je dragocjena da zaslužuje potporu, a ne zaprjeke. Začudno je što neosnovani žalbeni prigovori dolaze od onih instancija koje su dužne podupirati djelatnosti Fakulteta.

U pitanju je proučavanje i nastava u području koje se odnosi na kulturološki profil i identitet Republike Hrvatske, hrvatskoga naroda, kako u domovini tako i iseljene Hrvatske. Zanimljivo je primijetiti kako su naši ljudi, osobito u iseljeništvu, izrazili čvrstu potporu i javno reagirali na očitu nepravdu. Mislim ipak da svi skupa imamo razloga optimistično gledati prema naprijed. Nadam se da će Fakultet uz najširu potporu još više unaprijediti svoju djelatnost.

Fakultet hrvatskih studija razvija se i postoji gotovo koliko i hrvatska država. On je odraz njezinih težnji i potreba. Usmjeren je na dobrobit hrvatskoga stanovništva, hrvatskoga naroda i hrvatskoga iseljeništva. Stoga je potpuno nepojmljivo i nečuveno da se tijela državne vlasti prema njemu ponašaju neprijateljski, kao što smo imali prigodu svjedočiti. Umjesto da Fakultetu pružaju potporu, da podupiru njegove programe i djelovanje, da izvlače korist od onoga zašto ovakva identitetska ustanova postoji, neki ga zapravo opstruiraju. Stoga, treba ustvrditi kako je to bilo nevjerojatno, besprimjerno ponašanje i nadati se da je to prošlost.

Želimo staviti točku na ono što je bilo te krenuti naprijed, prihvatiti se posla visokoga obrazovanja i znanosti. Neka se ono što je bilo više ne ponovi. Fakultet mogu napadati oni koji su protiv onoga zašto on postoji, ali ne i oni zbog kojih postoji. Današnja izjava ministrice Divjak da se sad može osnivati bilo koji fakultet bez ikakve kontrole države pokazuje kako ona isključivo sebe poistovjećuje s državom. Pa zar državu ne čine i tijela sveučilišta, i sudbena vlast koja je provjeravala valjanost prijave o upisu u registar ustanova, i Sabor koji određuje proračun sveučilištima i Vlada? Čini se da ministrici nije mjerodavan zakon prema kojemu je postupao Visoki trgovački sud nego je samo ona mjerilo zakonitosti. Za pravnu državu nije dobro kada se čelnik resora izvršne vlasti želi staviti iznad zakona i samovoljno arbitrirati.

Vidljivo je kako je nanesena šteta Fakultetu i studentima. Pisalo se svašta. Unošena je pomutnja. Može li se na ovakav način ponašati ministrica znanosti i obrazovanja jedne ozbiljne države?

Zanimljivo je u povodu ovoga vašega pitanja baciti pogled kako sam kao ministar znanosti i obrazovanja 2017. godine, upravo prema ustanovi Hrvatskih studija, na kojoj tada nisam bio ni zaposlen niti imao nekakav neposredan utjecaj, podupirao autonomiju Sveučilišta. A tadašnja zaposlenica Sveučilišta, profesorica Blaženka Divjak, sadašnja ministrica, u svojemu intervjuu u Jutarnjem listu, 28. ožujka 2017. godine dovodila je u pitanje pravo sveučilišnih tijela na autonomno ustrojavanje.

Smatram kako je doista nerazumljivo, ako se čelnici izvršne vlasti tako odnose prema sveučilišnoj ustanovi. Zbog bezrazložnih osporavanja Fakulteta tijekom siječnja nešto je niži interes maturanata za studiranje na Fakultetu hrvatskih studija nego lani. Tako je određena šteta nesumnjivo počinjena. No ipak se nadamo kako ćemo ovim konačnim otklanjanjem prigovora i potvrdom zakonitosti osnivanja ustanove uspjeti, ne samo vratiti zanimanje, nego da ćemo još više dobiti poticaja u daljnjem razvoju naše ustanove.

Bili su izrazito izraženi i „niski udarci“ od strane nositelja određenih dužnosti u Nezavisnom sindikatu znanosti i obrazovanja: Vilima Ribića, Igora Radeka, Vesnice Garašić i Ane Petošić. Ministrica očito nije bila usamljena? Je li u pitanju možda još nešto? Koja je bila uloga ministrice Divjak u nedavnim sindikalnim prosvjedima? U posljednje vrijeme čujemo i neke priče oko javnih nabava.

Ne bih previše ulazio u pozadinsku analizu. Međutim, činjenica je da se na razini osporavanja i opstrukcije Fakulteta dogodila neobična sprega čelnika Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja i resorne ministrice. Posrijedi je nešto što je, na prvi pogled, nerazumljivo. U pravilu se sindikat bavi zaštitom radnika i zaposlenika, a u ovom je slučaju na suprotnoj strani. Sindikat se nije založio za ugrožena prava zaposlenika. Oni su se mogli naći na ulici. Zaprepastilo me kada sam pročitao izjavu čelnika toga Sindikata Vilima Ribića koji je zatražio da država prestane financirati Fakultet hrvatskih studija. Neshvatljivo, ali to je činjenica. Očito ima razloga koje možemo promatrati kroz povijest odnosa. Taj je Sindikat pokrenuo i organizirao nezakoniti štrajk na Hrvatskim studijima i borio se protiv zapošljavanja na toj instituciji. To je suprotno od onoga što je sindikalni poziv. Na kraju je doživio nešto što se rijetko događa, Sindikat je osuđen da plati naknadu štete koju je nanio Hrvatskim studijima. No, smatram da se unatoč takvim spregama Fakultet hrvatskih studija potvrdio te da će moći razviti svoju djelatnost i promicati identitetska pitanja oblikujući svoj zamišljeni kulturološki profil.

Poznato je da je Fakultet hrvatskih studija i dok je bio u drugim organizacijskim oblicima imao posebnu zadaću održanja i razvijanja nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Nije li ovo bio samo još jedan neuspjeli pokušaj onih koji ideološki ne žele da Fakultet nastavi ispunjavati svoju zadaću ili je to samo orkestrirana i umrežena skupina ljudi koji gledaju svoje osobne interese ili možda čak oboje?

Moguće je to povezati. Ali u svakom slučaju riječ je o još jednom neuspjelom pokušaju. Nadamo se da će nakon svega na kraju ipak izvući zaključak kako bi bilo uputno posvetiti se vlastitom poslu i nadležnosti, a ne neosnovano osporavati i progoniti ustanovu koju bi zapravo trebalo podupirati. U prvom dijelu pitanja naznačili ste koliko je vrijedna i dragocjena djelatnost kojom se bavi Fakultet. Zbog nje je osnovan, na njoj ima puno posla za mnoge. Tu vrijednu djelatnost treba unaprjeđivati kako u Republici Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Na katedrama, prije svega slavističkim i kroatističkim, koje u nekim dijelovima svijeta nailaze na poteškoće i zbog ušteda ili drugih razloga smanjuju djelatnost. Negdje se čak zatvaraju. Zato ih je dužna podupirati u prvom redu matična zemlja. I mi smo kao sveučilišna ustanova posvećeni toj zadaći. Željeli bismo na tome raditi i očekujemo pomoć svih, a prije svega državnih institucija u ostvarivanju tih vrijednih zadaća.

Cijelo vrijeme odgovarate na pitanja s određenom dozom optimizma. Da je taj optimizam opravdan govore i činjenice da je Fakultet hrvatskih studija prije nekoliko dana posjetio predsjednik Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH, ugledni pravnik iz Kanade Ivan T. Grbešić. Nakon posjeta on je na svom Facebook-profilu napisao kako Hrvati izvan RH sa zanimanjem prate događanja vezana za ovu ustanovu te kako, prije svega gledaju i imaju poseban interes i pokazuju ga za studij hrvatskoga iseljeništva te doktorski studij povijesti. Mi vidimo da su Hrvati iz dijaspore pokazali i potporu Fakultetu. Nedavno iz Australije, pa iz SAD-a, sada iz Kanade. Tijekom posljednjih dana vidi se zainteresiranost ljudi. Nije li to ono najvažnije i nije li to ono što ovom fakultetu daje opravdanost postojanja?

To je ono što nas obvezuje. Doista sam bio dirnut pažnjom kojom Hrvati u izvandomovinstvu prate rad i brinu za sudbinu naše ustanove. Ponajprije valja istaknuti pozitivne odjeke i izraze potpore uglednih predstavnika hrvatske iseljeničke zajednice na raznim kontinentima. Spomenuo bih posebice pisma upućena predsjedniku Vlade Republike Hrvatske mr. sc. Andreju Plenkoviću prof. dr. sc. Ante Čuvala, bivšega predsjednika Udruge za hrvatske studije u Americi, te gospodina Stjepana Asića, predsjednika Hrvatsko-australskoga kongresa.

Naposljetku je gospodin Ivan T. Grbešić u svojstvu predsjednika Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske i osobno došao u posjet Fakultetu. Nismo se prije poznavali nego mi se izravno javio kao dekanu. Pisao je da dolazi u Hrvatsku te da posebice želi posjetiti Fakultet hrvatskih studija, upoznati se sa stanjem i izraziti potporu. Potvrdio je koliko važnu misiju ima naša ustanova za Hrvate u iseljeništvu. Osobitost je te misije ne samo u poučavanju studenata, nego joj pripada znatna uloga u povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske.

Gospodin Grbešić impresionirao je moje suradnike i mene svojim otvorenim nastupom i svojim zalaganjem koje pokazuje na raznim stranama svijeta, putujući od Kanade i Sjeverne Amerike do Europe, Južne Amerike i Australije, u osobnom poslanju njegovanja i čuvanja hrvatskoga identiteta i promicanja kulturnih vrijednosti. Radi se o čovjeku koji je rođen u Kanadi. Premda je rođeni Kanađanin, koji se obrazovao u engleskom govornom području, nije zanemario materinji jezik nego govori biranim i njegovanim hrvatskim jezikom. Uzoran je primjer kako se prema vlastitom identitetu može pozitivno odnositi i u posve udaljenoj zemlji. To nam svima skupa daje snage da stvari promatramo u pozitivnom svjetlu. Nastojeći unaprijediti naš Fakultet, dajemo zacijelo vlastiti prinos očuvanju i promicanju hrvatskoga identiteta, hrvatskoga jezika, duhovnoga stvaralaštva, kulturnih dobara u širem europskom i svjetskom obzoru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari