Pratite nas

Intervju

Bruna Esih: Zagrebu će se bez promjene dogoditi isto što i – Agrokoru

Objavljeno

na

Ne idem na izbore usmjerena protiv drugih kandidata ili protiv HDZ-a, nego protiv procesa koji gospodina Bandića 16 godina drže na čelu grada, rekla je u razgovoru za Novi list Bruna Esih

Za povjesničarku Brunu Esih šira je javnost čula prije dvije godine, kad je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović baš nju odredila za izaslanicu na komemoraciji na Bleiburgu. Danas je ona već nezavisna zastupnica i kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba.

– Da, brzo to ide. No, volim reći da u politici nisam dugo, ali da sam prije toga u »predvorju« politike bila sigurno četiri, pet godina. Sudjelovala sam i u nekim političkim kampanjama HDZ-a, pisala tekstove i pripreme, i na taj način ostvarila mnoge kontakte, mogu reći i prijateljstva.

Kad ste se odlučili angažirati u politici?

– Nije to bilo odjednom. Oduvijek su me zanimale pojedine političke teme, ulazila sam korak po korak… Ali, niti sad se još ne doživljavam političarkom, a vjerojatno se ni ne ponašam na politički način. Nije baš oportuno ići protiv nekakvog mainstreama ili odluka stranke.

Nakon što ste prvi put bili izaslanica predsjednice na Bleiburgu, mediji su izvještavali da radite na zakonskom prijedlogu o lustraciji. Što je bilo s tim?

– Nisam sama radila na tome, naravno, to je nemoguće. U to sam vrijeme bila predsjednica udruge »Hrvatski križni put« i intenzivno smo prikupljali slične zakone iz drugih postkomunističkih zemalja kako bi ih se prevelo i na temelju njihovih iskustava nešto slično napravilo u Hrvatskoj, u skladu s našim potrebama i društvenim okolnostima. Međutim, naša nastojanja nisu nailazila na dobar prijem ni kod prošle Vlade, a bez sredstava ne može se puno učiniti.

 

Država se mora ponašati kao dobar gazda

Smatrate i dalje da je Hrvatskoj potrebna lustracija?

– Apslolutno. Država se mora ponašati u najmanju ruku kao dobar gazda svoje firme, koji prilikom zapošljavanja ljudi želi znati tko su oni, hoće li mu biti lojalni, donijeti korist ili moguće nanijeti štetu. Svi koji se žele baviti javnim, državnim poslom, morali bi se svojevoljno izjasniti jesu li bili pripadnici represivnog aparata u razdoblju komunizma i koji je bio način njihovog sudjelovanja, odnosno suradnje. Ako to ne žele ili procijene da im iznošenje tih podataka može štetiti, slobodno se mogu baviti nečim drugim i na taj način izbjeći biti predmetom bilo kakvih sumnji i rasprava.

Ali, to što je netko nekad nešto radio u komunizmu ne bi ga unaprijed diskvalificiralo za javno djelovanje?

– Tako je, bitno je da te podatke ne zataje. To već puno govori o nečijoj čistoj savjesti.

Je li vas Tomislav Karamarko zvao na HDZ-ovu listu?

– Ne, s njim sam se u životu samo dva puta srela, a tek jednom razgovarala u užem društvu. Nismo ni tada baš razmijenili previše riječi.

Plenković vas je osobno zvao?

– Da, nakon preporuka nekolicine ljudi. Pitana sam bi li bila na izbornoj listi HDZ-a i jesam li za to uopće zainteresirana.

Odmah ste pristali?

– Nakon razgovora sa svojom obitelji odgovorila sam da sam zainteresirana.

Niste imali nikakve uvjete, tipa lustracija?

– Ne. Kao početnika bila sam zahvalna na ukazanoj prilici i nisam smatrala da bi trebala postavljati posebne uvjete. Osim da ostanem nezavisnom kandidatkinjom.

Niste s Plenkovićem razgovarali o lustraciji?

– Jesam, dakako, ali nakon parlamentarnih izbora, kada sam s deset i pol tisuća preferencijskih glasova s 11. mjesta na listi I. izborne jedinice ušla u Sabor. Sastala sam se s gospodinom Plenkovićem, dok on još nije postao premijer, čestitao mi je na rezultatu i rekao da je to izniman doprinos HDZ-u i da stranka to cijeni. Razgovarali smo o tome što mislim dalje i tada sam mu vrlo otvoreno rekla da osjećam odgovornost prema biračima čije glasove sam dobila i da je to sada i odgovornost stranke na čijoj sam listi bila. Zbog poruka koje sam komunicirala tijekom kampanje, a temeljile su se upravo na suočavanju s prošlosti, rekla sam da bih voljela u tom pravcu nastaviti. U tom smo kontekstu nastavili razgovarati o različitim modelima. Dala sam mu sugestije na koji način smatram da bi taj proces trebalo započeti, a da bude jednako prihvatljivo i za HDZ i za sve ostale građane. Stekla sam dojam da se Plenkoviću dopalo to što sam mu govorila, bio je to kvalitetan i ugodan razgovor.

 

Ni ja, ni HDZ se nismo promijenili

Nakon što ste objavili kandidaturu za gradonačelnicu, Plenković je izjavio da se on nije promijenio od trenutka kad ste pristali biti na njegovoj listi.

– Za sebe mogu tvrditi da se sigurno nisam promijenila, ali složila bih se da se nije promijenio ni HDZ, odnosno određeni procesi i odnosi. Kao i birači HDZ-a, poklonila sam im svoje povjerenje, u dobroj vjeri i s vlastitim nastojanjima, očekujući da stvari mogu krenuti u boljem smjeru.

Plenković se sigurno nije politički promijenio u tih pola godine, a vi ste se od kandidatkinje na listi HDZ-a transformirali u konkurenticu HDZ-ovom kandidatu na izborima za gradonačelnika. To bi moglo sugerirati da ste vi zapravo iskoristili HDZ kao nekakvu lasniranu rampu u politiku.

– Koliko sam imala šansi s 11. mjesta ući u Sabor?

Koliko biste šansi imali ući u Sabor sa svoje nezavisne liste?

– Definitivno ne šanse kakve sam imala s HDZ-ove liste. Ali, taj scenarij nismo isprobali, zar ne?

Teško da bi vaša nezavisna lista prošla izborni prag.

– Nemojte biti tako sigurni. Da sam sastavljala takvu listu, na njoj bi bili ljudi koji će se uz mene naći i u ovoj kampanji, a uvjerena sam da itekako imamo šansi za dobar rezultat.

Kako da onda to definiramo, HDZ je na parlamentarnim izborima pomogao vama, a vi njima?

– Upravo tako, bila je to uzajamnost. Zahvalna sam na prilici da budem na listi HDZ-a, to mi je svakako bio vjetar u leđa. Međutim, ja sam na 11. mjestu liste dobila deset i pol tisuća glasova i HDZ-u, kao niti jedan drugi kandidat, jer prethodno nisam bila poznata javnosti kao, primjerice, neki ministar ili glavni tajnik stranke. S takvim rezultatom donijela sam peti mandat u prvoj izbornoj jedinici. Na izborima 2015. u toj su jedinici osvojili četiri mjesta u Saboru.

U ovih pet mjeseci u parlamentu niste se baš pokazali, bili ste skroz pasivni.

– Na plenarnim sjednicama jesam, jer na žalost do sabornice je do sada došlo malo izvješća ili zakonskih prijedloga koji bi zaokupili moju pažnju. Ali, na odborima sam jedna od aktivnijih zastupnica. Smatram da bi se veću važnost u radu Sabora trebalo staviti upravo na rad sjednica saborskih odbora.

 

Imam konzervativne stavove i tradicionalna načela

Javnost malo zna o vašim stavovima o društvenim temama poput pobačaja, istospolnih zajednica i slično.

– Konzervativnih sam stavova i tradicionalnih načela i posve sigurna da moji birači to znaju. Nemam namjeru u kampanji inzistirati na svjetonazorskim stvarima, ali odgovore na ta pitanja sigurno neću izbjegavati

Što, recimo, mislite o situaciji u Agrokoru i Ivici Todoriću?

– Jedna rečenica, u skladu s temom – sa Zagrebom se može dogoditi isto što i s Agrokorom, u slučaju da na izborima ne dođe do stvarnih promjena.

Biste li ušli u izbornu utrku da je bilo tko HDZ-ov kandidat za gradonačelnika?

– Moju bi odluku, koju sam donijela prije mjesec i pol dana, promijenilo možda samo jedno ime koje se spominjalo kao mogući kandidat HDZ-a. Protiv tog kandidata sigurno ne bih išla na izbore, jer vjerujem da bi ta osoba bila posve prihvatljiva i HDZ-ovom biračkom tijelu i njegovim svjetonazorskim očekivanjima.

Ne bi li bilo logično da sada napustite Klub zastupnika HDZ-a?

– Ne bi. U Klubu ima ljudi u potpuno istoj situaciji u kojoj sam ja, dakle kandidirat će se na lokalnim izborima protiv HDZ-a, a oni nikome nisu sporni. Od početka rada u Klubu bila sam vrlo transparentna, uvijek sam jasno iznosila stavove i govorila s čime se ne slažem. Naravno, ne mislim da se moje mišljenje kao nezavisne zastupnice moralo uvijek uvažavati, ali čemu sada glumiti iznenađenost mojom odlukom.

Lakše bi vam bilo kad biste izašli iz tog Kluba. Jedan je razlog činjenica da nećete biti samo protukandidat Dragi Prgometu nego i Plenkoviću, čiji je on osobni odabir. Idete na izbore praktično protiv predsjednika stranke na čijoj ste listi ušli u Sabor i u čijem ste Klubu.

– Slažem se, Drago Prgomet je premijerov osobni odabir. Smatram se lojalnom i zahvalnom osobom, ali moja su mi uvjerenja i povjerenje birača važnija nego vječna zahvalnost na jednom trenutku u životu.

Kako ste došli na ideju da se umjesto Križnim putom i komunistima bavite komunalijama i gradskim prijevozom?

– Briga za Zagreb ne predstavlja samo brigu o komunalijama. Vjerujem da je moguća stvarna promjena u Zagrebu. Jasno je, nadam se i većini građana, da Milan Bandić dosad nije imao alternativu, jer su svi preko njega ostvarivali svoje interese.

Sumnjam da znate puno o gradskoj problematici…

– …slažem se.

Je li uopće nužno posjedovati ta znanja ili je važnije prekinuti s Bandićevim načinom upravljanja gradom?

– Upravo tako. Ne idem na izbore usmjerena protiv drugih kandidata ili protiv HDZ-a, nego protiv procesa koji gospodina Bandića 16 godina drže na čelu grada.

Za razliku od vas, Plenković otkad je premijer nije rekao niti riječ kontra Bandića, štoviše on mu je koalicijski partner. Premijerov koalicijski partner je čovjek koji je dva puta bio u pritvoru i niže optužnice, ali Plenkoviću to ne smeta. Glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković već je najavio mogućnost suradnje s Bandićem i nakon ovih lokalnih izbora.

– Najbolji komentar je moja kandidatura.

Kako tumačite da hrvatskoj vladajućoj eliti nije problem surađivati s čovjekom poput Bandića?

– Ponavljam vam, moj je odgovor kandidatura za gradonačelnicu. Ne želim ni Plenkovića ni Jandrokovića poistovjećivati s Bandićem, govorim o procesima, o činjenici da je aktualni gradonačelnik bio upetljan u brojne afere, a čak je i iz Remetinca suvereno vladao Zagrebom.

Smatrate li ga korumpiranim?

– Cjelokupnu političku situaciju i model vladanja Zagrebom smatram plodnim tlom za korupciju, sukobe interesa, različita klijentelistička pogodovanja, rođačke veze, i za sve ono što nam je jako dobro poznato.

Ali, unatoč tome Bandić i u ove izbore ulazi kao favorit.

– Da, slažem se. On je u poziciji da 365 dana godišnje vodi kampanju, pogoduje i lijevima i desnima i tako si osigurava izborni rezultat.

 

Za pomirbu je potrebno dvoje

Možda je Bandić od svih hrvatskih političara najbolje utjelovio ideju Franje Tuđman o nacionalnoj pomirbi. Malo Tita, malo Tuđmana, malo Stepinca i s Bandićem se mogu identificirati i lijevi i desni. Možda je to važan razlog njegovih izbornih uspjeha u Zagrebu.

– Ne bih rekla da je ta ideja Tuđmanov najbolji projekt, a pogotovo ne bih u tom kontekstu govorila o gospodinu Bandiću. On sve radi iz osobnog interesa, spreman je ujutro sudjelovati u crkvenoj procesiji, popodne na reveru nositi značku s Titovim likom, ali ništa od toga, jasno je, ne može biti iz uvjerenja.

Tuđman je iz uvjerenja promovirao nacionalnu pomirbu.

– Duboko vjerujem da je bilo tako. Bio je rat i hrvatska država i narod borili su se za opstanak. U tim je trenutcima zajedništvo bilo važno. Ali, ne smatram to njegovom najboljom idejom, jer nije bila provediva. Za pomirbu ruku moraju pružiti obje strane. Naravno, to se puno bolje vidi s današnje vremenske distance.

Koja strana nije pružila ruku?

– Ona koja je i danas problematična, stare strukture, nove mreže.

Bandić odbija maknuti Titov trg iz Zagreba.

– Jasno, on na sve gleda kao na mogući izgubljeni glas.

Prgomet, pak, kaže da u vezi s ocjenom Tita treba pričekati završetak rada Plenkovićevog vijeća za prošlost.

– Ne može netko ići u bitku za Zagreb, a da nema stav o ovom problemu, koji se stalno iznova otvara. Sandra Švaljek rekla je da bi o tome referendum, prebacila bi odgovornost na građane. Ne zanimaju sve građane svjetonazorske teme niti osobno želim da se svi time opterećuju. Anka Mrak Taritaš tvrdi da imamo važnijih problema od toga i ja se u potpunosti slažem. Ali, uvjerena sam da je to tema koja mnoge zanima i na temelju koje će nekome dati ili uskratiti glas. Kandidati su im stoga dužni dati odgovor. Prgomet bi čekao to povjerenstvo, ali ono će s radom, kako je najavljeno, završiti za godinu dana, stoga do izbora on neće imati odgovor. Moj je stav da je Tito najodgovornija osoba za događaje neposredno po kraju Drugog svjetskog rata, ali i za brojna ubojstva emigranata i represiju nad političkim neistomišljenicima. Zbog toga je u najmanju ruku civilizacijski upitan i najljepši zagrebački trg ne bi smio nositi njegovo ime.

U Zagrebu postoji i Tuđmanov trg, zapravo jedna livada kojoj je Bandić prije više godina dao to ime.

– Tamo nema nikakvih sadržaja, taj se prostor niti ne može nazvati trgom i neprikladan je da bi nosio ime prvog hrvatskog predsjednika.

Bandić postavlja fontane koje predstavlja kao nekakva svoja velika postignuća, čak priređuje svečana otvaranja. Što mislite o momku koji mu se neki dan pomokrio na jednu tu fontanu prije svečanog otvaranja?

– Bio je to performance kojim je, zacijelo, htio nešto poručiti.

Možda bismo svi isto trebali napraviti. Sramota je za Zagreb da se 2017. obične fontane predstavljaju ljudima kao zadnja čuda tehnike i urbanog života.

– Slažem se, te su fontane spomenici gospodinu Bandiću. Lijepo je imati fontane i uređene parkove, ali puno je ljepše imati nove škole u koje djeca neće ići u tri smjene. Majka sam troje djece i s tim sam problemom jako dobro upoznata.

Izričito ste protiv Bandića, a kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnice bit će vam Ana Lederer, žena koju je on godinama držao na čelu HNK i samim tim ona mu puno toga duguje.

– Ona će vam, uvjerena sam, najbolje na to odgovoriti. Ja ću reći tek da intendanta HNK imenuje Vlada.

I Bandića se pitalo. Je li kod njega sve bilo loše osim što je Ana Lederer osam godina bila intendantica HNK?

– S gospođom Lederer imam izvrsne odnose i sve znam o tom razdoblju. Gospođa Lederer će također biti aktivna u kampanji i njoj ćete, kao i javnost, moći postaviti ova pitanja. Ja je neću i nemam zašto braniti. Ona je isključivo temeljem svoje izvrsne znanstvene biografije i kao istaknuta hrvatska teatrologinja izabrana u redovitoj zakonskoj proceduri, a na prijedlog tadašnjeg ministra kulture.

Može li ova vaša nezavisna inicijativa u Zagrebu prerasti u centar šireg političkog okupljanja na nacionalnoj razini?

– To nije tako zamišljeno, ali ništa nije isključeno. Iako je ovo sada zaista zagrebačka priča, jasno je da je i nacionalna, jer je Zagreb glavni grad i zrcalo cijele Hrvatske. Ne znam što će se dalje zbivati. Prije nekoliko mjeseci nisam znala niti da ću biti zastupnica u Saboru ili sada u utrci za gradonačelnicu. Dosta će toga, naravno, ovisiti i o mojim izbornim rezultatima.

Jesu li vas možda zvali u Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima?

– Ne.

Imate li simpatija za to tijelo?

– Nemam. Ne slažem se osnivanjem tog povjerenstva i to sam do znanja dala i u Klubu zastupnika HDZ-a, svojim kolegama te savjetnicima gospodina Plenkovića. To nije najbolji način na koji bi se rješavao jedan tako sveobuhvatan proces. Smatram da o ovim temema nisu više potrebni kompromisi, temeljni kompromis je Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj, donesena u Saboru 2006. Sada je potrebno donošenje odluka u skladu sa glasovima većine koja je toj političkoj opciji dala mandat upravo za njihovo donošenje.

Vjerujete da Hrvatskom i dalje drmaju nekakve stare komunističke strukture?

– Apsolutno. I dalje su na djelu isti mentalni obrasci koji se provode putem istih uhodanih ili novih prilagođenih mreža.

Andrija Hebrang: Član sam HDZ-a, ali kao građanin dajem podršku Bruni Esih

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Kovač: Treba nam Ministarstvo iseljeništva kao kruh nasušni

Objavljeno

na

Objavio

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije.

To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Gospodin Milan Kovač, jedan od ljudi koji su stvarali Republiku Hrvatsku i aktivni je sudjelovatelj donošenja brojnih odluka, koje su izuzetno značajne za Republiku Hrvatsku. Svoje znanje i iskustvo rado dijeli s mladim ljudima, a starije podsjeća.

U razgovoru kojega nam je dao dva dana nakon Dana neovisnosti sasvim neopterećno nam je govorio o tome kako vidi Hrvatsku te prisjetio događaja koji su hrvatskoj udahnuli duh postojanja i priznanja. Kao predsjednik UO Hrvatske matice iseljenika sjajno barata hrvatskom izvandomovinskom tematikom pogotovo kada je u pitanju učvršćivanje veza između Hrvata koji žive u Hrvatskoj i onih koji žive izvan nje.

Nakon protekloga tjedna, u kojem su se događali razni događaji vezani za hrvatsko iseljeništvo bit će značajno čuti njegovo razmišljanje o stanju u Republici Hrvatskoj i odnosu prema iseljeništvu

Gospodine Kovač, nedavno smo proslavili Dan neovisnosti. Što se to dogodilo na taj dan prije 30 godina?

– Ugodno sam iznenađen da se našao netko da pita one koji su taj dan bili na licu mjesta i dizali ruku za odluku o samostalnosti hrvatske države. Mišljenja i emocije se miješaju. Da se vratim u kontekst vremena prije 30 godina: sjećam se da je bilo pomalo i strah od rezultata naših odluka ali entuzijazam i želja za hrvatskom državom je nadjačala sve i nismo uopće dvojili da li je ispravno da toga dana donesemo tu odluku.

Naročito nakon raketiranja Banskih dvora i nas dan prije koji smo tada bili u Saboru. Sretan sam što smo ostvarili taj cilj iako su nam okolnosti na terenu, posebno međunarodne okolnosti davale šanse ne više od jedan posto. Vidimo da je Hrvatska danas postala parlamentarna država, demokratska, što smo napravili taj državni okvir gdje nam nitko više ne može nametati svoju volju.

Taj okvir treba čuvati, ali i ne zaboraviti hrvatski narod koji živi van tih granica, izvan tog državnog okvira posebno naš narod u BiH, i hrvatske manjine a posebno iseljena Hrvatska, jer danas više Hrvata živi izvan domovine izvan okvira kojega smo stvorili 1991. godine. Zato sam po malo nesretan što je to tako i što je veza između iseljene i domovinske hrvatske oslabila, a bila je presudna u tim danima kada je Hrvatska visila o niti, da li će se uspjeti obraniti od srbo-četničke agresije ili ne.

Do danas nisu se pomakli puno u pravcu unaprijeđenja tih odnosa. Ja sam se stalno zalagao i danas to tvrdim da oporavka Hrvatske nema bez iseljene Hrvatske i ovim putem apeliram na predsjednika HDZ RH i predsjednicu države da pod hitno donesu odluku o formiranju Ministarstva za pitanja iseljeništva. To je jedini način da ta institucija zajedno s drugim institucijama u Hrvatskoj počne zaustavljati iseljavanja naroda a nakon toga omogući i povratak u domovinu. Sve strateške točke i z prvog programa su ostvarene osim ove. I na tome svi trebamo raditi i bez straha donijeti tu odluku. Ne obazirati se što će reći ova politička stranka ili pojedinac. To treba i strateški hrvatski narod riješiti.

Godine 1989., ali i prije tih povijesnih dana Hrvati iz iseljeništa su pomagali onim na terenu. Među onima na terenu bili ste i Vi. Dakle, postojala je sinergija, a mnogi su mišljenja da se niti oružani sukob koji se tada dogodio ne bi mogao biti riješen bez pomoći naših ljudi iz iseljeništva. Predsjednik ste UO Hrvatske matice iseljenika. Kako vidite rad svih tih naših institucija koje rade s našim ljudima u iseljeništvu. Postoji li neki temelji na kojim se može graditi bolje sutra kada su u pitanju odnosi iseljene i domovinske Hrvatske?

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice.

Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija.

Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati. Danas, nažalost, to je jedinstvo splahnulo i oni koji nam ne žele dobro rade koordinirano i smišljeno da nas posvađaju da naprave kaos u zemlji, da bi nas opet priveli nekoj neprirodnoj zajednici.

Naši ljudi iz iseljeništva učinili su mnogo. Kako bismo ih čvršće vezali za Domovinu svakako se moraju mijenjati i određeni zakoni. Nedavno je promijenjen Zakon o državljanstvu RH.

– Prije nekoliko dana sam prvi puta upoznao svoju rodicu, sestričnu iz Argentine. Rođena je u Argentini. Moj stric je 1929. godine pobjegao u Argentinu. Ona, njegova unuka zatražala je državljasntvo. Tamo u Konzulatu su joj rekli da se javi 01. srpnja iduće godine. Što je mene zgrozilo i morat ću se obratiti Ministarstvu vanjskih poslova i pitati: tko radi u veleposlanstvu? Da li su to ostali oni koji su tamo radili i oni koji su radili i prije 1990 ili su došli novi koji ne znaju što je nacionalni i državni interes RH. Umjesto da su sretni da ima Hrvata koji žele hrvatsko državljanstvo oni se tako ponašaju. U ovo vrijeme barem osjetiti bilo hrvatstva a kasnije i vratiti se. Sve se čini, ne znam iz kojih razloga da se to spriječi. I to stvara veliki amonizitet našeg naroda u iseljeništvu. I to je žalosno.

Gospodine Kovač, kada povučemo paralelu na ona teška vremena kada smo svi bili zajedno i kada iz razgovora s ljudima nismo mogli prepoznati bilo kakav tihi tamni ton, sada primjećujemo, evo i iz Vaših riječi, da ipak postoji jedna rezignacija. Što je razlog tomu?

– 2000. godine kada je u Hrvatskoj počela stvarna detuđmanizacija, što znači rashrvaćivanje hrvatskog naroda, počelo se sa bacanjem kosti razdora, sumnje u hrvatski narod oko nekih vrlo bitnih događaja u RH tijekom devedesetih godina, a jedna do njih je počela od Stjepana Mesića i govori kako je Tuđman dijelio BiH sa Miloševićem što je notorna laž i ludost. I malo dijete zna da u tim vremenima kada je Hrvatska visila o niti, gdje su JNA i srpska politika bili uvjereni u sto posto u pobjedu, da bi Tuđman u srcu te velike pobjede dijelio nešto s nekim.

Pobjednik s upitnikom ništa ne dijeli, a Srbi su mislili da su sto posto pobjednici. To je jedna do laži. Nastavljene su drugim lažima koje su u hrvatskom narodu stvorile negodovanje, bezizlaznost, bezperspektivnost. Iz dana u dan preko medija su se forsirale takve vijesti, optuživalo se ljude koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. I naš je narod, mogu slobodno reći, podložan tim negativnim vijestima, koje su svakodnevno plivale po medijima.

Narod je sklon vjerovanju da ono što je vidio na televiziji ili pročitao u novinama je istina i na takav se način, evo, već 20 godina pljuje po svetinjama Domovinskog rata. Ne procesuiraju se ratni zločinci, a hrvatske se domoljube hapsi po hitnom postupku, osuđuje, drži po zatvorima, to kod naroda stvara nelagodu i normalno da je rezultat takvog djelovanja u ovih 20 godina, stvara jedno beznađe, ljutnu, rezignaciju i zato mnogi ljudi odlaze.

Preko 3000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid i to je jedan od rezultata. Jer nisu mogli podnositi nepravdu. Sad je vrijeme da se skupe glave i da se vidi što je strateški interes hrvatske države i da se od toga ne odustaje po cijenu bilo čega. A jedna od tih mjera je raditi više na iseljenoj Hrvatskoj i animirati ljude za povratak.

Ima li budućnosti za Hrvate u Hrvatskoj?

– Ima. Rekao sam na početku. Mi smo stvorili okvir. Unutra će se događati stvari kao i u drugim demokratskim državama: izbori, mijenjat će se parlamentarne stranke na vlasti. Ovisi o hrvatskom narodu koji na izborima mora gledati kome dati glas i kome dati pravo da upravlja hrvatskom državom.

Izlaz iz ove situacije,koja nije dobra, ponovno je sjedanje za stol svih institucija hrvatske države: premijera, predsjednice države, rektora sveučilišta, biskupske konferencije. Treba sve zatvoriti u jednu sobu i tri dana ne davati niti kruha niti vode, dok ne izađu sa zajedničkim stavom kako sačuvati hrvatsku državu, kako sačuvati hrvatski narod u BiH i kako zaštiti prava hrvatskom narodu kao manjini u Srbiji i Crnoj Gori. Prema tome, treba zauzeti jedinstveni stav koji će biti obvezujući za sve one koji žive u hrvatskoj državi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Petar Penava: O političkim mrtvacima samo najbolje!

Objavljeno

na

Objavio

Intervju s Petrom Penavom, bivšim političkim emigrantom iz SR Njemačke

Gospodine Penava, kako Vi kao bivši politički emigrant gledate na predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića?

O političkim mrtvacima samo najbolje!

Znači da tzv. “ljevica“ nije imala boljeg izbora?

Sama činjenica da su njega poslali u utrku za predsjednika države je jasna poruka udbaških struktura da su oni u velikom rasulu. Udbaški produkti mogu samo funkcionirati ako imaju jako udbaško zaleđe. Međutim, oni su se sa “lex Perkovićem“ sami pokopali i samo je pitanje vremena kada ćemo ih politički dotući.

U medijima se govori da je Milanović ucjenjen i da je zbog toga morao pristati na ovu kandidaturu. Što se ipak od njega može očekivati kao i od struktura koje ga podržavaju?

Mi nismo zaboravili da je Milanovićeva grupa odgovorna za “lex Perković“, za registar hrvatskih branitelja, za dvije kolone u Vukovaru, za nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru, za ubojstvo hrvatskog branitelja Darka Pajičića, za udbaški zakon o prebivalištu, o marginalizaciji i sprječavanju glasanja dijaspore, o postavljanju udbaških kadrova u hrvatsku diplomaciju, o gospodarstvenom krahu, korupciji, o oprostu milijunskih dugova udbaškim medijima itd.

Vi očekujete da će Milanović i njegova grupa doživjeti još jedan politički debakl?

Apolutno! Hrvatski narod je pokazao nakon “lex Perkovića“ da želi jednu lustriranu i demokratsku Hrvatsku. Ali umjesto nje dobili smo sramotnu i štetnu koaliciju Plenkovića i HNS-a, jednim od kreatora “lex Perkovića“. Svaka politika koja radi protiv interesa svoga naroda i svoje države osuđena je na propast.

Kako hrvatska dijaspora ocjenjuje rad današnje koalicije?

Ono što velikosrpskim fašistima nije uspjelo to će ova koalicija sa Plenkovićem na čelu odraditi bez ijednog ispaljenog metka: Hrvatsku od Hrvata etnički očistiti.

Uskoro se bliži obljetnica žrtve grada heroja Vukovara.

Vukovar i njegova žrtva se ne smiju bagatelizirati. To se naše neprocjenjivo blago ne smije bacati pred svinje.

U Domovinskom ratu je bilo dosta časnih srba koji su se borili za samostalnu i demokratsku RH kao svoju domovinu. Njih ne smijemo zaboraviti i njima moramo biti jako zahvalni. Ovi ljudi moraju imati svoj glas u RH a ne oni koji su ratovali za veliku srbiju i koji imaju krvave ruke.

Problem na prostoru bivše YU je velikosrpski fašizam koji je poražen u Slo, Hr, BiH i na Kosovu. Pa NATO je njih dva puta bombardirao. Pa čak se je i Crna Gora od njih odvojila. Dakle, problem je tu i njega treba jasno i glasno označiti i riješiti.

Genocidnost velikosrpskog fašizma se ne smije zaboraviti i zanemariti. Njemu se treba svim sredstvima suprotstaviti.

Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, kritizira hrvatske institucije što ne istražuju i procesuiraju ratne zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Mnogi počinitelji ovih zločina još uvijek slobodno žive u Vukovaru…

Ivan Penava ima našu bezrezervnu podršku. Znamo da mu nije lako ali kada zna da ima čitav narod iza sebe onda će mu to dati dadatnu energiju u borbi za istinu i pravdu. Hvala dragom Bogu, da imamo čovjeka i političara kao što je on.

Hrvatsko Državno Odvjetništvo bi prema Ustavu RH trebalo biti „samostalno i neovisno pravosudno tijelo“ koje zajedničkim naporima i timskim radom stvara uvjete „za puno funkcioniranje pravne države, zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda i zaštitu temeljnih interesa RH“.

Vidjeli smo u slučaju Perković i Mustač kako se je DORH grčevito borio protiv njihova izručenja Njemačkoj iako je DORH pravno trebao zastupati interese SR Njemačke, zemlje koja je izručenje tražila. Tadašnji glavni državni ovjetnik bio je notorni Mladen Bajić koji je i dan danas zamjenik GDO.

Na predstavljanju Nobilove knjige, kojom se glorificira lik i djelo pravomoćno osuđenog udbaškog ubojice Josipa Perkovića, jedan od počasnih gostiju bio je i Dinko Cvitan, bivši glavni državni odvjetnik i sadašnji zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Uz to valja napomenuti, da je autor knjige komunistički tužitelj, koji je široj javnosti poznat po obiteljskom nasilju i premlaćivanju petnaestogodišnjeg mladića.

Ova dva primjera jasno govore kakvo je naše pravosuđe i koliko je ono neovisno. Da Bajić i Cvitan imaju imalo ljudskosti u sebi oni bi najkasnije nakon pravomoćne presude udbašima u Njemačkoj sami trebali podnijeti ostavke. Mi se nadamo da će ipak doći pravi ljudi koji će razne bajiće i cvitane smijeniti i njihove štetne radnje istražiti i procesuirati.

Kod nas se u RH sve politizira i to je naš veliki problem. Sve se odvija u kontekstu političkih pitanja. I tu za pravdu i istinu nema mjesta. To se odnosi na neprocesuiranje velikosrpskih fašističkih zločina kao i udbaških likvidacija hrvatskih političkih emigranata.

U zadnje se vrijeme vuku paralele između hrvatske emigracije i hrvatskih branitelja. Što Vi kao bivši politički emigranta mislite o tome?

 Ako se hrvatski branitelji na sve moguće načine kriminaliziraju i ponižavaju kako onda možemo očekivati da se ubijeni hrvatski politički emigranti drugačije tretiraju? Dovoljno vam je samo spomenuti registar hrvatskih branitelja i sve će vam biti jasno.

RH od svoje samostalnosti do danas nije ništa učinila da rasvijetli ubojstva nad hrvatskim emigrantima. RH nije ništa učinila da se organizatori i počinitelji ovih ubojstava procesuiraju iako većina njih još uvijek u RH slobodno žive. Iz ovih činjenica je jasan stav hrvatske politike da oni još uvijek hrvatsku emigraciju tretiraju kao “neprijateljsku, ustašku, fašističku, ekstremnu, terorističku itd.“.

Prema tome, u ovu kategoriju spadaju i hrvatski branitelji koji su se kao “ustaše, fašisti, neprijatelji i ekstremni-teroristi“ suprotstavili jugoslavenskim i velikosrpskim koljačima i koji su porazili njihove kokarde i crvene zvijezde petokrake. Zato i ne čudi što je napravljen i objavljen registar branitelja isto kao što je i prije Udba vodila popis “neprijateljske emigracije“.

Dakle, ubijeni hrvatski emigranti su bili i hrvatski branitelji?

Jedna totalitarna diktatura ne dopušta i ne tolerira opoziciju. Zato oni svojim političkim protivnicima prišivaju raznorazne etikete sa ciljem da ih što više difamiraju i kriminaliziraju. To su radili sa Hrvatima u inozemstvu a isto tako i u domovini.

Hrvatski branitelji su svi oni koji su se od prvog svjetskog rata pa sve do Oluje borili protiv velikosrpskog fašizma i za samostalnu hrvatsku državu. Bez njihove borbe i njihove žrtve mi danas ne bi imali svoju državu.

Razgovarao Dragan Cotic

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari