Pratite nas

Feljton

Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti

Objavljeno

na

Bruno Bušić je pomirbu sinova partizana i ustaša zasnovao na uvažvanju ideoloških razlika, ali je nacionalnu kategoriju stavio iznad ideološke i logično zaključio da nacionalni ciljevi moraju ideološke razlike staviti u beznačajnu poziciju.

Osvrnemo li se na uspostavu hrvatske državne samostalnosti u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, kao ostvarenju vjekovnih težnji hrvatskog naroda, automatski se nameće zaključak da je to morao biti zadnji čin jednog nacionalnog plana i programa, proizvod dugoročnog napora cijelog naroda predvođenog nacionalnom elitom, usporedivom s onom koja napr. u Srbiji formira nacionalne ciljeve, kao što institucije u rasponu između SANU i SPC zacrtavaju glavne smjernice i onda ih predaju političarima na ostvarivanje, tko god se tog časa već našao na čelu, Milošević devedesetih ili Vučić danas.

Hrvatska je, međutim, bila u sasvim drugačijoj poziciji, gdje su svi oni koji bi pokušali čak i spomenuti ideju državne samostanosti, završavali na robijama, a poslje robije ostajali u Hrvatskoj prisiljeni šutjeti ili odlazili u izbjeglištvo, gdje je onda moguće bilo pisati, objavljivati, organizirati i na sve moguće načine graditi državotvornu platformu na osnovu međunarodno priznatog prava na samoodređenje.

U Hrvatskoj je pod prilikama koje su postojale, plan o uspostavi samostalnosti kada se svjetske i lokalne prilke pokažu povoljnima, više ličio na zabranjeni i tihi san, nego na razrađeni nacionalni program.

To da je narod bio apsolutno spreman na otcijepljenje i samostalnost pokazuju rezlutati referenduma, a da je to vodećim hrvatskim političarima u predsjedništvu i u CK SKJ došlo kao grom iz vedra neba pokazuje podatak da su do zadnjeg časa spas Jugoslavije tražili u demokratizaciji i konfederalizaciji, onda kad je Srbija već apsolutno odbacila jugoslavenski eksperiment kao sredstvo za uspostavu velike Srbije i prihvatila se direktnijeg načina za ostvarenje svojih ciljeva.

Sav smisao njihove preobrazbe mogao bi stati u tri riječi – dinare za kune.

U Hrvatskoj je državotvorna emigracija primljena s dozom rezignacije, iako se njezin vodeći kadar 50 godna nakon pada NDH, velikim dijelom sastojao od ljudi, koji su u kasnijim godinama, u vrijeme prije i nakon gušenja Hrvatskog proljeća, u domovini zastupali ideju hrvatske državne samostalnosti pa bili proganjani i osuđivani, da bi u emigraciji pronašli jedini način kako izbjeći šutnju. Najprominentniji među njima, nesumnjivo je bio Bruno Bušić, čiji su nacionalni horizonti i za vrijeme Hrvatskog proljeća bili širi od proljetnog nejasno definiranog programa, u procesu koji je započeo pitanjem hrvatskog jezika, razvio se u pokret oko općeg hrvatskog položaja u Jugoslaviji, a završio posipanjem pepela hrvatskog političkog vodstva i batinama, zatvorima i egzodusom hrvatskih studenata.

Kad sam kratko nakon karađorđevske sjednice napustio domovinu i našao se u Australiji, potražio sam imigracione australske statistike i pronašao da je u samo u mjesecu u kojem sam ja stigao, u Australiju također stiglo preko 3 tisuće Hrvata kojima je u imigracionim dokumentima pod rubrikom “zanimanje” pisalo “student”.

To što se danas zna i govori u Hrvatskoj o Bruni Bušiću, je tekst jednog novinara u Hrvatskoj, koji ga je pripisao Bušiću da se bolje primi, a govori o tome kako ćemo najgore nastradati, kada “naši” dođu na vlast.

Bušić se našao u emigraciji koja je i prije njega objavila na desetke knjiga, tisuće i tisuće tekstova i održala stotine konferencija, simpozija i drugih skupova na temu hrvatske državne samostalnosti, izgleda i načna za njeno ostvarenje. Bušić je uspio konsolidirati sve to znanje i formirati političku snagu, i intelektualnu i masovnu, do granice da je uspio preuzeti vodstvo do tada zapadnim obavještajnim službama kontaminirane krovne organizacije hrvatskog naroda izvan Hrvatske, Hrvatskoga narodnog vijeća i usmjeriti ga u događaje koji će desetak godina kasnije Hrvatsku naći zatečenu, s političkim vodstvom koje se nije sasvim razračunalo s idejom demokratizacije Jugoslavije, čak ni onda kada su već prve granate tukle po Vukovaru.

Bušić je likvidiran uz pristanak i organizaciju nekih koji su u Hrvatskoj nakon proglašenja samostalnosti nosili ključne pozicije u državnom aparatu, ali s njim nije umrlo ništa od onoga što je on stvorio.

Zašto je sve to, teze, studije, elaborati, dokumenti, organizacije i ljudi ugođeni, pripremljeni i spremni za ostvarivanje hrvatske države, potpuno izostalo i do danas ostalo praktično nepoznato u Hrvatskoj, pokazuje podatak da Franjo Tuđman, nakon posjete Kanadi i ostvarenja veze s emigracijom, u Hrvatsku na bilo kakavu značajnu i utjecajnu poziciju nije doveo nikoga iz tih državotvornih struktura, uključujući i one, koji su bili direktni sljedbenici Brune Bušića, nego isključivo folkloraše, tamburaše, kulturnjake i suradnike zapadnih obavještajnih službi, koje su kroz sve godine emigracije tolerirale i formirale jednu sekciju hrvatskih izbjeglica, kao rezervu za moguće vrijeme raspada Jugoslavije, što oni nikako nisu htjeli, ali su računali da bi se moglo dogoditi, mimo njihovih nastojanja.

Nije to bila slučajna selekcija, nego jedina moguća, koja bi mogla biti uklopljena u državnu strukturu, čiji su značajan komponent sačinjavali ljudi iz jugoslavenskog državnog aparata, uključujući i funkcionere udbe, direktno uključene u obračun s državotvornim faktorom u izbjeglištvu, pa i u ubojstvo Brune Bušića, jedina moguća kombinacija koja je mogla spriječiti da nakon Tuđmana na vlast dođu oni koji Hrvatsku nisu htjeli, ali su ju naslijedili i prema svom nahođenju uredili tako da posljedicom njihovih odluka danas Hrvatska zajedno s Rumunjskom i Bugarskom životari na dnu europske ljestvice, ne samo gospodarskog napretka i životnog standarda, nego kao država u stanju idejnog, ideološkog i nacionalnog rasula i fašistško-antifašističkih podjela, gdje se baš ovih dana uz blagoslov hrvatske vlasti, slavi nadnevak pokolja hrvatskog naroda, pod spomenikom na kojemu Srbin partizansko-četničke denominacije, s vilama uperenim prema Hrvatskoj, simbolizira čišćenje najvećeg dijela Hrvata iz najvećeg dijela Hrvatske, u događajima o kojima svi, od zadnjeg ignoramusa do predsjednika hrvatske vlade, znadu svaki detalj, a prave se ludi kao da se radi o prištiću na hrvatskoj koži, a ne čvorugi ispod koje se nalazi tumor s kapacitetom uništi tijelo ove države, ako ga se nastavi ignorirati.

Hrvatska još nije spremna suočiti se s pojedinostima vezanim uz političko vodstvo hrvatske države u procesu stvaranja i obrane. Veo s ratničkog, braniteljskog kadra, za razliku od političkog vostva, skinut je odmah i uslijedile su optužbe i optužnice, sudovi i uhićenja, osude i izručenja. Taj čimbenik, najzaslužniji za uspostavu ove države, nije bio zaštićen mitom herojstva, junaštva, žrtve i hrabrosti, nego je po brzom postupku razmontiran i u par godina do kraja stoljeća, potpuno demoliran. Od palače hrvatske žrtve, domovinske hrabrosti i vojničkog herojstva, ostao je samo poderani šator u Savskoj ulici.

Sam podatak da su neki od tih funkcionera dopremljenih iz emigracije, kratko nakon fuzioniranja s bivšim nosiocima jugoslavenske vlasti, s nekima od najnotornijih udbinih ubojica sklopili bliska prijateljstva, dovoljno pokazuje.

To vrijeme još uvijek je zamotano u veo mitologije o stvaranju hrvatske države, čije otkrivanje bi moglo narušiti veličinu povijesnog djela. Hrvatska još nije spremna suočiti se s pojedinostima vezanim uz političko vodstvo hrvatske države u procesu stvaranja i obrane. Veo s ratničkog, braniteljskog kadra, za razliku od političkog vostva, skinut je odmah i uslijedile su optužbe i optužnice, sudovi i uhićenja, osude i izručenja. Taj čimbenik, najzaslužniji za uspostavu ove države, nije bio zaštićen mitom herojstva, junaštva, žrtve i hrabrosti, nego je po brzom postupku razmontiran i u par godina do kraja stoljeća, potpuno demoliran. Od palače hrvatske žrtve, domovinske hrabrosti i vojničkog herojstva, ostao je samo poderani šator u Savskoj ulici.

Politička komponenta Domovinskog rata ostala je apsolutno zaštićena i nedodirljiva. Niti jedan od ključnih političkih ljudi nije smio biti ni kritiziran, a kamo li optužen. Njima je garantiran povijesni imunitet. Temelji na kojima je sagrađeno sve ovo klimaju se od početka ovog stoljeća, ali Ustav, kakav je legitimirao neke od pojava koje Hrvatskom haraju danas, lustracija i abolicija, u Bosni i Hercegovini porazna hrvatska pozicija, demografska katastrofa, iseljavanje i iseljena Hrvatska kao pastorče domovini čiji glasnogovornici se bore da barem izjednače poziciju s antihrvatskom skupinom oko Milorada Pupovca, a za utjehu dobivaju sportsko natjecanje, sve to i još mnogo više, ostaje iznad svake kritike. Budi nezadovoljan, lomi prste u susretu s posljedicama ali ne diraj u “svetinju”, u temelje koji su omogućili desetljeća opće stagnacije.

Od svega što je mogao biti državotvorni bušićanski prilog stvaranju napredne, bogate, slobodne i harmonične države, prihvaćena je samo jedna stvar i ta je izvitoperena do zla Boga, zloupotrjebljena protiv Hrvatske i pretvorena u svoju antitezu. To je ideja nacionalnog pomirenja, koji je Bušić uveo u svoj politički program i za domovinu i vremena koja su dolazila, pripremao cijelu studiju na temu pomirbe pod naslovom “Hrvatski ustaše i komunisti”, ali ga je smrt spriječila u njenoj realiziaciji. Ostao je samo nacrt te studije, objavljen nakon Bušićeve smrti 1978. godine u Hrvatskom listu u Mainzu, u  Hrvatskoj borbi  u Washingtonu i Hrvatskom tjedniku u Melbournu. Iduće 1979. godine “Hrvatski ustaše i komunisti” su otiskani i distribuirani u 5000 prijeraka kao zasebna brošura, podijeljeni po emigraciji a jednim dijelom tajnim kanalima poslani u Hrvatsku, uključujući i na ruke dr. Tuđmana.

Nitko nije bolje osjetio kako će biti izvitoperena i zloupotrijebljena ideja pomirbe, kao pisac ovih redova i ranije urednik Hrvatskog tjednika, koji je objavio ovaj Bušićev rad, kada mu je 1991. tadašnji pomoćnik ministra obrane, a ranije šef udbe za emigraciju izrazio zahvalu u svoje ime i u ime predsjednka Tuđmana, za dugogodišnju promociju ideje nacionalnog izmirenja, na što je on odgovorio da u pomirbu nikada nisu bili uključeni oni, koji su po nalogu države ubijali Hrvate, što ga je nemalo koštalo glave.

Neki su sudbinu pomirbe mogli naslutiti još onda, a neki mnogo godina kasnije, ali na kraju, svi su na čistu s tim da je pretvorena u obračun, koji se dade krako definirati riječima: “Oprostili smo mi njima, ali nisu oni nama”.

Bruno Bušić je pomirbu sinova partizana i ustaša zasnovao na uvažvanju ideoloških razlika, ali je nacionalnu kategoriju stavio iznad ideološke i logično zaključio da nacionalni ciljevi moraju ideološke razlike staviti u beznačajnu poziciju. Iskustva drugih nacionalnih država, poglavito zapadnih, upućuju na koncenzus koji se redovno uspostavlja među ideološki suprotstavljenim političkim blokovima, kada se radi o pitanjima krucijalnih nacionalnih interesa. Nije mogao predvidjeti, a tko bi drugi zdrave pameti mogao, da će procesom kojim je uspostavljena politička vlast u Hrvatskoj, najjaču frakciju sačinjavati oni, kojima će jedini interes biti vlastiti, a nacionalni niti ne postoji, jer niti su hrvatsku samostalnost htjeli, niti im hrvatska samostalnost predstavlja poželjno stanje na tom prostoru, baš naprotiv.

Bušić se u ovoj raščlambi poziva na prijeratnu poziciju hrvatskih komunista, navodeći citate iz komunistikog tiska tog vremena, koja pokazuje da su zastupali rušenje Jugoslavije kao tamnice naroda pa čak i ograničenu suradnju s predratnim ustaškim pokretom, jer im je Jugoslavija bila zajednički neprijatelj.

Za očekivati je bilo da će se hrvatska ljevica, u procesu ostvarenja hrvatske samostalnosti i u samostalnoj državi, ako već hoće pokazati ideološki kontinuitet, za uzor uzeti hrvatske predratne komuniste, koji su zastupali antijugoslavenske ideje i koje je Tito dao eliminirati organzirirajući bijeg iz Kerstinca uz obećanje da će im organizirati zaštitu i prihvat, što nije učinio, nego ih je namjerno ostavio da budu pohvatani i likvidirani.

Teško je bilo predvidjeti neprirodan tok događaja oko uspostave  hrvatske samostalnosti, da će tzv. hrvatska ljevica, kod proglašenja državne samostalnosti, zastupati ideju ponovnog udruživanja bivših republika propale države u novu jugoslavensku zajednicu.

Teško je bilo predvidjeti da će ta nova hrvatska ljevica ostati na temeljima titoizma i jugoslavenstva sve do današnjih dana, a one komuniste nacionalne orijentacije od Augusta Cesarca do Andrije Hebranga, potpunoma zanemariti.

Dodamo li tome da je i hrvatska tzv. desnica, zasićena desecima tisuća bivših komunista, koji su kao štakori s tonućeg broda hrlili gdje god su vidjeli uporište s prospektom za osvajanje vlasti, teško je Bušiću bilo predvidjeti scenario u kojemu će se 2017., kada je sve postalo svima poznato, što je Tito radio od početka do kraja svoje, najprije sovjetske, a onda jugoslavenske karijere, ta ljevica boriti da Tito ostane centralni simboj u Republici Hrvatskoj, s najljepšim trgom u Zagrebu pod imenom maršala Tita.

Bušić je znao da će u Hrvatskoj, sinovi partizana, po obiteljskoj tradici i odgoju, u većini ostati na na ljevici. Ono što nije mogao vjerovati je da će i nakon dvije, po Hrvate katastrofalne Jugoslavije, oni i dalje ostati na liniji jugoslavenstva, sakrivenoj jeftinom floskulom davno isteklog antifašizma. (Dinko Dedić)

Foto: Pariz 1970: Festival pjesme i plesa “sa senzacionalnom izvedbom Brune Bušića.”

U nekoliko nastavaka objaviti ćemo Bušićev materijal, kako je bio objavljen u emigraciji i kako je bio prokrijumčaren u Hrvatsku, uključujući i na ruke Dr. Franje Tuđmana, koji ga je morao uzeti u obzir kada je donosio program nacionalne pomirbe.



Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti

NA PROŠLOGODIŠNJEM „Sajmu knjiga“ (g. 1977.) u Frankfurtu ponajveće zanimanje među hrvatskim posjetiteljima izazvala je knjiga Fikrete Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945 (Liber i školska knjiga,Zagreb 1977). U predgovoru knjige stoji da je ona „rezultat višegodišnjeg autorova rada, planiranog u sklopu znanstvenog programa Instituta za historiju radničkog pokreta, Hrvatske u Zagrebu“.

Inicijativu za pisanje te monografije dao je zapravo dr. Franjo Tuđman, koji je od godine 1961. do 1967. bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Autorica, koja je tek diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zbog svoje neupućenosti, podugo se opirala Tuđmanovu zahtjevu da prihvati rad na toj monografiji, pod izgovorom da se o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nema što više pisati, jer je sve već napisano i objašnjeno. Obmanjena pamfletskim napisima Mate Rajkovića, Šime Balena, Viktora Novaka, Ferde Čulinovića, te mnogobrojnim novinskim feljtonima sročenim na isti kalup, ona je zaista tako i mislila. Tijekom vremena Fikreta Butić sve se više uživljavala u problematiku postanka Nezavisne Države Hrvatske i njezina postojanja, tako da je u razgovoru nesvjesno rabila nazivlje i jezične izričaje uobičajene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te se počesto žalila na nedostatak vremena i činjenicu da je hrvatski ratni arhiv prenešen iz Zagreba u Beograd, zapravo iz „Hrvatskog državnog arhiva“ u beogradski „Vojnoistorijski institut“, u koji je teško dobiti pristup i u kojemu uz svakog istraživača hrvatske državne i ratne povijesti neprestano bdije naoružani vojnik, kojemu se moraju dati na pregled sve načinjene bilješke. Ona, a i drugi znanstveni radnici u Institutu, znali su počesto izreći svoje negodovanje zbog te činjenice i podsjetiti se vremena kad je ban i grof Karlo Khuen-Hedervary bio usred Hrvatskog sabora ošamaren i udaren nogom u stražnjicu, zato što je dio Hrvatskog arhiva poslao u Budimpeštu.

Fikreta Jelić-Butić radila je na ovoj monografiji skoro punih petnaest godina, pa je stoga razumljivo da knjiga obiluje mnogim podacima, koji su i najupućenijem čitatelju slabo ili nikako poznati. Međutim, u njoj su isto tako lako uočljive pojedine netočnosti, ishitrene tvrdnje, a i počesto zatajivanje ili zaobilaženje znanstvene istine, pa i neznanstveno suprotstavljanje nepobitnim činjenicama. Autorica je olako dopustila da je zavedu „istražni i sudski materijali organa narodne vlasti iz procesa održanih jednom broju glavnih nosilaca ustaškog režima“. Osim toga, u monografiji je vidljiva stanovita, unaprijed određena politička tendencija, kojoj je autorica morala prilagoditi svoje analize i zaključke. Tako ona ustvrđuje da su ustaše, u svojoj isključivosti i mržnji, najveću važnost pridavali „objašnjavanju opravdanosti upotrebe sile, svih sredstava prinude i terora u postizanju glavnih ciljeva pokreta“, te da je „parola osvete davala (je) osnovni ton i u obuci kadra i u samoj propagandi“ (str. 26). Tu svoju tvrdnju ona potkrjepljuje citatima iz Ustaše, vjesnika hrvatskih revolucionaraca, u kojem se kaže:

„Nigdje u nijednoj zemlji na svijetu nije se skupilo toliko doklaćenih šićardžija, koliko na svetom hrvatskom tlu, koji žive od Hrvatskog Naroda, nu umjesto da mu za to daju hvalu, i da mu pomognu u njegovoj nadčovječnoj borbi za slobodu, oni služe tuđinskom nametniku i tiranu, a piju i sišu krv hrvatskom seljaku i radniku“ (Ustaša, srpanj 1832.).

„Revolucijom, krvlju i oružjem treba srušiti tuđinsku tiraniju i uspostaviti nezavisnu državu Hrvatsku; U tu svrhu kupe se borci u revolucionarne ustaške redove, za taj cilj opremaju se i naoružavaju ustaše. Ustaška hrvatska revolucionarna organizacija znade uzroke nesreće, nu znade i sredstva, kojima se stiče sloboda, spas i sreća hrvatskog naroda. U tom cilju, na tom putu, pregaziti će sve zapreke čvrstom oružanom rukom“ (Ustaša, veljača 1932.).

Razrađujući dalje tu svoju tvrdnju autorica otvoreno priznaje da je Hitlerova „Njemačka bila zainteresirana za stabilan položaj Jugoslavije“ i da „joj je davala podršku“ (str. 30), ona citira (str. 31) pisanje Ustaše iz listopada 1932. u kojemu se napadaju svi oni „koji ne znaju i koji neće da znadu, da je doba papirnate i jezične borbe prošlo, da ništa nije koristilo, da sada vodi i da će voditi glavnu riječ požrtvovnost, revolveri, bombe i oštri bodeži hrvatskih ustaša (…)“, ali pri tome potpuno zaobilazi činjenicu da je u to vrijeme, a i mnogo godina kasnije komunistička promidžba imala ista obilježja i da je ustvrđivala iste neosporne činjenice u čemu se posebno isticao Proleter, glasilo Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koji je izlazio od godine 1929. do 1942. Radi ilustracije navodimo nekoliko citata iz Proletera, kojemu je jedno vrijeme bio urednik i Josip Broz Tito:

„Mase radnog naroda, dovedene do nezapamćene bede i nevolje pljačkaškom kapitalističkom politikom velikosrpske vojno-fašističke diktature i privrednom krizom, dižu se na borbu protiv vlade krvavog kralja Aleksandra poslednjeg. Po čitavoj zemlji valja se talas protesta protiv zločinačke vojno-fašističke diktature. Usprkos zabrana održavaju se sastanci i zborovi, sve češće i češće dolazi do demonstracija i sukoba radnika i seljaka sa policijom i žandarima. Radnički štrajkovi se množe usprkos terora vlade i poslodavaca i izdajstva socijalfašističkih vođa. Gladni seljaci u masama jurišaju na državne magazine i raznose odatle žito da nahrane svoje porodice, isteruju iz sela ekzekutore koji dolaze da prodadu seljaku poslednju kravu i njivu za porez i dugove zelenašima. Mestimice radnici i seljaci odlaze u šumu i započinju ustašku borbu protiv državnih vlasti. Čak i u vojsci, koju je velikosrpska buržoazija i njena monarhija smatrala za svoj najsigurniji oslonac i naročito čuvala od svakog revolucionarnog uticaja, počinje da se organiziraju pobune vojnika i oficira. Nezadovoljstvo se širi iz dana u dan, iz dana u dan se svrstaju u borbu novi slojevi radnika, seljaka, gradske sirotinje, radne inteligencije, ugnjetenih naroda. Fronta boraca protiv. diktature raste svakim danom i sve više potkopava tlo pod nogama diktature“ (Proleter, br. 26, rujan 1932.).

„Svi kao da očekuju dan opće osvete, dan kad će započeti opća i odlučujuća borba protiv omraženog režima. (…) U takvim slučajevima radnicima i seljacima treba tumačiti, da nije dovoljno ako se sa stisnutom pesnicom u džepu čeka neki ‘osvetnički dan’. Ni jedan narod i ni jednu klasu ne može nitko osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslobode. Vojno-fašistička diktatura neće se raspasti automatski sama od sebe. Svrgnuće velikosrpske vojno-fašističke diktature neće se izvršiti na taj način što će se jednog lijepog dana dignuti mase same od sebe na naoružani ustanak. Oružani ustanak masa mora se pripremati i to uporno i sustavno. Put koji vodi k oružanom ustanku masa jeste njihovo uvlačenje u svakodnevnu borbu za pojedine i djelomične zahtjeve, širenje i jačanje te borbe i njeno podizanje na stupanj opće borbe protiv diktature. Vojno-fašistička diktatura, nacionalno i socijalno ugnjetavanje, izrabljivanje sa strane poslodavaca, zelenaša, banaka i veleposjednika – sve to može se srušiti i uništiti samo na osnovu razvijanja svakodnevne borbe u fabrikama, selima i ulicama.

Uzdaj se u se i u svoje kljuse – veli narodna poslovica. Borbu treba voditi sada i ne čekati da netko drugi dođe i tu borbu vodi” (Proleter, broj 2, veljača 1933.).

Brojni članci u Proleteru završavali su parolama: „Dolje velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Živjela radničko-seljačka vlada! Napolje sa srpskim činovnicima, žandarima i policijom! Za slobodu štampe, zbora i dogovora!’ (Proleter, br. 24, rujan 1932.).

„Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-fašističke diktature!“ (Proleter, br. 2, veljača 1933.).

„Ne dajmo da fašisti i furtimaši mute i da razbijaju slogu hrvatskog naroda! Na rad! Na borbu! Hrvatski komunisti u borbu za ostvarenje svih gore navedenih zadataka! Dokažimo i riječju i djelom, da smo mi pravi sinovi Hrvatskog Naroda! Dokažimo da mi volimo svoj narod i svoju domovinu!“ (Proleter, br. 12, studeni 1937.).

Projekt Velebit
(Nastavlja se)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Feljton

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

 Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

 Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

 „Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/13498-davor-markobasic-ja-sam-danas-u-vukovaru-progonjena-i-izbezumljena-zvijer.html)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

  Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

 Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna ŠarčevićJanković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

Izmučeni Vukovarci pod budnim okom srpskih četnika i zločinačke „JNA“ napuštaju svoj grad

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

 U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

 

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), igrali se …i tako…“

 

 Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

 

Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

 

Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

 

Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

 

Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

 

Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

 

Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

 

Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

 

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

 

Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

 

Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

 

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

 

Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista VremeJovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

 

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Tijela dvojice vođa skupine Fenix, P. Vegara i A. Andrića, bačena u rov pokraj Vrlike, podno Dinare

Objavljeno

na

Objavio

Srbin P. S. koji ih je zatrpao u šatorskome krilu danas živi kod Kninu i spreman je na suradnju

Na nekadašnjemu vojnom poligonu koji je JNA koristila u Suhopolju, podno Dinare, a pokraj Vrlike, leže posmrtni ostatci Ambroza Andrića i Pave Vegara, vođa poznate Bugojanske skupine, hrvatske domoljubne paravojne skupine koja je na područje Jugoslavije ušla 20. lipnja 1972. godine s ciljem pokretanja pobune i rušenja Jugoslavije.

Govori nam to Miljenko Lelas, bivši načelnik Policijske postaje Knin, naš domaćin, vodeći nas po vrletima pored Vrlike, pokazujući mjesto za koje postoje dokazi da se ondje nalaze tijela Andrića i Vegara, vođa Bugojanske skupne. Najveći je dokaz, osim dugo skrivane tajne policijske dokumentacije, još uvijek živući svjedok, P. S.,Srbin s kninskoga područja koji ih je, s nekolicinom svojih drugova, tu „pokopao“ po nalogu tadašnje Udbe.

Lelas je više puta razgovarao s tim živućim svjedokom (posljednji put prošloga tjedna) jednim od četvorice onih koji su sudjelovali u zakopavanju tijela dvojice hrvatskih boraca 1972. godine, na vojnome poligonu Suhopolje ponad Vrlike, ali i prikrivanju ovoga strašnoga zločina.

Ovo je činjenica koja dosad nije bila poznata hrvatskoj javnosti. Mjesto pokopa posmrtnih ostataka Vegara i Andrića službeno je vođeno kao nepoznato. Hrvatski tjednik u prigodi je to doznati i prije obitelji pogubljenih Andrića i Vegara te obići mjesto njihova posljednjega počivališta. Zato je ova priče senzacionalna i ekskluzivna. Nakon čitavih 45 godina od dramatične akcije i njihova stradavanja otkrivamo istinu.

O Bugojanskoj skupini, akciji Feniks, 19-orici mladih, prvih hrvatskih revolucionara koji su pod svaku cijenu željeli osloboditi Hrvatsku od Jugoslavije – Adolfu i Ambrozu Andriću, Nikoli Antuncu, Petru Bakuli, Filipu Bešliću, Vidaku Buntiću, Viliju Eršegu, Iliji Glavašu, Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Vinku Knezu, Viktoru Kancijaniću, Iliji Lovriću, Stipi Ljubasu, Vladi Miletiću, Ludvigu Pavloviću, Ivanu Prpiću, Pavi Vegaru i Mirku Vlasnoviću – pisali smo u više navrata u Hrvatskomu tjedniku, a prije nekoliko godina, odnosno 2009., objavili smo i opširan feljton o Akciji Raduša, odnosno Bugojanskoj skupini, autora Bože Vukušića u kojemu je potanko, kao nitko prije, a nakon poduljega istraživanja, opisan njihov ulazak u Hrvatsku, akcije koje su poduzimane, bitke uznemirene tadašnje JNA i vodstva Jugoslavije s ubačenim hrvatskim borcima, sve do konačnoga tragičnoga ishode te jednomjesečne akcije u kojoj su hrvatski mladići, svi osim jednoga, izginuli priredivši pakao tadašnjemu jugoslavenskome režimu. S tadašnjega okupacijskoga jugoslavenskoga stajališta, oni su bili ubačeni teroristi, a s hrvatskoga, pak, bili su mladi hrvatski revolucionari i idealisti koji su pokazali svijetu i hrvatskome narodu da nikada ne ćemo posustati u borbi za samostalnu hrvatsku državu.

Ulazak Bugojanske skupine u Jugoslaviju i stradavanje 19 mladih Hrvata

Podsjetimo: nakon kratke pripreme, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, hrvatska organizacija u emigraciji, organiziralo je ljudstvo, oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema nabavljena u Njemačkoj. Kraće završne pripreme održane su u kampu Garanasu u Austriji, uz austrijsko-jugoslavensku granicu, gdje su se skupila 23 borca, od kojih je 19 otišlo prema Jugoslaviji, a četvorica su ostala. Policija je uhitila Franu Peričića i Stipu Crnogorca, Marko Logarušić nije sudjelovao u akciji, a Marko Mudronja bio je logistička potpora i nije bio predviđen za akciju. Preostalih 19 ubacilo se dana 20. lipnja 1972. u Jugoslaviju preko Dravograda s ciljem da stignu na Tromeđu, odnosno na planinu Radušu. Sa zaustavljenim slovenskim kamionom, koji je prevozio mineralnu vodu, a nakon što su primorali vozača da ih vozi, stigli su do Bosne, do Donjega Vakufa.

HRB

Nakon ulaska u Jugoslaviju, samo pet dana kasnije, 25. lipnja 1972. došlo je do prvoga sukoba Bugojanske skupine s milicijom, zatim s JNA, i s Teritorijalnom obranom. U prvome sukobu poginuo je Adolf Andrić, nakon čega su se podijelili u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Više od mjesec dana vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. Jugoslavenske snage činilo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku skupinu, što im je naposljetku, 24. srpnja 1972. i uspjelo uz pomoć doušnika i Udbe. Desetorica pripadnika Bugojanske skupine izgubila su živote na različitim mjestima tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena i pogubljena. Premda tadašnja jugoslavenska javnost nije imala informacije o tome što se događa, u zraku se osjećao miris izvanrednoga stanja. Razvikani sigurnosni jugoslavenski sustav raspao se, skupina hrvatskih boraca ušla je u zemlju a da svemoćna Udba pojma nije imala, a kada je trebalo ići u boj s njima po planini Raduči, jugoslavenski režim na noge je digao tisuću i pol puta brojnije snage od same skupine i u bitkama pretrpio brojne žrtve.

Adolf Andrić poginuo je na planini Raduši kod Uskoplja 26. lipnja 1972., a Vilim Eršek kod sela Rumboci 27. lipnja 1972. Istoga dana u borbi s jugoslavenskim vlastima poginuli su i Vinko Knez i Nikola Antunac kod Han Ploča, iznad prometnice Gračanica – Uskoplje. Ilija Lovrić poginuo je tijekom borbe u rodnome sela Varvaru 1. srpnja 1972., Viktora Kancijanića ubili su milicajci i udbaši na kraju mise 2. srpnja 1972. blizu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu, Petar Bakula ranjen je u borbi kod Peruće 15. srpnja 1972. i smatra se da je smaknut.

Ilija Spomenik HRBGlavaš poginuo je 24. srpnja na području sela Leskura na planini Svilaji, Stipe Ljubas i Filip Bešlić poginuli su u borbi s jugoslavenskim vlastima na području sela Leskura na planini 24. srpnja, dok je Vlado Miletić poginuo 13. srpnja 1972. kod sela Pribića u blizini Livna. Vejsil Keškić zarobljen je kod Prozora 29. lipnja 1972., Mirko Vlasnović uhićen je u rodnome Zemuniku Gornjem, dokle je uspio stići, Đuro Horvat zarobljen je 2. srpnja 1972. kod Jablaničkoga jezera. Vojni sud u Sarajevu zajedno ih je osudio na smrt 21. srpnja 1972., a smrtna je kazna izvršena strijeljanjem u Rakovici kod Sarajeva 17. ožujka 1973. godine. Ludvig Pavlović bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine te je s Vlasnovićem, Horvatom i Keškićem osuđen na smrt 21. prosinca 1972. Zbog toga što je bio maloljetan, smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogoga zatvora. Pri raspadu Jugoslavije, izišao je na slobodu i odmah se priključio hrvatskim oružanim snagama, ali je već 18. rujna 1991. poginuo u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja u kratkotrajnome puškaranju s kolonom JNA. Ivan Prlić zarobljen je tijekom borbe 26. ili 27. srpnja 1972., a sumnja se da je ubrzo i smaknut. Ista je sudbina zadesila i Vidaka Buntića kojega su uhvatili 25. srpnja 1972. godine između Zagvozda i Žeževice.

Vođe skupine Ambroz Andrić i Pavo Vegar poginuli su 21. srpnja 1972. u borbi s jugoslavenskim vlastima u zaseoku Tomići kod Omiša. Načelnik omiške milicije tada je bio Ivan Šegon, njegov vozač Tonko Madunić i sekretar Općine Luka Generalić, a sva trojica sudjelovala su u ubojstvu Ambroza Andrića i Pave Vegara. Marija Mikac, sestra braće Andrić, podnijela je 1996. protiv njih trojice kaznenu prijavu zbog sumnje da su ubili Ambroza Andrića i Pavu Vegara. Zahtjev je odbijen zbog zastare kaznenoga djela, ali je postupak protiv njih proveden i oni su dali izjave u kojima su opisali kako je došlo do sukoba između njih i vođa fenixovaca.

Kako su poginuli Vegar i Andrić

Šegon je tvrdio kako je tijekom dolaska pred kuću Ivana Tomića s desne strane zapazio dvije osobe kako sjede te ih pitao tko je tamo, a umjesto odgovora začuli su se, kaže, pucnjevi… Generalić je rekao kako se nakon pucnjave bacio na stražnje sjedalo i zapucao nekoliko puta iz automatske puške koju je imao te nije vidio je li Madunić izašao iz auta. Madunić je u svome iskazu kazao da je nakon pucnjave iskočio iz vozila, pokušao repetirati pištolj, ali nije uspio, da mu se jedan napadača približio i pucao prema njemu, a drugi ga je ciljao iz daljine. Kako je napadaču zakazao pištolj, kasnije se ispostavilo da je riječ o Vegaru, te su se hrvali, nakon čega je Generalić pucao i ubio njegova napadača, a njega ranio u ruku.

Prilikom sukoba u Trnbusima, o čemu smo pisali u feljtonu u Hrvatskom tjedniku, Andrić i Vegar nalazili su se ispred kuće Ivana Tomića, Vidak Buntić u kući i Mirko Vlasnović stotinjak metara dalje u šumi. Kad je pucnjava prestala te milicija i vojska počela opkoljavati cijelo područje, Buntić je krenuo natrag u pravcu Šestanovca, gdje je i uhićen, a Vlasnović naprijed u pravcu Dugopolja. Iz fotoelaborata, kao i izjava svjedoka, može se zaključiti da su Vegar i Andrić, koji su kod sebe imali samo pištolje, bili ranjeni u pucnjavi i ostali bez strjeljiva te su se pokušali skloniti – Andrić u suhu klačarnu u dvorištu između ceste i kuće Ivana Tomića, a Vegar preko puta kuće i ceste iza kamenog zidića. Štoviše, u fotoelaboratu jasno piše da se Andrić ‘nakon ranjavanja pritajio u jamu za kreč’. Sve ovo detaljnije je opisano u jednome od feljtona u kojemu se nalazi i dio razgovora između Bože Vukušića i Luke Bajla iz Metkovića, koji je 1972. služio vojni rok u Splitu i koji je bio u kamionu koji se zaustavio u Trbusima gdje su ubijeni Vegar i Andrić.

Bajlo je Vukušiću kazao da je njegova ‘jedinica dobila uzbunu i u kamionima krenula prema Blatu na Cetini’. Kamioni su se zaustavili u Trnbusima. Nakon otprilike pola sata dobili su nalog da se iskrcaju i u koloni su čekali svanuće. Oko 5.00 sati ujutro bili su raspoređeni uokrug i tada je Bajlo vidio dva mrtva tijela. Jedno je na leđima ležao pored klačarne u dvorištu kamene kuće, a drugo pored murve, sa suprotne strane ceste, poluoslonjeno na unutarnju stranu kamenoga zidića. Oko 7.00 sati ujutro došli su liječnici iz Vojne bolnice u Splitu, nakon čega su četvorica vojnika dobili naređenja da, po dvojica, prenesu mrtva tijela do improviziranih stolova gdje je s njih skinuta odjeća i nad njima izvršena provizorna obdukcija. Bajlo i jedan njegov kolega prenosili su mrtvo tijelo koje je ležalo pored klačarne – kasnije je saznao da se radilo o Ambrozu Andriću. Ambroz je ležao na kamenoj ploči pored klačarne. Kad ga je Bajlo uhvatio za ruke i pokušao podići, kosti su se jednostavno raspukle. Tada ga je uhvatio za košulju na ramenima i podigao – kamena ploča ispod njega bila je izrešetana olovnim nabojima. Shvatio je da je netko očigledno ispalio rafal u njegova prsa dok je ležao na toj kamenoj ploči.’ Što se na kraju dogodilo s tijelima Pave Vegara i Ambroza Andrića, nije bilo poznato. Obitelji su godinama bezuspješno pokušavale doći do posmrtnih ostataka svojih najmilijih. S druge strane zanimljivo je napomenuti kako su Ante Madunić i Ivan Šegon dobili nekoliko visokih odličja i druge nagrade za sudjelovanje u likvidaciji Pave Vegara i Ambroza Andrića.

Pronađena skica pozicije na kojoj su ostavljena i zatrpana tijela

Priče o sudbini Vegara i Andrića koja je u našemu feljtonu zaustavljena u Trnbusima, nastavljena je onako kako je znala samo Udba. Prolaze godine i desetljeća, a nitko ništa ne doznaje. Bivši načelnik Policijske postaje u Kninu Miljenko Lelas kaže kako ga ovaj zločin zaintrigirao još 2005. godine kada mu je, dok je bio načelnik PP Knin, stigao poziv iz Splita da pogleda ima li u kninskim policijskim arhivima što o akciji Raduša.

‘Naravno da sam našao fasciklu s dokumentacijom o akciji. Unutra je bila kroki skica s obilježenim mjestom, nekoliko brzojavki, depeše o dizanju stanovništva s područja Općine Knin. Unutra su bile i zapovijedi, nekoliko dokumenata o kretanja ljudi na kninskome području, i uglavnom odnosile su se na to što se poduzimalo po tom pitanu. Nakon samo par sati splitske su se kolege pojavile i preuzele dokumente. Par dana poslije kolege iz Splita raspitivale su se za čovjeka koji je radio skicu. Bio je to šef krim – policije 1972. S. B., ali u potpisu skice stajao je neki vojni bezbednjak’, govori Miljenko Lelas o početcima svoga rada na ovome slučaju.

Ističe kako su ubrzo došli i do čovjeka , osobe srpske nacionalnosti P.S. koja danas živi na kninskome području, a koja je zakopavala ova dva tijela. Lelas govori kako je njih nekoliko iz policije krenulo do njega ne bi li došli do potpunijih informacija. „Kad smo mu došli i rekli što nas zanima, čovjek je ostao, nije mu bilo svejedno, samo je ponavljao: ‘Ljudi moji, to ide sa mnom u grob. Ja ni s kime nisam o tome pričao.’

Lelas ističe kako su odmah od toga kninskoga Srbina, koji je u doba dramatičnih događaja bio vozač Službe državne bezbednosti, tražili da im pokaže poziciju na kojoj je zakopao tijela, ali da im je u tom prvom razgovoru tvrdio kako je samo jednom tamo bio, kada je ostavljao i zatrpavao dva tijela u šatorskome krilu, i nikada više nakon toga. Drugi dan ponovno su se uputili do njega i odveli ga do mjesta koje je skica pokazivala. Lelas nastavlja: „On se u početku nije mogao snaći, nije se mogao orijentirati, okretao se, gledao, tvrdio kako tada nije nekih stabala… zanimljivo je kako su te 2005. vršena i neka kopanja, samo nekoliko metara dalje, ali ništa nije pronađeno, nakon čega se odustalo od daljnjega rada na tom predmetu.“

No, načelnik Lelas priznaje da nije posustajao i da se toliko angažirao oko ovoga slučaja te nije htio odustati.

Više od 12 godina čeka se na nova iskapanja

‘Meni je to ovo jako bitno. Želim da se konačno dozna istina, da se zna gdje su tijela dvojice hrvatskih boraca. Više puta sam razgovarao sa svjedokom koji ih je i zakopao, nekoliko puta smo dolazili na mjesto gdje su zakopani… objašnjavao mi je čega se sjeća, pokazivao pozicije i došli smo do zaključka kako su prošla kopanja obavljena dalje od mjesta na kojima su tijela zapravo zakopana’, govori Lelas.

Lelas kaže da mu je P.S., dakle živući svjedok, ispričao da su njih četvorica dva tijela pokupili na granici Knina i Sinja’. Dovezeni su u Land Roveru, zamotani u šatorskom krilu, zaustavili su se i Civljanima, tamo su imali namjeru baciti ih u Golubinku na Kozjaku, padala je noć… nisu mogli s autom, razmišljali su što će i onda se odlučilo kako je najbolje zakopati ih na ovom poligonu u Suhopolju, govori Lelas o iskazu svjedoka. Ističe kako je policija razgovarala i s nekoliko ljudi u Civljanima dok su bili živi. Na naš upit je li svjedok znao čijih se tijela rješavaju, Lelas ističe kako mu je rečeno da su ‘oni tada samo odrađivali svoj posao’. Za njih su feniksovci bili teroristi i njegov posao je bio da se riješi tijela koja su mu predana.’ Nisu znali o identitetu ubijenih, no iz dokumentacije u policiji se doznalo o komu je riječ.

Na jednome od brežuljaka Suhopolja, podno Dinare, ostatci su nekoliko vojnih rovova koji su služili za vježbe tadašnje JNA. Međusobno su vrlo blizu, manje od tridesetak metara. Nema dvojbe da su u jednome od njih tijela dvojice hrvatskih boraca, Andrića i Vegara. Pokopani su jedan ispod drugoga, oba su u istom šatorskom krilu. Prema Lelasovim riječima, kroki skica, koja je pronađena u dokumentima, služila im je da kod dužih manevara koji su se prije provodili na tom području ne dođe do pomicanja kostiju, zbog čega je kod skice stajao i potpis vojnoga sigurnjaka. Lelas je uvjeren, a dodatna mu je potvrda još uvijek i živući svjedok cijeloga događaja, da je to bila ta pozicija i to se nije smjelo dirati.

Nakon što su 2005. godine odrađena iskapanja i nakon što ništa nije pronađeno, Lelas nije htio odustati. Više puta se nalazio sa svjedokom razgovarao, radio nove skice, pokazana mu je pozicija gdje se nalaze tijela, da bi tijekom 2013. u vrijeme donošenja lex Perkovića cijeli slučaj pustio u službenu proceduru. Kaže da se na to odlučio jer je smatrao da je to ‘odličan trenutak da se rasvijetli sudbina dvojice hrvatskih revolucionara, ljudi koji su toliko voljeli svoju zemlju da su za nju bili spremni dati život“. Na navedenoj lokaciji izvršen je očevid te je sva dokumentacija upućena MUP-u, Dorhu te Ministarstvu hrvatskih branitelja pod čijom ingerencijom je i Povjerenstvo za istraživanje zločina u komunizmu kojemu je na čelu bio pukovnik Grujić“.

„Na sastanku na kninskoj tvrđavi 1. srpnja 2013. bio je i pukovnik Grujić. Pitao sam ga što je sa slučajem Bugojanske skupine, a on mi je kazao da mu ništa nije jasno, da mora provjeriti o čemu se radi jer nije dobio ništa o tome. Kasnije sam doznao da ovi iz MUP-a ništa nisu proslijedili Grujiću, ali je nakon 1. srpnja to učinjeno. Mjesec dana kasnije, Grujić mi je potvrdio da je dobio dokumente i da će odmah krenuti u rješavanje toga slučaja… Evo, sad je već 2017., a ništa još nije riješeno“, razočarano kaže Miljenko Lelas, naglašavajući kako se nada da će se konačno ponovno početi s otkopavanjem i rješavanjem ovoga slučaja. Govori kako postoji plan da se ponovno krene s otkopavanjem na novoj poziciji, koja je od stare udaljena samo nekoliko metara i za koju svjedok navodi da je točna, da se tijela nalaze s lijeve strane suhozida i da nisu duboko zakopana.

‘Priča je toliko precizna i uvjerljiva, nije mi jasno zbog čega se toliko čeka s njezinom realizacijom. Vidjet ćemo što će biti nakon novih otkapanja’, govori Lelas. Živući svjedok, kninski Srbin, sada već u ozbiljnim godinama, spreman je na suradnju. Njegov identitet ne otkrivamo iz više razloga, no službama je poznat. ‘Činjenica je da u ovome slučaju Državno odvjetništvo uopće kako će se nova iskapanja dogoditi ubrzo, a obitelji poginulih feniksovaca Pave Vegara i Ambroza Andrića konačno dostojno pokopati svoje najmilije.

Nije jasno što čekaju Državno odvjetništvo, ministarstvo branitelja i ostale nadležne institucije. Više od 12 godina znaju za ovaj slučaj i uopće ne reagiraju. Kome nije u interesu da se konačno sazna istina gdje leže kosti Pave Vegara i Ambroza Andrića, prvih hrvatskih revolucionara koji su željeli slobodnu Hrvatsku i dali su živote za nju. Lelas se nada žurnoj akciji, pronalaženju posmrtnih ostataka Vegara i Andrića.

Jednom kada se ova priča rasvijetli do kraja, dakle kada posmrtni ostatci budu otkopani i dostojanstveno pokopani, netko s hrvatske strane mogao bi podići spomenik tragično stradalim revolucionarima na tome brdašcu kao znak živućim i budućim hrvatskim naraštajima kako se krvlju i životima stjecala hrvatska sloboda i nezavisnost.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

Pronađeno mjesto gdje leže tijela hrvatskih vitezova PAVE VEGARA I AMBROZA ANDRIĆA!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari