Pratite nas

U potrazi za Istinom

Bruno Bušić: Žrtve rata

Objavljeno

na

Godine 1969. Bruno Bušić, tada urednik Hrvatskog književnog lista, objavio je članak “Žrtve rata”, kojim je koristeći službene podatke, osudio preuveličavanja i manipulacije podacima o žrtvama II svjetskog rata.

Svojim radom u Institutu za Historiju radničkog pokreta, kojemu je na čelu bio dr. Franjo Tuđman, Bruno je imao pristupa arhivskim podacima koje je vjerodostojno upotrijebio.

Ipak, iz tog i drugih razloga, Bruno je 1971. uhićen i osuđena na kaznu od dvije godine zatvora koju je izdržavao u Staroj Gradišci, nakon koje je 1975. otišao u emigraciju.

Treba imati na umu da je karakter nekih dijelova teksta morao biti usklađen prema postojećim uvjetima u Jugoslaviji, bez čega “Žrtve rata” uopće nebi mogle biti objavljene.

Objavljujemo ovaj Bušićev tekst kako bi ukazali na današnju situaciju u Hrvatskoj, gdje pod mnogo povoljnijim uvjetima, Hrvatska vlast kukavički izbjegava poduzeti znanastveni pristup istraživanju žrtava rata, nego uspostavlja Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, kao rubberstamp, tek toliko da sakrije svoj nedostatak nacionalne i građanske hrabrosti, žrtvujući tako i nacionalni ponos i nacionalni interes, kako bi zadržala podršku privilegiranih manjinskih, a posebno srpskih predstavnika u Saboru, ugađajući tako Srbiji koja se prema Hrvatskoj odnosi otvoreno neprijateljski, i kako bi uspjela ostati na vlasti pod svaku cijenu, uključujuči i izdaju vlastitog naroda kojemu su se osobno, prihvaćajući se vlasti, zakleli služiti.

Prema Bruni Bušiću, na osnovu navedenih dokumenta, u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja ondašnje SR Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba.

Istovremeno, navedeni podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate.

Vojna enciklopedija koju u nekoliko navarata citira Bruno Bušić piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.

Tako je služeći se jugoslavenskim i stranim izvorima Bruno Bušić iznio statističke podatke o žrtvama rata. Čijim podacima se služe “istoričari” Klasić i Jakovina navodeći da su samo žrtve Jasenovca iznosile 80-90 tisuća osoba? Izgleda da su se poslužili “znanstvenom metodom” tako što su procijenili da sve što Srbi “prećeraju” treba skresati na 10%, pa od trenutne srpke “statistike” od 900 tisuća jasenovačkih žrtava, “istina mora biti negdje na 90 tisuća”.

Dinko Dedić/ProjektVelebit


ŽRTVE RATA

Nedanvo ubojstvo zloglasnog ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa ponovno nas je podsjetilo na strahote II. svjetskog rata, a ponajvišena strahote ustaških logora i stratišta. Gotovo sve naše novine su obnovile susjećanja ne samo na jedno mračno razdoblje naše povijesti, nego i na suton humanizma i čovječanstva uopće. Sjećanje na to razdoblje ne možemo izbjeći, a nije ni potrebno, da ga izbjegavamo, niti to smijemo, pogotovo ne u današnje doba, kad se provađa genocid nad narodom Ibo u Bijafri na očigled cijelog svijeta, koji je ili posve ravnodušan ili egzaltirano ogorčen. Rat u Vijetnamu, na Srednjem istoku, okupacija Čehoslovačke, sukobi na sovjetsko-kineskoj granici, kao i mnogobrojni drugi sukobi među vladama i narodima kao da potvrđuju Hegelove riječi: „Iskustvo i povijest uče to, da narodi i vlade nikada ništa nisu naučili iz povijesti i da nikada nisu postupali prema poukama, koje su se iz njih mogle izvući. Svako vrijeme ima svoje tako osebujne prilike, ono je takvo individualno stanje, da se u njemu mora i jedino može odlučivati na osnovu njega samoga. U vrevi svjetskih događaja ne pomaže neko opće načelo, ne pomaže sjećanje naslične prilike, jer takvo nešto, kao što je blijedo sjećanje, nema snage protiv života i slobode sadašnjosti“ (1). Ipak povijest ne smijemo zanemariti, jer kako kaže José Ortega y Gasset: „Povijesno znanje je tehnika prvog reda za održanje i nastavljanje napredne civilizacije. Ne možda stoga, jer daje pozitivna rješenja za nove životne konflikte – život je uvijek tako različit od onoga što je bio – nego zato, što izbjegavamo naivne zablude prošlih vjekova“ (2). Dužnost nam je, da dokumentirano i mirno, bez patetike i velikih riječi, koje je često tako teško izbjeći, progovorimo o žrtvama II. svjetskog rata, a posebno o žrtvama rata na području SFRJ i SR Hrvatske.

Prema knjizi Bilanz des zweiten Weltkrieges žrtve u II. svjetskom ratu evropskih zemalja su bile sljedeće (3):

Tabela I.

Prema podacima iste knjige Njemačka je imala sljedeće žrtve: 3,500.000 vojnih osoba, 3,000.000 civilnih i 300.000 žrtava zbog različitih razloga.

SSSR je imao 13,600.000 mrtvih vojnih osoba, a ukupne žrtve SSSR penju se na 20 milijuna mrtvih.

Odmah treba upozoriti, da su u zemljama, gdje nije obavljen popis žrtava rata, procjene o broju žrtava veoma različite. Među takve zemlje donedavna je spadala i SFRJ. Tako se godine 1952. u Statističkoj reviji povela polemika o demografskim i neposrednim ratnim gubicima Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Da bismo neupućenima razjasnili, što se razumije pod demografskim gubicima, citirat ćemo Ivu Laha, jednog od sudionika u ovoj polemici. On kaže: „Pod demografskim gubitkom zbog rata podrazumevamo razliku između broja stanovništva koji bi imali određenog dana na nekoj teritoriji da nije bilo rata i broja stanovništva koji stvarno imamo tog dana na pomenutoj teritoriji. Pošto je stvarno stanovništvo određeno popisom ili na koji drugi način, onda visina demografskih gubitaka zavisi jedino od toga koliki bi broj stanovništva bio pod pretpostavkom da nije bilo rata“(4). Budući su metode procjene mogućeg broja pučanstva različite, to su i procjene demografskih i neposrednih žrtava rata često suprotne, što je potpuno shvatljivo. Tako je Dolfe Vogelnik, služeći se analitičkom metodom, ustvrdio da ukupni demografski gibici Jugoslavije zbog II. svjetskog rata iznose 2,854.000. Uostalom evo njegove procjene demografskih gubitaka (5):

Odseljeno njemačko pučanstvo         500 tisuća
Emigracija                                        100 tisuća
Umanjeni natalitet (nerođena djeca)  440 tisuća
Neposredni ratni gubici (žrtve rata)1.814 tisuća

On u svojoj studiji tvrdi, da je išao dosljedno za tim, da ustanovi dolnju granicu demografskih gubitaka, te kaže: „….isključujemo mogućnost da su stvarni demografski gubici manji od naše procjene“ (6). Međutim, Ivo Lah je opovrgao Vogelnikovu procjenu. U svojoj studiji on kaže, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose 2,699.000, ako se kod izračunavanja primijeni Malthusova geometrijska progresija, koja je u demografiji već davno odbačena. Izračunati demografski gubici po metodi Verhulstove logističke krivulje iznose 2,165.000, a po metodi „Linearne ekstrapolacije“ gotovo isto toliko, odnosno, 2,073.000, dok demografski gubici SFRJ izračunati po analitičkoj metodi Princeton sveučilišta iznose 983.000 (7). Ivo Lah uzimlje metodu „Linearne ekstrapolacije“ kao najispravniju, te zaključuje, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose dva milijuna i sedamdeset i tri tisuće (2,073.000). On nadalje potvrđuje, da je Vogelnikova procjena nerođene djece (440.000) po svoj prilici točna, isto bi se moglo reći za demografske gubitke u odseljenom pučanstvu njemačke narodnosti (500.000), dok je demografski gubitak zbog emigracije sigurno znatno veći. Do konca godine 1948. ne samo da se je odselio velik broj Talijana, nego i velik broj pripadnika različitih kvislinških postrojba, kao i članova njihovih obitelji, tako je još godine 1948. u logorima raseljenih osoba bilo 130.000 osoba iz SFRJ (8). Tako ako uzmemo proračun demografskih gubitaka Ive Laha kao znanstveno najispravniji (Dolfe Vogelnik nije se dalje upuštao u raspravu), možemo zaključiti, da neposredni ratni gubici, odnosno, sveukupne žrtve rata SFRJ u II. svjetskom ratu i revoluciji iznose oko milijun ubijenih, poginulih i nestalih.

Iz rezultata zadnjeg popisa pučanstva prije II. svjetskog rata (g. 1931.) i prvog popisa nakon rata (g. 1948.) može se vrlo lako ustanoviti, da je najveće demografske i neposredne ratne gubitke imala SR Hrvatska i hrvatski narod. Evo podataka o prirastu pučanstva na sadašnjem području pojedinih republika u razdoblju od 1921-1931. g. i od 1931-1948. g. (9):

Tabela II.

Iz gornje tabele je vidljivo da su sve republike osim Hrvatske imale godine 1948. veći broj pučanstva nego 1931. g. (Makedonija 22,9% više, Srbija 14,2% više, Bosna i Hercegovina 10,8% više, Slovenija 4,2% više, Crna Gora 3,7%, a čitava SFRJ 9,0% više).

Uspoređujući narodnosnu strukturu godine 1931. i 1948, na području predratne Jugoslavije Rudolf Bićanić je došao do ovih podataka (10):

Tabela III.
(u postocima)

Dok podaci u tabeli II. pokazuju, da je broj žitelja od godine 1931. do godine 1948. u SR Hrvatskoj opao apsolutno, podaci u tabeli III. pokazuju, da je u istom razdoblju opao relativan dio Hrvata u narodnosnoj strukturi Jugoslavije.

Odmah na početku treba istaknuti, da je pod utjecajem Rankovića i njegove šovinističko-hegemonističke grupe došlo do stanovite nedosljednosti kod iznošenja pojedinih zločina i udjela pojedinih neprijateljskih postrojba u masovnim zločinima nad nedužnim pukom. Da se ne bismo posebno osvrtali na mnogobrojne članke, koji su posvećeni toj problematici, dostatno je pogledati Vojnu enciklopediju i vidjeti što piše pod četnik. U Vojnoj enciklopediji na gotovo tri stranice opisuje se i obrazlaže izvanredna uloga četničkih postrojba u osloboditeljskoj borbi srpskog naroda i stvaranju srpske države počevši od Srpsko-turskog i Rusko-turskog rata godine 1877-78., pa kroz cijelo sljedeće razdoblje sve do svršetka I. svjetskog rata. Obrazlaganje pojma „četnik“ Vojna enciklopedija završuje ovim riječima: „Posle I SR (svjetskog rata, napomena: B.B.) organizovano je Udruženje četnika sa Glavnim odborom u Beogradu. Imalo je zadatak da neguje četničku borbenu tradiciju, stara se o porodicama poginulih i četnicima invalidima. Rukovodstvo organizacije su, ubrzo preuzeli ljudi u službi dvora i velikosrpske vladajuće buržoazije, pretvorili je u jednu od najreakcionarnijih u zemlji, sa režimsko-policiskim karakterom za sprovođenje nacionalnog ugnjetavanja drugih jugoslavenskih naroda i progon naprednih elemenata.“ (11). Dakle, osim nekoliko općenitih fraza ništa više. Ako je netko posebno znatiželjan i želi biti bolje upućen udjelovanje četnika u II. svjetskom ratu, mora pogledati pod Narodno-oslobodilački rat, ali ni tu ne će mnogo naći, pogotovo ne će ništa naći o masovnim zločinima četnika prije I. svjetskog rata i u samom ratu (nad Makedoncima i Albancima), o zločinima nad nesrpskim narodima u monarhističkoj Jugoslaviji, o zločinima u travanjskom ratu godine 1941.(pokolj u Rodoču, Cimu, Ilićima kod Mostara i u drugim mjestima), masovnim pokoljima za vrijeme II. svjetskog rata (Višegrad, Foča, Stolac, Gat kod Omiša i u drugim selima i gradovima diljem SFRJ).

S druge strane, koliko god se pisalo o zločinima ustaša, monstruoznost njihove nakane i djela nije došla do potpunog izražaja, uveličavanjem broja zločina, što su ih počinili ustaše, sve se više u svijesti gubila njihova neposredna moralna, a naravno i kaznena, odgovornost, te se prenosila na cijeli hrvatski narod. Ta pojava je već zarana zamijećena i osuđena, tako je Vjesnik od 20. srpnja 1945., na prvoj strani donio veliki uvodnik pod naslovom “Klevete i smutnje narodnih neprijatelja upućuju nas na još oštriju borbu protiv ostataka fašizma”. U tom uvodniku među inim piše i sljedeće: „U posljednje vrijeme često se čuje pitanje: što s domobranima? Kaže se, da su ih puni logori i da je njihova sudbina neizvjesna! Ide se čak tako daleko da se tvrdi, da je poremećen brojčani odnos između Srba i Hrvata za vrijeme ovog rata uslijed ustaških pokolja izvršenih nad srpskim pučanstvom, pa je potrebno da se opet svede na pravu mjeru; a istrebljenjem domobrana da bi se to postiglo! Ova paklenska ‘teorija’ mogla se uistinu roditi samo u zločinačkim glavama najvećih narodnih neprijatelja“. Brijunski plenum godine 1966. pokazao je, koliko je maha uzela ova teorija. U jesen godine 1966. Komisija za reorganizaciju unutrašnjih poslova SR Hrvatske, ustanovila je da je Rankovićeva policija vodila evidenciju o milijun i trista tisuća (1,300.000) građana SR Hrvatske (12), što praktički znači, da je cijeli narod bio pod policijskim nadzorom. Samo naivne je iznenadilo, da je ta ista Komisija ustanovila, da su mnogi preživjeli ustaše surađivali s Rankovićevom policijom i dostavljali joj izvještaje i o samim članovima SK Hrvatske, pa i o pojedinim sekretarima komiteta. Asocijativno prenošenje moralne i kaznene odgovornosti na cijeli narod moglo je imati, a sigurno je i imalo, ne samo teške psihološke posljedice, nego je imalo utjecaja na veličinu, širinu i vrst investiranja i cijeli gospodarski, politički, pa i kulturni, umjetnički i znanstveni razvitak (13).

Vodeći računa, kako je važno ustanovljivanje točnog broja žrtava rata, Savezno izvršno vijeće SFRJ donijelo je 10. lipnja 1964. godine Odluku, da se obavi popis žrtava rata 1941-1945. g. Taj popis obavljen je u listopadu i studenom g. 1964., ali na žalost elektronski strojevi računskog centra Saveznog zavoda za statistiku SFRJ u Beogradu još uvijek nisu uspjeli obraditi skupljene podatke. Na temelju prethodnih podataka Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske u Zagrebu veličina žrtava rata (popis je obuhvatio sve zločine okupatorskih i kvislinških postrojba) na području SR Hrvatske je sljedeća (14):

Tabela IV.

Analizirajući ovu tabelu opažamo, da najveći broj žrtava rata s područja SR Hrvatske otpada na poginule u NOB-i i savezničkim vojnim postrojbama, broj žrtava ove kategorije iznosi 51.949 ili 28,03% od ukupnih žrtava. Ako ovom broju dodamo 3.747 ubijenih zarobljenih pripadnika NOV i POJ (u zarobljeništvu ih je bilo 7.388), onda se broj nastradalih boraca NOB-e penje na 55.696 ili 30,05% od ukupnih žrtava. U logorima interniraca (Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica itd.) nastradalo je 51.534 osoba ili 27,81% od ukupnih žrtava rata, inače u logorima interniraca bilo je zatvoreno 88.294 osoba s današnjeg područja SR Hrvatske. Strahote logorskog života preživjelo je tek njih 36.760 ili 41,63%. O strahotnosti ovog broja ne treba posebno govoriti, odnosno, svaki govor je nedostatan, da ga predoči. Ipak treba upozoriti, da se iz neshvatljivih i sumnjivih razloga, ne samo u novinskim člancima, nego i u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima. Tako već citirana Vojna enciklopedija piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.“ (15). Podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate. Evo tih podataka (16):

Tabela V.

Završujući ovaj kratki prikaz žrtava rata želio bih istaknuti, da se naše sjećanje, ne samo povijesno, nego u prvom redu ljudsko, ne smije iscrpljivati jedino u podizanju spomenika tim žrtvama, komemoracijama i obljetnicama, naše sjećanje mora biti djelatni humanizam u svim trenucima naše sadašnjosti, koja u mnogočemu nije u potpunosti oslobođena od zloduha, fikcija i zabluda prošlosti.

Bilješke
1) Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Filozofija povijesti, Zagreb, 1951, str. 25.
2) Jose Ortega y Gasset: Pobuna masa, Zagreb, 1941, str. 113.
3) Bilanz des zweiten Weltkrieges, Oldenburg (Oldb) Hamburg, 1953, str. 445.
4) Ivo Lah: Istinski demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, Statistička revija, Beograd, god. II/1952, br. 2-3, str. 214.
5) Dolfe Vogelnik: Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, statistička revija, Beograd, god. 11/1952, br. l, str. 32.
6) Isto kao pod 5, str. 22.
7) Isto kao pod 4, str. 215.
8) United Nations, The refugee in the postwar world, Geneva, 1951, str. 58, 78.
9) Vladimir Simeunović: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika od 1921 -1931., Beograd, 1964, str. 31.
10) Rudolf Bićanić: Stanovništvo SFRJ po nacionalnoj pripadnosti, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1953/VI., str. 79.
11) Vojna enciklopedija, knjiga 2, Beograd, 1959, str. 320.
12), Vjesnik, Zagreb, 4. IX. 1966., str. 1.
13) Vidi: Vjesnik u srijedu, br. 754, Zagreb, 12. X. 1966, str. 5; Oslobođenje, br. 6577 i 6578, od 24. i 25. IX. 1966.g;0sIobođenje, br.6584, od 1. X. 1966.g. itd.
14) Republički zavod za statistiku SR Hrvatske, Obradna tabela Žr-9, Bruno Bušić: Žrtve rata na području SR Hrvatske, rukopis, Centar za znanstvenu dokumentaciju Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
15) Vojna enciklopedija, knjiga 10, Beograd, 1967, str. 321.
16) Isto kao pod 14.
(Hrvatski književni list, g. 2, br. 15, Zagreb 1969, s. 2-3)

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

POVIJESNI PRIKAZ ODNOSA SRBA I HRVATA

Objavljeno

na

Objavio

Srbija između mitomanije, zločina, laži, obmana i sna o Velikoj Srbiji, koji joj se umalo nije ostvario sa Jugoslavijom, pa neslavno propao, do sjajne pobjede Hrvata u Domovinskom ratu, koju na sve moguće načine pokušavaju obezvrijediti.

  • Posežući u daleku povijest, značajno je spomenuti da je kralj Tomislav spasio srpski narod u ratu sa bugarskim carem Simeunom 927. godine, porazivši bugarsku vojsku i omogućivši Srbima da se vrate na svoja ognjišta, koja su bili napustili u bijegu pred Bugarima.

Tada je prema pisanju Konstantina Porfirogeneta Hrvatska mogla podići ogromnu vojsku i ratnu mornaricu.

  • Porazom na Kosovu polju 1389.godine Srbi su izgubili svoju državnost i postali turski vazali. Turci su se svojom okrutnošću i silom okomili na srpsku društvenu elitu, srpski kršćanski narod, koji je bio izložen nasilju, ponižavanju i istrebljivanju. Taj i takav način turske vladavine prema Srbima kao stanovnicima drugog reda, ostavio je posljedice na mentalitet , način razmišljanja i ponašanja srpskog naroda. Da bi opstali morali su se služiti bijegom u hajduke i uskoke,  ustancima, raznim smicalicama, krivotvorenjem činjenica, lukavstvom, podvalama i lažima.

Možda najbolje srpski akademik D. Ćosić može objasniti razlog, koji o svojim Srbima kaže :

– „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

– „Laž je srpski državni interes.“

– „Laž je u samom biću Srbina“.

– „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

– „Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

 

Ima i A. G. Matoš nesto o Srbima reći : “Srbima je laž od Boga.”

U Finskoj se i dan danas kaže : “Lažes kao Srbin”.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/11034-srpske-lai-i-hrvatska-utnja.html

U Isto vrijeme Hrvatski je Sabor izumiranjem domaće dinastije Trpimirovića, , izabrao za hrvatske kraljeve, vladare drugih država, stvarajući time personalnu uniju, najprije Hrvatsko-Ugarsku 1102-1526, a potom Hrvatsko-Austrijsku 1527- 1918, zadržavajući pri tom svoju suverenost,  Hrvatski Sabor kao najviše državno tijelo, koje je odlučivalo o sudbini hrvatskog naroda.

  • Hrvatsko kraljevstvo bilo je ključno za zaustavljanje prodora Turaka prema Europi. Papa Leon X dao je Hrvatskoj 1519 godine naziv Antemurale Christianitatis (predziđe kršćanstva) Granični krajevi opustošeni od Turaka, naseljavani su uskocima i njihovim obiteljima i Srbima koji su bježali od turskog zuluma i njihovim obiteljima. Dobivali su i komad zemlje za obrađivanje i oružje za obranu. Tako se formirala Vojna krajina, sa krajišnicima koji su sebe percipirali kao junake u carskoj službi. Stanovništvo Vojne krajine bilo je miješano Hrvatsko- katoličko i Srpsko-pravoslavno, sa uređenim vjerskim i svjetovnim institucijama i  simbolima, pa tako i sa ogromnom ulogom Katoličke i Pravoslavne crkve u svakodnevnom životu, nacionalnoj kulturi i prosvjeti.

Srbija se oslobodila turske vladavine

  • Prvim srpskim ustankom 1804-1813 godine predvođen Karađorđem
  • Hadži- Prodanovom bunom 1814 godine
  • Drugim srpskim ustankom 1815 godine predvođen Milošom Obrenovićem
  • Donošenjem Sretenjskog ustava 1835 godine.

Ukinuto je kmetstvo i prestaje period feudalizma u Srbiji i Srbija postaje kneževina. Tada su srpski knezovi oslobodivši se od Turaka, odmah  počeli stvarati planove o obnovi Dušanova carstva. Smatrali su da Srbija ima povijesno pravo obnoviti Dušanovo carstvo iz 14, stoljeća i proširiti ga na susjedne zemlje, koje povijesno i nisu bile u njegovu sastavu, ali u kojima žive Srbi.

Taj program napisao je Ilija Garašanin, ministar unutarnjih dela, kneza Aleksandra Karađorđevića,  1844 godine, koji je nazvao Načertanije. Upravo to je Načertanije temelj velikosrpske politike do današnjih dana. Kao instrument realizacije ciljeva iz Načertanija formirani su četnički odredi. Četništvo je fizička, vojna sila kojoj je cilj stvaranje Velike Srbije ili novog velikog Dušanova carstva. To je ta mitomanija kod Srba, koja se provlači kroz njihovu povijest, veliko Dušanovo carstvo!

https://www.vecernji.hr/vijesti/velika-srbija-od-ilije-garasanina-do-predsjednika-tome-nikolica-426048

  •  1918 godine, 29. listopada Hrvatski Sabor raskinuo je sve državno – pravne veze sa Austro-Ugarskom, ali nije nikada donio odluku o ulasku Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Slaba je bila vlast Države SHS! U noći na 1.studeni 1918 godine u Pulskoj luci miniran je od strane Talijana admiralski brod Viribus Unitis, hrvatske flote, koju je predala Austro-Ugarska mornarica i potonuo sa oko 400 mornara, uglavnom Hrvata i zapovjednikom Janko Vuković Podkapelskim. Tako su Talijani ušli u Pulu i polako okupirali cijelu Istru, otoke Cres i Lošinj, koje su im sile Antante obećale Londonskim ugovorom 1915 godine ,samo da uđu u rat na njihovoj strani. studenog 1920 godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, predani su Italiji Istra, Kvarnerski otoci, Rijeka i Zadar.
  • U novoj je Državi SHS, Srbi su uveli strahovladu, diktaturu, a Hrvati su bili proganjani i obespravljeni, što je kulminiralo atentatom na zastupnike Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928.godine. Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara I Ivana Granđu. Na mjestu su preminuli Pavle Radić i Đuro Basariček ,a 8.kolovoza od posljedica i Stjepan Radić.
  • siječnja 1929 godine kralj Aleksandar I Karađorđević uvodi diktaturu, a u Hrvatskoj su pale i prve žrtve među demonstrantima i javlja se organizirani otpor u vidu formiranja ustaškog pokreta. Ustaški pokret nastao je kao nacionalistički odgovor na teror i težak položaj Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji.
  • travnja 1941.godine proglašena je Nezavisna Država Hrvatska NDH, koja je bila u savezu Sila osovine, totalitarna sa kultom ličnosti poglavnika Ante Pavelića. Tijekom četiri godine postojanja želja za stvaranje etnički čiste države rezultirala je progonima, zatvaranjem i ubojstvima Srba, Židova i Hrvata neistomišljenika.
  • U isto vrijeme kapitulacijom Jugoslavije nastala je 1941 godine marionetska i profašistička srpska država Nedićeva Srbija, koja je bila u savezu sa Njemačkom i koja se javno pohvalila da je prva riješila „ židovsko pitanje“ u kolovozu 1942 godine. U logoru Sajmište ubijeno je 20 000 ljudi i još toliko na stratištima oko Beograda.

USPOREDBA ULOGE SPC-a I KATOLIČKE CRKVE U 2.SVJ. RATU

Međutim Jugoslavenska i velikosrbijanska politika, namjerno je dugo sakrivala ovu tragičnu činjenicu i počinjen genocid nad židovskim narodom, kao i činjenicu da je Srbija tijekom cijelog 2. svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke.

  • Za razliku od Srbije je prema pisanju dr. Ester Gitman, Židovke i stradalnice holokausta, u Hrvatskoj je postojao široki općenarodni pokret i ljudi, koji su spašavali Židove, od Kardinala Stepinca, ministra u Vladi NDH dr. Ivana Petrića do najobičnijih građana.

https://direktno.hr/direkt/esther-gitman-srbi-iskrivljavaju-povijest-zuroff-i-greif-im-pomazu-a-zna-se-tko-su-bili-pokretaci-antisemitizma-u-jugoslaviji-112132/

Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC su se odmah po dolasku Njemaca  išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost.“ Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti“ Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 javno dali podršku kvislinškoj Vladi i Njemcima.

Ovo navodim kao usporedbu sa Katoličkom crkvom i Bl. Kardinalom Alozijem Stepincem, koji su prosvjedovali kod vlasti NDH i osuđivali rasističke progone. Osobnim zalaganjem Kardinala Stepinca i svećenstva u NDH je spašeno nekoliko stotina Židova.

Stoga u usporedbi ponašanja SPC i Katoličke crkve u ratnim zbivanjima, jasno dolazi do izražaja himbena i lažljiva jugoslavenska i srpska politika. Dovoljno je uzeti podatke koliko je ubijeno Katoličkih svećenika, a koliko Pravoslavnih. Prema podacima koje je prikupio don Ante Baković ubijena su 663 katolička svećenika, 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Dok je do podataka o ubijenim pravoslavnim svećenicima teško doći, jer su mnogi bili u četničkim postrojbama. Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-e surađivao je sa Dražom Mihajlovićem, vođom četničkog pokreta. I dan danas SPC rehabilitira četnički pokret, pa čak i proglašava svetim. Tako je episkop Nikolaj Velimirović, vjerski ideolog srpskog antisemitizma, svetac SPCe,a slavi ga se kao svetog Nikolaja Žičkog. Podatak da je u NDH ubijeno 160 pravoslavnih svećenika, nije ničim potkrijepljen, stoga ga uzimam sa rezervom, s obzirom na sklonost srpske strane ka preuveličavanju svojih žrtava.

Treba li uopće komentar na ponašanje SPC-a kod beatifikacije Bl. Alojzija Stepinca? Ovdje dolazi do punog izražaja mitomanija, licemjerje, laži i obmane srpske politike i njenog prirepka SPC-a.

Jeli ijedan Patrijarh SPC-a osuđen kao što je to Bl.Kardinal Alojzije Stepinac bio  od strane Komunističkih vlasti? Nije ,jer su pravoslavni popovi  napredovali  u crkvenoj hijerarhiji i u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji. Četnićki pokret je rehabilitiran,a  kako i neće kada je to ustvari  bila Srboslavija!

Zločini počinjeni nakon ratnih zbivanja usmjereni su bili većinom prema hrvatskom narodu. Odmazda je bila strašna od Bleiburga, do Križnog Puta i usputnih bezbroj napunjenih jama, koje su počinili najviše srpski komunisti, preobučeni četnici koji su promijenili odoru pri kraju rata, uvidjevši u kojem smjeru se situacija razvija.

Srpska politika laži, obmana i skidanja odgovornosti sa zločina koje su počinili, odvija se točno prema Memorandumima SANU 1,2 I 3. Kada je postalo jasno da će se raspasti i druga Jugoslavija, odnosno Srboslavija.

  1. Memorandum SANU izradila je Srpska akademija nauka i umetnosti 1986 godine, kada se vidjelo da će se Jugoslavija raspasti, što Srbima nikako nije odgovaralo. U toj su Jugoslaviji Srbi zauzimali najviše mjesta u svim razinama vlasti i u svim državnim institucijama. U JNA činili su preko 90 % kadrova, pogotovo zapovjednog, tako da se Slobodan Milošević sa sigurnošću uzdao u JNA kao garanta očuvanju srpske prevlasti u Jugoslaviji.

Međutim nije računao na hrvatsko domoljublje i vjekovnu želju za samostalnom Hrvatskom državom. Usprkos svoj svojoj umješnosti laganja, lažnih konstrukcija, lažnih obećanja i kršenja istih Slobodana Miloševića , kojima su nasjedali svjetski moćnici, Hrvatsko je vodstvo na čelu sa dr. Franjom Tuđmanom i hrvatskim braniteljima u gotovo nemogućim uvjetima uspjelo ostvariti san o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj.

  • Nakon izgubljenog rata Srbija se nikako ne može pomiriti sa gubitkom i neostvarenim mitom o obnovi velikog Dušanovog carstva. Stoga je SANU donijela Memorandum SANU 2 ,kojim bi u miru postigli ono što nisu uspjeli u ratu. Radi važnosti citirati ću ga u cjelosti po točkama, iz kojih je vidljiva sva „raskoš“ srpske politike obmane, laži i lažnih konstrukcija. Moram napomenuti da hrvatski političari nisu najprije vjerovali u postojanje takvog dokumenta, a kasnije nisu na njega znali ili htjeli adekvatno odgovoriti. Tek je danas prvi puta jedan srpski dužnosnik proglašen „ personom non grata“ u Hrvatskoj. Iako zakašnjelo i mlako ipak je! Mada ni to nije dovoljna reakcija na velikosrpsku politiku, koja tolerira, dapače još i podstiče ponašanje Vojislava Šešelja,( osuđenog ratnog zločinca na Haškom sudu), jer je to ustvari njihova konstantna politika! Teza o građanskom ratu koju je izrekao ministar obrane Republike Srbije u Hrvatskoj pokušaj je izvrtanja istine o Srbiji na ovim prostorima, a sa zakonom o međunarodnoj juridistikciji pokušaj je pretvaranja Srbije u moralnu vertikalu koja želi na ostale prebaciti dio svoje krivice.”

MEMORANDUM SANU 2

1, Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
5. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
7. Pomagati otcjepljenje Republike Srpske;
-8. insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

 Analizirajući točku po točku sasvim je razvidna sva prijetvornost, obmana i pokvarenost, pravi makijavelizam u postizanju političkog cilja.

http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-ivica-ursic/34-vijesti/hr-svijet-tv/17655-to-sadri-velikosrpski-memorandum-2

Ni to nije bilo dovoljno pa je nedavno osvanuo i Memorandum SANU 3, kojim bi se ostvarila „vekovna težnja svi Srbi u jednoj državi“, to jest ujedinjenje Republike Srpske iz BIH, nepostojeće Republike Srpske krajine iz Hrvatske i Srbije kao matične države. I eto novog Dušanova carstva, mada se ni ono nije rasprostiralo kao što Srbi danas žele.

Malo im se povećao apetit.!

“U stvaranju je Memorandum 3,  Srbi nikako ne odustaju od ovog prostora. Uvijek su imali potporu svojih akademika i vojnih stručnjaka u tim težnjama te samo pronalaze nove načine da izmišljaju nove probleme kako bi djelovali. Čak i događaji koji su se nedavno događali kod nas imaju potporu izvana, a koliko će ta djelovanja biti uspješna i koliko će to biti prepoznato ovisi o onima koji vode državu sada i oni koji su odgovorni za sigurnost države”, upozorava general Miljavac te dodaje kako se jako malo stvari u visokoj politici i međunarodnim odnosima događaju slučajno. Miljavac napominje da Hrvatska mora biti na oprezu jer stvari se ne poboljšavaju u odnosima sa Srbijom već se s novim tezama i problemima dodatno kompliciraju.

https://kamenjar.com/miljavac-srbi-ne-odustaju-moramo-biti-na-oprezu-svim-metodama-zeli-se-izaci-na-nase-more/

HRVATSKA POLITIKA NEMA ČVRSTINU I JASNU STRATEGIJU U ODNOSU NA VELIKO SRPSKU POLITIKU I PROMIDŽBU.

Hrvatski političari nemaju jasnu i čvrstu izrađenu strategiju u odnosu na politiku iz Beograda, ,koja stalno provocira i radi na ostvarenju svojih ciljeva. Pa i laiku je jasno da je dovoljno uzeti i pročitati Memorandume SANU i po njima se ravnati .Hrvatska politika nakon smrti dr.Franje Tuđmana nije suverenistička , ne vodi se obranom hrvatskih nacionalnih interesa,  već je sluganska u odnosu prema Srbiji, prema EU, prema Haškom sudu, prema NATO-u.

Kriva je hrvatska vlast, jer službeno, jasno i glasno nije dala objašnjenje Domovinskog rata, i nikad ne reagira na laži i optužbe koje dolaze iz Beograda.

Prisjetimo se samo izložbe o Jasenovcu u zgradi UN u New Yorku 26.siječnja 2018. godine koju su Srbi iz dijaspore i Srbija organizirali. Dvije godine se znalo za organizaciju te izložbe, a da hrvatska diplomacija nije reagirala, ili je mlako reagirala pred samo otvaranje. Zar se nitko od hrvatskih diplomata nije sjetio organizirati u UN izložbu o stradanju Vukovara, Ovčare, Škabrnje i niz drugih mjesta, koja bi prikazala srpske zločine?

Za to vrijeme Srbija neprestano već preko 70 godina zlorabi Jasenovac, krivotvoreći brojke, popis poginulih, namećući pritom stigmu ustaštva, fašizma i zločina Hrvatskoj.

Komemoracija u Jasenovcu svake se godine zlorabi se u dnevno-političke svrhe, pogotovo od strane  Milorada Pupovca, koji svojim plačkavim izričajem dodaje potrebnu dramatiku, naglašavajući zašto više komemoracija. U čemu je problem, ako ima više komemoracija? Neka svatko na svoj način izrazi pietet svim žrtvama, pa i onima koji su u Jasenovcu stradali nakon 1945.godine.  Istraživanjem i svjedočenjima postoje dokazi da je Jasenovac zatvoren tek 1951 godine, pronađeni su dokumenti, ali službena politika ne reagira, umjesto da se sazna istina. Komu nije stalo do istine?

“Jasenovački logori – istraživanja“ Autori knjige su Vladimir Horvat, Blanka Matković te Igor Vukić i Stipo Pilić. Motiv istraživanja  je bio popis navodnih žrtava u logoru, a koji nije odgovarao stvarnom popisu.  Nakon rata propagandni stroj najčešće se zaustavljao na brojci od 700.000 ubijenih, a taj je broj bio upisan u enciklopedije, školske udžbenike, novinske i televizijske reportaže. Brojna svjedočenja bivših logoraša, arhivski izvori pa čak i knjige objavljene prije 1990. godine, pokazuju da je realna slika jasenovačkog logora daleko od one na koju je, iz raznih razloga, prihvatila hrvatska javnost – U poslijeratno doba logori u Jasenovcu i obližnjoj Staroj Gradiški, osim kao postaje Križnog puta i stratišta, bili su mjesta za zatvaranje stvarnih i potencijalnih protivnika komunističkog režima, a što se godinama prešućivalo .

Prešućivala se i uloga Srbije u 2.svjetskom ratu, i njena antisemitska politika i još se dan danas prešućuje. Prešućivala se i njena kvislinška uloga, logori i sve ostalo za što se tereti NDH i današnja Hrvatska, a Srbija se ne spominje.

NEDIĆEVA SRBIJA JE ISTO KAO NDH BILA SAVEZNIK HITLEROVE NJEMAČKE ,PRVA  JE “RIJEŠILA” ŽIDOVSKO PITANJE! 

ZAŠTO SE TO U HRVATSKOJ JAVNOSTI NE SPOMINJE ?

Sve je to upravo samo dokaz sa kojim uspjehom su Srbi do sada obmanjivali domaću i svjetsku javnost. Istina se teško probija, dok jednom ili više puta ponovljena laž postaje „istina“

http://croatiarediviva.com/wp-content/uploads/2016/06/Razgovor-s-Blankom-Matković-Hrvatski-list.pd

http://www.kastela.org/novosti/aktualnosti/24531-predstavljena-knjiga-o-istrazivanjima-jasenovackih-logora

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

SRBIJOM JE DEVEDESETIH GODINA VLADAO NACI-FAŠIZAM, A ŠEŠELJ JE BIO SAMO ODRAZ TOG LUDILA 3. DIO

Objavljeno

na

Objavio

Kronologija koja govori jezikom činjenica

Prvi masovni izlazak srpskih nacionalista na javnu scenu u komunističkoj Jugoslaviji dogodio se na sprovodu Aleksandra Rankovića (krajem kolovoza 1983. godine; vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6eu1HkDyLDI), ratnog zločinca i komunističkog krvnika koji je kriv za smrt stotina tisuća žrtava diljem Jugoslavije i tada je već bilo jasno da se u Srbiji nešto „kuha“ i da nije u pitanju samo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. godine i „položajem Srbije u Federaciji“ (što će sljedećih godina izaći na svjetlo dana).

Dakle, u Srbiji je tinjalo i taj proces započeo je još za života svemoćnog Broza kojemu nitko od srbijanskih komunista (pa ni sam Ranković kao njegov suradnik, potpredsjednik i mogući nasljednik na mjestu šefa države i Partije) nije smio proturječiti.

Srbi su se usudili podići glave tek nakon što su se uvjerili kako je Broz stvarno mrtav i za to im je, kako se vidi, trebalo više od 2 godine, a potom još 2 da stvar sazri.

Mnogi srbijanski analitičari događaja iz 80-ih godina prošlog stoljeća, u razmatranjima oblikovanja ekstremnog nacionalnog pokreta u Srbiji, kao presudnu godinu navode 1985-u.

Tako dr Olivera Milosavljević, srpska povjesničarka iz Beograda i dugogodišnja profesorica povijesti na tamošnjem Filozofskom fakultetu (poznata po kritičkom pristupu suvremenoj srpskoj povijesti i razotkrivanju uvriježenih nacionalnih mitova i stereotipa), svoj stav o toj temi izražava kratko i jasno:

Već tamo, 1985. godine, u vreme onih desetina hiljada tiraža ‘Knjige o Milutinu’ u Srbiji su skoro svi, da tako kažem…prešli na četničku stranu.“

Neupućenima može izgledati čudno, pa čak i nemoguće da jedna knjiga izazove u društvu takve „tektonske potrese“ i dovede do nacionalne homogenizacije. No, u Srbiji je to bilo moguće iz više razloga:

  • Prije svega, javnost je na to bila pripremana godinama, a naročito intenzivno nakon smrti Josipa Broza i to putem medija, preko literature, filma, kazališta, djelovanjem svojih „duhovnih pastira“ iz redova Srpske pravoslavne crkve itd., itd.;
  • U smislu indoktrinacije i utjecaja na kolektivnu svijest (i podsvijest) srpskog naroda u čitavoj plejadi nacionalno opredijeljenih književnika, najviše se isticao „Otac nacije“ Dobrica Ćosić čije je opus Vreme smrti (1-4, 1972-1979.) poslužio kao predložak za ‘Knjigu o Milutinu’ autora Danka Popovića;
  • Ovaj namjenski pisani ‘digest(sažetak) Ćosićevog opsežnog povijesnog romana u 4 sveska, u kojemu se prepliću tragika, mučeništvo i junaštvo jedne srpske obitelji kroz nekoliko naraštaja (a što je metafora za sudbinu cijele nacije) postaje knjiga za svaku kuću, a lik Milutindeda svih Srba“ (kako reče sam Popović o svome književnom junaku);
  • Uzevši u obzir vrlo razvijenu mitološku matricu o vječito „ugroženom“ srpstvu koja se oslanjala na Kosovski, ali i druge mitove iz kasnijih razdoblja (pa i solunski mit, odnosno, mit o srpskoj patnji ali i pobjedi u Prvom svjetskom ratu), ‘Knjiga o Milutinu’ bila je pokretač javnog mnijenja koje ga je usmjerilo u konačno prihvaćanje „istine“ o vječitim žrtvama i nepravdama koje Srbi podnose i to samo iz razloga svoje naivnosti, dobrohotnosti, širokogrudosti i miroljubivosti;
  • I na kraju, nikako se ne može izostaviti još jedan aspekt koji cijeloj stvari daje poseban ton. Kobni „Otac nacije“ Dobrica Ćosić i njegovo čitateljstvo bili su povezani nekim gotovo mističnim vezama, onim tajanstvenim titrajima „napaćene srpske duše“, tim usudom koji „vekovima prati srpski narod“, te „pobednike u ratu, a gubitnike u miru“ i to su bile silnice koje su ih povezivale, trajno, čvrsto i neraskidivo. Sindrom vječite „žrtve“ koja se prinosi na „oltar Otadžbine“, ali i „besprimjerno junaštvo“ – pri čemu Srbin bez oklijevanja umjesto „carstva zemaljskog“ prihvaća „carstvo nebesko“, vječna je tema i moćan motiv za sve koji u sebi imaju dovoljan naboj „patriotizma“ i osjećaja za vlastitu naciju. Drugim riječima, teze „Oca nacije“ (koji se iz ortodoksnog komunista i Titovog poltrona u samo nekoliko godina prometnuo u nacionalnog vođu cijelog jednog naraštaja) prihvaćale su se nekako refleksno, gotovo instinktivno i to nije imalo nikakve veze s književnom vrijednošću djela, estetikom, umjetničkim dojmom i sličnim kategorijama – nego s porukama koje je guru srpske nacije slao svojim poklonicima, a što se onda (zahvaljujući njegovoj karizmi disidenta i „narodskog“ književnika i intelektualca progresivno širilo na milijune sljedbenika i obožavatelja.

Najkraće rečeno, siže ‘Knjige o Milutinu’ sastoji se u krajnje sugestivno ispričanoj priči, odnosno „ispovijesti“ priprostog ali dobrohotnog, časnog i ponosnog, poštenog i dobrodušnog šumadijskog seljaka Milutina koji se vječito bori protiv okupatora (od Balkanskih ratova preko Prvog i Drugog svjetskog rata), oslobađa druge narode (Slovence, Hrvate, Albance, Makedonce, Muslimane), a za uzvrat trpi nepravde i poniženja upravo od „braće“ za koju je krv prolijevao. Taj srpski „patnik“ i „mučenik“, vječita žrtva koji prolazi i osobnu i obiteljsku golgotu samo zato što pripada „hegemonističkoj“ (srpskoj) naciji, jednako je neprihvaćen od svakog režima i svoj životni put završava u komunističkom kazamatu u kojemu (sudrugu iz ćelije) i povjerava svoju tešku životnu sudbinu. Pričana u prvom licu, Popovićeva pripovijest pogodila je ravno u „sridu“ i postala bestseller (mnogi tvrde najčitanija knjiga u povijesti srpske književnosti). U 20 izdanja, tiskano je preko 400.000 primjeraka, a čim se pojavila (1985. godine) dobiva nagradu „Isidora Sekulić“ (kasnije i brojne druge), a ekspresno je uvrštena i u lektiru i to za srednje škole.

Prihvaćanje Milutina kao dede svih Srbaimalo je mnogo dublje značenje od puke simbolike. Bio je to znak da Srbija mora konačno raščistiti sa svojim zabludama o bilo kakvom zajedničkom životu s onima koje je „oslobađala“ a „rade joj o glavi“ i nad njezinim narodom „vrše genocid“ i povesti računa o sebi i svojim interesima. Uostalom, Srbi kao „jedina državotvorna“ nacija na području Jugoslavije imaju pravo na „ispravljanje istorijskih nepravdi“ i „naplatu“ onoga što im narodi iz okruženja „duguju“ za „prolivenu krv“.

I to je poanta.

Opet stižemo do „krvarine“ koju će Srbi (ako nikako drugačije) naplatiti osvajanjem teritorija koja im „pripadaju“ – upravo zato što su ih „svojom krvlju oslobodili“.

Budući da se ovako postavljen nacionalni cilj (sasvim razumljivo) ne može ostvariti demokratskim sredstvima i dogovorom, nego isključivo nasiljem i osvajanjem (koje nužno uključuje etničko čišćenje i genocid), njegova se realizacija vezuje za četnički pokret, kao najnazadniji i najekstremniji izraz nacionalne ideologije.

I zato velika većina pripadnika srpskog naroda upravo u tom ekstremnom pokretu vidi sredstvo za ostvarivanje cilja i mogućnost ispravljanja „vekovnih nepravdi“.

Stoga su (kako to dr Olivera Milosavljević lijepo kaže) „skoro svi postali četnici“ već te 1985. godine – dakle, godinama prije nego su se u Sloveniji i Hrvatskoj pojavile bilo kakve konkretne ideje o samostalnosti i gotovo 5 godina prije pojave dr Tuđmana i HDZ-a (iako mnogi u Srbiji vole sve skupa prikazati kao „princip spojenih sudova“ pri čemu je HDZ uzrokovao radikalizaciju prilika u bivšoj SFRJ, što je apsurdna, neistinita i neodrživa tvrdnja).

Daljnjoj radikalizaciji prilika u Srbiji bitno doprinosi niz krajnje sumnjivih i nikad razjašnjenih događaja iz kojih ću na ovom mjestu izdvojiti samo neke:

  1. Navodno „nabijanje na kolac“ Crnogorca s Kosova (iz Gnjilana) Đorđa Martinovića (1. svibnja 1985. godine), koje dolazi kao naručeno, baš u vrijeme kad iz tiska izlazi ‘Knjiga o Milutinu’ po mnogima je bilo detonator koji je uvelike doprinio stvaranju eksplozivne atmosfere u Jugoslaviji, posebice u Srbiji i na Kosovu, a događaj je iskorišten i za napade na pojedine generale „JNA“ koji nisu bili u dovoljnoj mjeri lojalni Srbiji. Slučaj nikad nije razriješen, počinitelji nisu pronađeni, ali se od početka „znalo“ kako je to „delo šiptarskih terorista“;

 

  1. Instaliranje Slobodana Miloševića na čelno mjesto CK SKS (unatoč protivljenju mnogih starih kadrova, pa čak i strica njegove supruge Dragoslava Draže Markovića) i to mimo uobičajene procedure (izbor prostom većinom glasova umjesto kvalificiranom – dvotrećinskom) u svibnju 1986. godine – upravo u vrijeme kad SANU donosi odluku o početku rada na tekstu Memoranduma;

 

  1. Na mitingu Srba i Crnogoraca u Kosovu Polju (kod Prištine) izrežiran je 24. travnja 1987. godine incident, upravo u vrijeme kad je Slobodan Milošević bio u dvorani kako bi „razgovarao sa građanima o aktuelnoj situaciji vezano za sve teži položaj Srba i Crnogoraca u pokrajini Kosovo“. Okupljeni Srbi kamenicama su gađali policiju, a nakon što je ova pokušala uvesti red, Milošević je ustao u „zaštitu naroda“ svojom glasovitom rečenicom (ponovljenom više puta); „Niko nesme da vas bije!“ Bilo je to dovoljno da ga izbaci u orbitu kao nacionalnog vođu i od tada počinje njegov strelovit uspon uz stalno jačanje karizme. Godinama poslije jedan od organizatora cijelog događaja (Miroslav Šolević) priznat će kako je sve bilo dogovoreno i namješteno, a prikolica s kamenicama postavljena dan prije, kako se ništa ne bi prepustilo slučaju;

 

  1. Objava Memoranduma SANU u Večernjim novostima (24/25. rujna 1986. godine, iza kojega službeno „ne stoji SANU“, jer je tobože riječ o „radnoj verziji“, a u suštini je planski i smišljeno gurnut u medije. Ova „ograda“ od teksta uslijedila je iz prostog razloga što nitko od srpskih akademika nije bio u stanju braniti ni jednu postavljenu tezu u ovom velikosrpskom pamfletu. Ostake zabilježeno da su jedini akademici koji su se od njega odmah i u cijelosti ogradili bili Pavle Savić i Vasa Čubrilović;

 

  1. Nikad razjašnjeno ubojstvo 5 vojnika u vojarni „Branko Krsmanović“ u Paraćinu (Srbija), od kojih je četvoricu (navodno) ubio vojnik Aziz Keljmendi (i potom „sebi oduzeo život“) koje se dogodilo u noći 3/4 rujna 1987. godine izazvalo je daljnju konsternaciju i porast antialbanskog raspoloženja u Srbiji, ali i iskorišteno za čistke u „JNA“. Ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja (zašto bi se vojnik koji je bio pred samim svršetkom odsluženja vojnog roka odlučio na takav čin; kako to da su među 4 žrtve pripadnici 3 nacije – dva Muslimana, jedan Hrvat, jedan Srbin, a među 5 ranjenih 2 Muslimana, 1 Slovenac, 1 Hrvat, 1 Srbin; zašto nikad nitko od aktera ili očevidaca nije dao izjavu – jer, čak ni danas, 32 godine poslije događaja o njemu se ne zna ništa više nego što je tog 4. rujna javno priopćeno iz tadašnjeg SSNO-a), a sve vezano za sam događaj i istragu obavijeno je velom tajne i krajnje sumnjivo;

 

  1. Sedam dana poslije događaja u Paraćinu (10 rujna 1987.), tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije Ivan Stambolić u Narodnoj Skupštini Srbije održao je ekspoze kojim je zastupnike parlamenta upoznao s time da su postignuti zadovoljavajući dogovori s obje pokrajine (AP Vojvodinom i AP Kosovom) vezano za izmjene važećeg Ustava SFRJ. Daljnja procedura predviđala je stavljanje tog pitanja na dnevni red i usvajanje od strane Skupštine Srbije;

 

  1. Samo 4 dana poslije izlaganja Ivana Stambolića u Skupštini, Slobodan Milošević zakazao je Osmu sjednicu CK SKS, s očitom namjerom opstrukcije pokrenute procedure dogovorne izmjene saveznog Ustava;

 

  1. Osma sjednica CK SKS održana je 23-24. rujna 1987. godine i na njoj je Milošević izvršio čistku u staljinističkom stilu. Smijenio je predsjednika Predsjedništva SR Srbije Ivana Stambolića, predsjednika Gradskog komiteta OSK Beograd Dragišu Pavlovića, direktora NIŠRO Politika dr Ivana Stojanovića, načelnika SDB-a za Beograd Dušana Stupara Slijedile su temeljite smjene i svih drugih koji se nisu uklapali u velikosrpsku koncepciju.

 Put „voždu“ i njegovim istomišljenicima bio je otvoren. Milošević je za početak proglašen „čovekom godine“ (1987.) i od tada nadalje oko njega se skuplja sve veći broj žestokih nacionalista monarhističke i pročetničke provenijencije. Od njega se očekuje ostvarenje srpskih ciljeva – pretvaranje Jugoslavije u „Veliku Srbiju“.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter

SRBIJOM JE 90-IH VLADAO NACI-FAŠIZAM, A ŠEŠELJ JE BIO SAMO ODRAZ TOG LUDILA 2. DIO

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati