Pratite nas

U potrazi za Istinom

Bruno Bušić: Žrtve rata

Objavljeno

na

Godine 1969. Bruno Bušić, tada urednik Hrvatskog književnog lista, objavio je članak “Žrtve rata”, kojim je koristeći službene podatke, osudio preuveličavanja i manipulacije podacima o žrtvama II svjetskog rata.

Svojim radom u Institutu za Historiju radničkog pokreta, kojemu je na čelu bio dr. Franjo Tuđman, Bruno je imao pristupa arhivskim podacima koje je vjerodostojno upotrijebio.

Ipak, iz tog i drugih razloga, Bruno je 1971. uhićen i osuđena na kaznu od dvije godine zatvora koju je izdržavao u Staroj Gradišci, nakon koje je 1975. otišao u emigraciju.

Treba imati na umu da je karakter nekih dijelova teksta morao biti usklađen prema postojećim uvjetima u Jugoslaviji, bez čega “Žrtve rata” uopće nebi mogle biti objavljene.

Objavljujemo ovaj Bušićev tekst kako bi ukazali na današnju situaciju u Hrvatskoj, gdje pod mnogo povoljnijim uvjetima, Hrvatska vlast kukavički izbjegava poduzeti znanastveni pristup istraživanju žrtava rata, nego uspostavlja Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, kao rubberstamp, tek toliko da sakrije svoj nedostatak nacionalne i građanske hrabrosti, žrtvujući tako i nacionalni ponos i nacionalni interes, kako bi zadržala podršku privilegiranih manjinskih, a posebno srpskih predstavnika u Saboru, ugađajući tako Srbiji koja se prema Hrvatskoj odnosi otvoreno neprijateljski, i kako bi uspjela ostati na vlasti pod svaku cijenu, uključujuči i izdaju vlastitog naroda kojemu su se osobno, prihvaćajući se vlasti, zakleli služiti.

Prema Bruni Bušiću, na osnovu navedenih dokumenta, u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja ondašnje SR Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba.

Istovremeno, navedeni podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate.

Vojna enciklopedija koju u nekoliko navarata citira Bruno Bušić piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.

Tako je služeći se jugoslavenskim i stranim izvorima Bruno Bušić iznio statističke podatke o žrtvama rata. Čijim podacima se služe “istoričari” Klasić i Jakovina navodeći da su samo žrtve Jasenovca iznosile 80-90 tisuća osoba? Izgleda da su se poslužili “znanstvenom metodom” tako što su procijenili da sve što Srbi “prećeraju” treba skresati na 10%, pa od trenutne srpke “statistike” od 900 tisuća jasenovačkih žrtava, “istina mora biti negdje na 90 tisuća”.

Dinko Dedić/ProjektVelebit


ŽRTVE RATA

Nedanvo ubojstvo zloglasnog ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa ponovno nas je podsjetilo na strahote II. svjetskog rata, a ponajvišena strahote ustaških logora i stratišta. Gotovo sve naše novine su obnovile susjećanja ne samo na jedno mračno razdoblje naše povijesti, nego i na suton humanizma i čovječanstva uopće. Sjećanje na to razdoblje ne možemo izbjeći, a nije ni potrebno, da ga izbjegavamo, niti to smijemo, pogotovo ne u današnje doba, kad se provađa genocid nad narodom Ibo u Bijafri na očigled cijelog svijeta, koji je ili posve ravnodušan ili egzaltirano ogorčen. Rat u Vijetnamu, na Srednjem istoku, okupacija Čehoslovačke, sukobi na sovjetsko-kineskoj granici, kao i mnogobrojni drugi sukobi među vladama i narodima kao da potvrđuju Hegelove riječi: „Iskustvo i povijest uče to, da narodi i vlade nikada ništa nisu naučili iz povijesti i da nikada nisu postupali prema poukama, koje su se iz njih mogle izvući. Svako vrijeme ima svoje tako osebujne prilike, ono je takvo individualno stanje, da se u njemu mora i jedino može odlučivati na osnovu njega samoga. U vrevi svjetskih događaja ne pomaže neko opće načelo, ne pomaže sjećanje naslične prilike, jer takvo nešto, kao što je blijedo sjećanje, nema snage protiv života i slobode sadašnjosti“ (1). Ipak povijest ne smijemo zanemariti, jer kako kaže José Ortega y Gasset: „Povijesno znanje je tehnika prvog reda za održanje i nastavljanje napredne civilizacije. Ne možda stoga, jer daje pozitivna rješenja za nove životne konflikte – život je uvijek tako različit od onoga što je bio – nego zato, što izbjegavamo naivne zablude prošlih vjekova“ (2). Dužnost nam je, da dokumentirano i mirno, bez patetike i velikih riječi, koje je često tako teško izbjeći, progovorimo o žrtvama II. svjetskog rata, a posebno o žrtvama rata na području SFRJ i SR Hrvatske.

Prema knjizi Bilanz des zweiten Weltkrieges žrtve u II. svjetskom ratu evropskih zemalja su bile sljedeće (3):

Tabela I.

Prema podacima iste knjige Njemačka je imala sljedeće žrtve: 3,500.000 vojnih osoba, 3,000.000 civilnih i 300.000 žrtava zbog različitih razloga.

SSSR je imao 13,600.000 mrtvih vojnih osoba, a ukupne žrtve SSSR penju se na 20 milijuna mrtvih.

Odmah treba upozoriti, da su u zemljama, gdje nije obavljen popis žrtava rata, procjene o broju žrtava veoma različite. Među takve zemlje donedavna je spadala i SFRJ. Tako se godine 1952. u Statističkoj reviji povela polemika o demografskim i neposrednim ratnim gubicima Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Da bismo neupućenima razjasnili, što se razumije pod demografskim gubicima, citirat ćemo Ivu Laha, jednog od sudionika u ovoj polemici. On kaže: „Pod demografskim gubitkom zbog rata podrazumevamo razliku između broja stanovništva koji bi imali određenog dana na nekoj teritoriji da nije bilo rata i broja stanovništva koji stvarno imamo tog dana na pomenutoj teritoriji. Pošto je stvarno stanovništvo određeno popisom ili na koji drugi način, onda visina demografskih gubitaka zavisi jedino od toga koliki bi broj stanovništva bio pod pretpostavkom da nije bilo rata“(4). Budući su metode procjene mogućeg broja pučanstva različite, to su i procjene demografskih i neposrednih žrtava rata često suprotne, što je potpuno shvatljivo. Tako je Dolfe Vogelnik, služeći se analitičkom metodom, ustvrdio da ukupni demografski gibici Jugoslavije zbog II. svjetskog rata iznose 2,854.000. Uostalom evo njegove procjene demografskih gubitaka (5):

Odseljeno njemačko pučanstvo         500 tisuća
Emigracija                                        100 tisuća
Umanjeni natalitet (nerođena djeca)  440 tisuća
Neposredni ratni gubici (žrtve rata)1.814 tisuća

On u svojoj studiji tvrdi, da je išao dosljedno za tim, da ustanovi dolnju granicu demografskih gubitaka, te kaže: „….isključujemo mogućnost da su stvarni demografski gubici manji od naše procjene“ (6). Međutim, Ivo Lah je opovrgao Vogelnikovu procjenu. U svojoj studiji on kaže, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose 2,699.000, ako se kod izračunavanja primijeni Malthusova geometrijska progresija, koja je u demografiji već davno odbačena. Izračunati demografski gubici po metodi Verhulstove logističke krivulje iznose 2,165.000, a po metodi „Linearne ekstrapolacije“ gotovo isto toliko, odnosno, 2,073.000, dok demografski gubici SFRJ izračunati po analitičkoj metodi Princeton sveučilišta iznose 983.000 (7). Ivo Lah uzimlje metodu „Linearne ekstrapolacije“ kao najispravniju, te zaključuje, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose dva milijuna i sedamdeset i tri tisuće (2,073.000). On nadalje potvrđuje, da je Vogelnikova procjena nerođene djece (440.000) po svoj prilici točna, isto bi se moglo reći za demografske gubitke u odseljenom pučanstvu njemačke narodnosti (500.000), dok je demografski gubitak zbog emigracije sigurno znatno veći. Do konca godine 1948. ne samo da se je odselio velik broj Talijana, nego i velik broj pripadnika različitih kvislinških postrojba, kao i članova njihovih obitelji, tako je još godine 1948. u logorima raseljenih osoba bilo 130.000 osoba iz SFRJ (8). Tako ako uzmemo proračun demografskih gubitaka Ive Laha kao znanstveno najispravniji (Dolfe Vogelnik nije se dalje upuštao u raspravu), možemo zaključiti, da neposredni ratni gubici, odnosno, sveukupne žrtve rata SFRJ u II. svjetskom ratu i revoluciji iznose oko milijun ubijenih, poginulih i nestalih.

Iz rezultata zadnjeg popisa pučanstva prije II. svjetskog rata (g. 1931.) i prvog popisa nakon rata (g. 1948.) može se vrlo lako ustanoviti, da je najveće demografske i neposredne ratne gubitke imala SR Hrvatska i hrvatski narod. Evo podataka o prirastu pučanstva na sadašnjem području pojedinih republika u razdoblju od 1921-1931. g. i od 1931-1948. g. (9):

Tabela II.

Iz gornje tabele je vidljivo da su sve republike osim Hrvatske imale godine 1948. veći broj pučanstva nego 1931. g. (Makedonija 22,9% više, Srbija 14,2% više, Bosna i Hercegovina 10,8% više, Slovenija 4,2% više, Crna Gora 3,7%, a čitava SFRJ 9,0% više).

Uspoređujući narodnosnu strukturu godine 1931. i 1948, na području predratne Jugoslavije Rudolf Bićanić je došao do ovih podataka (10):

Tabela III.
(u postocima)

Dok podaci u tabeli II. pokazuju, da je broj žitelja od godine 1931. do godine 1948. u SR Hrvatskoj opao apsolutno, podaci u tabeli III. pokazuju, da je u istom razdoblju opao relativan dio Hrvata u narodnosnoj strukturi Jugoslavije.

Odmah na početku treba istaknuti, da je pod utjecajem Rankovića i njegove šovinističko-hegemonističke grupe došlo do stanovite nedosljednosti kod iznošenja pojedinih zločina i udjela pojedinih neprijateljskih postrojba u masovnim zločinima nad nedužnim pukom. Da se ne bismo posebno osvrtali na mnogobrojne članke, koji su posvećeni toj problematici, dostatno je pogledati Vojnu enciklopediju i vidjeti što piše pod četnik. U Vojnoj enciklopediji na gotovo tri stranice opisuje se i obrazlaže izvanredna uloga četničkih postrojba u osloboditeljskoj borbi srpskog naroda i stvaranju srpske države počevši od Srpsko-turskog i Rusko-turskog rata godine 1877-78., pa kroz cijelo sljedeće razdoblje sve do svršetka I. svjetskog rata. Obrazlaganje pojma „četnik“ Vojna enciklopedija završuje ovim riječima: „Posle I SR (svjetskog rata, napomena: B.B.) organizovano je Udruženje četnika sa Glavnim odborom u Beogradu. Imalo je zadatak da neguje četničku borbenu tradiciju, stara se o porodicama poginulih i četnicima invalidima. Rukovodstvo organizacije su, ubrzo preuzeli ljudi u službi dvora i velikosrpske vladajuće buržoazije, pretvorili je u jednu od najreakcionarnijih u zemlji, sa režimsko-policiskim karakterom za sprovođenje nacionalnog ugnjetavanja drugih jugoslavenskih naroda i progon naprednih elemenata.“ (11). Dakle, osim nekoliko općenitih fraza ništa više. Ako je netko posebno znatiželjan i želi biti bolje upućen udjelovanje četnika u II. svjetskom ratu, mora pogledati pod Narodno-oslobodilački rat, ali ni tu ne će mnogo naći, pogotovo ne će ništa naći o masovnim zločinima četnika prije I. svjetskog rata i u samom ratu (nad Makedoncima i Albancima), o zločinima nad nesrpskim narodima u monarhističkoj Jugoslaviji, o zločinima u travanjskom ratu godine 1941.(pokolj u Rodoču, Cimu, Ilićima kod Mostara i u drugim mjestima), masovnim pokoljima za vrijeme II. svjetskog rata (Višegrad, Foča, Stolac, Gat kod Omiša i u drugim selima i gradovima diljem SFRJ).

S druge strane, koliko god se pisalo o zločinima ustaša, monstruoznost njihove nakane i djela nije došla do potpunog izražaja, uveličavanjem broja zločina, što su ih počinili ustaše, sve se više u svijesti gubila njihova neposredna moralna, a naravno i kaznena, odgovornost, te se prenosila na cijeli hrvatski narod. Ta pojava je već zarana zamijećena i osuđena, tako je Vjesnik od 20. srpnja 1945., na prvoj strani donio veliki uvodnik pod naslovom “Klevete i smutnje narodnih neprijatelja upućuju nas na još oštriju borbu protiv ostataka fašizma”. U tom uvodniku među inim piše i sljedeće: „U posljednje vrijeme često se čuje pitanje: što s domobranima? Kaže se, da su ih puni logori i da je njihova sudbina neizvjesna! Ide se čak tako daleko da se tvrdi, da je poremećen brojčani odnos između Srba i Hrvata za vrijeme ovog rata uslijed ustaških pokolja izvršenih nad srpskim pučanstvom, pa je potrebno da se opet svede na pravu mjeru; a istrebljenjem domobrana da bi se to postiglo! Ova paklenska ‘teorija’ mogla se uistinu roditi samo u zločinačkim glavama najvećih narodnih neprijatelja“. Brijunski plenum godine 1966. pokazao je, koliko je maha uzela ova teorija. U jesen godine 1966. Komisija za reorganizaciju unutrašnjih poslova SR Hrvatske, ustanovila je da je Rankovićeva policija vodila evidenciju o milijun i trista tisuća (1,300.000) građana SR Hrvatske (12), što praktički znači, da je cijeli narod bio pod policijskim nadzorom. Samo naivne je iznenadilo, da je ta ista Komisija ustanovila, da su mnogi preživjeli ustaše surađivali s Rankovićevom policijom i dostavljali joj izvještaje i o samim članovima SK Hrvatske, pa i o pojedinim sekretarima komiteta. Asocijativno prenošenje moralne i kaznene odgovornosti na cijeli narod moglo je imati, a sigurno je i imalo, ne samo teške psihološke posljedice, nego je imalo utjecaja na veličinu, širinu i vrst investiranja i cijeli gospodarski, politički, pa i kulturni, umjetnički i znanstveni razvitak (13).

Vodeći računa, kako je važno ustanovljivanje točnog broja žrtava rata, Savezno izvršno vijeće SFRJ donijelo je 10. lipnja 1964. godine Odluku, da se obavi popis žrtava rata 1941-1945. g. Taj popis obavljen je u listopadu i studenom g. 1964., ali na žalost elektronski strojevi računskog centra Saveznog zavoda za statistiku SFRJ u Beogradu još uvijek nisu uspjeli obraditi skupljene podatke. Na temelju prethodnih podataka Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske u Zagrebu veličina žrtava rata (popis je obuhvatio sve zločine okupatorskih i kvislinških postrojba) na području SR Hrvatske je sljedeća (14):

Tabela IV.

Analizirajući ovu tabelu opažamo, da najveći broj žrtava rata s područja SR Hrvatske otpada na poginule u NOB-i i savezničkim vojnim postrojbama, broj žrtava ove kategorije iznosi 51.949 ili 28,03% od ukupnih žrtava. Ako ovom broju dodamo 3.747 ubijenih zarobljenih pripadnika NOV i POJ (u zarobljeništvu ih je bilo 7.388), onda se broj nastradalih boraca NOB-e penje na 55.696 ili 30,05% od ukupnih žrtava. U logorima interniraca (Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica itd.) nastradalo je 51.534 osoba ili 27,81% od ukupnih žrtava rata, inače u logorima interniraca bilo je zatvoreno 88.294 osoba s današnjeg područja SR Hrvatske. Strahote logorskog života preživjelo je tek njih 36.760 ili 41,63%. O strahotnosti ovog broja ne treba posebno govoriti, odnosno, svaki govor je nedostatan, da ga predoči. Ipak treba upozoriti, da se iz neshvatljivih i sumnjivih razloga, ne samo u novinskim člancima, nego i u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima. Tako već citirana Vojna enciklopedija piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.“ (15). Podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate. Evo tih podataka (16):

Tabela V.

Završujući ovaj kratki prikaz žrtava rata želio bih istaknuti, da se naše sjećanje, ne samo povijesno, nego u prvom redu ljudsko, ne smije iscrpljivati jedino u podizanju spomenika tim žrtvama, komemoracijama i obljetnicama, naše sjećanje mora biti djelatni humanizam u svim trenucima naše sadašnjosti, koja u mnogočemu nije u potpunosti oslobođena od zloduha, fikcija i zabluda prošlosti.

Bilješke
1) Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Filozofija povijesti, Zagreb, 1951, str. 25.
2) Jose Ortega y Gasset: Pobuna masa, Zagreb, 1941, str. 113.
3) Bilanz des zweiten Weltkrieges, Oldenburg (Oldb) Hamburg, 1953, str. 445.
4) Ivo Lah: Istinski demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, Statistička revija, Beograd, god. II/1952, br. 2-3, str. 214.
5) Dolfe Vogelnik: Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, statistička revija, Beograd, god. 11/1952, br. l, str. 32.
6) Isto kao pod 5, str. 22.
7) Isto kao pod 4, str. 215.
8) United Nations, The refugee in the postwar world, Geneva, 1951, str. 58, 78.
9) Vladimir Simeunović: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika od 1921 -1931., Beograd, 1964, str. 31.
10) Rudolf Bićanić: Stanovništvo SFRJ po nacionalnoj pripadnosti, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1953/VI., str. 79.
11) Vojna enciklopedija, knjiga 2, Beograd, 1959, str. 320.
12), Vjesnik, Zagreb, 4. IX. 1966., str. 1.
13) Vidi: Vjesnik u srijedu, br. 754, Zagreb, 12. X. 1966, str. 5; Oslobođenje, br. 6577 i 6578, od 24. i 25. IX. 1966.g;0sIobođenje, br.6584, od 1. X. 1966.g. itd.
14) Republički zavod za statistiku SR Hrvatske, Obradna tabela Žr-9, Bruno Bušić: Žrtve rata na području SR Hrvatske, rukopis, Centar za znanstvenu dokumentaciju Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
15) Vojna enciklopedija, knjiga 10, Beograd, 1967, str. 321.
16) Isto kao pod 14.
(Hrvatski književni list, g. 2, br. 15, Zagreb 1969, s. 2-3)

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Svjedočanstvo: Što se zaista dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica?

Objavljeno

na

Objavio

Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

partizaniSljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Izvješća 8. dalmatinskog korpusa nemaju nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale

Objavljeno

na

Objavio

U Časopisu za suvremenu povijest iz Zagreba, br. 1, 2018., str. 143. – 161., objavljen je članak »Pitanje autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. o Mostarskoj operaciji«. Autor članka je Vladimir Šumanović.

U članku se propituje autentičnost objavljenoga dokumenta što ga je 8. dalmatinski korpus uputio Generalštabu Jugoslavenske armije 25. veljače 1945. Dokument opisuje Mostarsku operaciju koja je bila podijeljena u tri faze: operacija Bura, bitka za Široki Brijeg i bitka za Mostar. Taj je dokument u jugoslavenskoj historiografiji držan kao temeljni povijesni izvor pri rekonstrukciji te vojne akcije i u opravdavanju ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu. Autor donosi pet razloga zbog kojih drži da je dokument neautentičan.

Prvi razlog je dvojbeni karakter izvornika izvješća, odnosno izvornoga teksta čiji je prijepis objavljen u zborniku dokumenata, a zatim u skraćenom obliku u zborniku Mostarska operacija. Neimenovani major II. jugoslavenske armije jamčio je autentičnost dokumenta koji je objavljen u zborniku dokumenata. Taj podatak je sporan zbog toga što je 8. dalmatinski korpus izvješće uputio Generalštabu, a ne II. armiji. Tijekom svoga postojanja 8. dalmatinski korpus nije uopće bio podređen II. armiji, pa je nejasno kako se izvješće našlo u njezinu stožeru. Također, sporno je što je izvješće ovjerovio neimenovani major koji je bio zamjenik načelnika stožera II. armije, jer II. armija nije imala tu funkciju nego je tu dužnost obnašao potpukovnik Radoslav Đurić.

Drugi razlog je nadnevak izvješća, odnosno osobe koje su ga potpisale. Na izvješću je nadnevak 25. veljače 1945., a potpisali su ga politički komesar pukovnik Boško Šiljegović i zapovjednik general major Petar Drapšin. No, netočno je da se Drapšin mogao potpisati na izvješće jer je bio u Beogradu od 22. veljače do 4. ožujka.

Treći razlog je broj mostova koje su srušile protivničke postrojbe. U uvodnom dijelu spominju se dva srušena mosta, malo kasnije čak tri, da bi u podrobnom izvješću bilo spomenuto rušenje samo jednoga mosta.

Četvrti razlog donosi više podataka koji su izostavljeni iz izvješća. Ono uopće ne spominje likvidaciju franjevaca na Širokom Brijegu, iako su ih u sadržaju izvješća definirali kao jedne od organizatora operacije Bura. U svakom izvješću iznosili su odnos prema mjesnom pučanstvu jer je to odražavalo razinu stege pripadnika NOVJ-a ali u ovome izvješću toga nema. Izostavili su također pomoć britanskog zrakoplovstva tijekom Mostarske operacije, kao i broj bjegunaca u popisu gubitaka.

Vladimir Šumanović tvrdi da se zbog svih navedenih razloga može zaključiti da su obje inačice dokumenta nastale nakon završetka rata kako bi se stvorila poželjna slika prošlosti. Međutim, to nema nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori