Pratite nas

Analiza

Brutalna i nezakonita porezna represija za vrijeme KUKURIKU vlasti

Objavljeno

na

PROVOĐENJE NEVIĐENE NEZAKONITE I PROTUUSTAVNE POREZNE REPRESIJE NAD HRVATSKIM GRAĐANIMA U POSLJEDNJE 4 GODINE KUKURIKU VLASTI OD 2012. DO 2016. GODINE XIII DIO

U nezakonitim selektivnim poreznim postupcima nad fizičkim osobama građanima kao poreznim obveznicima koji su se provodili od strane Ministarstva financija, Porezne uprave posljednje 4 godine vlasti partijske kukuriku koalicije nad najmanje 4000 uglavnom političkih neistomišljenika o čemu sam već pisao više puta, a koji se i dalje nastavljaju provoditi i provode temeljem retrogradnog i neustavnog članka 63. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine” broj 177/04, 73/08, 80/10 , 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14).

[ad id=”93788″]

I dalje se ništa ne poduzima da se to spriječi i da se spriječi nastala šteta bez obzira na sve više presuda Visokog upravnog suda RH u korist građana poreznih obveznika. Podnesena je i tužba Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti primjene članka 63. Zakona o porezu na dohodak.
U ovome dijelu želim ukazati poštovanom čitateljstvu pogotovo onima koje je ova nevolja zadesila kako se zlouporabljao članak 63. Zakona o porezu na dohodak. Umjesto da se kontrolirao nesrazmjer imovine i dohotka kod onih pravnih i fizičkih osoba čija imovina i novac višestruko premašuje primitke kao što su kako je znao reći bivši partijski kukuriku ministar financija Lalovac, bankari i gospodarstvenici kontrolirao se nesrazmjer imovine i dohotka samo kod onih fizičkih osoba čija imovina i novac ne premašuje primitke pogotovo ne višestruko, odnosno običnih građana uglavnom po namještenim prijavama i zbog političke nepodobnosti odnosno različitog mišljenja od mišljenja tada vladajućih, a isključivo da bi se među običnim građanima provodila porezna represija, otimačina i da bi ih se ušutkalo.
Naime, procjena porezne osnovice je definirana člankom 82. stavak 4. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15, 44/16). koji izrijekom kaže:

„Ako Porezna uprava na temelju prikupljenih podataka utvrdi da fizička osoba raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je fizička osoba ostvarila tijekom godine, Porezna uprava pozvat će fizičku osobu da dostavi dokaze o izvorima stjecanja imovine. Ako se fizička osoba ne odazove pozivu Porezne uprave ili ne dostavi vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine, Porezna uprava procjenom će utvrditi osnovicu poreza na dohodak fizičke osobe. Znači govori se o imovini i novcu koji višestruko premašuju ostvarene primitke.

U predizbornoj kampanji partija kukuriku koalicija i njen tadašnji nadobudni ministar financija drug Lalovac najavljivao je i obećavao na sva zvona brojna uhićenja osoba kod kojih je utvrđeno da postoji veliki nesrazmjer, odnosno da fizička osoba raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke, između onoga što imaju i plaćenog poreza tako da su se po njihovoj najavi prvi na listi za odstrel našli u javnosti već poprilično omraženi bankari i gospodarstvenici. Spominjali su se u javnosti iznosi od 100 milijuna kuna. Naravno od silne halabuke do danas ne bi ništa.

Zakon mora biti jednak za sve i svi moraju plaćati porez. Licemjerna partija kukuriku koalicije je 4 godine tražila osobe koje nisu platile porez, odnosno osobe koje ne mogu objasniti nesrazmjer imovine u odnosu na dohodak među fizičkim osobama, običnim građanima uglavnom političkim neistomišljenicima temeljem namještenih prijava, odnosno to se nije odnosilo na sve građane već samo na one kojima partija nije darovao amnestiju za lopovluk.

Naime kao što sam više puta pisao dana 14. prosinca 2012. godine saborska većina predvođena partijom kukuriku koalicije donijela je “zakon o amnestiji” za sve osobe koje su do 1. siječnja 2005. godine stekle imovinu na nepoznati način.

Zakon se u stvarnosti ne zove “Zakon o amnestiji” već Zakon o izmjenama i dopunama zakona o porezu na dohodak, a u članku 14. tog famoznog zakona piše: “U postupku ispitivanja izvora imovine ispitivat će se izvor cjelokupne imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005. godine” odnosno zakon se primjenjuje unazad retroaktivno, retrogradno i protuustavno ili prevedeno na obični jezik građana sva imovina koju su bankari, tajkuni, dužnosnici iz Račanove vlade i svi drugi stekli na bilo koji način do 1. siječnja 2005. godine ostaje u njihovom trajnom vlasništvu i država neće ispitivati način stjecanja te imovine i novca, a od 01.01.2005. godine će se ispitivati način stjecanja imovine i novca.

Isto tako kao što je partija kukuriku koalicija donijela taj zakon da se bankari, tajkuni, dužnosnici iz Račanove vlade i svi drugi kojima imovina ili sredstva za privatnu potrošnju višestruko premašuje primitke do 1. siječnja 2005. godine ne diraju partija kukuriku koalicija je namjerno i zlouporabila navedeni zakon u razdoblju od 2012. do 2016. godine na način da se nisu dirali niti isti ti bankari, gospodarstvenici i ostali iz Milanovićeve vlade nakon 01.01.2005. godine kojima također imovina ili sredstva za privatnu potrošnju višestruko premašuje primitke već se isključivo kontrolirala i provodila represija nad političkim neistomišljenicima, običnim malim građanima ili unutar državnih službi kolege su provodile postupke protiv svojih kolega iz jednog grada u drugom gradu, uglavnom onih koji su se suprostavljavali i ukazivali na lopovluk partije kukuriku koalicije, a kojima imovina ili sredstva za privatnu potrošnju ne premašuje primitke pogotovo ne višestruko kako kaže zakon.
Po ovome poruka partije kukuriku koalicije prilikom donošenja ovih zakonskih promjena glasi: dužnosnici partije kukuriku koalicije su za razliku od drugih poštenjačine jer mogu steći imovinu na nepoznat način što će kasnije regulirati zakonom o oprostu, dok su svi drugi koji nisu toliko bezobrazni da donose takve zakone o oprostu kako bi amnestirali svoje dužnosnike nepošteni.

Dakle, zakon mora biti jednak za sve, da svi moraju plaćati poreze i da svi moraju biti u stanju objasniti porijeklo svoje imovine. Partija kukuriku koalicija s druge strane smatrala je u razdoblju od 2012. do 2016. godine njihovog poreznog totalitarizma da osoba koja je na nepoznat način stekla imovinu u Račanovo doba na primjer, može slobodno uživati u toj imovini dok osoba koja je na isto tako nepoznat način stekla imovinu, u doba nakon račanove također partijske vlasti na primjer, treba odgovarati ili ići u zatvor nije niti pošteno niti pravedno, ali je očito pravda po modelu partije kukuriku koalicije.

U svezi navedenog Ustavnom sudu RH je podnesena Tužba za ocjenu ustavnosti primjene navedenog članka 63. stavak 5. Zakona o porezu na dohodak koji glasi” U postupku ispitivanja izvora imovine ispitivat će se izvor cjelokupne imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005. godine” i Zakona o izmjenama i dopunama zakona o porezu na dohodak članka 14. zakona u koji glasi: “U postupku ispitivanja izvora imovine ispitivat će se izvor cjelokupne imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005. godine” odnosno zakon je izvore stjecanja imovine i novca ograničio za razdoblje od 01.01.2005. godine suprotno zakonu odnosno primjenjuje se unazad retroaktivno, retrogradno i neustavno. Tužba je još u rješavanju. Utvrđivanje izvora stjecanja imovine i novca ne može se ograničiti za razdoblje na bilo koji broj godina, jer bi to bilo suprotno zakonu odnosno partija kukuriku koalicija je donijela da zakon ne mora biti jednak za sve i da svi ne moraju plaćati porez odnosno za njih (Mi) se primjenjuje do 01.01.2005. godine a za ostale (Oni) od 01.01.2005. godine.

Na kraju zaključujem da su Zakon o porezu na dohodak i Opći porezni zakon u biti dobro zamišljeni i provedivi ali nakon ukidanja dijelova u kojima su retrogradni i neustavni odnosno dijelova u kojima ih je partija kukuriku koalicije od 2012. do 2016. godine izmjenila zbog zlouporabe za provođenje porezne represije i nezakonitih postupaka protiv političkih neistomišljenika. Kontrola odnosno porezni nadzor i porezni postupci se trebaju voditi protiv onih fizičkih i pravnih osoba kao poreznih obveznika čiji imovina i novac višestruko premašuje primitke kako kaže zakon, a uopće se nebi smijeli niti trebali voditi protiv građana fizičkih osoba kao poreznih obveznika čiji imovina i novac ne premašuje primitke pogotovo ne višestruko kao što je praksa u Europskoj uniji posebno u Njemačko j, odnosno postupci su se trebali i trebaju kako kaže Lalovac jedan od tvoraca i ideologa, zajedno sa Slavkom Linićem, Brankom Šegonom, Nadom Čavlović-Smiljanec i Tihomirom Kraljem ovog retrogradnog i neustavnog zakona iz 2012. godine kojeg su donijeli po dolasku na vlast, voditi protiv bankara i gospodarstvenika, a ja bih uz njih dodao i tajkune, kvazi gospodarstvenike, kvazi poduzetnike, kvazi menedžere i njih samih.

POSTAVLJA SE PITANJE KADA ĆE ONI KOJI SU DONIJELI OVAKAV ŠTETAN, RETROGRADAN I NEUSTAVAN ZAKON I ONI POSLUŠNICI KOJI SU PROVODILI NEZAKONITE I NEUSTAVNE POREZNE POSTUPKE TEMELJEM TAKVOG RETROGRADNOG I NEUSTAVNOG ZAKONA, ZAKONA O POREZU NA DOHODAK ČLANAK 63. (NESRAZMJER IMOVINE I DOHOTKA) ODNOSNO SVI ONI KOJI SU ZLOUPOTRIJEBILI OVLASTI I POLOŽAJ KONAČNO ODGOVARATI ZA NASTALU ŠTETU, PROGON I REPRESIJU PREMA GRAĐANIMA POLITIČKIM NEISTOMIŠLJENICIMA ZA VRIJEME PARTIJSKE KUKURIKU VLASTI OD 2012. DO 2016. GODINE, I AMNESTIJU PARTIJINIH PODOBNIKA DO 01.01.2005. GODINE?, PROVODITELJI I EGZEKUTORI OVAKVOG RETROGRADNOG I NEUSTAVNOG ZAKONA I POSTUPAKA JOŠ UVIJEK SJEDE NA RUKOVODEĆIM MJESTIMA UNUTAR POREZNE UPRAVE.

Mr. sc. Robert Knežević, dipl.oec./Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Marko Ljubić: Kako se boriti i pobijediti protiv prijevara, laži i stečenog prava na zlo? (I. dio)

Objavljeno

na

Objavio

Pogrješne sintagme kao polazišta na kojima se grade realni društveni odnosi

Jako dugo se u hrvatskom javnom, političkom i na žalost stručnom diskursu koristi čitav niz posve pogrješnih sintagmi, koje ne bi bile toliki problem da ljudi podrazumijevaju njihovo stvarno značenje. Kao kad se pogrješno izgovara neka riječ ili umjesto imena koristi nadimak čovjeku, čije značenje u svijesti ljudi ostaje nepromijenjeno i označava konkretnog čovjeka ili sadržaj. Problem nastaje kad se upravo te pogrješne sintagme uzimaju kao polazišta na kojima se i prema kojima se grade realni društveni odnosi, a nerijetko i kreiraju najvažnije nacionalne politike i usmjerenje hrvatske državnosti. A to je u Hrvatskoj postala opasna praksa, svojevrsna epidemija s razornim posljedicama. Iako mnogima ne treba isticati esencijalno značenje pojma „hrvatske državnosti“ za svaki ću slučaj istaknuti još jednom, da je to – upravljanje i usmjeravanje razvoja hrvatskoga naroda. Jer države su dobre ili loše onoliko koliko uspješno kormilare razvojem svoga naroda i njegovih ukupnih ljudskih potencijala. Ni jedna dobra država se ne odriče ni jednoga jedinoga svoga čovjeka, nikada, a to se posebno odnosi na države kršćanskih naroda kao što je hrvatski. Ovdje moram naglasiti da riječ „politike“ u realnom sadržajnom smislu znači – svakodnevni život konkretnih ljudi. Jer politike su, kako ih god umotavali, izgovarali, osmišljavali, deklarirali – upravljanje realnim životom stvarnih ljudi.

Floskule, netočnosti i laži u obrani lošega poretka

U zadnjih mjesec dana učestalo se ponavljaju neki od tih izraza i sintagmi, pa čak i teza, koje izazivaju dvojbe, nose prjevaru, stvaraju interpretativni kaos i razaraju po definiciji minimum prepoznatljivih društvenih regulativa, bez kojih društvo ne može funkcionirati na ljudsku sliku i priliku. Vjernici bi rekli i na – Božju.

Prilikom promoviranja namjere da će se neposredno ratificirana Istanbulska konvencija pokušati osporiti i opozvati referendumom hrvatskoga naroda, u javnosti su se odmah pojavila tumačenja, poruke i teze, s navodno stručnih stajališta – da se ne može referendumom odlučivati o ljudskim pravima, da se međunarodni dokumenti ili ugovori ne mogu osporavati referendumom, te da postoje političke odluke, koje usvaja Sabor, a koje se ne mogu usvajati ili osporavati referendumom.

Pa pođimo od najrazvikanijega pitanja – stečenog prava nacionalnih manjina.

Može li se steći legalno pravo – činiti zlo?

Potpuno je pogrješan stav da se referendumom ili na bilo koji drugi izvorno izraženi politički način većinskoga naroda ne mogu mijenjati „stečena prava“ bilo koga u Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji i državnom poretku.

Mogu.

I moraju, ako je to nužno za uspostavljanje boljih društvenih standarda.

U javnosti je tragom aktualnih referendumskih inicijativa nametnuta floskula kako se ne mogu referendumom mijenjati „stečena prava“ nacionalnih manjina.

Zbog stečenih prava političkoga srpstva u Hrvatskoj, koja su srpsku manjinu, a za vrijeme Jugoslavije narod u neslobodnoj SR Hrvatskoj, činila posve povlaštenim i nadmoćnim većinskom hrvatskom narodu u svim usporedivim kategorijama, hrvatski narod je, prvo izborima, zatim referendumom, a zatim, zbog srpske agresije i puškom, uz teške žrtve – odlučio vratiti svoju slobodu oduzimanjem tako stečenih političkih prava srpskoj nacionalnoj manjini.

To je civilizacijski čin.

Nadriznanstveno mudrovanje u funkciji političkog srpstva u Hrvatskoj

I to nije borba protiv „srpskih prava“ nego – za hrvatsku slobodu. Upravo na tome je sadržajno i promotivno posrnula inicijativa o promjeni izbornog sustava, jer je umjesto promoviranja političke jednakosti hrvatskih državljana kao isključivog načela izbornoga sustava i ponuđenih izmjena s ciljem potpune integracije hrvatskoga naroda, s defanzivnih i trgovačkih pozicija, prvo dopustila interpretaciju o „smanjivanju“ nečega što je nužno eliminirati upravo radi afirmacije jednakosti i ravnopravnosti, drugo, pristala na segregaciju polovice hrvatskoga naroda, čija se dramatična politička obespravljenost i neravnopravnost ni ne spominje, ili se o njoj laže ističući povijesno jedinstvo „iseljene i domovinske Hrvatske“, koje je osporeno golemim ustavnim i zakonskim zidinama. Tim propustom je inicijativa “Narod odlučuje“ dala istovremeno izravan povod i pragmatičan, pa i logičan, alat u ruke upravo strukturama i establišmentu potiv čijih se nevaljalosti navodno ili stvarno i osmišljavala ta inicijativa, za dodatnu reafirmaciju, pa i cementiranje javne legalizacije izrazito opasnoga paradoksa u izbornom i ustavnom poretku. Navodim to ovdje kao klasičan primjer kako se nedostatci pokušavaju sakriti lažnim tvrdnjama i lažnim promoviranim ciljevima, s naglaskom – na laž u komunikaciji.

Ali, o tom po tom.

Model stjecanja prava određuje svako pravo

Prava se mogu steći na više načina, a svi ti načini najčešće niti jesu, niti moraju biti – pošteni, legitimni, politički opravdani i sa izvorištem u samome temelju države, koja je to dopustila ili omogućila. Ustav je društveni ugovor hrvatskoga naroda. Ostvarivanje prava bilo kome u okviru korekcija takvoga ugovora izvan izvorne volje hrvatskoga većinskoga naroda, pogotovo prava koja omogućuju destrukciju poželjnih društvenih standarda u zemlji, kao što je slučaj s tzv. srpskim manjinskim pravima u ovome trenutku, pri čemu agresivna parapolitička skupina oko Pupovca i SPC-a upravo ta prava koristi za otvoreno, legalno i s pozicija državne vlasti nastavak provođenja otvorene agresije na hrvatski narod, nametanja, prijetnji i nasilja (HRT- Karolina Vidović Krišto, ranije Marko Jurič, aktualni Bilten 14 s javnom kriminalizacijom desetina intelektualaca, medija i novinara) te arbitriranja društvenim standardima na temelju velikosrpskih povjesnih krivotvorina i o hrvatskom narodu i njegovoj povijesti. Nevolja s tim „stečenim pravima“ na političku srbizaciju hrvatske politike i društva je i s potencijalnim razvojem tako osmišljenih „stečenih prava“ ostalih nacionalnih manjina u istoj ravni i s istim destruktivnim ciljem, što je izravno neuvažavanje izvorne političke volje većinskoga naroda, oduzimanje većinskome narodu političke osobnosti, osporavanje političke osobnosti pripadnicima toga naroda i otvoreni akt podčinjavanja većinskoga naroda – manjinskoj zajednici.

Tako se razara integrativni temelj svakoga društva.

Povijesni paradoksi ne mogu biti kvalitetan model

To je povijesni i politički paradoks, koga svaka slobodna i uređena ljudska i društvena zajednica mora odmah riješiti, otkloniti i uspostaviti nužnu ravnotežu, koja počiva na izrazu volje i osobnosti većinskoga naroda. Izbjegavati eksplicitan iskaz volje većinskoga naroda znači izravno pristajati na kvalifikaciju da taj većinski narod povijesno i civilizacijski – ne valja. Jedini ispravan način verifikacije političkih težnji hrvatskih Srba, Bošnjaka, pripadnika svih mogućih socijalnih i inih manjina jest da svoje zahtjeve, ciljeve i interese traže i ostvaruju u okviru programskih i društvenih načela većinskoga naroda. Jedino tako i nikako drugačije.

To je jedini model integracije društva, a suprotnost je siguran pravac dezintegracije.

Ima li se što onda tu birati?

Tumači ustavnosti, nadriznanstveni aktivisti ili ključari režima!

Nažalost, čitatelji će se prisjetiti da je prvu poruku o neustavnosti referendumske inicijative protiv Istanbulske konvencije, pozivajući se na neimenovane „stručnjake“ u javnost priopćenjem poslala inicijativa „Narod odlučuje“, što je stvorilo vrlo ružan dojam, da inicijatori referenduma za promjenu izbornoga sustava otvoreno zagovaraju neuspjeh i nepotrebnost referenduma protiv Istanbulske konvencije. Taj dojam je dodatno pojačalo puno realnih događaja nakon toga, ali, to je tema za neku drugu priliku. U nastavku ćemo se pozabaviti sintagmama i porukama, koje su sadržajno u prilično suprotstavljenom odnosu s golemom nacionalnom vjerom, nadom i očekivanjima nekoliko stotina tisuća ljudi, koji su iskazali iskrenu vjeru u dobro i golem stvaralački potencijal, makar i pod prijetvornim sadržajima i ciljevima.

Totalitarno tumačenje granica slobode – primjeri rasprava o ustavnosti referendumskih inicijativa

Stavovi o neustavnosti pokušaja deratifikacije međunarodnih dokumenata su potpuno pogrješni, jer su utemeljeni na totalitarnom tumačenju slobode i društvenih standarda.

A na žalost, iz akademskih krugova ih nitko ni ne pomišlja ozbiljno dekonstruirati i osporiti, a kad ih se, i ako ih se tumači, onda se polazi od krajnje mehaničkoga i potpuno površnoga iščitavanja postojećih dokumenata i to po klasičnom komunističkom i totalitarnom modelu – da je zabranjeno sve što nije eksplicitno odobreno. Valja istaknuti da se nekolicina provikanih ustavnih stručnjaka u Hrvatskoj ponašaju kao ustavni sudci, a ne kao znanstvenici čiji je poziv promišljati najdublji smisao ustavnih normi u funkciji razvoja nacionalne državnosti i osiguravanja najefikasnije moguće države i javnih institucija, pri čemu otvoreno robuju od interpretativne pozicije zaštite političke klase i postojećega stanja, a ne smisla i svrhe državnosti u njenoj esencijalnoj ulozi i povijesno-teorijskoj funkciji.

Ustavni stručnjaci, umjesto znanstvenu, primjenjuju sudačku metodologiju

Formalna zaštita političke klase je i predviđena radi osiguranja razvoja efikasnosti i sprječavanja kaotičnoga utjecaja, a ne radi eliminacije mogućnosti poboljšanja države s narodnim inicijativama, pogotovo kada politička struktura svoje odluke donosi ne uvažavajući razum, mudrost, znanje i dobre običaje. To polazište kod većine hrvatskih znanstvenika i stručnjaka, koji su se očitovali o spomenutim referendumskim inicijativama je izrazito – totalitarističko, sa snažnim naslijeđenim refleksom komunističko-provincijalnoga mentaliteta, gdje je sve što čovjek iskazuju u društvu dobro, ako je u funkciji nedodirljive države, ili nedodirljivoga autoriteta izvan zemlje, naroda i ljudi, a loše ili opasno ako to propitkuje ili osporava. Pogotovo naglašavam pojam „provincijalnog“, jer u svojim tumačenjima, uporište umjesto u znanju, specifičnostima hrvatske relanosti i primjeni postignutih znanja na konkretne realitete, posežu za – iskustvima i posve neprimjerenim usporedbama iz svijeta.

Ne valjaju pismoznanci, a ne narod

Sjetite se samo dugogodišnjih priča i legendi o finskim, irskim, francuskim, njemačkim ili izraelskim iskustvima u svim područjima života u Hrvatskoj, kao uzorima, koji se prilikom separatne ili mehaničke primjene pokažu – katastrofalnim, iako su u tim narodima i zemljama bili – efikasni modeli ili instrumenti. Pa gotovo sve zakone i norme smo prepisali, najčešće od Njemačke, a imamo zastrašujuće neefikasnu državu, jer se nekritički i mehanički primjenjuju po modelu prepisivača švercera, koji za prepisani test dobije peticu, a padne na usmenom ispitu jer je prepisao i ne razumije to što je prepisao. Na temelju toga se izvlači, prvo pojedinačni zaključak, a onda kasnije i cijela teorija da kao – narod ne valjamo.

Ne valjaju tumači, pismoznanci, a ne narod.

Model tumačenja standarda slobodnih društava je upravo suprotan od modela koji primjenjuju stručnjaci iz ove priče.

Dopušteno je sve što eksplicitno nije zabranjeno, a pogotovo je i dopušteno i poželjno sve što ukazuje na namjeru ljudi da aktualni politički poredak ili realitet dovedu u ravnotežu s isitinskim narodnim interesima i očekivanjima.

Model tumačenja dopuštenoga

Prvo, neistina je da se međunarodni ugovori ne smiju osporavati referendumom, jer ako se mogu i smiju usvajati referendumom, kao primjerice ugovor o pristupanju Europskoj uniji, onda ne postoji ni jedna jedina zaprijeka da se takvi ugovori ne osporavaju na isti način. Jer, načelo je načelo, pa se ne može u jednom slučaju primjenjivati i tumačiti na jedan, a u drugom na drugi način, jer na taj način se potiče kaos u standardima, a to unosi nesigurnost u društvene odnose i ponašanje ljudi, a svaka nesigurnost spriječava, a ne potiče slobodu, dajući arbitrarnu mogućnost onome tko u datom trenutku ima umjesto racionalnih argumenata – golu moć. Istanbulska konvencija je međunarodni ugovor koji je ratificirao Sabor i na taj način mu je pristupila Republika Hrvatska.

Pobuna naroda protiv Sabora nije zakonski ili ustavni, nego moralni imperativ

Politički legitimitet Sabora je snažno i legitimno osporen, što prosvjednim aktivnostima hrvatskoga naroda, što akademskim i intelektualnim raspravama, kolumnama, jasnim stavovima Katoličke Crkve, što prikupljenim potpisima, pri čemu je sa stajališta zakonskih standarda bitno je li prikupljen dovoljan broj potpisa, ali je s političkoga stajališta i stajališta poruke o legitimitetu saborske odluke gotovo nebitna tisuća potpisa iznad ili ispod zadatog praga, jer je svakoj razumnoj politici nezanemarivo to što četiristo tisuća ljudi ne odobrava njene postupke ili što u devedeset postotnom kršćanskom društvu misli Katolička Crkva, pa bi svaka aktivnost svakoga saborskoga zastupnika prema referendumskom zahtjevu morala biti – izraz najvišega mogućega poštovanja. To je granica moralnoga imperativa, koji je važniji od pisanih zakona, a koji su besmisleni bez te granice, jer potiče dobru vjeru, odgovornost i reafirmira dobre običaje bez kojih, usprkos svim normativima – civlizirano društvo ne može dobro funkcionirati. Nitko ne može sve normirati, niti smije, jer prenormiranost prelazi u otvoreni čin neslobode i nehumanih ograničenja. Jednako se odnosi na obje referendumske inicijative, bez obzira što one kao sadržaj stvarno nose, jer obje iskazuju nesumnjiv otpor naroda. Pri tome je manje više jasno što nosi inicijativa protiv Istanbulske konvencije, jer tu nije moglo biti dvojbenih interpretacija nakon polugodišnje javne polemike i rasprava, dok je sadržaj inicijative za promjenu izbornoga sustava prilično sigurno miljama daleko od proklamiranih teza i ciljeva.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

‘CroElecto’ – Nastavlja se pad popularnosti političkih stranaka

Objavljeno

na

Objavio

Agencija 2×1 komunikacije provela je ispitivanje javnog mnijenja o političkim preferencijama u lipnju, a rezultat je – nastavljeni pad popularnosti političkih stranaka:

Da su iduće nedjelje izbori za Hrvatski sabor, a čitava Hrvatska jedna izborna jedinica, izlaznost bi bila oko 69 posto. Odmah valja istaknuti kako bi još veći no prošlog mjeseca bio broj birača koji do zadnjeg trenutka ne bi znali komu dati glas. Neodlučnih je ovaj mjesec čak 22,84 posto. Hrvatska demokratska zajednica mogla bi računati na 23,82 posto, ali unatoč konzinuiranom padu popularnosti, i dalje je prva. SDP je ovaj mjesec na 18,52 posto što je najniža vrijednost koju bilježi istraživanje CroElecto za tu stranku. Živi zid bilježi također blagi pad rejtinga te ovaj mjesec bilježe 10,72 posto. U padu je i Most, s prošlomjesečnih 6,94 posto spustio se na 6,13 posto. Peto mjesto sad već konstantno drže Neovisni za Hrvatsku koje također nije obišao negativan trend. Ovaj mjesec NHR bilježi 3,20 posto. GLAS (1,81%), IDS (1,67%) i PAMETNO (1,39%) drže mjesta iznad spomena vrijednih 1 posto.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović predvodi popis najpozitivnije doživljenih političara s 15,18 posto ispitanika, a taj rast moguće znači da je zapravo profitirala iz sukoba s predsjednikom Vlade, odnosno Sabora. Andrej Plenković drugi je najpozitivnije doživljeni političar s 9,03 posto, a treći je i u ovom mjesecu Ivan Vilibor Sinčić s 5,96 posto.

Najnegativnije doživljeni političar je predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković kojeg je na to mjesto stavilo 27,09 posto ispitanika. Predsjednik SDP-a Davor Bernardić drugi je s 10,09 posto. Na trećem se mjestu već utvrdio Milorad Pupovac (5,76%).

Kad je riječ o doživljaju rada ministara u Vladi, najbolje je doživljen rad ministara: Tomislava Tolušića (10,18%), Gabrijele Žalac (4,71%), Zdravka Marića (4,23%), Olega Butković (3,46%) te Gorana Marića (2,59%).

Najznačajnija promjena u popisu negativno doživljenih ministara, odnosno onih koji nisu dobili aplauz ispitanika, je svakako nagla pojava Lovre Kuščevića na drugom mjestu s 11,62 posto. Nada Murganić (11,82%) i dalje je na čelu neslavne momčadi, a iza Kuščevića najlošijim je ocijenjen rad: Milana Kujundžića (9,22%), Blaženke Divjak (6,34%) te Predraga Štromara (2,50%).

Ispitanicima su postavljena i dodatna pitanja. Na pitanje: „Treba li dozvoliti provedbu referenduma po inicijativi ‘Narod odlučuje’?“, većina izjašnjenih ispitanika smatra kako treba i to 38,52 posto. Provedbu referenduma ne bi dozvolilo 32,28 posto, a ispitanika koji se nisu znali izjasniti je 29,20 posto.

Na pitanje: „Treba li premijer rekonstruirati vladu?“, 22,86 posto ispitanika odgovorilo je potvrdno; 39,67 posto smatra kako ne treba, dok je 37,46 posto neodlučnih.

„Je li smjenom Stiera i Kovača Plenković preuzeo kontrolu i spriječio pobunu u HDZ-u?“ Prema mišljenju 39,10 posto ispitanika, Plenković je time spasio svoju funkciju u HDZ-u, a vrlo niskih 11,34 posto misli kako nije. Gotovo polovica ispitanika (49,57%) nije znalo ili željelo tumačiti učinke Plenkovićeva poteza.

Anketiranima je postavljeno i pitanje hoće li HDZ otkazati potporu Kolindi Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima. 28,05 posto ispitanika misli kako hoće, 29,97% smatra kako će trenutačna svađa ipak završiti mirno, a neodređenih je 41,98%.

Da će se do nagodbe u Agrokoru doći bez dodatnih političkih ustupaka smatra manje od trećine ispitanika (31,80%). Gotovo pola ispitanih (46,59%) smatra kako će ili doći do nekih političkih ustupaka, odnosno neuspjeha nagodbe, a 21,61 posto nije se znalo izjasniti.

Anketiranima je postavljeno pitanje „Može li Predsjednica pokrenuti demografsku obnovu i time osigurati novi mandat?“ Samo 19,12 posto ispitanika, uz najčešću opasku kako to ne ovisi o njoj, misli kako Predsjednica može pokrenuti demografsku obnovu i time osigurati novi mandat. Koji ispitanik više, odnosno 20,56 posto smatra kako ne može, a 60,33 je neodlučnih.

Naposljetku, visokih 45,15 posto smatra kako Vlada ne može opstati do kraja mandata. Suprotno tvrdi 25,74 posto, a 29,11% je ostalo neodlučno.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori