Pratite nas

Analiza

Brutalna i nezakonita porezna represija za vrijeme KUKURIKU vlasti VII. dio

Objavljeno

na

PROVOĐENJE NEVIĐENE NEZAKONITE I PROTUUSTAVNE POREZNE REPRESIJE NAD HRVATSKIM GRAĐANIMA U POSLJEDNJE 4 GODINE KUKURIKU VLASTI OD 2012. DO 2016. GODINE VII DIO

[ad id=”93788″]

U nezakonitim selektivnim poreznim postupcima koji su se provodili od strane Ministarstva financija, Porezne uprave posljednje 4 godine vlasti partijske kukuriku koalicije nad najmanje 4000 uglavnom političkih neistomišljenika, o čemu sam već pisao više puta, a koji se i dalje nastavljaju provoditi i provode temeljem retrogradnog i neustavnog članka 63. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine” broj 177/04, 73/08, 80/10 , 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14). I dalje se ništa ne poduzima da se to spriječi i da se spriječi nastala šteta.

Ovdje navodim jedan od drastičnih apsurda, a ima ih još o čemu ću pisati naknadno dalje. Kao fizičke osobe građane „partija je donijela proglas” 2012. godine da inspektori u Poreznoj upravi kontroliraju svoje kolege u Poreznoj upravi i u drugim državnim službama uglavnom one koji drugačije misle ili koji su pružili otpor progonu i represiji. To se je provodilo po starim boljševičkim metodama tako da iz jednog Područnog ureda Porezne uprave iz jednog grada u drugom Područnom uredu u drugom gradu i obrnuto pojedinci inspektori, egzekutori, ne svi, po volji svojih nadređenih partijskih šefova postupaju nezakonito i represivno provodeći nezakonite porezne postupke njihovih cijelih obitelji zloupotrebljavajući ovlasti i položaj tako da tijekom nadzora samovoljno i arbitrarno ne priznaju nikakve prihode koji su nastali do 01.01.2005. godine, a i kasnije, osim dohotka od nesamostalnog rada.

Drastičan primjer je da se ne priznaju dnevnice koje se isplaćuju preko odnosno iznad putnih troškova i predstavljaju čisti prihod-dohodak a isplatila ih je sama ta ista Porezna uprava koja provodi postupak o čemu ću Vam pojasniti u ovom članku.

Naime slučaj koji navodim je da je fizička osoba, državni službenik kao porezni obveznik poslao Izjavu 2014. godine u kojoj navodi da je u razdoblju od 1995. do 2012 godine radio u Ministarstvu financija Poreznoj upravi i Financijskoj policiji i obavljao posao inspektora i višeg inspektora u nadzoru po terenu i ostvarivao je prihod od putnih naloga i dnevnica.

Porezno tijelo, inspektor je bilo dužno očitovati se u svezi navedenog tijekom obavljanja nadzora, a što nije. Ovaj prihod tijekom nadzora nije uzet u obzir, a kamoli prihvaćen, iako je porezni obveznik tom izjavom učinio vjerojatnim da je imao taj novac, pa stoga porezno tijelo ovu izjavu treba priznati kao vjerodostojnu.

Na zapisnik na koji je porezni obveznik uložio u zakonom propisanom roku prigovor, uputio je i dopunu prigovora. Dopuna prigovora se odnosi na njegovu Izjavu s privitkom kojeg je poslao tijekom nadzora 2014. godine, i u prigovoru 2014. godine kojom navodi da je u razdoblju od 1995. do 2012. godine radio u Ministarstvu financija Poreznoj upravi i Financijskoj policiji i obavljao posao inspektora i višeg inspektora u nadzoru po terenu i ostvarivao je neoporezivi prihod od putnih naloga odnosno isplaćenih dnevnica (isplata na ruke).

Iste te 2014. godine je otišao i u Poreznu upravu, nadležni Područni ured da za potrebe poreznog nadzora koji se provodi temeljem Obavijesti o poreznom nadzoru pribavi podatke o isplaćenim dnevnicama po putnim nalozima za razdoblje od 1995. do 2007. godine kada je bio zaposlen u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu, i za razdoblje od 2007. do 2012. godine kada je bio zaposlen u Financijskoj policiji. U privitku dopune prigovora na zapisnik, a i u žalbi na porezno rješenje nalazi se preslika zamolbe predane Poreznoj upravi, Područnom uredu, ovjerena i zaprimljena od iste 2014. godine. Od Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured porezni obveznik zaprimio je dopis sa prilogom tablica (Predmet: dostava podataka o visini isplaćenih dnevnica) u kojem je dobio iznos isplaćenih dnevnica za razdoblje od 2002. do 2007. godine (6 godina) u iznosu od 27.959,00 kuna, a za razdoblje od 1995. do 2002. godine (7 godina) se navodi da da prema Zakonu o računovodstvu, članak 7., 12. i 15 (“Narodne novine“ od 12. listopada 2007. godine), predmetni podaci imaju rok čuvanja 11 godina, iz čega slijedi da podatke od 1995. do 2003. godine, Porezna uprava nije dužna čuvati u svojoj arhivskoj građi te ih ne posjeduje temeljem obveze izlučivanja arhivske građe, odnosno podaci o isplatama blagajne su u zastari.

Također u dopisu se navodi da za razdoblje službe u Financijskoj policiji od 2007. do 2012. godine (5 godina, od toga za porezni nadzor bitne 3 godine i to 2007., 2008. i 2009.) Porezna uprava, Područni ured ne raspolaže podacima o isplatama dnevnica. Nadalje u dopisu je navedeno da podaci o iznosima isplaćenih dnevnica su iz Knjiga putnih naloga, a preslike putnih naloga nisu u mogućnosti dostaviti obzirom da se isti nalaze u Središnjem uredu Porezne uprave.

Moram naglasiti da je porezni obveznik ukupno od 1995. do 2010. godine (15 godina) ostvarivao prihode od dnevnica, a dostavljen mu je iznos od 27.959,00 kuna samo za 6 godina odnosno fali za još 9 godina. Stoga je u prigovoru tražio Porezno tijelo da uzme u obzir i prihode od dnevnica i za navedenih 9 godina. U izjavi koju je poslao 2014. godine procjenio je iznos dnevnica po vlastitoj procjeni ne imajući podatke. Navedene podatke nema ni danas nakon službenog dokumenta kojeg je dobio od Porezne uprave. Stoga mora naglasiti da nema osobno uvid u Knjige putnih naloga i nije siguran u vjerodostojnost navedenih podataka i iznosa za razdoblje od 2002. do 2007. godine i smatra da je daleko više bio na terenu i daleko više ostvarivao prihode od dnevnica, a pogotovo za razdoblje kad ne postoje podaci (od 1995. do 2002. i od 2007. do 2009. godine) Budući da je odgovor odnosno dopis sa dostavljenim podacima o visini isplaćenih dnevnica Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda u svezi ostvarenih neoporezivih prihoda-dnevnica koje je ostvarivao kao njihov zaposlenik dobio 16.10.2014. godine nije bio u mogućnosti priložiti tijekom nadzora, a ni tijekom roka za prigovor na zapisnik do 06.10.2014. godine, te je isti poslao u preslici kao privitak dopune prigovora, u žalbi na prvo rješenje o doprinosima, a i kao privitak žalbe na drugo porezno rješenje o porezu na dohodak i prirez.

Porezno tijelo, inspektor se u poreznom nadzoru nakon Izjave poreznog obveznika koju je poslao 2014. godine bilo dužno očitovati u svezi navedenog, a nije. Isto tako Poreznom tijelu u dopuni prigovora 2014. godine, a tek nakon što je dobio od Porezne uprave, Područnog ureda, poslao je dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda – dostava podataka o visini isplaćenih dnevnica 2014. godine iz kojeg je vidljivo da je ostvarivao prihode temeljem isplaćenih dnevnica u razdoblju od 1995. do 2012. godine.

Ovaj prihod tijekom nadzora nije uzet u obzir niti se porezno tijelo očitovalo o njemu, a niti je raspravljeno sa poreznim obveznikom iako je poslao izjavu u kojoj je obrazložio sve naprijed navedeno i procjenio iznos prihoda ostvarenih od dnevnica budući da nije imao nikakve službene podatke. Porezno tijelo je u poreznom nadzoru nakon izjave koju je poslao 2014. godine bilo dužno očitovati se i raspraviti sa njim u svezi navedenog, a nije.

Isto tako Porezno tijelo dopunu prigovora koji je poslao i detaljno obrazložio prihode od dnevnica, a tek nakon što je dobio službeni dopis od Porezne uprave, Područnog ureda nije uzelo u obzir niti se očitovalo o njemu, a nije niti raspravljeno s njim, bez obzira što je iz svega navedenog vidljivo da je ostvarivao prihode temeljem isplaćenih dnevnica u razdoblju od 1995. do 2012. godine.

Znači tom izjavom i dopunom prigovora s priloženom dokumentacijom same Porezne uprave, (1.Zamolba za dostavu podataka o isplaćenim dnevnicama Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu, 2. Zamolba za dostavu podataka o isplaćenim dnevnicama Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu, 3. Dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda – dostava podataka o visini isplaćenih dnevnica, 4. Izjava od 14.03.2014. godine s preslikom uzorka-dopisa jednog trening seminara u Makarskoj u trajanju od 18. do 21.06.2007. godine izdan od Porezne uprave Područnog ureda iz 2007. godine), je učinio vjerojatnim da je imao taj novac. Ovdje moram posebno obrazložiti da se kod svakog putovanja dobije putni nalog i da su putni troškovi putni troškovi (prijevoz, prenoćište s doručkom, parking i slično). Dnevnice se isplaćuju preko odnosno iznad putnih troškova i predstavljaju čisti prihod-dohodak.

Porezni obveznik jednako potroši za marendu i u Zagrebu i na primjer u Rijeci pa je taj iznos već uključen u osobnu potrošnju poreznog obveznika koja je u zapisniku navedena prema Državnom zavodu za statistiku. Nadalje što proizlazi iz prethodno navedenog ako se dnevnice ne priznaju u prihod-dohodak budući da se smatra da je sve potrošio na hranu i druge životne troškove za isti iznos je trebalo umanjiti životne troškove u zapisniku.

Ne može porezni obveznik dva puta trošiti na dva različita mjesta u istom vremenu. Ističem da je žalosno što se ne razlikuju dnevnice od putnih troškova, a posebno od strane inspektora Porezne uprave koja je isto i isplatila. Žalosno je da se kao dokaz ne uvažavaju navedene dokazane činjenice već se zaključak izvodi proizvoljno i arbitrarno. Budući da je porezni obveznik uvijek imao službeno vozolo plaćeno gorivo, ponekad i smještaj (Zagreb, M. Lošinj, Rab, Nova Gradiška, Makarska i drugo) isplata od dnevnica po putnim nalozima je čisti prihod-dohodak koji ostaje povrh troškova, a ako se putuje i vraća isti dan u mjesto prebivališta onda mu je bio trošak sendvič koji je nosio sa sobom pa je isplata od dnevnica po putnim nalozima čisti prihod-dohodak. Putni nalog i putni troškovi su jedno, a dnevnica drugo. Inspektor u zapisniku i u rješenjima nije obrazložio po kojoj zakonskoj osnovi ne prihvaća prihod ostvaren od dnevnica kao dohodak.

Isto tako za navedene dane kada je bio na putu po putnim nalozima i dobivao isplate dnevnica inspektor mu nemože računati trošak i prema Državnom zavodu za statistiku (o tome drugi put opširnije), a što je računao, u domaćinstvu jer nemože biti na dva mjesta odjednom i imati trošak na dva mjesta. Ili će mu prihvatiti prihod od dnevnica ili će mi izračunati i umanjiti vlastitu potrošnju u domaćinstvu. Nakon ovoga čudim se da mu je uopće priznao i dohodak od nesamostalnog rada-plaće.

U privitku ovog članka nalazi se Dopis Porezne uprave, nadležnog Područnog ureda: dostava podataka o visini isplaćenih dnevnica od 16. listopada 2014. godine kojim Ministarstvo financija, Porezna uprava, nadležni Područni ured se poziva na zastaru kada je u pitanju dokumentacija koja je poreznom obvezniku potrebna za dokazivanje primitaka, a ista ne prihvaća zastaru na koju se porezni obveznik poziva u poreznom postupku jer 2007. godina je 2013. u zastari o čemu sam već više puta pisao.

POSTAVLJA SE PITANJE KADA ĆE ONI KOJI SU PROVODILI NEZAKONITE I NEUSTAVNE POREZNE POSTUPKE TEMELJEM RETROGRADNOG I NEUSTAVNOG ČLANKA 63. ZAKONA O POREZU NA DOHODAK (NESRAZMJER IMOVINE I DOHOTKA) ODNOSNO ONI KOJI SU ZLOUPOTRIJEBILI OVLASTI I POLOŽAJ KONAČNO ODGOVARATI ZA NASTALU ŠTETU, PROGON I REPRESIJU PREMA POLITIČKIM NEISTOMIŠLJENICIMA ZA VRIJEME PARTIJSKE KUKURIKU VLASTI OD 2012. DO 2016. GODINE, I AMNESTIJU PARTIJINIH PODOBNIKA DO 01.01.2005. GODINE?.

[document url=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/05/robertk.pdf” width=”760″ height=”600″]

Mr.sc Robert Knežević dipl.oec./Hrvatsko Nebo

Brutalna i nezakonita porezna represija za vrijeme KUKURIKU vlasti VI dio

Brutalna i nezakonita porezna represija za vrijeme KUKURIKU vlasti (V) – Mr. sc. Robert Knežević, dipl.oec

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Građani velikom većinom podržavaju Vladine mjere, no protiv su diranja Zakona o radu!

Objavljeno

na

Objavio

RTL u suradnji s Promocijom plus donosi rezultate istraživanja o podršci građana Vladinim ekonomskim mjerama

RTL u suradnji s agencijom Promocija plus ekskluzivno donosi odgovore na pitanja kako hrvatski građani ocjenjuju Vladine mjere za gospodarstvo i očuvanje radnih mjesta, što još očekuju od Vlade i daju li joj potporu za rezove u javnom sektoru.

Dva vala Vladinih mjera su različito prihvaćene u javnosti, a pokazuju to i rezultati istraživanja.

Više od 80 posto ispitanika podržava travanjski paket

Travanjski paket, koji je uzeo u obzir glasne kritike i poslodavaca i analitičara, pa i oporbe više od 80 posto ispitanika ocjenjuje izrazito ili uglavnom dobrima. Da su loše poručuje 13,4 posto ispitanika, a ne zna 6,6 posto. Paket ima više od 80 posto potpore među zaposlenicima i privatnog i u javnog sektora, a najmanje među slobodnim profesijama i samozaposlenima.

Po biračkom tijelu najpozitivnije ih ocjenjuju birači HDZ-a, više od 90 posto, a visoka je potpora vidljiva i među ostalim strankama, pa i oporbenima. Najslabija među biračima MOST-a i Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Iako znamo da cijela oporba zahtjeva više od Vlade; SDP je poslao i svoj prijedlog mjera, očekuju se i amandmani, većina ih je najavila da će na glasovanju u utorak i od njih dobiti zeleno svjetlo.

Ruke oporbe Vlada je imala i na glasovanju o prvom paketu mjera u ožujku, ali uz oštre kritike. I kod ispitanika je vidljiva značajnija rezerva, odnosno niža potpora. 57,4 posto mjere iz ožujka ocjenjuje izrazito ili uglavnom dobrima, a da su uglavnom i izrazito loše stav je 34,5 posto ispitanika. Značajno niža potpora prvotnim mjerama vidljiva je kod baš svih stranaka; i vladajućima i oporbenima.

76,1 posto ispitanika podržava ukidanje parafiskalnih nameta

Veliko je prihvaćanje zabilježio prijedlog Hrvatske udruge poslodavaca i djela ekonomskih analitičara da Vlada posebnim zakonom za vrijeme trajanja krize ukine ili značajnije smanji parafiskalne namete poput članarina, naknada, koncesija.

Neki, poput HGK-a, već su privremeno ukinuli tu obvezu, a da tako bude s ostalima nametima smatra više od tri četvrtine ispitanika – 76,1 posto. Za tu opciju nije 20,3 posto ispitanika. Među protivnicima je najviše onih koji su zaposleni u javnom sektoru, no i među njima je gotovo 70 posto onih koji to priželjkuju.

Ministar Horvat: Hrvatska u ovom trenu ima mjera u ukupnom iznosu na razini 10% BDP-a

70 posto ispitanika za rezove u javnom sektoru

Za rezove u javnom sektoru, uz izuzetak onih koji su sada na prvoj crti obrane od koronavirusa, Vlada ima značajnu potporu javnosti.

Smanjivanje plaća u javnom sektoru, bez zadiranja u primanja zdravstvu, policiji, vatrogascima i vojsci, uglavnom ili potpuno podržava 70 posto ispitanika. Uglavnom i nikako tome se protivi nešto više od četvrtine ispitanika.

Pri tome je među biračima gotovo svih stranaka više onih koji podržavaju takve rezove, premijerovim rječnikom solidarnost realnog i javnog sektora, a jedino među biračima stranke Milana Bandića i Hrvatskih suverenista je više onih koji se ovoj opciji protive.

Podrška smanjenju plaća u dijelu javnog sektora očekivano je najveća u privatnom sektoru; gotovo 80 posto, slijede slobodne profesije i samozaposleni. Za tu je opciju više od 70 posto umirovljenika i 66,5 posto nezaposlenih.

Manja je potpora među kućanicama, a unutar samog javnog sektora više od 60 posto podržava vlastito smanjivanje plaća. Najmanja potpora rezovima plaća u javnom sektoru vidljiva je među učenicima i studentima.

Gotovo 60 posto protiv izmjena Zakona o radu

I za kraj – što ispitanici misle o promjeni djela odredbi Zakona o radu čime bi se omogućilo smanjenje materijalnih prava radnika u pogođenim tvrtkama dok traje kriza. Za tu je opciju potpuno ili uglavnom tek trećina ispitanika dok ju uglavnom ili nikako ne podržava gotovo 60 posto ispitanika. Upravo zaposleni u privatnom sektoru najveći su protivnici promjena Zakona o radu u ovim kriznim uvjetima.

Vidjeli smo što građani priželjkuju, a ono što ne zna nitko jest koliko će s jedne strane zdravstvena, s druge ekonomska kriza trajati. O tome ovisi koliko će Vladine mjere biti dovoljne, a i sada je jasno da neće biti posljednje.

Napomena: Istraživanje je provela agencija PROMOCIJA PLUS od 31. ožujka do 3. travnja CATI metodom (telefonski) na uzorku od 1300 punoljetnih građana Republike Hrvatske.

Standardna pogreška uzorka iznosi +/- 2,77 posto, uz razinu pouzdanosti od 95 posto.

Ministar Marić: Nakon ove krize pokrećemo ubrzani razvoj gospodarstva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Igor Rudan: Kako sačuvati dobre rezultate i što prije izići iz karantene

Objavljeno

na

Objavio

Kada se kriza uzrokovana novim koronavirusom iz Azije počela širiti prema Europi i SAD-u, a virus zatim uspio prodrijeti iza prvih linija obrane u visokorazvijenim državama zapada, vlastodršci tih zemalja suočili su se s dvije vrlo loše opcije. Obje su bile toliko loše da im je bilo teško procijeniti koja je gora. U prvoj opciji reagiralo bi se instinktno – nacije bi se povukle u stroge karantene kako bi se virusu onemogućilo brzo širenje, a ljudski se životi time zaštitili. No, svima je bilo jasno kako je ta mjera dugoročno neodrživa. Bila bi silno štetna za cijelo društvo ako se donosi bez neke strategije izlaska iz te situacije. Naime, brojni ljudi će već nakon mjesec dana ostati bez sredstava za daljnju kupnju osnovnih namirnica. Mnogi će početi ostajati bez posla, jer ugasit će se restorani, kinodvorane, koncerti, prijevoz, razne vrste usluga, mnoge prodavaonice, saloni za uljepšavanje i fitnes-centri. Stoga će strategiju “velike karantene” potkopati njezina neprihvatljivost velikom broju ljudi tijekom duljeg vremena pa će sve teže biti od njih očekivati odgovorno ponašanje potrebno za držanje epidemije pod kontrolom.

Dvije loše opcije

Nakon nekoliko tjedana karantene, broj ukupno zaraženih trebao bi se u Hrvatskoj s nekoliko tisuća spustiti natrag na samo stotinjak, ili čak desetak preostalih zaraženih osoba. Ali, čak i kada bi se spustio na samo deset zaraženih u cijeloj državi, kada bismo se vratili načinu života prije COVID-19, zbog njih bi već tjedan dana nakon izlaska iz izolacije bilo stotinu zaraženih, a nakon dva tjedna tisuću. Hrvatska bi već u tom trenutku morala započeti novi ciklus izolacije jer najviše što naš zdravstveni sustav može podnijeti jest nekoliko tisuća zaraženih. Treba pritom računati da je karantena doista potrebna kada broj zaraženih među stanovništvom Hrvatske dosegne oko tisuću. To je stoga jer će i svoj idući korak, onaj od tisuću prema deset tisuća zaraženih, virus moći učiniti skačući na ukućane već zaraženih dok budemo u novoj izolaciji. Svaki veći broj zaraženih od nekoliko tisuća mogao bi dovesti do prepterećenja sustava zdravstva i nedostatka respiratora za sve one kojima su potrebni. Dakle, kada bismo mjerama izolacije koje trenutno provodimo u Hrvatskoj uspjeli suzbiti zarazu s nekoliko tisuća zaraženih natrag na samo desetak te zatim izašli iz mjera izolacije, imali bismo najviše dva tjedna normalnog života prije novog duljeg boravka u izolaciji. Razumije se, to vrijedi samo ako tijekom ovih tjedana karantene ne smislimo neki način “suživota” s virusom, gdje se on nakon izlaska više ne bi širio eksponencijalno te bismo ipak dobili znatno više vremena i relativno normalniji život od ovakvog.

Druga opcija za vlastodršce zapadnih zemalja, sasvim suprotna ovoj o obrani izolacijom, bila je pustiti virus da se proširi i zarazi značajan dio stanovništva. Brojni bi građani tako prebolijevanjem bolesti stekli imunitet. Zbog toga bi, nakon nekog vremena, virusu ostajao sve manji broj neotpornih ljudi na koje bi mogao skakati. Zato bi se počeo širiti sve sporije, dok ne bismo stekli “imunitet krda”. Pritom, s obzirom na to da protiv ovog virusa za sada nemamo ni lijekove ni cjepivo, trebalo bi računati s većim brojem umrlih građana, posebno onih starijih i s već postojećim bolestima, ali bi se život nastavio normalno i spasila bi se ekonomija. Ipak, i takva je strategija bila povezana s velikim brojem rizika. Prvo, nitko ne uspijeva s dovoljnom sigurnošću procijeniti koliko bi ljudskih života ovaj virus mogao ugroziti u najcrnjim scenarijima, dopusti li mu se slobodno širenje. To je stoga jer ovaj virus ubija ne samo izravno, zaražavanjem ljudi, već i velikom brzinom širenja, čime naglo stvara previše teških slučajeva, a također i posredno, jer se preopterećeni sustav više ne može skrbiti za ostale bolesnike. S obzirom na to da uvijek ne znamo dovoljno precizno koliko ljudi se zarazi virusom i pritom ne pokazuje značajne simptome, teško je odrediti već i izravne učinke virusa. No, oni bi na razini cijelog stanovništva trebali biti do 1% umrlih među svim zaraženima. Međutim, učinci povezani s brzinom širenja i posredni učinci ovoga virusa znatno su opasniji od izravnih, a to nije nešto s čime se često susrećemo u medicini. Brzina stvaranja novih teških slučajeva kojima se zatim ne može pomoći zbog preopterećenja zdravstvenog sustava čini veću opasnost od ovog virusa od same zaraze pojedinaca. Treći povezani problem jest to što posljedično preopterećenje sustava dovodi na posredan način i do daljnjih žrtava zbog neadekvatnog liječenja svih drugih bolesti. Zbog toga je iznimno teško procijeniti kolika bi doista bila cijena slobodnog širenja virusa među stanovništvom.

Strategija slobodnog širenja virusa vrlo je opasna jer nitko ne može predvidjeti ni mutiranje virusa nakon što mu se omogući razmnožavanje u tolikom broju ljudskih nositelja. Neki bi novi sojevi, načelno, mogli postati još ubojitiji. Daljnja opasnost ove strategije jest i ta što čak i oni maleni postoci rizika za mlade ljude postaju vrlo veliki brojevi ako se zaraze milijuni ljudi. Velik broj relativno mladih žrtava u kratkom vremenu sigurno bi postao središnjom temom i podrovao svaku dotadašnju potporu ovakvom planu. Također, nitko još ne može biti sasvim siguran da će imunitet na virus stečen prebolijevanjem COVID-19 uopće biti trajan. I na kraju, čak i da ova strategija puštanja virusa u slobodno širenje donekle i uspije, iako uz znatne žrtve, virus će nastaviti mutirati. Stoga će iduće sezone, u svom novom krugu oko svijeta, vjerojatno ponovno skraćivati ljudske živote jer imunost stečena prošle godine možda više neće štititi, kao što to ne čini ni protiv gripe. Da bi se itko među vlastodršcima kladio da će baš sve ove nepoznanice zaokrenuti u njegovu korist tijekom širenja virusa među stanovništvom, morao biti doista, doista veliki optimist.

Važan problem kod izbora toga drugog mogućeg puta, tj. dopuštanja virusu da se širi, ponovno je ponašanje ljudi. Naime, čak i kada bi se objasnilo plan stanovništvu i dobilo za njega podršku velike većine, situacija u kojoj iz tjedna u tjedan brzo raste broj žrtava, posebno u odnosu na države koje su u karanteni, postajat će stanovništvu sve manje prihvatljiva. Tako će i u ovom scenariju biti sve teže održavati odgovornost i disciplinu potrebne za očuvanje ekonomije. Kada shvate da bi mogli završiti na intenzivnoj skrbi, mnogi će pronaći izgovore kako bi se na dulje vrijeme zavukli u svoje domove. Tada će propasti poslovanje mnogih tvrtki i broj nezaposlenih naglo porasti bez obzira na to što se ovakvim planom nastojalo spasiti radna mjesta.

Zaključno, i u prvom i u drugom mogućem pristupu ovoj krizi ponašanje stanovništva, koje će nakon nekog vremena u sve značajnijoj mjeri početi odbijati sudjelovanje u oba plana, ono je što će potkopati njihovu dosljednu provedbu. U prvom će slučaju negodovati zbog ekonomskih razloga, u drugom iz straha za svoj život i živote bližnjih. To je liderima zemalja zapada bilo prilično jasno, zato su mnogi među njima ubrzano tražili i neki svoj, treći pristup. No, jedino što bi, sasvim sigurno, bilo još gore od ova dva ekstremna scenarija jest krenuti u borbu s virusom jednim, pa nakon nekoliko tjedana promijeniti mišljenje i prijeći na drugi pristup. Dosljedno pridržavanje prvoga rješenja barem bi spasilo maksimalan broj ljudskih života, iako samo privremeno, ali bi pritom znatno naštetio ekonomiji. Dosljedno pridržavanje drugog rješenja sačuvalo bi ekonomiju i način života, ali uz značajne žrtve koje je iznimno teško procijeniti. No, krene li se jednim putem, pa nakon nekoliko tjedana prijeđe na drugi, tada će sigurno stradati i ekonomija, a i žrtve će biti prilično velike. Dakle, vlade su se suočile s dva naizgled vrlo loša rješenja i trećim, srednjim putem, koji je bio još i bitno gori.

Ljudi su uvijek kreativni i snalažljivi

Srećom, suočeni s ovakvim teškim izazovima tijekom povijesti, ljudi su uvijek pokazivali kreativnost i snalažljivost. Zato smo, vjerojatno, jedina ljudska vrsta od njih barem desetak koja je do danas uopće uspjela preživjeti. Najprije je Kina svojim drastičnim mjerama pokazala da se epidemija može suzbiti unutar nekoliko tjedana, a zatim održavati tinjajućom. Iduća jako pogođena država bila je Južna Koreja, koja je imala epidemiju iza prve linije obrane, no ona je pokazala da se masovnim testiranjem ogromnog broja ljudi može zadržavati korak ispred virusa umjesto stalno kaskati za njim. Uz njih, i Japan, Singapur i Hong Kong su nizom mjera, koje uključuju vrlo aktivno testiranje i stalnu izolaciju zaraženih i njihovih kontakata na dva tjedna, uz razumne mjere socijalne izolacije i distanciranja, uspjeli postići određen suživot s virusom bez rizika da kod njih “pobjegne” u sasvim slobodno širenje i eksponencijalni rast, koji bi doveo do prevelikog broja teško bolesnih u prekratkom vremenu. Sve što je potrebno jest spriječiti virusu da se s jednog zaraženog proširi na dvoje, troje ili više zdravih, već ga ograničiti u brzini širenja na sve moguće načine, tako da jedan zaraženi prenese virus na najviše jednog zdravog. Tako će trebati živjeti sve dok se ne razvije cjepivo, ili barem prvi djelotvorni lijekovi koji bi umanjili potrebu za intenzivnom skrbi i respiratorima za teško oboljele.

Što to znači za Hrvatsku? Trenutno smo u fazi “prve supresije virusa“, koju treba provesti odlučno kako bi se dovršila što brže. Cilj je s nekoliko tisuća smanjiti broj zaraženih u našoj zemlji na manje od stotinu. Nitko ne želi ostati u izolaciji niti dana dulje no što je to potrebno, ali zbog eksponencijalne naravi rasta bitno je i da broj zaraženih nakon izolacije ne bude prevelik, jer onda brzo može opet početi rasti. Hrvatska će tada morati uvesti čitav niz mjera kojima će se virusu otežati širenje kako bi se broj novozaraženih iz dana u dan održavao na brojkama manjima od oko stotinu. Računica je pritom jednostavna: pretpostavimo, jednostavnosti radi, da će broj teških slučajeva koji trebaju respirator biti oko 5% od svih zaraženih. Uz to, dopustimo da će svatko trebati respirator na mjesec dana dok ne ozdravi. Ako se svakog dana utvrdi novih 100 zaraženih, to će tijekom mjesec dana značiti 3000 s nekim simptomima COVID-19. Među njima, 5% će imati tako teške simptome da će trebati respirator, što je 150 osoba tijekom mjesec dana. Kapaciteti Hrvatske su i znatno veći, ali važno je ostaviti i značajnu rezervu. Naime, proširi li se virus bolnicama ili domovima umirovljenika, tada udio zaraženih koji će trebati respirator neće više biti samo 5%, već možda i do 20% ili 30%, pa svaki takav incident može jako brzo preopteretiti naš zdravstveni sustav. Uz to, respiratori su potrebni i oboljelima od drugih bolesti u Hrvatskoj, pa bi za COVID-19 njih oko 500 moralo biti dovoljno u svim planovima. Zato će u “izlaznoj strategiji” biti važno planirati strategije “suživota” s virusom gdje ćemo mu na sve načine otežavati širenje, ali pritom dopuštati “tinjajuću” zarazu s dvoznamenkastim brojevima novozaraženih svakoga dana kako bi se svima teško oboljelima mogla pružiti adekvatna skrb.

Kako sada sačuvati ovako dobre početne rezultate u borbi s COVID-19 u Hrvatskoj i što prije izaći iz karantene? Nekoliko je ključnih zadataka u predstojećim tjednima. Najprije, treba dobro shvatiti da je ovo epidemija. Sve što treba imati na umu tijekom epidemije jest da moramo što bolje znati tko je sve zaražen i tko nije zaražen, a zatim stalno aktivno fizički odjeljivati zaražene od nezaraženih. Ako stalno aktivno otkrivamo nove zaražene testiranjem i stalno ih fizički odjeljujemo od nezaraženih, tada ne možemo nikako pogriješiti. Ali, ako imamo priliku razdvojiti zaražene od nezaraženih, a propustimo to učiniti, tada ćemo vrlo vjerojatno s vremenom zažaliti.

Naglasak na bolnice i domove

Sljedeće što je važno imati na umu jest da svi nezaraženi nisu jednako važni. Najvažnija skupina nezaraženih su ljudi s oslabljenim imunosustavom – bolnički pacijenti na odjelima za transplantaciju, bolesnici sa zloćudnim tumorima koji primaju zračenje ili kemoterapiju, bolesnici sa šećernom bolesti ili kardiovaskularnim bolestima, posebno s povišenim tlakom, kao i sve osobe starije od 70 godina. Posebno ih treba čuvati od zaraze ako već imaju neku kroničnu podliježuću bolest te žive li zajedno u većem broju u domovima umirovljenika. To su nezaražene osobe kojima sada baš nikako ne smijemo dopustiti doticaj sa zaraženima. U ovoj, narednoj fazi borbe, uspjesi pojedinih zemalja mjerit će se prije svega prema tome koliko su uspjele tijekom razdoblja izolacije sačuvati svoje bolnice i domove umirovljenika od ograničenih epidemija s COVID-19. Razmislite o sljedećemu: epidemija u zajednici može doseći i stotinu zaraženih a da pritom rezultira sa samo jednom smrću zaražene osobe. Međutim, epidemija u nekom domu umirovljenika ili na odjelu bolnice, zarazi li stotinu osoba, može izazvati i dvadeset ili trideset smrtnih slučajeva. To je doista ogromna razlika i zato sada treba čuvati upravo te skupine. Kako to osigurati? Bilo bi poželjno svakog dana na prisutnost koronavirusa testirati baš sve uposlenike zdravstvenih ustanova i domova umirovljenika. Međutim, to je vrlo teško provesti, iz brojnih praktičnih razloga. Stoga bi se, možda, mogao početi voditi registar ljudi u Hrvatskoj koji su već preboljeli koronavirus i stekli imunost pa njima povjeravati strateški važne uloge “čuvara”. No, iako se ta ideja može činiti načelno dobrom, problem je pritom što je virus nepoznat i ne znamo još koliko ta imunost traje, niti koliko se dugo virus izbacuje iz organizma pa treba pričekati istraživanja koja bi mogla odgovoriti na ta pitanja.

Očito je da će dobra organizacija bolničke skrbi i domova umirovljenika i njihova zaštita od širenja zaraze biti važna u predstojećim tjednima. Važno je da se u bolnicama, koliko god je to u pojedinim gradovima moguće, strogo odijele one bolnice, ili barem njihove zgrade ili katovi, gdje se liječe zaraženi s COVID-19 od svih ostalih mjesta. Drugi bolesni i stariji ljudi, kao i zdravstveni djelatnici koji nisu uključeni u borbu s COVID-19, ne bi smjeli prilaziti tim mjestima dok epidemija ne završi. Unutar bolnica, prilično je važno da osobe na respiratorima budu izložene svježem zraku koliko je to moguće jer on pospješuje oporavak sluznice dišnih puteva. S druge strane, suh grijani zrak otežava oporavak sluznici jer je isušuje, a to pogoduje virusu. U ovoj novoj situaciji, sve kreativne ideje i resursi mogu nam biti od koristi. Stoga bi i zaraženi liječnici s vrlo blagim simptomima bolesti, ili pak liječnici koji su zbog kontakta sa zaraženima u samoizolaciji, možda mogli liječiti pojedine bolesnike na respiratoru u šatorima izvan bolnice, čime bi se mogao povećati kapacitet za pružanje intenzivne skrbi u slučaju krajnje potrebe.

Bitno je, na državnoj razini, sačuvati i barem jednu ustanovu kao “rezervu” za zbrinjavanje bilo kakvog epidemiološkog incidenta, jer oni su uvijek mogući. Utvrdi li se naglo širenje epidemije u nekoj drugoj bolnici, ili u domovima umirovljenika, pa je potreban hitan transport zaraženih bolesnika, liječnika, umirovljenika i osoblja, ili se pak incidenti dogode u manjim mjestima gdje se lokalna zdravstvena služba neće moći nositi s manjim epidemijama, sve zaražene bi tada, jednostavno, trebalo vozilima hitne pomoći ili helikopterima prebaciti u takvu “rezervnu” ustanovu pa sve blaže oboljele izmjestiti u šatore izvan kruga bolnice, a teže oboljele u tu ustanovu. Takvom “rezervom” vjerujem da bi se spasili mnogi životi u situacijama koje su najopasnije, a to su širenja zaraza u bolnicama ili domovima umirovljenika. U takvoj “rezervnoj” ustanovi i rizik zaraze zdravstvenih djelatnika bit će velik, pa je i za njih dobro da ostaju u bolnici te dobiju skrb od svojih kolega, a ne šire zaraze na svoje obitelji. Ovakva bi “rezervna” ustanova bila zadnja linija obrane za sve slučajeve gdje bi se zaraza počela širiti među najugroženijima. Zaključno, bolnice su, trenutno, najopasnija mjesta u ovoj epidemiji. Zato, gdjegod se mogu odijeliti zaraženi od nezaraženih u bolnicama, to treba stalno činiti. Sve pacijente u bolnicama, kao i djelatnike administracije, i svakoga tko ne mora trenutno biti u bolnicama jer nije životno ugrožen, razumno je stoga poslati kući kako bi naša izloženost bolničkim epidemijama bila što manja.

Kako bi se, pak, trebali ponašati građani Hrvatske da bi smanjili širenje virusa tijekom mjera izolacije? Primijetio sam da se najviše nejasnoća proteklih dana povezivalo s time smije li se izlaziti iz domova, je li uputno pjevati na prozorima i balkonima, treba li nositi maske, rukavice te kako odlagati obuću; te treba li dezinficirati pakiranja na namirnicama iz dućana. Ovdje ću ukratko pokušati odgovoriti na ta pitanja putem svog osobnog primjera te ga obrazložiti. Prvo, suočeni smo s virusom koji je pokazao da se jako brzo i uspješno širi među ljudima, a još nije sasvim jasno kako to čini. Ovakvi se virusi obično prenose kapljicama izdahnutog zraka, ali i prstima nakon što netko zaražen protrlja oko ili dira nos i usta, jer u suzama, sluzi nosa i slini možemo očekivati prisutnost virusa. Druga osoba može ga udahnuti, ali i dodirnuti mjesto ili predmet koji je zaražena osoba prije toga dirala. Što to znači za pitanje izlaska iz domova? To, zapravo, znači da ste sigurni samo dok ste u svom domu. Čim izađete na stepenište, možete udahnuti zrak na mjestu gdje je netko ranije zakašljao ili glasno govorio, možete dotaknuti rukohvat tamo gdje ga je dirao netko zaražen, također i kvaku od ulaznih vrata. Rizik da se na taj način zarazite je, naravno, iznimno malen, ali prijenos virusa time više nije nemoguć i barem negdje će se nastaviti širiti i tako. Zbog toga, osobno izbjegavam izlaske ako nisu nužni, posebno dok se još uvijek prvi put nastoji suzbiti broj zaraženih.

Također, razumijem i da se mnogi ljudi moraju kretati i vježbati kako bi sačuvali dobro zdravlje. Zbog toga je teško dati striktnu preporuku koja bi vrijedila u svim situacijama i za svakoga, jer za starije i vrlo stare osobe svakako je sada bolje ostati u zatvorenom, dok je za nešto mlađe vjerojatno bolje preuzeti manji rizik izlaska pa održavati što bolje zdravlje. Iz istog razloga, pjevanje na prozorima i balkonima vjerojatno nije velik rizik, ali moguće je zamisliti da bi se ponegdje, u određenim uvjetima, i na taj način mogao prenijeti poneki virus.

Zatim, u izlascima uvijek nosim istu obuću i rukavice koje držim odmah do vrata, a preko usta i nosa stavim ili kiruršku masku, ili ih prekrijem šalom. Rukavice i obuću skidam i ostavljam uz vrata kad god se vratim kući. Vjerujem da je nošenje rukavica tijekom izlazaka važno jer dodirivanje rukohvata, kvaka ili bankomata moglo bi pogodovati širenju zaraze. Ljudi nesvjesno tijekom dana dodiruju te površine, a zatim i usta, nos ili protrljaju oči. Ako su dirali površinu gdje je bio virus, na ovaj će se način zaraziti, ali rukavice će im pomoći da to ne učine.

Oko pitanja maski bilo je dosta nejasnoća. Nekoliko je potpitanja koje bi trebalo razlikovati. Najprije, služe li maske prije svega za zaštitu sebe ili drugih? Ako služe za zaštitu sebe, onda trebaju biti posebne, skuplje maske. Ali, u tom slučaju trebali bi ih nositi svi. Kako je svakoj zemlji teško planirati nabavu posebnih zaštitnih maski za sve svoje građane, pogotovo jer i one imaju rok trajanja, maske za osobnu zaštitu od zaraze nabavljaju se i čuvaju za zdravstvene djelatnike. Oni će, naime, sasvim sigurno biti izloženi zaraženima.

Život s virusom

Bilo bi razumno da ih, također, nabave, ili da se takve maske podijele i onima koji su posebno ugroženi virusom zbog svoje dobi ili zdravstvenog stanja. No, za sve druge, ako samo šeću ulicom, za susret s nekim zaraženim morali bi u Hrvatskoj sresti oko tisuću osoba. Tako, zaštita sebe u takvim situacijama s epidemiološkog gledišta i nije toliko presudna. Puno je važnije, međutim, da netko tko je zaražen, ali još nema simptoma, ne zarazi druge. S obzirom na to da ne možemo znati tko je zaražen dok ne pokaže simptome, razumno je stoga da baš svi na neki način prekriju usta i nos kako ne bi nehotice širili zarazu drugima. To je epidemiološki znatno opravdanije. Dakle, što god se može poduzeti kako bi se virusu otežalo skakanje s jedne osobe na drugu, to i treba poduzeti. Razlog zbog kojeg u mnogim zemljama još ne postoji striktna preporuka o nošenju maski je taj što se u medicini preporuke donose temeljem čvrstih znanstvenih dokaza. Međutim, u slučaju djelotvornosti maski teško je steći dovoljno vrsti dokaza kada bi potreban ishod istraživanja trebao biti veća ili manja zaraženost. No, za takvo istraživanje nitko u mirnodopskim okolnostima ne bi dobio etičko dopuštenje. Stoga, ono što o djelotvornosti maski znamo temelji se na istraživanjima koja nisu bila optimalno dizajnirana pa je zbog toga teško dobiti od bilo kojeg službenog tijela čvrstu preporuku. Osobno vjerujem da će maske pomoći da se zaraza širi manje te da bi se svatko trebao pobrinuti da nekako prekrije nos i usta kako ne bi slučajno zarazio druge. Za to može koristiti i šal, maramu, kiruršku masku, sve što prekriva nos i usta. Uz to, tko god želi ili je posebno ugrožen, može, naravno, nositi i skuplju zaštitnu masku, čak i ako nije zdravstveni djelatnik. Zdrav razum govori da će svako onemogućavanje širenja virusa pomoći u borbi s ovom pandemijom, čak i tamo gdje nemamo čvrste znanstvene dokaze kakve bismo voljeli imati za takvu preporuku.

Treba li dezinficirati pakiranja iz samoposluživanja prije uporabe? Slično kao i kod pitanja pjevanja na balkonu ili izlaska u samostalnu šetnju, rizik od ovakvog prijenosa je vjerojatno vrlo malen, ali dok se bolje ne istraži, nije ni sasvim isključen. No, oni koji se eventualno zaraze na ovakav način vjerojatno će unijeti u organizam znatno manju početnu dozu virusa nego da to učine udahnutim zrakom, pa bi u njih tijek bolesti mogao zbog toga biti blaži, iako to znanost tek treba potvrditi. No, epidemiologe ne bi čudilo da se to pokaže točnim, mada treba uvijek ponoviti da su iznenađenja kod novih virusa uvijek moguća.

Trenutno “epidemijski val” prelazi preko stanovništva Hrvatske, ali brojke novozaraženih iz dana u dan ostaju dvoznamenkaste, dok su u mnogim drugim državama četveroznamenkaste, što pokazuje koliko je rani odgovor Hrvatske u prvih nekoliko koraka bio dobar. Naš zdravstveni sustav zasad još ima dosta rezerve. Međutim, sada je doista vrijeme za discipliniranu izolaciju kako bismo dočekali barem nekoliko dana uzastopnog pada broja novozaraženih. To bi nas sve uvjerilo kako je Hrvatska u stanju suzbiti širenje ove zaraze protuepidemijskim mjerama koje su raspoložive. Ali, svako nepridržavanje uputa stožera značit će veći broj zaraženih, zatim veći broj teško bolesnih i time veći pritisak na zdravstveni sustav, kao i dulji ostanak u izolaciji. Pridržavanje mjera smanjit će broj zaraženih i teško oboljelih, održavati zdravstveni sustav rasterećenim i skratiti vrijeme u izolaciji.

U idućem koraku, međutim, morat ćemo se što prije izvući iz izolacije i naučiti živjeti s virusom. Kako bismo to mogli što prije učiniti, trebat će osmisliti niz mjera koje će zajednički djelovati kako bi što više smanjile brzinu širenja virusa među ljudima. Važno je da svaki zaraženi ne zarazi više od jedne druge osobe, tako da broj zaraženih više ne može prijeći u eksponencijalni rast, jer to bi značilo novu karantenu već ubrzo. Svakim je danom sve više ideja među epidemiolozima kako to učiniti. Izlazak će najvjerojatnije uključivati kombinaciju nekoliko mjera koje bi mogle usporiti širenje virusa.

Razmak, maske, rukavice, testiranje

Najprije, mi ćemo sami usvojiti održavanje razmaka, prekrivat ćemo nos i usta, nositi rukavice, te se ponašati oprezno i odgovorno. Već i time ćemo vrlo značajno smanjiti virusu mogućnost širenja. Zatim, povećat će se kapaciteti za testiranje kako bismo mogli slijediti dobre primjere iz Južne Koreje i Singapura i, dodatno, aktivno tražiti zaražene i izolirati ih. Tako ćemo stalno “presijecati puteve” virusu u njegovu širenju. Zatim, ostaje i nada da će se tijekom toplijeg vremena virus ipak barem sporije širiti, ako ne nestane. Vjerojatno će se razviti tehnološka rješenja za brzu identifikaciju i izolaciju kontakata zaraženih. Inovativna rješenja mogla bi uključivati i “razdjeljivanje” stanovništva na nekoliko sasvim odvojenih podskupina kako bi se “razrijedila” populacija dostupna virusu. Sve su to mjere koje bi zajednički mogle biti dovoljne za relativnu normalizaciju života nakon ovog udarnog vala.

Osobno mi je drago vidjeti da su hrvatski stručnjaci ovako dobro odradili faze prve linije obrane, zatim povlačenja u karantenu, te sada i održavanja mjera izolacije. Očito se već i vrlo aktivno razmišlja o mjerama za što skoriji siguran izlazak iz izolacije, a nedavni paket mjera pokazao je da ni ekonomija nije zaboravljena. Prisjetite li se teških dvojbi vlada zapadnih zemalja s početka ovoga teksta, teško da se može na razumniji način provlačiti kroz ovu neočekivanu krizu. Dok ne dobijemo cjepivo protiv koronavirusa, ili barem lijekove koji bi mogli smanjiti potrebu za respiratorima, nećemo se, nažalost, lako moći vratiti životima na kakve smo navikli. Ali toliki broj ljudi sada radi na rješenjima da treba i dalje strpljivo odrađivati zadatke i nadati se najboljem.

Autor: Igor Rudan/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari