Pratite nas

Analiza

Brutalna i nezakonita porezna represija za vrijeme KUKURIKU vlasti XVI dio

Objavljeno

na

U nezakonitim selektivnim poreznim postupcima nad fizičkim osobama građanima kao poreznim obveznicima koji su se provodili od strane Ministarstva financija, Porezne uprave posljednje 4 godine vlasti partijske kukuriku koalicije nad najmanje 4000 uglavnom političkih neistomišljenika o čemu sam već pisao više puta, a koji se i dalje nastavljaju provoditi i provode temeljem retrogradnog i neustavnog članka 63. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine” broj 177/04, 73/08, 80/10 , 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14).

[ad id=”93788″]

I dalje se ništa ne poduzima da se to spriječi i da se spriječi nastala šteta bez obzira na sve više presuda Visokog upravnog suda RH u korist građana poreznih obveznika. Podnesena je i tužbaUstavnomsuduzaocjenuustavnostiprimjenečlanka 63.Zakona o porezu na dohodak, a moglo bi biti i kaznenih prijava protiv institucije i aktera koji su zlouporabili položaj i ovlasti.

Odredbe članka 6. stavak 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine” broj 147/08, 18/11, 78/12 , 136/12, 73/13, 26/15, 44/16) utemeljuju načela zakonitosti i načelo materijalne istine u poreznom postupku. Ostvarivanje načela zakonitosti u poreznom postupku znači da je tijelo koje rješava određenu upravnu-poreznu stvar dužno u svemu se pridržavati materijalnih propisa koje primjenjuje u rješavanju upravne stvari te propisa kojima je reguliran postupak rješavanja određene upravne stvari. To se odnosi kako na sve radnje tako i na cjelokupan rad tijela na rješavanje upravne stvari. Načelo materijalne istine logičan je slijed zakonite provedbe poreznog postupka i obvezuje porezno tijelo da utvrdi sve činjenice bitne za donošenje odluke, dakle i one koje idu u prilog poreznom obvezniku. Slijedom iznijetog, iako je primarna zadaća poreznog tijela utvrđivanje, nadzor i naplata poreza navedene radnje ne smiju ići na štetu poreznog obveznika pa stoga svako protivno postupanje nadležnog poreznog tijela predstavlja ne samo izravno kršenje prethodno navedenih načela već je isto protivno i odredbi članka 9. Općeg poreznog zakona kojom je propisano da su sudionici porezno-pravnog postupka dužni postupati u dobroj vjeri. Postupanje u dobroj vjeri znači svjesno i pošteno postupanje u skladu sa zakonom.

U ovom nezakonitom postupku provedenom protiv poreznog obveznika, fizičke osobe temeljem retrogradnog i neustavnog članka 63. Zakona o porezu na dohodak Porezno tijelo, odnosno inspektor kao sudioniciporezno-pravnog postupka nisu postupati u dobroj vjeri odnosno nisu svjesno i pošteno postupali u skladu sa zakonom jer su prekršeni slijedeći propisi i zakoni RH:

članak 63. Zakona o porezu na dohodak se primjenjuje retroaktivno jer se Porezno tijelo pozvalo na članak 63. stavak 6. istog zakona koji nije bio u primjeni do propisanih izmjena Zakona o porezu na dohodak do 21.12.2012. godine (“Narodne novine” broj 142/12), odnosno članak 63. stavak 5. istog zakona se nebi trebao primjenjivati od 01.01.2005. godine nego od 21.12.2012. godine, a sve do 2009. godine je u relativnoj zastari pa time i u apsolutnoj zastari prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze,
članak 10. Zakona o računovodstvu („Narodne novine broj 109/07, 54/13 i 121/14) propisuje rokove čuvanja knjigovodsttvenih isprava odnosno predmetni podaci imaju rok čuvanja 11 godina, iz čega slijedi da podatke od prije 11 godina, Porezna uprava u jednom gradu RH nije dužna čuvati u svojoj arhivskoj građi te ih ne posjeduje temeljem obveze izlučivanja arhivske građe, odnosno podaci su u zastari, a dok ista Porezna uprava odnosno Porezno tijelo u drugom gradu RH „nije smatralo vjerodostojnim za smanjenje drugog dohotka za 2007. godinu, zbog proteka vremena i nastalih događaja do 2005. godine koja je uzeta kao početno stanje“.
članak 7., 12. i 15 Zakona o računovodstvu propisuje obvezu vođenja poslovnih knjiga i evidencija,
članak 65. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), dakle istog tog zakona navodi da „Glede utvrđivanja, naplate, povrata poreza, žalbenog postupka, zastare i prekršajnog postupka primjenjuju se odredbe Općega poreznog zakona i Prekršajnog zakona“, samim time pobijajući članak 63. istog tog Zakona,
Institut porezne zastare reguliran je odredbama članka 94. – članka 96. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13).
članak 24. stavak 2. Općeg poreznog zakona propisuje da prava iz porezno-dužničkog odnosa prestaju zastarom,
članak 6. stavak 1. Općeg poreznog zakona propisuje da je porezno tijelo dužno zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno pravnog odnosa,
članak 6. stavak 2. Općeg poreznog zakona propisuje da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika,
članak 104. stavak 2. Općeg poreznog zakona propisano je da porezni nadzor može se obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze,
članak 94. stavak 1. i 2. Općeg poreznog zakona u pogledu utvrđivanja obveze dohotka za 2007. godinu je nastupila relativna zastara nakon 3 godine, a prema stajalištu prvostupanjskog tijela, pojam relativne zastare uopće ne postoji,
članak 96. stavak 1. i 2. Općeg poreznog zakona u pogledu utvrđivanja obveze dohotka za 2007. godinu je nastupila apsolutna zastara nakon 6 godina, a prema stajalištu prvostupanjskog tijela, pojam apsolutne zastare uopće ne postoji,
članak 7. Općeg poreznog zakona, pravo poreznog obveznika na očitovanje,
članak 111. Općeg poreznog zakona, prije donošenja zapisnika kojim se utvrđuju prava i obveze poreznog obveznika, porezno tijelo, odnosno inspektor nisu poreznom obvezniku omogućili očitovanje o činjenicama i okolnostima koje su bitne za donošenje poreznog akta rješenja,
članak 6. stavak 3. Zakonu o općem upravnom postupku (“Narodne novine” broj 47/09), koji glasi pri vođenju postupka javnopravna tijela dužna su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava trećih osoba niti u protivnosti s javnim interesom,
članak 52. Zakona o općem upravnom postupku, stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku sve do donošenja odluke o upravnoj stvari, davati izjave i objašnjenja, iznositi činjenice i okolnosti koje su bitne za rješavanje upravne stvari te pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njezinim navodima,
članak 106. stavak 1. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 104/95, 109/96, 67/98 i 155/98), određuje da je za razrez poreza tuzemnim poreznim obveznicima nadležna Porezna uprava na području koje je njihovo prebivalište,
članak 25. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91), utvrđivanje činjenice prebivališta poreznog obveznika utječe i na pravilno određivanje nadležnog poreznog tijela, na što je svako tijelo dužno paziti prema službenoj dužnosti tijekom cijelog postupka,
članak 46. Općeg poreznog zakona, ako bi u nekoj poreznoj stvari istodobno mjesno nadležna mogla biti dva ili više poreznih tijela, porez utvrđuje ono porezno tijelo koje je prvo pokrenulo postupak,
članak 70. Zakona o općem upravnom postupku propisuje da se kao dokazno sredstvo može uzeti i izjava stranke,
članak 108. stavak 2. i 3. Općeg poreznog zakona, je propisan tijek i trajanje nadzora,
članak II Odluke o unošenju i iznošenju gotovine, čekova i materjaliziranih vrijednosnih papira (“Narodne novine” broj 111/03), prijenos vrijednosti novčanih sredstava poreznog obveznika u više puta, a koja je manja od zakonom propisane,
članak 9. Zakona o sprečavanju pranja novca (“Narodne novine” broj 69/97, 106/97, 67/01, 114/01, 117/03 i 142/05), porezni obveznik nije bio dužan prijaviti iznos do 40.000,00 kn zakonom dozvoljen,
članak 40. Zakona o deviznom poslovanju (“Narodne novine” broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09 i 153/09), prijava carini unosa gotovine dozvoljene po zakonu iznad 40.000,00 kuna,
članak 11. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11), ne treba pisani i ovjereni ugovor o pozajmici, sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drukčije nego što je Zakonom o obveznim odnosima određeno ako iz pojedine odredbe Zakona o obveznim odnosima ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo. Prema Zakonu o obveznim odnosima zajmodavatelj može biti svaka fizička i pravna osoba, a ne samo banka. Ugovor o zajmu je konsenzualan ugovor jer se smatra sklopljenim u trenutku kad su se stranke sporazumjele o njegovim bitnim sastojcima, a ne tek predajom stvari zajmoprimatelju. Predaja stvari ima značenje ispunjenja obveza zajmodavatelja, a ne sklapanja ugovora. Zajam je neformalan ugovor, jer zakonodavac ne propisuje određeni oblik (naprimjer pisani),
članak 499. Zakona o obveznim odnosima, nije propisan obvezan oblik kao što je to propisano za ugovor o kreditu,
članak 63. stavak 5. Zakona o porezu na dohodak (“Narodne novine” broj 177/04), koji glasi ”Za svrhe iz stavka 1. i 2. ovog članka Porezna uprava je obvezna ustrojiti evidencije o imovini poreznih obveznika na temelju podataka iz svojih evidencija, evidencija tijela državne uprave i evidencija jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno Ministarstvo financija, Porezna uprava se obvezala da će ustrojiti imovinske kartice, a što nije do danas učinjeno. Da je to u razdoblju od 01.01.2005. godine do danas učinjeno i zatraženo od svih poreznih obveznika u Republici Hrvatskoj onda bi svima bila polazna točka imovine i dohotka jasna i definirana, a ne utvrđivana proizvoljno i nezakonito i to samo prema pojedincima koji su odabrani na osnovu nekih slobodnih i osobnih kriterija Porezne uprave,
Odluka USRH-120/13,
Odluka USRH-83/14 i 143/14),
članak 33.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poreza na dohodak (“Narodne novine” 143/14),,
Odluka o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poreza na dohodak (“Narodne novine” Odluka USRH – 143/14), u poreznim postupcima po članku 63. Zakona o porezu na dohodak ne vrše se obračunavanja doprinosa na nesrazmjer utvrđen po članku 63. Zakona o porezu na dohodak,
članak 22. Naredbe o iznosima za obračun doprinosa za 2007. (“Narodne novine broj 126/06). Doprinosi koji utvrđeni prvostupanjskim rješenjem za utvrđene obveze doprinosa od 15.12.2014. godine nisu trebali biti utvrđeni na bruto dohodak za 2007. godinu u iznosu od 779.736,81 kuna (koji su iznad propisane maksimalne osnovice za obračun doprinosa) kako se navodi u rješenju, budući da je Zakonom o doprinosima (“Narodne novine” broj 147/02, 175/03, 177/04, 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14 i 143/14) propisana maksimalna osnovica za obračun doprinosa iz dohotka u iznosu od 472.680,00 kuna na godišnjoj razini za 2007. godinu, odnosno nisu trebali uopće biti obračunati.
članak 63. stavak 7. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04 do 83/14), isti članak 63. stavak 7. Zakona o porezu na dohodak ukinut je proglašenjem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 143/14) od 03.12.2014. godine i glasi stavak 7. briše se i stavlja van snage što znači da je porezno tijelo donijelo nezakonito rješenje o obnovi postupka,
članku 112. stavak 6. i 7. Općeg poreznog zakona navodi se da „na temelju činjenica navedenih u zapisniku o poreznom nadzoru donosi se porezno rješenje“, i stavak 7. Istog zakona navodi se „rješenje iz stavka 6. ovog članka donosi se najkasnije u roku od šezdeset dana od dana uručenja zapisnika o poreznom nadzoru“. Rješenje doneseno izvan roka,
članak 121. Zakona o općem upravnom postupku, žalbe na rješenja u postupku nisu riješene u propisanim rokovima od 60 dana,
članak 170. stavak 1. Općeg poreznog zakona drugostupanjsko porezno tijelo odnosno inspektor su dužni po službenoj dužnosti paziti ne samo na nastup zastare u tijeku prvostupanjskog postupka, u okviru svoje dužnosti da ispita zakonitost pobijanog poreznog akta u cijelosti, ne ograničavajući se na žalbene razloge, već su dužni po službenoj dužnosti voditi računa i o zakonitosti vlastitog postupanja u trenutku poduzimanja određene radnje, pa tako i o eventualnom nastupu zastare, kako relativne tako i apsolutne u vrijeme dok se spis nalazi na rješavanju o žalbi poreznog obveznika.
članak 88. stavak (5) Općeg poreznog zakona, koji kaže: “U obrazloženju rješenja se osobito navodi:

1. utvrđeno činjenično stanje,
2. jasan i precizan sažetak dokaznog postupka,
3. razloge zbog kojih nije uvažen zahtjev stranke,
4. porezne propise i razloge koji upućuju na odluku danu u izreci rješenja,

članak 51. Ustava RH, koji propisuje: „Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima. Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti“ i posebno
Članak 90. Ustava Republike Hrvatske propisuje zabranu retroaktivnosti te glasi: Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje.

Dakle, valja zaključiti nakon svega naprijed navedenog da je samo u ovom jednom nezakonitom postupku provedenom protiv poreznog obveznika, fizičke osobe temeljem retrogradnog i neustavnog članka 63. Zakona o porezu na dohodak izvršena povreda 37 pravila postupka i da je nepotpuno, netočno i krivo utvrđeno činjenično stanje te su provedene pogrešne primjene materijalnih propisa RH.

POSTAVLJA SE PITANJE KADA ĆE ONI KOJI SU DONIJELI OVAKAV ŠTETAN, RETROGRADAN I NEUSTAVAN ZAKON I ONI PODOBNI POSLUŠNICI KOJI SU PROVODILI NEZAKONITE I NEUSTAVNE POREZNE POSTUPKE TEMELJEM RETROGRADNOG I NEUSTAVNOG ZAKONA, ZAKONA O POREZU NA DOHODAK ČLANAK 63. (NESRAZMJER IMOVINE I DOHOTKA) ODNOSNO SVI ONI KOJI SU ZLOUPOTRIJEBILI OVLASTI I POLOŽAJ KONAČNO ODGOVARATI ZA NASTALU ŠTETU, PROGON I REPRESIJU PREMA GRAĐANIMA POLITIČKIM NEISTOMIŠLJENICIMA ZA VRIJEME PARTIJSKE KUKURIKU VLASTI OD 2012. DO 2016. GODINE, I AMNESTIJU PARTIJINIH PODOBNIKA DO 01.01.2005. GODINE?, PROVODITELJI I EGZEKUTORI OVAKVOG RETROGRADNOG I NEUSTAVNOG ZAKONA I POSTUPAKA JOŠ UVIJEK SJEDE NA RUKOVODEĆIM MJESTIMA UNUTAR POREZNE UPRAVE.

Mr. sc. Robert Knežević dipl.oec./Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Razlozi zbog kojih su velikosrbi i ‘veliki patrijarh’ protiv proglašenja Stepinca svetim

Objavljeno

na

Objavio

Povodom nedavne promocije nove knjige povjesničara Stjepana Loze u javnost je isplivala fotografija današnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja, okruženog bradatim četnicima. Kojima je 1993. godine išao na prvu crtu bojišnice u okolicu Drniša, dati potporu u ubijanju i protjerivanju Hrvata s tada okupirane jedne trećine područja Hrvatske. Ta fotografija izravni je dokaz da je sadašnji patrijarh SPC blagoslivljao i podupirao zločinačke bande terorističke paradržave, tzv. Krajine, koja je bila inspirirana i stvorena na platformi četničke ideologije i planova iz 2. svjetskog rata.

Normalnom čovjeku, pogotovo ako je Hrvat i katolik, koji zna koliku su golemu štetu u dva posljednja rata takve velikosrpske pretenzije preko četničkog pokreta nanijele Hrvatskoj, ovakvo ponašanje trenutnog poglavara SPC apsolutno je neprihvatljivo.

Ono što je još neprihvatljivije je to što za tog ‘velikog patrijarha’, kakvim ga nedavno nazva papa, grabežljivo-zločinačka priča s početka 90-tih, očito još nije završena. Sudeći po božićnim poslanicama koje svake godine šalje ‘vernom pravoslavnom narodu srpske Slavonije, Like, Korduna i Dalmacije’ on javno ‘urbi et orbi’ obznanjuje da ne odustaje od osvajačkih pretenzija na željeni hrvatski teritorij.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja na njegove teritorije vjeru i identitet, posebice zbog svoje privrženosti Vatikanu i katoličkoj vjeri, za nas Hrvate veliko je razočarenje to što današnji papa, tobože nije upoznat s povijesnom ulogom i namjerama SPC u odnosu na ‘njegovu’ Hrvatsku. Najkatoličkiju državu u Europi.

Svojatanje hrvatskih krajeva

Zar nije malo čudno da je papa Franjo toliko sklon suradnji s današnjim srpskim patrijarhom iako je taj, za vrijeme ne tako davne velikosrpske agresije na Hrvatsku, dolazio na njen okupirani dio blagoslivljati četničke teroriste. Koji su, uz pomoć bezvjerničke JNA, od 1991. do 1995. na tom području počinili grozne zločine, pobivši petnaestak tisuća i protjeravši 180 tisuća Hrvata – katolika.

Ili što uopće nije zabrinut činjenicom da poglavar SPC u svojim poslanicama još uvijek tvrdi da su Slavonija, Lika, Kordun i Dalmacija – Srbija!? Umjesto toga, on ga je nedavno, vraćajući se zrakoplovom iz posjeta sjevernoj Makedoniji, nahvalio, nazvavši ga ‘velikim patrijarhom’. Toliko velikim da se u odluci o tome hoće li proglasiti Stepinca svetim ili ne, morao obratiti baš njemu za pomoć. Uz obrazloženje da je Irineju, isto kao i njemu, – ‘jedini interes istina’!?

Za malo osvježiti memoriju svetom ocu u vezi s istinom o ‘velikom patrijarhu’ i ulozi SPC u Hrvatskoj, bilo bi dobro poslati mu prigodan paketić. U kojem bi bile dvije fotografije, dvije knjige i jedan znakovit govor koji ne dolazi od ‘zločestih’ Hrvata, nego od Irinejovog ‘drugog oka u glavi’.

U paketiću bi dakle trebala biti gore spomenuta fotografija ‘ekumenskog’ posjeta ‘velikog patrijarha okolici Drniša iz 1993. i ona do temelja razrušenog Vukovara nakon ‘oslobođenja od hrvatskih klerofašista’ . Jednu staviti u knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ a drugu u knjigu ‘Serbia’s secret war’, američkog Židova, Philipa J. Cohena. I sve to umotati u fini papir na kojem je otisnut tekst povijesnog govora crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića što ga je održao u Nikšiću, prije samo tjedan dana.

U tom, ozbiljne pozornosti vrijednom govoru, koji je izazvao burne reakcije u Srbiji i kojeg su hrvatski mediji, naravno prešutjeli, Đukanović je vrlo jasno i precizno dijagnosticirao prave namjere SPC-e i ulogu njenih prekograničnih eparhija. Govoreći hrabro i državnički odgovorno, nedvosmisleno je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ‘da ona u Crnoj Gori samo čuva infrastrukturu Velike Srbije u koju još uvijek vjeruje’. Istaknuvši pri tom kako je ‘njihova priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima pravoslavne organizacije svuda u svijetu.’

Prava religija Srbije

Ovdje treba podsjetiti kako je na isti taj problem, kada je u pitanju odnos SPC-e prema Hrvatskoj, još prije 100 godina upozorio Ivo Pilar. A krajem 90-tih i Cohen kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku doslovce rekao: ‘Religija Srba uopće nije kršćanska. To je religija osvajanja tuđih teritorija i etničke čistoće, a takve formulacije su sličnije nacizmu nego kršćanstvu. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti jeste proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srbije’.

Očito svjestan i zabrinut zbog opasnosti koja s te strane prijeti njegovoj maloj zemlji i narodu, crnogorski je predsjednik , bez dlake na jeziku, u svom govoru nastavio raskrinkavati prave namjere SPC-e i njenih prekograničnih eparhija rekavši: ‘Oni vjeruju da je Crna Gora grješkom postala nezavisna država i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te griješke i potrebe da se ponovo pokrene izgradnja Velike Srbije. Moramo naravno, svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom pokazati im da od toga nema ništa ‘

Svoj znameniti govor (koji bi ga mogao koštati glave) Đukanović je završio riječima: ‘Nećemo dopustiti da suvremena Crna gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i ne može shvatiti da je to vrijeme odavno prošlo.’

Đukanović može misliti da je za njega i njegovu malu zemlju vrijeme diktata SPC možda prošlo, ali današnji papa očito ne misli tako. Nego čak dopušta da mu ‘veliki patrijarh’ SPC diktira hoće li ili ne, proglasiti jednog istaknutog katoličkog mučenika za Kristovu vjeru, svecem.

I ne samo da se u vezi s tim savjetuje s Irinejom, nego još i sa svjetovnim barjaktarima velikosrpstva, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Nikolića i primitivno bahatog Dodika. Koji mu dolaze u Vatikan dokazati ‘istinu’ o ‘zločincu Stepincu’ i ‘preko milijun’ nastradalih Srba u Jasenovcu.

Inače, Nikolić je četnički vojvoda koji je u Srbiji slavu stekao masakrom nad hrvatskim starcima iz sela Antin u Istočnoj Slavoniji. A Dodik je čelnik na genocidu nastale tzv. Republike Srpske, s čijeg je prostora etnički očišćeno 350 tisuća Hrvata zbog čega se najbrojnija Banjalučka nadbiskupija sa 180 tisuća katolika svela na 6 tisuća.

Znakovit događaj

Interesantno je u svezi s tim spomenuti znakovit događaj koji se zbio 17. travnja 2015. prigodom Nikolićeva leta za Vatikan. Kada je s torbom punom ‘dokaza’ krenuo papu nagovarati da ne proglasi Stepinca svetim. Prema beogradskim Novostima od tog datuma, čim je državni zrakoplov Srbije ušao u zračni prostor Hrvatske, negdje iznad Imotskog, na visini od 10 tisuća metara najednom mu je, bez ikakvog vidljivog razloga, iznenada otkazao motor. Tada je nastala panika i prava drama. Izgubivši snagu zrakoplov je počeo naglo ponirati na nos i za kratko vrijeme je propao 2000 metara.

I onda se isto tako najednom, nekim čudom Božjim i ‘vještim manevrom’ pilota , uspio stabilizirati. Ugruvani i šokirani tim neobjašnjivim događajem, pilot i članovi delegacije odlučili su zaokrenuti zrakoplov i vratili se natrag u Srbiju.
‘U jednom trenutku bukvalno smo padali kao kamen. Slavit ću ovaj dan kao drugi rođendan’ izjavila je povratku u Beograd savjetnica tadašnjeg predsjednika Srbije, Stanislava Pak.

Interesantno je još spomenuti kako je nakon toga zrakoplov bez problema odletio iz Beograda u Basel na detaljnu pretragu i mu nije pronađena nikakva grješka.

Sotonizacija hrvatskog naroda

Odavno je već postalo jasno da se žestoka kampanja ocrnjivanja Stepinca od strane službenog Beograda i srpske pravoslavne crkve vodila i vodi isključivo s ciljem sotonizacije želje hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom.
Svatko normalan i pošten kada se suoči s činjenicama o Stepinčevom plemenitom ponašanju u spašavanju progonjenih Židova i Srba za vrijeme 2. svjetskog rata (Ester Gitman ‘When courage prevail’) zna da je on bio potpuno drugačiji od onog kakvim ga velikosrbi i svetosavci žele prikazati papi.

Sve njihove apsurdne i odvratne optužbe na račun blaženog Stepinca u međuvremenu su se pokazale kao zlonamjerne gluposti.

Primjer uzoritog kardinala Stepinca, kojeg su lomile režimi dviju totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, ali ga nisu uspijeli pokolebati u vjeri i čovjekoljublju, primjer je odanog, skrušenog i bez kompromisnog služenja Bogu i bližnjem svomu. Što ga je koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku patnju i vjeru. I veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. To što je kao domoljubni Hrvat, koji je svjedočio nacionalnom i vjerskom ugnjetavanju Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pozdravio proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. ne znači da se on slagao s načinom na koji je ona (uz pomoć Hitlera) stečena. I to se nije bojao javno reći, zbog čega su ga Nijemci i Pavelić od početka smatrali neprijateljem.

Posebice je izazvao njihov bijes kada je 1942. obraćajući se vjernicima u svojoj korizmenoj propovijedi o Isusu Kristu javno rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to Cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li Crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo, koja im ga onda vlast može oduzeti ‘?

Uzmu li se dakle u obzir uvjeti u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac, postavlja se pitanje – je li i jedan drugi vjerski vođa u fašizmom okovanoj Europi tako hrabro demonstrirao odlučnost i žrtvu u zaštiti ugroženih i progonjenih?

Najveće prokletstvo Europe

Ako dakle netko, posebice papa, ne vidi razliku između kršćanski nesebičnog zalaganja blaženog kardinala Stepinca za spas progonjenih Židova i Srba u NDH za vrijeme 2. svjetskog rata i podržavanja ubijanja i progona Hrvata-katolika i muslimana za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH od strane ‘velikog patrijarha’, Irineja, onda je zaista cijeli svijet otišao do đavola.

I dok svakako treba pohvaliti papin plemeniti napor na zbližavanju rimokatoličke i pravoslavne crkve, odnosno Srba i Hrvata, možda bi to ipak trebalo prepustiti Božjoj volji. Onako kako je to savjetovao blaženi Alojzije Stepinac kada je rekao: ‘Hrvati i Srbi dva su svijeta koja se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (odcjepljenje pravoslavlja od rimske crkve) najveće je prokletstvo Europe. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja’.

Na temelju dosadašnjeg povijesnog iskustva moramo dakle zaključiti da je velikosrpska ideja i namjera najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu.

Malo je danas u Europi i svijetu povjesničara i političara kojima nije jasno da velikosrpska crkveno-državna osvajačka misao neumorno radi na ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Opsjednutost osvajanjem, nastala na svetosavskom crkvenom temelju, postala je važnom sastavnicom kako politike negdašnje kraljevine Srbije, velikosrpskih političara i elite u bivšim Jugoslavijama, tako i današnje srpske države. Takvo ponašanje sa srpske strane stvarni je razlog zašto je miran suživot između Srba i njihovih susjeda nemoguć.

Unatoč svojim katastrofalnim porazima i posljedicama za susjedne narode i same Srbe, velikosrpska osvajačka misao intelektualno i duhovno toliko jaka da za račun svojih ciljeva često uspijeva pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju (tzv. Republika Srpska).

Povijesna je činjenica da su velikosrpstvo i njegova vjerska eminencija svetoslavlje u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu,

Vatikanu, papi i katolicima, a zbog gorljive želje za izlaskom na more, poglavito prema Hrvatima. Takvo raspoloženje i dalje se među Srbima čvrsto cementira na temelju tog povijesnog obilježja. Pa se tako trenutna vlast i medijska situacija u Srbiji gotovo po ničemu se ne razlikuje od one u Miloševićevo doba.

Pogledajte samo to svekoliko političko i medijsko ludilo koje trenutno plamti u Srbiji. Gdje zahuktala tabloidna i TV Pink propagandna mašinerija običan narod i mlade naraštaje 24 sata dnevno pumpaju neprijateljstvom i mržnjom prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Amerikancima, Englezima, Vatikanu, Židovima, muslimanima… I prema svima koji se na bilo koji način, kolektivno ili individualno, odupiru grabežljivom velikosrpskom ekspanzionizmu.

Željko Dogan/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Milanoviću u biznisu ‘ne cvjetaju ruže’ – Više bi zaradio kao predsjednik nego kao poduzetnik

Objavljeno

na

Objavio

Iako se u anketama i medijima gotovo svakodnevno pojavljuju spekulacije ili najave o novim kandidatima, zasad nitko od spomenutih (Miroslav Škoro, Mislav Kolakušić, Anto Nobilo….) nema previše izgleda ugroziti sadašnju hrvatsku predsjednicu. U SDP-u zasad očito ne postoji suglasje o jednom kandidatu. Neki bi radije u utrku gurnuli bivšeg predsjednika Ivu Josipovića ili europarlamentarca Tonina Piculu. No čini se da Zoran Milanović ipak ima više izgleda.

Portal Direktno.hr analizirao je poslovanje njegove konzultantske tvrtke, o čijim se aktivnostima u javnosti uistinu vrlo malo zna, i otkrio da Milanović ne ostvaruje senzacionalne prihode o kojima je maštao dok je boravio u Banskim dvorima.

Tvrtka EuroAlba Advisory d.o.o., čiji je Milanović osnivač i jedini direktor, u 2018. ostvarila je prihod od 745.292 kune. Rashodi tvrtke iznosili su 115.407 kuna, a nakon plaćenog poreza na dobit (76.933 kune) tvrtka je iskazala neto dobit od 552.953 kune. Milanovićeva tvrtka zadržava dobit, odnosno neće ju isplatiti vlasniku, odnosno osnivaču.  U odnosu na prethodnu godinu tvrtka bilježi rast prihoda od 19,2 posto, neto dobiti od 20,3 posto, ali i rashoda od 13,2 posto.

U strukturi prihoda Milanovićeva tvrtka u inozemstvu je ostvarila tek nešto više od 28 posto, odnosno 209.970 kuna, što znači da glavninu poslovanja čine poslovi u Hrvatskoj. Za plaće, poreze i doprinose na plaće tvrtka je isplatila u 2018. godini 56.698 kuna, što znači da je trošak neto plaća iznosio 40.010 kuna.

Prema podacima dostavljenima Financijskoj agenciji Milanović nije isplatio sebi ni dobit ostvarenu u 2017. već ju je usmjerio u zadržanu dobit. To znači da je tvrtka u dvije godine poslovanja akumulirala više od milijun kuna dobiti iz poslovanja. Ako bi se bivši premijer odlučio na povlačenje ostvarene dobiti, tj. isplatu dobiti vlasniku morao bi je umanjiti za porez. No to, prema dostupnim podacima, nije učinio već očito, kao i mnogi drugi poduzetnici, povremeno sam sebi odobrava pozajmice ili isplaćuje predujmove dobiti.

Prema poslovnom izvješću tvrtka nema značajnih potraživanja niti neplaćenih obveza, a glavninu imovine čini novac na računu.

Usporedimo li to s plaćom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja prema podacima iz svoje imovinske kartice mjesečno zarađuje 40.156,47 kuna bruto ili 24.376,20 kuna neto, vidljivo je kako Milanović kao poduzetnik ima sedam puta nižu neto plaću, odnosno 8,5 puta nižu bruto prijavljenu plaću. Povuče li i svu dosad zadržanu dobit, ako to već dijelom i nije učinio kroz pozajmice, još uvijek bi više zaradio kao predsjednik države nego kao poduzetnik, a pritom ne bi morao biti prijavljen na plaći malo iznad minimalne. Boljeg razloga za ulazak u predsjedničku utrku nema, piše Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari