Pratite nas

Komentar

Bruxellci na čelu hrvatske vlasti

Objavljeno

na

Hrvatsku državu i njezine relevantne političke stranke danas uglavnom vode ljudi stasali u krilu Ministarstva vanjskih poslova, koji su se kasnije doškolovali u različitim bruxellskim uredima EU, što ne mora, ali može biti nedostatak hrvatske politike u slučajevima kad se na primjer međusobno razilaze interesi Berlina i Zagreba

Izvanredni izbori za Hrvatski državni sabor, na kojima je relativnu pobjedu odnio HDZ Andreja Plenkovića, definitivno je potvrdio smjenu političkih generacija i odlazak u mirovinu snaga koje su tijekom devedesetih godina aktivno sudjelovale u stvaranju hrvatske države.

Naime, hrvatsku državu i njezine relevantne političke stranke danas uglavnom vode ljudi stasali u krilu Ministarstva vanjskih poslova, koji su se kasnije doškolovali u različitim bruxellskim uredima Europske unije, što ne mora, ali može biti nedostatak hrvatske politike u slučajevima kad se na primjer međusobno razilaze interesi Berlina i Zagreba.

Izvanredni izbori su pokazali i kako znatan dio hrvatskoga izbornog tijela, očito zbog nedovoljne kristalizacije vlastitih političkih stajališta, još uvijek luta političkom pustinjom pa od izbora do izbora povjerenje daje egzotičnim političkim skupnostima kao svojedobno nekadašnjemu Orahu Mirele Holly, preko Mosta Bože Petrova i Nikole Grmoje pa sve do Sinčićeva Živoga zida.

Bez obzira kako ove stranačke skupnosti slovile u govoru političke nomenklature, riječ je o znatnom dijelu hrvatskoga izbornoga tijela koje se ipak poistovjećuje s anarhističkim skupinama kojima je, osim ulaska u političku arenu, jedini cilj razbijanje bilo kakvoga sustava, što nedvosmisleno u svakom javnom nastupu manifestiraju predstavnici Grmojina Mosta.

Dok radikalne ljevičarske skupine preko već spomenutih egzotika još uvijek ulaze u Sabor, kao i pojedini nositelji ljevičarskoga ekstremizma, poput primjerice Nenada Stazića, koji na partijskoj listi SDP ulazi u Sabor, s hrvatske je političke pozornice izbrisana cijela skupina pravaških stranaka, čiji se eventualni radikalizam očitovao samo u zaštiti hrvatskih nacionalnih probitaka. Pravaša nažalost više nema u Hrvatskom državnom saboru.

Ovi, kao i niz izbora nakon 2000. godine, odnosno u trećejanuarskom razdoblji hrvatskoga političkog života, pokazuju zanimljivu prostornu disperziju sklonosti hrvatskih birača.

Naime, što se ide dalje na istok, jugoistok i jug od Zagreba sve je brojnije HDZ-ovo izborno tijelo. Nasuprot tomu, sjeverno, zapadno i jugozapadno od Zagreba prostorno se protežu birači SDP-a.

Kako se na razini sukoba državnopravnih koncepcija biračko tijelo u Hrvatskoj dijeli na, s jedne strane državotvorno hrvatstvo, a s druge na priželjkivano jugoslavenstvo, onda se i birači, bez obzira na svjetonazornu i ideološku sklonost, dijele na one koji svoje projugoslavenske političke koncepcije, zbog povijesnoga naslijeđa, vežu za SDP, nasuprot onih birača koji svoju hrvatsku državotvornost vežu za HDZ, kao stranku prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koja je zapravo svojom politikom tijekom devedesetih godina stvorila hrvatsku državnu neovisnost.

Osim ove dvije koncepcijske podjele na državnopravnoj razini, postoji i još nekoliko podskupina, koje svojom što javnom, a što opet prikrivenom politikom žele dijelove hrvatskoga teritorija kojim upravljaju u konačnici izdvojiti iz sastava hrvatske države.

Takvoj politici najviše se približava t. zv. regionalna politika IDS-a u Istarskoj županiji, čiji se radikalni regionalizam približava ekstremnoj desničarskoj državotvornost, koja se u svim elementima opire svakom hrvatskom državotvorstvu, a u ekstremnijim ga slučajevima čak i poništava, dok istodobno žudi za suradnjom s ljevičarstvom u ostaloj Hrvatskoj. Ova skupina i na razini lijevih političkih stranaka može surađivati samo s onima koje su na razini državotvornih koncepcija sukladne projugoslavenskoj političkoj ideji.

Sličan birački potencijal postoji i u Međimuraskoj županiji, samo što taj dio biračkoga tijela još uvijek nema vlastitu političku stranku koja bi artikulirala njegova politička stajališta. Zato oni, bez obzira na osobnu svjetonazornost i ideološku pripadnost, uglavnom glasuju za SDP.
Upravo stoga je IDS u organizacijskom smislu puno bliži srpskoj stranci SDSS-u, koja bez obzira na pravni okvir svoga političkoga djelovanja uvijek radi na izdvajanju hrvatskoga teritorija na kojem živi iz sastava Hrvatske. Ako joj to ne uspjeva, onda se ta srpska politika pretvara u spajanje sa Srbijom, što je kroz povijest u dva navrata realizirano kroz koncepciju stvaranja jugoslavenske države.

Ovi izvanredni izbori za Hrvatski državni sabor pomest će i s političke pozornice predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, koji premda Bruxellac, u sebi nije uspio pomiriti jugokomunističku državnu koncepciju sa sve snažnijim europskim unitarističkim konceptima.

U hrvatskoj povijesti ostat će zapamćen kao političar koji je uvođenjem t. zv. zakona lex Perković pokušao zaštiti udbaške kilere od sudskoga progona, jer je očito jugoslavenska državna ubojstva hrvatskih političkih emigranata smatrao poželjnim i opravdanim.

Milanović je čovjek koji nasilnim uvođenjem ćirilice i srpskoga jezika u Vukovar, taj grad pretvorio u u buduću trajnu metu velikosrpske politike, koja bi u povoljnim okolnostima mogla eskalirati novom agresijom na Hrvatsku.

Odnos ovog Račanova nasljednika prema hrvatskim braniteljima najznakovitije se zrcalio u izvođenju specijalne policije na hrvatske branitelje na Markovu trgu i zapovjedi da ih redarstvo napadne i u crkvenom prostoru.

Ova tri politička čina sadržana su u Milanovićevoj izjavi kako je Hrvatska slučajna država, iz čega proistječe i njegov cjelokupan odnos prema svim hrvatskim vrijednostima, njezinoj kulturi, povijesti, a onda i budućnosti. Dobro je da takav tip odlazi iz politike.

Koliko će pak Bruxellci biti spremni na obranu hrvatskih nacionalnih probitaka pokazat će vrijeme, pogotovo u slučaju novoga migrantskog vala, što ga u svom pohodu na Europu sprema Erdoganova Turska s jedne i obrani od realizacije ruskih toplomosrkih strategija s druge strane.

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Thompson: Nikakva autorska prava nisam ustupio niti me je itko kontaktirao vezano za film “Ministarstvo ljubavi”

Objavljeno

na

Objavio

Dragi prijatelji,

ponukan tvrdnjama medija i Vašim učestalim upitima, a vezano za ustupanje mojih autorskih prava za film “Ministarstvo ljubavi” redatelja Pave Marinkovića, slobodan sam priopćiti sljedeće:

Nikakva autorska prava nisam ustupio niti me je itko kontaktirao vezano za taj film.

Film o kojem je riječ osobno nisam gledao ali ako je istina da koriste moju glazbu za koju je potrebna privola mene kao autora to rade protuzakonito i na prevaru.

Marko Perković Thompson

Javor Novak o filmu „Ministarstvo ljubavi“ koji vrijeđa udovice poginulih branitelja

 

Marko Ljubić: „Ministarstvo ljubavi“ ili kako paradržava postaje – država?

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Mladen Pavković: Mara Bareza bila je – čudo od žene!

Objavljeno

na

Prije dvije godine (19. siječnja 2016.) umrla je jedna od Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata – Marija Mara Bareza.

Bila je djelatnica koprivničkog Belupa. Pamtimo je kao veliku i požrtvovnu humanitarnu djelatnicu koja je početkom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata samo za Grad Osijek sakupila i dostavila preko 200 kamiona humanitarne pomoći!

Bilo je tu svega, uglavnom ono što je u to vrijeme najviše trebalo, od lijekova, odjeće, prehrambenih proizvoda do naoružanja. Tadašnji zapovjednik obrane Osijeka Branimir Glavaš nam priča da je gospođa Bareza jednog dana sama došla u njegov ured i ponudila pomoć. Nije, kaže, vjerovao da to ta žena može i ostvariti, jer su po Osijeku svakodnevno padale granate i svirale sirene za uzbunu.

Međutim, sa svakim konvojem došla je i ona, pa nije ni čudo što je nazivali i „dobra vila“ ovoga grada.
U svim tim njezinim velikim humanitarnim akcijama iznimnu pomoć imala je od i od Podravke i Belupa. Stoga se je sa zahvalnošću sjećaju i Koprivničanci. Jednoj obitelji umrlog branitelja sagradila je i obiteljsku kuću. Pomagala je gotovo na sve strane, pa i u podizanju spomenika hrvatskim stradalim braniteljima.

O njoj je Hrvatska radiotelevizija (HRT), pod naslovom „Mara Bareza – Koprivnička darovateljica“, snimila i dokumentarni film (režija Marijan Hodak, scenario Mladen Pavković).

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) neprestano ističe da su neopravdano zapostavljene žene koje su, poput Bareze, sudjelovale u Domovinskome ratu, tim više što je njihov doprinos iznimno veliki. Ona je zaslužila i da se jedna ulica ili trg nazove njenim imenom u Osijeku i Koprivnici, ali zasad se o tome niti ne izjašnjavaju oni koji bi trebali.

A baš Mara Bareza bila je u vrijeme rata – čudo od žene!
Ne, takve se ljude ne smije zaboraviti!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari