Pratite nas

Gost Kolumne

‘Bruxelleski diplomat’

Objavljeno

na

Umjesto valoriziranja Plenkovićeva rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”, piše: Jozo Pavković/VečernjiList.

Hrvatska je jučer proslavila Oluju, a već danas treba biti svjesna da će dani ponosa i slave u budućnosti, u prvome redu, ovisiti o diplomatskoj “oluji”. U globalnome svijetu male države, osobito one koje su izrasle u ratu, jedino se diplomacijom i uljuđenom politikom mogu izboriti za svoju vidljivu poziciju i autoritet europskih i svjetskih razmjera.

Skoro preuzimanje predsjedanja Europskom unijom bit će prigoda da Hrvatska pokaže koliko je spremna za tu novu “oluju”. Neki vjetrovi već su zapuhali i nije slučajno što to vremenski koincidira s političkim usponom Andreja Plenkovića. Nažalost, kako to obično biva, njegov se uspjeh više prepoznaje u Europi i svijetu nego u Hrvatskoj. Proći će još mnogo vremena prije nego neki hrvatski političar, a poglavito premijer, bude u konkurenciji za novog predsjednika Europske komisije ili uime te najveće političke grupacije u Europskom parlamentu vodi pregovore o raspodjeli ključnih funkcija u EU.

Naivno je vjerovati kako je Hrvatskoj unaprijed namijenjena liderska uloga u ovom dijelu Europe. To je pozicija za koju se bori kroz međunarodne institucije i forume i ako je RH danas u takvoj ulozi, to umnogome može zahvaliti aktualnom premijeru. Međutim, umjesto valoriziranja njegova rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”.A zapravo su i Hrvatska i HDZ ponajviše za njegove vladavine postali europski. Tako da je RH danas, uz sve svoje slabosti, ipak pravno uređena država koja bilježi gospodarski uspon, održava stabilnost EU-a na njegovoj granici, konstruktivno radi na europeizaciji zapadnog Balkana. Plenkoviću je diplomatsko i političko iskustvo pomoglo obračunati se s nepotizmom, nezakonitostima, rigidnim politikama… Za mandata se uglavnom bavi kosturima koji svako malo iskaču iz ormara. Za mnoge nije znao. Brojni su prognozirali da će Agrokor potopiti ne samo njegovu Vladu nego i cijelu državu. Unatoč skepticizmu i crnim prognozama, uspio ga je staviti u pravne i gospodarske okvire. Rekonstruirao je i Vladu bez većih potresa i tako izbjegao skupe izbore.

Hrvatska se nije oslobodila i neće se zadugo osloboditi prijepora i antagonizama svoje prošlosti. Još će ovim prostorima “ratovati” partizani i ustaše, hranit će se regionalni i tko zna kakvi sve animoziteti. I zbog te “specifičnosti” Hrvatske važno je da iz Banskih dvora uvijek dolaze odmjerene poruke pomirbe i svehrvatskoga zajedništva. Koliko je to bitno, ponajbolje znaju Hrvati u BiH koji su u borbi za jednakopravnost prisiljeni oslanjati se na Zagreb.

Hrvati iz BiH čak su strahovali da Plenković sa svojim političkim backgroundom neće biti dovoljno senzibiliziran za njihove probleme i potrebe. Naprotiv, upravo za njegova mandata dobili su najveću potporu. Povećana im je financijska pomoć, prepoznati njihovi ključni projekti, a nadasve politički problemi ustrajno se stavljaju na dnevni red bruxelleskih i drugih svjetskih foruma. S Draganom Čovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović internacionalizirao je hrvatsko pitanje u BiH.

Diplomatska “oluja” iz Hrvatske važna je i za odnose s drugim narodima i državama u okružju. I tu Plenković pokazuje mirnoću i sustavan pristup kakvog je počesto nedostajalo iz Zagreba. Na provokacije, pa i govor mržnje, iz Sarajeva on odgovara državnički – činjenicama o ulaganjima, trgovinskoj suradnji, zalaganju za integracije BiH u EU i NATO. Slično je i sa Srbijom. Mnogo bi lakše, pa i za unutarnje političke potrebe isplativije, bilo razmjenjivati otrovne strjelice s Beogradom, pothranjivati rane iz prošlosti, ucjenjivati Srbiju pozicijom u EU. On ne koristi ništa od toga pokazujući kako se diplomacijom jačaju vlastita država i njezina međunarodna pozicija. Kada bi bio jeftini populist, radio bi suprotno. Davao bi zapaljive izjave i tada bi se mnogima svidio. Ali tada ne bi bio državnik, nego samo osrednji političar. Kojega bi od Bruxellesa pa nadalje svi zaobilazili.

Kao i iza vojne, tako i iza diplomatske “oluje” moraju stajati odlučni državnici. Samo takvi dobivaju velike ratove, nekada na bojnom, a danas na diplomatskom polju. Kako je Tuđman Olujom oslobodio domovinu tako Plenković diplomatskom “olujom” ratuje za modernu državu. Želi da Hrvatska bude ponos EU-a. Usto stvara ozračje da se EU obitelji pridruži i njezino susjedstvo. Europska BiH Plenkovićeva je formula za stabilno okružje i spas sunarodnjaka s druge strane granice.

Piše: Jozo Pavković/VečernjiList

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Bandić protiv Bandića: ‘Ovi šaljivi predsjednički izbori dobili su na smrtnoj ozbiljnosti’

Objavljeno

na

Objavio

Dario Juričan (redatelj filma „Gazda“) promijenio je ime u Milan Bandić i istaknuo je kandidaturu za predsjedničke izbore. Zalaže se za korumpiranje Hrvatske i njezino brendiranje kao koruptivne, korumpirane i korumpirajuće države. Na stranu što to djelomično ima smisla, jer nalikuje na vrstu promocije porezne oaze plus države s utjecajnom mafijom.

Na stranu filozofski problemi poput korupcije u demokratskom sustavu ili osobnog identiteta. Na stranu pitanje zafrkava li se novi Bandić i/ili time promovira svoja nova filmska iznašašća. Na stranu sličnosti s ljudima koji su iz drugih razloga mijenjali imena, prezimena ili imena i prezimena. Na stranu za kraj i sličnost sa sličnim kandidatima u Europi i svijetu.

Na prvu loptu Dario Juričan a.k.a. Milan Bandić 2 kako se to u Zagrebu kaže, spelava huncutarije, zafrkava se i/ili istovremeno promovira svoj profesionalni rad i sve staje na tome. Na drugu, čak i usprkos zafrkanciji, nešto je komično kontradiktorno i potmulo tautološki u toj kandidaturi. O čemu se radi? Razmislimo što Milan Bandić 2 radi. On promovira korupciju na svim razinama kao srž vlastite predsjedničke kampanje na račun Milana Bandića 1, a potaknut slutnjama, indicijama, sumnjama i optužbama za koje vjerujemo da su stvarne (nazovimo to stvarnošću korupcije u RH). Sad, ako su stvarne, a Milan Bandić 2 uzima ih kao stvarne, onda je njegova zafrkancija samo privid dok je ona zaista stvarnost koja je u potpunosti u skladu sa stvarnošću Milana Bandića 1. Ako je tome tako, nekoliko je zanimljivih posljedica.

Prvo, većina ostalih kandidata, uključujući i Milana Bandića 1, vjerojatno će negirati stvarnost korupcije u RH i time promovirati privid koji kaže da korupcije nema i da ju ne treba niti priznavati, a još manje promovirati. Milan Bandić 2 koji se čini prividom zaista je stvarnost u odnosu na stvarnost Milana Bandića 1 koji za sebe i drugi za njega drže da je prividan kao korumpiran. Drugo, čini se da je Milan Bandić 1 stvarnost (ozbiljnost), a Milan Bandić 2 privid (vic). No ako je Milan Bandić 2 stvarnost (ozbiljnost), a Milan Bandić 1 privid (vic) u koji vjeruje ne samo on nego i svi ostali kandidati (pod raznim izlikama poput one o nepostojanju pravomoćne presude što je implicitno priznanje korumpiranosti ako se zna na kojem je mjestu hrvatsko pravosuđe u EU), onda je glasanje za bilo kojeg kandidata osim za Milana Bandića 2 podržavanje privida i poricanje stvarnosti. Treće, na prvi pogled Milan Bandić 1 je stvarnost, a Milan Bandić 2 je privid. No, ako Milan Bandić 2 promovira stavove koje temelji na činjenicama o RH kao korumpiranoj državi, onda je Milan Bandić 2 stvarnost, a Milan Bandić 1 privid. No čega je Bandić 1 privid? On je privid nekorumpirane vlasti. On je privid legalne i legitimne vlasti. On je privid dobrog čovjeka iz Zagreba. Privid gradonačelnika za pamćenje.

Recimo i koliko ljudi će pristati uz privid Bandića 1, a koliko uz stvarnost Bandića 2? Ako Bandić 1 pobjeđuje na lokalnim izborima sa 100-150.000 glasova i ako Zagreb ima oko 600.000 birača, onda je to maksimalno ¼ biračkog tijela koja vjeruje u privid. Nasuprot nje ¾ biračkog tijela ne vjeruje u taj blistav privid nego sluti ili ima indicije mračne stvarnosti. Ako Bandić 2 sakupi 10.000 potpisa i glasova da prestigne nekoliko fiktivnih kandidata koji se predstavljaju kao stvarni, onda je pomaknuo granicu zbilje. Svi ostali kandidati osim Bandića 1 morat će se odlučiti između privida i stvarnosti spariti s njima s Bandića 1 i Bandića 2. Ako stvarnost spare s Bandićem 1, onda moraju poricati činjenice i tvrditi kako je Bandić 2 privid (vic) što za posljedicu ima da je Bandić 1 stvaran, a ako učine obrnuto, onda moraju potvrditi činjenice i tvrditi kako je Bandić 1 privid (vic).

Prisjetimo se kako je najsnažniji razlog u prilog prividu onaj koji kaže da je bilo koji opis stvarnog ovisan o tome da bude konstrukcija privida, tj. ljudskog uma (u ovom slučaju uma birača). Tako su ponudom Milana Bandića 2 ovi šaljivi predsjednički izbori dobili na smrtnoj ozbiljnosti jer su birači stavljeni pred izbor između potvrđivanja i poricanja činjenica; između stvarnosti i privida. Taj izbor nisu znali riješiti najveći filozofski umovi pa nije jasno kako će ga riješiti hrvatski birači no ponudio ga je Bandić 2 ili Dario Juričan (koji trenutačno režira film „Kumek“ o Bandiću 1).

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač/HrvatskaDanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Čudna sinteza kapitalizma i ‘ljevičarstva’

Objavljeno

na

Objavio

Nema što, Emil Tedeschi je uspješan privrednik. Vlasnik je ‘ALtantic‘ grupe koja zapošljava 5500 ljudi, sa stalnim rastom prihoda i profita. No, ovih je dana izazvao veliku pozornost izletom u politiku, što je popraćeno pohvalama u stilu „oštar nikad kao do sada“, „bez dlake na jeziku“ i slično.

Reagirali su tek Gradski odbor HDZ-a i Hrvatski časnički zbor iz Splita, koji su se osjetili pogođenima spominjanjem Splita i hrvatskog naroda u rasističkom kontekstu.

Naime, ovaj je poduzetnik, koji se voli poput nekada Ćire Blaževića kititi šalovima i glembajevskim glamuroznim proslavama rođendana i vjenačanja, održao govor na jednoj poslovnoj konferenciji u kojemu je napravio svojevrstan presjek nacionalnog duha.

Rekao je kako mi kad vidimo crnca u Splitu, volimo ga linčovati, kad čujemo nekoga govoriti srpski, bacamo ga u more, kad vidimo Azijata na Markovu trgu, upiremo prstom u njega. Hoće reći kako su Hrvati zatvoreni i ksenofobični, čemu, naravno, proturječi slika gostoprimstva, turizma, pa i iseljavanje.

Nije Tedeschi u svom političkom pledoajeu propustio spomenuti 1941. i 1945., s aluzijom na one koji idu stopama djedova i očeva, za razliku od Nijemaca. Očito je upro prstom samo u jednu nostalgičnu stranu zaboravivši one druge, pa i samog sebe, koji također slijede očeve i djedove.

Ovakvim stavovima pridružio se primitivnom i politikantskom trendu sotonizacije i optužbi na račun države i naroda u sklopu programirane propagandne kampanje o „fašizaciji društva“. Primjer je ovo čovjeka kojemu moć, slava i novac udare u glavu u toj mjeri da izgubi svaku kontrolu nad sobom i zaluta u područje koje ne poznaje ili si dopušta svoje subjektivne osjećaje nametati kao konačne istine.

Kako je sam otkrio, Tedeschi je do prvog milijuna (nek vjeruje tko može) došao prodajući žvake i lizalice, i to u 24. godini života, i u ratnoj 1991. Sama Atlantic grupa nastala je preuzimanjem niza trgovačkih firmi, i to, izgleda, i po babi i po stričevima. Već dulje vrijeme je zinuo na “Podravku” i na “Jamnicu”.

Priča priče kako mu je otac Svetozar bio moćan i u bivšem socijalističkom, ali i u onom još „bivšijem“, kraljevskom sistemu. Taj pedigre, uostalom, nije ništa neobično ni rijetko za suvremene najmoćnije hrvatske tajkune.

On danas kaže kako ne priznaje (balkanske) granice, ne misleći očito pri tome tek na trgovinu. BiH je, veli, njegova domovina, a Srbija mu je na vrh jezika. Bili su mu dragi Stjepan Mesić i Ivica Račan, a i danas je intimus Zorana Milanovića, kojemu će zacijelo pružiti svu potrebnu pomoć u izbornoj kampanji, a on će se njemu, ako Bog da, odužiti.

Čudna je uopće u nas ta sinteza kapitalizma i „ljevičarstva“, piše Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari