Pratite nas

Gost Kolumne

‘Bruxelleski diplomat’

Objavljeno

na

Umjesto valoriziranja Plenkovićeva rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”, piše: Jozo Pavković/VečernjiList.

Hrvatska je jučer proslavila Oluju, a već danas treba biti svjesna da će dani ponosa i slave u budućnosti, u prvome redu, ovisiti o diplomatskoj “oluji”. U globalnome svijetu male države, osobito one koje su izrasle u ratu, jedino se diplomacijom i uljuđenom politikom mogu izboriti za svoju vidljivu poziciju i autoritet europskih i svjetskih razmjera.

Skoro preuzimanje predsjedanja Europskom unijom bit će prigoda da Hrvatska pokaže koliko je spremna za tu novu “oluju”. Neki vjetrovi već su zapuhali i nije slučajno što to vremenski koincidira s političkim usponom Andreja Plenkovića. Nažalost, kako to obično biva, njegov se uspjeh više prepoznaje u Europi i svijetu nego u Hrvatskoj. Proći će još mnogo vremena prije nego neki hrvatski političar, a poglavito premijer, bude u konkurenciji za novog predsjednika Europske komisije ili uime te najveće političke grupacije u Europskom parlamentu vodi pregovore o raspodjeli ključnih funkcija u EU.

Naivno je vjerovati kako je Hrvatskoj unaprijed namijenjena liderska uloga u ovom dijelu Europe. To je pozicija za koju se bori kroz međunarodne institucije i forume i ako je RH danas u takvoj ulozi, to umnogome može zahvaliti aktualnom premijeru. Međutim, umjesto valoriziranja njegova rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”.A zapravo su i Hrvatska i HDZ ponajviše za njegove vladavine postali europski. Tako da je RH danas, uz sve svoje slabosti, ipak pravno uređena država koja bilježi gospodarski uspon, održava stabilnost EU-a na njegovoj granici, konstruktivno radi na europeizaciji zapadnog Balkana. Plenkoviću je diplomatsko i političko iskustvo pomoglo obračunati se s nepotizmom, nezakonitostima, rigidnim politikama… Za mandata se uglavnom bavi kosturima koji svako malo iskaču iz ormara. Za mnoge nije znao. Brojni su prognozirali da će Agrokor potopiti ne samo njegovu Vladu nego i cijelu državu. Unatoč skepticizmu i crnim prognozama, uspio ga je staviti u pravne i gospodarske okvire. Rekonstruirao je i Vladu bez većih potresa i tako izbjegao skupe izbore.

Hrvatska se nije oslobodila i neće se zadugo osloboditi prijepora i antagonizama svoje prošlosti. Još će ovim prostorima “ratovati” partizani i ustaše, hranit će se regionalni i tko zna kakvi sve animoziteti. I zbog te “specifičnosti” Hrvatske važno je da iz Banskih dvora uvijek dolaze odmjerene poruke pomirbe i svehrvatskoga zajedništva. Koliko je to bitno, ponajbolje znaju Hrvati u BiH koji su u borbi za jednakopravnost prisiljeni oslanjati se na Zagreb.

Hrvati iz BiH čak su strahovali da Plenković sa svojim političkim backgroundom neće biti dovoljno senzibiliziran za njihove probleme i potrebe. Naprotiv, upravo za njegova mandata dobili su najveću potporu. Povećana im je financijska pomoć, prepoznati njihovi ključni projekti, a nadasve politički problemi ustrajno se stavljaju na dnevni red bruxelleskih i drugih svjetskih foruma. S Draganom Čovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović internacionalizirao je hrvatsko pitanje u BiH.

Diplomatska “oluja” iz Hrvatske važna je i za odnose s drugim narodima i državama u okružju. I tu Plenković pokazuje mirnoću i sustavan pristup kakvog je počesto nedostajalo iz Zagreba. Na provokacije, pa i govor mržnje, iz Sarajeva on odgovara državnički – činjenicama o ulaganjima, trgovinskoj suradnji, zalaganju za integracije BiH u EU i NATO. Slično je i sa Srbijom. Mnogo bi lakše, pa i za unutarnje političke potrebe isplativije, bilo razmjenjivati otrovne strjelice s Beogradom, pothranjivati rane iz prošlosti, ucjenjivati Srbiju pozicijom u EU. On ne koristi ništa od toga pokazujući kako se diplomacijom jačaju vlastita država i njezina međunarodna pozicija. Kada bi bio jeftini populist, radio bi suprotno. Davao bi zapaljive izjave i tada bi se mnogima svidio. Ali tada ne bi bio državnik, nego samo osrednji političar. Kojega bi od Bruxellesa pa nadalje svi zaobilazili.

Kao i iza vojne, tako i iza diplomatske “oluje” moraju stajati odlučni državnici. Samo takvi dobivaju velike ratove, nekada na bojnom, a danas na diplomatskom polju. Kako je Tuđman Olujom oslobodio domovinu tako Plenković diplomatskom “olujom” ratuje za modernu državu. Želi da Hrvatska bude ponos EU-a. Usto stvara ozračje da se EU obitelji pridruži i njezino susjedstvo. Europska BiH Plenkovićeva je formula za stabilno okružje i spas sunarodnjaka s druge strane granice.

Piše: Jozo Pavković/VečernjiList

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Objavljeno

na

Objavio

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“.

Kongres Stranke demokratske akcije (SDA), vodeće bošnjačke nacionalne stranke u BiH, bio je prvorazredni događaj za sve političke sladokusce. Ne zbog tog što je potvrđeno novo/staro rukovodstvo, niti zbog usvajanja sada već famozne deklaracije u kojoj se govori o viziji buduće BiH, nego zbog činjenice da je SDA odlučila demaskirati svoje politike.

Mimikrija je jedna od temeljnih odlika vođenja politike SDA. Stvarni ciljevi ove stranke već 25 godina su manje ili više prikriveni. Iako tu nema nikakvih tajni za one koji pozornije prate politički život u BiH, SDA je godinama prikrivala svoje stvarne ciljeve prvenstveno zbog međunarodne zajednice. Izgleda da je došao trenutak da SDA i formalno odbaci sve maske i jasno i glasno kaže za kakvu BiH se zalaže. Protekloga vikenda SDA je i formalno „izišla iz ormara“, piše: Jurica Gudelj /Dnevnik.ba

Tako je sada i političkim analfabetama puno jasnije zbog čega je život u BiH na čekanju, zašto nema izmjena Izbornoga zakona, zašto nema uspostave vlasti, zašto je Komšić nametnut Hrvatima.

SDA se, ukratko, zalaže za tzv. „građansku BiH“ u kojoj će demografska ujedno biti i demokratska većina, odnosno najbrojniji narod će „vedriti i oblačiti“ u političkom smislu; žestoko se protivi izmjenama Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod ne nameće političke predstavnike drugom narodu; traži ukidanje postojećih entiteta, ili barem pretvaranje FBiH u unitarni entitet poput RS-a; podjelu Mostara; kontrolu pravosudnih institucija; uvođenje jednog predsjednika i državne vlade… I najvažnije u simboličkom smislu – promjenu imena Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina.

Prethodno pobrojano su dugoročni politički ciljevi SDA, odnosno ciljevi na kojima ova stranka strpljivo radi. Među tim ciljevima nema nikakvih iznenađenja, jer svi ti ciljevi su „na stolu“ još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, i SDA nikad od njih nije odustala, nego je samo prikriveno radila na njihovu ostvarivanju.

Uostalom, zbog tih ciljeva u Mostaru nema izbora već 11 godina, država i FBiH nemaju vlasti gotovo godinu dana od izbora, Hrvatima se nameće Komšić, formiraju se vlasti bez legitimnih političkih predstavnika konstitutivnih naroda, izmišljaju se sukobi sa Hrvatskom i nešto manje Srbijom…

Dok međunarodnom faktoru „prodaju“ priču o tzv. „građanskoj BiH“ u kojoj svi imaju ista prava, u SDA sustavno rade na tomu da oduzmu politička prava u prvom redu Hrvatima, a kasnije ako bude moguće i Srbima. Sve se to radi s ciljem izgradnje bošnjačke nacionalne (polu)države na prostoru današnje FBiH a kasnije i cijele BiH.

No, pravo je pitanje zašto su SDA i Bakir Izetbegović baš sad odlučili izaći iz ormara? Što se to sada promijenilo u odnosu na zadnjih 25 godina? Je li došlo vrijeme za nove lomove na Balkanu za koje bošnjačka politika želi biti spremna?

Sve glasnije se bruji o tomu da bi se uskoro moglo riješiti pitanje Kosova, odnosno da bi se Srbija i Kosovo mogli međusobno priznati. Upućeniji tvrde da je procjena bošnjačke politike da bi se pitanje Kosova moglo riješiti čak do kraja ove godine.

Kosovo i Republika Srpska su pak sudbinski povezana pitanja i moguće je da bošnjačka politika želi spremna dočekati konačni dovršetak procesa raspada bivše Jugoslavije.

U cijeloj priči je jako pozitivno da je SDA napokon otvorila svoje karte i oko njihovih ciljeva i namjera više nema nikakvih nepoznanica. Ljudi su otvoreno kazali za što se zalažu i što žele. To je dobro.

Ono što je zabrinjavajuće je šutnja međunarodnog faktora. Znači li to da međunarodni faktor podržava proklamirane politike SDA? Sudeći prema njihovim dosadašnjim potezima, izgleda da podržavaju.

Srbima taj scenarij ide na ruku, jer svi ti potezi vode ka disoluciji države BiH. Srpska i Federacija su razgraničene i po tim linijama vrlo lako može doći do podjele.

No, što s Hrvatima? Bošnjačkoj politici nisu problem Srbi, jer s njima su se razgraničili. Problem su im Hrvati u središnjoj Bosni i dolini Neretve. To je problem koji imaju još od 1993. godine kad su bezuspješno pokušali osvojiti središnju Bosnu i izbiti dolinom Neretve sve do Ploča.

Hrvatska politika jest svjesna ovih tendencija, ali je pitanje je li spremna i sposobna na njih odgovoriti na pravi način. Samo cjelovita i stabilna BiH, kao država triju jednakopravnih naroda jamči opstanak i prosperitet Hrvatima na ovim prostorima. No, izgleda da takvu BiH ne žele ni srpska ni bošnjačka politika a ni međunarodna zajednica. Na hrvatskoj politici je da takve tokove preokrene.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Nema ustaša u Rijeci – postoje tek mali, bezvezni crveni fašisti

Objavljeno

na

Objavio

Postoji nekoliko činjenica koje moramo istanuti kako bi pojasnili nemile događaje od 12. rujna 2019. – vezane uz crni fašizam! – u danas nevažnoj i posve devastiranoj, isprano crvenoj, Rijeci.

Rijeka je bila prva fašistička država na Svijetu – od 12. rujna 1919., odnosno 8. rujna 1920. kad je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio službeno proglasio svoju državu – “Talijansku uprava Kvarnera”. Njegov fašizam bio je razbarušeno brutalan, pa je započeo s etničkim čišćenjem Hrvata iz “najtalijanskijeg grada”, uz primjenu svih vrsta nasilja.

Pjesnik / Komandant u Rijeci nije se bavio umjetnošću već samo politikom. Cirkusanti oko njega koristili su kaos kako bi prodavali umjetničku maglu, no on se fokusirao na bitno: kako fašizmu dati pravi oblik, kako zauzeti Dalmaciju i napokon, kako fašizam ustoličiti u Rimu. Najtočnija odrednica D’Annunzija u Rijeci je da je on bio “prvi Duce” – prije socijaliste i novinara Benita Mussolinija, koji će na vlast doći Maršom na Rim tek 1922. godine i potom postati Duce (Vođa).

Knjigu “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci” (tal. 1975., engl. 1977.; naravno, nikad prevedenu na hrvatski!), objavio je Michael A. Ledeen, desetljećima jedan od najmoćnijih američkih političara iz sjene. Židov Ledeen, rođen 1941., doktorirao je povijest i filozofiju na sveučilištu Wisconsin – Medison, pod vodstvom njemačkog židova Georga Mossea, s tezom: “Univerzalni fašizam, teorija i praksa fašističke internacionale 1928.-1936.” (tiskano 1972.). Otkrivši iskonsku ljubav prema fašizmu, odlazi u Rim kao profesor na sveučilištu, dopisnik časopisa “New Republic”, te osoba za vezu između američkih, izraelskih i talijanskih tajnih službi. Tamo je surađivao s uglednim Renzom de Feliceom, najboljim poznavateljem talijanskog fašizma, što je rezultiralo njihovom zajedničkom knjigom: “Fašizam: neformalni uvod u njegovu teoriju i praksu”(?!) 1976. Nakon toga slijedi englesko izdanje fascinante knjige “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci”.

Ledeena Rijeka uopće ne zanima, već se bavi novostima koje je D’Annunzio uveo u politiku: njegovom manipulacijom medijima, komunikacijom s masom, fašističkim ritualima, njegovim fašističkim korporacijskim ustavom, njegovim utemeljivanjem “Pokreta nesvrstanih” (tzv. “Anti-liga naroda”!), piratstvom njegovih “Uskoka” na Jadranu, utjecajima na Mussolinija… Koliko je važna Ledeenova uloga u globalnoj američkoj politici vidi se iz niza njegovih knjiga:

“Debakl – američka pogreška u Iranu”, 1982.; “Opasni novi svijet”, 1985.; “Zapadnoeuropski komunizam i američka vanjska politika”, 1987.; “Izazovi državništva – Pogled iznutra na iransku – kontrašku aferu”, 1988.; “Dvojbe Supersila: Sjedinjene Države i Sovjetski Savez krajem stoljeća”, 1991.; “Izdana sloboda: Kako je Amerika predvodila demokratsku revoluciju, dobila Hladni rat i produžila dalje”, 1996.; “Rat protiv gospodara terora – Zašto se dogodilo? Gdje smo sada? Kako ćemo pobijediti?”, 2002. (Knjiga je izašla iz tiska nedugo nakon napada na nebodere Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 12. rujna 2001.

Oni koji ga ne vole rekli bi da je prvo napisao knjigu, a potom organizirao rušenje nebodera!); “Suučesništvo u Zlu: Iran i rat protiv Zapada”, 2009.; “Obamina izdaja Izraela”, 2009.; “Iranska tempirana bomba – Fanatični vjerski učitelji u potrazi za uništenjem”, 2010.; “Područje borbe: kako možemo pobijediti u globalnom ratu protiv radikalnog islama i njegovih saveznika” (2016.), te opet na početak: “Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci” (treće izdanje, London, 2016.)!

Danas kad gledamo farsične incidente talijanskih neo-fašista u Rijeci i vrlo ozbiljne incidente s iranskim napadom na naftna postrojenja u Saudijskoj Arabiji shvaćamo da Ledeen cijelo vrijeme gleda s vrlo visoke osmatračnice (iz satelita?) i da cijelo vrijeme ima na raspolaganju vrlo precizne (obavještajne) informacije.

Ledeen je bio veliki zagovornik rata s Irakom i rušenja Sadama Husseina, istovremeno smatrajući da je pravi protivnik Iran, kao zemlja koja je, na globalnoj razini, preuzela od Rusije, organiziranje svjetske anti-američke terorističke zajednice. On je prvi u svijetu proglasio super-moćnog ajatolaha Homeinija klerikalnim-fašistom! No, ono što je zanimljivo, Ledeen nije bio za vojnu intervenciju u Iranu, već za njegovu neutralizaciju i kontrolu – što, naravno, podrazumijeva kontrolu naftnih izvora i tokova! On je i javno objavio da je protiv bombardiranja Irana, kao i njegove okupacije – jer se to Sjedinjenim Država dugoročno ne isplati.

Ono što je zanimljivo je da Yugoslavenski medijski komunistički ološ incidente u Rijeci nije vezao uz talijanski fašizam i Gabriele D’Annunzija kao prvog Ducea, već uz navodni današnji hrvatski fašizam (!?!). Orkestrirano iz Beograda, lupetanje u hrvatskim medijima postalo je bizarno. Da je Ledeen i o tome razmišljao vidi se iz njegov legendarne izjave: “Amerika svako malo mora dohvatiti neku usranu malu zemlju i razbiti je!” I Amerika je dohvatila Srbiju i razbila je 1999. – jer mora prodavati oružje i jer su ratovi uključeni desetljećima u američku ekonomiju.

Da Yugoslavenski komunstički ološ (od Budimira Lončara, preko Stjepana Mesića i Ive Josipovića, do kojekakvih lokalnih Obersnela i njihovih medijskih potrčkala) čita još nešto osim beogradskih i moskovskih retro-pamfleta, shvatili bi da je sve nijansu ozbiljnije no što to oni vide… I da ustaše ne prethode Gabriele D’Annunziju, već srpski teror u Yugoslaviji od 1. prosinca 1918. na dalje.

Nema ustaša u Rijeci – postoje tek mali, bezvezni crveni fašisti predugo na vlasti pa su se “ubuđavili”, nekoliko smiješnih gostujućih crnih neo-fašista, bezopasnijih i od radikalnijih nogometnih navijača, te ozbiljni globalni igrači poput Michaela A. Ledeena.

F. Perić /Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari