Pratite nas

Reagiranja

Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca (za sada) cijela

Objavljeno

na

Niti 24 sata nakon što sam na Večernjakovom webu u četvrtak objavio otvoreno pismo predsjedniku vlade pod naslovom “Kako može Marakeški sporazum biti neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘Obvezujemo se’?“, stigao je odgovor predsjednika vlade. Prvo sam u petak ujutro u izravnom televizijskom prijenosu dobio priliku to isto pitanje izravno postaviti Andreju Plenkoviću, koji je odgovorio da je jedini ispravan prijevod Globalnog kompakta onaj koji će vlada objaviti na svojim stranicama, da bi tijekom dana na vladinom webu osvanuo ne samo prijevod nego i prava – interpretativna izjava! Piše Ivan Hrstić/vecernji.hr.

Dakle, koji je Plenkovićev odgovor? Ukratko, službeni prijevod koji smo ovih dana koristili je pogrešan, engleska fraza “we commit to”, koja se u njemu navodi 46 puta ne bi se trebala prevoditi sa “obvezujemo se”, već bi umjesto toga 46 puta trebalo pisati – “predani smo” ili “iskazujemo opredjeljenje”! 

Nema dvojbe, razmišlja li se u duhu engleskog jezika, Plenkovićevo “objašnjenje” svakako ima smisla, no na koncu kao da smo se ponovno našli u onom trenutku kad smo pokušali prevesti famozni “junction” iz sporazuma o arbitraži sa Slovencima. Naime, svakome je jasno da je odabrana višeznačna riječ koja se može prevesti na različite načine te da ni službeni prijevod “obvezujemo se” nipošto nije pogrešan. Dapače, budući da u preambuli sporazuma jasno stoji da on nije pravno(!) obvezujući, jasno je da se fraza “obvezujemo se” ne odnosi na pravnu već na neformalnu obvezu “potpisnika” (ne potpisuje se stvarnim potpisom nego prisustvom na konferenciji u Marakešu), ali i dalje predstavlja – obvezu.

Ukucate li riječ “commitment” u neki od online rječnika ili prevoditelja (naprimjer https://hr.glosbe.com/en/hr/commitment), prva ponuđena riječ, naravno, jest – “obveza”! Bit će vam ponuđena i “obaveza”, “obvezivanje”, pa tek zatim i “opredijeljenost”, a k tome i riječi poput “privrženost”, “angažiranje”, “vezanje”, “obećanje”, pa čak i – “zavjet”!

Dakle, u svojoj “interpretativnoj izjavi” Plenković je izabrao riječ najmanje bolnu za sebe, ali i za RH. Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca – za sada – cijela.

Ipak, i nakon te kreativne promjene i interpretativne izjave ostaje ono isto pitanje iz mojeg otvorenog pisma premijeru: Bez obzira što se neka država ne može suočiti s izravnim pravnim posljedicama zbog neprovođenja neke od tih “obveza”, posve je nejasno kako bi to neki šef Republike Hrvatske koji bi se pojavio u Marakešu, po svojem povratku u Zagreb mogao tvrditi da taj sporazum njega osobno niti državu Hrvatsku ne obvezuje, te da se zapravo radi samo o običnom meniju, jelovniku s kojega on može odabrati ono što on hoće?

Marakeški sporazum nije pravno obvezujući, ali svakako itekako osobno obvezuje onog lidera koji se tamo pojavi i svojim prisustvom ga osnaži. Za onog lidera koji se u Marakešu pojavi posve je svejedno kako se prevodi riječ “commitment”. Ako je pravno neobvezujuće, posve je svejedno pisalo 46 puta “obvezujemo se” ili 46 puta “opredijeljeni smo”– i dalje je obvezujuće za onoga koji se tamo pojavi.

U tom smislu, odluka da umjesto hrvatske predsjednice, koja je od toga neočekivano demonstrativno javno odustala, Tuđmanovim Challengerom u Marakeš leti ministar unutarnjih poslova – pobjeda je protivnika Globalnog kompakta! Neću reći da to shvaćam osobnom pobjedom, ali svakako pobjedom zdravog razuma. Činjenica da predsjednicu RH neće na približno istoj razini zamijeniti predsjednik Vlade RH, pa čak niti ministrica vanjskih poslova, te objava svojevrsne interpretativne izjave u kojoj se 46 puta napisana fraza “obvezujemo se” sad prevodi kao “opredjeljujemo se”, pokazuje da je Plenkovićeva vlada shvatila da ne može na najvišoj razini prihvatiti tu obvezu čak ako bi ona imala neformalni karakter, odnosno da slanjem samo ministra unutarnjih poslova mora na takav način sniziti razinu diplomatskog angažmana te time naglasiti da rješavanje imigracijskih problema ostaje unutarnje hrvatsko pitanje.

Dakle, nipošto se ne radi o slučajnom odabiru, već o jasnoj poruci osmišljenoj za smirivanje hrvatske javnosti. U suprotnom, u Marakeš bi letio osobno Andrej Plenković, te bi za sobom poveo još nekolicinu ministara, kao što su letjeli na kongres EPP-a u Helsinki. Odluku da u Marakeš na čelu hrvatske delegacije leti ministar unutarnjih poslova Davor Božinović treba u tom smislu pozdraviti kao racionalni kompromis. Ako već hrvatska vlada nema toliki integritet i samopoštovanje da bi solirala unutar europskih centara moći i aktivno se suprotstavljala dominantnom smjeru, ako se ne želi usamljena naći između čekića i nakovnja, ako već Plenković ne želi vidjeti sebe u društvu “neposlušnih” čelnika Višegradske skupine, onda se barem ne mora gurati u prve redove baš svake bjelosvjetske inicijative samo kako bi dokazao da zaslužuje svoje mjesto u Europi prve brzine. Za to mjesto se neće izboriti pukom servilnošću: aktualna hrvatska politika čvrste kontrole granica i odnosa prema ilegalnim migrantima ionako je u suprotnosti s nekim od deklariranih ciljeva Marakeškog sporazuma.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

SDA galopira Miloševićevim stazama ‘Gazimestanske revolucije’

Objavljeno

na

Objavio

Događaji na Kongresu SDA, izjave Bakira Izetbegovića, a osobito najnovije izjave iz Bugojna Šefika Džaferovića pokazuju kako bošnjačka politička elita uvelike oboljeva od iste one patološke mitomanije i povijesnih halucinacija od kojih je krajem 80. godina prošlog stoljeća oboljela srpska politička elita na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

Drugi bošnjački član Predsjedništva Šefik Džaferović, čovjek koji je koordinirao kretanjima odreda El Mujahid, koji je pun elana i duha patriotizma razgledao ritualno odsječene glave „nevjernika“, koji je potpisivao državljanstva „vitezovima“ koji su sudjelovali u rušenju Blizanaca u New Yorku, prigodom neke u nizu mitomanskih SDA obljetnica u Bugojnu govori o „moralnoj i vojnoj“ supremaciji Armije BiH, govori o junačkoj pobjedi nad „agresorima iz redova HVO-a“, te prepričava dogodovštine „herojskog oslobođenja Kupresa od strane Armije BiH“. Radi istine, mora se pokazati pravo lice „viteštva“ moralno superiorne Armije BiH.

Sukobi su počeli smjenom zapovjednika Armije BiH koji su surađivali sa HVO-om u borbi protiv JNA i VRS-a. Nakon toga, Armija BiH svoje, od Hrvatske dobiveno oružje, okreće prema Hrvatima, kojih je u Bugojnu stradalo 119, od kojih 5 djece, 74 starija civila i 40 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. U Bugojnu je bilo formirano 7 logora gdje je bilo zatočeno oko 600 Hrvata (Kulturno-sportski centar, zgrada Gimnazije, OŠ “Vojin Paleskić”, stadion Iskra, zgrada Banke BiH, zgrada Ljubljanske banke i OŠ Stipe Đereka). Najgori je bio logor na stadionu Iskra. Predstavnici Međunarodnoga crvenog križa koji su posjetili logor krajem rujna 1993. godine i izjavili su kako je to najgori logor koji su vidjeli u BiH. Zatočenicima je u logorima nasilno vađena krv za potrebe ratne bolnice u Bugojnu, a neki su poslije toga umrli jer je previše krvi uzeto. Neki su zatočenici umrli od batinanja.

U bugojanskoj općini je minirano i zapaljeno 2550 hrvatskih objekata. Počinjeno je svetogrđe nad katoličkim crkvama i grobovima. U Drvetinama je zapaljena crkva, ostali su samo goli zidovi, a spaljen je i župni stan i u njemu 8 tisuća knjiga hrvatske i svjetske literature. U Kandiji je na crkvi napisano “ovo će biti džamija, Zecovi, Armija BiH. Bosanac sam delija.” Velika crkva sv. Ante Padovanskoga u gradu je nekoliko puta oštećena i minirana.

Na blagdan Svetog Josipa 1994. bila je dogovorena razmjena hrvatskih logoraša. U evidentiranoj skupini od njih 314 koji su trebali biti pušteni, nedostajalo je 20 uglednih Bugojanaca Hrvata. Armija BiH tada, a i danas tvrdi kako su „pobjegli prema srpskoj strani“, dok u izvješću bivšeg ministra obrane, člana predsjedništva SDA i savjetnika Bakira Izetbegovića Selme Cikotića stoji kako „za 319 ljudi postoji osnova za suđenje, dok će njih 23 dobiti poseban tretman“. Koji su tretman dobili, na Sudu BiH je, citirajući svoj ratni dnevnik, rekao predsjednik ratnog predsjedništva, danas „počasni građanin Bugojna“ Dževad Mlaćo: „Službeno ne smijemo imati civilnih zarobljenika, tajno ekstremni dio zarobljenih vojnika likvidirati“.

U maniri miloševićevske mitomanije, drugi bošnjački predsjednik u Bugojnu prepričava neku bajkovitu, izmišljenu verziju povijesti. Verziju u kojoj nisu postojale združene operacije HV-a i HVO-a Cincar, Zima ’94., Skok 1, Skok 2, Ljeto ’95., Oluja, Maestral i Južni potez koje su oslobodile oko 1000 četvornih metara prostora koji je uključivao i Kupres, nego su postojale snage Armije BiH koje su sve to oslobodile.

Dobro je što SDA u zadnjem periodu napokon pokazuje pravo lice, ne samo svoje politike, nego politike bošnjačke elite općenito. Svojim riječima i djelima pokazuju kako BiH ovakva kakva jeste nema smisla. Hrvati konačno moraju početi razmišljati o konačnom definiranju svoga statusa u BiH: želimo li uopće biti dijelom ove kvazi-države, kada ćemo se konačno odrediti o svome statusu u njoj ili ćemo „samo smireno“ promatrati i trpjeti posljedice neomiloševićevske politike Sarajeva?

Hrvatska Republikanska Stranka

Slaven Raguž: Napokon su nositelji bošnjačke politike u potpunosti otvorili svoje karte

HDZ BiH: HVO odigralo je nepobitno važnu ulogu u očuvanju teritorijalnog integriteta i obrani BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Zadarski franjevci: Uz stare lažne optužbe ponovno se želi ubiti nevinog subrata fra Bernardina Sokola

Objavljeno

na

Objavio

Provincijalat Franjevačke provincije svetog Jeronima u Dalmaciji i Istri uputio je 21. rujna 2019. priopćenje hrvatskoj javnosti i medijima u kojemu demantira „grube neistine koje se ponovno šire o našem nevinom i od partizana bez suda ubijenom subratu fra Bernardinu Sokolu (1888. – 1944.)“. Izjavu koju potpisuje provincijalni ministar fra Andrija Bilokapić prenosimo u cijelosti.

Fra Bernardina Sokol je naš brat – franjevac. Veliki je glazbenik. Studij teologije i glazbe završio je u Beču i u Rimu, gdje je stekao najveće akademske titule. Taj franjevac glazbenik, od 1929. do 1941. g., objavio je 80 svezaka zbirki za crkvenu i svjetovnu glazbu pod naslovom: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U tom nizu tiskao je i Glazbene monologe, koje je sam opisao kao „25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu“. Tu je objavio i jedanaest Angelusa. Još za života ime našega brata fra Bernardina upisano je u neke stručne strane leksikone.

Čovjeka, redovnika, poetskoga sljedbenika Mirotvorca iz Asiza, vrhunskoga intelektualca, na Korčuli su komunisti lažno optužili da je odao partizane na Vrniku, pa su samo nekoliko dana, nakon što su u Korčuli došli na vlast, u noći 28. rujna 1944., došli na Badiju i odveli ga iz samostana. Nekoliko dana nakon toga, more mu je izbacilo tijelo na plažu u Orebiću. Tu ga je skupina mještana pokopala. „Narodna vlast“ (danas „antifašisti“), u želji da zamete trag svome zlodjelu, fra Bernardina i njegovo djelo obavijaju velom šutnje.

Franjevci, koji su s fra Bernardinom Sokolom živjeli na Badiji, mnogo puta izjaviše da fra Bernardin nije odao partizane. O tome sam u više navrata slušao svjedočanstva naše istinoljubive braće: fra Berarda Barčića, fra Fabijana Bule – ondašnjega gvardijana u Samostanu na Badiji – i fra Vjekoslava Bonifačića. Predosjećajući svoju smrt, i fra Bernardin je samo nekoliko dana prije smrti u svom „oproštajnom pismu“ zapisao istinu da nije izdao partizane. Otvoreno je napisao da nije volio partizane zbog njihovih zlodjela, te da „partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…“. To je pismo, čuvano u arhivu OZN-e u Zagrebu, tek nedavno izišlo na svjetlo dana.

Badija je otok naše franjevačke zajednice. Na njemu je otvorena galerija pod imenom fra Bernardina Sokola. Tamo je postavljeno njegovo poprsje. Rodbini i ideološkim sljedbenicima komunističkog zlosilja, čiji su očevi ubili mnoštvo nedužnih ljudi, pa i fra Bernardina, očito to smeta. Takvi, uz pomoć starih lažnih optužbi, nevinog čovjeka opet žele ubiti. Čini se da im je malo bilo ubiti bolesnog fratra (koji je preživio moždani udar), pa žele ubiti i uspomenu na njega.

Vas, sljedbenike i sinove velebnog komunističkoga zlosilja, pitam: zašto dalje gazite po nedužnim žrtvama svojih otaca? Otkud vam potreba da iznovice otvarate naše rane za koje smo držali da su, darom našega praštanja, zacijeljene. Tvrdim da na taj način nećete umiriti svoju savjest, niti zataškati zlodjelo ubijanja nedužnih ljudi. Molim vas da našu časnu braću ostavite u miru. „Preživajući“ zlo svojih prethodnika i sami postajete žrtve njihova golemog bezumlja – komunizma.

Smijem vas zamoliti da ne ponižavate sebe niti svoje pretke kopajući dalje po grobovima nedužnih žrtava vaše zloće. Time ćete poštedjeti sebe i nas.

Ljudi, mir vama.

fra Andrija Bilokapić, provincijalni ministar

MISIJA / IKA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari